Ovogodišnje izdanje festivala spaja tradiciju Zooma započetog 2010., odnosno teme postdramskog kazališta s intimnijim kazališnim formama bliskim Kolektivu Igralke. Program festivala donosi sedam izvedbi i jednu video instalaciju koja se može pogledati u Filodrammatici. Iz programa izdvajamo glazbeni performans Ptice-špijuni redateljice Rajne Racz koja ovim radom, kako pojašnjava najavni tekst, “oživljava progonjene glasove disidenata, egzilanata i drugih nepodobnih mislitelja našega vremena”. Performans se održava na dan otvorenja, 28. rujna u 19 sati u KUC-u Kalvarija.

Drugi dan festivala obilježit će autorski solo Pod kontrolom Luke Piletiča u Filodrammatici. Umjetnik se u formi solo izvedbe na duhovit način bavi temom (samo)kontrole, a pritom unosi elemente klaunerije. Idući dan, 30. rujna, redateljica Tara Manić donosi komornu duo dramu Kako sam naučila voziti. Manić se u ovoj predstavi bavi temom ženske traume u djetinjstvu te njenim kompleksnim posljedicama.

HKD na Sušaku će 2. listopada ugostiti DIY mjuzikl SCREENAGERS Vol. 2 autorskog tima koji čine Giuseppe Chico i Barbara Matijević. Kako stoji u najavi, ova interaktivna predstava se fokusira na “različite načine na koje Internet utječe na naše živote i kolektivnu imaginaciju” koristeći online aktivnosti poput pretraživanja, slanja poruka ili ažuriranja statusa kao polazišni materijal. Na istoj lokaciji se idući dan održava predstava Sine Nataše Živković u kojoj autorica kroz plesnu izvedbu donosi iskustva virdžina iz dijelova Crne Gore, Albanije, Kosova i Metohije.

Na zatvaranju festivala održat će se plesna predstava kolektiva Feminalz pod nazivom Tehnoburleska Kradljivci slika. Riječ je o kolektivu koji se od osnutka 2013. dosljedno bavi istraživanjem i razvojem burleske i kabareta. Predstava na humorističan način “propituje teme poput nacionalnog identiteta, mačizma, političkog populizma, rodnih stereotipa i medijske melodrame”, stoji u tekstu najave.

Uz kazališne izvedbe, slovenski glazbenik i medijski umjetnik Luka Prinčič održat će predavanje-performans BeYourOwnPlatform, o strategiji kojom glazbenici nastoje stvarati vlastiti online prostor, dok instalacija Pornokabina autorice i performerice Line Akif – Čokolin donosi osobni pogled na stambenu krizu i feminističku perspektivu ženskog online rada.

Ulaz na programe ja slobodan, a više detalja pronađite ovdje.

Ove godine pihvaćaju se prijave koje pripadaju jednoj od četiri teme: Mrežni Commonsi (reimaginiranje načina na koje se povezujemo), Javne ličnosti (navigiranje slave i identiteta u algoritmičkim okruženjima), Narativni sustavi (oslobođenje tradicionalnih susreta) i Sintetički agenti (suradnja s drugim inteligencijama). Dodatna stipendija namijenjena je temi otvorenog interneta, a podržava ju Octant.

Cilj ovog programa je ohrabriti svakoga tko ima ideju za kreativan projekt koji odgovara mrežnoj kulturi i digitalnim tehnologijama. Odabrani projekti mogu dobiti dodatnu podršku i/ili imati priliku biti uključeni u Rhizome ArtBase.

Prijavljene radove selektirat će žiri koji čine Francis Tseng, Constant Dullaart, Hundred Rabbits i Claire L. Evans uz stručne zaposlenike_ce organizacije rhizome. Puni tekst natječaja pronađite ovdje.

Prijave se vrše do 10. listopada putem online formulara.

Naime, pazuh je za mnoge gej muškarce jedna od omiljenih erotskih zona na muškom tijelu, a ovo je bio prvoklasan pazuh. Nije mi dugo trebalo da otkrijem kako taj pazuh pripada Hasanu Pikeru, rođenom 1991. u New Jerseyu, ali odraslom u Istanbulu, kao i da saznam da je dotični popularni streamer na Twitchu, koji prvenstveno komentira politiku, za razliku od većine ostalih na toj platformi koji igraju kompjuterske igrice. Hasanabi, kako mu je nickname, nije samo politički streamer, on je, zamalo sam ejakulirao kada sam pročitao, ljevičarski politički streamer! I to još u SAD-u! Jesam li konačno našao savršenog muškarca?!

Ubrzo sam na Youtubeu otkrio ono što se naziva Hasanabi Industrial Complex tj. brojne kanale posvećene isključivo tome da objavljuju isječke Hasanovih streamova s Twitcha i u roku od dva-tri dana sam postao Hasanabihead, kako se nazivaju njegovi fanovi. Pritom kao i mnogi od njih, odnosno nas, nisam u ove 2-3 godine nikad otišao na Twitch da bih uživo gledao Hasanov stream, primarno iz lijenosti, a sekundarno zbog razlike u vremenskoj zoni, s obzirom da Hasan živi u Los Angelesu, pa je njegovo jutro moja večer. Ionako se sve može naći na Youtubeu.

Iako me privukao besramnim queer baitingom (Hasan je, nažalost, strejt), teško da sam mu to mogao zamjeriti kada sam upoznao njegove komunikacijske vještine i strategije, koje, između ostaloga, podrazumijvaju korištenje humora, odbacivanje liberalne političke korektnosti, golemo znanje o temama koje pokriva (diplomirao je politologiju na Sveučilištu Rutgers), suverenu retoriku i, last but not least, svijest o vlastitom seksipilu i fizičkoj privlačnosti. 

Nisam ni prvi ni zadnji koji je za Hasana saznao preko thirst traps koje periodično objavljuje na društvenim mrežama. Sve je to fanatično lenjinistički (slavnog druga Vladimira Hasan često citira) u službi širenja ljevičarske ideologije u neprijateljski nastrojenom kontekstu i to, u međuvremenu je jasno, s impresivnim rezultatima i u online prostoru i u stvarnom životu. 

Moj seksi jaran Hasan – nema smisla glumiti izostanak parasocijalnosti – otkako je 2018. godine započeo streamati na Twitchu, spasio je tisuće mladih muškaraca od najgoreg desničarenja i mizoginije, pozicioniravši se kao antipod Andrewu Tateu, kojega je deklasirao u debati 2022. godine. 

U vrijeme kada internetom dominira tzv. manosfera, Hasan je jedan od rijetkih popularnih content creatora koji mladim muškarcima nudi drugačiji primjer, a istovremeno izgleda kako bi mnogi od njih htjeli izgledati, mišićavo i markantno (bavi se dizanjem utega i redovito igra košarku), te je vrlo popularan i među ženskom publikom. Pritom svojim muškim gledateljima nudi i konkretne savjete o tome kako ne završiti kao incel, ponavljajući da ”every guy can be a 7” ako se samo malo potrudi. The New York Times je u nedavnom članku dosta dobro sažeo Hasanovu privlačnost naslovom A Progressive Mind in a MAGA Body.

Iako je svojevrsni nepo baby, što će sam odmah priznati, s obzirom na to da mu je ulaz u svijet medija omogućio ujak Cenk Uygur preko tada popularnog Youtube kanala The Young Turks, iza Hasanovog uspjeha stoji prvenstveno puno rada. On streama svaki dan, uključujući i vikende, osam sati, što je impresivna konzistentnost u periodu od sedam godina. Zbog toga sam sebe opisuje kao nekoga tko je “brain broken”.

Na Twitchu ima 2,9 milijuna pratitelja, na Instagramu 1,4 milijuna, na Twitteru 1,6 milijuna, koliko i na Youtubeu itd., što je clout koji se gradio godinama. U međuvremenu je zbog toga često gost i u mainstream medijima, primjerice kod notornog Piersa Morgana. Prema (američkim) mainstream medijima Hasan ima većinom antagonističan odnos, sustavno kritizirajući način na koji pokrivaju određene teme, kao i koje teme zanemaruju, tako nudeći svojim gledateljima_cama sustavnu edukaciju iz medijske pismenosti. No kako je postao vrlo popularan, pa i utjecajan, oni ga više ne mogu ignorirati, pa vješto umije koristiti prostor koji mu sve više nude.

Istovremeno je taj rast popularnosti značio i rast broja hejtera, što je uobičajena dinamika danas na internetu, pa je Hasan često izložen raznim kampanjama čiji je cilj da ga se deplatformira. Glavna optužba na njegov račun je da je antisemit, koja se primarno temelji na njegovom anticionizmu i općenito antiimperijalističkoj politici koju zagovara. Američka vanjska politika i Izrael su redovne mete njegovih kritika već godinama, no stvari su se dodatno intenzivirale nakon što je Izrael krenuo provoditi genocid u Gazi nakon Hamasovog napada 7. listopada 2023., a Hasan još više dao gas kada je riječ o agitaciji za palestinsku emancipaciju.

Optužbe za antisemitizam se u biti temelje na vađenju Hasanovih riječi iz konteksta, poistovjećivanju Izraela sa Židovima ili jednostavno lažima, s obzirom na to da svatko tko malo duže prati što govori shvaća da je jedan od najvećih boraca protiv antisemitizma u online prostoru, kao i da je to njegov iskreni stav, a ne gluma u ime političke korektnosti. Konstantnim razlikovanjem judaizma, židovstva i cionizma Hasan svoju publiku educira o tome što doista jest antisemitizam, a što je zloupotreba tog pojma kako bi se kamufliralo zločine Izraela. Također, za jednog navodnog antisemita Hasan previše kritizira i proziva realni antisemitizam.

Zato je bilo toliko apsurdno što ga je američka proizraelska organizacija Stop Antisemitism prošle godine nominirala za titulu antisemita godine u društvu notornih antisemita poput Candace Owens (koja je na kraju i pobijedila) i Dana Bilzeriana, udrobivši tu još i npr. aktivistkinju Gretu Thunberg i glumca Johna Cusacka, oboje glasne protivnike genocida koji u Gazi provodi Izrael. Ipak, toliko se uspio zamjeriti proizraelskom lobiju da ga u medijskim istupima redovito proziva Jonathan Greenblatt, predsjednik Anti-Defamation League, koju Hasan duhovito zove “Apartheid Defence League”. 

Druga stanardna kritika na Hasanov račun je da je on salonski socijalist i prevarant, koji je postao milijunaš prodajući ljevičarsku politiku, u koju sam ne vjeruje. Glavni argumenti za to su što je 2022. kupio kuću u Los Angelesu za 2,7 milijuna dolara i što voli nositi skupu odjeću. 

Nema sumnje da je Hasan otkako je počeo streamati na Twitchu postao milijunaš (procjenuje se da je zaradio oko 8 milijuna dolara), no taj je novac pretežito zaradio od pretplate onih koji ga gledaju, odbijajući niz sponzorskih ugovora kojima je, da je htio, mogao značajno maksimalizirati profit. Drugim riječima, da je Hasan in it for the money, mogao je već namlatiti i pedesetak milijuna dolara bez problema. Što se tiče kuće, riječ je o cijeni koja za tržište nekretnina u Los Angelesu i nije posebno visoka, uz napomenu da je u nju uselio i svoje roditelje, s kojima živi. 

Istinsku opredijeljenost za lijeve politike dokazao je ne samo onime što sustavno govori, već i fundraisingom za američke sindikate, kao i doniranjem vlastitog novca za sindikalno organiziranje radnika_ca, pomoć Gazi itd. Dodatni primjer da Hasan provodi ono što propovijeda je da je podcast Fear &, koji je pokrenuo s nekoliko prijatelja, utemeljen kao kooperativa u kojoj jednako pravo odlučivanja imaju i oni ispred i oni iza kamere – radničko samoupravljanje u praksi.

Što se tiče sklonosti modnoj ekstravaganciji i općenito hedonizmu, Hasan je tu uz bok maršalu Titu, uz čiju se bistu ponosno fotografirao kada je bio na obiteljskom odmoru u Dubrovniku. Sam ističe da biti socijalist ne znači ne uživati u životu i da ne treba pristati na kapitalistički narativ koji socijalizam izjednačava sa siromaštvom. Možda je to ono što mu hejteri i najviše zamjeraju: Hasan čini da socijalizam izgleda seksi u svakom smislu.

Iako sam ne preuzima titulu novinara, Hasan često, uz uobičajeno pronicljivu medijsku kritiku, proizvodi vrhunsko novinarstvo i u intervjuima koje vodi na streamu, ali i izlaskom na teren. Postoje brojni primjeri za oboje, pa ću se ograničiti na samo dva svježa. 

Prvi je njegov intervju s američkim liječnikom Ferozeom Sidhwom koji je proveo nekoliko mjeseci radeći u Gazi i u kojem je autoritativno razvaljeno niz izraelskih laži koje papagajski prenosi većina zapadnih medija. 

Drugi primjer je njegovo izvještavanje s nedavnih protesta u Los Angelesu, koje je sa svojim snimateljem Marcheom pratio, za razliku od većine mainstream medija, sa strane prosvjednika, a ne policije, u jednom trenutku izbjegavajući i ispaljene gumene metke. Usput je demonstrirao koliko novinarski izbor s koje će se strane policijskog kordona izvještavati utječe na perspektivu i način prezentiranja događaja i činjenica. 

Tom prilikom mogli smo svjedočiti koliko Hasan znači mnogima, što se lako zaboravi uz bujicu hejta kojoj je stalno izložen online. Mnogo ljudi mu je prilazilo da mu se zahvali za njegov rad, tražilo selfije i sl. U svijetu distopije kasnog kapitalizma, vječnog rata, liberalnih laži, mizoginije, homo- i transfobije i imperijalizma, Hasan je za mnoge svjetionik nade.

To su konačno primijetili i američki (neo)liberali iz Demokratske stranke, potreseni nakon što je Donald Trump spektakularno potukao Kamalu Harris na prošlogodišnjim predsjedničkim izborima. Analizom demografskih podataka glasača shvatili su da su, između ostaloga, izgubili mlade muške glasače, koje je Trumpova kampanja lukavo targetirala kroz njegova (uspješna) gostovanja na podcastima i streamovima usmjerenim na takvu publiku. Zaključili su da im treba njihova verzija Joea Rogana, pa su pogledali u pravcu Hasana Pikera kao jedinog progresivnog streamera koji po utjecaju konkurira eksponentima manosfere. 

No, Hasan im je odmah poručio da glavni problem Demokratske stranke nije optika ili proizvodnja više liberalnih i ljevičarskih internetskih zvijezda (iako potonje ne bi bilo loše zbog dominacije desnice u tom polju), već njihova neoliberalna politika koja pretpostavlja interese krupnog kapitala i poduzetnika interesima radničke većine, kao i njihovo liberalističko moraliziranje s visoka u vezi svega i svačega. Jednostavnije, ako Demokratska stranka želi pobijediti, treba se na izborima natjecati s platformom uvođenja javnog zdravstva za sve građane, pa Hasan kaže da bi u tom slučaju rado i besplatno bio njihov propagandist.

Što nas na kraju dovodi i do pitanja gdje je naš Hasan Piker? Pod “naš” mislim na Hrvatsku i cijeli postjugoslavenski prostor, što se terminologijom Europske unije naziva Zapadni Balkan. Očito ga nema, a prijeko je potreban. 

Dapače, najveća srodna internetska zvijezda postjugoslavenskog prostora je (bio?) srpski Youtuber Baka Prase, koji je, svjesno ili ne, utjelovljenje sada dominantnih vrijednosti neoliberalnog kapitalizma, sociopatskog individualizma, antiintelektualizma, heteropatrijarhalne mizoginije i autokolonijalizma. Vjerojatno je zato i bio tako popularan, jer je bolno tipičan proizvod ovog (post)tranzicijskog Zeitgeista, pa su se mladi Balkana s njime mogli identificirati kao s nekime tko je uspio, a nije – po dominantnim kriterijima – luzer poput većine koja obitava u ekonomskoj mizeriji europske periferije.

Naravno da sam se i sam zapitao jesam li ja taj koji bi mogao replicirati nešto poput regionalnog Hasana, s obzirom na to da bih vjerojatno svaki dan mogao satima relativno upućeno komentirati politiku i društvo iz (jugo)socijalističke pozicije, ali sam s 45 godina previše star, da ne govorim o tome da bih morao krenuti i na fitness journey, što mi se ne da. 

Stoga mi jedino preostaje da mladim ljevičarima i ljevičarkama na kojima svijet ostaje pokroviteljski poručim da se okane suhoparnog teoretiziranja u zatvorenim kružocima ili pisanja ovakvih i sličnih tekstova, već da počnu otvarati profile na TikToku, Instagramu itd., kao i streamati na Twitchu, Youtubeu i ostalim platformama te vrste i tamo sustavno vršiti agitaciju i propagandu za naše ideje. Praznina zjapi, samo se netko treba usuditi i odlučiti da je ispuni ljevičarskim sadržajem. Ja bih se na to pretplatio, neovisno jesu li u sadržaj uključeni i seksi muški pazusi, ali njihovo prisustvo sigurno neće odmoći.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda zato ovaj tekst pišem sporo i otežano; mučim se, ne ide mi. Svjesna sam važnosti pisanja o raširenosti mizoginije među mladima, o utjecaju interneta, društvenih medija i toksične manosfere na dječake i mladiće, ali se ujedno pribojavam sunovrata u bezdan moralizatorskog paničarenja nakon gledanja Adolescencea. Ne želim se nabacivati ispraznim analizama, ali isto tako ne želim pustiti da ovaj trenutak kolektivne zabrinutosti za mlade isklizne u zaborav. Uostalom, kako drugačije no emotivno pristupiti pisanju teksta o ovoj temi kada u učionici često čujem zaigrano, i nimalo kritičko, spominjanje Andrewa Tatea ili izjavu da su bijeli muškarci trenutno najugroženija društvena skupina, a ja nisam od onih koji se prave da takve izjave nisu čuli. 

Najglasniji pripadnici manosfere, online zajednice muškaraca koje ujedinjuje bijes i mržnja prema ženama i feminizmu, su inceli (involuntary celibate), muškarci koji za svoj “nevoljni celibat”, odnosno seksualni i ljubavni neuspjeh, krive upravo žene i posljedično, naravno, feminizam koji je ženama omogućio ravnopravnost i neovisnost o muškarcima. Inceli preziru činjenicu da su žene slobodne birati svoje partnere_ice te smatraju da je potrebno svijet i društvo vratiti na “pravi put” – u vrijeme kada su muškarci dominirali, a žene nisu imale pravo odlučivanja o sebi i svojim tijelima. 

Inceli su također duboko opterećeni idejama o biološkom determinizmu te smatraju da većinu žena privlači manji broj klasično privlačnih muškaraca (pravilo 80/20 spomenuto i u seriji) koje posprdno nazivaju Chadovima, a zbog kojih ženama nikada neće biti privlačni oni s uskim ramenima, tankim zapešćima i neatletskom građom. Pritom je znakovito da inceli, naravno, nisu u stanju razumjeti da su mehanizmi patrijarhata koji tisućama godina ženama nameću vrijednosti vezane za fizički izgled i seksualnu privlačnost isti mehanizmi zbog kojih se i oni osjećaju neprivlačnima. Umjesto da svoje nezadovoljstvo usmjere na patrijarhalne strukture, svoj užareni bijes i mržnju iskaljuju na ženama i djevojkama. Od 1980-ih naovamo brojni su slučajevi masovnih ubojstava koje su počinili upravo inceli, a manosfera ih glorificira.

Recentan je primjer širenja ovakvog incelovskog načina razmišljanja Nick Fuentes, američki radikalni desničar i nacionalist, koji je nakon Trumpove pobjede na izborima na X-u napisao “Tvoje tijelo, moj izbor”. Ova jeziva objava jasan je pokazatelj (do trenutka pisanja ovog teksta podijeljena je više od 35 tisuća puta) da se pripadnici manosfere odavno ne mogu smatrati internetskom marginom nego perfidno i opasno dominiraju javnim diskursom.

Najpoznatiji je pripadnik manosfere upravo spomenuti Andrew Tate, koji sebe ne smatra incelom nego pripadnikom druge vrste mrzitelja žena, pickup artistom, čija je misija dokazivanje svog statusa “alfa mužjaka” seksualnim osvajanjem koje pristanak ne priznaje kao opciju. Pripadnici manosfere toliko su opčinjeni Tateom i strahotama koje izjavljuje o djevojkama i ženama da ih čak ni optužbe za silovanje i trgovanje ljudima ne osujećuju u obožavanju Tatea; smjestili su mu, čula sam od nekih svojih učenika.

Tvorci Adolescencea, Stephen Graham i Jack Thorne (koautor slavne mini-serije This is England ’86 te njenih nastavaka ’88 i ’90 i recentne uspješnice Toxic Town), već su dugi niz godina garancija kvalitetnog televizijskog sadržaja u kojem se pažljivo i s izraženom sviješću za složenost društvenih nepravdi pristupa temama kao što su porast ubojstava među adolescentima u Ujedinjenom Kraljevstvu, rasizam, nefunkcioniranje obrazovnog, socijalnog i pravosudnog sustava, siromaštvo te životi obespravljenih i radničkih zajednica. 

Ne čudi, stoga, da su Graham i Thorne prepoznali splet ovakvih i brojnih drugih utjecaja pod koje padaju adolescenti na forumima i društvenim mrežama. Potaknuti zabrinjavajućim porastom ubojstava nožem čiji su počinitelji uglavnom dječaci i mladići, a žrtve najčešće djevojčice i žene, odlučili su javnosti ukazati na uzroke tog mizoginog nasilja kroz priču o trinaestogodišnjaku koji nožem ubije svoju školsku kolegicu. 

Ne pristajući na jednostrana, stereotipna ili senzacionalistička objašnjenja s kakvima se najčešće susrećemo kada se u medijima ili javnosti govori o mladima i nasilju, Graham je na početku rada na seriji postavio dva važna uvjeta za njenu okosnicu. Prvi je bio taj da se mora baviti porastom ubojstava nožem među mladima u Ujedinjenom Kraljevstvu, a drugi da obitelj ubojice mora biti prikazana kao sasvim obična, radnička obitelj u kojoj se roditelji uzajamno vole i poštuju, vole svoju djecu i trude se osigurati im dobar život te je inzistirao na tome da se obitelj ne prikaže kao da su na neposredan način upravo oni uzrokovali počinjeni zločin. 

Tako postavljena tematska okosnica serije i tako strukturirana obiteljska dinamika u njoj dodatno usložnjavaju čitavu problematiku jer se upravo roditelje ubojica, ili njihovu najbližu zajednicu, najčešće proglašava najizravnijim krivcima za bilo kakva nasilna ili ubilačka ponašanja, a perfidni se utjecaj muškaraca koji po forumima šire svoju mizoginu ideologiju te svoje istomišljenike potiču na silovanja, ubojstva i samoubojstva prečesto zanemaruje ili pak potpuno ignorira. 

Adolescence u četiri jednosatne epizode prikazuje slučaj trinaestogodišnjeg dječaka Jamieja Millera (tumači ga sjajni naturščik Owen Cooper) toliko duboko pod utjecajem toksične i mizogine manosfere da nožem ubija svoju školsku kolegicu, Katie. Zato što je odbila izaći s njim na spoj, saznat ćemo u trećoj epizodi. Svaka je epizoda detaljni presjek jednog potpuno pogubljenog sustava koji se koprca pod teretom posljedica ovakvog zločina. Epizode su režirane u jednom kadru, što je pod paskom redatelja Philipa Barantinija zahtijevalo minuciozno koreografirane sekvence, te prate događaje koji se zbivaju tijekom četiri različita dana u razdoblju od 13 mjeseci. 

Prva je epizoda utoliko dramaturški zanimljiva jer gledatelje spretnom režijom prvo navodi na pomišljanje da oružana policijska jedinica upada u kuću Millerovih kako bi uhitila oca Eddieja (kojeg tumači Graham), a ne dječaka. Nakon prvotnog šoka koji u nama izaziva Jamiejevo uhićenje, naviknuti na prvoloptaško plasiranje krivice na roditelje, ne prestajemo se pitati o očevoj izravnoj ili neizravnoj upletenosti u zločin. Svaku će sumnju u očevu umiješanost odagnati tek gledanje CCTV snimke ubojstva, a kasnije i uvid u obiteljsku dinamiku Millera kada Jamie ispriča psihologinji da je njegov otac sasvim običan i pomalo tradicionalan, ali nikada nasilan muškarac. U tom će razgovoru na površinu izbiti i Jamiejeve ideje o očevoj, ali i njegovoj vlastitoj muškosti te duboko ukorijenjeni prijezir i mržnja koje gaji prema ženama i djevojkama.

Tijekom te prve epizode iznimno su napeti i emotivni upravo prizori između oca i sina; Graham sjajno tumači lik oca izbezumljenog situacijom u kojoj se našao i koji se trudi balansirati između apsolutnog povjerenja u nedužnost svog sina i nepovjerenja u policiju i pravosuđe. Kamera se često u prvoj epizodi zadržava u krupnom planu Grahamovog lica na kojem se očitava sva sila emocija koje on pokušava zadržati u sebi i ne pokazati ih pred sinom ili policijom kao znak slabosti ili straha pred situacijom u kojoj su se našli.

Ovakvo je kontrolirano (ne)pokazivanje emocija, naravno, razumljivo, ali u seriji koja problematizira toksičnu muškost i njene reprezentacije, takvo kadriranje nije slučajno. Kamera se na sličan način zadržava i na Jamieju, ali osim straha na njegovom se licu ukazuje i prijezir, napose prema medicinskoj sestri i detektivki, a u trećoj epizodi prema psihologinji.  

Nadalje, reprezentacija se muškosti dodatno problematizira u odnosima očeva i sinova utoliko što i Eddie Miller i detektiv Bascombe (Ashley Walters), čiji sin tinejdžer pohađa Jamiejevu školu, predstavljaju tradicionalne muške figure koje su naučene ne pokazivati svoje emocije i slabosti, rade tradicionalno “muževne” poslove (jedan je vodoinstalater a drugi detektiv) te se kao očevi ne snalaze sa zahtjevima koje pred njih postavlja odrastanje njihovih sinova adolescenata u digitalnom dobu. I Jamie i Adam Bascombe (Amari Bacchus) često su predmet poruge i vršnjačkog nasilja u školi, što se na razini škole, čije (ne)funkcioniranje promatramo u drugoj epizodi, nikako ne rješava. 

Kada u drugoj epizodi istražitelji dođu u Jamiejevu i Katienu školu ispitati njihove kolege i nastavnike, osupnuti su potpunim kaosom koji ondje vlada. Nastavnici jedva kontroliraju razuzdanu djecu koja se ne libe javno, pred cijelim razredom pa i policijom, verbalno maltretirati pojedine učenike. U učionicama vlada nemir, ali i potpuno beznađe jer je nastavničko osoblje uglavnom diglo ruke od čitavog sustava koji nije u stanju ponuditi dubinsko rješenje za bolji rad i suživot s adolescentima. Nastavnička se uloga svela na viku i dernjavu u nastojanju da se uvede disciplina i postigne koliko-toliko radna atmosfera, a podučavanje se svodi na puštanje video snimki koje učenike uglavnom uspavljuju, čime se jedva postiže relativni mir u mahnitim učionicama. 

Pomahnitala školska atmosfera dodatno se postiže pomno koreografiranim sekvencama koje se brzo izmjenjuju i specifičnim režijskim postupcima poput neprestanog kretanja kamere koja prati istražitelje po školi dok se kreću školskim hodnicima, ulaze u učionice, smiruju učenike, slušaju dernjavu, provode intervjue, svjedoče evakuacijskoj vježbi, a zatim i tučnjavi između Katiene prijateljice i Jamiejevog prijatelja. Taj se kaos pojačava i frenetičnom glazbenom podlogom koja nas dovodi do ruba tjeskobne napetosti i nevjerice da je ono što se pred nama odvija svakodnevica nastavnika_ca i učenika u jednoj školi.

Škola tako postaje mjesto na kojem se razotkriva međugeneracijsko nerazumijevanje i potpuna neupućenost odraslih u online svijet manosfere kojem su mladi izloženi. Odrasli tapkaju u mraku dok tragaju za motivom ubojstva, a saznaju ga tek uz pomoć Adama Bascombea koji svom ocu dešifrira emojije na Jamiejevim objavama na Instagramu, što policiju napokon, uz pronalazak noža kod Jamiejeva prijatelja, dovodi do zaključenja istrage. Emojiji koje adolescenti_ce pišu jedni drugima po objavama razotkrivaju toksičan online svijet koji odrasli u seriji nisu u stanju niti zamisliti, kamoli razumjeti, te postaju još jedan dokaz dubokog međugeneracijskog jaza i potpune nepripremljenosti odraslih na sadržaje kojima su mladi izloženi na društvenim mrežama, dok prividno sigurni sjede u svojim dječjim sobama. 

U trećoj je epizodi kamera smirenija i nema brzih izmjena sekvenci nego se napetost postiže iznimno jezivim i neugodnim dijalogom između Jamieja i psihologinje koja je zadužena za procjenu njegova mentalnog stanja prije suđenja. U tom se razgovoru polako razotkriva koliko je manosfera oblikovala Jamiejev pogled na djevojke i žene. 

Svoju duboko usađenu mržnju prema ženama Jamie usmjerava i prema psihologinji; izruguje se njenoj zabrinutosti i zabavljen je strahom koji ona osjeća pred njim i njegovom mržnjom. Ni ta epizoda ne bježi od prikazivanja apsolutne nemoći koju osjećaju svi koji se nose s posljedicama ubojstva; svi sustavi potpuno zakazuju i nisu u stanju nositi se s tolikom mržnjom. Na kraju epizode psihologinja sjedi i plače pogođena Jamiejem i onime što je izgovorio, što nas navodi na zastrašujuću pomisao – ako se ni ona, psihologinja, ne može nositi s posljedicama mizogine ideologije i manosfere, kako da se nosimo mi.

Dok sam odrastala moj je tata često znao ponavljati rečenicu kojom je meni nastojao ponuditi magično objašnjenje za svaki neshvatljivi postupak mojih tinejdžerskih vršnjaka, ali i mene sâme. “Djeca su slika i prilika svojih roditelja”, govorio bi mi cijelo djetinjstvo ozbiljnim i dramatičnim glasom, poentiravši tom rečenicom svoje shvaćanje ljudi i društva u cjelini; da smo osuđeni na slijepo ponavljanje obrazaca koje smo učili od svojih roditelja i skrbnika te da izvan te strukture postoji vrlo malo toga što može utjecati na srž onoga što zapravo jesmo – slike i prilike svojih roditelja. 

Upravo mi je ta rečenica neprekidno odzvanjala u glavi dok sam gledala zadnju epizodu serije baš zato što se u njoj, kao i u čitavoj seriji, prokazuje uzaludnost ideje o roditeljima i obitelji kao bastionu odgoja i utjecaja na mlade danas. Tada, kasnih 90-ih, nije bilo foruma, Reddita, TikToka i interneta kakvog ga poznajemo danas te je bilo mnogo lakše sve breme odgoja svaljivati upravo na roditelje i obiteljsku zajednicu.

Razumijem da je mnogima lakše zabijati glavu u pijesak i praviti se da djeca i mladi u Hrvatskoj nisu izloženi ideologiji koja slavi i zagovara nasilje nad ženama i djevojčicama, ali dovoljno je izložiti se sadržajima na internetu i društvenim mrežama ili saslušati djecu kada s vama iskreno i bez zadrški razgovaraju kako bi nam se ta fantazija o online sigurnosti naše djece rasplinula. Dovoljno vam je provesti 45 minuta na satu s djecom i bit će vam jasno.

Tinejdžeri utjehu i razumijevanje rijetko kada traže u roditeljima; naprotiv, obraćaju se svojim vršnjacima koji su jednako nesigurni i usamljeni kao oni sâmi, a razumijevanje i osobu koja će ih bez osude i prodika saslušati najčešće traže i pronalaze u anonimnosti interneta i društvenih mreža. No ondje pronalaze likove poput Andrewa Tatea i njemu sličnih silovatelja i trgovaca ljudima koji mrze žene i feminizam, ali zato na društvenim mrežama imaju neograničen i necenzuriran pristup djeci i mladima među kojima šire svoju mizoginu ideologiju. Upakirana u hvalisanje uspjehom koje podrazumijeva samo posjedovanje – novca, auta i žena, ta se ideologija mladima čini puno zanimljivijom od svega što im nude roditelji ili nastavnici.

U zadnjem sam prizoru serije, kada lik Stephena Grahama sjedi u sobi svog sina ubojice i nezadrživo jeca nad njegovim postupcima i nepovratnim posljedicama tog čina za čitavu obitelj, prepoznala i natruhe svog očaja i nemoći pred sustavom i društvom koje je potpuno nemoćno pred užasima manosfere. Plakala sam nebrojeno puta tijekom te epizode jer znam da nije dovoljno samo stati i saslušati što mi djeca govore, nije dovoljno imati snage u učionici opetovano objašnjavati mladima sve užase manosfere, jer snage nemamo uvijek, a nemoći imamo i previše.

Nemam odgovor na ovo, niti rješenje, osim možda poziva da se kolektivno zapitamo što poručujemo mladima time što smo dozvolili da im silovatelji poput Tatea ili inceli masovni ubojice postanu heroji. Zar je tako teško priznati da aktivno stvaramo društvo kojem nije problem mrziti i prezirati žene i djevojke? Zar to zaista ne vidite?

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Brain rot se zapravo žanrovski dobro uklapa u čitav niz sluzavih i (za)grobnih metafora o suvremenom online životu – tako govorimo o posranjivanju (engl. enshitification)¹, AI šrotu (engl. slop)², zombie internetu, ekonomiji truleži, raspadanju, digitalnom mračnom dobu itd. Ukratko, internet je mrtav, a njegovom se truplu događaju gnjusne stvari.

Metafora mrtvog interneta potječe iz rasprava na nišnim online forumima i zajednicama, a značajniju pažnju privukla je 2021. godine kada je korisnik pod imenom IlluminatiPirate na forumu Agora Road’s Macintosh Cafe objavio post pod naslovom Teorija mrtvog interneta: Većina interneta je lažna. Objava je objedinila razne spekulativne ideje koje su kružile online prostorima, sugerirajući da se promjena u prirodi interneta dogodila oko 2016. ili 2017. godine, kada su stvarni korisnici postali zasjenjeni algoritmima, automatiziranim botovima i umjetnom inteligencijom. Ukratko, IluminatiPirate tvrdi da na internetu više ne postoje ljudi već isključivo botovi koji međusobno razgovaraju i produciraju sve bezličniji i sterilniji sadržaj. Iako je originalna objava bila prilično nekoherentna, teorija je naišla na plodno tlo, a u mejnstrim prostor ulazi objavom članka novinarke Kaitlyn Tiffany Maybe You Missed It, but the Internet ‘Died’ Five Years Ago u časopisu The Atlantic. Od tada teorija doživljava omanji revival svaki put kad se pojavi vijest o novim automatiziranim sustavima.

Iako je ideja da su svi na internetu botovi očigledno sumanuta, ona ipak sadrži natruhe istine – uostalom, kao i svaka teorija urote koja imalo drži do sebe. Internet doista sve više počinje ličiti automatiziranom šoping centru gdje je svaki kutak osmišljen tako da iz korisnika_ca izvuče što više vrijednosti. Sučelja su pretrpana oglasima prerušenima u sadržaj, notifikacije vrište za pažnjom, a dizajnerski tamni uzorci (engl. dark pattern) guraju korisnike prema odlukama koje koriste platformama, a ne njima samima. Osjećaj kontrole erodirao je pod utjecajem algoritama koji odlučuju što ćemo i kako vidjeti, gušeći spontanost istraživanja u korist beskonačnog skrolanja. Bazične funkcije, poput pronalaska informacija ili povezivanja s drugim osobama, sada su zagušene paywallovima, pretplatama i nametljivim privolama za podatke. 

Uzmimo za primjer Google – kompaniju koja je poprilično uočljivo odustala od svog originalnog mota “Don’t be evil”. Zadatak internet tražilica je jednostavan: na upit korisnica_ka što brže ponuditi relevantne rezultate. Dakle, što je tražilica bolja, to će korisnici provesti manje vremena na njoj. Iz pozicije platforme to ipak nije najsretnije rješenje. Budući da im prihodi ovise o prikazivanju reklama, Googleu je u interesu da korisnici provode što više vremena unutar brižno ograđenog ekosustava, a ne da im pruži najbolju moguću uslugu. Kompaniji je stoga ekonomski razboritije prioritizirati sponzorirane linkove, a relevantne informacije sakriti iza nešto skrolanja. Prije desetak godina klikanje na drugu stranicu Googleovih rezultata bio bi znak očaja i predmet memova, danas su šanse da se upravo tamo kriju tražene informacije. Poslovni model velikih platformi tako pretpostavlja određeno balansiranje između izazivanja maksimalne moguće iritacije za korisnice i stvarne korisnosti. 

Međutim, utjecaj Googleova rangiranja stranica ne ostaje ograničen na sam ekosustav platforme – njegova tražilica najkorištenije je sučelje pristupa ostatku interneta. Pozicioniranje među rezultatima pretraživanja za milijarde web stranica, blogova i medija predstavlja razliku između vidljivosti i opskurnosti. Optimiziranju stranica za Googleove i druge algoritme posvećena je i čitava SEO (engl. search engine optimization) industrija. Utrka za udovoljavanjem Googleovim algoritmima stvorila je beskrajno more šupljeg, repetitivnog sadržaja, optimiziranog ne za ljude, već za hirove algoritama. A kako uvođenjem automatiziranih sustava Googleova kontrola nad internetom jača, običnim korisnicima ostaje da razvijaju taktike otpora. Na primjer, praksa dodavanja riječi “reddit” na kraj Google pretrage postala je suptilna, ali značajna promjena koja odražava rastuće nepovjerenje prema serviranim rezultatima i potrebu za stvarnim sadržajem. Svim problemima Reddita unatoč, ta platforma još uvijek okuplja velik rezervoar zajednički stvorenih mišljenja, rasprava i iskustava, što nije nužno slučaj s ostatkom interneta. 

Naime, značajan dio web prometa — prema nekim procjenama, gotovo polovicu — proizvode automatizirani sustavi. No utjecaj botova nije ograničen na proizvodnju sadržaja, već stvara i nove načine ophođenja s digitalnom mrežom. Izvan okvira teorija zavjere, metafora mrtvog interneta odražava raširenu nelagodu i kolektivnu anksioznost koja vlada u online prostoru. Teorija mrtvog interneta nije samo teorija; to je raspoloženje, tihi šum u pozadini svake interakcije s modernim webom. Ona ne tvrdi samo da su botovi preplavili internet, već sugerira nešto daleko više uznemirujuće: da je čovječnost interneta ispražnjena, zamijenjena mehaničkim performansom tako uvjerljivim da jedva primjećujemo promjenu. Radi se o načinu na koji su naše interakcije sve više posredovane platformama koje prioritiziraju bilo kakav angažman nad kvalitetom, o načinu na koji smo internalizirali te prioritete i oblikovali naše digitalne subjektivnosti. Čak i kad nismo botovi, igramo po njihovim pravilima. 

Kako je to u seriji tekstova istražio i pokazao novinar portala 404 Media Jason Koebler, širenje sadržaja generiranog automatiziranim sustavima na društvenim mrežama poput Facebooka ukazuje na tu uznemirujuću transformaciju u prirodi online interakcija. Naime, daleko od toga da je Facebook mrtav internet sastavljen samo od botova, no ta je društvena mreža evoluirala u svojevrstan zombi internet — kaotičnu mješavinu botova, umjetne inteligencije i stvarnih korisnika, od kojih neki svjesno, a drugi nesvjesno stupaju u interakciju s automatiziranim sadržajem. Bizarne slike i sadržaji – poput Isusa sastavljenog od škampi, militarističke propagande, nekonsenzualne pornografije slavnih i svakodnevnih osoba generirane umjetnom inteligencijom – infiltriraju se u platformu i oko sebe stvaraju “zajednice” (stranice i grupe) koje uključuju milijune profila stvarnih ljudi i botova.

“Platforma je postala nešto gore od razgovora botova s ​​botovima. Postala je nakupina botova koji razgovaraju s botovima, botova koji razgovaraju s botovima po uputama ljudi, ljudi koji razgovaraju s ljudima, ljudi koji razgovaraju s botovima, ljudi koji se svađaju o lažnoj stvari koju je stvorio bot, ljudi koji ne razgovaraju ni s kim, a da toga nisu svjesni, otetih ljudskih računa pretvorenih u botove, ljudi zabrinuti da su drugi ljudi s kojima razgovaraju botovi, hibridnih ljudskih/bot računa, kraja zajedničke stvarnosti, i, u središtu svega ovoga, jedna od najvrednijih kompanija na planetu koja je omogućila ovo sranje, jer njezini ljudski rukovoditelji i dioničari imaju previše novca. Taj novac pak previše ovisi o masovnom usvajanju tehnologije koja razbija stvarnost, da bi učinili išta po tom pitanju”, zaključuje Koebler.

Fenomen zombi interneta prema tome nije samo apstraktna zanimljivost, već odraz poslovnog modela Facebooka, ali i same logike velikih platformi. Tehnološki kritičar Ed Zitron je za tu logiku skovao termin ekonomija truleži. Izraz opisuje digitalni ekosustav vođen nemilosrdnom i konačno destruktivnom težnjom za rastom. Taj imperativ rasta doveo je do pada kvalitete online prostora i degradacije korisničkog iskustva. Ekonomija truleži je prema Zitronu sveprisutna sila koja utječe na gotovo svaki aspekt naših digitalnih života, od načina na koji konzumiramo sadržaj i komuniciramo do načina na koji uspostavljamo odnose i snalazimo se u svijetu. U nedavno objavljenom opsežnom eseju Never Forgive Them, Zitron podcrtava: “Iskustvo prosječne osobe s tehnologijom toliko je agresivno i nasilno da vjerujem da blago traumatizira milijarde ljudi. Čini se da smo, kao društvo, sposobni shvatiti da nas društvene mreže mogu povrijediti, uznemiriti ili učiniti da se osjećamo ludi i ljuti, ali mislim da je vrijeme da prihvatimo da ostatak tehnološkog ekosustava potkopava našu dobrobit na jednako podmukao način. I većina ljudi ne zna da se to događa, jer su svi prihvatili duboko usrane uvjete u posljednjih deset godina.”

Jedina svijetla točka sadašnjeg zombificiranog stanja interneta jest što je suludoj iluziji kako su velike tehnološke platforme drugačiji i “progresivniji” predstavnici kapitalizma konačno došao kraj. To ne znači da će platforme izgubiti svoju moć, upravo suprotno. Tako je, unatoč svim predviđanjima o brzoj propasti, Muskova kupovina Twittera i njegova izuzetno uspješna politička instrumentalizacija pokazala ostalim platformama da su moderiranje sadržaja, bavljenje provjerom činjenica, ograničavanje botova ili desničarskih trolova i prazno pokazivanje brige za “demokraciju” tek nepotrebni troškovi. Nije trebalo dugo da ostatak sektora usvoji lekciju pa je tako i Facebook odustao od dosadašnjeg modela moderiranja i provjere činjenica (Zuckerbergova novopronađena vjera u slobodu govora pritom će vjerojatno podrazumijevati više transfobije, ali ništa manje cenzuriranja genocida). 

Ako želimo drugačiji internet, ne možemo čekati da se korporacije “poprave” ili da algoritmi “evoluiraju”. Potrebna je politička i ekonomska borba – izgradnja decentraliziranih alternativnih mreža i, prije svega, kolektivno odbacivanje platformi koje nam oduzimaju pravo na digitalni prostor kao javno dobro. U međuvremenu, brain rot nam nudi tračak nade i zabave dok navigiramo digitalnim kaosom, po mogućnosti s daljinskim upravljačima. On nije samo simptom raspada, već i signal da bi se iz kompostirajućeg trupla kapitalističkog interneta mogla izroditi neka bolja budućnost.

1. Pojam označava postupno pogoršanje kvalitete digitalnih platformi ili usluga zbog poslovnih odluka koje stavljaju profit ispred korisničkog iskustva ↩︎
2. Fenomen masovne proizvodnje tekstova i slika koje oponašaju ljudski sadržaj, ali su besmislene ili loše kvalitete. Cilj je privući promet na web stranice, a posljedica je da korisnici moraju prolaziti kroz velike količine “šrota” kako bi pronašli relevantne informacije. ↩︎

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Nemoćan da donesem odluku, a primoran da napišem tekst za ovu divnu (online) publikaciju, odlučio sam stoga iznijeti novogodišnje prijedloge o tome kako da se poboljša iskustvo bivanja na Internetu, kad smo već ulovljeni u tu mrežu. Prijedlozi nisu upućeni nikome, budimo realni, a ne bih se usudio ni tvrditi da se radi o utopijskim idejama ili konstruktivnoj kritici.

Ruku na srce, kritika svega postojećega i smišljanje drugačijeg Interneta naprosto su dio zimskih radosti. Ne služe li blagdani upravo grintanju, izbacivanju nakupljenih frustracija i nabacivanju sumanutih ideja? Možda ne svi blagdani, to vjerojatno nije filozofija malog Isusa ni Djeda Mraza, ali ako pitamo Franka Costanzu, utemeljitelja tradicije Festivusa, onda smo na pravom tragu. Postavimo aluminijsku štangu u kuhinju, okupimo se oko stola, neka Festivus počne.

Naravno, prijedlozi neće biti inovativni. Inovacije su odavno passé. Radije ćemo se vratiti starim medijima koji su nas ranije frustrirali, ali sada se, u usporedbi s posljednjim krikovima suvremene tehnologije, čine genijalnima. Kad bismo prilijepili njihova rješenja za moćnu mrežu, dobili bismo ili bolji Internet ili tehnološki bastard koji uzrokuje kvarove i glitcheve diljem svijeta, dakle u svakom slučaju nešto vrijedno pažnje. Dobrodošli na Web 0.5.

Non serviam!

Prvo i osnovno, daljinski upravljač treba nam postati glavni posrednik s mrežom. Očito je praktičnije rješenje od toga da kursorom tražimo ikonice ili utipkujemo imena stranica u nekakvu traku, a definitivno ga je higijenski lakše održavati od pametnog telefona koji, sav tako pametan i senzibilan, odbija raditi čim dođe u dodir s imalo ozbiljnijom kemikalijom. Ali i načelno, kako mu naziv kaže, daljinski upravljač daje nam priliku da se distanciramo, a da pritom imamo moć upravljanja, što su dvije moći koje nam oduvijek nedostaju prilikom “surfanja” Internetom. 

Daljinski treba imati brojeve 0-9 za biranje omiljenih stranica (duplo više nego što nam realno treba), par tipki za druge funkcije (volume, titlovi, teletekst – o njemu malo kasnije) i, ključno, veliki crveni gumb za gašenje. Naravno, i sada možemo blokirati ljude, gasiti preglednik i uređaj, ali ipak, te procedure uvijek zahtijevaju više klikova, nekoliko odgovora na pitanje “jeste li sigurni” i obavezu spremanja svega što nije uredno sačuvano. Mobitel možemo “uspavati” pritiskom na sitni, jadni gumbić sa strane. Ništa od toga ne omogućuje momentalno, rezolutno, strastveno odbijanje ikakve veze s onim što vidimo na ekranu.

Stiskanje crvenog gumba, uz psovku po slobodnom odabiru, omogućuje evakuaciju, emociju i slobodu da dramatično odlučimo uzmaknuti: Non serviam! A ako se predomislimo? Možemo tiho stisnuti isti gumb i upaliti uređaj. Nije slučajno što je daljinski upravljač postao simbol patrijarhalne moći u modernom kućanstvu, a sad ga treba vratiti i dati u ruke svima. Prije svega treba nam crveni gumb, a tek onda možemo dalje.

Blaženi rok za tiskaru 

Mladi hakeri u začecima Interneta mora da su bili silno uzbuđeni što stvaraju medij koji neće biti ograničen fizičkim zadanostima tiska. Kako li će to biti krasno kad će svatko moći jednostavno objaviti sadržaj u bilo koje doba dana i noći! Slatko, ali sada možemo podvući crtu i odbaciti tu ideju. Ono što smo dobili jest da profesionalni internetski mediji očekuju konstantnu produkciju vijesti i stalnu dostupnost novinara, a da društvene mreže potiču množenje sadržaja i reakcija. Takav ritam uzrokuje stalni, adiktivni nemir ljudi koji svakih pola minute provjeravaju što ima novo. Ma što bi bilo novo?! Nemojmo si laskati, velika većina nas ne živi život koji zahtijeva stalnu informiranost i dostupnost, niti imamo želudac za takvo što.

Stoga treba vratiti ritam objava kao u tiskanom mediju: neovisno je li riječ o profesionalcima ili dokonim društvenomrežnjacima, moći će se objaviti sadržaj jednom dnevno, u točno određeno doba, i onda nema više dorađivanja ni mijenjanja. Bit će kao uklesano u kamen! Ništa što se u ovom trenutku događa na cijeloj planeti neće se nimalo promijeniti činjenicom jesmo li toga svjesni sada ili sutradan, a ako je nešto stvarno hitno, onda ćemo se, kao i dosad, osloniti na direktan kontakt, odnosno na usmenu predaju. Dodajmo i da na praznike Internet neće izbacivati novi sadržaj, niti će novinari morati raditi. Zašto bi?

Nadalje, premda je sloboda govora važna tekovina prosvjetiteljstva i društvena vrijednost itd., potrebno je nekako osvijestiti odgovornost za napisanu riječ. Moderiranje društvenih mreža susreće se s nizom etičkih i proceduralnih problema, tu ne mogu smisliti neko rješenje, ali moglo bi se makar ošinuti ljude da se zapitaju dvaput prije nego što objave štogod žele. To bi inače radili novinski urednici, a u ovoj prigodi makar je izvedivo da se uvede robotska pomoć.

Prije svake javne objave tako bi nam umjetnointeligentni, mehanizirani glas naprosto pročitao što smo napisali, ali u upitnom obliku. Ako napišemo Danas je lijep i sunčan dan, robot će nas tako zapitati: Danas je lijep i sunčan dan? Jeste li sigurni da to želite objaviti? Pa ćemo pogledati kroz prozor i provjeriti jesmo li u pravu ili širimo meteorološke laži. A ako nekoga izvrijeđamo ili napišemo ksenofobnu bljuzgariju, robot će nas suočiti s napisanim i pitati jesmo li sigurni da želimo takvo što plasirati ostatku svijeta.

Nisam siguran bi li to doista potaknulo ljude da preispitaju što su napisali, ali makar bi tako i oni, skupa sa svima ostalima, morali biti izloženi tim gadarijama. Možda bi onda ipak zastali u svom bijesu, a i imali bi još 24 sata da razmisle hoće li ponoviti išta slično.

Naposljetku, treba nam urednički kolegij da spriječi lavinu jednoličnog sadržaja koja proizlazi iz toga što svi naši mrežni prijatelji komentiraju isti događaj i što nam potom algoritmi nude još sličnog sadržaja. O algoritmima više u idućem poglavlju…

Prekrasni radijski eter 

Internet je već odavno progutao radio: ne samo što je preuzeo radijske emisije i preimenovao ih u podcaste (ha?), nego je i doslovno integrirao zemaljske stanice koje sada možemo slušati putem internetskog signala. Ali zapravo to treba obrnuti, odnosno smisliti kako bi se Internet mogao loviti pomoću radiovalova. Tako bi pomoću pravih ili priučenih antena svatko živ mogao bilo gdje hvatati Internet, a ne bismo morali ovisiti o skupom teleoperateru, pogodnoj lokaciji za uvođenje mreže, birtijskom wi-fiju (šifra: odjedandoosam) niti o susjedovom nevješto zaključanom računu slabog signala (ime mreže: Nedirajmiwifi).

Pravo blago radija krije se, međutim, u nepisanom pravilu da pojedinac ne smije sam zauzeti eter, nego mora imati ili sugovornika ili muzičku pratnju. Kakvo bi osvježenje bilo uvesti takvu praksu na društvene mreže opterećene monološkom formom! Osim što svaki razgovor zvuči zanimljivije, dinamičnije, suvislije i ležernije od monologa, pogotovo uz muzičke pauze, valja podcrtati da je u svakom smislu traženje sugovornika daleko važnije od traženja publike. 

Puštanje glazbe također ima više smisla kad se odvija među ljudima. Kako smo uopće došli do toga da odabir glazbe, privilegiju za koju se rukama i nogama bore svi posjetitelji svakog tuluma, prepustimo kompjuterskom algoritmu? Zašto bi roboti dobili tako lijep posao dok istovremeno ljudska bića peru zahode, raznose pizze ili ispunjavaju izvještaje za europske projekte? Neka AI radi te poslove! 

Algoritam počiva na pretpostavci da je svaki naš hir istovjetan novogodišnjoj odluci, pa ćemo tako puštanjem jedne pjesme Rolling Stonesa biti izloženi cjelogodišnjem navođenju na rock 1960-ih. Želimo li doista snositi takvu odgovornost za svoje odabire? Želimo li uopće stalno donositi odluke? Dok se algoritam pokušava prilagoditi našoj zoni komfora, dobar i bezobziran DJ odvest će nas u nepoznato i upoznati s nečim što nismo ni znali da možemo voljeti. Čak i loš DJ loš je za sebe, dok loš algoritam opet više govori o nama nego o sebi. Ne možemo li malo slušati muziku bez samorefleksije? Vratite nas diktaturi ljudskog DJ-a. Ako nam se i ne svidi, uvijek imamo crveni gumb (i mini liniju).

Kino-šaka

Sjajno je što se filmska tehnologija razvila do mjere da se danas mogu snimati kratki filmovi bez ogromne i skupe mašinerije, ali pritom je došlo do takve proliferacije materijala da je ni specijalizirane stranice ne mogu podnijeti. I tko može bečiti oči u sve te snimke? Stoga treba svu tu video produkciju razvrstati i prikazivati po uzoru na stara kina: u slotovima od dva sata koji se, jednom pokrenuti, ne bi mogli mijenjati ni zaustaviti (osim crvenim gumbom). Zvuči okrutno ljude osuditi da gledaju kratke snimke dva sata u komadu, ali to svi ionako radimo kad krenemo pogledati “samo još ovaj video” pa nam medvjedi koji plešu i slideshow prijateljskih fotografija s rođakove krizme požderu cijelu večer. Zašto da se onda zavaravamo?

Dugo sam razmišljao i što ćemo sa snimkama mačaka, pasa, kapibara, koalā i drugih manje ili više slatkih životinja. Teška srca sam zaključio da se i to treba regulirati: o objavi materijala raspravljala bi državna komisija strogih mačaka, donosila bi diskrecijsku odluku, a zasjedanje komisije također bi se snimalo i objavljivalo. Netko bi možda prigovorio zašto odluku donose isključivo mačke, a ne i druge životinje. Za takav tip prigovora bila bi nadležna ista ta komisija.

Ako ljudima pak dosadi gledanje snimki, neće ipak moći otvoriti novi tab, nego će moći preusmjeriti pažnju na dobri, stari teletekst na kojem se nalaze kratke vijesti, sportski rezultati, horoskop i dopisivanje usamljenih srca. Teletekst bi također preuzeo ulogu pretraživača jer, kako vidimo, Google je toliko zastranio da nas već treća stranica svakog pretraživanja vodi preko ruba znanosti. Stoga bi se pretraživanje ograničilo na 999 stranica teleteksta, a ako bi netko trebao dodatne informacije, uvijek bi se mogao javiti Službi općih informacija, na telefonski broj 18981, ili naprosto prošetati do knjižnice.

Naposljetku, treba ukinuti preskakanje reklama. Upravo tako: jedina stvar iritantnija od reklama jest mogućnost da plaćanjem Premium usluge preskočimo reklame. Koja je poruka toga? Da moramo platiti da nas se ne bi tretiralo kao potrošače? Da samo oni s dovoljno novaca mogu gledati što žele, a svi ostali moraju pratiti konzumeristički šuft? U egalitarnom društvu ima da svi trpimo jednako, a ako nam se to ne sviđa, uvijek postoji crveni gumb.

Uz to, kako su reklame zapravo postale ograničene na par sekundi prije nego što ih možemo preskočiti, suvremene reklame postale su očajnički agresivne kako bi nam u tom skučenom vremenu privukle pažnju i ostavile dojam. To nije prihvatljivo. Bolje je pristati na pola minute smirenog maltretiranja nego na tri sekunde napada na osjetila. A kako bi bilo ukinuti reklame? Zvuči lijepo, ali nezamislivo. I mašta ima granice.

Škola Interneta

Od pamtivijeka, u svakom društvu, znanje ima status otrova – ono može biti korisno, ali u ograničenim količinama i samo ako njime rukuje izniman znalac, inače je smrtonosno. Zato je inicijaciju u znanje oduvijek vodila priznata osoba po jasno određenom ritualu. Da nije tako, samo bismo sagradili knjižnice i pustili školsku djecu da vrludaju među policama kako im je drago. Sama ideja zvuči apsurdno! Umjesto toga sagradili smo škole i sveučilišta, obrazovali učitelje i profesore, razvili cijeli sustav kako da djeca ne dobiju direktan pristup znanju, nego moraju prolaziti dug i mučan proces u kojem učitelj vodi djecu kroz baštinu, daje im upute kako se znanje prikuplja i obrađuje, te usput procjenjuje tko je vičan zadatku, a kome će više znanje ostati nedostupno. 

No u ovom vremenu, kad imamo najveću, ljudskom umu nesagledivu riznicu ljudske kulture, naprosto puštamo svakoga, neovisno o dobi i iskustvu, da njome luta kako želi. I pokazuje se da onaj mučan proces obrazovanja možda nije toliko besmislen kako pamtimo iz školskih dana. Naime, Internet ima cijeli svemir lijepog, korisnog, poticajnog i vrijednog sadržaja do kojeg često: a) ne znamo doći; b) ne znamo što bismo radili s njim; c) nemamo disciplinu da uopće nešto probamo; d) pažnju nam je preuzeo mačji video koji nas je automatski prebacio na video rakuna itd. 

Zašto se podrazumijeva da je vještina korištenja Interneta opće znanje? Zašto ne postoje ljudi čiji je posao pokazati nam što se sve, kako i zašto može raditi na Internetu? Treba nam ne škola, nego škole Interneta, različite po filozofiji, interesu i načinu rada. Ma trebaju nam cijela sveučilišta, kao i osnovne i srednje škole, tečajevi, brzi i spori kursevi, radionice, stručna vodstva, neformalne šetnje s vodičem, boravci kod senseija…

Ništa što smo učili u školi i u životu nije nas pripremilo da se znamo koristiti Internetom, čak ni dugogodišnje bivanje na toj istoj mreži. Treba nam pomoć da bismo znali otključati 1 % potencijala koji ova sumanuto velika knjižnica čuva u sebi, jer način kako trenutno koristimo Internet može se usporediti s korištenjem hadronskog sudarivača za otvaranje pivske boce. 

Muzej suvremene kulture

Na kraju treba posvetiti pažnju i budućim generacijama arheologa, povjesničara, muzeologa i školaraca koji će se morati baviti kulturom 21. stoljeća. Usmene kulture ranijih perioda bile su dovoljno obzirne da ostave svoj trag, ali na ograničenom broju materijalnih predmeta koji su potom razvrstani i izloženi u muzejima diljem svijeta. Kako će itko raditi muzej o kulturi našeg doba? Učenici već danas pate nakon što provedu dva sata gledajući biste i slike. Kako će budući učenici izdržati stalne postave bezbrojnih memeova?

Ostavit ćemo budućim generacijama zeldabajte (evo, morao sam izmisliti jedinicu) svakojakog materijala, od najvećeg smeća do vrhunaca naše kulture, a što će oni s tim? Istovremeno dobar dio tih materijala već je netragom nestao. Gdje su brojne web stranice ranijih desetljeća? Što se događa sa stranicama koje izgube domenu? Imamo iluziju da se Internet nalazi u neprobojnom, lebdećem cloudu, ali sve je ovo zapravo materijalna kultura koju čine krhki komadići metala pobacani po serverima diljem svijeta. Tko brine za tu bižuteriju? Tko će na kraju odlučivati o internetskoj kulturi koja ostaje očuvana? Musk i Zuki?

Ukratko, prema vlastitoj suvremenoj kulturi odnosimo se kao hoarderi pri čemu će posao čišćenja, razvrstavanja, selektiranja i proučavanja pasti na naše potomke, kao da im nismo već uvalili dovoljno problema. Stoga treba već sad uvesti muzeje internetske kulture, i to ne cool novomedijske NGO projekte u skandinavskim zemljama, nego državne i međunarodne institucije. Posao je ogroman, a kultura nije ništa više ni manje značajna od one koja se odvijala prethodnih stoljeća – i vječni klasici često su u svoje vrijeme bili tek obični trolovi, a preživjeli su ne zbog vanvremenske vrijednosti, nego jer ih je netko fizički sačuvao. 

No retreat

Ovime nije iscrpljena tematika, nego autor ovog teksta. Kad pogledam ideje, vidim da se uglavnom radi o teškoj represiji, o tome kako smanjiti ili zabraniti konvencionalno korištenje Interneta. Doista, nemam osjećaj da Internetu nešto fali, nego da ga ima previše, da je tzv. slobodno korištenje Interneta postalo toliko invazivno da se rađa organska potreba za samoobranom. Ali mislim da rješenje nije bijeg u retreat, u nekakvu prirodu koja svojim zelenilom prenosi prave vrijednosti (uz dužno poštovanje prirodi), nego bolji Internet. Naravno, razvoj Interneta ovisi o puno većim i moćnijim kulturnim procesima i političkim borbama, a ovakvo kritiziranje ne igra nikakvu osjetnu ulogu… ali tko zna? Za svaki slučaj dao sam svoj gunđavi mikrodoprinos toj borbi, a mene, ako se sete na Dan bezbednosti sete se, ako se ne sete nikom ništa. 

U slučaju da sam propustio nešto bitno, ako sam rekao nešto krivo ili ako naprosto imate druge jednako briljantne ideje, svakako javite, odnosno pošaljite razglednicu na adresu Kulturpunktove redakcije. Svima koji su došli do kraja teksta želim sve najbolje u idućoj godini, a za sve ostalo tu je uvijek crveni gumb…

Tekst je dio ciklusa Kulturpunktovih zimskih radosti, kojim na portalu obilježavamo kraj godine i slavimo prazničke ugode i neugode.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

U međuvremenu, u sjajnom sučelju istražuje priče koje su postale dio svakodnevnice, ali događaju se na internetu. “Prikupljajući perspektive različitih online stanovnika, od online radnica i radnika do lutalica i skrolera; okupljene umjetnice istražuju tjelesne, emotivne i psihološke učinke preseljenja u online prostore”, u najavi izložbe piše Elena Apostolovski. Istražujući komodifikaciju tijela, umjetnice propituju “politike iza algoritama koji bilježe, distribuiraju i prezentiraju tijelo online“. Izložba uspostavlja kritički odnos spram slika koje se svakodnevno dijele na internetu gdje potom poprimaju vlastiti život.

Carmen de la Roca diplomirala je na Kraljevskoj umjetničkoj akademiji u Haagu 2020. godine. U svom umjetničkom radu istražuje ljudsko ponašanje i društvenu strukturu u odnosu na nove medije. Njezin rad kombinira identitet, tehnologiju, osnaživanje i ulogu novih medija, ali i suštinsku težnju za komunikacijom i duhovnošću. Radovima istražuje iskustva kroz izmišljene likove kao zamjenu za vlastite dileme. Njezin je rad službeno odabran za #AmLatino Film Festival i nominiran za nagradu za mlade talente tijekom Dutch Design Weeka.

Dora Brkarić nakon diplome suvremenog plesa na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu nastavlja studij koreografije u TEAK-u (Helsinki) i SNDO-u (Amsterdam). Radi kao izvođačica za Mateja Kejžara, Simone Aughterloney, Flaviu Pinheiro, Mehdija Farajpoura i druge. Njezina praksa nastaje na sjecištu digitalnog i fizičkog prostora, obuhvaćajući performans, video radove, instalacije u galerijskim prostorima i kazalištu.

Helena Roig Prats vizualna je umjetnica koja se bavi dokumentarnom fotografijom, a živi između Nizozemske i Španjolske. Njezin rad vođen je suradnjom i procesima izgradnje zajednice te često ukazuje na odnos između medija i moći. Od početka pandemije COVID-19, njezina je umjetnička praksa bila usmjerena na seciranje ideje digitalne intimnosti i načina na koji njezini narativi kruže među milenijalcima. Njezino pripovijedanje temelji se na humoru, nasumičnosti i radikalnoj iskrenosti.

Elena Apostolovski nezavisna je kustosica, spisateljica i edukatorica. Njezina praksa usmjerena je na istraživanje međuljudskih odnosa u fizičkoj i digitalnoj stvarnosti oblikovanoj dominantnim ideologijama, s ciljem pronalaženja strategija koje pridonose jačanju povezanosti unutar zajednice i narušavanju konvencija. Radi kao programska koordinatorica i agentica u umjetničkom prostoru i platformi zajednice Instrument Inventors Initiative u Haagu.

Izložba ostaje otvorena do 21. kolovoza. Više detalja pronađite ovdje.

Gitak TV je svojim humorom obilježio generacije i postao sastavni dio popkulturnog identiteta Splita, ali i cijele Hrvatske. Njihovi skečevi, koji su mnogima bili prvi susreti s YouTubeom, postali su nezaobilazni dio svakodnevice i utjecali na društvo na mnogo načina.

Redatelj Vanja Nikolić ističe kako je film nastao kroz dvije godine kontinuiranog rada. “Kada mi je producent Maroje Sabljić ponudio da napravimo ovaj film, trebalo mi je otprilike 15 sekundi da prihvatim. Za mene, čiju generaciju je Gitak TV itekako zakačio, raditi na projektu koji tematizira njihov rad bio je kao dobitak na jackpotu. Posebno me interesirao sociološki aspekt njihovog rada, s obzirom na to da ih smatram vjerojatno najutjecajnijim internet fenomenom u Hrvatskoj”, rekao je Nikolić.

Osim toga što istražuje što Gitak TV znači danas, dokumentarni film donosi i zanimljive izjave poznatih sugovornika poput Joška Lokasa, Mirka Fodora, TBF-a i drugih.

Više informacija o filmu možete pronaći ovdje.

Bilježeći svakodnevne situacije u razdoblju od 2008. do 2023. godine s asocijacijama na visoku umjetnost, Željko Badurina izradio je foto-knjigu ironičnog naziva Windows Explorer, posvećenu kontradiktornostima svakidašnjeg okruženja i kulture.

“Promatrajući tehnološke tvorevine kao alate za pretraživanje društvenih datoteka, autor se u širokom rasponu radova ponajviše dotiče produkata konzumerističkog društva. Paletu simbola potrošačke kulture ogoljava kroz njene najbanalnije manifestacije, a djelomično ih pronalazi i u asocijacijama na radove hrvatskih i stranih umjetnika”, stoji u popratnom tekstu.

U širokom rasponu radova, autor se ponajviše dotiče produkata kulture potrošačkog društva, a presjek od 30 najzanimljivijih fotografija izdvojenih iz foto-knjige čini istoimenu izložbu koja sugerira kaotičnost i paradoksalnost modernog urbanog života. 

Više detalja o izložbi možete pronaći ovdje.

Dorijan Šiško je slovenski grafički dizajner i umjetnik, a njegovo je djelovanje na ljubljanskoj sceni obilježeno radom s kolektivom Nimaš izbire u kojem sudjeluje kao vizualni koordinator. Kolektiv se uglavnom bavi klupskom elektronskom glazbom poput ranije spomenutog ravea,  organizira slušaonice i funkcionira kao label. S Nimaš izbire Šiško surađuje na grafičkom oblikovanju plakata, stickera, mercha i PR vizuala, a u galeriji je njegov rad s kolektivom predstavljen na više lokacija, počevši od lijevog bočnog zida s polijepljenim stickerima koji oponaša WC-e klubova. Komentirajući aktualne formate u dizajnu za (clubbing) evente, Šiško je u razgovoru povodom otvorenja izložbe istaknuo dominaciju (Instagram) kvadrata, koji se promovira na društvenim mrežama i služi umjesto plakata, što je vidljivo u vizualnom identitetu Nimaš izbire. Šiško je s kolektivom surađivao na soundscapeu za prethodno izdanje grafičkog bijenala Iskra Delta u Ljubljani, a izložen je i njegov samostalni rad za festival Kiblix, časopis Šum i predstavu Zelda.

Nastavno na zid sa stickerima nalazi se Digital Lounge, u izvornom obliku digitalna grafika, otisnuta je na velikom platnu i poleđini deplijana izložbe. Čitava je pozadina platna ispunjena bojom, linijom, ikonama, grafičkim elementima i različitim memeovima od kojih je u prvom planu kadar Bena Stillera iz kultnog trash filma Zoolander s iscrtanom maskom oko lica. Sugestivni imperativ na dnu platna Find the abo-digitals poziva na ulazak u nepoznati lounge. Govoreći o izgradnji svijeta u Šiškovim radovima kustosica izložbe Irena Borić primjećuje: “spekulativni izričaj Dorijana Šiška očituje se u zamišljanju budućnosti odnosno u pokušaju izgradnje nekog novog svijeta, premda gradbeni materijal preuzima iz postojećih ruševina”, pritom se oslanjajući na dizajnersko-umjetničke prakse koje “zagovaraju političku moć internetskog memea.”

U središnjem dijelu galerije nalaze se četiri videoigre, na kojima je Šiško surađivao s drugim umjetnicima_cama. What is your truth igra je nastala u suradnji sa Sarom Bezovšek, a koncipirana je kao svojevrsni kviz kojim se gradi profil igrača_ice, odnosno njihova “istina” koja ih svrstava u jednu od arhetipskih online kategorija popularnih u jeziku interneta poput based, femboy catboy, alpha chad ili npc. 

Jedina interaktivna igra postava je Super Poster Boy u bazičnom platformer (jump’n’run) formatu. Osvajanjem bodova u igri povećava se i broj dizajniranih postera, povezujući rezultat s odrađivanjem banalnih zadataka. Govoreći o zasićenosti prekarnim radom, Šiško se u razgovoru s Borić dotaknuo radova postavljenih uz sami ulaz galerije – Burnout, Good Art i Free labour distrusts content. Koristeći medij razglednica, grafika i postera (orriginalno u digitalnom formatu), serija se bavi fenomenom sagorijevanja, neplaćenim ili potplaćenim radom i često skromnim produkcijskim uvjetima za umjetnike_ce. Njihova je funkcija deklarativna, a sugeriraju emotivna stanja uzrokovana navigacijom kroz projektnu ekonomiju od burnouta, samookrivljavanja, prozivanja vlastitih vrijednosti i konstantnom potrebom za produktivnošću. Citirajući Šiška koji koristi jezik generacije Z: Capitalism really sucked today, didn’t pop off.

Izložbom Pandemonij inspiriran oazama mreže predstavljen je raznolik rad dizajnera Dorijana Šiška koji istražuje nove medije, videoigre i instalacije povezujući dizajnersko i umjetničko polje. Njegov rad nastaje inspiriran internet trendovima, ali pritom se postavlja kritički spram društveno-ekonomskih procesa koji omogućuju njihov utjecaj.