Posljedice brisanja su bile strašne; gubitak poslova, socijalnog i zdravstvenog osiguranja, uskraćivanje školovanja, a mnogi izbrisani su bili prognani i odvojeni od svojih najbližih. Među 25.671 izbrisane osobe bilo je i 5360 djece. Iako su izbrisani pobijedili na Ustavnom sudu Republike Slovenije i Europskom sudu za ljudska prava, trideset godina kasnije tek približno polovici je uspjelo ponovno urediti stalno prebivalište, a brojni prognani se u Sloveniju nisu mogli vratiti. Neki od izbrisanih su do danas bez uređenog statusa i prava koja iz njega proizlaze, a tek manji dio je dobio mizerne odštete. Radiotelevizija Slovenija nedavno je objavila potresno svjedočanstvo televizijske novinarke i spisateljice Katarine Keček, jedne od žrtava koja je u vrijeme brisanja studirala novinarstvo i imala 20 godina. Važno je napomenuti, brisanje ljudi iz registra stalnog prebivališta nikad nije bilo istraženo niti je zbog njega itko odgovarao. 

Ako je idejna faza obilježavanja ove sramotne epizode slovenske povijesti inicirala živahan dijalog i oprečna stajališta javnosti – od hvalospjeva do hejta, samo postavljanje slova Ć pokrenulo je pravu lavinu polemike u slovenskom političkom, ali i svakodnevnom diskursu. Negativne reakcije potakle su autore spomenika, dizajnericu Irenu Wölle, digitalnog umjetnika Vuka Ćosića te arhitekta Aleksandra Vujovića, da fotografijama i video materijalom predstave proces nastanka spomenika, ali i različite reakcije na njega, kao i pokretanje javnog dijaloga o temi brisanja i utjecaju govora mržnje. Taj materijal okupljen je u izložbi Ć suvremeni govor mržnje koja je 7. veljače 2024. otvorena u staklenom atriju ljubljanske Gradske vijećnice. 

Izložba, koju uz autorski tim potpisuje i Amnesty International Slovenije, koncipirana je tako da primjere govora mržnje gradira “od populizma i revizionizma preko primitivizma i šovinizma do ekstremizma i nasilja”, a to su ujedno i kategorije u koje su raspoređene odabrane poruke mržnje s društvenih mreža. “Izložba je didaktičan pokušaj analize i kategorizacije tvitova i komentara u skladu sa teorijom o radikalizacijskom putu. Time smo raščlanjivali stvar, ali i pokazali da je isto u svim državama u kojima militantni nacionalisti love glasače i pretvaraju ih u verne i nasilne navijače”, rekao nam je Vuk Ćosić. 

Postav uključuje mini dokumentarac za koji je zaslužan ugledni slovenski režiser i scenarist Boris Petković (LGBT_SLO_1984 (2022), Košarkar naj bo (2017). Prema riječima Vuka Ćosića, Petković je pratio proces nastanka spomenika s posebnim naglaskom na transport pri čemu se Ć vidi u tipičnom, idiličnom slovenskom pejzažu poput legendarnih reklama Slovenija, moja dežela iz osamdesetih. Fotografski doprinos dao je Željko Stevanić, a zvuk na dokumentarcu je snimao Tomaž Grom, koji je u špici remiksirao slovensku himnu, kao prethodno Hendrix američku i Koja jugoslavensku.

Da je pomno promišljen svaki detalj oko Ć-a i izložbe, dokazuje i Ć-AFTER, druženje nakon službenog dijela otvorenja izložbe, kao dio nastojanja da se priča oko spomenika dodatno aktualizira. Ć-AFTER je ugostio poznati ljubljanski bar Pritličje, epicentar brojnih prosvjednih štabova, društveno osviještenih tribina i susreta angažiranih pojedinaca. U nastavku večeri atmosferu su održavali DJ Bakto, član kolektiva Tetkine radosti specijaliziranog za ex-yu funk i Cica Mica, autorica kultne emisije Šlagerica na Radiju Študent. 

Pažljivo odabrane reakcije s društvene mreže X/Twitter središnji su dio izložbe, i van konteksta vrlo ilustrativan. Zbog ozbiljnijih prijetnji autori su se morali obratiti policiji, a jedan od aktera desničarskog časopisnog podzemlja u svom je članku otišao tako daleko u blaćenju autora izložbe, da je stvar ovih dana dobila i sudski epilog.

Govoreći o ulozi govora mržnje u kontekstu izrade spomen obilježja, Ćosić pojašnjava kako su u procesu ustanovili da nacionalizam ima možda i veću težinu od samog čina brisanja: “Pri oblikovanju obeležja smo se pitali, kakvo ogledalo ili test možemo postaviti nacionalizmu. Spomenik je bio prvi, a izložba drugi korak u usmeravanju pažnje na postojanje govora mržnje. Većina populacije se pravi da to ne postoji, pa i mediji i donosioci odluka, a to može biti bad news. Dok mi razmišljamo o lepim stvarima, trolovi se uzajamno hrabre, inspirišu i mreže. Politika stimulira delovanje tih ljudi i servira nove ‘naoružajte se, legalno’ ekstreme.”

Nešto plastičnog eksploziva i Ć će odletjeti

I ti si počefureni izdajnički Slovenac… tako da nemoj koristiti zamjenicu MI… jer ti nisi Slovenac… ti si “isprdak” iz svoje mame komunističke kuje.

Ko vam jebe mater. To slovo nije dio slovenske abecede i točka.

Budem li prolazio kraj tog spomenika, uljepšat ću ga velikim masnim ispljuvkom.

Baš traže rat.

Čefuri raus.

Trebalo bi napraviti red !!! (NEMAŠ NORMALNO IME I PREZIME ZA OVAJ DIO SVIJETA… NE MOŽEŠ SE ZAPOSLITI I TOČKA!!!)

Ovo su samo neke od anonimnih poruka koje su preplavile društvene mreže, ali hejta nije nedostajalo ni u medijima. Na primjer, u desničarskoj medijskoj kući Nova24TV bliskoj SDS-u, u članku ilustrativnog naslova U ime umjetnosti nagrđuju Ljubljanu i prave se ludi pred činjenicama o “izbrisanima”, povjesničar Stane Granda tvrdi kako “spomenik dobivaju prije svega oni koji su pljuvali po Sloveniji”. Upravo Nova24TV je nadahnula Svetlanu Slapšak, slovensku književnicu, antropologinju i filologinju, u knjizi Prijetnja i strah nastaloj u doba vlade Janeza Janše (od  2019. od 2021. godine), a koja se bavi problemom širenja govora mržnje kao oružja vlasti u Sloveniji. Kako stoji u uvodu knjige: “Opasnost predstavlja plansko i agresivno umrežavanje, širenje kolektivne psihoze, a pojava je usporediva sa sličnim procesima u mnogim zemljama Europe i svijeta. Definiranje ovog fenomena i njegovih varijacija započinje definicijom populizma, iako ga s njom ne treba poistovjećivati; čak ni s neonacizmom i fašizmom, unatoč nekim paralelama. Postoji, međutim, generička veza i metodološka podudarnost (odnos između obrasca i novih kalupa) između Goebbelsove propagande i moderne proizvodnje govora mržnje. Naravno, Goebbelsov egzemplarni model nije lako i univerzalno primjenjiv, jer istraživanje otkriva nekoliko divergentnih modela koji uključuju različite narative, noviju lokalnu imaginarnost i terminološke proizvoljnosti.”

Zatrovanost javnog prostora govorom mržnje je činjenica. Ignoriranje te činjenice podjednako je štetno kao i njegovo postojanje. Govor mržnje ne djeluje samo na dostojanstvo i ljudska prava onih koji su izravna meta, već i na one osobe koje pripadaju istim ili drugim manjinskim skupinama. On negativno utječe na participiranje i inkluziju ranjivih skupina, te je izravna prijetnja demokraciji. Jedan od ciljeva govora mržnje je da se mete distanciraju iz društva, izopće iz javne rasprave i ušutkaju, a povijest upućuje na to da se govor mržnje namjerno koristio za mobiliziranje grupa kako bi se izazvala nasilna eskalacija, zločini iz mržnje, rat i genocid.

U Sloveniji od 2023. djeluje Strateško vijeće za sprečavanje govora mržnje. Osnovao ga je premijer Robert Golob, a njegova ključna zadaća je praćenje područja govora mržnje u Sloveniji i na razini EU te pripremanje prijedloga aktivnosti za njegovo sprečavanje: savjetovanje u oblikovanju politika, izmjene propisa i drugih mjera koje će doprinijeti učinkovitijem sprječavanju govora mržnje, kao i suradnja u pripremi prijedloga sustavnih promjena i mrežnog modela za provedbu kampanja i edukacija na regionalnoj i nacionalnoj razini. Vijeće je u suradnji s 40 stručnjaka i organizacija donijelo i osnovne Preporuke za sprečavanje govora mržnje, a odnose se na područja školstva, preventive, interneta, medija i kazneno-pravnog odgovora.

I dok se na političkom planu kroje strategije kako prevenirati i ukloniti govor mržnje na samom izvoru nastajanja, umjetnici su magnetna rezonanca društva, preispituju ga i kritički sagledavaju. Kako su tome pristupili Vuk Ćosić, Irene Wölle i Aleksander Vujović, svi zainteresirani imaju priliku vidjeti do 7. ožujka u ljubljanskoj Gradskoj vijećnici. Mislite li da vas se ne tiče, sjetite se odnosa prema Romima i drugim nacionalnim manjinama, pripadnicima LGBTQ zajednice, izbjeglicama i migrantima, osobama s invaliditetom, ali i eksploatatorskog odnosa prema životinjama, ignoriranja ekocida, ekonomskog i spolnog nasilja i uloge crkve i patrijarhata u njemu. Hejt i ignorancija su univerzalne teme o kojima treba razgovarati, uprijeti prstom u svako Č, dok još nije kasno!