Početkom listopada Ivana Slunjski i Katja Šimunić predstavile su u Zagrebačkom kazalištu mladih koncept Instituta za istraživanje i arhiviranje plesa u nastajanju. Radi se o nezavisnoj organizaciji koja bi pružala teorijsko-znanstveno i arhivsko uporište umjetničkoj plesnoj praksi i srodnim izvedbenim disciplinama. Višegodišnji projekt mapiranja sadašnjosti hrvatskog suvremenog plesa započeo je praćenjem procesa rada na predstavi Glečer autorskog kolektiva u sastavu Pavle Heidler, Ana Horvat, Silvia Marchig i Sonja Pregrad. Prikazana je videodokumentacija nastanka plesne predstave kao dokument procesa rada (od prostora za probe preko generalne probe i premijerne izvedbe) koje je samo po sebi novo umjetničko djelo. No, Ivana Slunjski, koja se posljednjih 15 godina bavi kritikom i teorijom plesa, Glečer je pratila ne samo kao dokumentaristica već s namjerom da mu poslije pristupi analitički i teorijski u kontekstu hrvatske suvremene plesne scene, kaže da dokument procesa rada umjetničkog djela sam po sebi nije umjetnost, “ali iz dokumentirane građe može nastati novo umjetničko djelo”.

U kontekstu povijesti plesne umjetnosti, teško je govoriti o dokumentiranju i arhiviranju, prvenstveno zbog nedostatka i nedostupnosti (fizičkih) materijala, ali i činjenice da se ples smatra efemernom umjetnošću, umjetnošću trenutka. Zanimalo nas je kakva je situacija s arhiviranjem suvremenog plesa odnosno na koji je način moguće stvoriti arhiv žive umjetnosti. “Model kakav predlažemo nije isključivo usmjeren na arhiviranje, važnija je odrednica istraživanje. Predloženi istraživačko-arhivski model ustraje na dinamičnoj razmjeni, dokumentiranju i pohranjivanju građe i istodobnom kritičkom propitivanju i istraživanju pohranjenoga, na višerazinskom kontekstnom potkrepljivanju plesne umjetnosti, potičući pluralnost mišljenja i stalno angažirano i argumentirano reinterpretiranje arhivirane građe, uključujući i nova tumačenja ustaljenih interpretacija plesne povijesti. Rečeno se jednako odnosi na teorijska istraživanja i na umjetničke pristupe mogućim ponovnim izvođenjima pohranjene plesne građe (remakes, re-enactments, re-workings)”, kaže Slunjski. 

Institut bi se ponajprije temeljio na digitalnom pohranjivanju građe, što bi potencijalnim korisnicima uvelike olakšalo pristup informacijama: “Želimo stvoriti mjesto koje bi i umjetnicima i teoretičarima i studentima i svima zainteresiranima bila baza za istraživanje. S obzirom da kod nas svih ovih godina otkad bilježimo kontinuitet suvremene plesne umjetnosti, dakle govorimo od 1960-ih do danas, ne postoji sustavna teorijsko-znanstvena potpora plesu, a još manje da je ona institucionalizirana, to je djelomično razlog zašto je ples u usporedbi s drugim umjetnostima akademski i društveno marginaliziran. Krajnji je čas da se to promijeni. Istraživačko-arhivski institut, kad bi zaživio u punoj snazi, svakako bi pridonio vidljivosti i društvenom valoriziranju plesne umjetnosti”. 

Upitana na koji način arhiv može uključiti plesnu zajednicu u arhiviranje, Slunjski smatra da je možda najvažnije da takav proces prođu učenici plesnih škola i studenti plesnog odsjeka ADU-a kao jednu od metoda upoznavanja s vlastitom plesnom poviješću. “S aspekta aktiviranja također je zanimljivo umjetnički upravljano arhiviranje, odnosno razvoj vlastitih umjetnikovih modela dokumentiranja kao sastavnog dijela kreativnog procesa. Ako institut doista postane bazom korisnih i dostupnih informacija, kako je zamišljeno, onda će svaki ozbiljan istraživač, teoretičar, kritičar, novinar ili student posegnuti za njima”. S obzirom na to da je projekt u ranoj razvojnoj fazi, pokretači nisu odlučili koji bi model financiranja i/ili samofinanciranja bio najprimjereniji okolnostima u hrvatskoj kulturi i društvu. “U Europi ima uhodanih i uspješnih primjera sličnih organizacija od kojih bismo voljeli učiti, jedan od njih je, primjerice, Udruženje njemačkih plesnih arhiva. Kao sljedeći korak planiramo izradu elaborata kojom ćemo obuhvatiti i problematiku financiranja i održivosti”. 

Sljedeće su izvedbe Glečera 3. i 4. prosinca u ZKM-u kada je najavljen nastavak dokumentacije procesa, ovaj put uz sudjelovanje publike i dokumentiranje njihovih reakcija.