Volonteri imaju besplatan ulaz na sve programe konferencije i osiguran ručak, a njihovi poslovi uključuju rad na info pultu, pomoć stranim govornicima i podršku na akademskim sesijama.

Pitanja možete uputiti na mail volonteri[at]odrast.hr.

Prijave su otvorene do ponedjeljka 21. kolovoza, a šalju se putem formulara.

Kako je navedeno u priopćenju, na razgovoru je zaključeno kako umjesto da popravlja situaciju u civilnom društvu, Europski socijalni fond – ESF uglavnom ne unaprjeđuje ni civilni sektor ni kvalitetu života građanstva. Prema sadašnjem modelu sredstva su većinom utrošena u projekte s jednokratnim utjecajem. Vanjska evaluacija provedbe ESF-a također pokazala je mnoge poteškoće koje su na kraju negativno utjecale na rad i održivost organizacija civilnoga društva, kao i na kvalitetu i društvene koristi projekata. U evaluaciji je stoga zaključeno kako je cijela komponenta dobrog upravljanja neuspješna. 

Gongov Nikola Buković u svom je izlaganju izdvojio četiri skupine najvažnijih problema utvrđenih analizom: slabo mjerenje uspješnosti financiranih potpora; relevantnost i smislenost dodijeljenih potpora; otkazivanja planiranih natječaja i njihove štetne (nenajavljene) izmjene i velika kašnjenja; poteškoće u procesima praćenja i izvještavanja koje izrazito otežavaju rad korisnicima te ograničavaju razvojni potencijal potpora. Naglasio je kako zbog ovih problema ne možemo pratiti napredak niti vidjeti sistemske promjene u politikama, koje su trebale utjecati na unaprjeđivanje demokracije, društva, mijenjanje javnih politika, borbu protiv korupcije itd. Neki od najvažnijih natječaja za udruge predviđeni u ovom elementu Europskog socijalnog fonda – primjerice, oni koji su trebali jačati udruge za rad na uvođenju građanskog odgoja, borbu protiv korupcije te pružanje besplatne pravne pomoći – nikad nisu, niti će biti raspisani. S obzirom da su neki od njih, poput onog usmjerenog razvoju građanskog odgoja i obrazovanja, pripremani od siječnja 2016. godine, teško je vjerovati da se ne radi o direktnom političkom utjecaju na trošenje sredstava Europskog socijalnog fonda, rekao je Buković te dodao kako je “ova os realno neuspješna i to ne kažu Gong ili druge udruge, nego samo Ministarstvo rada i Europska komisija”.

“Organizacije civilnog društva se trebaju, poučene dosadašnjim iskustvom isključivanja iz društvenih procesa, okrenuti prema zagovaračkim aktivnostima kako bi javnost i državne institucije dobile uvid u društveni utjecaj koji su ostvarile kroz dosadašnje djelovanje”, istaknula je Mira Anić iz Udruge Zvono te članica Odbora za praćenje Operativnog programa Učinkoviti ljudski potencijali, koji nadzire provedbu ESF-a. Također je napomenula kako je civilni sektor duboko razvodnjen i uništen ovakvim načinom sustava financiranja, ali nisu ESF-ovi jedina metoda da se civilno društvo stavi pod kontrolu. “Potrebne su jasne granice kada civilno društvo može funkcionirati kao pružatelj usluga u službi javne politike, a kada ima dužnost da snažnije utječe na promjenu iste politike ako ona nije u službi demokratizacije, izjednačavanja mogućnosti i temeljnih ljudskih prava”, zaključila je Anić.

Domagoj Šavor iz Klubture podijelio je iskustvo iz perspektive nezavisne kulture: “Zbog nepovoljnih praksi upravljanja Fondom i administrativnog preopterećenja koje su organizacije u nezavisnoj kulturi iskusile, kroz našu analizu je zaključeno da se proteklo programsko i financijsko razdoblje doima nedorečeno, nedovršeno i neiskorišteno u kontekstu potencijala za značajnije promjene položaja organizacija u kulturi u odnosu na ostale aktere u polju kulture”.

Na kraju, ostaje otvoreno pitanje kakva će biti korist od saznanja iz vanjske evaluacije. Ona sadrži 47 preporuka te, kako kaže Buković “mi ne smatramo da je nužno da dobro upravljane podrazumijeva da se sve preporuke prihvate, ali moramo znati koje su javne pozicije i očitovanja o svakom do pojedinih elemenata”. To je posebno relevantno u kontekstu da za tzv. watchdog udruge (organizacije koje nadziru i kritički propituju rad tijela vlasti) nisu predviđena sredstva u novom financijskom razdoblju. Bez kvalitetnog i transparentnog sustava poboljšanja praksi u provedbi EU financiranja, prijeti nam još potraćenih prilika i novaca bačenih u vjetar, koji se mogu koristiti za poboljšanje u našem društvu. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Ista ideja nalazi se i u srži odrasta, teorije koja posljednjih godina s aktivističkih margina polako ulazi u polje društvenog i političkog mainstreama, prije svega zbog sve alarmantnijih upozorenja znanstvene zajednice o posljedicama nekontroliranog iskorištavanja prirodnih resursa. Iluziju o ekonomskom rastu kao rješenju za prosperitet u budućnosti sada je do kraja ogolila globalna pandemija koja je pokazala kako je ovakav sustav – temeljen na iskorištavanju ljudi i prirode – duboko podložan krizama.

“Iako svjetska ekonomija proizvodi više nego ikada prije, ne uspijeva se brinuti za ljude i planetu – bogatstvo se gomila, a planeta je opustošena”, ističe se u otvorenom pismu stručnjaka i stručnjakinja koje donosi smjernice pokreta odrasta za društveni i ekonomski oporavak nakon koronakrize, a koje je u hrvatskom prijevodu objavio Institut za političku ekologiju.

“Da bismo započeli tranziciju u radikalno drugačije društvo, umjesto da očajnički pokušavamo ponovno pokrenuti destruktivni stroj za rast, predlažemo da učimo na prethodnim lekcijama i obilju društvenih i solidarnih inicijativa koje su proteklih mjeseci niknule svijetom”,  navode i predlažu pet principa za oporavak ekonomije i temelj stvaranja pravednog društva.

U njima se zagovara postavljanje ljudskog života i dobrobiti u središte gospodarskih aktivnosti, radikalno preispitivanje ekonomije rada te demokratizacija društva i uključivanje svih njegovih članova, a posebno marginaliziranih skupina, u donošenje odluka koje se tiču njihovih života. Redistribucija bogatstva i klimatska pravda ističu se kao temelj za dubinsku društvenu i ekološku transformaciju.

A da će se bitne promjene umjesto na globalnim ili nacionalnim događati upravo na lokalnim razinama, pored Amsterdama pokazuju i drugi europski gradovi uvodeći mjere koje u značajnoj mjeri mogu ublažiti posljedice pandemije koronavirusa. Mnoge od njih odnose se na prometnu infrastrukturu, pa tako Berlin i Budimpešta prenamjenjuju dijelove kolnika u biciklističke trake, a Beč širi zone smirenog prometa u ulicama stambenih četvrti. Pridružio im se i Bruxelles koji je unutar cijelog centra grada uveo ograničenje brzine i dao apsolutnu prednost pješacima za kretanje čitavom površinom ulica, dok Milano u idućim mjesecima najavljuje proširenje pješačkog i biciklističkog prostora u čak 35 kilometara prometnica.

Jednostavne i sigurne rute te više prostora na pločnicima omogućuju sigurno kretanje koje je dostupno većini, doprinose smanjenju broja putnika u javnom prijevozu, a time i smanjenju virusne transmisije – pojašnjavaju iz Sindikata biciklista koji poziva na promjenu prometne politike u korist pješaka i biciklista kako bi se ublažile posljedice virusa. Donose i konkretne mjere koje bi se trebale provesti na razini jedinica lokalne samouprave, uz pomoć  Ministarstva mora, prometa i infrastrukture koje je dužno stvoriti regulatorni okvir i “pokazati da je prometna politika važan doprinos ljudskom zdravlju”.

“Korona je izvukla na vidjelo globalnu povezanost našeg društva. Nadolazeća ekonomska kriza će ukazati na krhku ovisnost svakodnevice o dugim lancima opskrbe u industriji, prehrani, prometu… Kriza je nužno i prisila da preispitamo modele koje uzimamo zdravo za gotovo”, ističu u Sindikatu biciklista, a na sličnom su tragu potpisnici otvorenog pisma koji pozivaju da ovog puta, umjesto spašavanja korporacija, spašavamo ljude i planetu.

“Što bi trebala biti zadaća biblioteka i bibliotekara u trenutku kada ukoričene knjige i časopisi prelaze u digitalno, a pristup digitalnim knjigama i časopisima postaje ograničen centraliziranim digitalnim platformama? Što se događa kada biblioteke nekritički preuzimaju tehnološka rješenja koja ih ograničavaju u pružanju slobodnog pristupa knjigama i časopisima ravnopravno svim članovima društvene zajednice?”, neka su od pitanja koja ova knjiga otvara.

Na razgovoru pod nazivom Kritičko bibliotekarstvo, disruptivni mediji i taktičko obrazovanje o praksama koje mogu pružiti otpor procesima komodifikacije znanja i slijepoj vjeri u tehnološka rješenja govore Aleksandra Pikić, Boris Bosančić, Petar Jandrić, Mario Hibert te urednici Vedran Horvat i Tomislav Medak. 

Annamaria Babos i Petra Horogh iz organizacije Közösségben Élni, predstavile su kooperativno stanovanje u Budimpešti koje se u slučaju njihove organizacije zasniva na participativnosti i nehijerarhičnosti, a osim organiziranja suživota u zajedničkom prostoru, svoje aktivnosti usmjeravaju na šire područje kvarta čime doprinose reaktivaciji zajednice i ponovnom podruštvljenju zanemarenih prostora.  Roterdamski City in the Making pak zauzima privremeno prazne zgrade i prilagođava ih sličnom načinu kooperativnog stanovanja namijenjenog osobama koje nemaju uvijete za traženje socijalnih stanova, a istovremeno si ne mogu priuštiti kredite i kupovinu nekretnine. Njihova inicijativa također je izrasla iz tržišne krize kada su investitori na vlastiti trošak brojne nekretnine odlučili staviti u “hibernaciju” čekajući bolje tržišne uvijete. Članovi organizacije tada bi tražili pravo na zauzimanje napuštene zgrade kao i sredstva koje  je investitor već pristao izgubiti. S dobivenim resursima obnovili bi unutrašnjost kako bi prostor što prije bio spreman za upotrebu. Osnovni im je cilj razviti zajednice da budu samoodržive, što pokušavaju postići pristupačnim stanarinama, poticanjem korištenja alternativnih valuta unutar zajednice te međusobnom potporom stanara i šireg kvarta. Kao najveći problem ističu privremenost takvog uređenja, nakon čega se zgrada vraća njenom vlasniku. Također, ovaj model podrazumijeva da što je veća kriza, oni su uspješniji – a to nije dugoročno održivo – stoga paralelno rade na pronalaženju drugih, održivijih načina kooperativnog stanovanja.

Predstavljajući hrvatske politike stanovanja u sklopu programa Mogu li naše kuće biti naš dom?, kao neke od najugroženijih skupina istaknuti su mladi, Romi i izbjeglice. Josip Miličević iz Mreže mladih Hrvatske istaknuo je kako se mladi u Hrvatskoj iz roditeljskog doma odeseljavaju u prosjeku s 32 godine, a u usporedbi s ostalim europskim zemljama, to je uvjerljivo najkasnije. Nezaposlenost, nedostatak javnih stambenih prostora, previsoke cijene stanarine u odnosu na niske plaće ili takozvane naknade za stručno osposobljavanje kao i kreditna nesposobnost glavni su razlozi stanja koje ima razorne posljedice za društvo u cjelini. Mladi se kasno osamostaljuju, nemaju osjećaj društvene vrijednosti niti mogućnosti samostalnog djelovanja u zajednici ili osnivanja vlastitih obitelji. Osamostaljivanje je posebno problematično u turističkim sredinama gdje su stanovi puno skuplji, a posebno su u teškom položaju studenti koji su zbog nedovoljnog broja studentskog smještaja također usmjereni na nemilosrdno tržište rentijerstva.

Bojan Mucko i Siniša Senad Musić govorili su o problemima stanovanja romskih zajednica u Hrvatskoj, pri čemu su kao najveći problem istaknuli još uvijek izraženu segregaciju. Iako postoji opći cilj desegregacije romskih naselja, još uvijek nije donesena niti jedna mjera koja bi to potaknula u praksi, naglasio je Musić. “Velika sredstva namijenjena ostvarivanju boljih uvjeta života i desegregaciji koriste se za minorne zahvate u segregiranim naseljima koja nastavljaju rasti. U lošim životnim uvjetima među mladima koji zbog pohađanja također segregiranih škola, nemaju mogućnost nastaviti obrazovanje, raste upotreba alkohola i droga te se među novom generacijom ponovno javlja samoostvarivo proročanstvo njihovih roditelja. Socijalno stanovanje trebala bi biti mjera desegregacije romskih naselja i njihovog boljeg uključivanja u društvo”, istaknuo je Musić.

Julija Kranjec iz Centra za mirovne studije opisala je proces stambenog zbrinjavanja izbjeglica u Hrvatskoj kao i goruće točke sustava koje će uskoro postajati sve vidljivije. Kao što je već poznato, tražitelji azila u Hrvatskoj smješteni su u prihvatnim centrima u Kutini i zagrebačkim Dugavama. Nakon što im je osigurana pravna zaštita, imaju pravo na dvije godine korištenja besplatnog smještaja koji odgovara predviđenim parametrima. U Hrvatskoj je do sada dodijeljeno oko četiristo azila, od čega je više od pola u posljednje dvije godine, što znači da će uskoro sve te osobe ostati bez prava na korištenje smještaja. Do sada je praksa pokazala kako takve osobe najčešće život nastavljaju u prihvatilištu za beskućnike, a čak i oni koji imaju posao imaju plaću premalu da bi si mogli priuštiti uobičajeno stanovanje. “Proučavanjem svih modela”, ističe Kranjec, “ispada da najbolje funkcioniraju gradovi koji imaju najveći broj javnih stanova, jer u tom slučaju nije bitan status pojedinca i stanovanje je dostupnije svima”.

Time dolazimo do krovnog problema hrvatskih stambenih politika koji su najuočljiviji upravo u gradu Zagrebu. Dok gradovi zapadnih europskih zemalja imaju i do 40 posto stambenog fonda u javnom vlasništvu, u Zagrebu je to tek 2 posto. To je jedan od uzroka “tihe izvanredne krize”, kako se naziva stambena kriza, također prisutna u zemljama istočne i južne Europe. Umjesto povoljnog javnog stanovanja koje bi istovremeno trebalo regulirati tržišne cijene najma, stanovnici ovih zemalja gurnuti su prema kupnji stanova putem visokog kreditnog zaduživanja. Država to potiče sponzoriranjem stambenih kredita, prema politikama koje su vrlo heteronormativne, točnije odnose se isključivo na heteroseksualne bračne zajednice. Razvijanje socijalnog stanovanja čini se kao logičan korak koji bi adresirao više problema urbanog stanovanja, no ako uzmemo u obzir iskustva ostalih europskih zajednica, vidljivo je kako samo povećanje stambenog fonda ne znači nužno višu kvalitetu života. Osim navedenog potrebno je također omogućiti horizontalni razvoj urbanih inicijativa koje će djelovati unutar zajednice i pravovremeno adresirati potencijalne krize.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Gradovi danas sve više postaju mjesta sukoba različitih razvojnih koncepcija u kojima se nerijetko gubi javni interes, a građani postaju metom komodifikacije te zagrađivanja javnih prostora i prostora stanovanja, ali i nestankom zajedničkog planiranja i suodlučivanja. U tom procesu ne samo da sve više gube svoje pravo na grad i na “gradsko”, već su ujedno suočeni sa sistemskim politikama depolitizacije gradskog kao javnog, ali i s potpunim urušavanjem urbanih ekosustava koji su donedavno osiguravali bitne životne potrebe.

Ipak, sve je više primjera u kojima kroz razne oblike udruživanja i mobilizacije građani u nekim europskim gradovima razvijaju ili pokreću prakse koje se opiru neoliberalizaciji grada te mijenjaju i preobražavaju grad kako bi on bio što dostupniji svima. Bilo da se radi o mikroinicijativama koje mijenjaju način života i stanovanja u kvartovima i četvrtima, većim razvojnim planovima koje grad vide kao prostor zajedničkog ili pak hrabrim politikama vlasti “pobunjenih gradova” poput Barcelone ili Grenoblea, koje grad vraćaju građanima, svi ti primjeri na različitim stupnjevima ostvarenja ili ambicije kroz neposlušnost, imaginaciju i novu praksu stvaraju drugačiji grad.

Na javnoj raspravi Dobar grad za sve u razgovoru s aktivistima, građanima i stručnjacima iz Ghenta, Rotterdama, Beograda i Budimpešte bit će riječi o idejama i politikama koje proizlaze iz koncepcije grada kao zajedničkog dobra (ili skupa zajedničkih dobara) kao i o trenutnim pokušajima nekih grupa iz tih gradova da, četvrt po četvrt, mijenjaju svoj grad.

U raspravi sudjeluju Michel Bauwens iz Fondacije Peer to Peer, Ana Džokić i Marc Nielsen iz Stealth.unlimited, Ksenija Radovanović iz inicijative Ne davimo Beograd i Annamaria Babos i Petra Horogh iz inicijative Közösségben Élni.

Raspravu moderira Vedran Horvat iz Instituta za političku ekologiju.

Javni pristup besplatnoj pitkoj vodi komunalni je standard, a grad Zagreb leži na prirodnim izvorima i tokovima pitke vode. Zagreb također ima tradiciju punktova s besplatnom pitkom vodom, no istovremeno je grad koji ima izrazito nisku kulturu dostupnosti besplatne pitke vode u javnom prostoru. Vidljiv je trend neodržavanja i uklanjanja postojećih česmi ili slavina s pitkom vodom, pa tako neki od najpoznatijih gradskih javnih parkova (Cmrok, Tuškanac, Dotrščina), trgova (Trg bana Jelačića, Kvatrić), čitav Gornji grad ili savski nasip nemaju pristup besplatnoj pitkoj vodi.

U najbližem susjedstvu, osim što su zastupnici slovenskog parlamenta u studenom 2016. izglasali promjenu ustava kojom je građanima zajamčeno pravo na pitku vodu kao javno dobro, Ljubljana je iste godine proglašena i zelenom prijestolnicom Europe. U promotivnim materijalima Grada naglašava se da javne česme nisu samo ukras grada već podsjećaju i da se u Ljubljani pije kvalitetna voda. U Rimu postoji ekstenzivna mreža javnih česmi, pitka je voda dostupna gotovo doslovno na svakom koraku, a građani plaćaju račune koji su među najnižima u Europi. Također, pored svake fontane po kojima je Rim poznat, postoji i javna česma.

Povodom tridesete obljetnice obnove Manduševca, platforma 1POSTOZAGRAD pokrenula je kampanju u suradnji s organizacijama civilnog društva i drugim inicijativama da glavni zagrebački trg ponovo dobije punkt s besplatnom pitkom vodom. “Manduševac je odabran kao važno simbolično i svima poznato mjesto kao bi se javnost lakše senzibilizirala za temu nedostupnosti pitke vode, odnosno i kao uvod u formalnu incijativu za novu mrežu javnih česmi za grad. Činjenica da sva sila gradskih stručnih službi prilikom obnove Manduševca nije prepoznala njegovu primarnu ulogu pojila je prilično nevjerojatna, i taj propust treba ispraviti”, objašnjava Saša Šimpraga, idejni začetnik i voditelj platforme.   

Inicijativu podržavaju Zelena akcija, Pravo na grad, Parkticipacija, Sindikat biciklista, Mapiranje Trešnjevke, Zakaj? Za KAJzericu! te Hrvatsko društvo krajobraznih arhitekata. “Praksa širih podrška incijativa je nešto što 1POSTOZAGRAD prakticira od početka, pa tako i na nizu incijativa koje su u tijeku. 1POSTOZAGRAD sam i osnovao nakon godina samostalnog bavljenja zagovaranjem, a sve kako bi osnažio vidljivost i pospješio uspjeh incijativa. Šire podrške uvjetuju bolju recepciju kod nadležnih gradskih tijela, ali i kod medija. U slučaju Manduševca, radi se o prijateljskim organizacijama i incijativama, koje su ujedno uglavnom i najaktivnije na pitanjima javnog prostora grada. Za primjer mogu navesti izuzetno važnu incijativu Park za Kajzericu i našu najveću do sad listu podrške koja je, kao dio kampanje, uključila i niz javnih osoba”, kaže Šimpraga.  

Udruga Zakaj? Za KAJzericu! prilikom povezivanja s 1POSTOZAGRAD bavila se idejom da se jedina preostala zelena površina u sredini stambenog dijela Kajzerice uredi kao park. Zbog toga su organizirali razna događanja za stanovnike kako bi se površina doživjela kao mjesto središnjeg okupljanja stanovnika, a također su organizirali sadnju voćaka kao početak urbanog vrta, gledanje zvijezda u suradnji s Hrvatskim društvom astronoma, proljetni piknik sa stanovnicima Kajzerice. “Tijekom vremena povezivali smo se s brojnim udrugama i inicijativama koje djeluju na području Grada, sa željom da se unaprijedi kvaliteta života građana. Podržali smo tako i projekt Savica za Park, građane Središća i slično”, kaže Ana Gugić iz udruge.

Pokretač većine spomenutih inicijativa je neplansko, šerifsko korištenje javnog prostora, konstantna izgradnja na preizgrađenim područjima koje ne prati odgovarajuća infrastruktura, ističe Gugić. “Mislim da je to glavni razlog pojavljivanja sve većeg broja inicijativa i udruga koje okupljaju pojedince u želji da se neke stvari ipak urede i srede. Pomaci su mali i spori, ali ipak postoje. Samo naša inicijativa se uspjela izboriti da se u kvartu izgrade škola i vrtić koji su godinama bili na čekanju, kao i u mnogim okolnim kvartovima koji ih još nisu dobili. Postigli smo mnoštvo malih pomaka u svrhu sređivanja života u kvartu koji nisu medijski zanimljivi, pa samim time nisu niti poznati, ali to nije niti bitno”. “Zagreb je grad koji se vodi klijentelistički i nepošteno i tu je početak problema. Incijative koje se tome protive uglavnom su reakcija na partkularne probleme, a manje politički artikulirane alternative”, istaknuo je Šimpraga koji je od recentnih incijativa istaknuo borbu za park na Savici.

Osim kao odraz nebrige, uklanjanje česmi može se promatrati i u kontekstu sve veće privatizacije javnih dobara. Kao što je pokazao izvještaj “Naša voda: Analiza upravljanja vodnim uslugama”, u Hrvatskoj dominira model birokratskog upravljanja, ali uz elemente novog javnog menadžmenta, poput koncesioniranja usluga pročišćavanja otpadnih voda i sve većeg oslanjanja na financiranje prodajom usluga potrošačima, a ne iz proračuna. Izvještaj je nastao u okviru projekta protiv korupcije u upravljanju prostorom i prirodnim resursima Zelene akcije i partnera, a u sklopu projekta za povećanje transparentnosti u upravljanju vodnim i prostornim resursima, Institut za političku ekologiju izradio je analizu pod nazivom “Poruka u boci – Analiza javne politike koncesija za crpljenje vode radi flaširanja i stavljanja na tržište”.

Nasuprot uvriježenom mišljenju o Hrvatskoj kao zemlji neograničenih vodnih resursa, ako se gledaju samo obnovljive zalihe podzemne vode koje se u pravilu koriste za ljudsku potrošnju, za razliku od površinskih i vanjskih vodnih resursa, analiza je ukazala da bi vodno bogatstvo trebalo koristiti racionalnije. Trenutno raspolažemo s oko 2000 metara kubičnih najkvalitetnijeg vodnog resursa, obnovljivih podzemnih zaliha vode, po stanovniku. Vodu za ljudsku potrošnju kroz uslugu javne vodoopskrbe crpe i isporučuju isključivo javna poduzeća, a crpe i pakiraju odnosno flaširaju radi prodaje na tržištu isključivo privatna poduzeća. Dok flaširanje mineralne gazirane vode ima višestoljetnu povijest, u Hrvatskoj se tek u posljednjih petnaest godina u znatnijoj mjeri počinje flaširati i negazirana voda. 

Voda je u Hrvatskoj zakonski određena kao opće dobro, pa privatna poduzeća koja vodu namjeravaju koristiti u gospodarske svrhe moraju odlukom Vlade dobiti pravo korištenja u obliku koncesije na osnovu koje su državi dužni plaćati koncesijsku naknadu. Prema zakonskom okviru, koncesije se iznimno dodjeljuju na zahtjev, no u praksi to se pokazuje kao pravilo. Također, koncesije za zahvaćanje vode za tehnološke potrebe proizvođačima flaširane vode često se dodjeljuju zajedno s koncesijama za flaširanje vode, pa se ista voda koristi za dvije različite namjene. To često dovodi do zloupotreba jer su koncesijske naknade za tehnološke potrebe čak 187 puta manje.

Trinaest privatnih poduzeća, od kojih su tri najveća i s najvećim prihodima Jamnica, Podravka i Cedevita, godišnju koncesijsku naknadu plaćaju prema količini zahvaćene vode u iznosu od 3 lipe po litri zahvaćene vode. Do 2010. tu su naknadu plaćali prema 2,5 posto od prihoda od prodaje flaširane vode, no nakon zajedničkih lobističkih napora spomenutih poduzeća, koncesijska je naknada određena na iznos od 3 lipe. Stoga ne čudi da je Republika Hrvatska u 2015. godini uprihodila oko 13 milijuna kuna na ime koncesijskih naknada, a prihodi domaće industrije flaširane vode procjenjuju se na oko milijardu kuna godišnje. Istodobno, Hrvatska je na 12. mjestu u svijetu po potrošnji flaširane vode, unatoč kvalitetnoj i do 1000 puta jeftinijoj vodi iz javne vodoopskrbe.

Svakako, problem flaširane vode dovodi nas do širih društvenih pitanja. Zaštita prirodnih resursa općenito nije na zadovoljavajućoj razini, a problem dostupnosti besplatne pitke vode  jedan je od njenih efekata. Nije naodmet spomenuti da je 2010. pri glasanju o Rezoluciji Ujedinjenih naroda o pravu na pristup pitkoj vodi i odvodnji otpadnih voda kao ljudskom pravu Republika Hrvatska bila suzdržana, te da petnaest posto stanovnika još uvijek nema pristup javnoj vodovodnoj mreži. Werner Wiartalla, stručnjak za energetsku i financijsku održivost berlinskog društvenog centra Ufa Fabrik, predstavio je početkom listopada 2016. u Zagrebu koncept ekološke održivosti centra. Tom je prilikom istaknuo da mu se čini nevjerojatnim da još uvijek zalijevamo toalete pitkom vodom, dok nam isto ne bi palo napamet da činimo i s vinom. Vino, naime, poentirao je, veoma cijenimo. U Hrvatskoj se još uvijek, na legislativnoj razini, ali i razini građanske svijesti, ne promišlja o mjerama za ponovno korištenje voda, odvodnju koja ne zahtijeva prijenos otpada putem pitke vode, poticanje skupljanja kišnice, kao što se ne sprječava betonizacija izvora ili prirodnih ležišta pitke vode ili devastacija krškog tla.

Program Voda i javni prostor, kojem je u fokusu pitanje (ne)dostupnosti besplatne pitke vode u javnom prostoru Zagreba, voda kao element javnog prostora te općenito voda kao javno dobro, zaključen je, kao i projekt u sklopu kojeg je proveden – Ars Publicae. No, kao što naglašava Saša Šimpraga, “borba za vodu kao javno dobro počinje na konkretnoj česmi. Kao i ranijih godina, i program Voda i javni prostor ostavlja grad boljim nego kakav je bio kad je program počinjao. Niz incijativa za popravak postojećih česmi, koje su pokrenute kroz program i u suradnji s 1POSTOZAGRAD, ove će godine imati prve rezultate. Bio je to prvi korak prema novoj mreži javnih česmi”. Stoga je nedavno platforma 1POSTOZAGRAD objavila radni prijedlog nove mreže javnih česmi u Zagrebu o kojem detaljnije možete čitati ovdje te se uključiti u raspravu.

Prema prijedlogu, nužno je voditi računa da česma bude dostupna svima podjednako: djeci, odraslima, starijima i osobama s invaliditetom, odnosno potrebno je uvažiti ljudsku raznolikost po pitanju mogućnosti dosezanja slavine. Kod novih javnih česmi mogućnost konzumacije vode svakako bi trebala biti osigurana i za životinje. Nove gradske česme trebale bi biti suvremeno oblikovane, jedinstvene i prepoznatljive. Time bi, s jedne strane, javni prostor bio opremljen sadržajem koji je nasušno poteban i predstavlja civilizacijski minimum, s druge bi strane bio manifestiran dizajnerski potencijal oblikovanja komunalne opreme koja ulazi u javni prostor grada, te s treće strane, takva bi mreža afirmirala vodu kao javno dobro.  

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

U Hrvatskoj je preko 85 posto stanovništva pokriveno zdravstveno ispravnom, kvalitetnom vodom iz vodoopskrbnog sustava. Usprkos tome, naša je zemlja 12. u svijetu po potrošnji flaširane vode po stanovniku. U Hrvatskoj se na vodu iz boce, tisuću puta skuplju od one iz vodovoda, godišnje potroši nekoliko milijardi kuna, a najveći proizvođač flaširane vode je jedna od najprofitabilnijih tvrtki u Hrvatskoj.

Na tribini će biti predstavljena i Analiza javne politike sustava koncesija za crpljenje vode radi flaširanja i prodaje na tržištu koju je u posljednjih šest mjeseci proveo Tomislav Tomašević iz Instituta za političku ekologiju. Analiza je pokazala da poduzeća koja flaširaju vodu plaćaju državi tek 3 lipe po litri koncesijske naknade što čini samo 1% troškova najvećih proizvođača. Nejasan i nelogični pravni okvir omogućuje da za aromatizirane flaširane vode poduzeća plaćaju oko 200 puta manju koncesijsku naknadu od 3 lipe po litri. Nedovoljna je transparentnost sustava koncesija, a među državnim institucijama postoje neusklađeni podaci o tome koliko su poduzeća crpila vode i koliko su trebala platiti za koncesijsku naknadu. Najveći proizvođač flaširane vode ima operativnu dobit u poslovanju s vodom 10 puta veću od iznosa koncesijske naknade za crpljenje te iste vode.

Na tribini govore Tomislav Tomašević iz Instituta za političku ekologiju, Lidija Runko Luttenberger s Odsjeka za politehniku Filozofskog fakultea u Rijeci i redatelj Dario Juričan.

Na ta i mnoga druga pitanja odgovore će potražiti Institut za političku ekologiju u suradnji sa Zelenom Evropskom Fondacijom i uz podršku Heinrich Böll Stiftunga kroz jednodnevni seminar o utjecaju ekološke tranzicije na rad, radne uvjete i općenito transformaciju koncepta rada/posla koja se događa zbog rastućih ekoloških izazova. Seminar se održava 14. studenog u Novinarskom domu od 11 do 16 sati.

Prelazak i privrede i industrije na ekološk(ij)a, pravednije i održivije načine proizvodnje već se – uz više ili manje uspjeha – događa i globalno i na razini Evrope. U nekim slučajevima on gotovo da poprima format tehnoloških revolucija, u drugima se pak odnosi na sporije i postepene procese transformacije koji podrazumijevaju prilagodbu društava, građana i radnika. Iako u posljednjih nekoliko godina bilježimo rast zelenih poslova širom Europe, otvaraju se pitanja koja se tiču svijeta rada i novih oblika udruživanja. Budući da takva promjena stvara nepovratni utjecaj na radne uvjete, kvalitetu rada, sigurnost na rad, sigurnost posla, radno vrijeme i obrazovni sustav ona je ujedno i prilika za stvaranje nove ekologije rada koja bi poboljšala kvalitetu života, društvenu pravednosti i radne uvjete. Polazeći od novog poticaja za pokretanje industrijske politike u Hrvatskoj, ovaj seminar ima namjeru predstaviti različite poglede na stvaranje uvjeta za održivi rad u Hrvatskoj.

Raspored seminara potražite ovdje.

Commons, zajednička prirodna i kulturna dobra jednako dostupna svim članovima društva, s naglaskom na zajednička dobra u urbanom kontekstu bila su tema seminara u organizaciji Instituta za političku ekologiju i Zelene europske fondacije. Seminar je organiziran kako bi se prezentirali i raspravili primjeri održivih zajedničkih prostora, institucija i infrastrukture u Europi i našoj regiji te predstavile neke od borbi za zajednička dobra u Madridu, Berlinu, Beogradu, Sarajevu, Mariboru i Zagrebu. Legalna dostupnost, ali i svijest o mogućnosti slobodnog korištenja javnih prostora posebno je važna u trenucima privatizacije, komodifikacije i komercijalizacije gradova koji kao kolektivna produkcija u njemu živućih ljudi, predstavljaju commonse kao takve.

Lucia Lois iz višenamjenskog samoupravljačkog autonomnog prostora El Patio Maravillas na seminaru je pričala o madridskom skvoterskom pokretu koji skvotanje koristi kao oruđe zbog potrebe za praznim prostorom, ali i za lociranje napuštenih i iskoristivih prostora diljem grada. Djeluju tako da zauzmu neku napuštenu zgradu i otvore ju lokalnoj zajednici za različite sadržaje. Na žalost, takve aktivnosti ograničenog su roka trajanja zato što ih prije ili kasnije, u trenutku kada privatni investitor ili grad zgradu odluči podrediti komercijalnom interesu, policija izbaci iz zauzetog prostora. Lois ističe kako takvu situaciju ne smatraju idealnom, zbog čega je jedan od njihovih ciljeva legalizacija, odnosno stavljanje društvenih aktivnosti u skvotiranim prostorima unutar zakona. 

El Patio Maravillas od početka se želio pozicionirati kao politički pokret i otvarati pitanja o zajedničkim dobrima. Na lokalnim izborima u Madridu 2015. godine odlučili su se pridružiti platformi Ahora Madrid, kada je predstavnica koalicije Manuela Carmena postala gradonačelnicom. Iako sama organizacija El Patio Maravillas nije dio platforme, neki njeni članovi postali su gradski zastupnici, zbog čega je Lois imala priliku pričati o zamkama političkog djelovanja “iz unutra”. Njihov cilj stvoriti je legalni okvir unutar kojeg bilo tko može zatražiti slobodan prostor za okupaciju i rad, no u djelovanju javnih institucija ima jako malo mjesta za javna dobra, tvrdi Lois. Problem je i činjenica da je većina pogodnih prostora već privatizirana, a spominjala je i problem prioritiziranja aktivnosti unutar širokih koalicija. Zajednički prostori tako nisu pri vrhu liste prioriteta trenutne koalicije, dok istovremeno unutar vlasti ne mogu biti do kraja radikalni.

Marco Clausen predstavio je Nachbar­schafts­akademie, samoorganiziranu otvorenu platformu za urbano i ruralno dijeljenje znanja, kulturne prakse i aktivizam. Objasnio je kako su urbanistički planovi iz doba modernizma omogućili stvaranje slobodnih prostora na ondašnjim granicama Berlina, pa tako i praznu parcelu gdje se danas nalazi njihov vrt. Nakon krize u građevinskoj industriji 2009. godine u gradu je nastao vakuum neiskorištenih prostora, a jedan takav unajmila je njihova organizacija kao privatni entitet, no ostavili su ga otvorenim svima za različite načine upotrebe, pogotovo ako je riječ o neprofitnim i aktivnostima vezanim za učenje. Prostor tako dijeli više različitih korisnika koji se samostalno financiraju. 

Nakon što se tržište nekretnina oporavilo, a zbog aktivnosti vrta prostor u njegovoj okolici je gentrificiran, parcela je ponovno dobila veliku vrijednost, kao i stanovi u blizini. Vrt je s vremenom postao jako popularan pa unatoč tome što mu je više puta prijetilo zatvaranje, lako ga je održavati na životu jer im u tome pomažu čak i mediji. Ipak, Clausen smatra da je došlo vrijeme kada takve stvari više ne mogu operirati u “zrakopraznom prostoru”. “U današnjim situacijama vlasništva samo se privatno nešto može posjedovati pa to onda otvoriti zajedničkoj upotrebi. U Njemačkoj nam treba zajedničko vlasništvo i također ne smijemo dopustiti da nitko drugi od takvog djelovanja profitira”, zaključuje Clausen. 

Iz regionalne borbe za zajednička dobra Iva Čukić iz Ministarstva prostora predstavila je pokret Ne davimo Beograd koji se bori protiv devastacije centra grada u svrhu krupnog kapitala i privatnih investitora, a koji smo detaljno pratili. Pokret je također utjecao na stvaranje Građanskog fronta koji okuplja inicijative iz drugih gradova Srbije s različitim fokusima borbe za zajednička dobra. Možda još zanimljiviji bio je primjer građanske inicijative iz Sarajeva koja je početkom 2016. godine započela borbu Ne damo našu bolnicu! kojom se opiru privatizaciji jedine javne bolnice u gradu. U početku je akcije organiziralo desetak ljudi bez sredstava, no uspjeli su proizvesti atmosferu u kojoj su se građani osjećali slobodni doći i sudjelovati, a u prosvjedima im se pridružilo i osoblje bolnice. Za sada su se akcije pokazale uspješne, no Alma Midžić najavljuje kako sljedeće godine “slijedi pakao jer se očekuje privatizacija zdravstvenog sustava”. Ipak, nadaju se uspjehu i to isključivo zbog velikog broja političkih opcija koje međusobno ne surađuju i teško im je donositi bilo kakve odluke. O ostalim pokretima za zajednička dobra na tom području Midžić kaže da su još uvijek u eksperimentalnoj fazi.

Matic Primc objasnio je kako je nastala Inicijativa Mestni zbor u Mariboru koja istovremeno predstavlja aktivni politički angažman i nestranačku, grassroots snagu zajednice. Inicijativa je izrasla iz velikih slovenskih prosvjeda koji su počeli baš u Mariboru zbog korumpirane lokalne uprave, a danas okuplja samoorganizirane zajednice koje održavaju tjedne sastanke na razini gradskih četvrti na kojima se donose odluke o kvartovskim aktivnostima. Sastanci su nehijerarhijski, a odluke se donose isključivo konsenzusom zbog čega su procesi odlučivanja često iscrpljujući i dugački, no sa samopouzdanjem građana da zajednički mogu promijeniti vlastitu okolinu i prijedlozi aktivnosti postali su sve kompleksniji, kaže Primc. Hrvatski kontekst borbe za zajednička dobra ukratko je predstavilo više sudionika iz različitih organizacija i pokreta na raspravi koja je uslijedila, a za koju na žalost nije ostalo više vremena da bi se dotaknulo njihove uspješnosti i budućih ciljeva. Tako je seminar završio tek kao uvodna diskusija za neka buduća promišljanja zajedničkih dobara u urbanim i drugim kontekstima.