Na valu obilježavanja Međunarodnog dana žena, mnogi su prostori zagrebačke kulturne i umjetničke scene u ožujku svoje programe posvetili upravo ženskoj borbi, kako onoj kod kuće, tako i preko granica. Među njima posebno vrijedi istaknuti benefit izložbu Što je 14. februara? Osmi mart! u galeriji Klet koja je, povodom jubilarnog Noćnog marša pod nazivom Žene – kičma otpora, sabrala prosvjedne slogane proteklih deset godina osmomartovskih prosvjeda u Zagrebu. Tu je i izložba Gosti u grlu umjetnice Nikoline Butorac, otvorena u Etnografskom muzeju u čast ženama diljem svijeta koje su vlastitim životima pružale otpor sustavnom iskorištavanju i invaziji kapitalističkog režima.

Na istom tragu vizije žena kao središnjih figura borbe za budućnost, Galerija Siva, smještena u prostoru stare tvornice Medika, ugostila je izložbu Jin, Jiyan, Azadî vizualnog umjetnika Jana Jafe. Žena, život, sloboda, borbeni povik Kurdinja koji odzvanja iz naslova, svoj je glas dobio kroz deset digitalnih ilustracija mladog autora kurdskog porijekla. 

Kako saznajem u kasnijem istraživanju, Jin, Jiyan, Azadî se u kurdskim ženskim pokretima oslobođenja kao politički slogan izgovara od ranih 2000-ih godina. Nakon istiskivanja fundamentalističke “Islamske države” (IS) u Siriji te uspostave demokratske i autonomne Rožave 2012., izraz postaje međunarodno prepoznatljiv. Novi globalni naboj dobiva 2022. godine kada otpori sveprisutnom državnom nasilju u Iranu, posebno nad kurdskim stanovništvom, postaju simbol ženske revolucije svugdje. Istodobno, ta se borba odvija između unutarnje represije i vanjskih političkih instrumentalizacija, pogotovo u kontekstu novog američko-izraelskog rata protiv Irana.

Jedan od ključnih događaja iranske pobune jest ubojstvo 22-godišnje iranske Kurdinje Jine Mahse Amini, koju pripadnici državne policije odvode zbog nepropisnog nošenja hijaba u javnosti. Posrijedi nije izolirani incident, već praksa koja prati represiju nad ženama u borbi diljem Bliskog istoka – sličnimse činom početkom 2026. godine hvalio i vojnik sirijske vojske u obračunu s pripadnicom Jedinica ženske zaštite (YPJ), slavne vojne formacije koja je borbama protiv Islamske države postala simbol otpora patrijarhatu, ne samo u vojnom, nego i u društvenom smislu. Činjenica da se odrezana pletenica smatra ratnim trofejom dovoljno govori o njezinoj simbolici.

“Rezana, al’ živa”, kako ju opisuje autor, pletenica iskače iz žutog bloka centralnog vizuala izložbe, okruženog zagasitim crvenim i zelenim blokovima – bojama zastave Rožave. Duga i gusta, crna pletenica glavni je motiv koji se proteže kroz deset slika prepunih prepoznatljive estetike iz kurdske kulture i borbe, pogotovo ženske. Tako jedina ilustracija na kojoj je žena sama u fokus stavlja tetovaže kurdskog deq uzorka na njezinu licu i vratu. Na drugom prikazu, ispred puške iz koje se pruža bijeli cvijet, sjedi majka s djetetom u naručju. Negdje se pletenice žena prepliću i granaju poput korijenja, drugdje su ilustrirane zataknute u kurdske şal remene, dok se protagonistice okupljaju u zagrljaj. 

Na ilustracijama se pojavljuju i drugi simboli, poput tembura, instrumenta koji sviraju žene u odjeći boje vojnih uniformi. Motiv slobode posebno dolazi do izražaja u prizoru dviju žena na plavoj podlozi, koje, promatrajući ptice u letu, pružaju svoje ruke poput njih, dok njihove duge, guste pletenice ostaju u fokusu.

Na otvorenju izložbe 12. ožujka, Jan Jafo podijelio je s nama glavnu namjeru ovog projekta: “Bilo mi je važno dopustiti utišanom kurdskom glasu da progovori kroz umjetnost. Nažalost, često glasovi Kurda teže dopiru izvan regije, pogotovo u vremenima političkog nemira”. U trenutku kada je Iran meta američko-izraelskih napada, Jafo se pita ima li, pored zabrinutosti za sigurnost iranskog stanovništva, pažnje i za sudbine Kurda. Njegov se najnoviji nastup na lokalnoj umjetničkoj sceni može čitati kao traženje odgovora na to pitanje.

Za mladog Jana ovo predstavljanje nosi odmak s obzirom na tematsku i političku širinu za kojom izložba poseže. Kako kaže, dosad je gravitirao introspekciji kao ulazu u vizualni ili izvedbeni komad, pa radovi koje ovdje pokazuje predstavljaju iskorak u novom smjeru: “Ova je izložba za mene svakako nešto novo. Umjetnost mi je uvijek služila da govorim o sebi i svojim osjećajima. Prvi put sam odabrao pristup i temu koja nije primarno osobna – sada je i kolektivna, mnogo veća od mene.”

Svoj recentni umjetnički doprinos i “hrabriju” temu Jafo “duguje” ubrzanim političkim mijenama za Kurde Bliskog istoka, pogotovo Sirije, na čijem sjeveroistoku početkom ove godine defakto doživljavaju pad autonomne Rožave. Radovi koje zagrebačka publika u Galeriji Siva ima priliku vidjeti do 19. ožujka nastaju upravo tijekom posljednja tri mjeseca. Dok politička tranzicija u postasadovskoj Siriji dodatno povećava ranjivost žena u raseljenim i manjinskim zajednicama, otpor koji simbolizira Jin, Jiyan, Azadî djeluje posebno urgentan.

Domaćini izložbe prepoznali su njezinu vremensku i političku relevantnost. Producentica ATTACK-ove Galerije Siva, Laura Ladavac, na otvorenju ističe: “Ovo je upravo pravi prostor i prava publika za iznijeti ovako važnu temu. Oni čine snagu naše nezavisne scene. Marginalnost često znači da iza nje stoje ljudi, volja, kohezivnost i smislenost koja cilja razvoju angažiranih programa.” 

Prikazane često u gesti kolektivizma, a uvijek u silueti snage i prkosa, žene na crtežima ipak simboliziraju više od kurdskog identiteta. Jafo u konačnici ciklus posvećuje “svim ženama kojima pripisujemo osobine hrabrosti i snage”, bile to žene Kurdistana, Irana, Palestine, Afganistana, Balkana ili bilo kojeg drugog polja borbe za oslobođenje. Iskustva kurdskih žena koja služe kao polazišta ilustracijama nisu samo poziv na njihovu pravednu reprezentaciju u udaljenim geografijama, već i naše solidarno prepoznavanje zajedničkih linija borbe. 

Program započinje u 20 sati, a uključuje koncert tradicionalne iranske glazbe u izvedbi Farida Fajraka. Osim što svira iranska glazbala tar i setar, Fajrak radi kao softverski inženjer, a ovom će prilikom predstaviti selekciju tradicionalne instrumentalne muzike. Koncert se održava u Velikoj dvorani Centra kulture Ribnjak.

“Nowruz na perzijskom znači ‘novi dan’. To je naziv za iransku Novu godinu koja počinje 20. ili 21. ožujka, na proljetnu ravnodnevicu, a Iranci taj dan slave već četiri tisuće godina. Na samu Novu godinu okupljaju se najuži članovi obitelji i uz sofru Haft Sin, aranžman posebno uređen za tu prigodu, odbrojavaju trenutak nastupanja novog prirodnog ciklusa – prvog dana proljeća i početka iranske Nove godine”, stoji u najavi.

Ulaz na program je slobodan, a više detalja pronađite ovdje.

Osuđen je 2010. zbog “urote s namjerom da počini zločin protiv državne nacionalne sigurnosti i propagande protiv Islamske Republike” na šest godina zatvora, uz 20-godišnju zabranu snimanja filmova, te smješten u kućni pritvor. Unatoč zabrani, Panahi je nastavio snimati filmove, a s obzirom na njegov međunarodni ugled, režim je to koliko-toliko tolerirao. No, kada je prosvjedovao zbog progona dvojice iranskih kolega, Panahi je ponovno uhapšen 2022. i zadržan u zatvoru, gdje je proveo sedam mjeseci. Pušten je nakon štrajka glađu i međunarodnog pritiska. 

Bila je to samo nesreća je film očito inspiriran Panahijevim boravkom u zatvoru, s obzirom da priča prati skupinu bivših političkih zatvorenika i zatvorenica koji gotovo slučajno otmu svojeg navodnog zatvorskog mučitelja, pokušavajući utvrditi njegov identitet prije nego mu se osvete. Naime, svi su tijekom mučenja imali povez na očima, tako da identifikacija nije tako jednostavna, što dovodi do niza peripetija tijekom kojih Panahi gledateljima_cama nudi i sliku današnjeg Teherana, metropolisa od 10 milijuna stanovnika, kao i prikaz života pod režimom neprijateljski raspoloženim prema građanima, koji grca u korupciji.

Radnja je većim dijelom smještena u jedan dan, a s obzirom na mučnu tematiku, iznenađujuće je koliko u filmu ima apsurdnog humora. Panahi završava film jednom od najpotresnijih scena proteklih godina, sugerirajući istovremeno da se od traume mučenja nikad ne može posve oporaviti, kao i da mučitelji mogu doživjeti samo kratkotrajno oportunističko suočavanje sa svojim zlodjelima, kojima će se prvom prilikom vratiti.

Panahi se u svom stvaralaštvu najviše oslanja na tradiciju talijanskog neorealizma – tijekom nedavnog posjeta Criterion Closetu uzeo je samo jedan film, Kradljivce bicikala, pa Bila je to samo nesreća ostavlja dojam filma koji vjerno prikazuje kakav je život ljudi u današnjem Teheranu. 

Tijekom velikih protesta u Iranu, koji su počeli krajem 2025. i trajali cijeli siječanj, nisam mogao prestati razmišljati o Panahijevom remek-djelu, između ostaloga zato što je u direktnom sukobu sa simplističkim narativom koji nude zapadni mediji, nedvojbeno usmjereni na proizvodnju pristanka za vojni napad na Iran. Kako sam i sam proživio rat u Bosni i Hercegovini, te kasnije imao priliku svjedočiti npr. medijskoj pripremi za napade na Irak i Libiju, a i s obzirom na vlastito dvodesetljetno novinarsko iskustvo, smatram da znam prepoznati kako izgleda ratnohuškačka propaganda. Tko god je to rekao, bio je u pravu: istina je prva žrtva rata.

Da su zapadni mainstream mediji, a kojima pripadaju i hrvatski, u siječnju bili u modusu uvjeravanja javnosti da je vojni napad na Iran prijeko potreban i to što prije, moglo se vidjeti i po tome što su u svojem, uvjetno rečeno, “izvještavanju” naglašavali, a što prešučivali, kao i koliko je bio unificiran narativ koji su prezentirali.

Za početak, objavili su da su protesti u Iranu eksplodirali zbog ekonomskih problema, ali su izostavili spomenuti da su oni primarno rezultat sankcija pod kojima je Islamska republika. To nije bila nikakva tajna, a u međuvremenu se time počeo hvaliti i američki ministar financija Scott Bessent. Pritom je općepoznato da ekonomske sankcije najviše pogađaju obične ljude, a ne politički vrh, pa cijela stvar funkcionira po perverznom principu da se u ime njihove potencijalne slobode najviše tlači ljude koji s tim režimom nemaju veze. 

Nadalje, iako je to javno na bivšem Twitteru objavio bivši direktor CIA-e i Trumpov nekadašnji ministar vanjskih poslova Mike Pompeo, u većini zapadnih medija ignorirana je činjenica da su agenti izraelske tajne službe Mossad infiltrirali proteste u Iranu. The Jerusalem Post također je o tome ekstenzivno pisao. Prisustvo stranih agenata objašnjava i nasilnu eskalaciju protesta, kao i to što su tijekom njih spaljene i džamije, ali toga u većini zapadnih i domaćih medija nije bilo. Izraelski mediji aludirali su i da su njihovi agenti dijelili automatsko oružje prosvjednicima, što pak objašnjava oružane napade na policijske strukture režima, kao i njihov sve krvaviji odgovor. 

Naravno, sve ove činjenice ne opravdavaju represivni islamistički režim u Iranu, ali nude cjelovitiju sliku događaja od one iskrivljene koju su američkoj i europskoj javnosti prezentirali mainstream mediji. 

Krenimo od vizuala koji je, kako su skoro svi zapadni mediji objavili, postao “simbol prosvjeda u Iranu”, te se proširio i društvenim mrežama. Riječ je o videu žene koja cigaretom u ustima pali fotografiju iranskog ajatolaha Alija Hamneija. Screenshot tog videa pretvoren je i u dizajnirani plakat, a sve je predstavljeno kao postupak žene u Iranu koja se hrabro protivi opresivnom, ženomrzačkom režimu. Ispostavilo se da je snimak nastao u Kanadi, ali već je bilo kasno – milijuni ljudi su bili uvjereni da je nastao u Iranu. 

Taj vizual poslužio je mnogima i kao argument da je potrebno što prije vojno napasti Iran, a kako bi se Iranke spasilo od ugnjetavanja. To što bi i tisuće iranskih civila, uključujući i te žene koje se deklarativno želi osloboditi, moglo nastradati u bombadiranju nije se uzimalo u obzir.

Naročito je tragikomično i neprofesionalno bilo kako su hrvatski mainstream mediji pratili ove proteste. Neki od njih su svojim čitateljima_cama poručivali da izvještavaju “iz minute u minutu”, što u praksi znači da su – masovno prepisivali. Cijela im se uređivačka politika svela na to da odluče koje će točno angloameričke medije prepisivati, pritom naravno nekritički preuzimajući njihov narativ o protestima, te ignorirajući sve druge svjetske medije, čijim bi prepisivanjem barem ponudili realniju i kompleksniju sliku događaja. 

U tome je, kao i uvijek, prednjačio Index, koji je u jednom “iz minute u minutu” naslovu sugerirao da čak imaju “izvore u Iranu”, iako Indexovi tipkači contenta ili sjede doma ili u redakciji. U Iranu sigurno nemaju nikakvih izvora. Indexov “izvor iz Irana”, koji je tvrdio da se tamo događa “brutalno klanje”, zove se Masih Alinejad i – živi u New Yorku. To se moglo provjeriti u pola minute guglanja, ali je pitanje koliko je čitatelja_ica Indexa uopće pomislilo da bi trebalo provjeravati. 

Alinejad je iransko-američka aktivistica i novinarka, suradnica Glasa Amerike, koju su američki liberalni mediji, poput The New Yorkera, promovirali kao jedan od vodećih glasova kada je riječ o svemu povezanim s Iranom. Ona se u tom članku prije četiri godine proglasila lidericom iranskih žena koje će srušiti ajatolahov režim. Bolje upućeni u situaciju u Iranu su njenu vodeću ulogu u iranskom ženskom pokretu tada prozvali falsificiranjem stvarnosti. Ovaj put ju je pak Trumpova administracija poslala da u njihovo ime govori u UN-u, a koliko je Alinejad vjerodostojna možda najbolje svjedoči činjenica da je na X-u prvo ustvrdila kako je vladajući režim u Iranu tijekom najnovijih protesta “masakrirao milijune ljudi”, da bi ovih dana došla do brojke od 40 tisuća.

Licitiranje brojem poginulih odnosno ubijenih na nedavnim protestima u Iranu također je pokazalo problematično izvještavanje zapadnih medija. Sredinom siječnja na Indexu je u naslovu osvanuo podatak da je režim ubio najmanje 12 tisuća ljudi, što su pak prepisali s američkog CBS-a. CBS se pak pozvao na tvrdnje medijske mreže Iran International iz Londona, koja se pak pozvala na neimenovane izvore iz iranskih vlasti, koja su pak same priznale da je poginulo oko 2000 ljudi. 

Minimum novinarskog profesionalizma zahtjevao bi provjeru vjerodostojnosti izvora Iran Internationala, naročito u svjetlu činjenice da ih je izraelsko-američki novinar Barack Ravid, koji piše za portal Axios, svojedobno opisao kao “medij koji Mossad redovito koristi za svoj informacijski rat”. Povrh toga, za glavnu urednicu CBS-a, koji je kupio jedan od najvećih donatora IDF-a i Trumpov frend, američki milijarder Larry Ellison, nedavno je imenovana kontroverzna američka novinarka Bari Weiss, poznata po fanatičnim proizraelskim stavovima. Te relevantne informacije na Indexu se nisu mogle pročitati. 

Najnovija brojka plasirana u zapadne medije je oko 6000 poginulih, a to pak tvrdi Human Rights Activists News Agency iz SAD-a. Napomenimo da Associated Press navodi kako “nije mogao neovisno provjeriti te brojke”. Broj se poginulih, po izvještavanju zapadnih medija, prepolovio u dva tjedna. Ima li to veze s time što je Trump zasad odustao od vojnog napada na Iran? 

Dodatno, znakovito je koliko su se različite brojke o ubijenima u Iranu objavljivale u zapadnim medijima zdravo za gotovo, dok su se brojke ubijenih u genocidu u Gazi uvijek propitivale i diskreditirale isticanjem da dolaze od “Hamasovog ministarstva”. 

Što uopće reći o tome koliko je medijskog prostora dobio Reza Pahlavi mlađi, prognani sin svrgnutog iranskog šaha, kojega liberalni mediji bez ironije tituliraju “prijestolonasljednikom”? Pahlavi je taj prostor ponajviše iskoristio za slanje dviju poruka: 1. bombardirajte ljude u Iranu te 2. kad dođe na vlast, Iran i Izrael će biti BFF. Zapitajmo se na trenutak žele li osiromašeni Iranci da po njima počnu padati bombe, kao i koliko im je bitno sprijateljiti se s Izraelom? Prilično je bizarno dobrostojećeg Pahlavija mlađeg iz predgrađa Washingtona predstavljati kao autentičan glas zbog sankcija socioekonomski iscrpljenog iranskog naroda, koji je u većini nedvojbeno nezadovoljan aktualnim režimom, ali također ne želi doživjeti sudbinu Libije, Sirije ili Iraka. Nisu Iranci glupi.

Pahlavijeva medijska promocija bila je često praćena i fotografijama i snimkama iz Irana u vrijeme vladavine njegovog oca, na kojima možemo vidjeti žene u kupaćim kostimima i slično. Poruka koja se time šalje glasi otprilike “vidite kako je bilo super u Iranu dok je na vlasti bio šah”. Izostavlja se pak činjenica da je šah na vlast instaliran nakon državnog udara 1953. godine koji su orkestrirale SAD i Velika Britanija, nezadovoljne jer je tadašnji demokratski izabrani premijer Muhamed Mosadek odlučio nacionalizirati naftnu industriju. 

Ovo su općepoznate činjenice, o kojima možete detaljnije pročitati i na Wikipediji, ali ne i u angloameričkim medijima koje ovi hrvatski autokolonijalno prepisuje. Prema njihovom narativu, iranska povijest počinje za vrijeme šaha, u razdoblju navodne slobode i blagostanja, a onda se bez ikakvog razloga dogodila notorna Islamska revolucija – jer poznato je da ljudi dižu revolucije iz hobija ili dokonosti. Teško da ćete saznati išta o tome kako je revolucija tekla i kako su baš islamisti na kraju formirali novu vlast, jer nisu samo oni sudjelovali u revoluciji.

U svakom slučaju, siječanjsko izvještavanje zapadnih i njihovih vazalnih hrvatskih medija o situaciji u Iranu teško da može poslužiti objektivnom i cjelovitom informiranju javnosti, ali se definitivno može izučavati kao školski primjer liberalno-demokratske ratnohuškačke propagande. 

Stoga bih se na kraju vratio Jafaru Panahiju, koji je već duže vrijeme u egzilu i čiji je film Bila je to samo nesreća službeno francuski kandidat za najbolji internacionalni film na Oscarima. 

Panahi je 9. siječnja za američki filmski časopis Variety dao intervju o velikim protestima u svojoj domovini. Upitan o tome što misli o američkoj vojnoj intervenciji u Iranu, Panahi je odgovorio: “Režim je već pao. I, kao što sam već rekao, ljudi koji provode prosvjede na ulicama, oni žele da se to dogodi. Naravno, međunarodna podrška može napraviti razliku. Ali dok ljudi sami ne odluče hoće li nešto učiniti ili ne, ništa se neće dogoditi. Ništa neće napraviti nikakvu razliku. Promjena mora doći iznutra, iz zemlje, voljom naroda.”

Novinar Varietyja je zatražio pojašnjenje: “Smatrate da nije potrebna američka intervencija u Iranu? Točno?”

“Čini se da ne razumijete. Dopustite mi da ponovim: dok ljudi nemaju volju nešto promijeniti iznutra, ništa izvana neće moći napraviti tu promjenu. To mora biti voljom ljudi iznutra”, naglasio je Panahi.

Istina, čini se da mnogi u Americi i Europi ne razumiju situaciju u Iranu. Na tome možemo najviše zahvaliti našim mainstream medijima i društvenim mrežama, koje su postale sredstva za masovno širenje dezinformacija. Koga iskreno zanima kako je u Iranu, preporučam manje Indexa i Facebooka, a više gledanja filmova poput Panahijevih.

S Rojiom smo razgovarali pred sam kraj njezina tromjesečnog boravka u Zagrebu, gdje je boravila kao rezidentica u okviru međunarodne suradnje Pogona i Akademie Schloss Solitude. Tijekom boravka razvijala je drugo poglavlje svog dugotrajnog istraživačkog rada Život s gradnjom – urbana (po)vijest koji spaja arhitekturu, umjetnost i dokumentaristički pristup svakodnevici da bi fokusirao živote afganistanskih migranatskih radnika na teheranskim gradilištima. Forouhar pritom promatra gradilišta ne samo kao mjesta izgradnje gradske infrastrukture, nego i kao privremene domove; složene prostore u kojima ljudi improviziraju svoju svakodnevicu u okviru nedovršenih zgrada na kojima rade. 

Rad će predstaviti izložbom koja funkcionira kao prostorni arhiv, inovativni katalog i filmski eksperiment, u kojem se fragmenti stvarnog života: zatečeni predmeti, uhvaćeni zvukovi i geste radnika koji te prostore nastanjuju, slažu u cjelinu koja omogućuje drugačiji pogled, onaj koji upućuje na detalje, ritmove i živosti svakodnevice te se na taj način odupire nevidljivosti. Kroz ovu prizmu, Forouhar propituje kako gradovi nastaju i tko stoji iza njihove izgradnje, otvarajući prostor za promišljanje o migracijama, izmještanju, radu i eksploataciji. 

Uskoro otvaraš izložbu i predstavljaš rad u nastajanju, drugo poglavlje Života s gradnjom, u Zagrebu. Kako se ovo poglavlje uklapa u kontekst dosadašnjeg istraživanja i što novo donosi? 

Izložba predstavlja fragmente drugog poglavlja projekta Život s gradnjom, koji razvijam kao eksperimentalni filmski esej; urbanu (pri)povijest koja je još uvijek u nastajanju. Umjesto prikazivanja dovršenog filma, otvaram sam proces rada. Publika će se susresti s materijalima koji će na kraju oblikovati film: intervjuima, slikama, zvukovima i predmetima prikupljenima s gradilišta na kojima afganistanski radnici bez papira istodobno žive i rade. 

Riječ je o građevinskim radnicima koji nastanjuju zgrade koje sami grade. Njihovi se životi odvijaju unutar privremenih, improviziranih prostora ugrađenih u nedovršenu arhitekturu grada. Stavljajući u prvi plan te živuće prostore, alate, namještaj, mjesta za spavanje, kuhinje i svakodnevne geste ovom izložbom predlažem alternativan način čitanja grada. Postavljam pitanje kako se gradovi grade i po koju cijenu. 

Formalno, rad se oslanja na kolažnu, cikličku naraciju. Fragmenti ne čine jednu linearnu priču, već odražavaju repetitivni ritam života radnika: migraciju, rad, izmještenost i povratak. Ti elementi naginju prema filmu koji je jednako o nevidljivosti i brisanju koliko i o otpornosti, znanju i djelovanju, o načinima na koje se radnici organiziraju, prilagođavaju i stvaraju osjećaj zajednice unutar prostora koji nikada nisu bili zamišljeni za življenje.

Dolaskom u Zagreb, već sam na aerodromu vidjela migrantske radnike iz Nepala i Filipina kako stoje u redu s dokumentima i čekaju. Desilo se trenutačno prepoznavanje koje se možda ne bi desilo prije nego što sam započela ovaj projekt. Iako je Život s gradnjom smješten u Teheran, njegova pitanja nisu geografski ograničena. Mehanizmi današnje urbanizacije zapanjujuće su slični posvuda. Gradove grade migrantski radnici čija prisutnost uglavnom ostaje nevidljiva u javnom prostoru, iako su ključni za njegovu transformaciju.

Studirala si i živjela u Londonu, a potom se vratila u Teheran. Kako se odnosiš prema procesu rada i produkciji u ta dva konteksta, jezika i sistema (proizvodnje) znanja?

Ono što me vratilo u Teheran i ono zbog čega sam na kraju ostala bio je moj sve veći interes za margine arhitekture i urbanizma. U Iranu su te margine snažne, aktivne i duboko utjecajne, dok je ono što bi se moglo smatrati mainstreamom relativno usko i manje dominantno. To je stvorilo prostor u kojem su se mogli pojaviti alternativni oblici prakse; projekti koji se ne uklapaju u postojeće okvire pojedinih disciplina, ali izravno govore o proživljenim stvarnostima. 

Nakon povratka iz Londona donijela sam svjesnu odluku da radim na projektima koji se mogu proizvesti samo u Teheranu, koristeći uvjete, ograničenja i materijale koji su tamo dostupni. Za razliku od Ujedinjenog Kraljevstva, pristup formalnim arhivima, knjižnicama i organiziranim resursima u Iranu često je ograničen ili otežan. Umjesto da to doživljavam kao prepreku, počela sam to shvaćati kao metodološki pomak: onaj koji je moj rad usmjerio prema terenskom istraživanju, intervjuima, dugotrajnom promatranju i alternativnim oblicima arhiviranja.

Mnogi se moji projekti oslanjaju na materijale prikupljene izravno iz grada: razgovore, predmete, geste i prostorne tragove. U nekim je slučajevima to značilo okretanje neočekivanim izvorima, poput iranskih filmova iz prethodnih desetljeća, koje sam čitala kao svojevrsne nenamjerne arhive lokalnog prostora i svakodnevnog života. U drugim je pak uključivalo bilježenje i pažljivo opisivanje kao alate dokumentiranja urbanih okruženja, oblike terenskog rada i istraživanja koji se nalaze negdje na granici arhitekture i umjetnosti.

Jezik igra ključnu ulogu u načinu na koji se krećem između tih konteksta. Perzijski je izrazito poetičan i književan jezik, a to bogatstvo snažno oblikuje način na koji ljudi misle i komuniciraju. Iako je taj poetski modus duboko ukorijenjen, kulturno značajan i meni osobno iznimno važan, u praksi mi je često predstavljao izazov. Oslanjanje na metafore, zagonetke i aforizme ponekad može usporiti ili zaustaviti razvoj ideja prema dugotrajnijim procesima ili jasnijim kritičkim okvirima. Povratkom iz Londona postala sam svjesnija načina na koji jezik funkcionira kao alat mišljenja, a ne samo kao sredstvo izražavanja. U konačnici  poetičnost po mom mišljenju proizlazi iz pažnje, a ne iz apstrakcije: iz jasnog gledanja, zadržavanja uz činjenice i povjerenja u to da materijalno i prisutno može nositi značenje. Upravo se tu, za mene, pojavljuje poezija. To je nešto što je vidljivo i u ovom projektu, Život s gradnjom.

Možeš li govoriti o svom procesu i metodama rada s prikupljenim materijalom? Čini mi se da mu pristupaš kao arhivu, iz kojeg izdvajaš i transformiraš detalje kako bi proizvela nove načine gledanja. Kako ove odluke oblikuju tvoj rad? Također, odabrala si pričati priče – ili fragmente priča – o eksploataciji i migraciji kroz predmete pronađene u kućama koje grade i nastanjuju upravo radnici koji ih konstruiraju. Zanima me i odnos slike i teksta, odnosno poezije i materijalnosti u tvom radu. Kako doživljavaš i razvijaš taj odnos?

U Životu s gradnjom moj je proces utemeljen na tretiranju prikupljenog materijala kao aktivnog arhiva – onoga koji se neprestano reorganizira, a ne kao fiksnog repozitorija iz kojeg se jednostavno preuzima. Projekt proizlazi iz dugotrajnog terenskog rada na više gradilišta, gdje provodim intervjue te prikupljam fotografije, zvukove i svakodnevne predmete ugrađene u privremena životna okruženja radnika. Ti se materijali ne koriste kako bi ilustrirali unaprijed zadani narativ, već kako bi ga konstruirali kroz pažljivo promišljeno suprotstavljanje.

Konceptualno, ovaj je pristup oblikovan radovima Waltera Benjamina (The Arcades Project), Abyja Warburga (Mnemosyne Atlas) i Jean-Luca Godarda (Histoire(s) du cinéma), koji montažu i konstelaciju koriste kao načine mišljenja. U tim djelima značenje ne proizlazi iz linearnog objašnjenja, već iz postavljanja fragmenata jedan uz drugi, pri čemu se veze formiraju kroz različite vremenske, prostorne i iskustvene razine. Ta je logika središnja za Život s gradnjom: arhiv postaje metoda mišljenja, a ne tek mjesto pohrane. 

Recimo, u prvom poglavlju ta se arhivska metoda artikulira kroz cjeline poput Textures. Odabrani niz fotografija krupnih planova vodi kroz interijere gradilišta u kojima se istodobno radi i živi. Slike prate prostore za spavanje, vlažne zone poput toaleta i tuševa, improvizirane kuhinje, istrošene površine i geste radnika koji ih nastanjuju. Prikazane kao printovi veličine razglednice, naglašavaju intimnost i prolaznost, prizivajući ideju razglednice poslane kući s privremenog radnoog mjesta; one nose fragmente svakodnevice, ali nikada cjelovitu sliku. 

Ovaj vizualni sloj prati drugi, nazvan Lists: popisi predmeta koji se pojavljuju u krupnim planovima. Alati, odjeća, prehrambeni proizvodi i improvizirani komadi namještaja katalogizirani su i izdvojeni iz svoje uobičajene nevidljivosti. Kroz čin popisivanja ti se svakodnevni predmeti uzdižu u nositelje proživljenog iskustva, otkrivajući načine na koje radnici unutar nedovršene arhitekture grade osjećaj doma. Popisi pritom funkcioniraju i kao dokumentacija i kao apstrakcija: imenuju ono što je prisutno, a istodobno ostavljaju prostor gledatelju da zamisli živote koji se okupljaju oko tih predmeta.

Zajedno, ove metode oblikuju način gledanja. Fragmentiranjem, katalogiziranjem i preslagivanjem materijala, Život s gradnjom opire se jedinstvenom, autoritativnom narativu i umjesto toga gradi slojevitu ali otvorenu strukturu. Odluke o radu s krupnim kadrovima, inventarima i montažom pomiču pažnju s grandioznih urbanih slika prema najmanjim jedinicama svakodnevnog života: onima u kojima društvene, političke i prostorne stvarnosti rada postaju vidljive kroz detalj, ponavljanje i blizinu.

Ovaj projekt funkcionira kao istraživanje za budući film. Kako vidiš odnos između prostorne sekvence i pokretne slike koju planiraš dalje razvijati? Namjeravaš li snimati novi materijal ili ćeš nastaviti raditi s fotografijama?

Ovaj se projekt vrlo namjerno nalazi između instalacije i filma, a taj se međuprostor pokazao i produktivnim i zahtjevnim. Život s gradnjom započeo je kao prostorni arhiv, a sama je instalacija već nosila snažan filmski impuls, ne samo zbog pokretnih slika, već radi sekvenci, ritma riječi i kretanja gledatelja kroz prostor. Rad se ne doživljava odjednom; on se razvija fragment po fragment. Gledatelji postaju svjedoci, sastavljajući značenje tijekom vremena kroz supostavljanje slika, riječi i predmeta. U tom smislu, instalacija već funkcionira prema filmskim principima trajanja, montaže i temporalnosti.

Kada sam tek počela razmišljati o filmu, upravo sam se s tim borila. Svaki izravan prijelaz prema snimanju djelovao je, paradoksalno, manje filmski od same arhivske instalacije. Instalacija stvara alternativni prostor, gotovo suspendirano stanje, u kojem slike, popisi i glasovi zadržavaju gledatelja u stanju pojačane pažnje. Prevesti taj intenzitet u konvencionalni filmski oblik činilo mi se nedostatnim. Tu je napetost bilo važno priznati i prihvatiti, umjesto da je se prerano pokuša razriješiti. 

Danas izložbu vidim kao poligon za testiranje. Izmještanjem materijala izvan sebe, prostorno i javno, mogu promatrati kako sekvence funkcioniraju, gdje se pažnja zadržava i kako se značenje postupno akumulira. Na taj način izložba postaje svojevrsna proba ili alat koji aktivno gura film naprijed. Omogućuje mi da ponovno promislim film ne kao jedinstveni kanal, već kao nešto što može proizaći iz prostornog slaganja, fragmentacije i ponavljanja. Voljela bih da film nastavi tu logiku. Neću napustiti fotografije; naprotiv, izgradit ću dijalog između mirovanja i kretanja. Arhivske fotografije krupnih planova, inventari predmeta i govorni fragmenti koegzistirat će s novim snimljenim materijalom: dugim kadrovima gradilišta, sporim promatračkim snimkama i ambijentalnim zvukom. 

U tom smislu, Život s gradnjom tretira film kao porozno polje, a ne kao fiksnu formu. Projekt se kreće između arhiva, instalacije i filma s određenom estetskom tvrdoglavošću.

U polju društveno i politički angažirane umjetnosti nameće se pitanje kome se ona zapravo obraća. Kako ti danas vidiš kulturne institucije u Europi i mogućnost da umjetnost govori o nepravdi i nasilju koje nas okružuje?

Da, u pravu si. To jest jedan od problema i ne mislim da postoji jednostavan ili konačan odgovor. Vrlo sam svjesna te kontradikcije. U tom smislu, nelagoda na koju upućuješ stvarna je u umjetničkim krugovima. Sve više o tome razmišljam kao o načinu da određene teme „stavim za stol“, o tome da budem killjoy, koristeći termin Sare Ahmed, da prekidam ugodu, a ne da stvaram užitak. Od početka projekta, osobito jer se oblikovao kao instalacija i istraživački arhiv (tako je predstavljen u Akademie Schloss Solitude), često sam razmišljala o načinu na koji materijal može cirkulirati i biti dostupan. Razmatrala sam mogućnost da treće poglavlje bude vrlo kratki film koji bi mogao cirkulirati izvan institucionalnih prostora. Nešto dovoljno malo da se može poslati natrag radnicima koji su sudjelovali u projektu i putem WhatsAppa, ako ih je još uvijek moguće pronaći, i podijeliti kroz njihove kanale ako bi to željeli. Taj impuls proizašao je iz osjećaja nelagode oko toga gdje rad završava i kome je u konačnici namijenjen.

U ovom trenutku nisam uvjerena da umjetnost može funkcionirati kao izravan alat za borbu protiv nepravde ili čak za njezino artikuliranje, niti da može smisleno intervenirati u nasilje kojem globalno svjedočimo. Niti mislim da umjetnost izravno mijenja sustave. Ali također ne vjerujem da ikada može biti neutralna. Čak i kada ne uspije kao alat za borbu, ona ostaje politična po onome što želi pokazati, po onome što odbija zagladiti i po načinu na koji zahtijeva vrijeme, pažnju i maštu. Što se tiče kulturnih institucija u Europi, naravno da je u tom kontekstu izazovno raditi, osobito zbog načina na koji su strukturirane i kome se obraćaju. Dovoljno je podsjetiti na koji način su utišani propalestinski glasovi u umjetničkim i kulturnim krugovima. 

Moram reći da sam, otkako sam stigla u Zagreb i zahvaljujući Pogonu se našla na “pravim mjestima”, shvatila da ovdje ipak postoji važna infrastruktura, formalna i neformalna, koja podržava umjetnike i kulturne radnike na načine koji u Iranu jednostavno ne postoje. Čak i ako su te mreže manjkave ili spore, sama činjenica da postoji struktura koja se može koristiti, koja je tu, stvara osjećaj sigurnosti i nade. U Teheranu gotovo da ne postoji održiva mreža umjetničkih organizacija, što umjetničku praksu čini izoliranom, i materijalno i društveno.

Kako se tvoje prakse arhitekture i umjetnosti isprepliću u svakodnevnom radu? Je li moguće, po tvom iskustvu, živjeti samo od umjetničkih projekata, i kako ti arhitektonsko znanje oblikuje pristup umjetnosti?

Za mene arhitektura i umjetnost nisu odvojene prakse. Često o Životu s gradnjom razmišljam kao o arhitektonskom projektu, samo što nije namijenjen gradnji. Arhitektura me naučila raditi s onim što već postoji, a taj način gledanja, promatranja, mapiranja i slaganja izravno oblikuje moju umjetničku praksu. Manje me zanima reprezentirati neku temu, a više me zanima pronaći formu koja joj odgovara; sadržaj može doći do izražaja tek kad se pronađe prava forma, ona djeluje kao jezik kroz koji se pojavljuje značenje. U praktičnom smislu, iznimno je teško preživljavati samo od umjetnosti, pa čak i od arhitekture.

Na kraju, možeš li se osvrnuti na iransku kulturnu i umjetničku scenu danas? Postoje li specifične reference, tradicije ili prakse iz tog konteksta koje utječu na tvoj rad?

Kulturna i umjetnička scena u Iranu neodvojiva je od svakodnevnog života. Izrazito smo svjesni života jer smo stalno blizu njegovog gubitka, neizvjesnosti i strukturnog nasilja. To nije vezano uz jednu krizu ili trenutak, već je stalno prisutno stanje; u ovom trenutku ono je možda čitljivije ostatku svijeta dok gleda svu krv i tijela na ulicama Teherana. Ta blizina gubitka izoštrava osjetila: znate tko su vaši drugari, tko su vaši saveznici. Tako odnosi postaju oblik preživljavanja. Te društvene veze nisu samo emocionalni sustavi podrške; one su i mjesto gdje se oblikuje i održava kreativna imaginacija. Iz tog konteksta moj rad izranja kao ranjiv čin istraživanja, usmjeren na nevidljive i efemerne aspekte gradova, na ono što je zanemareno, izbrisano ili smatrano nevažnim unutar arhitektonskog diskursa.

Dok se pod Netanyahuovim nogama nastavljaju skupljati raskomadani leševi Palestinaca i Palestinki, izraelski tiranin također preuzima krinku spasitelja, pretvarajući se da su napadi na Iran čin oslobođenja potlačenog naroda. Pokušaj je to da u svoju ratnu kampanju uvuče i iskoristi pokret koji se bori za prava žena u Iranu. Uz trenutne antiratne glasove iranskog civilnog društva, stripovi Marjane Satrapi raskrinkavaju manipulacije koje ovakvi sukobi nameću narodima, izvana i iznutra.

U grafičkom memoaru Persepolis (2000.) Satrapi opisuje svoje odrastanje u Iranu i dijaspori tijekom Islamske revolucije 70-ih. Primjer je to revolucionarnog djela koje je izašlo u pravo vrijeme kako bi dalo protutežu islamofobnim narativima “rata protiv terora” i pokazalo da se iranski narod nije slagao – i ne slaže – s fundamentalizmom režima koji je došao na vlast. Istovremeno, memoar otkriva razinu europskog neznanja o iranskom društvu. Žena, život, sloboda, čiji je hrvatski prijevod izdao Sandorf, nastavlja ostavštinu Persepolisa skoro četvrt stoljeća poslije.

Uz Satrapi, na Žena, život, sloboda je radilo sedamnaestero grafičkih autora_ica (iz Irana, Europe i Sjeverne Amerike) te troje stručnjaka za Iran: politolog Farid Vahid, novinar i ratni dopisnik Jean-Pierre Perrin te povjesničar Abbas Milani, koji su gotovo uvijek navedeni kao autori stripova zajedno s ilustratorima_cama. Stripovi i popratni tekstovi u zbirci opisuju ili se temelje na stvarnim pričama režimskih žrtava i pokreta otpora u Iranu.

Prema Satrapinom predgovoru, cilj knjige je dvostruk: “dešifrirati događaje u njihovoj složenosti i nijansama za neiransko čitateljstvo” i “dati znak Irancima, znak koji će ih podsjetiti da nisu sami”. Od oštrih karikaturističkih linija crno-bijelih crteža braće Mane i Touke Neyestanija do blagih i raznobojnih poteza Shabnam Adiban i Hippolytea, raznolikost crtačkih stilova vodi čitatelje_ice kroz emotivni naboj i kompleksnost obrađene tematike.

Samo ime knjige već govori mnogo: “Žena, život, sloboda” slogan je niza prosvjeda koje je 2022. izazvala državno sankcionirana smrt Jine Mahse Amini. Dvadesetdvogodišnja Iranka je umrla od posljedica policijskog premlaćivanja nakon što je uhićena zbog nepropisnog nošenja vela, tj. hidžaba. Otvorivši poglavlje o prosvjedima tekstom o povijesti snažnih ženskih figura u Iranu, Satrapi nam daje do znanja da je ova pobuna rezultat povijesnog konteksta i konzistentnog otpora. Od mitskih figura do povijesnih, piše Satrapi, u Iranu “postoji duga tradicija tih žena sigurnih u sebe”.

Stripovi prvog poglavlja afirmiraju taj narativ, i nastavak te tradicije. Saznajemo kako je “žena, život, sloboda” izvorno ratni poklič Kurdkinja, da je postao simbol pobune 2022., kako su studentice i učenice prosvjedovale protiv vrhovnog vođe Alija Khomeneija i koje su strategije prosvjednici_e koristili_e da izbjegnu uhićenja.

S druge strane, u stripovima poput “Otrovane školarke” Bee i Farid Vahid prikazuju užase režimskog potiskivanja prosvjeda. U stripu, kao i u stvarnosti, školarke su trovane toksičnim plinom u barem 300 napada, a državni je vrh umanjivao problem ili izravno nijekao da se događa. No strip ne završava tragedijom, već sigurnim riječima liječnice otrovanih djevojčica: “[Naše] su kćeri hrabre i ne daju se zafrkavati.” Već na početku knjige dobivamo sliku Iranki kao glasnih i hrabrih žena koje su spremne na trajni otpor.

Takvi se prikazi protežu cijelom zbirkom te epizodički doznajemo o nizu žena koje se bore ili su se borile protiv režima. Takva je bila i Sahar Khodayari, opisana u stripu “Sezona lova” Coco i Jean-Pierrea Perrina. Sahar se zapalila ispred sudnice nakon što je saznala da će provesti više od 6 mjeseci u zatvoru za zločin ulaska na nogometni stadion, što je ženama zabranjeno. Jednako je borbena bila i 16-godišnjakinja Nika Shakarami, prikazana u stripu “Ličnosti za povijest”. Nakon što je izašla snimka u kojoj “stoji nad kontejnerom i pali svoj veo, dok drugi izvikuju slogane protiv islamske države”, Nika je nestala na devet dana, a zatim je pronađena mrtva.

Kroz ovakve, otporom i žrtvom nabijene prikaze, Satrapi nam ponovno pruža alternativu pojednostavljenim slikama uniformne žene-žrtve pod hidžabom ili burkom, slikama koje su već dugo dio priručnika za opravdanje vojne intervencije u zemlje Bliskog istoka. U najrecentnijem primjeru, Benjamin Netanyahu opravdao je napad na Iran pod krinkom oslobođenja Iranki: “Dali su vam jad. Dali su vam smrt. Dali su vam teror. Pucaju u vaše žene, ostavljajući ovu hrabru, nevjerojatnu ženu, Mahsu Amini da krvari na pločniku jer nije pokrila kosu. (…) Vrijeme je da ih onesposobimo.”

Kako već dugo ističu islamske feministkinje i kako je u tekstu za Guardian komentirala Mona Eltahawy, takve izjave korištene su i u prethodnim zapadnim intervencijama: “Zaštita ‘liberalnih’ i ‘zapadnih’ vrijednosti ženskih prava jednostavna je moralna krinka za invaziju, rat ili kolonizaciju i uvijek je motivirana željom za moći, resursima ili oboje.” S druge strane opresivne medalje, zaštita morala i “tradicionalnih” vrijednosti koristi se kao opravdanje za potlačivanje građana_ki i oduzimanje ženskih prava.

Kako opisuje strip “Tko upravlja Iranom”, smrt Jine Mahse Amini također je dio dugostojećeg priručnika, u kojem “obična činjenica da nosite odjeću koja ne odgovara kriterijima koje je ovjerio Ajatolah može biti smatrana političkom kritikom, a osoba koja je nosi može biti proglašena krivom, uhićena i kažnjena”. Državni aparat, saznajemo u knjizi, primjenjuje niz metoda kako bi održao sliku pobožnosti i ispravnosti režima dok istovremeno vrši zločine nad svakim aspektom vlastitog društva. Kako prikazuje vinjeta “Dijalog mrtvih”, žrtve nisu samo oni koji su se opirali, već i vojnici odani režimu, zatrovani ideologijom koja im je oduzela šansu za život.

Tu su šansu izgubili mnogi. Prema prošlogodišnjem izvještaju UN-a, suzbijanjem prosvjeda u jeku smrti Jine Mahse Amini iranski je režim ubio još 500 ljudi, a taj broj raste i danas. Knjiga spominje i te smrti, ali i načine na koje je režim manipulirao javnim mnijenjem opravdavajući ih. Stripovi “Zima pogubljenja” i “Ličnosti za povijest” prikazuju priče lažno optuženih i javno obješenih te onih koji su mučeni u valu slamanja prosvjeda.

U “Ličnostima”, primjerice, saznajemo prvi dio priče o glazbeniku Toomaju Salehiju koji je svojim pjesmama “prokazivao užas Islamske republike”, kako pišu Bahareh Akrami i Farid Vahid, a svojim video aktivizmom podupirao pobunu. Uhićen je 30. listopada 2022. i osuđen na smrt. Drugi dio njegove priče ne saznajemo u knjizi, no ona je ponovno aktualna. U prosincu prošle godine Salehi je oslobođen i protiv njega su odbačene sve optužbe, no prošlog je mjeseca, na dan prvog izraelskog napada na Teheran, ponovno uhićen. Njegov tim i bližnji ne znaju gdje se nalazi ni pod kojim je optužbama otet.

U još jednom upečatljivom susretu aktualne i zapisane stvarnosti, Žena, život sloboda prikazuje i iskustva političkih zatvorenica u Iranu u stripu “U paklu zatvora Evin”. Protagonistica stripa, uhićena jer je skinula veo i plesala u javnosti, zatvorena je na sto dana prije no što je prisiljena potpisati lažno priznanje. Kako bi izdržala, ohrabruje se mislima o odvjetnici koja je zbog svog antirežimskog aktivizma provela godine u tami Evina. No protagonistica, uvjerena da “nema snagu Nasrin Sotoudeh”, potpisuje lažno priznanje kako bi je pustili roditeljima.

Oblikovanje stripa pritom ne dopušta da u tome pročitamo sram – nekoliko tabli koje prate priznanje protagonistice paralelno prikazuju i trenutak kad je Galileo Galilei potpisao lažno priznanje pred crkvenim čelnicima. Koristeći zapadnu kulturnu referencu koja simbolizira vjersku opresiju, autori približavaju kontekst Žene, života, slobode europskoj publici. Takvim insceniranjima, zbirka umanjuje neupitni kulturni jaz između čitatelja_ica i konteksta, ali mu daje i novu dimenziju srodne borbe, čime uspijeva u svom naumu dešifriranja događaja za neiransko čitateljstvo.

Zatvor u kojem iranske vlasti drže političke zatvorenike_ce, često i bez optužnice, mogao bi poslužiti kao opravdanje vojne “intervencije”, no u 12-dnevnom ratu postao je meta izraelskih projektila. U ciljanom bombardiranju poginula je 71 osoba, uključujući posjetitelje_ice, radnike_ce i medicinsko osoblje. Dan ranije, portal Firat News Agency objavio je pismo četiriju zatvorenica, političkih aktivistkinja, u kojem pišu: “Osuđujemo napad na Iran, ubijanje civila i uništenje infrastrukture koje provode cionistički režim i njegovi američki pristaše.”

U antiratnim pozivima pridružilo im se niz ženskih organizacija i ostalih članova_ica civilnog društva s ujedinjenom porukom – odbijaju rat koji ih koristi kao pijune i odbijaju svrgavanje režima od strane eksternih sila. Riječima Deniz Derye, koordinatorice jedne od najprominentnijih grupa povezanih s pokretom Žena, život, sloboda: “Ovakve konflikte pogone državni interesi, ne interes naroda. (…) I izraelska i iranska država potpuno su svjesne transformativne moći žena. Jedna je država pokušava kooptirati; druga je pokušava slomiti.” Prema podacima iranske vlade, Izrael je u 12-dnevnom ratu ubio 1060 ljudi koje je deklarativno htio osloboditi. 

Kad smo suočeni s tekstom koji se bavi toliko recentnim događajima i koji se direktno tiče trenutnog globalnog konflikta, dimenzije zapisanog neodvojive su od dimenzija stvarnog. Žena, život, sloboda završava epilogom u kojem Joann Sfar ocrtava stvarni razgovor o budućnosti Irana kojeg su trojica stručnjaka i Satrapi vodili tijekom pripreme knjige. Iz današnje perspektive, Sfarov je strip zloslutan. U dva kadra, Farid Vahid kaže: “Jedino što bi moglo ojačati režim danas jest da neka strana država napadne Iran. Mislim da sanjaju o tome. To je jedini scenarij u kojem ovaj režim može opstati.” Taj se napad, na štetu iranskog naroda, i ostvario, a režim se njime danas i hrani.

Uz vojni odgovor agresoru, Iran je tijekom rata ograničio pristup internetu vlastitim građanima, pogubio troje ljudi i još troje dan nakon primirja. Uslijedile su (i još uvijek traju) stotine uhićenja pod optužbama za proizraelsku špijunažu i sentiment. Kako prikazuje Žena, život, sloboda, ta strategija također prethodi ratu. Strip “Gledaju vas” opisuje medijske manipulacije javnim mnijenjem, koje su već tada sadržavale notu paranoje od proizraelske sabotaže. U jednom od kadrova, iz TV-a izlazi vojnik s kojeg kaplje krv dok viče o antirežimskim disidentima: “To su suradnici Sjedinjenih Država, Izraela, zapada! Oni ne predstavljaju ni 1 posto iranskog stanovništva!”

No iranski je narod, uvjerava nas Žena, život, sloboda, protiv režima i nastavit će se odupirati. Satrapinim riječima zabilježenim u Sfarovu stripu, “režim će pasti. (…) Postoje stvari koje je nemoguće zaustaviti.” Njezin razgovor s trojicom stručnjaka u posljednjem dijelu knjige opisuje upornu borbu iranskog naroda i dijaspore, a cjelokupni iskaz zbirke istančano poentira koliko su žene ključne u njoj. Riječima Abbasa Milanija, režim će pasti upravo zbog sve jačih glasova žena: “Ovaj režim definiraju tri principa: muškarac, gorčina i podčinjenost. Evo nove paradigme: Women, joy and fuck you!”

Iako geopolitički interesi trenutno zasjenjuju volju naroda, ona je živa i odbija biti iskorištavana, a predvode je žene. Uz glasove Iranki i njihove međunarodne zajednice, Žena, život, sloboda istovremeno funkcionira kao udžbenik i povećalo, čiji slojeviti prikaz povijesti otpora ne ostavlja prostora mišljenju da je iranski narod birao opresiju. Jednako tako, iranski narod nije birao invaziju kao metodu oslobođenja. Riječima prevoditeljice i aktivistkinje Zarrin Javadi: “Odbijamo svaku vrstu promjene koja ne dolazi iz naših vlastitih umova, naših vlastitih tijela i naše vlastite borbe.” U današnjem razdoblju otpora iranskog naroda, Žena, život, sloboda – pokret, slogan i knjiga – svjedoči neslomljivoj volji i nepokorenoj nadi u najgorim okolnostima.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Ovim prosvjedom poziva se na trenutačni prekid svih vojnih napada na Iran i regiju te zaustavljanje genocida u Palestini, ukidanje jednostranih sankcija koje pogađaju iranski narod, aktivnu podršku pokretima otpora unutar Irana i šire regije te međunarodnu odgovornost za sve zločine, bilo od strane SAD-a, Izraela, Irana ili drugih režima.

“U vremenu kada su ljudska prava i životi civila ozbiljno ugroženi, izražavamo solidarnost s narodom Irana. Oštro osuđujemo sve oblike nasilja i agresije, uključujući one koje dolaze od strane izraelskog režima. Naš prosvjed je poziv za mir, pravdu i poštivanje međunarodnog prava”, ističu organizatori.

Više informacija pronađite ovdje.

Fatima Naoot egipatska je pjesnikinja i i glavna urednica književnog časopisa Qaws Qazah (Duga) te kolumnistica i spisateljica u raznim časopisima i novinama u Egiptu i na Bliskom istoku. Objavila je dvadeset jednu knjigu i prevodila autore kao što su Virginia Woolf i Philip Roth. Sudjelovala je na izborima za parlament 2015. godine, na kojima se kandidirala kako bi mogla spriječiti salafitske stranke da “promijene ustav”.

Mahvash Sabet iz Irana, učiteljica je i pjesnikinja. Kao učiteljica i ravnateljica radila je u više škola te je surađivala s Nacionalnim književnim odborom Irana. Nakon Islamističke revolucije u Iranu 1979. godine, otpuštena je i zabranjen joj je rad u javnom obrazovanju. Kao ravnateljica Bahá’í instituta za visoko obrazovanje koji pruža alternativno visoko obrazovanje Bahá’í mladima, radila je petnaest godina.

Narges Mohammadi, također iz Irana, nezavisna je novinarka i bivša do-predsjednica i glasnogovornica organizacije Defenders of Human Rights Center (DHRC) koja zagovara reformu ljudskih prava i zastupa političke zatvorenike u pravnim procedurama. Izabrana je za predsjednicu izvršnog odbora Nacionalnog vijeća za mir u Iranu, široke koalicije protiv rata i za promicanje ljudskih prava. Uključena je u kampanju protiv smrtne kazne u Iranu.

Zajednička poveznica navedenih žena, osim toga da su politički angažirane spisateljice, je i to da trenutno služe zatvorske kazne zbog svojeg djelovanja. Mohammadi je u svibnju 2015. godine uhićena pod optužbom “širenja propagande protiv sistema, okupljanja i planiranja počinjenja zločina protiv nacionalne sigurnosti te pripadnosti ilegalnoj organizaciji čiji je cilj povreda nacionalne sigurnosti”. Sabet je u zatvoru od 2008. godine kada je uhićena zajedno sa šest drugih Bahá’í vođa poznatih kao Yaran-i-Iran (Prijatelji Irana), zbog vođenja aktivnosti Bahá’í zajednice u Iranu. Yaran-i-Iran osnovan je nakon revolucije u Iranu i služio je kao neformalno vijeće zajednice od oko tristo tisuća pripadnika. Organizacija je djelovala pod neprestanim vladinim pritiscima sve do 2008. godine kada je cijelo njeno vodstvo uhićeno. Optuženi su za niz protudržavnih aktivnosti koje između ostalog uključuju špijunažu, propagandu protiv Islamske države i djelovanje protiv državne sigurnosti. Suđenja su počela tek u siječnju 2010. godine, nakon čega su svi osuđeni na dvadesetogodišnje zatvorske kazne. Sabet je u zatvoru počela pisati poeziju, a njena zbirka objavljena je na engleskom jeziku 2013. godine.

Osim u Iranu, na zatvorske kazne za “nepoštivanje vjere” osuđeni su i brojni građani Egipta. U prosincu 2014. godine zbog statusa na Facebook stranici, Fatima Naoot optužena je za “nepoštivanje vjere, širenje sektaških sukoba i remećenje javnog mira”. U “statusu” je kritizirala tradiciju klanja životinja za festival Eid-al-Adha, a sličan kritični članak objavila je i u jednim dnevnim novinama. Tijekom suđenja, spisateljica je priznala da je napisala “status”, no njime nije imala namjeru uvrijediti Islam. Unatoč tome, u siječnju 2016. godine osuđena je na trogodišnju zatvorsku kaznu. Egipatska Inicijativa za prava pojedinca upozorava na velik broj zatvorskih kazni za “nepoštivanje vjere”. Samo od početka 2015. godine osuđeno je dvanaest osoba, a trenutno se vodi barem još jedanaest slučajeva. Nedavno je troje koptskih studenata osuđeno na petogodišnje zatvorske kazne zato što su snimili video u kojem se rugaju određenim praksama Islamske države (ISIS/Daesh). Iz Inicijative poručuju kako su takve kazne žestok napad na građanske slobode, posebno na slobodu vjeroispovijesti, mišljenja i izražavanja. Egipatska vlada odbacuje takve optužbe i tvrdi kako su posvećeni demokraciji.

Međunarodni P.E.N., svjetska udruga pisaca koja se bori za slobodu govora, odlučio je iskoristiti međunarodno obilježavanje Dana žena 8. ožujka kako bi skrenuli pažnju na slučajeve nasilja i zastrašivanja književnica i spisateljica. Također, žele apelirati na sve organizacije i pojedince da na razne načine vrše pritisak na vlade Egipta i Irana za izravnim i bezuvjetnim puštanjem spomenutih autorica, te osiguranje prava na slobodu izražavanja. 

Više detalja o načinima djelovanja možete potražiti na službenim stranicama Međunarodnog P.E.N.-a.

Pavao Toth je rođen 1960. godine u Bjelovaru. Član je Hrvatskog fotosaveza i Fotokluba Rijeka.  Fotografijom se bavi amaterski od osnovne škole. Sudjelovao je na brojnim izložbama hrvatskih fotoklubova, na kojima je dobijao različite pohvale i nagrade. Njegov rad je fokusiran na ljude i njihovu interakciju s okolinom. 

Izložba će biti otvorena od 22. srpnja do 1. kolovoza u Galeriji Principij u Rijeci.

Razgovoru, koji će biti popraćen umjetničkim fotografijama Ane Opalić, možete prisustvovati 23. listopada u 19 i 30 sati u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića.