Kada se povede ciklička javna rasprava o poraznim statistikama iseljavanja mladih ili takozvanoj “demografskoj politici” – čiju smo zadnju iteraciju u mejnstrimu mogli čuti proteklih tjedana povodom objave popisa stanovništva – razlozi koji se pritom podastiru za objašnjenje lošeg stanja uglavnom su dobro poznati: korupcija, nedostatak zaposlenja, besperspektivnost, društvena nesigurnost, politička klasa koja ignorira svakodnevne potrebe mladih, “uhljebi” itd. Jako rijetko pritom možemo čuti da se politička rješenja za probleme mladih spominju, primjerice, u kontekstu aktualnih rasprava oko donošenja novog zakona o radu ili uvjeta rada općenito. To je zaista velik propust jer je većina od spomenutih objašnjenja tek simptom opće društvene prekarnosti mladih. Na primjer, ako u obzir uzmemo samo podatak da je gotovo 90 posto novosklopljenih ugovora o radu potpisano na određeno vrijeme, onda brojne posljedice koje ta činjenica za sobom povlači čine sliku iseljavanja ipak nešto konkretnijom.

Međutim, budući da je emprijskih istraživanja i analiza koji se dotiču svijeta rada poprilično malo – što bitno otežava borbu za progresivnije reguliranje radnih odnosa – svaka nova empirijska studija je itekako dobrodošla. Tako su Savez samostalnih sindikata Hrvatske i Institut za društvena istraživanja krajem siječnja predstavili rezultate istraživanja Iskustvo rada na određeno u Hrvatskoj. Ispitivanje je provedeno na uzorku od tisuću osoba i odvijalo se tijekom 2021. godine u sklopu projekta Rad po mjeri čovjeka. Osim što se radi o nazivu projekta, Rad po mjeri čovjeka je i konceptualni okvir unutar kojeg SSSH želi razviti definiciju i praksu onoga što bi trebalo biti kvalitetno radno mjesto. Strukturu takvog radnog mjesta koje omogućuje dostojan život u sindikatu nastoje opisati kroz šest dimenzija zaposlenja: dobru plaću, zdravstvenu zaštitu, sigurnost, učenje i napredovanje, glas na radnom mjestu te radno vrijeme.

Kako pitanje rada nije samo stvar obavljanja nekog posla, već i stvaranja materijalnih uvjeta za bilo kakvu društvenu ili političku djelatnost, u brošuri Rad po mjeri čovjeka iz SSSH napominju da “kvalitetna radna mjesta nisu sama sebi cilj i svrha — ona stvaraju zadovoljne radnike, a zadovoljni radnici u temelju su društva koje ostvaruje svoj puni potencijal. Kvalitetna radna mjesta pretpostavka su društvenog napretka u svim aspektima, uključujući i gospodarski”. Navode kako na ovom konceptu žele okupiti široku koaliciju i da radničkim pravima treba vratiti mjesto u društvu koje im pripada jer “svatko ima pravo biti čovjekom i na radnom mjestu”.

Velika prepreka dostojanstvenim uvjetima rada su upravo spomenuti nestalni ili prekarni oblici zaposlenja. Iako je u zadnje vrijeme mnogo pažnje posvećeno fenomenu platformskog rada kao svojevrsnom paradigmatskom primjeru nesigurnog zaposlenja, pojavljuje se opasnost se da zbog pretjerane fokusiranosti na same platforme i njihove tehnološke aspekte iz vida izgubi nedostatan zakonodavni okvir koji uopće omogućuje njihovo funkcioniranje. Promjena perspektive brzo otkriva kako je prekarnost mnogo širi društveni problem, a to je posebno vidljivo u raširenosti ugovora o radu na određeno vrijeme.

Ugovor o radu na određeno vrijeme u hrvatskom i europskom zakonodavstvu zamišljen je kao iznimni oblik zaposlenja, dok je standardni oblik ugovor na neodređeno. Prema trenutno važećem Zakonu o radu ugovor na određeno je namijenjen isključivo “za zasnivanje radnog odnosa čiji je prestanak unaprijed utvrđen rokom, izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja”. Uzastopno sklapanje takvih ugovora dopušteno je samo u slučajevima u kojima postoji objektivan razlog, dok njihovo sveukupno trajanje ne smije biti dulje od tri godine. Nakon isteka tog roka poslodavac je radniku, želi li ga dalje zadržati, dužan ponuditi ugovor na neodređeno. Međutim, fleksibilizacija radnog zakonodavstva omogućila je poslodavcima izbjegavanje obveza. 

Sunčica Brnadić iz SSSH je na predstavljanju rezultata istraživanja istaknula kako kršenja prava radnika spadaju među teže prekršaje. Također je podcrtala utjecaj zadnje izmjene Zakona o radu, iz vremena socijaldemokratske vlade 2014. godine, koja je poslodavcima omogućila brojne mehanizme za zlorabljenje ugovora na određeno nauštrb prava radnika. Primjerice, micanjem liste jasno definiranih objektivnih razloga za produljivanje stvoreni su povoljni uvjeti za širenje nestalnih ugovora u sektore gdje do tad nisu bili prisutni. Upravo je ta posljednja izmjena ZOR-a moment od kojeg svjedočimo izuzetnom rastu prekarnih ugovora. 

Brnardić je također istaknula važnost bolje regulacije nediskriminacije između zaposlenika na određeno i neodređeno. Naime, prema Zakonu o radu “poslodavac je dužan radniku koji je kod njega zaposlen na temelju ugovora o radu na određeno vrijeme osigurati iste uvjete rada kao i radniku koji je sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme s istim poslodavcem ili prema posebnom propisu s njim povezanim poslodavcem, s istim ili sličnim stručnim znanjima i vještinama, a koji obavlja iste ili slične poslove”. Problem je što iskustva radnika nerijetko svjedoče o tome kako se obveza o nediskriminaciji u praksi krši, kao što ćemo vidjeti kasnije u rezultatima istraživanja.

Jelena Ostojić s Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu analizirala je dosadašnje spoznaje o radu na određeno te je istaknula je kako se u posljednjem desetljeću dogodila njegova velika ekspanzija. U razdoblju od 2009. do 2019. godine ugovori na određeno su porasli za 6.1 posto, što je najveći rast u Europskoj uniji. Tako je u Hrvatskoj trenutno gotovo svaka peta osoba privremeno zaposlena, od čega značajan dio njih radi na tromjesečni ugovor, dok preko 60 posto svih privremenih ugovora traje kraće od 6 mjeseci. Osim najviših stopa nesigurnih oblika zaposlenja, Hrvatska također bilježi najnižu stopu uspješne tranzicije s privremenog na stalno zaposlenje, kvartalno tek svaki deseti radnik ima uspješnu tranziciju. Niskim stopama tranzicije pridonosi i činjenica da prekid rada od samo dva mjeseca cijeli proces vraća na početak pa tako postoje slučajevi gdje su zaposlenici kod poslodavca proveli značajan udio staža radeći preko ugovora na određeno, unatoč tome što je to zakonski dopušteno na maksimalno tri godine.

Iako se ovi porazni podaci često opravdavaju preferencijama radne snage za fleksibilnošću, gotovo 90 posto zaposlenih na određeno ističe kako na taj aranžman pristaju jer nisu mogli pronaći stalni posao, a tek nekoliko posto je istaknulo fleksibilnost kao prednost. Ostojić je također istaknula da se udio prekarnih ugovora povećava od 2014. godine i to pogotovo u dvije demografske skupine, mladih i starih radnika – gotovo polovica mladih radnika radi preko ugovora na određeno.

Rezultate izvornog istraživanja detaljno je predstavila Katarina Jaklin iz Instituta za društvena istraživanja. Jaklin je još jedanput podcrtala kako rad na određeno podrazumijeva nižu kvalitetu zaposleničkog mjesta, lošiju plaću i zdravstvenu zaštitu, a zaposlenici također znatno rjeđe ostvaruju prava na beneficije poput božićnica i regresa. Radnici u prekarnom zaposlenju su često prekvalificirani za posao koji obavljaju te rijetko rade u struci, iako je većinu čine oni s nižim stupnjem obrazovanja. Također je primjetna razlika u percepciji mogućnosti utjecaja na uvjete rada u odnosu na stalno zaposlenje, kao i slabijeg povjerenja u moć sindikalnog organiziranja.

Istraživačka pitanja Iskustva rada na određeno bila su koncentrirana na razmatranje pojavnosti privremenog oblika zaposlenja u kontekstu karijere, ispitivanje generacijskih razlika, utjecaja na život, diskriminacije, razloge prihvaćanja takvog tipa ugovora itd. Radnici na određeno konzistentno su izražavali znatno veće poteškoće u pristupu financijskim uslugama, postizanju stabilne financijske situacije i planiranju odmora. Rezultati su također pokazali kako se broj radnika koji su u nekom trenutku bili zaposleni na određeno linearno povećava od osamdesetih godina, u razdoblju od 2015. do 2020. godine riječ je o stopi od 77 posto. Dakle, ugovor na određeno postao je svakako pravilo, a ne iznimka.

Poslodavci ugovor na određeno najčešće koriste u nepredviđene svrhe – primjerice, kao zamjenu za probni rad – iako već postoji institut probnog rada u okvirima ugovora na neodređeno – a ne za predviđene svrhe poput povećanog obujma posla, zamjena ili sezonskog zaposlenja. Probni periodi se zatim često unedogled produžuju, ali uglavnom završavaju stalnim zaposlenjem. No unatoč tome, ti poslovi uopće nisu trebali biti predmet ugovora na određeno. Nadalje, procjena nediskriminirajućeg valoriziranja rada na određeno u usporedbi s radom na neodređeno provodila se kroz nekoliko parametara – jednakost plaće, jednako pravo biranja termina godišnjeg odmora, upravljanja radnim vremenom, ostvarivanja bolovanja itd. – i gotovo je polovica ispitanika doživjela barem jedan oblik nejednakog postupanja.

Jednom kada rad na određeno postaje pravilo a ne iznimka, kada se koristi za svrhe koje nisu zakonski predviđene, to za sobom povlači brojne individualne i društvene posljedice – poput nemogućnosti ugovaranja kredita, rješavanja stambenog pitanja, stresa i anksioznosti, nemogućnosti planiranja života itd. Osim što nesigurnost ima nepovoljan utjecaj na društvo generalno, posljedice prekarnosti izuzetno doprinose marginalizaciji ranjivih društvenih skupina, pogotovo mladih i siromašnih, čiji su pripadnici najčešće zaposleni upravo preko ugovora na određeno.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Studiji o mladima za mlade neformalni su obrazovni program koji već šestu godinu zaredom provodi Mreža mladih Hrvatske, u suradnji s Ustanovom za mirovno obrazovanje i građanski aktivizam Mirta i partnerima Centrom za mirovne studije, Volonterskim centrom Osijek i udrugom SMART. Studiji o mladima za mlade primjer su interdisciplinarnog izvaninstitucionalnog učenja s ciljem osnaživanja mladih osoba iz različitih društvenih područja i skupina za građanski angažman. Program se sastoji od obrazovnog i praktičnog istraživačko-zagovaračkog dijela. 

Nakon više godina uspješnog održavanja neformalnog obrazovnog programa i osposobljavanja stotina mladih ljudi za odgovorno uključivanje u procese sudioničke demokracije, analizu i artikulaciju potreba i problema mladih, te poticanje kritičkog promišljanja pojedinih metoda, tehnika i mogućnosti djelovanja u zajednici, logično bi bilo da je takav program prepoznat i u formalnim obrazovnim strukturama. Nažalost, u Republici Hrvatskoj samo je Grad Rijeka pokazao određeni senzibilitet da koncept cjeloživotnog obrazovanja i stjecanje ključnih kompetencija za njega podigne na razinu visokog obrazovanja. 

Sredinom prosinca u rektoratu riječkog Sveučilišta potpisan je sporazum o pokretanju pilot projekta cjeloživotnog učenja “Mladi u suvremenom društvu”, prvom studijskom programu u Hrvatskoj za osposobljavanje stručnjaka za rad s mladima. Zasad je potpisan ugovor o suradnji između Sveučilišta u Rijeci i Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu (IDIZ), a cijeli program tek treba dobiti odobrenje. 

“Studiji o mladima za mlade su osposobili niz sudionika i kroz njih su se profilirali neki od stručnjaka koji bi trebali raditi na programu cjeloživotnog obrazovanja ‘Mladi u suvremenom društvu’. Ovaj program još nije pokrenut te tek treba dobiti odobrenje, tako da se nadamo da će biti jedan dobar nastavak za sve one koji su pohađali Studije o mladima za mlade, ali i za one koji su prethodno završili druge oblike obrazovanja”, rekao nam je Nikola Baketa, stručni suradnik u IDIZ-u.

Cjeloživotno učenje odnosi se na sve aktivnosti stjecanja znanja, vještina, stavova i vrijednosti tijekom života, a obuhvaća učenje u svim životnim razdobljima i u svim izvedbenim oblicima. Uključuje programe formalnog odgoja i obrazovanja (ranog i predškolskog, osnovnoškolskog, srednjoškolskog i visokoškolskog, kao i obrazovanja, osposobljavanja i usavršavanja odraslih), neformalnog obrazovanja, ali i nenamjerno, neorganizirano i spontano stjecanje znanja, vještina, stavova i vrijednosti na neformalne i informalne načine. 

“U formalnom obrazovnom sustavu ovaj bi program trebao predstavljati pionirski poduhvat i biti prvi akademski program o mladima u Hrvatskoj. Namjenjen je stručnjacima iz prakse (nastavnicima, osobama iz udruga, odgajateljima u domovima i slično) kojima bi trebao pružiti znanja o istraživanju mladih, radu s mladima i o mladima u zajednici. Time se pitanje osoba koje rade s mladima stavlja na višu razinu i otvara se mogućnost prepoznavanja ove kvalifikacije”, istaknuo je Baketa.

Objasnio je i važnost ovakvog programa za stručno osposobljavanje radnika u odgojno-obrazovnim te znanstvenim ustanovama: “Osigurao bi se sustavan i kvalitetan pristup njihovom obrazovanju, a s druge strane bi institucije u kojima oni rade dobile kompetentne osobe za rad s mladima. Uz postojeće neformalne programe obrazovanja, ovaj bi formalni program dao dodatnu dimenziju i mogućnost za obrazovanje prije navedenih grupa”. 

Riječki studijski program “Mladi u suvremenom društvu” bit će otvoren za petnaestak polaznika, a početak rada očekuje se sredinom iduće godine. Program je i početak željene uspostave združenoga diplomskog studija mladih sa Sveučilištem u Ljubljani. 

Nije naodmet ovdje spomenuti da je Grad Rijeka prva jedinica lokalne samouprave u Hrvatskoj koja je donijela odluku o eksperimentalnom uvođenju izvannastavne aktivnosti Građanski odgoj i obrazovanje u pete razrede šest osnovnih škola, a od sljedeće školske godine u sve zainteresirane riječke škole, te izradila prvi priručnik za učenike. Grad Rijeka nema nadležnost da Građanski odgoj i obrazovanje u škole uvede kao obavezni ili izborni predmet, no od same najave njegova eksperimentalnog provođenja kao izvannastavne aktivnosti javile su se brojne jedinice lokalne samouprave sa željom da se priključe projektu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Proteklu je godinu obilježila visoka razina građanske prticipacije u pitanjima obrazovnog sustava. Nakon zahtjeva za razrješenjem Ekspertne radne skupine Cjelovite kurikularne reforme, na ulice gradova u Hrvatskoj i inozemstvu izašlo je više od 50 tisuća ljudi. Odjednom, pitanja reforme obrazovnog sustava, izmjene kurikuluma, poboljšanja statusa nastavnika i omogućavanja njihova stručnog usavršavanja, materijalne potpore školama, demokratizacije školskih ustanova i dugoročno obrazovnog sustava, po prvi put su zadobila pažnju šire javnosti: građana, roditelja, učenika, nastavnika, stručnjaka, znanstvenika, istraživača, akademika, civilnog društva, privatnog sektora, javnih dužnosnika. Ipak, to nije bilo dovoljno – kurikularna reforma je zaustavljena, na njeno je čelo postavljen tim ljudi koji ne barata osnovnim znanjima o funkcioniranju sustava, ali i države, a najavljuje se revizija Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije koja za sobom povlači novo glasanje u Saboru i novu potvrdu Europske komisije, kao što je na predstavljanju zbornika Od podanika do građana: Razvoj građanske kompetencije mladih istaknula Eli Pijaca Plavšić, izvršna direktorica Foruma za slobodu odgoja. 

Premda se radi o zborniku tekstova temeljenih na istraživanju građanskih kompetencija mladih, on je neraskidivo vezan uz širu obrazovnu priču, istaknula je jedna od urednica Martina Horvat, voditeljica edukacijskih programa u GONG-u. U prvom dijelu autori i autorice analiziraju i interpretiraju razultate empirijskog istraživanja političke pismenosti učenika završnih razreda srednjih škola iz 2015, koje su proveli GOOD inicijativa, platforma organizacija koje se zalažu za sustavno i kvalitetno uvođenje građanskog odgoja i obrazovanja, i Institut za društvena istraživanja u Zagrebu (IDIZ), a radi se o svojevrsnom nastavku publikacije Odgaja li škola dobre građane? iz 2011. u izdanju GONG-a i Fakulteta političkih znanosti. Dobiveni podaci daju mogućnost uvida u stanje i promjene političke pismenosti hrvatskih maturanata te upućuju na potrebu uvođenja građanskog odgoja i obrazovanja mladih, pri čemu je nužno da se ti procesi učenja odvijaju u demokratskom ozračju škole. Ono što je posebno zanimljivo, ali i zabrinjavajuće, jest potreba snažnije intervencije u trogodišnje obrazovne programe. “Uzimajući u obzir stanje građanskih kompetencija mladih te iskustva susjednih zemalja, jasno se pokazuje da međupredmetni pristup koji je trenutačno aktualan u Hrvatskoj ne ispunjava svoju funkciju. Čini se kako bi kombinacija posebnog predmeta i međupredmetnog sadržaja građanskog odgoja i obrazovanja pridonijela razvijanju demokratske političke kulture, a samim time i povećala kvalitetu demokracije. Pritom valja imati na umu da je nužno demokratizirati i školu jer bez primjera dobre prakse gdje bi se u stvarnosti provodio sadržaj o kojem bi se učilo na nastavi, uspjeh građanskog odgoja i obrazovanja je ograničen”, navodi se u publikaciji. 

Vedrana Spajić Vrkaš s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koautorica prvog Hrvatskog nacionalnog programa odgoja i obrazovanja za ljudska prava, Nacionalnog programa za mlade, Nacionalnog programa za zaštitu i promicanje ljudskih prava te prvog hrvatskog Kurikuluma građanskog odgoja i obrazovanja, kao i Građanskog odgoja i obrazovanja u BiH, istaknula je sličnost situacije u Hrvatskoj s drugim zemljama u razvoju građanskih kompetencija u okviru formalnog obrazovanja. No, hrvatski je slučaj specifičan po nekim odrednicama: kod nas postoji nacionalni protekcionizam odgoja i obrazovanja, s naglaskom na odgoju, te tvrdokornost otpora uvođenju obrazovanja za demokratsko građanstvo. Paralelno sa slabljenjem i padom komunizma, vlast i političke elite morale su ozbiljno shvatiti zadaću da nove građane pripreme za ulogu subjekta, no njima je odgovaralo, i još uvijek odgovara, da on egzistira kao – podanik, smatra Spajić Vrkaš. Posebno se to ogleda u postavljanju savjetnice za građanski odgoj i obrazovanje s mjesta više savjetnice za religijski odgoj. Također, analiza udžbenika iz vjeronauka koje je Spajić Vrkaš provela sa suradnicima 2015. godine pokazuje da katolički vjeronauk polako počinje obuhvaćati područja koja mu ne pripadaju, a kojima je očekivano mjesto u građanskom odgoju. Profesorica smatra da o obrazovnim politikama ne odlučuju ni Agencija za odgoj i obrazovanje kao ni nadležno ministarstvo, već razni interesi izvan obrazovnih struktura, poput različitih partija i inicijativa te uglednika i akademika, navevši svog bivšeg dekana kao primjer. U kontekstu neizvjesnosti oko Strategije i kurikularne reforme, Spajić Vrkaš je zaključila da se radi o svjesnoj strategiji uništavanja nastojanja da se podanike pretvori u – građane.

Edukacija o demokratskim procesima prepoznata je kao jedna od ključnih kompetencija koju suvremene demokratske države trebaju razviti. Tako i Vijeće Europe i Europska unija razvoj socijalnih i građanskih kompetencija stavljaju među prioritete, na razini obrazovnih politika i na razini škola. Publikacija objedinjuje radove koji se bave razvojem građanske kompetencije u Hrvatskoj, uz međunarodnu i europsku perspektivu, te neizbježnu analizu obrazovnih programa koji bi te kompetencije trebali razvijati. Za potrebe učenja iz primjera zemalja u susjedstvu, posebno je prikazana provedba građanskog odgoja i obrazovanja u Sloveniji, Srbiji te Bosni i Hercegovini. Zbornik također predstavlja primjer dobre suradnje između akademskih institucija i organizacija civilnog društva koja može proizvesti dodanu vrijednost, istaknula je Martina Horvat. Umjesto zaključka, citirat ćemo zaključak zbornika koji kaže: “Želimo li kvalitetnu demokraciju u kojoj građani aktivno propituju ustaljene prakse, mijenjajući ih i aktivno kreirajući javne politike, građanski odgoj i obrazovanje treba osuvremeniti i kreirati na znanstveno verificiranim podacima. Želimo li, s druge strane, podanike – ne treba mijenjati ništa”.

Zbornik je, zahvaljujući izdavačima GONG-u i IDIZ-u, dostupan za preuzimanje.