Prvi rad, interaktivna instalacija Kava, kophee, kaphī, kôfē, kape, poziva posjetitelje_ice da na osjetilnoj razini urone u iskustva stranih radnika_ca, kroz dijeljenje kave, razmjenu priča i formiranje dijaloga. Kustosica Klara Petrović ističe da je Ribić kroz pet dana u Zagrebu podijelila kavu sa 36 sugovornika_ca — 19 domaćih i 17 stranih — otvarajući prostor za meta-razgovor koji se u finalnoj instalaciji prenosi putem ekrana.

Teme razgovora bile su određene šalicama kave i kretale su se od kulture i jezika do rada i identiteta. Ipak, zajednička nit koja se provlači kroz sve dijaloge jesu prepreke integraciji, poput učenja hrvatskog jezika ili prilagodbe lokalnoj kulturi, koje često impliciraju gubitak vlastitog kulturnog identiteta. Kroz ove slojevite interakcije, postavlja se pitanje je li prava integracija moguća bez asimilacije.

Drugi rad, Dear Empathy…, koristi performativni format kako bi ispričao priče putem pisama koja putuju kroz zamišljeni Odjel za neisporučenu poštu. Ova poetizirana forma, ističe Petrović, adresira pitanje empatije prema onima čija se svakodnevica često ignorira, ne samo fizički, već i emocionalno i društveno.

Izložba ostaje otvorena do 18. srpnja.

Rad Chora osmišljen je kao istoimeni konceptualni entitet i kreiran kao konfiguracija materijalnih i nematerijalnih elemenata. Predstavlja “autonomnu silu koja postoji kako u fizičkom prostoru galerije, tako i u virtualnom 3D prostoru koji je projiciran na dvije ovalne ploče od pleksiglasa”, stoji u najavi.

Kad posjetitelj dođe u središte instalacije, senzor ga detektira i “budi” Choru te pokreće audiovizualni narativ, inicirajući proces njezine materijalizacije i prelazak iz praznine u konačnu formu. Riječima kustosice Maje Burje, “Chora oblikuje i istovremeno biva oblikovana svojim materijalnim domaćinom te ostvaruje svoj generativni potencijal kada se fizički i virtualni svjetovi susretnu kroz percepciju promatrača.”

Gaia Radić diplomirala je kiparstvo na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, a u Ljubljani trenutno studira arhitekturu na Arhitektonskom fakultetu te diplomski studij videa, animacije i novih medija na Akademiji za likovnu umjetnost i oblikovanje. U umjetničkom radu pretežno koristi medij računalne grafike, odnosno tehniku 3D modeliranja, dok svoje koncepte realizira kao kombinaciju animacije i prostorne instalacije.

Izložba ostaje otvorena do 30. siječnja. Više informacija dostupno je ovdje.

Riječ je o interaktivnoj instalaciji koja sadrži osam benzinskih pumpi iz 1930-ih, a svaka je transformirana iz svoje izvorne mehaničke funkcije u simbol ljudskih osjećaja, čime se istražuju trajna važnost i složenost emocija u svijetu koji se mijenja. Mehaničke komponente pumpi zamijenjene su interaktivnim videosučeljem, a svaka predstavlja jednu od osam različitih emocija: ljutnju, povjerenje, gađenje, radost, iznenađenje, znatiželju, strah i tugu. Pritiskom tipki na pumpama aktivira se slijed osjetilnih podražaja (prikazi emocionalnih stanja, pjesme, citati) koji potiču na razmišljanje o emocionalnom krajoliku.

Iz najave: “Instalacija ne funkcionira samo kao spremište emocija, već i kao kritički komentar distopijskog potencijala budućnosti u kojoj je povezanost čovječanstva s njegovim emocijama ugrožena. U doba sve veće globalizacije, robotizacije i digitalizacije, Lehmann zamišlja svijet u kojem tehnologija i umjetna inteligencija nagrizaju samu ‘bit’ onoga što znači biti čovjek. Emotional Library služi kao dirljiv podsjetnik na emocionalno bogatstvo koje nas definira i koje strojevi ne mogu lako zamijeniti ili izbrisati.”

Otvorenje počinje u 18 sati koncertom Ljubomira i Danijela Gašparovića. Izložba će ostati otvorena do 22. siječnja.

Dvorišta uzbudljivosti je interaktivna instalacija za dva rotirajuća panel-zvučnika i elektronički zvuk koji djeluju kao pojačivači zvuka za cijelu zgradu Muzeja i njen vanjski prostor, dok istovremeno ostvaruju dijalog s posjetiteljima izložbe. Posjetitelj_ica postavlja jedan zvučnik u aktivnu rotaciju i na taj način pokreće zvučne signale u različitim smjerovima, što omogućuje auditivno istraživanje prostora zgrade i njene okoline na različitim zvučnim frekvencijama. Povrh toga, samo uho se aktivira i čuje fantomske zvukove.

Instalaciju čine dvije zvučne situacije – jedna malena i zatvorena ispred zgrade Muzeja, a druga velika, iza zgrade Muzeja – koje su-kreiraju kompoziciju djela. Ova dva zvučna prostora, kao i namjerno neskladno zamišljeno kretanje posjetitelja_ica, povezuje ova dva muzejska “dvorišta” u jedan arhitektonski koncept, usprkos tome što su previše udaljena da bi se iskusila zajedno i odjednom. Kako ih posjetitelj_ica obilazi, oni postaju isprepleteni: sjećamo se određenih zvukova, odraza i perspektiva te ih pripajamo iskustvu udaljenije okoline.

Vibracepcijska ploča, instalacija koja se otvara izvedbenim duom Davida Grubbsa i Wernera, izrađena je za potrebe istraživačkog projekta SONCITIES Sveučilišta Oxford. Izgradio ju je Michael Akstaller, a istovremeno služi kao vibrirajuća struktura i platforma za istraživanje percepcije vibracija, koju Werner naziva ‘vibracepcijom’. Ovaj projekt proizlazi iz autorova dugogodišnjeg zanimanja za zvuk kao prostorno djelovanje, a njegove anarhične arhitekture koriste zvuk i psihoakustiku kako bi preispitale tradicionalne arhitektonske oblike. Posjetitelji_ce su pozvani_e da u sklopu instalacije interaktivno stvaraju, eksperimentiraju i istražuju vibracije i valni prostor.

Više detalja pronađite ovdje.