“Ovom vezom knjige i prostora, specifično prostora Pučkog otvorenog učilišta Zagreb, bavi se Irena Frantal u svom radu dis-/+appearance of text. Ispisujući svoj autorski tekst na zid galerije školskom kredom, ona prostor tretira kao knjigu, stvarajući narativ o prostoru, jednu istinu unutar njega i tako mu dajući glas. Jednostavan alat krede i simbolički je vezan uz sam prostor i njegovu ulogu edukacije različitih generacija. Međutim, on upućuje i na temporalnost intervencije u prostoru koja se nevjerojatnom lakoćom briše sa zidova upravo interakcijom spomenutih različitih generacija i njihovom prisutnošću u prostoru Pučkog otvorenog učilišta Zagreb. 

Drugi dio rada Irene Frantal čini knjiga, medij koji je središte njenog umjetničkog istraživanja. U knjigu umjesto teksta ona smješta prostor Učilišta čineći tako petlju naspram smještanja teksta u prostor”, piše u tekstu Maja Flajsig.

“Što je knjiga. Knjiga je spremnik.

Uzimam KUTIJE raznih veličina te ih otvaram, transformiram iz 3D objekta u dvodimenzionalnu plohu koja će držati tekst. Njihovu unutrašnjost koristim kao zidove kuće / knjige na kojima ću pisati. Tekst u unutrašnjosti knjige / kuće / kutije je sada ostavljen ogoljen, nezaštićen vremenom, stranicama, pokretom listanja. Vidljiv je odjednom; ideja se apsorbira odjednom. Oduzimam knjizi element vremena da bih vidjela da li će se ideja knjige zadržati”.  (iz teksta Irene Frantal)

Izložba ostaje otvorena do 23. rujna.

Izložba se bavi umjetničkim knjigama i plakatima koji nastaju u procesu istraživanja knjige ili su pak na pola puta da postanu knjiga. Riječi i rečenice su ispisane na papirima ili pak izrezane, a autorica koristi šablone, boju u spreju i skalpel. U prostoru i na zidovima su plakati a knjige svojim formama propituju početak knjige i njen fizički, taktilan odnos sa promatračem. Izložba istražuje sinergiju riječi i materije papira te problematizira sam proces istraživanja te oblikovanje prostora u kojem živi pisana riječ.

Irena Frantal diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2004. godine te specijalizirala Umjetnost knjige na University of the Arts u Londonu, UK 2010. (MA Book Arts). Sudjelovala je na brojnim grupnim izložbama u svijetu i kod nas. Prvu samostalnu izložbu uz otvoreni atelje održala je u veljači 2014. u Galeriji Miroslav Kraljević u Zagrebu. Sudjeluje na sajmovima umjetničkih knjiga u Velikoj Britaniji. Njene se knjige nalaze u brojnim kolekcijama u Europi. Od 2013. godine održava Bookart Sesije kojima promiče stvaralaštvo u području umjetnosti knjige te širi svijest o toj jedinstvenoj i uzbudljivoj umjetničkoj formi.

Izložba će se moći pogledati do 13. travnja.

Piše: Marija Borovičkić

Ideja je bila prenijeti umjetničino radno okruženje i pristup u novi kontekst a samo to događanje, izlaganje ili radni proces nazvan je Atelje izvan sigurne zone te opisan i najavljen na sljedeći način: “Tijekom veljače umjetnica će u G-MK provesti ideju otvorenog studija. Koristeći svoje alate i materijale radit će na novom projektu i eksperimentima s papirom, slojevima i formom knjige. U galeriji će se pritom odvijati kontinuirana bookart radionica – posjetitelji mogu doći u prostor i razgovarati s Irenom, pogledati njezine dosadašnje radove, prolistati publikacije iz područja umjetnosti knjige i knjiga umjetnika u za to predviđenom čitalačkom kutu”.

Kao drugačiji, participativan, inkluzivan, otvoren i fleksibilan model izlaganja i djelovanja, Atelje izvan sigurne zone je pobudio interes kustosica G-MK (Ane Kovačić, Lee Vene i Sanje Sekelj) koje su odlučile potaknuti i dalje razvijati i artikulirati ideju Otvorenog ateljea, što je i povod ovome tekstu koji međutim tek dotiče program G-MK a naglašava kontekst i cjelovitiji osvrt na ovu praksu.

Značenje i razvoj specifične radno-izlagačke forme

Što točno znači pojam “otvoreni atelijer” ili “otvoreni studio”, koje umjetničke ili socijalne prakse utjelovljuje i tko i kada poseže za ovom danas dosta popularnom i komunikativnom, ali pomalo nejasnom ili nedefiniranom, radno-izlagačkom formom?

Na samome početku susrećemo se s nizom jezičnih dilema oko pravilnog i ujednačenog korištenja termina “atelje”, “atelijer”, “ateljer”, “atelier” (franc. atelier – hrpa drvenih strugotina, radionica) ili često korištenog izraza “studio” (tal. studio – soba za rad umjetnika). 

Najčešća definicija umjetničkog atelijera je radno mjesto umjetnika – dizajnera, fotografa, kipara, slikara, umjetnika primijenjenih umjetnosti i drugih, te mjesto za samoreprezentaciju umjetnika. Potonje navodi na česte prakse otvaranja atelijera i radnih, kreativnih prostora koje su se kroz stoljeća pokazale dosta heterogenima, fleksibilnima, često neformalnima, generirajući raznolike modele korištenja, druženja i rada.

Ulazeći u njihovu povijest dolazimo do 17-tog stoljeća i slavnih pariških salona. U jednom od njih je navodno pokrenut prvi poznatiji primjer otvorenog umjetničkog druženja i rada. Radi se o književnom salonu u Hotelu de Rambouillet kojeg je vodila Madame de Rambouillet i slovila kao najpoznatija domaćica umjetnika, književnika i intelektualca. U svom Plavom salonu (Chambre bleue) primala je intelektualnu elitu a njihovo druženje temeljilo se na iscrpnim razgovorima. Članica salona bila je i Madame de Scudéry, poznata francuska književnica, autorica vrlo popularnih “romans à clef” koja je kasnih 1640-tih formirala i vlastiti salon –  Société du Samedi (Subotnji klub).

U 20. stoljeću sličnim fenomenom smatra se način druženja i rada beat generacije 1950-tih, 1960-tih i 1970-tih godina. Takozvana Beat kultura začeta u New Yorku formirala je modernu slam poeziju, ideologiju i stil života na društvenim marginama koji je podrazumijevao odbacivanje materijalizma i konformizma, boemska neformalna druženja, eksperimentiranje drogama, seksualnošću i kreativnom umjetničkom spontanošću. U San Franciscu 1950-tih godina umjetnici kreću s javnim književnim čitanjima po klubovima, ubilježivši taj period kao kultni period “književne renesanse San Francisca”.

U New Yorku je 1960-te godine obilježio i Andy Warhol sa svojim poznatim otvorenim studijem – The Factory. Događanja i hepeninzi pod nazivom The Exploding Plastic Inevitable odvijali su se u tvornici i funkcionirali kao otvorene multimedijalne i light show zabave, glazbeni performansi, plesovi i projekcije Warholovih filmova. Poziv javnosti na transparentu na ulazu glasio je: WARHOL LIVE, THE VELVET UNDERGROUND, LIVE DANCING, FILMS, PARTY EVENT, NOW.

Iako navodimo danas kultne primjere otvorenih atelijera – zajedničkih radnih i kreativnih prostora koji su obilježili ne samo uže i šire umjetničko društvo već i cijele epohe, sljedbenike, literaturu i povijest književnosti i umjetnosti – kasnija, kao i današnja, pojava otvorenih atelijera vrlo je frekventna i heterogena, ponekad marginalna i slabije vidljiva, prilagodljiva i urbanom i ruralnom.

Fluidnost otvorenih atelijera danas

U potrazi za sličnim recentnim praksama otvorenih ateIijera u kontekstu grada Zagreba, nailazimo na niz primjera i inicijatora a navest ćemo tek nekoliko poznatijih nastojeći naglasiti na koji način raspisuju svoj cilj i općenito pojam otvorenosti radnog prostora.

Među kulturnim događanjima, artikulacija atelijera i njegove otvorenosti, iako relativno česta i prisutna, ostaje pomalo nejasna i ovisi o organizatoru i prostoru. Ponekad uključuje višednevni program mogućeg posjećivanja brojnih lokacija (primjerice Zagrebačko proljeće ateljea u organizaciji HDLU-a u travnju 2013.); ponekad kreativno-edukativno uključivanje posjetitelja (poput 10. Velesajma kulture u listopadu 2013. i njegovog Otvorenog ateljea); a ponekad upravo naglasak na improvizaciji, izvedbi uživo i spajanju medija povezuje konkretan događaj s konceptom otvorenog atelijera (kao u slučaju Projekta Otvoreni atelje iz 2015. u organizaciji Ekscene – eksperimentalne slobodne scene koja promovira suvremeni ples).   

Zanimljivo je spomenuti i jedan od najpoznatijih atelijera u Hrvatskoj – Atelijer Kožarić, čiji su otkup od strane MSU-a 2007. godine, njegova muzealizacija i transportacija iz izvorne lokacije u Medulićevoj u stalni postav muzeja, otvorili novi model ne samo izlaganja već i pristupanja živoj i transformativnoj, povremeno neuhvatljivoj radnoj i umjetničkoj građi. Uz neprestanu otvorenost ne samo posjetiteljima već i autoru i njegovim povremenim posjetima i intervencijama, Atelijer Kožarić je utjelovio jednu sasvim novu izlagačku dimenziju friziranog otvorenog atelijera – naravno s naglaskom na ambijentalnu vrijednost i specifičnost umjetnikovog habitusa i senzibiliteta puno više nego na mogućnost komunikacije i ulaska u živi, radni i procesualni prostor. 

Makar uz bitno različite karaktere istoimenih (ili gotovo istoimenih) događanja, kao zajednički nazivnik većine primjera možemo izdvojiti nekoliko elemenata:   činjenicu događanja “tamo i tada”, mogućnost i potenciranje upoznavanja i komunikacije s umjetnikom/cima, specifičnost prostora unutar dihotomije privatno-javno i ambijentalnost živog radnog prostora.

Uz navedene odrednice koncept otvorenog atelijera zbog svoje je neformalnosti, izmaknutosti i komunikativnosti intrigantan po sebi i ne traži posebna ukalupljivanja i formaliziranja pojave i svrhe. Upravo kao takav sam potencira svoju dodatnu vrijednost temeljenu na neuhvatljivosti, prilagođavanju, fluidnosti i otvorenosti i naglašava socijalni moment nastao stoljećima ranije – koji  spajanje i okupljanje vidi kao svrhu po sebi. 

Kao što smo vidjeli na trima potpuno različitim primjerima iz 17. i 20. stoljeća, forme otvorenosti umjetničkih radnih i kreativnih prostora na najrazličitije se načine artikuliraju, definiraju i prakticiraju, ostavljajući specifičnoj konstelaciji vremena, prostora, konteksta i ljudi slobodu odabira i generiranja najčešće neformalnog komuniciranja, socijalne i umjetničke razmjene.

Treba napomenuti i da je sam čin otvaranja intimnog, privatnog, poluprivatnog ili “markiranog” radnog (dijelom i životnog) prostora javnosti, slučajnim i namjernim posjetiteljima – suštinski socijalna, uključujuća i pozivajuća gesta dijaloga. Radi se o svojevrsnom obostranom otvaranju; kako nepoznatom posjetitelju tako i nepoznatom domaćinu, koje ne podcrtava samo uobičajenu relaciju ulaza i izlaza, već ugrađuje temelje za neke drugačije, veće ili nove socijalne mreže, odnose i suradnje. Utoliko možemo reći da otvoreni atelijer nosi potencijale generiranja danas često spominjanih kulturnih platformi. 

Prepoznavanje i artikulacija modela – Galerija Miroslav Kraljević

Kao što je spomenuto u uvodu – nakon uspješnog Ateljea izvan sigurne zone i prepoznavanja potencijala procesualnosti i otvorenosti prostora, pristupa i produkcije, kustosice G-MK ponudile su Martini Kontošić kuriranje prvog Otvorenog ateljea u 2015. U sklopu projekta net.cube a u suradnji s Irenom Borić i Renatom Šparadom, dogovoren je otvoreni atelje s umjetnicom Dinom Karadžić i zamišljen kao zajedničko mjesto susreta i rada umjetnice i kustosica, suradničko istraživačko mjesto u sklopu navedenog projekta. 

Sama umjetnica ovako koncipiran radni prostor opisuje vrlo afirmativno, naglašavajući potencijale suradnje više umova i procesualnog pristupa koji neophodno rezultiraju “proizvodom” i nematerijalnim kulturnim kapitalom koji kvalitetno funkcionira i to na mnogo više razina nego uobičajeni prostorni artefakt nastao s idejom završavanja u privatnoj kolekciji.

U cilju daljnjeg razvijanja koncepta i, kako same navode – pretvaranja galerijskog izlagačkog prostora u radni umjesto reprezentacijski prostor, naglašavanja procesualnih i istraživačkih aspekata pojedinog projekta i pozivanja mladih umjetnika kojima je ovakva vrsta poticaja, podrške i vidljivosti najpotrebnija – u ožujku 2015. godine kustosice G-MK pozvale su umjetnika Vanju Babića da potpuno slobodno osmisli svoj Otvoreni atelje, umjetnički istraživački i eksperimentalni rad kao i popratni program. 

Vanja Babić nastavio je s istraživanjem i razvijanjem rada Transformacija u kojem propituje odnos prema novcu kao složenoj društvenoj i vrijednosnoj konstrukciji ali i vizualno zanimljivoj materiji. Opisujući dobiveno iskustvo i prvo susretanje s novim modelom rada i izlaganja, umjetnik ističe da mu je vrlo bitna stavka bio angažman i pomoć kustosica galerije koje znanjem, savjetima, povezivanjem i umrežavanjem s raznim ljudima i kolegama doprinose procesu razvoja njegova rada. Već prije spomenuta fleksibilnost, promjenjivost i nedovršenost – koje Otvoreni atelje potencira i utjelovljuje – autor vidi kao poticajne i temeljne razdjelnice u odnosu na uobičajene, jasno definirane izlagačke prakse. Njegovo iskustvo svakodnevnih interakcija koje su se spontano ili planirano događale na dnevnoj bazi uključuje dolaske različitih posjetitelja: novinara, kustosa, prijatelja, kolega umjetnika, bivših profesora, slučajnih prolaznika, čime se galerijski prostor pretvarao u uzbudljivo mjesto rada, komunikacije i snalaženja.

U suvremenom kulturnom i političkom kontekstu

Kada pričamo o prepoznavanju i artikulaciji modela, treba imati na umu i pomalo poražavajuću spoznaju a to je da ovakva vrsta ugošćavanja od strane kustosica G-MK tek jednim dijelom počiva na dobrom konceptu i potencijalima otvorenog atelijera. Bitan element predstavlja i činjenica da je ovaj način osmišljavanja godišnjeg programa financijski i tehnički nezahtjevan te omogućuje galeriji raznorodan i inovativan sadržaj te popunjavanje programa tijekom cijele godine, što dodijeljeni budžet Grada ili Ministarstva ne pokriva i ne stimulira. Upravo ovdje priča s otvorenim atelijerima otvara političku dimenziju koju ne možemo zaobići.

Uz podsjetnik na prvi dio teksta u kojem je dotaknuta heterogenost ove pojave s naglaskom na to da nisu sve prakse i koncepti otvaranja atelijera istih ciljeva, senzibiliteta i karaktera, apostrofirat ćemo političku pozadinu često usko povezanu s temom kojom se ovdje bavimo. Opisujući razvoj ideje i osmišljavanje otvorenog atelijera u G-MK, kustosica Martina Kontošić ističe važnost vremena i prostora za međusobno upoznavanje jer kultura gubi i ono malo javnih sredstava što je dobivala, dok nas prekarni uvjeti rada usmjeravaju na djelovanje u timovima, s ljudima kojima vjerujemo. 

Suočavajući se s činjenicom sustavnog i programskog smanjivanja državnog budžeta za financiranje kulture i umjetnosti, pogotovo produkcije nezavisne umjetničke scene, ključnim su se pokazali modeli samoorganiziranja, umrežavanja i međusobnih suradnji. Traženje alternativnih načina istraživanja, rada, produciranja, izlaganja, napredovanja ili pak samo preživljavanja u svijetu marginalizirane, najčešće nekomercijalne i neprofitabilne umjetnosti i kulture, navelo je umjetnike i djelatnike u kulturi na sve češća i složenija povezivanja u cilju stvaranja zajedničkih snažnijih, vidljivijih i efikasnijih radnih i kreativnih, već prije spomenutih i danas vrlo popularnih platformi, grupacija i raznih oblika zajedničkog djelovanja. 

Utoliko koncept otvorenih atelijera i otvorenosti općenito nosi pozitivan predznak u svim svojim formama, te ga u današnjem kontekstu gotovo možemo promatrati u neobičnoj kombinaciji romantičarsko-aktivističke geste; kao neminovnost i alternativu oblicima represije.