Početkom modernoga doba, opći politički smjer i forma lijevog emancipacijskog projekta bili su relativno jasni: pobuna protiv transcendentog autoriteta te ukidanje religijske, političke i ekonomske dominacije s krajnjim ciljem maksimalne autonomije. Danas je očito da ovaj drevni nacrt lijeve politike uključuje mnoge slijepe točke i napetosti, a jedna od njih svakako je religija. Za tradicionalnu ljevicu organizirana religija bila je protivnik kojem je konačni udarac zadan samim kretanjem kapitalizma gdje “sve što je čvrsto i ustaljeno pretvara se u dim, sve što je sveto biva oskrnavljeno”.

Ipak, dug je popis suvremenih fenomena koji dovode u pitanje ovaj pogled tradicionalne ljevice. Trend sekularizacije nije bio neizbježan kao kapitalizam, a unutar teorijskog područja široko je rasprostranjena dijagnoza “postsekularizma”. U nekim je svjetskim silama, poput Kine, SAD-a ili Indije, vidljiva sklonost preklapanju sekularnog autoriteta i religioznih diskursa i pokreta. Također, prepoznata je izrazita religioznost mnogih antisistemskih pokreta ili pobuna, najistaknutije islama, koji nastaju na marginama agresivnih ekspanzija zapadnog kapitalizma. S druge strane, kao što religija nije nestala iz javnog diskursa, nije nestala ni antireligijska kritika, no danas je politički smisao potonje mnogo nejasniji. Borci “novog ateizma” ponekad otvoreno služe kao zagovornici projekta zapadnog imperijalizma, a u Europi reference na sekularizam i tradiciju prosvjetiteljstva sve se češće pojavljuju na desnoj strani političkoga spektra kao pokrov antiislamskog rasizma.

Ovogodišnja će Prvomajska škola, kao i do sada u organizaciji ljubljanskog Instituta za radničke studije, otvoriti pitanja religije i njene kritike. Govornici, predavači i sudionici pokušat će pokriti širok raspon tema i pitanja, od generalnog promišljanja odnosa religije i kapitalizma kao dva principa organiziranja društva, njihovih konflikata i preklapanja, do manifestnih i neodložnih problema poput napetosti između feminizma i religije, ili uloge islamske religije u strukturi konflikata na Bliskom istoku.

Na konferenciji, koja će biti održana od 27. do 30. travnja, sudjelovat će Miha Turk, Giuseppe Acconcia, Aleš Mendiževec, Mirt Komel, Jernej Kaluža, Martin Hergouth, Rachel Aumiller, Sami Khatib, Elettra Stimilli, Philip Homburg, Andrea Jovanović, Muanis Sinanović, Robert Pfaller, Zsuzsa Selyem, Agon Hamza, Tadej Troha, Jean-Pierre Dupuy i drugi.

Detaljan raspored konferencije možete pronaći ovdje.

Europska je periferija poprište intenzivnih klasnih borbi. S jedne se strane nalazi kompradorska buržoazija, paratizirajuća klasa lokalnih provoditelja odluka inozemnih financijskih institucija, poduprta ekstremističkim desnim pokretima. S druge je strane fragmentirana radna snaga uglavnom nesposobna za jedinstvenu političku akciju unatoč jednoglasnom protivljenju neoliberalnim politikama.

No, prije ukazivanja na vertikalnu dimenziju klasne borbe (rad vs. kapital), trebali bismo uzeti u obzir njenu horizontalnu dimenziju, konflikte i suprotnosti koji se događaju unutar eksploatatorske i eksploatirane socijalne grupacije. Naprimjer, iako su politike središnjih europskih političkih i financijskih institucija naizgled ujednačene, između i unutar najjačih europskih zemalja postoji strateško neslaganje. Neoliberalne politike stvaraju efekt podijeljenosti među socijalnim grupama koje trpe najteže posljedice politika štednje i restrikcija, a solidarnost kopni podjednako među sindikalno organiziranom radnom snagom, kao i među onom koja to nije. Grupacije rijetko prepoznaju zajedničke interese i temelj za ujednačenu akciju.

Stoga, promašeno je promatrati temeljni konflikt između rada i kapitala u svojoj čistoj formi, pojmove shvaćati fiksno, te na tome temeljiti političko djelovanje. Prvomajska škola u organizaciji Instituta za radničke studije u Ljubljani bit će posvećena traženju odgovora na pitanje: koje klase danas postoje na europskoj periferiji? Odgovor ne može biti čisto akademičan već će smjerati identificiranju najjačih i najslabijih poveznica konkretnih klasnih saveza koji reproduciraju status quo na račun radnika.

Na konferenciji od 30. travnja do 3. svibnja govore Guglielmo Carchedi, Joseph Choonara, Sašo Furlan, Jane Hardy, Ursula Huws, Andrea Jovanović, Stane Kavčič, Ognjen Kojanić, Anej Korsika, Marko Kostanić, Primož Krašovec, Dora Levačić, Marko Lovec, Goran Marković, Domagoj Mihaljević, Madlen Nikolova, Chris O’Kane, Florin Poenaru, Katja Praznik, Tibor Rutar, Anita Tolić, Kire Vasilev, Igor Vobič i Goran Đulić.

Više potražite ovdje.

Kako je navedeno u najavi predavanja, dokumentiranje jugoslavenske povijesti određuju dva osnovna faktora: rasprava i borbe unutar Komunističke partije i međunarodni kontekst tih rasprava i borba. U raspravama Komunističke partije o optimalnoj strategiji razvoja prevladali su predstavnici razvijenih Republika, osobito Slovenije i Hrvatske, koji su inzistirali na reformiranom liberalnom pristupu. S uvođenjem liberalne strategije Jugoslavija nastoji doći do gospodarske razine razvijenih kapitalističkih zemalja. No, u praksi, reformske mjere programa sve više izazivaju neželjene rezultate, što dovodi do raspada jugoslavenske politike, ekonomije i društva. 

Predavanje će se fokusirati na šest sukoba između reformističkih mjera i stvarnih (neželjenih) rezultata, poput sukoba između liberalizacije tržišta i raspada federalne ravnoteže, decentralizacije državne vlasti i jačanja republičkih birokracija, internacionalizacije gospodarstva i pojave ciklusa u gospodarstvu, financijskih ograničenja i makroekonomske neravnoteže, liberalizacije gospodarstva i federalne političke represije, te samoupravne demokracije i nacionalizmom slomljene solidarnosti.

Domagoj Mihaljević je diplomant na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu i član Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju. 

M.M. / delavske studije