Ovim predavanjem Pranjić će predstaviti projekt Adriatic Avant-garde u kojem predlaže “vodu kao metodu” za interpretaciju avangardnih umjetničkih praksi na sjevernom Jadranu. “Umjesto nacionalnih okvira i linearnih genealogija, polazi od materijalnih i infrastrukturnih uvjeta mora. Kroz tri vremenska sloja – povijesnu avangardu, neoavangardu i suvremene intermedijalne prakse – predavanje pokazuje kako se ekološka i materijalna osjetljivost pojavljuju kao situirana praksa”, piše u najavi.

U završnom dijelu autorica će predstaviti fragmente istraživačkog procesa u Rijeci u okviru Rezidencijalnog programa Kamov (arhivi, razgovori, terenski rad) te iznijeti kako mapiranje može učiniti vidljivima lokalne kulturne ekologije te potaknuti razmišljanje o ekologiji i umjetničkim praksama.

Kristina Pranjić je istraživačica koja djeluje na sjecištu povijesti i teorije avangarde, intermedijalne umjetnosti te ekohumanistike. U svom radu istražuje kako se umjetničke prakse kroz eksperimentalne forme, medije i kolektivno djelovanja kritički odnose prema društvenim i političkim temama. Posebno je zanimaju rane ekološke ideje, kao i vizualne, performativne i materijalne prakse, te pitanja jezika, očuđenja i alternativnih epistemologija.

Više detalja pronađite ovdje.

Tema izložbe je “društvene misinterpretacije ženskosti nasuprot njezine stvarne pojavnosti”, a izloženim radovima želi se “propitivati patrijarhalne pozicije definiranja koncepta ženskosti (…), i umjetničko propitivanje autoriteta koji kreiraju i u javnom prostoru nameću retradicionalizaciju ženske ideologije istovremeno si dajući za pravo usmjeravanja moralnog kompasa društva”. Kao relevantna pitanja ističu se: Jesmo li svjesni nevidljivog, a sveprisutnog usmjeravajućeg utjecaja male gaze-a? Zašto čuvamo skupljanu frustraciju u sebi? Kako istu izražavamo putem umjetnosti? Na koji način bijes generira naše stvaralaštvo? 

Propozicije i način prijave:

• prijave se šalju na e-mail skc.galerija@gmail.com,
• u prilogu maila potrebno je poslati kratku biografiju (5 rečenica), koncept rada i fotografije samog rada,
• svaka prijaviteljica/prijavitelj  može prijaviti do 3 rada,
• na natječaj se mogu prijaviti studentice i studenti svih fakulteta u Hrvatskoj te alumni, mlade umjetnice i umjetnici do 30 godina starosti,
• primaju se radovi svih umjetničkih disciplina, od vizualnih i auditivnih do pisanih i izvedbenih.

Natječaj je otvoren do 26. veljače u 23:59.

Troškove prijevoza i dostave odabranih radova sudionici snose sami, a radovi koji su odabrani za izlaganje moraju biti dostavljeni u galeriju do 5. ožujka.

Za sva dodatna pitanja možete se obratiti na e-mail skc.galerija@gmail.com.

O radu koji će spojiti suvremeni ples, performans, sound design i elektroniku, kao i njihovoj međusobnoj suradnji, razgovarali smo s autorima, intermedijalnom plesnom umjetnicom Mijom Štark te multiinstrumentalistom Leom Beslaćem.

Za početak, recite koja je vaša osobna poveznica sa ZEZ-om, jeste li nova ili stara publika? Jeste li već prije međusobno surađivali?

Mia: U smislu djelovanja meni je ovo prva interakcija sa ZEZ-om, mislim da sam više novija publika nego stara. Nisam iz Zagreba, a puno i putujem pa često propustim događanja, ali ipak sam popratila što se događalo u zadnjih par godina. Dakle, rekla bih da sam dio nove publike. Lea sam prvi put upoznala još za vrijeme studija, nakon jednog koncerta Mimike. Sjećam se da sam tad već bila zadivljena čime se on sve bavi i htjela surađivati s njim, a drago mi je da se sada pružila ta prilika.

Leo: Mia i ja smo se poznavali privatno od ranije, ali prvi put surađujemo. Mia je meni na popisu osoba čiji rad jako cijenim i uvijek sam se pitao kad će se dogoditi neki zajednički rad pa mislim da je ovo baš lijepa prilika za kolaboraciju. Dobro pamtim prvi ZEZ na kojem sam bio kao dio publike. Kasnije sam svake godine pogledao barem jedan dan ili dio programa, ako bih se našao u Zagrebu. Što se tiče aktivnog učestvovanja u programu ovo mi je, ako se ja ne varam, treći ili čak četvrti put.

Naslov vašeg rada je Development of App-ology. Što se krije iza naslova i što je koncept rada?

Mia: U ovih prvih pet-šest dana istraživanja mi tu tajnu ne možemo još otkriti *smijeh*. Moj glavni fokus u ovom kratkom periodu istraživanja bio je imati otvoren pristup. Bilo mi je važno da se Leo i ja upoznamo, usporedimo kreativne pristupe te da vidimo gdje nam leže zajednički interesi. Zajedničke teme su nam bile komunikacija, jezik, načini kako društvo komunicira i šalje javne poruke, pa smo korak po korak došli do toga da nam je zanimljiv digitalni aspekt komunikacije i naprosto smo to samo pokušali što brže i što prije suziti na nešto što nam je interesantno. U ovoj prilici bilo mi je jako izazovno to što nisam sama, već s drugom osobom koja mi je još uvijek relativno nova i s kojom tražim zajednički jezik. Istraživanju/temi sam pristupila kao nekoj igrici ili aplikaciji – trebalo je malo proći kroz levele, osvojiti ovo, skupiti ono… Taj moment igrifikacije nam je važan za konceptualni okvir koji smo postavili. Imali smo raznih ideja kako uključiti publiku i ponuditi isti interaktivni pristup u samoj izvedbi.

Leo: S obzirom na to da je vremenski okvir rezidencije samo sedam radnih dana, rad nije gotov. Izvedba će biti koncipirana kao work in progress. Postavili smo teorijski okvir unutar kojeg smo radili, a to je ogled na ono što Jean Baudrillard smatra pokretačkom snagom kapitalističke privrede. To nije proizvodnja, već potrošnja u kojoj zbog napretka tehnologije napreduje i potencijal komodifikacije naših života, do te mjere da praktički svaki detalj naše svakodnevice može biti predstavljen kao proizvod. Ili kao nekakav zadatak koji bi subjekt izvršavao ovako ili onako, funkcionirajući unutar društva, odnosno unutar vlastite organizacije vremena – međutim, gdje mu je taj isti aspekt svakodnevice prodan nazad ne bi li predstavljao svakodnevicu kao igru u kojoj je samo potrebno prelaziti nivoe. 

Koliko je teorijski okvir važan u realizaciji rada? Kako bi publika mogla interpretirati poveznicu između opisa koncepta i samog rada?

Leo: U ovom trenutku mislim da je ovaj teorijski okvir važniji nama nego što bi mogao biti važan publici. Da ja sad krenem pričati o Barthesovim mitologijama, Debordovom društvu spektakla ili Baudrillardovom sistemu objekata, to bi stvarno zvučalo pretenciozno i grozno jer se ne bi pojavilo u 45 minuta izvedbe. Potrebno je više vremena kako bi se diskurs suvislo prenio u izvedbu, a ne samo služio kao tekstualni opis izvedbe, koji je onda dio programske knjižice i nema nužno veze s onim što se dešava na sceni. Ili pak, još gore, da sama izvedba postaje robom diskurzivne osnove kroz čisto podcrtavanje, što osobno smatram malo banalnim. S vremenom bi se moglo doći do nekakvog načina artikulacije teorijske podloge u završnoj izvedbi, no s obzirom na to da je riječ o zajedničkom  radu i hibridnoj formi, sedam dana je prekratko za to.

Mia: Ja sam bila jako sretna kad smo na jednoj od naših kava otkrili da se tu slažemo. Isto kao Leo, malo zazirem od toga da programska knjižica predstave služi kao opis ili da se radi o potpunom podcrtavanju. Mislim da je glavna umjetnost pronaći neku sredinu. Mi jesmo došli do zajedničkog interesa i konceptualnog okvira, ali smo odlučili ne stvarati pritisak sebi i ne frustrirati se time unutar ovih sedam dana. Složili smo se oko koncepta, no mislim da je potrebno puno više prostora i vremena da se iskristalizira što bi to bilo u formi koncerta ili predstave, ili možda nekog hibrida. Ovo je nešto što je zapravo bilo više za nas, a ne da se opterećujemo hoće li ili neće ljudi to povezati s teorijom.

Kako je tekao vaš zajednički rad?

Mia: Na prvu sam mislila da će biti lako pronaći sredinu između dva medija, ali se to pokazalo kompleksnim, jer se radi o različitim jezicima iz različitih miljea. Proces nastanka rada bio je proces učenja: kad ja dam uputu njemu, koju uputu on vraća meni. Prvenstveno smo se temeljili na komunikaciji i suradnji: kako ja vidim određenu scenu, kako je on vidi, kako joj možemo pridonijeti i kako to pregovaramo. Nismo htjeli da sam ja samo koreograf, a on samo skladatelj soundscapea pa da se to naljepljuje jedno na drugo, već da zajednički promišljamo rad.

Leo: Da, upravo smo to htjeli izbjeći u startu, da ne bude jedan medij nalijepljen na drugi. Hajde da si zadamo za početak jednostavan set zadataka, ali da budu baš to – zajednički zadaci. Mogao sam ja doći sa svoja četiri sintesajzera, ugraditi se u svoj autistični kutak i to staviti na razglas dok Mia pleše, ali to nije bila poanta, to mogu i sam.

Kako će izgledati rezultati suradnje?

Leo: Da bismo došli do što konkretnijih rezultata i fiksirali što je više moguće za završnu izvedbu, sebi sam svjesno ograničio broj alata kojima raspolažem. Iz točke gledišta tehnike – izbora instrumenta, neke referentne zvučne estetike – trudio sam se ograničiti isključivo na jedan medij, odnosno jedan aspekt sinteze zvuka. Okosnica mog dijela izvedbe je live granular sampling s potencijalom da bude interaktivan. Zvuk mog instrumenta, bas gitare, funkcionirat će kao signal koji će se u realnom vremenu granulirati kroz digitalni granularni sintesajzer.  Njegovim će parametrima upravljati publika pritiskom na tipku (poput igrice – press any key). Time će publika moći aktivno utjecati na moje sviračke odluke u realnom vremenu. Intencija je ostvariti dijalog između svirača i onoga koji sluša, na potpuno intuitivnom nivou.

Mia: Iz osobne perspektive, nisam stigla ući u tjelesni ili multimedijalni vokabular unutar ovog cijelog konceptualnog okvira i zapravo sam se odlučila poslužiti nekim metodama iz prijašnjih radova. Bilo mi je važno da vokabular kretanja izrađujem u suradnji s Leom, da se slušamo, i gledamo, i pazimo da u određenom dijelu reagiramo skupa. Nemam neku fiksnu koreografiju koja ide točno na ono što on svira, radi se o našoj komunikaciji, o istom tom dijalogu koji će se događati između klavijature i basa. Vrlo je sličan pristup samo je u ovom slučaju tijelo to koje reagira na bas i obrnuto. I još bih istaknula jedan detalj koji sam koristila i u svojim prošlim radovima. Volim inkorporirati neke poznate pjesme pa sam Lea malo forsirala da jednu pjesmu iskoristimo pri samom kraju. To su neki moji pristupi koje sam odlučila iskoristiti u ovoj rezidenciji, zapravo ih malo više produbiti sama sa sobom, kako bih znala u nekoj potencijalnoj budućnosti dati konkretnije upute ako će rad izvoditi drugi plesači.

Leo: Nećemo otkriti o kojoj se pjesmi radi. Ona je apstrahirana, ali mislim da će se čuti.

U kojoj mjeri su okviri rezidencije utjecali na vaš rad i predstavljali izazov u odnosu na dosadašnje prakse?

Mia: Mislim da je ovdje zgodno komentirati očekivanja da rezidencijalni program traje vrlo kratko, a da rezultira s gotovim i isporučenim radom. Naravno, to neki umjetnici mogu, ali ja sam naše organizatore upozorila da nisam jedna od tih ljudi i da ne mogu u sedam dana producirati rad. Unutar sedam dana mogu napraviti ovo – stvoriti zajednički okvir, istražiti što oboje radimo, ponuditi jedan drugome naše prakse i metode pa do kraja rezidencije vidjeti kako mi tu reagiramo. Dakle, zaista jedan mini laboratorij.

Leo: Najveći izazov tako kratkog radnog perioda je upravo to – kako predstaviti barem nešto kada je već nemoguće uobličiti gotov rad. Tvrditi da imamo gotov rad nakon samo sedam radnih dana nije odgovorno niti prema nama niti prema publici, ali možemo imati narativno zaokružen zvučno kinetički komad u trajanju od 40 minuta, kombinirajući neke vlastite metode rada za koje mislimo da su kompatibilne.

Koja je po vama uloga umjetničkih rezidencija?

Mia: Treba ih biti što više. Rezidencije su za umjetnike poput laboratorija. Mislim da bi trebalo produžiti njihovo trajanje, ali s obzirom na stanje hrvatske scene mislim da je čak i rezidencija od sedam dana dobrodošla. Bilo bi idealno kad bi bilo više prilika za rezidencije – i dužih i kraćih, kakvih god.

Leo: Potaknu te da naučiš neke stvari i o vlastitom radnom procesu. Meni je jako vrijedno iskustvo sagledati vlastiti radni proces očima nekog tko dolazi iz nekog drugog medija i dobiti feedback, osobito kad se radi na komadu koji spaja različite medije izvedbenih umjetnosti, a s tim se najrjeđe susrećem. Recimo kad radiš s muzičarom ili sound artistom, to su već utabane staze, možeš biti puno brži. Taj aspekt učenja jedno od drugog je nešto što se neće previše vidjeti u samoj izvedbi, niti je publiku previše briga za to, ali je to ona lijepa strana rezidencije: što one ne postoje primarno zbog publike, nego zbog nas samih. 

Koji su uvjeti potrebni za rad?

Leo: Pričamo o idealnim uvjetima? Prostor dostupan otprilike deset sati dnevno, tehničar za svjetlo i ton. I dnevnice.

Mia: S plesne i multimedijalne strane, važno je da je uvijek čisto i toplo, da ima prostora u kojem se potencijalno možeš presvući i istuširati, ovisno kakvu si probu imao. Neke tehničke aspekte koje je naveo Leo, projektor i slično. Situacija je takva kakva je, nećemo se lagati. Ili ćemo se prilagoditi ili ne, vrlo jednostavno. Mogu se žaliti, može me se odbiti dva-tri puta, mogu odustati ili ostati i raditi s tim što imam.

Leo: Nema vajde od cendranja.

Za kraj, što mislite da je glavni nedostatak na glazbenoj, odnosno plesnoj sceni?

Mia: Ja čak ne bih odvajala ove scene. Dapače, mislim da ih treba spojiti i da nam je potreban zajednički veliki centar koji bi bio poput kolektiva. To je neka moja fiksacija koja dolazi iz mog iskustva i umjetničkog djelovanja po Europi. Mada tog nema svugdje, rijetki gradovi imaju tako nešto. Trebao bi nam zajednički prostor u kojem se susreću likovna, kazališna, muzička i izvedbena umjetnost. Ne sad radi neke pretencioznosti da Zagreb bude taj grad koji to ima, nego radi naših susreta i međudjelovanja. Svi smo jako razdijeljeni i susrećemo se samo na otvorenjima, premijerama ili koncertima. Bilo bi lijepo kad bismo se prisjetili vremena gesamtkunstwerka – da ti kao plesač znaš da možeš surađivati s glazbenikom, da možeš likovnjaka pitati da ti napravi scenu. Takvih suradnji, čini mi se, nedostaje.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

“Tri autorice više od deset godina zajednički promišljaju tematski slične umjetničke koncepte koji se često susreću u njihovu radu. Na riječkoj izložbi prikazuju najnovije radove kritizirajući, propitujući i naglašavajući devijantne pojave koje svi kao pojedinci vidimo, osjećamo i živimo, a pritom koristeći metaforu i simboliku u različitim medijima (video, performans, grafike, instalacije, knjige, fotografije).

Prilikom otvorenja izložbe održat će se izvedba čitanja rada Kolekcija za pamćenje (2019.) Tanje Dabo u kojem je autorica prikupila izjave vezane za slučajeve govora mržnje, verbalnih i fizičkih napada, te nasilja spram žena i muškaraca, koji su etnički ili rodno motivirani.” stoji u najavi izložbe.

Više informacija o izložbi pronađite ovdje.

Iz najave: “Intermedijalnost je šezdesetih godina prošlog stoljeća uvedena u različita umjetnička područja kako bi označila umjetničke fenomene koji nastaju kada se pravila i zakonitosti, odnosno oblici predstavljanja i načini percepcije svojstveni jednom mediju, citiraju, promišljaju, komentiraju, transformiraju i primjenjuju u drugom mediju.

U kontekstu rada Matijević i Chicoa, koncept intermedijalnosti posebno se odnosi na međusoban utjecaj i interakciju medija kazališta i medija interneta, što rezultira redefinicijom i jednog i drugog, što pak dovodi do osvježenja percepcije. Ukorjenjujući predavanje u konkretne praktične primjere, Barbara Matijević detaljno će objasniti procese stvaranja predstava nastalih u suradnji s Chicom koje se nalaze u prostoru između kazališta kao fizičkog hipermedija (definiranog stvarnim prostorom, stvarnim tijelima, stvarnim vremenom i prostornim odnosom s publikom kao i sposobnošću da obuhvaća sve druge medije) i Interneta kao virtualnog hipermedija (koji također može obuhvatiti različite medije – video, tekst, zvuk itd. – ali na nefizički, virtualni način).

Masterclass će se fokusirati na konkretne umjetničke taktike i strategije pregovaranja između fizičkih i virtualnih, offline i online medija, dekonstruirajući moguće načine na koje mehanika kazališta može koegzistirati s mehanikom interneta u izvedbi uživo.”

Na natječaj se mogu prijaviti vizualni umjetnici do 35 godina starosti sa stalnim prebivalištem u Republici Hrvatskoj, neovisno o formalnom obrazovanju. Prijavljeni radovi mogu biti svih umjetničkih disciplina u području vizualne umjetnosti, a razmatrat će se i intermedijalni i interdisciplinarni projekti. Umjetnici_e mogu prijaviti najviše 3 umjetnička djela nastala nakon 1. siječnja 2022.

Na 37. Salonu mladih dodjeljivat će se novčane i izložbene nagrade. Podaci o nagradama bit će objavljeni najkasnije s najavom izložbe.

Više informacija potražite u punom tekstu natječaja.

Rok za prijavu je 31. svibnja.

Međunarodni projekt Kreativni muzej podržan je u sklopu Erasmus+ programa 2015. – 2017. i uključuje partnere iz sedam europskih zemalja (Francuska, Irska, Italija, Finska, Norveška, Nizozemska, Hrvatska) i Sjedinjenih Američkih Država.

Konferencija Kreativni muzej A/C/T/S je međunarodna konferencija na kojoj će se predstaviti inovativne intermedijalne prakse u kombinaciji s muzejskim i kulturnim sektorom, a u odnosu na angažman i razvoj publike, neformalno obrazovanje koje uključuje međunarodni porast DIY (do-it-yourself) i maker/hacker kulture, kao i na interdisciplinarne i uključive pristupe muzejima, galerijama, kulturnim centrima, organizacijama, javnim ustanovama, socijalnom poduzetništvu, zajedničkim ulaganjima i slično. Naziv A/C/T/S sadržava riječi umjetnost / kultura / tehnologija / znanost, a u engleskom jeziku termin također znači djelovati, reagirati, ići naprijed, preuzeti inicijativu, manevriranje, trud i postignuće.

Konferencija Kreativni muzej A/C/T/S podijeljena je u dva dijela: jutarnji dio s prezentacijama i panel diskusijama dok je popodne osam praktičnih radionica od visokotehnoloških do niskotehnoloških s ciljem predstavljanja maker kulture kulturnom sektoru.

Ulaz na konferenciju je besplatan, ali je neophodno predbilježiti se (prva faza) i potvrditi dva dana prije početka konferencije (druga faza), što možete učiniti ovdje. 

Izložba Interaktivni melting pot bit će razasuta po cijelom Tehničkom muzeju tijekom konferencije kako bi predstavila učesnicima konferencije izabrana djela koja su se stvarala u Radioninom laboratoriju u posljednjih pet godina, a uključuju umjetnička djela rezidencijalnih programa. Izlošci će biti s područja robotike, zvučne umjetnosti, device_arta i interaktivnog dizajna.

Detaljan raspored konferencije potražite ovdje. 

Program je namijenjen obrazovanju umjetnika i stručnjaka s raznovrsnim kompetencijama i prilagodljivim profesijama. Zamišljen je kao interdisciplinarni studij temeljen na mobilnosti, namijenjen studentima umjetničkih studija kao i studentima šireg područja humanističkih znanosti s posebnim interesom za medijsku kulturu i praksu. 

Studij je nastao kroz EU projekt ADRIART u suradnji između Akademije primijenjenih umjetnosti, Visoke škole za umjetnost Sveučilišta u Novoj Gorici, Sveučilišta u Udinama te Tehničkog Sveučilišta u Grazu. 

Predstavljanje diplomskog studijskog programa Medijskih umjetnosti i praksi – MAP održava se u četvrtak 27. lipnja u 10.30 sati, u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti Rijeka.

Izvor: APU

Prva na rasporedu, 7. i 8. rujna, je radionica naslova Svakodnevni radio koju će voditi njemački dvojac LIGNA. Na radionici će se eksperimentirati načinima korištenja radija koji iskorištavaju mogućnosti medija – njegovu sveprisutnost, istovremenost i nevidljivost. Polaznici će raditi radijske prijenose koji prodiru u svakodnevne prostore poput restorana, dućana, automobila – sve kako bi propitali njihov normalitet i strukture moći koje ga podržavaju. Radijski prijenosi bit će site specific u toliko što će se obraćati ili publici direktno u prostorima – vozačima u autu, kupcima u dućanu – ili će se obraćati slušateljima radija koji redovno prate program. Grupa LIGNA  već neko vrijeme eksperimentira učincima koje kolektivi, većinom slušatelji radija, imaju na svakodnevne prostore koji su tehnički nadzirani ili regulirani obostranom kontrolom posjetitelja. 

LIGNA, Radio Ballet

Drugu radionicu Izvedba dokumenta od 10. do 12. rujna održat će slovenski umjetnik Janez Janša. Cilj ove radionice jest razviti kreativan pristup povijesti. “Rekonstrukcije su postale izuzetno važan dio izvedbenih umjetnosti, te odražavaju naš odnos prema povijesnim događajima kao i prema samoj povijesti izvedbe. Umjesto da rade na povijesnom događaju, polaznici će izmisliti neki povijesni događaj (stariji od 30 godina) koji će rekonstruirati kroz razne pristupe”, stoji u najavi radionice. Polaznici će kroz vlastita istraživanja o povijesti izvedbe na vrlo praktičan način stvoriti nepostojeći događaj, a prezentacija dokaza o tome događaju bit će predstavljena kroz izvedbenu formu koja može biti kombinacija dokumentarnog kazališta, rekonstrukcije, predavanja kao izvedbe ili ne akademskog predavanja. Janez Janša je autor, režiser i izvođač interdisciplinarnih performansa. Studirao je sociologiju i kazališnu režiju na Sveučilištu u Ljubljani i teoriju izvedbe na Sveučilištu u Antwerpu u Belgiji.

Janez Janša, Zidovi tugovanja

Dobar dan, mi radimo jednu predstavu i trebali bi neki video… naslov je radionice koju će od 7. do 9. rujna voditi multimedijalni umjetnik Ivan Marušić-Klif. Ova radionica tematizira upotrebu videa u izvedbenim umjetnostima, s naglaskom na sam kreativni proces te na interakciju između scenskog i tehnološkog. Polaznici će kroz rad dobiti uvid u upotrebu tehnologije na kreativan način i zajedno raditi i na samoj razradi projekata. Na radionici će biti prezentiran široki spektar kreativnih tehnika: od vrlo bazičnih kombinacija kamera-projektor, preko upotrebe unaprijed snimljenih materijala, do live video samplinga i mapiranja projekcije. Od sudionika se očekuje da u skladu sa svojim mogućnostima odaberu jednu od kreativnih tehnika, osmisle sadržaj izvedbe i model interakcije tehnologije te realiziraju zajednički umjetnički rad. Cilj je kroz istraživački proces napraviti kratke performanse u okviru kojih će polaznici imati priliku istraživati različite taktike upotrebe videa u izvedbenim umjetnostima. Ivan Marušić Klif (1969) diplomirao je 1994. na Visokoj školi za oblikovanje zvuka u Amsterdamu. Bavi se izradom kinetičkih, svjetlosnih i video instalacija, te povremeno performansom. 

Ivan Marušić Klif, Inside / Out

Posljednju radionicu Medijska slika kazališta od 6. do 12. rujna vodit će Igor Ružić. Ova radionica fokusira se na medijskoj prezentaciji i percepciji izvedbenih umjetnosti. S obzirom da festival nije samo mjesto prezentacije umjetnosti nego i njezine provodivosti i prevodivosti, upravo na ta dva aspekta koncentrirat će se polaznici radionice. Oni u njoj postaju gledatelji sa zadatkom, pri čemu je taj zadatak širi, a možda i važniji od misije onih kojima se ta sintagma obično prišiva – kazališnih kritičara. Radionica ostavlja samim polaznicima mogućnost izbora: multimedijska prezentacija, rad na tekstu, izvještaju ili kritici, te međuformatima poput intervjua, okruglog stola, radijske ili televizijske/video kritike, eseja ili crtice. Tijekom radionice naglasak će biti, uz ipak zadržanu dozu fundiranosti ili dubine argumentacije, na poentiranju i osobnom stavu, kako bi polaznici otkrili i svoje načine čitanja kazališta te posljedičnog pisanja ili govorenja o njemu. Igor Ružić je novinar, urednik i kazališni kritičar. Na zagrebačkom Radiju 101 radio je od 1998. do 2011. godine, od 2009. i kao urednik redakcije kulture. Danas je slobodni novinar sa stalnim angažmanom na tportalu.

Organizatori ovih besplatnih radionica, riječka udruga Drugo more, podatke potencijalnih sudionika primat će zaključno do 30. srpnja. Ukoliko želite sudjelovati, detaljne informacije o prijavi pronađite ovdje.

Izvor: Drugo more