Stručni žiri Nagrade Radoslav Putar sastoji se od pet članova, od kojih je jedan umjetnik, prošlogodišnji dobitnik Nagrade. Žiri se sastaje dva puta: prvi puta kada bira četiri finalista_kinje, te drugi puta na izložbi u Splitu kada među njima moraju odabrati dobitnika Nagrade. Institut za suvremenu umjetnost odabranom članu žirija pokriva sve putne troškove.

Pravo na prijavu imaju svi povjesničari umjetnosti, kustosi i likovni kritičari rođeni 1983. godine ili kasnije, s najmanje tri godine radnog iskustva i tečnim znanjem engleskog jezika.

Prijavljeni kandidati ne moraju biti državljani Republike Hrvatske, ali njihov rad mora biti vezan uz hrvatsku kulturnu scenu.

Poziv je otvoren zaključno do nedjelje, 12. ožujka 2023. u 24:00h.

Prijave se šalju slati na e-mail adresu: nagrada.putar@institute.hr

Sve detalje poziva potražite ovdje.

Kao dio aktivnosti Instituta za suvremenu umjetnost (ISU), u sklopu Europske prijestolnice kulture trebala je biti otvorena izložba 90e: Ožiljci. Kako je izložba, poput svih ostalih aktivnosti u sklopu EPK, odgođena do daljnjega, zagrebački je Institut na svojim službenim stranicama objavio izbor 90 tekstova iz devedesetih godina, koji se bave različitim aspektima umjetnosti Istočne Europe.

Riječ je o izboru iz građe prikupljene tijekom istraživačkog projekta koji je počeo 1997. u okrilju Soroševe mreže centara za suvremenu umjetnost (SCCAN). Ta je mreža devedesetih brojila 20 centara, a zagrebački je Institut za suvremenu umjetnost, tada SCAA – Zagreb, bio njezinim dijelom. Projekt je uključivao selekciju znanja o praksama suvremene umjetnosti tog vremena, težeći premostiti slabu vidljivost istočnoeuropskih praksi u globalnom kontekstu. U pripremi je bio zajednički kompendij zapisa o umjetničkoj produkciji koja je nastala između 1986. i 1997. godine, čiji je dio Institut za suvremenu umjetnost učinio dostupnim za besplatan pregled i preuzimanje, uz bibliografiju cjelokupne građe koja je također dostupna na njihovim stranicama.

Izbor uključuje kraće zapise na engleskom jeziku: preglede nacionalnih produkcija, opise izložbi, kao i kritičke refleksije o pojedinačnim fenomenima u umjetnosti, njezinoj kritici i recepciji. U širokom rasponu tema prisutni su, primjerice, tekstovi o eksperimentalnosti u rumunjskoj umjetnosti, preispisivanju povijesti umjetnosti u postkomunističkom periodu, aktivizmu u jugoslavenskoj umjetnosti osamdesetih i različitim umjetničkim tendencijama u regionalnom kontekstu devedesetih godina. 

Institut za suvremenu umjetnost djeluje u Zagrebu od 1993., prvo kao SCCA – Zagreb i program suvremene umjetnosti Instituta za otvoreno društvo, ključne instance za razvoj civilnog društva u devedesetim godinama na našim prostorima. 1998. godine ISU se odvojio od mreže i otada djeluje kao samostalna organizacija za koju središnji dio aktivnosti predstavlja izdavački program usmjeren na suvremenu umjetnost u domaćem, regionalnom i istočnoeuropskom kontesktu.

U današnje vrijeme, kada umjetnici/e iz Istočne Europe nalaze u nezavidnom položaju na svjetskoj umjetničkoj sceni čije se središte moći i dalje nalazi zapadnije, pa u pravilu bolje poznajemo zbivanja na zapadu no u nacionalnim kontekstima s kojima dijelimo (post)tranzicijsku sudbinu, svaka je razmjena znanja poput ove i više no dobrodošla. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Akinsha i Lozhkina na predavanju su dali pregled umjetničke scene devedesetih (ili barem njen kostur), u doba političkih zbivanja koja su i nama vrlo dobro poznata. Ukrajina, čiji je političko-ideološki stisak uvijek bio puno stroži nego u primjerice Rusiji, imala je vrlo konzervativnu umjetničku tradiciju i kulturna i intelektualna scena kroz većinu 20. stoljeća bila je strogo obuzdana. Slabljenjem SSSR-a polovicom osamdesetih godina to se odjednom počinje mijenjati. Nova generacija klasično obrazovanih slikara koji izlaze s Akademije odmiče se od uobičajenih prikaza Lenjina i revolucije i počinju istraživati nove teme, a prve inspiracije, zanimljivo, vuku iz francuskog postmodernizma. Slika Arsena Savadova The Sorrow of Cleopatra iz 1987. godine predstavljala je određeni šok za umjetničku zajednicu i u ukrajinskoj kulturnoj tradiciji na neki način označava skok sa soc realizma na postmodernizam. Važno je također spomenuti da cijelo to vrijeme, unatoč eksperimentiranju s novim tehnikama, motivima i značenjima, umjetnici i dalje koriste gigantska platna predviđena za revolucionarne kompozicije.

Nakon početnog entuzijazma slikarstvo uskoro postaje potrošeno i autori počinju tražiti nove medije ekspresije. Kao svojevrsna alternativa i nova fiksacija javlja se video koji je, za razliku od zapadnih zemalja gdje je postojao već desetljećima, u Ukrajini na neki način bio partizanski. S jedne strane prikazuje potpunu otvorenost i eksploziju ideja, a s druge apsolutni izostanak kulturne tradicije. Devedesete su bile razdoblje rađanja, ali i odumiranja ove forme. Video je nakratko zasjao na ukrajinskom umjetničkom nebu i ostavio neke fantastične radove, no na žalost nikad se nije uspio premetnuti u stvaran, dalekosežan pokret. Nakon što je 1991. godine Ukrajina postala neovisna, svi su pokušavali pronaći neko svoje mjesto u novom sustavu s vidljivim izostankom institucija i strukture. Slikarstvo je u tom trenutku polumrtvo, a video nedovoljno razvijen. Javlja se samo veliko i profitabilno, no potpuno neregulirano tržište umjetnina. Istovremeno, ukrajinsko društvo trudi se Zapadu pokazati da pripada globalnim umjetničkim procesima pa devedesete godine na neki način predstavljaju razdoblje traženja svog mjesta na kulturnoj karti svijeta.

Ipak, na krilima navedenog tranzicijskog ludila izrasta Ukrajinski novi val, generacija mladih umjetnika koji stasaju krajem osamdesetih i početkom devedesetih i okreću novi list ukrajinske umjetničke tradicije. Ovoj generaciji bilo je neobično važno pokazati da nisu politični, odnosno da se ne vode nekom ideologijom. Umjesto toga fetišizira se sloboda i dekadencija kroz konzumiranje droga koje su po prvi put preplavile ulice ukrajinskih gradova. Pred kraj SSSR-a popularizirani su skvotovi koji se počinju razvijati u ispražnjenoj infrastrukturi u gradskim centrima. Umjetnici zaposjedaju ove prostore i razvijaju nove umjetničke izričaje, posebno slikarstvo pod utjecajem psihodelika koji postaju uobičajeni u toj kulturi. Svojevrsni simbol ovog pokreta je Oleg Golosiy i njegova slika Psychedelic Attack of Blue Rabbits kojom se referirao na ranije djelo ukrajinskog umjetnika Kuzme Petrov-Vodkina On the Line of Fire iz 1916. godine. U skladu sa životom koji je vodio, Golosiy je umro pod utjecajem droga 1994. godine. Njegova smrt bila je velik šok za scenu koja je do tada bila vrlo optimistična, a nakon toga se fragmentira i umjetnici postaju više usmjereni na vlastite pojedinačne projekte.

Nakon brzog zamora predimenzioniranim slikama punih značenja, umjetnici počinju posezati za djetinjim motivima, lakoćom i humorom, bez puno sadržaja. Pritom ironija i samoironija postaju štit od naglih društvenih promjena i neobične ekonomske situacije s kojom se nisu znali nositi. No cijelo to vrijeme nastavljaju raditi na ogromnim platnima koja na neki način predstavljaju duh sovjetske prošlosti. Možda neočekivano, u isto vrijeme nastavlja se razvijati modernizam koji je naprasno prekinut i zaboravljen nakon što je soc realizam okupirao sav umjetnički prostor.

Razdoblje devedesetih obilježili su i vrijedni fotografski eksperimenti koji zadiru u različite prostore ukrajinske povijesti i tradicije. Primjerice, Sergei Bratkov 1999. godine radi seriju Scary Stories, temeljenu na herojskim pričama partizanske borbe koje su znali svi ukrajinski pioniri, a ranije spomenuti Arsen Savadov radi queer fotografije naziva Donbass-Chocolate s rudarima iz istočne pokrajine Donbas koji su od slavljenih sovjetskih radnika postali osiromašeni i nepoželjni i kao takvi korišteni u političkim igrama devedesetih. Brojni fotografski projekti iz tog razdoblja oslikavaju brutalnu stvarnost društva u tranziciji, stavljajući u centar pažnje najugroženije skupine, često zaboravljene i stavljene po strani. Drugu važnu temu predstavljaju mafijaški obračuni koji u to vrijeme postaju ukrajinska svakodnevica te nove moralne vrijednosti koje idu ruku pod ruku s implementacijom kapitalizma i novih klasnih odnosa.

Nastavno na posljednjih dvadesetak godina, ukrajinska umjetnost danas je raznolikija no ikad, ističe Lozhkina, a kreće se od umjetnika koji rade za unosno tržište i bogate naručitelje, do politične umjetnosti koju financiraju zaklade poput Rose Luxemburg. U razdoblju političkog kaosa, borbe na Majdanu, okupacije Krima i rata u Donbassu ponovno se javljaju pokreti za “slobodom” pa je tako primjerice Kijev postao središnjica ravea na Istoku. Rade se zanimljivi, ludi projekti, posebno u lokalnim sredinama s običnim ljudima, a mladi autori na neke nove načine istražuju Ukrajinu, odnosno njenu povijest i identitet. U uzletu je i dokumentarni film, prvenstveno jer je izrazito podoban medij kojim se najlakše prenose poruke. U neku ruku, pravi kraj postkomunističke utopije u umjetničkom smislu dolazi tek početkom rata 2014. godine. No kao što i njihov kustoski projekt The Permanent Revolution podcrtava, Ukrajina je prostor konstantne revolucije i stalnih promjena vlasti zbog čega nikad ne znate koja će iduća politička struja zavladati. Lozhkina ipak kaže da je vrlo optimistična jer se nakon određenog razdoblja “dosade” kulturna scena probudila i ponovno se nešto događa.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Kako u uvodnom tekstu navodi Janka Vukmir, “svaki pojedini rad u ovome nizu kao da je rečenica, kratka priča ili mantra. Svaki je rad omeđena misao. Mind Fields, niz oprostorenih misaonih polja. Izabrani iz mnogo veće serije radova, u prostoru galerije postavljeni su u mirnom i stabilnom nizu pa zajedno stvaraju treperavu, vibrantnu i nemirnu atmosferu cjeline”.

Izložba ostaje otvorena do srijede, 10. travnja 2019., a ulaz je slobodan.

Prva je to samostalna Šoškićeva izložba u Hrvatskoj nakon 1989. godine, a tematizira kraj života talijanskog redatelja Piera Paola Pasolinija. Sačinjava je foto-narativ PPP. Devet sati kasnije snimljen na mjestu Pasolinijeva ubojstva, te umjetnikova intervencija u prostoru koja će se uživo odvijati za vrijeme otvorenja izložbe. Naziv izložbe je preuzet iz naslova posljednjeg Pasolinijevog, nedovršenog intervjua koji je dao poslijepodne prije ubojstva novinaru Furiu Colombu.

“(…) Na uglu fudbalskog terena desila se tragedija, označena krugom od kamena i cigle (stvari nađene u blizini) i sa nešto krede; izgrađen ‘mauzolej’ sa krstom od dva komada drveta nađenih u đubrištu, sa ispisanim slovima ‘Pier P. Pasolini’. To je bila scenografija jednog mučeništva, jednog umetnika. Prisetio sam se Arhimeda kao cinizma nesavršene civilizacije.”, piše Šoškić uz rad.

Više o umjetničkoj motivaciji i samoj izložbi možete saznati u razgovoru s umjetnikom koji će se održati u četvrtak, 7. ožujka, s početkom u 18 sati.

Izložba ostaje otvorena do 16. ožujka 2019.

Uvod i razgovor nakon projekcije vodit će Janka Vukmir, Jadranka Vinterhalter i Darko Šimičić.

Projekcijom filma Rat Art – Croatian Independents kanadskog redatelja dokumentarnih filmova Zeva Ashera Institut za suvremenu umjetnost započinje seriju programa posvećenih devedesetim godinama. U tom razdoblju kraja stoljeća umjetnosti u Hrvatskoj nije bila posvećivana pažnja zbog ratnih okolnosti, političkih, gospodarskih, društvenih i informacijskih promjena koje su se odvijale u Europi i svijetu. Serija programa odvijat će se tijekom čitave godine u Zagrebu i u Rijeci, i bit će organizirani u suradnji Instituta za suvremenu umjetnost, Muzeja Moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci i Rijeka 2020, Europska prijestolnica kulture.

Zev Asher je tijekom  1994. i 1995. u par navrata posjetio Hrvatsku, kada je prvenstveno kao glazbenik, putujući diljem zemlje dokumentirao i intervjuirao umjetnike s kojima se susreo. Ovi intervjui postali su temelj za njegov prvi dokumentarni film Rat Art: Hrvatski neovisni umjetnici u kojem razgovara s umjetnicima raznih umjetničkih disciplina, likovnim, glazbenim, grafičkim i modnim dizajnerima, glazbenim producentima, redateljima…. Video sagledava umjetnike koji stvaraju umjetnost u kontekstu društva u ratu.

Film je dovršen 1997. u neovisnoj koprodukciji Zeva Ashera i Sanje Živković, Box Trot Film.

Bio je premijerno prikazivan u Cinematheque Ontario, the Pacific Cinematheque (Vancouver, Kanada),  The University of Chicago, i Visible Evidence Documentary Conference at UCLA (SAD).

U Hrvatskoj je u organizaciji Instituta za suvremenu umjetnost film bio prvi puta projiciran u klubu Mama 17. veljače 2002., uz promociju CD Roma, i uz uvodno izlaganje Zeva Ashera. Drugi Asherov dokumentarac, koji je bio prikazan u KSET-u 19. veljače 2002. bio je posvećen kultnim kanadskim rockerima Nihilism Spasm Band, a uz projekciju je bio organiziran i Roughage nastup.

U Institut za suvremenu umjetnost sačuvana je VHS kopija filma koju nam je Zev ostavio na poklon i prikazujemo je digitaliziranu. Video je sniman Super 8 i Hi-8 kamerama.

Riječ je o izložbi koja po prvi puta eksplicitno spaja dvije Kneževićeve profesije, one liječnika i umjetnika, iako su i neki od njegovih dosadašnjih radova asocijativno ulazili u osobno područje života gdje se njegove svakodnevne dužnosti, ritmovi i rituali isprepliću.

Ovog puta Knežević u svojem radu po prvi puta dovodi liječnički i likovni život u izravni kontakt i u galeriji kreira “medicinski” ambijent. Osnovne karakteristike njegovog rada ostaju na otprije poznatoj izražajnoj liniji, humoru, zaigranosti i velikim materijalnim objektima, precizno komponiranim objektima u prostoru, videu i prostornoj instalaciji koja posjetitelja uvodi u pomalo apsurdni ambijent koji je hibrid galerije i bolnice. 

Naziv Neke visceralne stvari potječe iz asocijacija koje publika prima u prostoru galerije, a prepoznaje iz bolničke okoline.

Tijekom trajanja izložbe, u siječnju 2019., bit će organiziran razgovor s umjetnikom i predstavljanje publikacije s tekstovima Miroslava Pišonića, Ksenie Nouril i Janke Vukmir.

Izložba je otvorena do 19. siječnja.

Na izložbi, otvorenoj u rujnu na dvjema zagrebačkima lokacijama, autor predstavlja opsežnu seriju od gotovo 100 fotografija snimljenih u periodu od deset godina. Dio ciklusa nazvan Sve ili ništa posjetitelji mogu razgledati u Galeriji Spot, a drugi dio, Sloboda me plaši, izložen je u Institutu za suvremenu umjetnost. Izložba je na obje lokacije otvorena do petka, 5. listopada (utorak – subota, 12 – 19 sati), a dan uoči zatvaranja publici će biti predstavljen prateći katalog, objavljen u suizdanju Instituta za suvremenu umjetnost i Ureda za fotografiju. Oblikovanje kataloga potpisuje Igor Kuduz.

“U kompleksnoj harmoniji izložbenih postava (…) formiraju se pak posve novi međuodnosi između fotografija, nimalo fiksirani i krajnje neautoritativni. Za nestalne i gotovo beskonačne mogućnosti narativa koji stvaraju mnogo je manje važno što ove fotografije prikazuju od onoga što proizvode. U eroziji čvrstog i determiniranog značenja Ercegović otkriva mogućnost redefinicije fotografskog jezika, njegove gramatike i sintakse”, stoji u tekstu Jelene Pašić.

Marko Ercegović rođen je u Dubrovniku, a živi i radi u Zagrebu. Diplomirao je na odsjeku snimanja na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Dobitnik je nekoliko istaknutih priznanja, a njegov je umjetnički rad predstavljen na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu.

Riječ je o opsežnoj seriji fotografija snimljenoj na različitim lokacijama u periodu od deset godina, od 2008. do 2018. 

Prvi dio ciklusa, nazvan Sloboda me plaši, izlaže se u Institutu za suvremenu umjetnost, a drugi dio, koji dijeli naziv s imenom čitavog projekta – Sve ili ništa, posjetitelji mogu razgledati u Galeriji Spot.

Izložba Sve ili ništa na obje lokacije otvorena je do petka, 5. listopada, a može se razgledati radnim danima od utorka do petka te subotom od 12 do 19 sati. 

Finalisti Nagrade Radoslav Putar 2018. su Gildo Bavčević (1979, Split), Davor Konjikušić (1979, Zenica / Zagreb), Ana Kuzmanić (1980, Split / Zagreb), Kristina Marić (1990, Đakovo / Osijek).

Ovogodišnje finaliste je izabrao Žiri Nagrade Radoslav Putar:

Matej Knežević, Slavonski Brod (dobitnik Nagrade Radoslav Putar 2017.), Irena Borić (Maribor / Zagreb; kustosica, izabrana na Otvorenom pozivu za člana žirija do 40 godina starosti), Tadej Pogačar (Ljubljana, umjetnik i voditelj Galerije P74  i Zavoda P.A.R.A.S.I.T.E.), Valentina Radoš (Osijek, kustos, Muzej likovnih umjetnosti), Klaudio Štefančić (Velika Gorica, kustos, voditelj Galerije Galženica).

Dobitnik/ca Nagrade Radoslav Putar dobiti će priliku boraviti na dvomjesečnom rezidencijalnom programu u Residency Unlimited u New Yorku, imati će samostalnu izložbu u Institutu za suvremenu umjetnost i mjesto u žiriju Nagrade u 2019.

Nagrada je organizirana u suradnji s mrežom YVAA – Young Visual Artists Award, Residency Unlimited, New York i Trust for Mutual Understanding, New York, koju je inicirala Wendy Luers s The Foundation for a Development of a Civil Society. 

Izložba je otvorena od 7. do 10. srpnja.