U ponedjeljak, 20. ožujka, u 19 sati, u Institutu za suvremenu umjetnost, Boško Bošković će publici predstaviti organizaciju i program Residency Unlimited iz New Yorka, program za međunarodne umjetnike i kustose, koji je domaćin dobitnicima Nagrade Radoslav Putar iz Hrvatske i dobitnicima ostalih 10 nagrada iz mreže YVAA – Young Visual Artists Awards. Bošković će objasniti kako funkcionira rezidencijalni program u RU i kako je organizacija pozicionirana unutar sistema njujorške scene suvremene umjetnosti. Iskustva bivših dobitnika nagrade Radoslav Putar bit će također spomenuta u prezentaciji.

“Tačno deset godina nakon odlaska iz Beograda na dvogodišnji studijski boravak u Roterdam nastaje izložba Odlazak – dolazak u Zagrebu. Izložba predstavlja korpus radova nastalih u Roterdamu na osnovu pogrešnog čitanja znaka “HEMA” kao ćiriličnog “nema”, objekta-zastave, potom serije fotografije nastalih u različitim gradovima, i zvučni rad nastao u Beču. Svi dolasci i odlasci uvek su predstavljali šibolet u čitanju okolnosti u kojima se čovek nađe, promišljajući trenutno izgubljenu orijentaciju odakle se dolazi i gde se ide kao priliku da se otvore novi putevi”, napisala je o svom radu Mirjana Boba Stojadinović.

Izložba se realizira u okviru projekta “From Diaspora to Diversities” u suradnji Instituta za suvremenu umjetnost iz Zagreba sa Remont – nezavisnom umetničkom asocijacijom iz Beograda, Evropskim kulturnim centrom Esperanza iz Skoplja, i KunstOstom iz Graza. Projekt je podržala Kooperativa – regionalna platforma za kulturu.

Izložba je otvorena do 19. studenog.

My Dear Noble Friend je knjiga kratkih priča i ljubavnih pisma, od kojih ste mnoge već pročitali, ili ste ih bacili u smeće i prije nego ste uopće bacili pogled na njihov dramatični sadržaj. Hvalospjevi su za razliku od toga, kratke pjesmice, literarne poskočice i krilatice, minijaturne ispovjedi, erotski ili seksualni vapaji, ali i mnogo više od svega što možete očekivati.

U promociji i čitanju knjiga, u srijedu, 9. studenog, u 19 sati u Institutu za suvremenu umjetnost sudjeluju autor, Marko Golub i Janka Vukmir.

Igor Kuduz, (Zagreb, 1967.) je likovni umjetnik i grafički dizajner, profesor na Odjelu medijskog dizajna Sveučilišta Sjever, Koprivnica Jedan od osnivača Instituta za suvremenu umjetnost. Član Stručnog savjeta Hrvatskog fotosaveza. Član Upravnog odbora Hrvatskog dizajnerskog društva. Izlagao je na izložbama i video festivalima u Zagrebu, Splitu, Ljubljani, Clermont-Ferrandu, Bonu, Budimpešti, Berlinu, Aachenu, Dessau, Tirani, Kairu, Trstu, New Yorku…

“Konačni izgled frizure ne znači nužno kvalitetu šišanja, nego kvalitetu stiliziranja. Ključno pitanje je možete li postići jednaki izgled kod kuće sami, pred ogledalom i kroz koliko vremena će vam biti potrebno ponovno šišanje. Uz pravilnu tehniku šišanja omogućavamo da ste u mogućnosti kod kuće  savršeno se urediti i da će proći što je moguće više vremena između jednog i drugog šišanja, jer je na prvom mjestu zadovoljstvo mušterije, a ne težnja za profitom. Dobra frizura treba trajati i ne smije zahtijevati popravke nakon jednog ili dva tjedna”.

O čemu je, dakle, riječ? O kvaliteti (obavljenog posla), stiliziranju, profesionalnosti, etičnosti, održivosti. Sve to može se naći u djelima Small but dangers (Mateja Rojc i Simon Hudolin), osobito u njihovoj novijoj tajanstvenoj seriji radova Frlauf. Tajanstven je već sam naslov. Riječi frlauf lako ćemo pronaći sinonime u slovenskom jeziku, u riječima poput prijelaz, preljev, modelacija, koje označavaju procese (zajedničke) promjene i transformacije. Pojam preljev je osim upotrebe u likovnoj umjetnosti široko zastupljen također u geografiji, kulinarstvu i frizerstvu. Što, pak, ima frizerstvo s lijepim umjetnostima? Slično kao i anatomija, tako i frizerstvo, analizira i procjenjuje morfologiju glave, lica i konstituciju tijela, ali krajnji ciljevi sigurno su različiti.

Mateja Rojc (1977, Cerkno) diplomirala je na Školi crtanja i slikanja u Ljubljani. Simon Hudolin (1977, Cerkno) završio je poslijediplomski studij iz slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani. Kao grupa Small but dangers, zajedno rade od 2004. godine.

U posljednjih nekoliko godina, uspješno su se predstavili na brojnim sajmovima suvremene umjetnosti i međunarodnim sajmovima knjiga umjetnika (VOLTA New York, VOLTA Basel, ViennaFair, Art Rotterdam, NY Art Book Fair), sudjelovali su na 6. Trienalu suvremene slovenske umjetnosti U3 u Muzeju suvremene umjetnosti Metelkova u Ljubljani, u Brot Kunsthalle u Beču, samostalno su se predstavili između ostalog, u Likovnom salonu, Celje, u Kosovelovom domu u Sežani, u Koruškoj galeriji u Ravne na Koroškem, u Galeriji P74 u Ljubljani, Šok zadrugi u Novom Sadu. U 2014. godini su sudjelovali su u rezidencijalnom programu Transfer u Freisingu u Njemačkoj.

Kustos je izložbe Tadej Pogačar.

Izložba ostaje otvorena do 12. studenog.

“Moj rad temelji se na gradnji stvari koje su korisne i za zajednicu i za pojedince. Najvažnije je pri tome da koristim svoj identitet, ali ne zbog toga da kažem ljudima da dolazim iz romske zajednice, da sam Romkinja, već zato da im kažem da je moja umjetnost zapravo stvarnost i moj način života. Odrastanje u getu bivajući jedna od “bijelih” djevojaka, daje mi još jedan drugi pogled na svijet. Kao mlada djetinjstvo sam provela na ulici, i to me je naučilo da vidim sebe kao nekoga tko će biti u stanju govoriti o svim tim stvarima, a tada sam shvatila i da imam talent za umjetnost”, zapisala je umjentica o radu.

“Selmina su djela ispovjedne naravi i pričaju intimnu priču o umjetničinom životu kao romske žene, od ranog djetinjstva do danas. Njezini radovi funkcionira kao palimpsest sjećanja i kao strategija ozdravljenja. Njezina umjetnost je njezina “enciklopedija identiteta” u kojem ona izražava svoju borbu s obje negativne i pozitivne strane siromaštva i predrasuda. Autobiografski elementi čine da Selmina umjetnost funkcionira i kao ustajanje protiv nepravde i kao preispitivanje tradicionalnih načina ispovijedi. Njezina umjetnost je jedan oblika političkog otpora koji se održava u raznolikosti raznih polja: od javnog prostora do udaljenih područja našeg senzibiliteta… Ona se suočava gledatelja sa smionošću, duhovitosti i hrabrosti da prevrednuje ustajale koncepte, nekritičke predrasude i da uzburka emocije”, zapisala je o radu Selme Selman Maria-Alina Asavei.

Selma Selman je rođena 1991. godine u Ružici, u romskom naselju u Bihaću, Bosna i Hercegovina. Etnički Romi predstavljaju najveći manjinu u Europi i susreću se sa sustavnom diskriminacijom, progonom, segregaciji u školama i masivnim deportacijama.

U dobi od 19 godina, Selman je počela studirati u Banja Luci, gdje je diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti, Odsjeku za slikarstvo, 2014. Ondje je radila, između ostalih, s poznatim bosanskim umjetnikom Mladenom Miljanovićem , koji je predstavljao Bosnu na 55. Venecijanskom bijenalu 2013. godine. Selman je sudjelovala u Međunarodnoj ljetnoj akademiji Tanie Bruguere ‘Arte Util’, 2013. godine u Salzburgui, a 2014. na Roma Graduate Preparation Program na Central European University u Budimpešti, Mađarska. U 2015. godini, Selman je dobitnik prestižne Young Visual Artist Award ZVONO, za najboljeg mladog umjetnika iz Bosne i Hercegovine, s prebivalištem u New Yorku. Trenutno studira na Sveučilištu Syracuse, SAD.

“Ova izložba dvojice umjetnika, Tomislava Brajnovića i Igora Eškinje stavlja na stol vrlo ozbiljno pitanje. Djelotvornost njihovog prijedloga je uznemirujuća jer oba ova umjetnika ne žele “urlati” protiv pogrešnih planova, već nam ih samo jasno predočiti. Oni to rade, recimo tako, metaforički, ali iznenađujući pomak njihove kritike u apstrakciju je taj što njihovu poruku čini jasnom i uznemiravajućom, kao što to suvremena umjetnost umije.

Moderni ljudi, pogotovo u Zapadnoj kulturi, pokušavali su promijeniti svijet. Neuspjeh njihovog cilja je nama jasan, danas, u vrijeme dramatičnih migracija koje nas uvode u radikalne promjene budućnosti.

Tomislav Brajnović ispituje moguće redefinicije koncepata kao što su umjetnik, povijest ili kultura. On radi na fragmentima zajedničkih povijesti praveći male otiske ili instalacijske intervencije na pronađenim objektima, da bi nas u “prezentu” izvijestio o malim iskustvima prošlosti. To je jedan uzorak iskustva sastavljen od mnogih ljudskih iskustava koja su se dogodila…

O vremenu u kojem je previše ljudi u situaciji da mora tražiti svoju “obećanu zemlju”, koja im je i danas nasilno uskraćena jednako kao što je to bila i stoljećima, umjetnik se pita provokativnom idejom o “Ljubaznom diktatoru” – koju preuzima od slovenskog filozofa Slavoja Žižeka – kako smo u povijesti pošli nakrivo, kada je čak i savršena ljepota umjetnosti, čak i najradikalnije umjetnosti, nudila predivni formalni dio projekta koji sada propada, više nego ikada. Obećana zemlja je također natpis otisnut na novčanici od 100 USD, jednako lažnoj kao što je i to obećanje.

I Igor Eškinja misli da likovna umjetnost može zauzeti slobodniju i radikalniju poziciju nego drugi proizvodi kulture u obraćanju nužnosti da govori o sadašnjosti, da reflektira ljudske uvjete iz upravo poremećenog pogleda koji imamo na sadašnjost…u kojoj su greške učinjene, postaju povijest i zaboravljamo ih.

Razina metafore koju koristi još je apstraktnija: njegova instalacija započinje još nenapisanim novinama koje izlaže na suncu, presavinutima, ali praznima. Zanima ga paradoks u vlastitoj akciji – koja u ovom slučaju znači “njegovu” sadašnjost – koja je međuvrijeme kompletnog procesa koji mu ne pripada. Ovi bijeli papiri stavljeni na sunce, a preko njih negativi koji čine sjenu, oblkuju pogled na Rijeku, i njezinu povijest socijalnih stanova, koji su upravo u ubrzanom procesu depopulacije. Ti zasjenjeni oblici prikazuju objekte, imena obitelji, natpise s kućnih zvona iz jedne četvrti Pariza koja ima isti broj stanovnika kao i Rijeka, ali oni dolaze iz cijelog svijeta – živa stratigrafija migracija. Kada umjetnik ukloni negative, sunce i vrijeme već su ispisali ove požutjele papire”, napisala je u uvodu izložbi Giuliana Carbi, predsjednica Trieste Contemporanea, povjesničarka umjetnosti, kustosica i voditeljica Studio Tommaseo u Trstu. Osnivačica je mreže Continental Breakfast i CEI Venice Foruma.

Izložba ostaje otvorena do 11. lipnja.

“Saša Marković Mikrob (1959 -2010) za života nikada nije izlagao u Hrvatskoj, pa je tako ova izložba u Institutu za suvremenu umjetnost njegova posthumna zagrebačka premijera. Na umjetničkoj sceni u Srbiji bio je samosvojna pojava. Svoju je produkciju zasnivao na 6 principa kojih se pridržavao tijekom cijele svoje karijere:  umetnost mora biti narativna, svima pristupačna, zabavna i smešna, dosledna, lokalno orijentisana i proizvedena jeftinim sredstvima.

Na tim osnovama izgradio je umetnički idiom koji je spajao njegov životni habitus sa umetničkim izražavanjem, refleksiju svakodnevne društvene i političke stvarnosti sa ličnom mitologijom, autoironijski govor u prvom licu sa govorom o drugima, vizuelni i tekstualni jezik, proizvodnju slika i performativno ponašanje. Njegova umetnost je samonikla, rođena u miljeu beogradske subkulture. Za Markovića je umetnost pre svega bila oblik socijalne komunikacije, druženja, umrežavanja i darivanja, način bivanja u svetu i stalnog traženja vlastitog mesta u njemu”, zapisao je Dejan Sretenović.

Darka Radosavljević, zajedno s Mikrobom suosnivačica je REMONTA – nezavisne umetničke organizacije u Beogradu, predstavlja radove, izložbu, filmove i Mikrobovu monografiju Zbogom andergraund, koje je autorica i urednica, a o Mikrobovom radu govorit će u utorak, 29. ožujka, u 19 sati. Otvorenje izložbe najavljeno je za 20 sati.

Izložba ostaje otvorena do 9. travnja.

Squeeze.it je natječaj za umjetnike iz Europe mlađe od 30 godina, koji svojim low budget projektima u zadanom malom formatu spajaju kazališni, likovni i jezik novih medija. Natječaj je inicirao Comitato Trieste Contemporanea, u suradnji sa Studio Tommaseo i L’Officina iz Trsta.

Squeeze.it je posvećen Francu Jesurunu, kazališnom umjetniku, koji je osnovao sve tri navedene tršćanske organizacije, povodom 40 godišnjice osnivanja Studia Tommasea. 

Pobjednik natječaja dobiva nagradu Franco Jesurun kojom dobiva mogućnost suradnje s jednim priznatim video umjetnikom/icom s kojim će realizirati profesionalni video svojeg projekta.

Dobitnici prve nagrade Franco Jesurun su Komična Hunta, umjetnički trio iz Zagreba, kojeg sačinjavaju Damir Ivanković, Ivo Kušek i Luka Kedžo.

Svoj pobjednički rad Perfurmance, imali su priliku snimiti u režiji renomiranog likovnog umjetnika Adriana Pacija. 

Detaljan program potražite ovdje.

Izvor niza performansa Djevojka sa zviždaljkom je u istoimenoj modernističkoj javnoj skulpturi, izlivenoj u bronci, koju je 1963. godine napravio akademski kipar Stane Jarm. Skulptura je izvedena u reduciranom realizmu zapadnog modernizma pedesetih godina prošlog stoljeća i predstavlja prijelomni početak socrealističkih javnih spomenika. Godine 1963., kada je Lela. B. Njatin rođena, skulptura je podignuta na fontani na današnjem Trgu Sv. Jerneja u Kočevju, u malom regionalnom gradiću, kojega su poput mnogih drugih gradova u bivšoj Jugoslaviji obilježili industrijalizacija i ubrzana urbanizacija.

Lela B. Njatin je u djetinjstvu živjela u stambenom bloku koji je sagrađen na istom trgu kao i spomenuti spomenik. Djevojka sa sviralom Staneta Jarma u njezinim radovima oživljava ekstrakt vlastite prošlosti, postala je nosilac snažnih intimnih uspomena i kolektivnih kulturnih značenja, okidač za mnoge od njezinih Djevojaka sa zviždaljkom. Sadašnje Djevojke sa zviždaljkom su neopipljiva tvar koju umjetnica gradi uz suradnju sa sudionicima,  razgrađuje ili nadograđuje iz djela u djelo, time što je postavlja u razne konkretne stvarne situacije.

Lela B. Njatin (1963.) je publicistknja, književnica i likovna umjetnica. Između 1975. i 1985. godine bila je članica umjetničkih kolektiva konceptualne i mail art umjetnosti Westeast, Maj 75 i Signalizam. Od 2010. godine radi na interdisciplinarnim projektima, instalacijama, performasima i djelima participativne umjetnosti, anti-spomenicima i body artu. 

Izložba će biti otvorena od 22. rujna do 7. listopada u Institutu za suvremenu umjetnost u Zagrebu.

Dragocjeno iskustvo pronicljivog gledanja, usvojeno kroz studiranje i praksu dizajna, Mihaljeviću je omogućilo da radikalno objektivizira elemente stvarnosti koje koristi kao rahlu materiju svojih umjetničkih koncepata, pridodajući im auru mistike i transcendentalnosti. Društveni angažman usmjeren na neke specifične agende Mihaljevića ne zanima – koliko se god to banalno činilo, njegov aktivizam sastoji se u tome da barem svoju svakodnevnicu učini boljom”, stoji u predgovoru izložbi Bojana Krištofića.

Niko Mihaljević (rođ. 1985. u Splitu) je multimedijalni umjetnik i dizajner vizualnih komunikacija. U svojoj umjetničkoj praksi se fokusira na bilježenje, arhiviranje, reinterpretaciju i mitologizaciju svakidašnjih objekata i situacija, služeći se pritom različitim medijima s naglaskom na konceptualnu zvučnu kompoziciju, performans, tekst i knjige umjetnika.

Izložba Mea vita est feria infinita: Iluminirani transkripti i auralna mitografija na tlu Hrvatske bit će otvorena od 26. svibnja do 6. lipnja u Institutu za suvremenu umjetnost.