Slučaj Yazdana Fayyaza tek je najrecentniji primjer nedosljednosti sustava integracije koji s jedne strane azilantima garantira određena prava, a s druge sustavno otežava ili čak onemogućuje ostvarenje prava u praksi. Štoviše, kada se u obzir uzme kontekst nasilnog režima kontrole migracija, nedorečenosti integracije postaje neuvjerljivo jednostavno pripisivati zakonskim propustima ili tromosti birokracije – umjesto institucionalnom produžetku protjerivanja. Represija i odvraćanje stoga nisu nešto što ostaje na granici, već se njihovi učinci prelijevaju na institucije, društvo i svakodnevno iskustvo izbjeglica. Jedan od faktora koji pridonosi takvom stanju zasigurno je i brisanje iskustva izbjeglica iz javnog, ali i akademskog diskursa. Na tom je tragu problemu izbjeglištva pristupila aktivistkinja i istraživačica Emina Bužinkić u svojem nedavno održanom online predavanju.

Predavanje pod naslovom (Ne)sigurni identiteti: politike rase i etniciteta u vrijeme socijalnog distanciranja održano je u sklopu istraživačkog projekta Europski režim iregulariziranih migracija na periferiji EU: od etnografije do pojmovnika (ERIM) kojeg provodi Institut za etnologiju i folkloristiku. Projekt okuplja regionalne znanstvenike koji terenskim etnografskim metodama “nastoje zahvatiti razine i iskustva različitih aktera, od izbjeglica i migranata, preko članova lokalnih zajednica do zaposlenika i predstavnika tijela lokalnih vlasti, međunarodnih i drugih organizacija. U otklonu od razumijevanja režima migracija kao označitelja apstraktne i monolitne moći države,  ERIM režimu iregulariziranih migracija pristupa kao dinamičnom polju heterogenih, pa i suprotstavljenih praksi i interakcija različitih aktera koje se pritom na specifične načine artikuliraju na periferijama EU”.

Fokus znanstvenog rada Emine Bužinkić upravo su načini preslikavanja represivnih migracijskih režima u svakodnevni život izbjeglica, a posebno u sustav obrazovanja. Stoga u svojoj studiji izbjegava bavljenje policy analizom, umjesto čega se služi metodom narativne etnologije, metodom u kojoj se priče o izbjegličkom iskustvu pojavljuju kao čvorišta za analizu politika etniciteta, klase, rase, religije itd. Kroz predavanje je predstavila i vlastito iskustvo znanstvenog rada s izbjeglicama te je pritom veliku pozornost posvetila preispitivanju i problematiziranju pozicije i značenja samog procesa istraživanja. O nužnosti takve prilagodbe istraživačkih metoda svjedoči institucionalno zanemarivanje potreba izbjeglica zbog nepoznavanja njihovih potreba – kako smo primjerice mogli vidjeti na Yazdanovom primjeru.

Za epistemičku nereprezentiranost migranata je između ostalog odgovoran i suviše suhoparan akademski pristup. Ako se izbjeglice tretira isključivo kao predmet istraživanja onda je rezultat tek interpretacija problema od strane nekog tko se s njima ne suočava svakodnevno. Budući da ta interpretacija može biti više ili manje točna, ona nerijetko dovodi to situacije gdje stvarni problemi i potrebe ostaju nevidljivi. Umjesto toga Bužinkić istraživački proces razumije kao aktivističko djelovanje čiji cilj nije proizvodnja znanja radi znanja, već jednim dijelom i ispravljanje društvenih nepravdi. Uloga istraživanja shvaćena je kao kolektivna, a ne individualna, proizvodnja znanja koja uključivanjem pripadnika ranjivih skupina nastoji utjeloviti društvenu pravdu (engl. writing as righting).

Važan način borbe protiv epistemičkog brisanja migrantskih iskustava Bužinkić pronalazi u metodologiji kolektivnog pisanja: “Naš proces izgradnje odnosa utkan u rad na izgradnji povjerenja, uzajamne brige, intimnosti i razgovora dalje se utiskuje u proces pisanja sjećanja – kao kolektiv gledamo u zapletenost sjećanja, priča, borbi, nadi i načina na koje mogu zajedno pisati, analizirati, strategizirati i dijeliti.” U procesu kolektivnog pisanja sjećanja izbjeglice od predmeta analize postaju suradnici, a apstraktni pojmovi i koncepti dobivaju određenu vrstu praktične validacije. Odmicanje od individualističkih pristupa omogućuje dekonstrukciju dominantnih režima proizvodnje znanja i otvaranje prostora kolektivnim narativima.

U svojem istraživanju kroz dugotrajne razgovore s grupama mladih sirijskih izbjeglica iz Siska i Zagreba Bužinkić je proučavala i – kako posebno naglašava – učila  “o politici i praksama reprezentacije, jezika, prijevoda, osjećaja pripadnosti, otpora i nade”. Tijekom niza razgovora koji su trajali od ožujka 2020. do kolovoza 2021. godine pokušala je saznati kakva sve “iskustva i značenja, za mlade izbjeglice u Hrvatskoj, proizlaze iz politike socijalnog distanciranja na sjecištu pandemije Covida-19, sekuritizacijskih migracijskih politika koje normaliziraju rasno profiliranje i kriminalizaciju izbjeglica i migranata te perpetuiranog izmještanja zbog zemljotresa”, te kako “sekuritizacijski migracijski režimi utječu na  obrazovne politike, odnosno na koji način se poimanje granica i njihova kontrola seli i prevodi u sustav obrazovanja kroz kurikulum, poučavanje, školsku atmosferu i specifično ponašanje nastavnika, ravnatelja i drugog školskog osoblja prema učenicima koji su izbjeglice i migranti”.

Režimi nasilja na granicama nisu nova pojava, uz utjecaj pandemije, kao i eskaliranje geopolitičkih i humanitarnih kriza, proizveli su dodatni pritisak na sustav koji počiva na skretanju pogleda od očitog kršenja ljudskih prava. Bužinkić je apostrofirala važnost proučavanja načina na koje funkcionira ideja kontrole granice, “specifično metoda i metodologije policijskog nasilja, nadzora, razvoja legaliziranih praksi ograničavanja kretanja, postupci uklanjanja određenih tijela s određenih teritorija. Načine na koji se migracije kriminaliziraju kroz različite vrste diskursa koji operiraju kroz sekuritizacijske migracijske režime, a koji zatim utječu na sužavanje prava izbjeglica, na suspenzije različitih programa koji su trebali služiti zaštiti i možda proširiti ideje međunarodne zaštite”.

Aktualna pandemija je dodatno postrožila sekuritizacijske režime. Zbog lockdowna je broj tražitelja azila u 2020. godini drastično pao, a izbjeglice su uglavnom ostavljene da brinu same o sebi. Bužinkić je posebno istaknula poteškoće koje su se pojavile u sustavu obrazovanja tijekom izvođenja nastave na daljinu. Primjerice, iako mladi tražitelji međunarodne zaštite imaju pravo na obrazovanje, trebaju ga zatražiti u roku od 30 dana od podnošenja zahtjeva za azil. U stvarnosti tek nekolicina djece iz prihvatilišta to pravo i koristi – u prvom redu zbog nedovoljne informiranosti o dostupnosti obrazovanja -– a tijekom nastave na daljinu sudjelovanje je praktički onemogućeno i toj nekolicini. Glavni problem bio je nepoznavanje jezika. Brojna su djeca bila isključena od nastave na daljinu jer nisu znala hrvatski, a adekvatan način poučavanja nije bio uspostavljen, neki čak nisu bili obaviješteni o održavanju nastave na daljinu. I samo inzistiranje na hrvatskom je problematično jer ne uvažava obrazovanje kroz koje su mladi migranti prošli. Primjerice, mnogi od njih govore više jezika koje su učili tijekom godina u izbjegličkim kampovima – negdje su imali nastavu na engleskom, a negdje možda na arapskom. Stoga većina jedini način nastavka obrazovanja pronalazi izvan hrvatske, što je zapravo još jedan uspjeh politike protjerivanja.

Dominantni režimi i narativi kontrole migracija mogu utjecati i na ponašanje nastavnika. Bužinkić je napomenula da nastavnici zbog vlastite pozicije u društvu nerijetko ne razumiju ili ne mogu prihvatiti da se u interakciji s djecom izbjeglica nalaze na poziciji moći. To može dovesti do toga da izuzetno široko shvate svoj prostor slobode pa se ponekad osjećaju opravdano postavljati pitanja o osobnom životu ili neugodno zadirati u intimnost djece. Bužinkić je istaknula slučajeve u kojima su djevojčice bile poticane da skidaju hidžab jer se sada nalaze u “slobodnoj zemlji”.

Navedeni problemi ukazuju da dominantne metodologije istraživanja društvenih znanosti nisu dostatne za razračunavanje s epistemičkom nevidljivošću izbjeglištva. Štoviše, one ponekad mogu imati ulogu u perpetuiranju sekuritizacijskih režima. Zbog toga je izuzetno važno, kako je to Emina Bužankić više puta napomenula, pokušati utjeloviti društvenu pravdu u samom procesu istraživanja da bi mogli proizvesti korisna znanja koja će pomoći u borbi protiv institucionalnog zanemarivanja.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

“Riječ je o prvoj domaćoj monografiji koja iz različitih aspekata i metodoloških očišta te na različitim tekstovnim i kulturnim predlošcima pristupa humoru u širokom registru njegovih žanrovskih, performativnih, afektivnih i sociopolitičkih pojavnosti. Različite znanstvene discipline iz kojih dolaze autori (…) potvrđuju da je humorologija neizbježno interdisciplinarni pothvat sa snažnim osloncem u folkloristici i kulturnoj antropologiji te da je pozvanija nego ikad da interpretira suvremeni sociopolitički trenutak u kojem zaigranu i transgresivnu postmodernu ironiju zamjenjuju satira i (nekropolitički) crni humor”, piše u svojoj recenziji Čale Feldman. 

Sadržaj knjige potražite ovdje.

Na tribini će govoriti Drago Župarić-Iljić (Institut za migracije i narodnosti), Duško Petrović (Filozofski fakultet u Zagrebu), Romana Pozniak (nezavisna istraživačica) i Emina Bužinkić (Centar za mirovne studije). Moderatorica je Orlanda Obad (Institut za etnologiju i folkloristiku).

“Gotovo dvadeset godina nakon završetka rata, diskurs o sadašnjosti i budućnosti temeljen je na preispitanim i rekonstruiranim narativima o prošlosti. Stoga je veza između tranzicijske pravde, političkih ideologija i povijesnih narativa još uvijek sporna i nejasna”, stoji u najavi predavanja.

Istraživanje koje će predstaviti Ana Ljubojević fokusirano je na medijske reprezentacije suđenja za ratne zločine u Hrvatskoj i Srbiji. Ona istražuje vezu između službenih ratnih narativa, pravnih objašnjenja suđenja i načina na koje ih mediji prenose i na koje izvještavaju o njima. Analiza transkripata suđenja i medijskih reportaža o suđenju za Medački džep, koje je Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (ICTY) predao hrvatskom pravosuđu, polazi od pretpostavke da mediji u suvremenom društvu imaju snažan utjecaj na oblikovanje znanja o povijesti i dijeljenim povijesnim pričama. Stoga istraživanje pokušava pronaći promjene u dominantnim reprezentacijama koje se uglavnom bave pitanjem individualne krivnje, a da bi u procesu selekcije i reinterpretacije omogućili novi javni ili medijski narativ.

Ana Ljubojević doktorirala je na IMT Institutu za napredne studije u Lucci (Italija) na doktorskom programu Politički sustavi i institucionalne promjene. U akademskoj godini 2010/2011. bila je gostujuća istraživačica pri Centru za studiranje Balkana na Goldsmithsu, Sveučilište u Londonu. Istraživala je pravne dokumente i medijsko pisanje o tranzicijskoj pravdi te o procesu pomirenja u zemljama Zapadnog Balkana. Sudjelovala je u nedavno završenom regionalnom projektu o stvaranju mitova u bivšoj Jugoslaviji nakon 1945. godine. Trenutno je zaposlena kao istraživačica na trogodišnjem projektu o utjecaju međunarodnih sudova za ratne zločine koji vode Filozofski fakultet u Varšavi i Institut društvenih nauka u Beogradu.

M.M. / IEF

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Dostupnost javnih dobara u demokraciji koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

“U središtu pažnje u sportu su tijelo i njegovi atributi. Tijelo konstituira najsnažniji simbol i materijalnu jezgru sportske aktivnosti. Ono pritom ne samo da simbolizira odnose moći, nego je moć usidrena u tijelu, što je razvidno već iz aktivnosti poput vježbi razgibavanja, jačanja mišića, kao i različitih drugih praksi koje glorificiraju tjelesnu ljepotu ili pak predstavljaju postojan, ustrajan rad na tijelima onih koji se bave sportom. Taj rad reproducira socijalno tijelo: on tumači materijalnost moći i kulture u tom smislu što su društveni odnosi učinak materijalnih djelovanja na tijelima pojedinaca iza kojih stoji golema ekonomija i tehnologija kontrole. Zapravo, može se konstatirati da se unutar sportskog polja odvija prava bitka za kontrolu nad tijelom, uključujući i nadziranje njegova značenja”, stoji u opisu predavanja. 

Institut za etnologiju i folkloristiku nalazi se u Šubićevoj 42, na 5. katu, u Zagrebu.