Voda postaje novo zlato 21. stoljeća. Ujedinjeni narodi predviđaju da će svjetska populacija premašiti 10 milijardi do 2050. godine, do kada više od jedne milijarde ljudi neće imati pristup čistoj vodi za piće. U neobuzdanoj potrebi da iz svega izvuče profit, liberalni kapitalizam je komercijalizirao i najvažnije prirodno dobro. Vodoprivreda je u ovome trenutku treća industrijska grana u svijetu iza nafte i elektroprivrede, a velike svjetske korporacije nemaju namjeru prepustiti upravljanje vodnim resursima narodu i vladama.

Svjetska banka je 1997. godine prisilila bolivijsku vladu na privatizaciju vode zaprijetivši ukidanjem financijske pomoći, što je dovelo do prvog rata za vodu koji su bolivijska vojska i policija vodili protiv vlastita naroda. Godine 2007. bolivijska vlada prekinula je ugovor s Bechtelom i vratila vodoprivredu ljudima. Čak se i svjetska organizacija za upravljanje vodnim resursima, WWC (World Water Council) nalazi pod direktnom kontrolom istih korporacija koje iskorištavaju i ostvaruju ogromne profite na pretjeranom iscrpljivanju vodnih resursa, nastojeći vodu i politiku vodoprivrede svesti isključivo na tržišna načela te pretvoriti vodu u običnu robu. Nedavno je većina zastupnika u Njemačkom parlamentu izglasala zakon kojim se pravo na vodu izbacuje s popisa temeljnih ljudskih prava, a pitka voda neophodna za život ljudi tretira se u pravnom smislu poput građevinskog zemljišta.

Redateljica Irena Salina gradi film na suprotstavljanju ideji privatizacije svjetskih izvora vode fokusirajući se na prateću politiku, zagađenje i ljudska prava. Uskraćivanje slobodnog pristupa vodi, pretjerano iscrpljivanje izvora i ostavljanje industrijskog otpada lokalnim zajednicama katastrofalni su rezultati privatizacije diljem svijeta. To je kriza globalnih razmjera i dok se imenuju korporativni i politički grabitelji vode, preostaje pitanje može li itko zapravo posjedovati vodu.