Upravo se tim izazovima bavila tribina Uloga lokalnih aktera u stvaranju uključivih zajednica, održana 23. veljače u prostorijama Knjižnice grada Zagreba (KGZ) u Podsusedu. Predstavnici civilne scene, mjesne samouprave i gradskih knjižnica adresirali su jaz između postojećih lokalnih programa i njihove dostupnosti novim stanovnicima Zagreba. Iskusnim organizatorima pridružili su se novi pokretači u stvaranju mreže koja bi pridošlima zaista osigurala okolinu podrške.

U razgovoru su sudjelovali_e knjižničarka i koordinatorica Knjižnice Podsused Iva Bunčić, ravnateljica Centra za kulturu Susedgrad Nikolina Mazalin, predsjednik Vijeća mjesnog odbora Špansko-Sjever Krešimir Čukman, antropologinja i članica MO Podsused Ivona Grgurinović te glazbenik i edukator Commi Balde Kouyate. Razgovor je moderirala Lucija Mulalić, aktivistkinja Centra za mirovne studije.

Prvi dio tribine obilježila su iskustva i interesi govornika_ca. Bunčić stoji iza KGZ-ovog programa Drugi pogled, na kojem ljudi iz različitih zemalja predstavljaju svoju zemlju, kulturu i tradiciju. KGZ je nedavno proglasio 2026. godinom migracija te će se na njihovim lokacijama odvijati i niz drugih interkulturnih programa. Uz to, članstvo je od ove godine besplatno za migrante s privremenom ili trajnom dozvolom boravka, iako se zasad, prema Bunčić, tek mali broj ljudi oslobodio doći u knjižnice. No smatra da su baš su one ključni lokus uključivosti: “Knjižnice su otvoreni, sigurni prostori i upravo bi se u njima trebale upoznavati nove kulture, ne samo kroz književnost i pisanu riječ, nego i kroz susrete sa živim ljudima.”

Grgurinović je podijelila da i MO Podsused planira programe koji bi funkcionirali kao sigurni prostori za susrete i uključivanje svih njegovih mještana_ki: “To su ljudi iz naših četvrti, koje viđamo svaki dan, naši susjedi,” naglasila je. Čukman je zatim podijelio iskustvo MO Špansko-Sjever, koji održava besplatan tečaj hrvatskog jezika već više od godinu dana. Ocjenjuje da imaju dobar broj polaznika_ca, no ipak uočava problem prilaženja ljudima i jezične barijere: “Kao da ih je strah, a često se neće uključiti i zbog nepoznavanja engleskog jezika”, iako mogu učiti jezik i drugim metodologijama koje ne zahtijevaju takvo predznanje. Pitanje privlačenja ljudi, istaknula je Mulalić, ključno je i aktualno i u radu CMS-a unatoč njegovom dugom iskustvu, a problem je slojevit.

Mazalin je identificirala slične barijere i u dosadašnjim programima CZK Susedgrad. Za razliku od postojeće publike, migranti ne doživljavaju kulturni centar kao “svoje” mjesto, a provod u tom centru često ni ne može biti prioritet zbog radnog vremena i količine obaveza i odgovornosti koje dolaze s njihovim položajem, “no centar može postati sigurno, otvoreno mjesto gdje znate da ćete dobiti informaciju kamo dalje.” CZK Susedgrad, smješten u Gajnicama, zato planira otvoriti info pultove za strance kroz umrežavanje s gradskim Sektorom za ljudska prava.

Mulalić je napomenula i da je Grad Zagreb krajem prošle godine donio petogodišnju strategiju za integraciju koja će uključivati jednogodišnje operativne planove. Jedna od predviđenih aktivnosti je povećanje kapaciteta gradskog Centra dobrodošlice, a u planu je i izgradnja Interkulturnog društvenog centra u Trnju. U svemu tome, bit će ključna suradnja svih aktera kako bi zaista došlo do sadržajnih pomaka.

Za takvu suradnju elementarno je slušati one koji govore iz iskustva. Sljedeći je zato govorio Balde Kouyate, izvorno iz Senegala. Balde već više od 10 godina živi u Zagrebu, radi kao kuhar, podučava djembe i afričke plesove u raznim kulturnim centrima, školama i vrtićima, svira u bendu Kaira Kela te organizira događanja i festivale. No primjećuje da uglavnom radi izvan Gajnica, četvrti u kojoj živi, iako je ona iznimno prikladna za takva događanja: “Ja bih da podijelimo i taj dio – kad već tamo živim, zašto ne? Gajnice trebaju plesati, trebaju svirati.” Razmijenio je kontakte s Mazalin kako bi zajedno kreirali aktivnosti u CZK Susedgrad.

Razgovor je zatim skrenuo na podučavanje jezika. Bunčić je istaknula da su liste čekanja za tečajeve koje financira Grad duge, a mnogi korisnici_e ne znaju da postoje i drugi besplatni programi. Nove izmjene Zakona o strancima obvezivat će ljude da prođu testiranje za A1 razinu jezika nakon godinu dana života u RH. Za taj preduvjet nije potreban formalan certifikat te je moguće naučiti hrvatski kroz tečajeve poput onih u knjižnici u Španskom, kojeg trenutno pohađa 30 polaznika_ca. Knjižnice, istaknula je Bunčić, također vode individualnu edukaciju o korištenju sustava e-građani: “Provodimo konkretne programe i projekte koji su zaista vezani za integraciju i bolje snalaženje u društvu.”

Među prisutnima su bili i suradnici drugih programa, poput Centra za kazalište potlačenih POKAZ, koji uz niz drugih provode i besplatan kazališni program podučavanja hrvatskog jezika. POKAZ-ov Dinko Kreho istaknuo je da je u raspravama o svim tim programima ključno da ih ne gledamo kao davanje, već razmjenu: “Mi zapravo svi skupa učimo, svi skupa razmjenjujemo znanja, vještine, ideje.” Podijelio je i da osim engleskog do većine novih susjeda možemo doći putem hindskog, arapskog i ruskog te podsjetio je da su krucijalni i neformalni elementi inkluzije poput druženja, roštilja i izlazaka. POKAZ-ova Josipa Lulić je kao primjer takve prakse navela program Trešnjevka – kvart utočište koji povezuje ljude kroz hranu, filmove i razgovore.

U završnom dijelu tribine, sudionici_e su govorili_e o ulozi svojih institucija i aktivnosti u povezivanju zajednice. Čukman je izrazio da bi MO trebao biti upravo ta zajednica, davati informacije i približavati se ljudima kako bi se osjećali dobrodošli. Sličan sentiment podijelila je i Mazalin – iako je većina kazališnih programa CZK Susedgrad na hrvatskom, istaknula je da “glazba ima univerzalni jezik” te centar može postati mjesto na kojem grupe i zborovi raznih nacionalnosti stvaraju i imaju rezidencije. Balde Kouyate je podijelio da, iz njegovog iskustva s polaznicima_ama, na slab odaziv utječu česte promjene lokacija programa, jer posjetioci nisu upoznati sa svim prostorima grada ni upućeni kako doći do njih, te bi upravo njihovo konzistentno održavanje u jednom prostoru osiguralo da će ljudi znati gdje se uključiti. 

Grgurinović je istaknula da lokalni akteri, osobito kroz suradnju, mogu pružiti okolinu podrške. Ponovno je naglasila da je ključno pristupati međukulturnoj razmjeni i upoznavanju, a ne jednosmjernoj integraciji u dominantnu kulturu. Sličnu je misao izrazila i Bunčić te dodala da su razgovori poput ovog važni kako bi se akteri osnažili i pokrenuli konkretne promjene. Obećavajući razgovor završio je zato neformalnim tonom i interkulturnom razmjenom – uz sirijsku hranu i senegalske ritmove, okupljeni su razmjenjivali ideje i iskustva koja mogu pomoći da naši novi susjedi što rjeđe nailaze na zatvorena vrata.

Tekst je objavljen u sklopu projekta Kulturni hodogram, sufinanciranog potporom male vrijednosti Grada Zagreba za proizvodnju i objavu programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama.

Izlaganje se bavi rasijaliziranim prikazima migranata u hrvatskim medijima te se temelji na empirijskim rezultatima istraživanja provedenog u okviru projekta INCLuDE. U fokusu su nacionalni, regionalni i lokalni mediji, a analiza prikazuje kako se migrantski identiteti oblikuju kroz distinkciju između “prijetnji” i “poželjnih” izbjeglica.

U najavi događaja stoji kako će predavanje posebno razmatrati diskurzivne strategije koje migrante smještaju u liminalne pozicije – između straha i integracije. Takvo prikazivanje proizlazi iz političkih ciljeva kontrole migracija, ali i iz potrebe usklađivanja sa zahtjevima europskih programa preseljenja.

Ovakva medijska konstrukcija koristi stereotipe “stranca”, čime se produbljuju ideje kulturne i biološke nepodudarnosti. Takav pristup pridonosi razvoju oblika suvremenog, “nevidljivog” rasizma koji proizlazi iz kulturne, a ne biološke isključenosti, napominju organizatori_ce događaja.

Sudjelovanje na predavanju potrebno je najaviti putem e-maila na adresu: kultura@irmo.hr. Predavanje će biti održano na hrvatskom jeziku.

Organizator događaja je zaklada Friedrich Ebert, koja djeluje u duhu promicanja solidarnosti i društvene pravde. Događaj je osmišljen kao prostor za razmjenu znanja, iskustava i ideja koje mogu pomoći da se ne govori samo o radnicima – nego o ljudima koji u Hrvatsku dolaze s nadom, ambicijama i svojim pričama.

Kako napominju organizatori_ce događaja, uspješna integracija stranih radnika_ca ključna je za društvenu koheziju i stabilnost tržišta rada. Budućnost Hrvatske uvelike ovisi o tome kako će se razvijati integracija stranih radnika. Jednako je važno razmotriti i kakvu budućnost ti ljudi mogu graditi unutar hrvatskog društva – hoće li ostati privremeni gosti ili postati punopravni članovi zajednice?

Konferencija okuplja sudionike koji se bave temama stranih radnika, bilo kroz institucije, civilni sektor, akademsku zajednicu ili izravni rad s migrantima. Cilj je umrežavanje i zajedničko promišljanje o načinima integracije koji vode prema pravednijem društvu.

Konferencija će koristiti open space metodu, koja sudionicima omogućava aktivno sudjelovanje i sukreiranje sadržaja. Radni jezici bit će hrvatski i engleski, uz osigurani prijevod.

Prijavu za sudjelovanje potrebno je poslati na e-mail: bruno.korica@fes.de.

Više informacija o konferenciji pronađite ovdje.

Prva faza započinje javnom tribinom Gdje vas žuljaju? koja će se održati od 18 sati u prostoru DKC-u Šesnaestica. Tribini je cilj otvoriti dijalog o stavovima, predrasudama i interesu zajednice za integraciju migranata. Sudjelovat će Jelena Hadži-Manev, ravnateljica Tragača i suautorica programa, Lucija Mulalić iz CMS-a, Filip Stipić iz Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Margareta Gregurović iz Instituta za istraživanje migracija te Marko Kotar, glumac i voditelj dramskih družionica.

Projekt se temelji na korištenju umjetničkih tehnika, ponajprije tehnika dramske umjetnosti, za poticanje izražavanja migranata i olakšavanje njihove integracije, a zaključci s tribine poslužit će za oblikovanje dramskih družionica koje će se održavati od 9. veljače do 18. svibnja ove godine.

Tom problematikom bavi se Zajedno na sceni – Teatar R, partnerski projekt Udruge Kultura Nova i Udruge za zaštitu i promicanje ljudskih prava Sofija. Fokus projekta je na podizanju svijesti o položaju romske manjine i važnosti integracije mladih Roma, a provodi se kroz aktivnosti koje uključuju online istraživanje o predrasudama o romskoj manjini, kampanju na društvenim mrežama o prikupljenim rezultatima i stvaranje predstave Teatra R, kazališta u kojem glume i predstavu stvaraju Romi.

Ove je godine Udruga Sofija provela jednu od spomenutih aktivnosti – istraživanje o stavovima i predrasudama prema romskoj zajednici u Hrvatskoj. Kako navode na svojim stranicama, cilj je bio istražiti percepciju integracije Roma u društvo i dobiti uvid u postojeće predrasude i stereotipe s kojima se Romi suočavaju.

Autorica istraživanja i izvještaja je Antonija Bukvić Letica koja je prikupljanje podataka započela u siječnju ove godine objavom ankete na društvenim mrežama Udruge Sofija. TIjekom prikupljanja oglasi na Facebooku usmjeravali su se prema županijama koje su bile ciljna skupina (tzv. relevantne županije), a kontaktirale su se i jedinice lokalne samouprave županija Sjeverne Hrvatske s molbom za sudjelovanje u istraživanju. Prikupljanje podataka završilo je u srpnju s 300 ispunjenih anketa. Od toga ih je 251 (konačan broj anketa korištenih u analizi) iz relevantnih regija: Međimurska, Varaždinska, Koprivničko-križevačka, Krapinsko-zagorska i Zagrebačka županija te Grad Zagreb.

Važno je istaknuti sociodemografske parametre ispitanog uzorka.  Kako se navodi u samom istraživanju, on se sastoji pretežno od visokoobrazovanih (74%) žena (76%), koje su u nekoj vrsti partnerskog odnosa (74%) te u većini slučajeva zaposlene na neodređeno (69%). Oko polovice ispitanih pripada gornjim razredima prihoda per capita, a nešto više od polovice deklarira se kao religiozno.

Anketa je ispitivala stavove u šest kategorija: stavovi o romskoj nacionalnoj manjini, predrasude o Romima, bliskost s Romima, osobno iskustvo s Romima, procjena iskustva s Romima i upečatljivo iskustvo s Romima. Bukvić Letica zaključuje da se većina ispitanih “slaže s pozitivnim tvrdnjama u vezi poticanja integracije Roma u društvo te toga da nisu dobro integrirani”, ali se čini da je taj optimističan ton vezan samo uz općenitija pitanja. Kad se ispituju konkretne situacije, ispitanice_i iskazuju veće slaganje s negativnim stavovima o opasnosti Roma za suživot. 

Rome se i dalje promatra kroz prizmu negativnih stereotipa: većina ispitanica_ka misli da Romi prose, žive od socijalne pomoći, kradu i da nisu prilagođeni hrvatskoj kulturi. Ipak, dio ispitanica_ka navodi da je integracija Roma u hrvatsko društvo neuspješna te da je potrebno i dalje raditi na njoj, što, prema riječima autorice istraživanja, ukazuje na određen stupanj senzibiliziranosti ispitanika na probleme s kojima se susreće romska nacionalna manjina. 

Zaključno, piše autorica, iako je riječ o demografski vrlo specifičnom uzorku na temelju kojeg se ne može zaključivati o populaciji, određeni rezultati “upućuju na velik problem i izazove koji su i dalje prisutni u percepciji romske nacionalne manjine te njenom položaju u hrvatskom društvu.” Zanimljivo je pritom, ističu na stranicama Udruge Sofija, da su ispitanice većinom visokoobrazovane osobe od kojih se a priori očekuje “liberalniji stav”, no čini se kako ta očekivanja, nažalost, ostaju neostvarena.

Cjelokupni izvještaj o istraživanju dostupan je ovdje.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Novo lice zajednice

Krenimo od šireg konteksta. Prema popisu stanovništva iz 2021.godine, u Hrvatskoj živi nešto više od 3.8 milijuna stanovnika, točno 413 056 osoba ili 9,64 % manje u odnosu na popis iz 2011. godine. Odlazak velikog broja (mladih) ljudi nedvojbeno dovodi Hrvatsku u poziciju manjka radne snage, a uzrok tog manjka ima veze s visinom plaća koje se nude za određena radna mjesta. Istraživanje Europskog sindikalnog instituta (ETUI) pokazalo je kako je manjak radne snage najveći u sektorima koji ne zahtijevaju nužno više vještine i koja su niže plaćena. Nedostatak radne snage u Hrvatskoj se rješava na isti način na koji to čine i druge zemlje Europe: uvozom radne snage. 

Stalno povećanje broja izdanih dozvola za boravak i rad prepoznaje i novi Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o strancima koji je 3. listopada 2024. upućen Hrvatskom saboru. U njemu se navodi kako je u prvih sedam mjeseci 2024. izdano 131.879 dozvola za boravak i rad, dok ih je u 2023. godini izdano 172.499. Usporedbe radi, u 2022. godini izdano je 124.121 dozvola za boravak i rad, što je povećanje za 51,4 % u odnosu na 2021. godinu, odnosno 86,2 % u odnosu na 2020. godinu te za 279,2 % u odnosu na 2018. godinu.

Kako sustav upravlja tim promjenama? Strategija demografske revitalizacije Republike Hrvatske do 2033. godine, koju je 14. ožujka 2024. godine donio 10. saziv Hrvatskog sabora, ističe migracijsku politiku kao jedan od ciljeva. “Od ukupnog broja stranih državljana koji su se doselili u Republiku Hrvatsku u razdoblju od 2018. do 2021., više od 85 % dolazi iz zemalja koje nisu članice Europske unije, pri čemu najviše ljudi dolazi iz susjednih zemalja, poput Bosne i Hercegovine, Srbije, Kosova, Sjeverne Makedonije i Albanije. Međutim, u razdoblju od 2018. do 2021. među top 15 zemalja doseljenika našle su se i zemlje iz Azije, poput Nepala, Indije i Filipina, što će zahtijevati snažniju integracijsku politiku ako se ti ljudi odluče na trajniji ostanak.” Ti ljudi su ovdje, a doći će ih još. 

Integracija bez politike

Hrvatska je dosad već trebala imati jasno definiranu integracijsku politiku i praksu, no ona ne postoji zbog nedostatka političke volje. Dosadašnje pokušaje oblikovanja integracijske politike, koji su se pojavljivali s prekidima svakih nekoliko godina, obilježava formalnost i kopiranje odredbi iz različitih zakona i pravilnika, bez stvarne primjene. U ranim fazama izgradnje hrvatske integracijske politike, pred ulazak Hrvatske u EU, o integraciji se razgovaralo u širokim okvirima, pa je tako prvi Akcijski plan (za razdoblje od 2013. do 2015.godine) bio usmjeren na uklanjanje prepreka u integraciji stranaca, u najširem smislu. Međutim, 2017. godine donesen je Akcijski plan (za razdoblje od 2017. do 2019. godine) u kojem su iz tzv. “integracijske politike” isključeni stranci, a fokus je prebačen isključivo na osobe kojima je set prava garantiran kroz Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. To je ujedno bio i posljednji službeni Akcijski plan za integraciju koji je Vlada RH usvojila. Iako se radilo na prijedlogu novog dokumenta, on nikada nije stavljen u proceduru. Dakle, integracijskih mjera za strane radnike nema, iako su oni brojčano znatno premašili osobe s odobrenom međunarodnom ili privremenom zaštitom. Strani radnici i osobe s odobrenom međunarodnom ili privremenom zaštitom su dvije kategorije stranaca s potpunom različitim setom prava i obaveza te se na svaku kategoriju odnosi drugi zakonodavni okvir. Pritom, strani radnici imaju znatno ograničenija prava.

U posljednjem Akcijskom planu, integracija stranaca u hrvatsko društvo opisana je kao “dinamičan, dvosmjeran proces međusobne prilagodbe stranaca i hrvatskih državljana na posljedice postmigracijskih procesa”, što je u skladu sa Zajedničkim osnovnim principima za integracijske politike Vijeća Europske unije iz 2004. godine. No, što Hrvatska stvarno poduzima u tom pogledu?

Integracija stranih radnika nije ni na koji način regulirana unutar zakonodavnog okvira, no u praksi u praksi postoje određeni napori. Jedan od pokušaja dolazi od Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, koji putem sustava vaučera za obrazovanje nudi programe učenja hrvatskog jezika, ali uz uvjet angažmana i ulaganja poslodavaca u obrazovanje svojih radnika. Grad Zagreb je, s druge strane, izradio lokalni akcijski plan za 2023. i 2024. godinu, te u neke mjere uključio strane radnike koji imaju mogućnost učenja hrvatskog jezika. Osim toga, sredinom rujna 2024. otvoren je Centar dobrodošlice, tzv. One stop shop koji služi kao centralna informativna točka za tražitelje_ice međunarodne zaštite, osobe kojima je odobrena međunarodna ili privremena zaštita te strane radnike i radnice s dozvolom za boravak i rad. Uz osnovne informacije o pravima, Centar nudi i uslugu besplatne pravne pomoći kroz suradnju s Pravnom klinikom Pravnog fakulteta u Zagrebu. 

Hrvatska gospodarska komora početkom ožujka 2024. najavila je integracijski program za strane radnike pod nazivom Welcome to Croatia. Riječ je o tečaju na kojem bi stranci trebali usvojiti znanja o hrvatskom društvu i kulturu te svladati osnove hrvatskog jezika. Sve u samo pet dana i za samo 350 eura po sudioniku. “Program u trajanju pet (5) dana osigurava stjecanje nužnih razina komunikacijskih, pravnih i stručnih vještina, osnovnih jezičnih kompetencija te poslovnih znanja i kompetencija potrebnih za uključivanje stranih radnika u tržište rada te rad s gostima, klijentima i suradnicima na hrvatskom govornom području.”

Brzinsko učenje jezika i kulture ne samo da nije moguće nego nije niti učinkovito. Ponuđeni programi su pokušaji prividnog stvaranja “integracijskog modela” kojeg nema dokle god on nije postavljen kao politika na nacionalnoj ili lokalnoj razini. 

Integracija bez predloška

U svojoj analizi europskih integracijskih modela Sabine Choquet ističe Michaela Walzera kao jedinog autora koji je ponudio klasifikaciju političkih sistema prema njihovom pristupu različitosti. Walzer definira pet tipova političkih sustava tolerancije na Zapadu: multinacionalna carstva (Kanada), internacionalna društva, konsocijacije, države-nacije (Francuska) i imigrantska društva. Svaki od ovih sustava specifičan je po načinu upravljanja kulturnom, jezičnom i religijskom raznolikošću, koje Walzer smatra temeljem zajedničkog života. Odabir modela za upravljanje integracijom ovisi o povijesti nekog društva te tipu političkog sustava koji je u tom društvu uspostavljen. 

Ne postoji recept za savršen integracijski model niti se on jednostavno može precrtati s jedne zemlje na drugu. Stvaranje integracijskog modela uključuje sveobuhvatno razumijevanje konteksta u kojem se on stvara; uzimajući u obzir povijesne, kulturne, socijalne, religijske, ekonomske i političke okolnosti društva – kako onog u kojem se model stvara, tako onog iz kojeg dolaze pojedinci koje nazivamo “novim članovima društva”. Pogrešno je očekivati da će novi članovi društva automatski i bezuvjetno razumjeti temeljne postavke sustava u koji dolaze. To se odnosi na širok spektar svega onoga što jedno društvo čini takvim kakvo jest: odgoj, obiteljski odnosi, sustav socijalne skrbi, obrazovne mogućnosti, ekonomske mogućnosti, prijateljstva, provođenje slobodnog vremena, zapošljavanje, način funkcioniranja administracije, religijske prakse, odnos prema jelu i piću i mnogi drugi aspekti.

Kako bi integracija bila uspješna i održiva, integracijski model mora biti ugrađen unutar svih državnih resora te pružati jednake prilike za život svima koji se u ovom društvu nalaze. Zdravstvo, obrazovanje, rad, socijalna skrb, stanovanje, religijska vjeroispovijest, kultura – sve su to elementi o kojima bi kvalitetan sustav integracije trebalo promišljati. Praksu drugih zemalja vrijedi proučiti i razmotriti, no primjena uvelike ovisi o okolnostima i prilikama društva u kojem se specifičan model razvija.

Integracija u interakciji

Ne zaboravimo da Europska unija, a time i Hrvatska, definira integraciju kao dvosmjerni proces u kojem sve strane u društvu imaju aktivnu ulogu. Međutim, u praksi se teret integracije često stavlja isključivo na one koji dolaze u društvo i koje nazivamo “novima”. Kao društvo, pristali smo primiti osobe pod međunarodnom zaštitom i strane radnike, što također podrazumijeva spremnost na upoznavanje s njihovim kulturama i prihvaćanje promjena koje te kulture donose. Država može odlučiti ignorirati integracijsku politiku i praksu, ali tim zanemarivanjem prepušta da se sustav integracije stvara sam od sebe. Jer ljudi migriraju i dolaze. Ovdje su. 

Savršeno dobro je to definirao švicarski autor Max Frisch rekavši “Htjeli smo radnike, a došli su nam ljudi”. Ljudi koji s nama provode popodne u parku, kupaju se na gradskoj plaži i dolaze na doček Nove godine. Umjesto da im se čudimo, mogli bismo se upoznati s njima i naučiti nešto od njih, i dati im priliku da nauče nešto od nas. Jer dokle god politika ne stvara integraciju, stvaramo je mi u svakodnevnoj interakciji. Čak i onda ako i kada politika bude definirana, to neće biti samo po sebi dovoljno te ćemo morati pružati napore da integracijske prakse učinimo boljima. I to tako što ćemo se jedni prema drugima odnositi kao ljudi, pružati si prilike te se međusobno mijenjati – kada nam je dobro, a i onda kada nije. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Nasuprot uobičajenom formatu vođenih šetnji, gdje posjetitelji u grupi uz vodstvo obilaze odabrane lokalitete, sadržaj ove ture ne prenose njezini autori (etnolozi Romana Pozniak i Bojan Mucko) nego unaprijed snimljen glas naratora/vodiča (glumca Jure Ruže) namijenjen praćenju putem slušalica. Okupljeni stoga individualno preslušavaju dvodijelni audio zapis, koji kreće sa susretišta kod Spomenika žrtvama Holokausta i ustaškog režima ispred nekadašnjeg sjedišta Hrvatske pošte. Punkt s kojega su prije 82 godine deportirani svi oni koji nisu odgovarali arbitrarnoj ideji čistog hrvatstva upućuje nas da već na početku ture koja se bavi suvremenom migracijskom politikom promišljamo o vezi tih dvaju procesa. Njihovo simbolično premrežavanje naglašava se i u audio snimci koja opisuje slučaj dvaju dječaka koji su, čekajući s mnogim drugima priliku da prijeđu hrvatsku granicu, noćili u crnoj lokomotivi izloženoj pored Spomenika žrtvama Holokausta, kakvu je ustaška vrhuška koristila za transportiranje ljudi u sabirni logor Danica blizu Koprivnice.

Međutim, osim ove neposredne simbolike, lokomotiva možda upućuje i na još nešto – ideju napretka. Omogućivši razvoj prometne infrastrukture i brzog transporta, željeznica je odigrala važnu ulogu u modernizacijskim procesima oslonjenima na tehnologiju, globalno tržište i uopće shvaćanje progresa kao rasta i širenja; danas, kada se čini da stojimo na rubu ponora proizvedenog tim istim konceptima, lokomotiva u sebi nosi nešto gotovo podrugljivo. Humanitarne krize proizašle iz migracijskog režima tek su jedan od pokazatelja na kome se sve prelamaju interesi krupnog kapitala; u razgovoru nakon ture Romana Pozniak naglašava da je ophođenje s osobama u pokretu u kontekstu globalne europske politike često vođeno  kratkoročnom željom za profitom koja dovodi do izljeva nasilja, problematičnih predizbornih kampanja i uopće tretiranja ljudi kao robe.

U trenutku pripremanja ture, objašnjava Bojan Mucko, teško se moglo predvidjeti kakav će biti presjek šetača_ica i došljaka_inja u okolici Glavnog kolodvora; audio rješenje stoga se pokazalo kao efikasan način da se izbjegne tretiranje osoba u pokretu koje bi bile među prolaznicima kao kakvih eksponata, što bi vodilo prema njihovom daljnjem objektiviziranju. Nakon kratkog pregleda migracijskih tokova što se na ovim prostorima pojačavaju 2015. godine te promjena u njihovom oslovljavanju od strane vlasti, slušateljice i slušatelji pozvani su novim očima sagledati mjesta koja, iz gledišta lokalnog stanovništva, za svakoga nose specifične osobne asocijacije. Petnaestak minuta ostavljeno je tako slobodnom razgledavanju kolodvorskog kompleksa iz perspektive svih onih koji su se silom prilika našli u njima stranom gradu, podsjećajući nas na to da izbjeglištvo i migracije nisu stvar identiteta nego situacije.

Drugi dio šetnje započinje kod Spomenika kralju Tomislavu, na istoimenom trgu koji je 2022. godine tolikim ljudima u tranzitu predstavljao mjesto kratkotrajnog predaha. Za Zagrepčane on nosi ime “Tomislavac”, no tražitelji azila nazivaju ga “Prvim konjem” i koriste za lakšu orijentaciju po gradskom središtu. U vokabularu pojedinih grupa migranata i volontera iskrsava i izraz “Afgan park” kao poopćen termin za javne prostore na kojima se ove skupine silom prilika upoznaju, druže i skvotiraju. Prošloga ljeta u zagrebačkom su se “Afgan parku” ukrštavali putevi izbjeglica iz različitih dijelova svijeta, no vremenski uvjeti primorali su ih da naposljetku pronađu zaklon u ruševinama stare zgrade Zagrebačke banke u Paromlinskoj ulici; dječaci iz lokomotive bili su među prvima koji su u mračnim hodnicima punim stakla tražili relativno sigurno mjesto za spavanje.

Danas se u škrtom hladu malobrojnog drveća oko parka ne nalazi toliko migranata koliko stranih radnika, čiji prekarni položaj istraživači uključeni u turu shvaćaju kao nastavak istih mehanizama kontrole što su nastupili s priljevima izbjeglica. Budući da od strane gradske uprave i dalje izostaje volja za obuhvatnim, metodičnim intervencijama, audio obilazak Tomislavca završava zahtjevom iz rezolucije inicijative Zagreb grad-utočište pokrenute 2021. godine uslijed primopredaje vlasti u gradu. Njome se izražava težnja da se Zagreb pretvori u otvoren, pravedan grad koji će svima na svome administrativnom teritoriju pružati bezuvjetno utočište te prostor za život i rad. 

Sama tura osmišljena je na Institutu za etnologiju i folkloristiku u sklopu znanstveno-istraživačkog projekta Europski režim iregulariziranih migracija na periferiji EU: od etnografije do pojmovnika (ERIM). Projekt je trajao od 2020. do 2024. godine i na njemu su surađivali stručnjaci ne samo iz Hrvatske, nego i Slovenije i Srbije. Polazeći od multilokalnih etnografskih terenskih istraživanja, nastojalo se višerazinski dokumentirati i analizirati iskustva i preklapanja različitih aktera u procesima iregulariziranih migracija na Balkanu, od samih osoba u pokretu preko članova lokalnih zajednica do predstavnika lokalnih vlasti i različitih međunarodnih organizacija. Šetnja Glavnim kolodvorom ušla je tako u priču putem radionice s polaznicima međunarodne doktorske škole Transformations in European Societies u namjeri da se čitava tema proširi izvan znanstveno-tekstualnog formata. Bojan Mucko, inače i multimedijalni umjetnik i volonter međunarodnog promigrantskog kolektiva koji je djelovao u Bihaću, došao je na zamisao o audio snimci, što je najzad pridonijelo propitivanju različitih metodologija rada i mogućnosti kolaboracije s ljudima izvan znanstvenog miljea. S obzirom na to da je projekt ERIM, čiji su rezultati jednim dijelom objedinjeni pojmovnikom dostupnim i u digitalnoj varijanti, težio i iskoraku iz zatvorene akademske oblasti prema osvještavanju šire javnosti o ovim važnim temama, vođena šetnja pokazala se kao korak u pravom smjeru. 

Integracija izbjeglica, tražitelja azila i osoba s odobrenom međunarodnom zaštitom u novo društveno okruženje je kompleksan i dugotrajan proces koji zahtijeva aktivnu participaciju svih dionika. Tjedni izbjeglicama su jedan od svijetlih primjera kako bi integracija mogla izgledati. Kroz veći dio lipnja diljem Hrvatske po deveti se put zaredom održavaju brojna događanja, paneli, okrugli stolovi, projekcije filmova, radionice i zajednička druženja novih susjeda s domicilnim stanovništvom – dakle, nekoliko tjedana u lipnju izbjeglice dobivaju veću vidljivost u našem društvu. No unatoč velikim naporima Koordinacije za integraciju, neformalne mreže organizacija civilnog društva koje pružaju podršku izbjeglicama u integraciji, najvažniju ulogu u uključivanju novih osoba u društvo ima funkcionalnost institucionalnih okvira.

Na ovogodišnjim Tjednima izbjeglicama su stoga organizirana dva okrugla stola koji su problematizirali institucionalne pristupe integraciji. Prva rasprava održana na Filozofskom fakultetu u Zagrebu pod naslovom Pristup visokom obrazovanju za osobe pod međunarodnom i privremenom zaštitom tematizirala je strukturne poteškoće s kojima se susreću osobe s migrantskim iskustvom u sustavu visokog obrazovanja, dok se online okrugli stol bavio općom slikom integracijskih politika i praksi u Hrvatskoj.

Na potonjem je uvodno izlaganje o integracijskim praksama održala Tea Vidović iz Centra za mirovne studije. Započela je definiranjem pojma integracije napomenuvši kako se u nekim zemljama počinje koristiti pojam uključivanja i inkluzije osoba s migrantskim iskustvom – dakle, integracija se kao koncept konstantno propituje i transformira, ne samo u institucionalnim okvirima, već sve više u istraživačkom i akademskom. U svakom slučaju, riječ je o dvosmjernom procesu koji uključuje “kako osobe koje dolaze u novo društvo, tako i osobe koje u tom društvu žive, uključujući institucije i organizacije civilnog društva”. 

Vidović je podsjetila kako je Centar za mirovne studije u travnju ove godine objavio niz preporuka za unapređenje integracijskih politika i praksi u Hrvatskoj. Preporuke po sebi ne donose nove i nepoznate uvide i zahtjeve, već u jednom sažetom i preglednom policy dokumentu okupljaju ono što organizacije civilnog društva na temelju iskustava iz prakse godinama zagovaraju: aktiviranje nadležnih institucija i hitno donošenje Akcijskog plana za integraciju, povećanje dostupnosti usluge prevođenja, proširenje prava na smještaj, zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, zapošljavanje i socijalnu zaštitu.

Aktiviranje postojećeg sustava podrazumijeva iskorištavanje kapaciteta i suradnji koje je RH razvijala kroz višegodišnji period. Primjerice, u CMS-u napominju kako je potrebno izgraditi suvisao okvir za kreiranje integracijskih politika i praksi, kao i uključiti postojeća tijela poput Vladinog Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina s ciljem bolje koordinacije sustava. Vidović je također naznačila nužnost donošenja novog Akcijskog plana za integraciju jer je prethodni završio još 2019. godine. Radna skupina je novi plan zapravo već izradila prije nekog vremena, ali on još nije usvojen. Također se preporuča uvođenje stručnih edukacija za institucije, razvoj suradnje s jedinicama lokalne samouprave uz osiguravanje pomoći za one jedinice koje nemaju iskustva u integracijskim praksama, kao i uključivanje osoba migrantskog porijekla prilikom samog kreiranja politika.

Nepoznavanje jezika migrantima predstavlja ogromnu barijeru kod ostvarivanja prava. Vidović je napomenula kako postojeći sustav smatra da proces uključivanja u društvo započinje tek nakon što je nekoj osobi odobrena međunarodna zaštita. Budući da proces odobravanja azila može potrajati dugo, zakonski je ograničen na period od 21 mjeseci, migranti su za to vrijeme prepušteni sami sebi – to jest, podučavanje jezika u tom razdoblju je organizirano isključivo na volonterskoj bazi od strane organizacija civilnog društva. Stoga jednom kada im je odobrena međunarodna zaštita azilanti u početnim integracijskim fazama često nemaju alate za razumijevanje svojih prava i obveza. U CMS-u zbog toga preporučuju da se u “državnom proračunu osiguraju sredstva za prevoditeljske usluge u svim resorima u kojima se ostvaruju prava regulirana Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti”.

Poboljšanja su potreba i u području smještaja. Iako imaju pravo na sufinanciranje smještaja prvih 18 mjeseci od odobrenja međunarodne zaštite, azilanti to pravo gube jednom kad pronađu posao. Budući da obično rade na slabo plaćenim radnim mjestima, vrlo se lako može dogoditi da im većina prihoda odlazi na stambene troškove, što znatno otežava integraciju u društvo. Vidović je također istaknula kako je poželjno izbjegavanje kolektivnog smještaja kako bi se migrantima osigurao njihov osnovni prostor i očuvala privatnost.

Pravnik i CMS-ov projektni suradnik na pružanju pravne pomoći osobama pod međunarodnom zaštitom, Luka Kos, predstavio je policy preporuke za područje obrazovanja i zdravstvene zaštite. Kos je naglasio kako je kod redizajniranja institucionalnih okvira potrebno poduzeti koordinirani  sistemski napor koji će u obzir uzeti specifične okolnosti azilanata.

Kako je spomenuto, proces odobravanja zahtjeva za azil može biti dugotrajan. Iako je nakon devet mjeseci tražiteljima zakonski omogućen pristup tržištu rada i pravo na zaposlenje, nepoznavanje jezika je velika prepreka ostvarivanju tog prava, kao i mnogih drugih, pa u CMS-u smatraju kako treba “povećati opseg prava tražitelja azila tako da imaju pravo na učenje hrvatskog jezika tijekom trajanja postupka traženja međunarodne zaštite, kako bi u slučaju odobrenja iste proces uključivanja u društvo bio olakšan”. 

Što se tiče sustava obrazovanja, Kos je istaknuo kako je pristup vrtićima dostupan samo onoj djeci čiji su roditelji zaposleni, što je i generalno otegotna okolnost za obitelji koje žive u siromaštvu, a samim time i djeci migrantskog porijekla. Stoga u CMS-u napominju da je izuzetno važno da se pohađanje vrtića omogući svoj djeci radi olakšavanja njihovog daljnjeg uključivanja u školski sistem i društvo. U nastavku školovanja je pak potrebno osigurati dovoljan broj pomagača za rad s djecom te “uskladiti uvođenje pripremne nastave i uključenje djece u redovnu nastavu, kako djeca ne bi imala prazan hod u procesu uključivanja u redovni sustav obrazovanja, te kako bi razumjela sadržaj koji se na nastavi prenosi”.

Problemi koji nastaju u sklopu pristupa visokom obrazovanju podrobno su predstavljeni na ranije spomenutom zasebnom okruglom stolu na FFZG-u – konkretno, raspravljalo se nedostatku napretka u odnosu na probleme o kojima se govorilo još na prošlogodišnjoj raspravi, s koje je za Kulturpunkt izvijestila Petra Sever. Naglasak je ove godine stavljen na brojne poteškoće prilikom upisa na fakultete. Naime, osobe s odobrenom međunarodnom zaštitom se na sveučilišta upisuju preko kvote za strance, ali ta kvota ne postoji na svim fakultetima. Osim nedostatka kvota problem predstavlja i neupućenost stručnog osoblja u procedure i prava azilanata. Kos stoga smatra da bilo kakvo rješavanje problema mora biti ambiciozno i sustavno provedeno.

Ured pučke pravobraniteljice na tribini je predstavljala Monika Čavlović, savjetnica koja se bavi suzbijanjem diskriminacije ranjivih skupina na temelju rase i nacionalnog identiteta. Čavlović je istaknula ulogu diskriminacija i predrasuda kao pojava “koje koče, ometaju i sprječavaju provođenje integracijskog procesa kada ga uopće ima. To je jedan od načina kako promatramo cijeli splet okolnosti, odnosno taj višesmjeran proces koji se odvija dolaskom novih članova u društvo koje je prilično homogeno i ne uvijek najotvorenije prema drugima i različitima. Dakle, nekako vidim da ti naši novi susjedi stoje na ulazu, vire kroz prozor, ali im diskriminacija i predrasude ne daju da uđu i žive sa svima nama”. 

Jednako kao što je slučaj s Akcijskim planom za integraciju, Hrvatska od 2019. godine nema važeći plan za suzbijanje diskriminacije, čije je donošenje preporučeno u Izvješću pučke pravobraniteljice za 2021. godinu. Osim strateških dokumenata, u Izvješću se predlaže i sustavno prikupljanje empirijskih podataka segregiranih po etnicitetu i nacionalnom podrijetlu. Čavlović je rekla da takvi podaci mogu vjerodostojno prikazati trenutačno stanje, kao i ukazati na kritične bolne točke kako bi došlo do bolje provedbe integracijskih procesa, osobito u sferama javnih sektora kao što je zdravstvena i socijalna zaštita. Osim toga, aktualni podaci su bitni za procese kreiranja strategija i akcijskih planova.

“Smatramo da vrlo važnu ulogu u integraciji osoba pod međunarodnom zaštitom imaju jedinice lokalne samouprave. Drago mi je vidjeti aktivnost organizacija civilnog društva na mnogo lokalnih razina. Organizacije civilnog društva popunjavaju prazninu koja postoji uslijed neaktivnosti, nepripremljenosti i neprovođenja i neprimjene strateških dokumenata, te zapravo na svojim leđima kroz projekte iznose ono što bi sustav trebao preuzeti i provoditi automatizmom i prema međunarodnim obvezama bez obzira na raznorazne promjene – bilo političke ili bilo kakve druge”, zaključila je Čavlović. 

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Integracija izbjeglica i osoba pod međunarodnom zaštitom u društvo domaćina je kompleksan, dugotrajan i dvosmjeran proces koji zahtijeva aktivnu participaciju, kako osoba pod međunarodnom zaštitom tako i domicilnog stanovništva. Upravo je zbog toga izgradnja smislenih institucionalnih okvira koji bi taj proces što bolje facilitirali sušto potrebna. Međutim, u Hrvatskoj ali i u brojnim drugim državama Europske unije ne postoji objedinjena i jednostavna praksa koja bi osiguravala da osobe pod međunarodnom zaštitom ostvare svoja ljudska prava ― štoviše, birokratizaciju sustava azila i integracije je teško ne promatrati kao sanitiziranu produženu polugu režima nasilja prisutnog na vanjskim granicama “Tvrđave Europe”. 

Budući da su institucionalna rješenja na nacionalnim razinama u sve većoj mjeri politički instrumentalizirana te vođena više ili manje prikrivenom ksenofobijom, značajan teret za stvaranje humanog sustava integracije nerijetko leži na jedinicama lokalnih samouprava ― pogotovo onih s progresivnijom vlasti. Uloga gradova je tim veća zbog činjenice da osobe s odobrenom međunarodnom zaštitom, kao i migranti općenito, bez obzira na njihov formalno-pravni status, svoje nove živote uglavnom pokušavaju uspostaviti u urbanim okolinama. Uzroci te privlačnosti gradova većinom se tiču relativno lakšeg rješavanja pitanja egzistencije i svakodnevnih potreba ― poput veće dostupnosti radnih mjesta i lakšeg zaposlenja, dostupnosti stambenog prostora, boljih etničkih, društvenih i kulturalnih mreža, anonimnosti, kao i veće razine društvenog prihvaćanja. Dakle, sve to apostrofira potrebu da se na razini municipalne politike razvijaju prakse koje bi olakšavale procese integracije i pogodovale izgradnji interkulturalnih društava.

Upravo se iz spomenutih razloga u posljednjih nekoliko godina u javnom diskursu raširio model gradova utočišta. Riječ je o konceptu koji dolazi iz specifičnog konteksta Sjedinjenih Američkih Država, a u najširim crtama označava niz mjera koje se mogu poduzeti na municipalnoj razini samouprave da bi se osobama iz trećih zemalja omogućila lakša integracija u društvo ili pak pružila minimalna zaštita od protjerivanja koje često provode državne institucije. Primjerice, nakon izbora Donalda Trumpa i njegovog proširenja ionako izuzetno karceralnog sustava represije migracija u SAD-u, gradovi su pokazali kao jedina mjesta gdje su se mogle sprovoditi koliko-toliko progresivne migracijske politike. S druge strane, također je važno držati na umu da jednostavno preslikavanje takvog modela u europski kontekst ponešto nespretno zbog čitavog niza institucionalno-pravnih razlika koji američkim gradovima omogućuju veću autonomiju spram federalne vlade. No potreba za pronalaženjem novih i zaobilaženjem ustaljenih praksi upravljanja migracijama itekako postoji, a gradovi se pojavljuju kao potencijalno važni prostori otpora.

Međutim, jako mali broj europskih gradova ima posebne mjere za uključivanje migranata u društvo. Primjerice, u posebno ranjivoj poziciji nalaze se takozvani iregularni migranti, tj. osobe koje nemaju određeni formalno-pravni status poput tražitelja međunarodne zaštite ili su pak taj status izgubili, a možda ga nikad ni nisu imali. Procjenjuje se kako je u Europi tri do četiri milijuna takvih osoba. Budući da nemaju formalno reguliran status, njihovi načini preživljavanja nerijetko leže izvan okvira legalnosti, a uz to su im pristup uslugama i ostvarivanje elementarnih prava gotovo u potpunosti onemogućeni. Kako navode autori i autorice preglednog članka Sanctuary Cities in Europe? A Policy Survey of Urban Policies in Support of Irregular Migrants, u istraživanju provedenom u 95 najvećih europskih gradova tek je 27 posto imalo neki oblik propisa koji se odnose na olakšavanje svakodnevnog života iregularnih migranata. Od onih koji imaju propise, većinom se radi o olakšavanju dostupnosti gradskih usluga, dok je samo pet gradova migrantima omogućilo dodjeljivanje posebnog formalnog statusa.

“U europskom kontekstu, gradovi ne traže samo rješenja za migrante koji nikada nisu dobili status boravka; nego se uglavnom susreću s migrantima čiji su zahtjevi za azil odbijeni, ali su ipak ostali. Primjerice, nakon takozvane ‘izbjegličke krize’ 2015./16., europske su zemlje odbile zahtjeve više od milijun tražitelja azila, ali je njihova stopa povrata bila znatno ispod 50 posto. Neki europski gradovi izravno se protive sve restriktivnijoj nacionalnoj politici prema iregularnim migrantima i odbijenim tražiteljima azila”, zaključuju autori_ce članaka.

Kada je riječ o hrvatskom kontekstu, proces integracije osoba pod međunarodnom definiran je Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, koji je na snazi od 2018. godine. Osim što azilantima jamči određena prava ― pravo na spajanje obitelji, smještaj, obrazovanje, rad, zdravstvenu zaštitu itd ― Zakon predviđa i organizaciju raznih oblika potpore koje bi treble olakšati uključivanje u društvo. Ta pomoć podrazumijeva “izradu plana integracije za azilanta ili stranca pod supsidijarnom zaštitom s obzirom na njegove individualne potrebe, znanja, sposobnosti i vještine”, kao i pružanje pomoći i nadzora pri izvršenju tog plana. No kako smo već i ranije pisali na Kulturpunktu, problem nije toliko u zakonskom okviru, već u načinu njegovog provođenja i dostupnosti institucija. U praksi veliki udio rada vezanog za uključivanje migranata u društvo ovisi o potplaćenom ili volonterskom angažmanu organizacija civilnog društva.

No osim zakonskim okvirom, procesom integracije upravlja se usvajanjem i provođenjem akcijskih planovima. Dosad su na nacionalnoj razini postojala dva plana ― za razdoblje od 2013. do 2015. godine te od 2017. do 2019. godine. Dok se još očekuje javna rasprava oko donošenje novog plana, Skupština Grada Zagreba je krajem siječnja usvojila Akcijski plan Grada Zagreba za integraciju tražitelja međunarodne zaštite i osoba kojima je odobrena međunarodna zaštita za 2022. godinu, prvi takav operativni dokument na razini lokalne samouprave u RH. Plan je nastao u sklopu projekta Connection europske mreže gradova Eurocities. Radnu skupinu za izradu Akcijskog plana odabrala je prethodna gradska vlast, a javno savjetovanje se odvijalo tijekom prošlogodišnjeg lipnja i srpnja uz sudjelovanje organizacija civilnog društva koje se bave radom s azilantima.

Svojevrstan lajtmotiv novousvojenog plana je olakšavanje pristupa i informiranje o uslugama koje su u ingerenciji Grada. Konkretne aktivnosti podijeljene su u šest tematskih područja: socijalna i zdravstvena zaštita, učenje i obrazovanje, rad i zapošljavanje, jačanje lokalnih kapaciteta te međugradska i međunarodna suradnja. Tako je primjerice predviđena izrada mrežne stranice i tiskanje letaka na hrvatskom, engleskom, arapskom i farsi jeziku s informacijama o pravima i uslugama koje Grad osigurava tražiteljima azila i osobama s već međunarodnom zaštitom. Kao posebno značajan iskorak ističe se angažiranje prevoditelja i osoba koje će posredovati između gradskih institucija i azilanata. Upravo je to bio posao koji je dosad nerijetko ovisio o volonterskom radu i angažmanu kapacitetom ograničenih udruga civilnog društva.

Kao dobar iskorak ističu se i aktivnosti koje Akcijski plan predviđa za povećanje institucionalnog znanja o pravima azilanata. Primjerice, trenutno postoji veliki problem kod ostvarivanja prava na zdravstvenu zaštitu jer liječnici u mnogim slučajevima nisu upoznati da troškove podmiruje nadležno ministarstvo umjesto HZZO-a, što nerijetko dovodi do odbijanja pacijenta. Unutar plana je zato predviđeno tiskanje letaka i njihovo slanje zdravstvenim ustanovama kako bi ih se upoznalo s procedurom. 

Za komentar o novom akcijskom planu zamolili smo Marijanu Hameršak, višu znanstvenu suradnicu na Institutu za etnologiju i folkloristiku te voditeljicu istraživačkog projekta ERIM. Hameršak je naglasila kako iz i historijske perspektive gradovi i lokalne zajednice imaju istaknutu ulogu u procesima integracije. U tom smjeru su išli i prijedlozi iz prošlogodišnje rezolucije Zagreb grad-utočište upućene novoj zagrebačkoj vlasti, a čije bi usvajanje podrazumijevalo da Grad izgradi konkretnu infrastrukturu ― poput kontakt centra i gradskog ureda u kojem je moguće zatražiti pomoć i savjete u vezi prijavljivanja za azil ― kako bi se osiguralo da na zagrebačkom “administrativnom teritoriju svi uživaju ista prava bez obzira na svoje porijeklo i administrativni status”.

U tom kontekstu Hameršak je zaključila kako bi Akcijski plan Grada Zagreba za integraciju “samom činjenicom što je donesen, i to u uvjetima u kojima već godinama nemamo nacionalni akcijski plan za integraciju, ali zbog načina na koji je donesen, dakle, nakon otvorene javne rasprave povodom koje su s predstavnicima Grada Zagreba započeti razgovori o načelima i rješenjima iz rezolucije Zagreb grad-utočište, a posebice time što je u svojoj finalnoj varijanti uz osobe kojima je odobrena međunarodna zaštita obuhvatio i tražitelje azila, mogao biti prvi korak na nelakom, ali nužnom putu stvaranja prostora slobode i sigurnosti za sve i u hrvatskom kontekstu. S obzirom da se akcijski plan o kojem je riječ odnosi na 2022. godinu, već će sljedeća, 2023. godina biti prilika da vidimo je li on to doista i bio, i je li to smjer u kojem će se Zagreb razvijati u budućnosti.”

Kako ističu u Akcijskom planu u 2019. godini na razini države odobreno je tek 158 zahtjeva za azilom. Taj se broj dodatno smanjio u 2020. godini kada je odobreno 36 zahtjeva. Sveukupno je prema podacima MUP-a od 2006. godine, dakle od kada je formalno uspostavljen sustav međunarodne zaštite, pa do kraja prethodne godine odobreno 880 zahtjeva. Od osoba kojima je odobrena zaštita mnoge su već odavno otišle iz Hrvatske zbog nemogućnosti rješavanja osnovnih egzistencijalnih pitanja. Sve to ukazuje kako RH ima velik problem sa zadržavanjem ne samo vlastitog stanovništva, već i nekolicine osoba kojima je odobrena međunarodna zaštita. Potreba za progresivnim političkim rješenjima koja bi poticala razvoj interkulturalnih zajednica je stoga očita, a Zagreb kao mjesto u kojem boravi najveći broj azilanata mora uistinu postati grad utočište.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Centar za mirovne studije je krajem studenog organizirao online okrugli stol pod nazivom Što nas čeka u integraciji izbjeglica u 2022. godini?. Nakana panela bila je istražiti kako funkcionira sustav društvenog uključivanja osoba s odobrenom međunarodnom zaštitom te kako će se problemu pristupiti u bliskoj budućnosti na nacionalnim i lokalnim razinama upravljanja. U razgovoru su sudjelovali Nejra Kadić Meškić iz Centra za kulturu dijaloga, Jana Radić iz Službe za promicanje ljudskih prava Grada Zagreba, Lucija Mulalić iz Centra za mirovne studije i Salam Al-Nidawi, član Savjetodavne skupine državljana trećih zemalja i osoba migrantskog podrijetla Vlade RH.

Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti koji je na snazi od 2018. godine definira niz prava azilanata: pravo na spajanje obitelji, smještaj, obrazovanje, rad, zdravstvenu zaštitu itd. Između ostalog, zakon predviđa i pravo na pomoć pri integraciji u društvo – što podrazumijeva “izradu plana integracije za azilanta ili stranca pod supsidijarnom zaštitom s obzirom na njegove individualne potrebe, znanja, sposobnosti i vještine”, kao i pružanje pomoći i nadzora pri izvršenju tog plana. Međutim, unatoč jasno definiranim pravima, do problema dolazi zbog institucionalne infrastrukture koja bi trebala osigurati provođenje zakona, tj. zbog nepostojanja te infrastrukture. To u praksi znači da veliki dio posla integracije ovisi o radu organizacija civilnog društva, koji je nerijetko volonterski.

Nejra Kadić Meškić je stoga na panelu ukratko predstavila ulogu Centra za kulturu dijaloga (CKD) u društvenoj integraciji osoba s odobrenom međunarodnom zaštitom. CKD je organizacija službeno utemeljena 2015. godine u Zagrebu – iako je i prije toga djelovala kao neformalna grupa – koja razvijanjem kulture dijaloga nastoji zaustaviti rastući ekstremizam u društvu, kao i neprihvaćanje drugih i drugačijih. Budući da su osobe pod međunarodnom zaštitom posebno ranjiva i diskriminirana društvena skupina, njihovo uključivanje u društvo predstavlja važno područje djelovanja CKD-a. Kako je Kadić Meškić istaknula, nije rijetkost da su upravo oni “prvi kontakt nakon što je nekome odobrena međunarodna zaštita”.

Oslanjajući se na Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti i spomenute odredbe koje predviđaju pravo na pomoć pri integraciji azilanata, Centar za kulturu dijaloga nastoji povećati kvalitetu života i razinu društvene participacije senzibilizacijom i informiranjem svih dionika – kako samih azilanata, tako i lokalnog stanovništva, ali i institucija. Trenutno u okviru raznih projekata rade s dvjestotinjak osoba pod međunarodnom zaštitom kako bi im pomogli u trima različitim dimenzijama integracije: pravno-političkoj, društveno-ekonomskoj i kulturno-religijskoj. Prva dimenzija se odnosi na ostvarivanje osnovnih zakonskih prava onemogućenih tromim institucijama, dok ostale zapravo podrazumijevaju obuhvatnije uključivanje u društvo – posao, samodostatnost, sudjelovanje u zajednici, kulturi itd.

Središnji projekt kroz koji Centar za kulturu dijaloga pomaže u ostvarivanju spomenutih dimenzija uključivanja je program Novi susjedi. Riječ je o projektu sufinanciranom iz Fonda za azil, migracije i integraciju koji provode u suradnji Ministarstvom unutarnjih poslova. Između ostaloga, u sklopu Novih susjeda formirani su mobilni timovi sastavljeni od jednog voditelja slučaja i jednog kulturnog medijatora, koji djeluju u Zagrebu, Sisku, Karlovcu, Rijeci, Puli, Osijeku i Slavonskom Brodu. Mobilni timovi CKD-a na individualnoj razini rade s osobama pod međunarodnom zaštitom i pomažu im pri susretima s administrativnim tijelima, u pronalasku smještaja ili posla, ostvarivanju prava na zdravstvenu skrb i slično – ukratko, obavljaju važan posao krpanja spomenutih institucionalnih nedostataka. Kadić Meškić je kao posebno važnu istaknula ulogu kulturnih medijatora, koji zbog poznavanja kulturnog i jezičnog konteksta – kako hrvatskog, tako i onog iz kojeg pojedini azilanti dolaze – znatno olakšavaju komunikaciju.

U CKD-u također nastoje povećati senzibiliziranost i informiranost lokalnih zajednica kroz javne događaje koji funkcioniraju kao mjesta susreta domicilnog stanovništva i azilanata. Primjerice, trenutno nedjeljom emitiraju kraći serijal Večera kod novih susjeda. Ideja je upoznati domaće dionike integracije s “kreativnim jelima iz različitih zemalja i kontinenata, a i prepoznati kulinarstvo i hranu kao jednu od mogućnosti za istraživanje različitih kultura”. Osim jela, serijal je također prilika za upoznavanje nekih od novih susjeda.

Drugi sugovornik na CMS-ovom okruglom stolu, Salam Al-Nidawi, stigao je u Hrvatskoj 2016. godine iz Iraka, u međuvremenu mu je odobren azil, a prošle godine je na temu migracija diplomirao na Fakultetu političkih znanosti. Trenutno je član Savjetodavne skupine državljana trećih zemalja i osoba migrantskog podrijetla Vlade RH, u kojoj sudjeluje kao jedan od nekolicine suradnika s migrantskim iskustvom. Al-Nidawi je izrazio nadu da će se iskustva i prijedlozi iznijeti na tom tijelu odraziti u kvalitetnijim politikama integracije, ali je također podcrtao kako ni postojeći zakonski okvir kojim se regulira međunarodna zaštita nije po sebi loš – razina prava definirana zakonom uglavnom je usklađena s relevantnim europskim regulativama. Međutim, kao što je već spomenuto, do problema dolazi u provedbi zakona.

Kao najočitiji primjer nefunkcioniranja zakonodavnog okvira u praksi i prateće tromosti institucija, Al-Nidawi je istaknuo poteškoće s ostvarivanjem prava na učenje hrvatskog jezika. Na probleme s nedovoljnim brojem sati predviđenih za savladavanje potpuno nepoznatog jezika brojne udruge i azilanti upozoravaju već niz godina bez previše uspjeha. Sadašnji tečaj traje otprilike 280 sati i dovoljan je tek za upoznavanje osnova. Al-Nidawi smatra da bi za kvalitetno usvajanje jezika bilo potrebno osigurati tri do četiri sata svakodnevnog podučavanja, umjesto tek nekoliko susreta tjedno. Dodatan problem predstavlja i činjenica da pravo na tečaj sufinanciran od strane Ministarstva za znanost i obrazovanje ostvaruju isključivo osobe s odobrenom međunarodnom zaštitom. Budući da nije rijetkost da od službene prijave za međunarodnu zaštitu do njezinog odobravanja proteku i godine, tražitelji azila ostavljeni su da se snalaze kako god mogu. Podrobnije je o problemu integracije i obrazovanja za Kulturpunkt nedavno pisala Petra Sever.

U svojem je izlaganju Al-Nidawi također naglasio važnost shvaćanja integracije kao dvostranog procesa u kojem i osobe pod međunarodnom zaštitom i domicilno stanovništvo imaju određena prava i obveze. Značajan propust sustava vidi u činjenici da se ta prava i obveze ne komuniciraju jasno pa osobe iz trećih zemalja često nisu ni upoznate s dostupnim mogućnostima za uključivanje u novo društvo. Sve to proizvodi predodžbu azilanata isključivo kao tražitelja pomoći, a ne potencijalnih članova zajednice.

Osim u općem zakonskom okviru, proces integracije definiran je i akcijskim planovima. Dok bi se uskoro u javnoj raspravi trebao naći prijedlog trećeg nacionalnog plana za društveno uključivanje, Jana Radić je predstavila Nacrt akcijskog plana Grada Zagreba za integraciju osoba s odobrenom međunarodnom zaštitom, koji bi se uskoro trebao naći pred Gradskom skupštinom. Riječ je o prvom takvom operativnom dokumentu za uključivanje azilanata na razini lokalne samouprave. Donošenje plana bila je jedna od obveza u sklopu projekta Connection europske mreže gradova Eurocities.

Aktivnosti predviđene akcijskim planom zastupljene su u četirima područjima: socijalnoj zaštiti, zdravstvenoj zaštiti, obrazovanju i zapošljavanju, a velik je naglasak stavljen na informiranje i povećanje dostupnosti usluga. Tako je predviđena izrada mrežne stranice i tiskanje letaka na hrvatskom, engleskom, arapskom i farsi jeziku s informacijama o pravima i uslugama koje Grad osigurava osobama s međunarodnom zaštitom. Kao posebno značajan iskorak ističe se angažiranje prevoditelja i osoba koje će posredovati između gradskih institucija i azilanata. To je posao koji je dosad, kako smo vidjeli na primjeru CKD-a, nerijetko ovisio o volonterskom radu i angažmanu udruga civilnog društva.

U zaključnom izlaganju panaela Lucija Mulalić iz CMS-a je ponudila širu sistemsku kritiku sustava integracije i napomenula da “pitanje o tome gdje smo s integracijom u 2022. godini zapravo izrazito ovisi o tome gdje smo s integracijom sada – dakle, 17 godina nakon donošenja prvog Zakona o azilu. Ako u zadnjih 17 godina govorimo o niti tisuću ljudi koji su u Hrvatskoj ostvarili izbjeglički status – bilo status azila, bilo supsidijarne zaštite – od njih je prema nekih procjena gotovo pola, a možda i više od pola, otišlo iz Hrvatske”.

Hrvatska je imala nekoliko zakona o azilu koji se uglavnom mijenjaju kako bi se uskladili sa zakonodavstvom EU i dva akcijska plana integracije, dok je treći u izradi. Unatoč tome sustav je trom, radnici u institucijama često ne znaju kako funkcionira niti postoje li bilo kakve kvalitetno razrađene mjere za dugoročno uključivanje. Mulalić je stoga zaključila: “Mislim da dan-danas u Hrvatskoj ne postoji politička volja pozabaviti se na smislen i dugoročan način sustavnim manama. Samo pitanje, kako graditi solidarno društvo koje sve svoje članove smatra ravnopravnim, uopće nije postavljeno na nekoj političkoj razini. Potrebno je u većoj mjeri promatrati integraciju kao dvosmjeran proces i preispitati koliko je društvo zaista otvoreno za druge ljude. Ne bavimo se previše društvima u koja izbjeglice dolaze, a iz kojih često dolaze poruke mržnje i neprihvaćanja.”

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.