Tijekom projekta istraživat će se proizvodnja prostora svakodnevnog života u Jugoslaviji (1945.–1991.), koji još uvijek čini oko 60 do 70 posto postojećega stambenog fonda Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske, Makedonije, Slovenije i Srbije.

Projekt ima za cilj razumjeti kritične pojave masovnog stanovanja u socijalističkoj državi kroz primjenu interdisciplinarnog i metodološki inovnativnog istraživačkog pristupa, uključujući produkciju, strukovni diskurs, politike, razvoj vlasništva i sudjelovanje građana, razmatrane u kontekstu dinamične međunarodne razmjene znanja.

Projekt obuhvaća zaposlenje u okviru istraživačkih pravaca, te u područjima dokumentacije i projektnom upravljanju. Prednost pri zapošljavanju u okviru istraživačke teme imaju kandidati_kinje s priznanjima, nagradama za izvrsnost u studiranju i istraživački rad u poljima povijesti umjetnosti, povijesti ili arhitekture i urbanizma, sudjelovanjem u znanstveno-istraživačkom radu, objavljenim radovima i izlaganjima na znanstvenim konferencijama.

U prijavi za navedena radna mjesta potrebno je, uz pisanu prijavu, priložiti životopis, diplomu ili uvjerenje o završenom studiju, motivacijsko pismo koje uključuje opis istraživačkih, odnosno stručnih interesa i ostale dokaze koje kandidat_kinja smatra relevantnim.

Poželjno je osnovno znanje jednog od jezika: njemačkog, francuskog, češkog, slovačkog, mađarskog, poljskog, švedskog, nizozemskog ili danskog, iskustvo u arhivskom radu i upravljanju digitalnim podacima.

Više detalja o projektu možete pronaći ovdje, a puni tekst natječaja pročitajte na poveznici.

Rok za prijavu je 21. travnja.

U srijedu, 4. prosinca u 19 sati otvara se izložba Boška Budisavljevića, Auto-arhiviranje u 11 točaka u galeriji Modulor. Izložbu je u suradnji s autorom osmislila dr. sc. Sandra Križić Roban, znanstvena savjetnica u trajnom zvanju s Instituta za povijest umjetnosti, dok je postav izložbe nastao u koordinaciji s arhitekticom Mirnom Horvat. 

Izložba je osmišljena poput slojevite prostorne skice, ona sažima cjeloživotno bilježenje mišljenja, djelovanja, pisanja, govora o arhitekturi i urbanizmu, umjetnosti, kroz odabir radova, dokumentacije i predmeta iz osobnog arhiva umjetnika Boška Budisavljevića. Izvan čvrstih okvira historiografije i kronologije, postupkom “prozračivanja” i preokretanja kutija, mapa i svih ostalih zakutaka u kojima je Budisavljević skrupulozno skupljao radove, skice, zamisli, zapise i nacrte, izložba ga predstavlja u 11 točaka koje treba prepoznati i povezati u cjelinu.

Za vrijeme trajanja izložbe biti će promovirana i publikacija BOŠKO BUDISAVLJEVIĆ – Auto-arhiviranje u 11 točaka koju priprema dr. sc. Sandra Križić Roban, a kao izdanje Instituta za povijest umjetnosti u sklopu projekta Arhitektura i likovnost urbanih cjelina Hrvatske.

Ulaz na izložbu je slobodan, a može se posjetiti do 17. siječnja.

Više informacija o izložbi možete pročitati ovdje.

Kako bi se zbivanja u ovom području obogatila novim znanjima, u sklopu projekta Ekspozicija – Teme i aspekti hrvatske fotografije od 19. stoljeća do danas koji se provodi uz financijsku podršku Hrvatske zaklade za znanost (IP-2019-04-1772) priređuje se radionica (samo)arhiviranja posvećena ženskoj fotografskoj praksi. Radionica je organizirana temeljem saznanja da je za današnju recepciju i kontekstualizaciju radova fotografkinja potrebno osvrnuti se i na metodologiju samoarhiviranja, kojoj su mnoge autorice (nesvjesno) pribjegle tijekom života. Dio njih, na primjer, samoinicijativno je tijekom života prikupljao hemerotečnu građu, poput Slavke Pavić i Erike Šmider, koja ju je osim toga sama i digitalizirala. Na tragu toga, na radionici će se raspravljati o samoarhiviranju i samoorganizaciji kao modelima stvaranja materijalnih i digitalnih feminističkih arhiva, uz izravan rad na materijalu koji je o svom vlastitom radu prikupila Smiljka Pavlović. 

Smiljka Pavlović (Koprivnica, 1951.), maturirala je na fotografskom odjelu Škole za primijenjenu umjetnost u Zagrebu. Nakon mature odlazi u Njemačku, gdje je od 1972. do umirovljenja 2014. profesionalno radila kao foto-reporterka u dnevnim novinama u Felbachu te Waiblingenu. Fotografije su joj objavljene u raznim publikacijama, a sudjelovala je i na više skupnih izložbi njemačkih fotoreportera, kao i na nekoliko samostalnih izložbi. Jedna je od rijetkih foto-reporterki, a zahvaljujući svom istančanom dokumentarnom pristupu bila je u prilici zabilježiti čitav niz tema iz javnog života njemačke provincije, kao i svakodnevice tamošnjih stanovnika. Izuzetno posvećena zadacima koji su joj bili povjereni, a što joj je u konačnici odredilo i privatni život, svojim fotografijama sadržajno je pokrila širok raspon događanja tipičnih za dnevne novine.

Za vrijeme dvodnevne radionice, osim teorijskog uvoda u ovu temu, polaznici će raditi na originalnom materijalu Slavke Pavlović koji će se razvrstati, evidentirati, dijelom digitalizirati te predstaviti na web stranici projekta. Na taj način stvorit će se preduvjet za formiranje digitalnog arhiva priređenog za daljnje postupanje. Osim toga, za vrijeme radionice govorit će se o specifičnim problemima vezanima uz procese samo-arhiviranja i samoorganizacije, koji nerijetko ovise o osobama bez stručnog iskustva u postupanju s ovakvom građom, te djeluju mimo “struktura moći” o kojima u najvećoj mjeri ovisi standardno razvrstana i čuvana arhivska građa. 

Voditeljica radionice je Sandra Križić Roban. Radionica će se održati od 4. do 5. studenog u organizaciji Instituta za povijest umjetnosti te na lokaciji Galerije Spot. Prijave za sudjelovanje primaju se na e-adresu zaključno do 20. listopada, uz obavezu sudjelovanja u oba dana radionice zbog podjele aktivnosti.

Četverogodišnji interdisciplinarni istraživački projekt ARTNET, financiran od Hrvatske zaklade za znanost, provodi se na Institutu za povijest umjetnosti od 2014. godine. U okviru projekta istraživani su modeli organizacije i komunikacije koji proizlaze iz mreža modernih i suvremenih umjetnika. Istraživanje je polazilo od postavke da postoji određen broj modela umrežavanja koji dijeli zajedničke karakteristike, bez obzira na geografsku lokaciju i kulturni kontekst u kojem su umjetnici djelovali. Identificirani, opisani i obrazloženi u okvirima analitičkih uzoraka, modeli mreža bili bi primjenjivi u istraživanjima umjetničkih mreža u lokalnim, regionalnim i međunarodnim okruženjima. Jedan od ciljeva istraživačke grupe projekta ARTNET bio je dokazati da je raznovrsnost organizacijskih i komunikacijskih modela na kojima počivaju umjetničke mreže aktivne u okviru određenih umjetničkih scena i povijesnih razdoblja direktno proporcionalna dinamici i opsegu sudjelovanja tih umjetničkih scena unutar međunarodne vizualne kulture.

Teorijski okviri projekta definirani su prostornom povijesti umjetnosti, kulturnom povijesti, teorijom društvenih mreža, teorijom komunikacije i recentnim teorijskim promišljanjima u području digitalne humanistike. Digitalni istraživački alati i metode razvijeni i primijenjeni u istraživanju uključuju geoprostornu analizu podataka, geoprostorno predstavljanje podataka, analizu društvenih mreža, vizualizacije mreža, VR/AR vizualizacije podataka, tematsko modeliranje temeljem jezične obrade i analize tekstualnih korpusa.

Članovi istraživačke grupe ovom će prilikom predstaviti temeljni rezultat projekta ARTNET – CAN_IS (Croatian Artists Networks Information System), interaktivnu bazu podataka u koju su do sada uneseni podaci za 28 018 pojedinaca (umjetnika, povjesničara umjetnosti, arhitekata itd.), 278 umjetničkih grupa, 2415 izložbi, 71 arhitektonski i urbanistički natječaj, 97 diskurzivna događaja, 107 časopisa, itd.

Detalje o projektu moguće je doznati na njegovoj službenoj stranici.

Kao svačija najdraža visokoobrazovna vreća za udaranje – bilo da je riječ o neoliberalnim ideološkim vodonošama ili desničarskim deliričarima – humanistika trpi napade na svim razinama. Proglašena najbeskorisnijim dijelom znanstvenog i obrazovnog sustava, prvo se našla na meti politika štednje, osobito u okrutnom britanskom kontekstu gdje su likvidirani čitavi odsjeci, da bi u novije vrijeme bila izložena i socijalnim posljedicama istih tih politika – jačanju nove desnice koja joj uz suvišnost pripisuje i ideološku toksičnost, ponaprije na temu takozvane “rodne ideologije”.

Iako zbog njezine specifične uloge u proizvodnji nacionalističke hegemonije humanistici na ovim prostorima možda i ne prijeti ekstremno rastakanje, ovdašnji kontekst nedvojbeno obilježava sve izraženije favoriziranje tzv. STEM područja nauštrb humanistike i društvenih znanosti. Najsvježiji podsjetnik na to ovogodišnji je natječaj za program stipendiranja Za žene u znanosti koji provode L’Oreal Adria i Hrvatsko povjerenstvo za UNESCO, raspisan 8. studenog. Riječ je, naime, o natječaju namijenjenom polaznicama “doktorskog studija iz područja prirodnih znanosti, medicine i zdravstva, biotehničkih znanosti, uključujući i interdisciplinarna područja”. Pritom se među njegovim brojnim spornim elementima posebno izdvaja činjenica da tijelo zaduženo za natječaj koji diskriminira znanstvenice iz društvenog i humanističkog područja djeluje pri – Ministarstvu kulture!

Najpropulzivniji odgovor metropolske humanistike na nepovoljan položaj u kojem se nalazi je jačanje tzv. digitalne humanistike, koja je otvorila teren za susret s područjem tehničkih i prirodoslovnih znanosti, osobito IT sektorom i tzv. data sciences. U hrvatskom je kontekstu pionirski projekt ARTNET – Moderne i suvremene umjetničke mreže, umjetničke grupe i udruženja, koji Institut za povijest umjetnosti provodi od 2014. godine uz podršku Hrvatske zaklade za znanost. Kako stoji na njegovoj službenoj stranici, riječ je o projektu iz područja digitalne povijesti umjetnosti koji istražuje komunikacijske i organizacijske modele modernih i suvremenih mreža umjetnika.

Rezultati prvog ciklusa (2014. – 2016.) tog izuzetno zanimljivog poduhvata prezentirani su prošle godine nizom tribina i tematskim brojem časopisa Život umjetnosti. Projekt je otad nastavio rasti, a njegovu je sve veću važnost onkraj lokalnog konteksta potvrdila međunarodna konferencija Digital Art History – Methods, Practices, Epistemologies, koja se održala od 12. do 14. studenog u Sveučilišnom računskom centru Sveučilišta u Zagrebu u organizaciji Instituta / ARTNET-ovog tima, Srca i nacionalne ispostave mreže DARIAH, europske Digitalne istraživačke infrastrukture za umjetnost i humanističke znanosti. Konferencija je okupila znanstvenice i znanstvenike bazirane u Austriji, Rusiji, SAD-u, Njemačkoj, Portugalu, Španjolskoj, Srbiji, Italiji, Francuskoj, Velikoj Britaniji, Danskoj i Mađarskoj, iz područja u uzbudljivom rasponu od fizike preko sociologije pa do povijesti umjetnosti i muzeologije.

Kao zaključak glavnog dijela programa, drugi je dan konferencije donio i finalnu diskusiju u kojoj su izabrane sudionice nastojale sumirati pitanja i probleme kojih su se doticala pojedinačna izlaganja. U razgovoru su sudjelovali pročelnica Odsjeka za povijest umjetnosti Sveučilišta u Málagi Nuria Rodríguez-Ortega, istraživačica i predavačica na Višoj školi za ekonomiju Nacionalnog istraživačkog sveučilišta u Moskvi Margarita Kuleva, viša suradnica u Arhivu za likovne umjetnosti HAZU-a Jasenka Ferber-Bogdan, predavač na École du Louvre i suradnik na istraživanju na Sciences Po medialabu u Parizu Christophe Leclercq i doktorandica na Odsjeku za mrežne i podatkovne znanosti pri CEU-u u Budimpešti Júlia Perczel.

U raspravi je do izražaja ponajprije došao dvojaki karakter mladosti digitalne humanistike: s jedne strane, činjenica da je riječ o razvijajućem interdisciplinarnom području čini je institucionalno fragmentiranom i metodološki nerazrađenom, no isti taj prostor nedefiniranosti čini digitalnu humanistiku poticajnim prostorom istraživačkog eksperimenta i inovacije. Rodríguez-Ortega je tako, primjerice, pozvala na veću učestalost susreta poput ARTNET-ove konferencije, ali i na mapiranje istraživačkih grupa u Europi, SAD-u, Južnoj Americi i drugdje – ne samo s ciljem pregleda stanja, nego i kako bi se srodne inicijative, često razmjerno izolirane, mogle povezati i razmijeniti metodološka i druga iskustva.

Kada je riječ o metodološkoj razini, Rodríguez-Ortega je upozorila na izraženu podatkovnu usmjerenost glavnine digitalnohumanističkih istraživanja i istaknula potrebu za razvojem novih teorijskih okvira i kategorijalnih aparata, pritom inzistirajući na suradnji s matematičarima, računalnim znanstvenicima, dizajnerima podataka i drugim znanostima i disciplinama. No Rodríguez-Ortega je upozorila i na izrazitu infrastrukturnu i financijsku nejednakost kada je riječ o kapacitetima humanistike za suradnju s tehničkim i prirodnim znanostima, koja prijeti njezinim kapacitetima da u zajedničkim istraživačkim projektima funkcionira kao ravnopravan partner.

Na pitanje različitih pozicija i perspektiva osvrnula i Margarita Kuleva koja je kao bitan izazov digitalnoj humanistici istaknula njezinu metodološku raznovrsnost. Različita znanstvena zaleđa uvjetuju bitno različite, ponekad i suprotne naglaske koje je potrebno uskladiti u pojedinim projektima. Kuleva se dotakla i etičkog aspekta prikupljanja podataka, kao i njegovog utjecaja na proučavana polja, pozivajući se na projekt mapiranja petrogradskih sociologa čija je baza podataka počela funkcionirati kao svojevrsni izvor akademskog prestiža za uvrštene znanstvenike.

O komplementarnim pitanjima prikupljanja kao selekcije i interpretacije, ponajprije u području digitalizacije, progovorila Jasenka Ferber-Bogdan koja je upozorila da i sâma izrada metapodataka posjeduje interpretativnu dimenziju. Pitanja što digitalizirati i koje podatke učiniti dostupnima istraživačkoj zajednici nadovezuju se na razmišljanja Margarite Kuleve, potvrđujući da i u masovnim okvirima digitalnih repozitorija preživljavaju srodni problemi klasične povijesti umjetnosti.

Nadovezujući se na isticanje potrebe za mapiranjem područja digitalne povijesti umjetnosti, Christophe Leclercq je podsjetio da postoji inicijativa da se izradi online repozitorij takvih projekata, dok je Júlia Perczel pozvala na promišljanje načina da digitalni teren povijesti umjetnosti ne bude koloniziran od strane podatkovnih znanosti. Formiranje raznovrsnih istraživačkih grupa i suradnji je dobro, smatra Perczel, ali nas vraća na pitanje neravnopravnih budžeta i infrastrukturnih kapaciteta. Za Perczel, jedan od načina da povijest umjetnosti i humanistika izbjegnu kolonizaciju jest da diktiraju postavljanje epistemoloških pitanja u okviru sličnih suradnji među različitim disciplinama i znanstvenim područjima.

Do kraja rasprave posebno je istaknuta važnost promišljanja nejednakosti i odnosa moći u međunarodnom polju digitalne humanistike, pri čemu je kao njegova prednost uočena razmjerna nestrukturiranost, zbog koje stroge podjele na akademske centre i periferiju još nisu uspostavljene. U tom smislu, gostujuće su znanstvenice zaključile da ovdašnji proboji u području digitalne humanistike nipošto ne zaostaju za “metropolskim” istraživanjima nego da, štoviše, pokazuju da ARTNET-ov istraživački tim svojim važnim radom uspostavlja upravo jedan od centara digitalne humanistike u Europi. Uzevši u obzir vidljive rezultate njihova rada, to se nipošto ne čini kurtoaznom gestom, a otvorenim ostaje jedino pitanje u kojoj će se mjeri ovdašnji znanstveni i akademski sustav, također izložen konzervativnoj uzurpaciji, pokazati blagonaklonim prema ovom izuzetno vrijednom projektu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

U okviru obilježavanja 150 godina Hrvatskog društva likovnih umjetnika, ususret obljetničkoj izložbi i predstavljanju monografije od travnja ove godine održava se niz okruglih stolova na temu nekih od ključnih zbivanja iz novije povijesti HDLU-a, a razgovore s njihovim protagonistima moderiraju povjesničarke umjetnosti uključene u projekt monografije. Okrugli stol HDLU u okviru projekta ARTNET. Baza 1500 izložbi kroz 150 godina djelovanja HDLU-a peti je u nizu iz toga ciklusa.

Koristeći kao izvore kataloge i dokumentaciju izložbi iz arhiva HDLU-a te Arhiva za likovne umjetnosti HAZU, nadograđivana je baza koja danas broji preko 1500 izložbi održanih u organizaciji HDLU-a, povijesnog sljednika Društva umjetnosti i Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske, tijekom 150 godina djelovanja ove institucije. Baza izložbi HDLU-a dio je CAN_IS baze (Croatian Artists Network Information System) razvijene u okviru četverogodišnjeg interdisciplinarnog istraživačkog projekta Moderne i suvremene umjetničke mreže, umjetničke grupe i udruženja (ARTNET), koji se u Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu provodi uz podršku Hrvatske zaklade za znanost. Predstavljanje baze izložbi HDLU-a povod je za osvrt na pojavu i razvoj digitalne humanistike u području povijesti umjetnosti, izazove i problematiku kojima je ovo polje izloženo u odnosu na tradicionalne humanističke znanosti, ali i na moguće modele suradnje znanstvenih i kulturnih institucija na razvoju novih pristupa diseminaciji znanja.

U razgovoru će sudjelovati Ljiljana Kolešnik, Tihana Puc, Petra Šlosel i Miran Jurić.

U posljednjem izdanju tako se mogu pročitati radovi Sonje Jankov, Ane Šverko, Mateje Kurir i Tamare Bjažić Klarin koji se bave područjem arhitekture iz različitih aspekata. Jelena Mišeljić se u tekstu Druga filmska avangarda u Jugoslaviji: jedan pregled, bavi jugoslavenskim eksperimentalnim filmom ranih 1960-tih, s osvrtom na utjecaje koji su mu prethodili i uslijedili, uzimajući u obzir socio-politički i socio-kulturni kontekst jugoslavenskog prostora tog razdoblja. Olga Majcen Linn bavi se subverzivnim potencijalom hibridne umjetnosti na osnovi tri primjera: ARTE_mis  Maje Smrekar, GPT Bunny  Eduarda Kaca te Disembodied Cuisine umjetničke grupe Tissue Culture and Art, u tekstu Subverzivni aspekti hibridnih umjetničkih praksi. Ovo izdanje Života umjetnosti također donosi Pismo Josipu Vaništi Leonide Kovač i Vizualni esej umjetnika Marka Tadića.

Nešto drugačijim temama bave se Jelena Vesić u članku Pedeset nijansi slobode i Ifran Hošić u članku Savremena umjetnost i pitanje medija poslije 11/9. Referirajući se na izložbu Parapolitics: Cultural Freedom and the Cold War (Haus der Kulturen der Welt, 3. studeni 2017. – 8. siječnja 2018.), Vesić se bavi utjecajem američkih tajnih službi i kolonijalističkih težnji, na stvaranje zapadnog kanona moderne i apstraktne umjetnosti. Za njega kaže kako je “konstituiran kroz  prisvajanje pojma slobode i uvođenja oznake totalitarno za sve druge prakse koje se nisu zasnivale na konceptima individualnih sloboda i singularnog autorskog izraza”. Kongres za slobodu kulture koji je podržavao veliki broj umjetničkih programa u cijelom svijetu – od Latinske Amerike, Afrike i jugozapadne Azije, do Europe – razvijajući mrežu časopisa, konferencija i izložbi koje su promovirale “univerzalni” jezik modernizma, imao je velik utjecaj na promoviranje slobode i moderne umjetnosti diljem svijeta. Krajem šezdesetih godina otkriveno je da je organizaciju inicirala i potpomagala CIA. Uz pomoć arhivskih materijala, umetničkih radova, rekonstrukcija ili simulacija izložbi koje su se provodile ovim kanalima, izložba Parapolitika istražuje ideološku pozadinu “univerzalnosti” modernizma i ukazuje na narative kroz koje je moderna umjetnost konstruirana.

Hošić piše o promijenjenoj ulozi medija i novoj moći slike nakon 11. rujna 2001. godine. Medijsko praćenje napada na Svjetski trgovački centar (WTO) proizveo je novi način gledanja i novu vizualnu pismenost. Autor se referira na rad njemačkog umjetnika Hansa Petera Feldmanna 9/12 Frontpage, kreiran od naslovnih stranica novina iz cijelog svijeta, objavljenih dan nakon terorističkog napada. “Međusobna usklađenost naslovnih stranica unatoč njihovom pripadanju različitim jezicima ukazuje na zastrašujuće aspekte monopolizacije i industrijalizacije novinskih agencija na globalnom nivou”, piše Hošić. Drugi umjetnici također prate odnos medija prema napadu na WTC te primjećuju kako je novinarstvo zloupotrebljeno u svrhu manipuliranja javnosti. Mediji su stali na stranu nacionalističke retorike aktualne američke administracije, a kontroverzna izjava tadašnjeg predsjednika G. Busha: “Ili ste s nama, ili ste s teroristima”, definirala je novu strategiju američke diplomacije – redefinirani model globalne političke polarizacije po uzoru na hladni rat.

Sam značaj napada na WTC i efekt šoka koji je proizveo ne dolazi iz broja poginulih ili nastale materijalne štete nego simboličkog značenja ranjivosti jednog centra moći kao što je New York i brutalnosti samog događaja koji se odvijao pred našim očima. Upravo to je u velikoj mjeri posredovano vremenski autentičnim slikama. Na neki način dokumentarna slika postala je simbolička i kao takva mobilizirala je širok spektar publike. Feldmann i drugi umjetnici o kojima piše Hodžić dekonstruiraju takve medijske politike propitujući stvarne uzroke nove političke polarizacije, ali i nove oblike medijskog izvještavanja kojima je sada omogućeno ne samo prenošenje vijesti nego i stvaranje značenja.

Sljedeći broj Života umjetnosti (103-2018) priprema se s Goethe-Institutom Kroatien na temu Povijesni lom: 1918. i modernizam, a na tragu ranije spomenutog teksta bavit će se analizom modernističke paradigme, fokusirajući se na godinu kraja Prvoga svjetskog rata kao prijelomnu za nastanak nove epohe čiji se kraj proglasio možda odviše lako, a čije nasljeđe ne prestaje biti relevantno do danas.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Simpozij su organizirale i koncipirale Dubravka Cherubini i Ana Čavić u suradnji s umjetničinom ostavštinom i Kalfayan galerijama iz Atene/Soluna, uz podršku Slade School of Fine Art pri University College of London.

Breda Beban je bila umjetnica, redateljica filmova, kustosica i kreativna producentica čiji su se radovi pretežito bavili “suvremenim temama i emocijama koje se javljaju u pričama o politici i ljubavi”. Kako stoji u najavi predstavljanja, Bredini filmovi i fotografije prepoznati su zbog tema “intimnosti, ranjivosti i autentičnosti”.

Rođena u Novom Sadu 1952. godine, Breda Beban je odrasla u Makedoniji i Hrvatskoj. Studirala je slikarstvo na Likovnoj akademiji u Zagrebu te je karijeru započela kao slikarica i konceptualna umjetnica. Ubrzo se zainteresirala za film, video i fotografiju. Početkom devedesetih, nakon izbijanja rata na ovim prostorima, s dugogodišnjim partnerom Hrvojem Horvatićem napustila je Jugoslaviju. Skrasili su se u Londonu gdje su zajedno živjeli i radili do Horvatićeve prerane smrti 1997. godine. Breda je nastavila stvarati samostalno ili s drugim umjetnicima i ostavila je bogat opus radova koji su izlagani u najpoznatijim europskim i američkim muzejima i galerijama. Živjela je u Londonu i Sheffieldu, gdje je bila profesorica medijskih umjetnosti na fakultetu Sheffiled Hallam University. Preminula je 2012. godine.

Knjiga Breda’s Lesson, objavljena u izdanju Juliet Editrice i Trieste Contemporanea, sadrži uvodni tekst Giuliane Carbi i priloge devet sudionika simpozija. To su: Janka Vukmir, Miha Colner, Martina Munivrana, Ana Čavić, Fiora Gandolfi, Dubravka Cherubini, Mario Flecha, Berislav Vodopija i Marko Sosič.

Ove godine za posjetitelje su pripremili program koji pruža presjek aktualnih projekata Instituta, predstavljajući kroz pojedine točke programa rezultate istraživanja u tijeku te najavljujući projekte i izdanja čija je provedba tek predstoji. Posjetitelji će tijekom dva dana programa imati priliku poslušati znanstvenike Instituta i njihove vanjske stručne suradnike okupljene oko okruglog stola o projektu Umjetničke topografije Hrvatske i u razgovoru o suvremenom razumijevanju i aktualnim problemima kulture stanovanja. Predstavljaju najnovije rezultate primijenjenih istraživanja u području zaštite i obnove spomeničke baštine te aktualne i realizirane projekte pod pokroviteljstvom Hrvatske zaklade za znanost. U punom duhu otvorenih vrata posjetiteljima će imati uvid u rad bibliotečne i dokumentacijske službe Instituta na očuvanju i prezentaciji vrijedne građe iz zbirki Arhiva, donacija i ostavština.

Program Dana otvorenih vrata završava u četvrtak predstavljanjem novih nakladničkih projekata Instituta i aktualnog broja Radova Instituta za povijest umjetnosti, znanstvenog časopisa koji kontinuirano izlazi već 45 godina.

Ako je suditi prema postepenoj promjeni u količini i karakteru korporativnomedijskoga interesa otkako je zatvorena tzv. balkanska ruta, izbjeglička je kriza donekle stabilizirana, pretvorena u pitanje integracije onih koji su bili dovoljno sretni da do nekakvog urbanog odredišta dođu ili pak relativno funkcionalnog koncentriranja onih čiji se put za sada zaustavio u nekom od prihvatnih centara ili logora.

U trenu, dakle, kada je pitanje izbjeglica prestalo biti moguće iskorištavati iz perspektive panike pitomih Europljana pred nadolazećim zazornim Drugim, javni se interes uglavnom primirio, zaustavivši se na kulisama prisilnih smještaja unesrećenih migranata iza kojih se, srećom po neke, većinu vremena ništa ne vidi.

No kao što nema te vojne ni policijske okrutnosti koja će spriječiti očajne ljude da pokušaju spasiti sebe i svoje najbliže, tako nema ni tog ignoriranja koje može učiniti da tragedije s naših granica ostanu daleko od naše pažnje. A te se tragedije, nažalost, nisu prestale događati ni nakon što su ljudski valovi na granici sa Srbijom jenjali. Na to nas je ovih mjeseci osobito bolno podsjetila smrt šestogodišnje djevojčice na koju je vlak naletio, prema iskazu njenih roditelja, nakon što je hrvatska policija njenu obitelj prisilila na povratak u Srbiju, a potresna je i priča o mladiću koji je dan poslije Božića otkriven nakon što se čitavih pet sati držao na podvozju autobusa koji je putovao iz Beograda u Zagreb.

Koliko je teška situacija na zatvorenim granicama svjedoči i nedavna reportaža Davora Konjikušića, koja progovara i o novom valu širenja teorija zavjere protiv udruga koje pomažu migrantima. Krajem prosinca, primjerice, srpski komesar za izbeglice i migracije Vladimir Cucić vulgarnim je i neargumentiranim istupom optužio “anarhiste i volontere” za organizaciju prosvjeda migranata koji su se našli zatočeni kod Šida. Napadi sa strane Komesarijata za izbeglice su se intenzivirali dovoljno da ih je udruga No Name Kitchen, koja izbjeglicama pomaže doniranom odjećom, hranom i šatorima, bila prisiljena javno demantirati.

Ovaj je progon onih koji ne pristaju na ignoriranje izbjegličkog pitanja dobio svoj najagresivniji oblik u Mađarskoj, gdje Viktor Orbán posebno potpaljuje i eksploatira širenje ksenofobije i antimigrantske histerije. Kao dio napada na liberale i ljevicu – prekrivenog antisemitizmom nabijenom, deliričnom borbom protiv Georgea Sorosa – polovicom siječnja mađarska je vlada najavila financijski udar na organizacije koje pružaju pomoć izbjeglicama.

U Hrvatskoj se, za sada, na službenoj razini još uvijek ne čuju tako otvoreni napadi, no i ovdašnji je kontekst obilježen klimom sve više neprijateljskom po civilni sektor, a da postoje i kapaciteti za nasilničko zastrašivanje pokazao je slučaj razbijanja stakla na kombiju udruge Are You Syrious koja obavlja izuzetno vrijedan posao pomoći tražiteljima azila, iako je financijski ne potpomažu ni Unija ni Hrvatska država.

U takav kontekst nastoje intervenirati i različite umjetničke, istraživačke, akademske i druge inicijative koje, uz nezamjenjiv terenski rad aktivista, pitanje migracija i izbjeglica nastoje reprezentirati u otklonu od prevladavajućeg javnog i službenog stava, donoseći važne teorijske, antropološke i druge kritičko-istraživačke uvide u najrazličitije njegove aspekte.

Jednu takvu intervenciju predstavlja i najrecentniji, 101. broj Života umjetnosti, stručno-znanstvenoga časopisa u izdanju Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu. Naslovljen Trans|migrantnost: psihogeografije prijelaza, u dvama tematskim blokovima on progovara o izbjegličkog krizi, ali i o historijatu ovdašnjih ekonomskih migracija kao implicitno solidarizirajućih podsjetnika na različite oblike vlastitih, također kriznih izmještenosti.

Govor o migrantima iz privilegiranih pozicija, osobito onih akademskih, uvijek se nalazi u opasnosti da svom predmetu pristupa eksploatatorski, tretirajući migrante kao ušutkanu građu za vlastitu korist. Stoga se kao najvažnija odlika ovog broja nadaje njegov odmak od perspektive krize kao perspektive onih koji se njome smatraju ugroženima – kako ju u vrlo poticajnom intervjuu uvrštenom u broj vidi povjesničar arhitekture Andrew Herscher – i odnošenje prema postojećem stanju kao polju transformativnih mogućnosti kojem akademski i umjetnički istraživači mogu doprinijeti nizom konceptualnih i praktičnih obrata.

Koncepcijska otvorenost broja vidljiva je i na razini strukture popisa njegovih tekstova, njihovoj žanrovskoj raznolikosti, ali ponajprije multiperspektivnosti koja uključuje umjetnice i umjetnike u različitim medijima, etnologinje i kulturne antropologinje, kustosice, arhitektice i druge istraživačice, a na jednom mjestu – vizualnom eseju Spaces Between (Living) Places Tonke Maleković – i niz iskaza ekonomskih migranata. Takvo migrirajuće gledište na razini cjeline broja proizvodi dojam da nadređene perspektive nema – nijednoj poziciji ni disciplini ne pripada ni rješenje problema ni uloga glasnogovornika migranata, a uvid se ostvaruje ne samo na razini pojedinačnih tekstova, nego i u njihovoj otvorenoj montaži.

Sva tri nosiva, opsežnija teksta bloka Gradovi izbjeglica obilježena su interpretativnim obratima i promjenama gledišta na koncepte i pojmove kojima se bave. Znanstveni rad Arhitektura kao znak rituala prijelaza: Fortifikacijski sustavi kao palimpsest znakova društveno-političkih promjena upisanih u europsku topografiju Antonija Grgića, kao i njegova umjetnička praksa, utemeljen je u psihoanalitičkom i antropološkom pojmovnom aparatu. Grgić u naoko nebitnom, zaboravljenom sloju fortifikacijskih linija prepoznaje “esencijalni prostorni orijentir Europe”, “identifikacijski element koji čini njezin identitet” obilježen ratovima i migracijama. Između izbrazdanog “tijela” Europe i tijela izbjeglica počinje se uspostavljati sličnost, bliskost, a stvaranje “novog ožiljka” na europskom kontinentu u izbjegličkoj krizi Grgić vidi kao van gennepovsku liminalnu fazu njegova identiteta – fazu koja po svojoj definiciji sadrži transformativni potencijal.

Interpretativni obrat očit je već u naslovu teksta Grad kao logor, logor kao grad u kojem turska arhitektica Merve Bedir razotkriva zanimljive poveznice između urbanog prostora i prostora logora – njihovo međusobno približavanje u izvanrednim stanjima. U slučaju grada, Bedir primjer izvanrednog stanja pronalazi u proglašavanju rizika od potresa, analizirajući promjene u četvrtima Istanbula i Ankare u dvijetisućitima, kada su vlasti u suradnji s privatnim građevinskim investitorima krenule u samovoljno i pravno dvojbeno narušavanje gradskog prostora, poput izgradnje ograđenih stambenih naselja i sličnih intervencija koje djeluju isključujuće na dijelove populacije, osobito one “autsajderske”. Tim su isključivanjem “nesavršeni građani”, imigranti i drugi obespravljeni pojedinci svedeni na agambenovski “goli život”, a grad na logor kao “općenito prostor trajnog izuzetka […] mjesto gdje grad nestaje”, a “čovjek kao društveno i političko biće pada u drugi plan”.

S druge strane, Bedir u svojim iskustvima iz izbjegličkih logora na Lezbosu i u Calaisu prepoznaje solidarnu proizvodnju urbanog prostora i urbanog identiteta – povezanosti, suradnje i različitih vidova komunikacije i razrješavanja problema zajednice. Riječ je o sličnim procesima na koje je nailazila u nekim od samoorganiziranih četvrti Ankare prije devastacije u spomenutoj građevinskoj “obnovi”. U tom smislu, analiza izbjegličkih logora i solidarnih gradskih zajednica, smatra Bedir, može poslužiti kao “osnova za kritičku raspravu o tome što ne valja s našim gradovima danas, i što bi trebalo istražiti želimo li oživjeti/razviti odnos građana i javnog prostora”.

Kao što se logor i grad nalaze u neočekivanom zrcaljenju u tekstu Merve Bedir, tako se i otočka zajednica postavlja u neočekivano zanimljiv odnos s migrantskom populacijom u članku Dijalektika otočnosti: Otvorena zatvorenost otočnih zajednica kao model društvenog organiziranja u eri migracija autorice Ane Jeinić, doktorandice na Institutu za teoriju arhitekture, povijest umjetnosti i kulturne studije u Grazu.

Osnovna gesta teksta je “svjesno rekodiranje specifičnih značenja koja se povezuju s predodžbama o otoku kao izoliranom svijetu i otoku kao dinamičnom čvorištu”. Primjerice, u raznim geografskim, ekonomskim i drugim obilježjima otoka Jeinić prepoznaje poticaje koheziji društvene zajednice, koji podupiru mogućnost shvaćanja otoka kao “idealnog poprišta utopijskog stremljenja”. Istovremeno, “uloga otoka kao privremenih ili stalnih migracijskih odredišta omogućava stalno unošenje novih impulsa i iziskuje kontinuirane promjene i prilagodbe postojećih sustava”, održavajući produktivnost potencijalnog utopijskog eksperimenta.

Jeinićino promišljanje dvojne naravi otočnosti i njezina utopijskog potencijala dovodi ju do sličnosti između otočana i migranta – ograničeni materijalni uvjeti njihovih života, izolacija, položaj objekta namjesto izravnog političkog subjekta, sve ovo čini ih na sličan način podređenima, ali i predstavlja potencijalan izvor neočekivane solidarnosti među njima. U tom smislu, Jeinić se pita “ne bi li upravo otočani i migranti mogli postati samim prototipom progresivnoga političkog subjekta današnjice.”

Zanimljivo, Jeinićin tekst implicitno je povezan s člankom beogradske povjesničarke umjetnosti Maje Marković koji se bavi djelovanjem umjetničkog kolektiva Migrative Art s početka 90-ih, sastavljenog od umjetnika s prostora bivše Jugoslavije u egzilu. Upravo na Visu koji Jeinić na početku svoga rada uzima za primjer različitih aspekata otočnosti tijekom zadnjih pet godina djeluje Ivana Momčilović, jedna od pokretačica Migrative Arta, koja u Komiži organizira neformalne edukacijske radionice za djecu PhD in One Night zasnovane na ransijerovskom shvaćanju pedagogije i transdisciplinarnom povezivanju područja poput suvremenog plesa, glazbe, geometrije, pa čak i nadrealističke književnosti! Uspjeh tog programa usprkos izostanku bilo kakve lokalne potpore svjedoči o otvorenosti lokalne zajednice za vrlo progresivne tipove znanja i oblike njihova prenošenja, što baca ohrabrujuće svjetlo na Jeinićine teze.

I drugi će tekstovi u ovom tematu biti obilježeni naglaskom na produktivnoj promjeni perspektive: primjerice, u kraćem eseju Posvuda američka će arhitektica Keller Easterling zagovarati promjenu arhitektonskog pristupa potrebama migranata s projektiranja građevina-zatvora na projektiranje ljudskih interakcija.

U slučaju spomenutog intervjua s Andrewom Herscherom, predavačem na Sveučilištu u Michiganu, predmet promjene optike je sâma povijest arhitekture. Pokretač razgovora je Herscherova knjiga Displacements: Architecture and Refugee iz 2017. koja, prema njegovom odgovoru, “nastoji, na sasvim preliminarne načine, predložiti moguće protupovijesti arhitekture koje neće shvaćati izbjeglice i druge protagoniste masovnog izmještanja stanovništva kao iznimke u globalnom modernitetu, nego kao sastavni dio tog moderniteta”. Herscherov naglasak na važnost različitih vidova razaranja arhitekture i urbanih prostora, potaknut dijelom i susretom s poslijeratnim Kosovom, ali i interesom za pitanja rase i urbanizacije u SAD-u, važan je doprinos politizaciji povijesti arhitekture koja u svom standardnom obliku govori o dekontekstualiziranom razvoju arhitektonskih oblika.

Tematski blok zaokružuju tekstovi vezani za konkretne umjetničko-istraživačke projekte. Esej turskog kolektiva Artıkişler prezentiran je s kadrovima iz njihova videorada The Residual koji prati migrante na putu od Rojave do Europe, a sažeto progovara, između ostalog, o različitim tipovima solidarnosti koje formira iskustvo izbjeglištva, s osobitim naglaskom na samoorganiziranu pedagošku infrastrukturu i platforme za razmjenu znanja.

Tekst Privremeni ručni rad Ante Tončija Vladislavića i Lee Vene opisuje iskustvo autora s kreativno-terapijskim radionicama vezenja s azilantima smještenima u prostorijama bivšeg Hotela Porin u Zagrebu. Opisi hodnika i predvorja koji funkcioniraju “gotovo kao ulice” odjek su Bedirine figure logora kao grada, a zanimljivi i raznovrsni načini na koje su sudionici u svojim radovima prikazivali zadanu im sliku doma, kao i svjedočenja o otvorenoj komunikaciji koju je radionica potaknula, vrijedan su dokaz važnosti kontinuiranog ulaska u dijalog s azilantima, koju ističu autori.

Uz spomenuti vizualni esej Tonke Maleković i tekst Maje Marković, tematski blok Planet Gastarbeiter (Radnici u gostima) obilježen je prikazima konkretnih umjetničkih projekata i izložbi koji istražuju različite aspekte ekonomskih migracija, počesto uz zajednički opći interes za formiranje transnacionalnih, transmigrantskih zajednica, kultura i identiteta.

Projekt Između tamo i tamo: anatomija privremenih migracija, kojem je posvećen tekst njegovih autorica Irene Bekić i Dunje Mavrinac, bavi se produktivnim sjecištem kulturne antropologije i suvremene umjetnosti kao metodološki primjerenim polazištem za istraživanje privremenih migracija. Pozivanjem na Van Gennepeov pojam liminalnosti kao odliku migrantske egzistencije, tekst uspostavlja i moguću poveznicu s Grgićevim radom na temu fortifikacijskih linija iz prvog dijela časopisa.

Tražimo li daljnje paralele s prvim blokom, moglo bi se reći da i u intervjuu koji je Jelena Pašić izradila s umjetnicom Margaretom Kern nailazimo na jedan tip promijene povijesne optike, srodno onome što nam Herscher nudi u svojim odgovorima. Kern je jedna od izlagačica na izložbi One su bile kakvo-takvo rješenje, realiziranoj u suradnji kustoskog kolektiva WHW i Borisa Budena, koja govori o neistraženoj pojavi i specifičnom iskustvu ženskog migrantskog rada. Kern daje zanimljive uvide ne samo u pojedinačna iskustva, nego i u strukturnu funkciju gastarbajterica u njemačkoj ekonomiji, ocrtavajući potpuniju sliku ekonomskih migracija iz Jugoslavije.

Da historiografiju ne treba samo kritički revidirati iz pozicije današnjice, nego i da treba u njenoj vlastitoj povijesti pronalaziti važne oslonce koji otvaraju gledišta drukčija od onih koje nudi društveni i politički konsenzus podsjetila je Dubravka Sekulić reaktualiziravši knjigu Sedmi čovjek Johna Bergera i Jeana Mohra. Objavljena 1975., ta knjiga, koja objedinjuje tekst i upečatljivo iskorišten fotografski materijal, donosi temeljne uvide u kolonijalni aspekt ekonomskih migracija, sistemsko iskorištavanje ekonomija iz kojih pristiže rezervna radna snaga, strategije razbijanja klasne solidarnosti između lokalnog i migrantskog radništva i druge, danas podjednako relevantne elemente pripovijesti o ekonomskim migrantima u Europi tijekom 60-ih i 70-ih godina.

Vratimo li se cjelini broja, moglo bi se reći da je i on sâm obilježen figurom prijelaza: riječ je o posljednjem broju koji kao glavna urednica potpisuje Sandra Križić Roban. U rukama Ane Dane Beroš kao urednice tematskog broja i Sanje Horvatinčić kao izvršne urednice, ovo izdanje Života umjetnosti pokazalo se kao važan, višeglasan izbor uvida, ali i vrijedan dokument raznih vidova umjetničkog angažmana na temu migranata i izbjegličke krize. Pokazatelj je to pažljive osviještenosti s kojom ovdašnja umjetnička i istraživačka scena još uvijek uspijeva reagirati na teme izbjeglištva, čega je recentan primjer i predstava Čekanja udruge Arterarij, temeljena na priči bračnog para iračkih tražitelja azila.

Porast agresivnosti prema inicijativama koje nastoje pomoći migrantima i azilantima, širenje paranoje prema “unutrašnjim neprijateljima” koje se počinje javljati i s najviših političkih instanci, sve to samo podcrtava vrijednost ovakvog angažmana koji nastoji zagovarati neke druge, solidarne perspektive. U tom smislu, raznovrsna zrcaljenja izbjegličkih i ovdašnjih migrantskih iskustava na koja ukazuje ovaj broj Života umjetnosti pokazuju se kao izuzetno vrijedna lekcija.