Javni natječaj za zapošljavanje voditelja_ice ureda Zaklade u Odjelu za opće i ekonomske poslove otvoren je 15 dana od dana objave Javnog natječaja na mrežnim stranicama Zaklade, što znači da je rok za prijavu 2. veljače.

Prijave se dostavljaju putem elektroničke pošte na službenu elektroničku adresu Zaklade info@kulturanova.hr, s naznakom: “Prijava kandidata za radno mjesto voditelja/ice ureda Zaklade u Odjelu za opće i ekonomske poslove”.

Zakašnjele i nepotpune prijave neće se razmatrati. Tekst Javnog natječaja s opisom poslova možete pronaći ovdje.

Predavanje je usidreno u historijat feminističke intervencije u povijesti umjetnosti iz 70-ih godina prošlog stoljeća koja je ukazala na duboku nejednakost umjetnika i umjetnica u pogledu njihove institucionalne prisutnosti i vidljivosti, te razotkrila strukturne razloge isključenosti žena iz ovog polja. Oni prije svega leže u pristupu umjetničkom obrazovanju, ograničenim mogućnostima profesionalne reprodukcije i napredovanja za umjetnice, kao i u položaju žena u društvu općenito. Iako se u odnosu na prošlost mnogo toga promijenilo, najviše u pristupu obrazovanju, suvremeni podaci o (su)djelovanju umjetnica u polju i dalje su sumorni. Pa ipak, izložbe posvećene predstavljanju isključivo ženske umjetničke prakse još uvijek predstavljaju rijetkost, pa i svojevrsnu egzotiku, a povremeno završe i u eksploataciji teme.

“U izlaganju ću izložiti neke od uvida iz istraživanja odnosa umjetničkih muzeja u Hrvatskoj prema stvaralaštvu likovnih umjetnica, a osvrnut ću se i na kritičku recepciju ženske umjetničke produkcije. Upućujući na potrebu primjene alata feminističke povijesti umjetnosti, u završnom ću dijelu otvoriti i složeno pitanje primjenjivosti tih zapadnih, uglavnom anglosaksonskih, interpretativnih modela u lokalnom kontekstu”, piše Vuković u najavi predavanja.

Uz predavanje, MMSU u suradnji s HS AICA 24. i 25. siječnja organizira radionicu likovne kritike pod nazivom Tko se boji žena još, o kojoj više možete pročitati ovdje.

Ovim pozivom EUNIC traži stručnjaka_kinju ili grupu stručnjaka s međunarodnim iskustvom u području kulturnih odnosa i klimatskih akcija. Stručnjak_inja bi trebao_la dobro poznavati rad šireg klimatskog pokreta, UN-ove ciljeve održivog razvoja i globalno operativno okruženje kulturnih instituta, kao i iskustvo (ili znanje i svijest) o EUNIC-u i njegovim članovima. Dostupan proračun za ovaj prijedlog je do 12.000 eura (PDV uključen).

Više informacija možete pronaći ovdje, a rok za prijavu je 13. studeni.

Iz najave izložbe. “Početkom 1980. godine u tadašnjoj Galeriji suvremene umjetnosti održala se izložba Hansa Haackea jednostavnog naslova hans haacke, new york (21. 1. – 7. 2. 1980.). Ovaj pionir institucionalne kritike i neumorni kritičar kapitalističkog korporativnog neksusa i visoke umjetnosti, ponajviše uloge institucije muzeja, tad se prvi put predstavio lokalnoj javnosti, a GSU je za tu priliku od umjetnika pokušala naručiti i novu produkciju, kao što je ‘i drugdje proizveo djela za specifične situacije’. 

Haacke je, naime, uvijek čvrsto usredotočen u konkretne situacije, što se ogleda ne samo u sadržaju, nego i u dokumentarističkoj formi. ‘Te okamenjene (društvene) uvjete treba prisiliti da plešu tako da im se pjeva njihovu vlastitu melodiju’, tako je na jednom mjestu citirajući Marxa objasnio svoj vizualni stil. Kako se ovaj borac protiv krupnog neprijatelja, kapitala, pristalica sistemske kritike svijeta umjetnosti i otvoreni pobornik ideološke funkcije umjetnosti u društvu postavio prema socijalističkom kontekstu? Što nam njegova gesta govori i koja pitanja pomaže otvoriti danas, u istoj (?) instituciji, sad drugačijega naziva, lokacije i društveno-ekonomskog konteksta? Koliko je njegova kritika svijeta umjetnosti i njegovih aparata, posebno velikih muzeja, u hladno-ratovskom kontekstu primjerena danas? Ovo su ključna pitanja koja želimo okinuti ulazeći u dijalog s Haackeovim radom iz muzejskog fundusa.

Slijedom tih pitanja, a prizivajući i umjetnikov angažman u Art Workers’ Coalition, konstitutivan dio izložbe čini tribina koju organiziramo krajem rujna, a čija će audio-dokumentacija (p)ostati dijelom postava. Pretvarajući Haackeove riječi iz naslova u pitanje ‘Pod kojim uvjetima (ne) mogu izvesti rad za ovu izložbu?’, razgovor će otvoriti temu uvjeta umjetničkog rada u MSU. Također, raspravit ćemo mogućnost da MSU u svojoj praksi uvaži smjernice nedavno lansiranog dokumenta inicijative Za K.R.U.H. Kodeks prakse: Za pošteno plaćeni rad u kulturi.

Na kraju krajeva, intervencije okidača su tu, kažu iz MSU-a, upravo zato da ‘pokrenu proces transformacije muzeja izvana’.”

KP: Kako izgleda prosječan dan jednog poprilično zaposlenog mladog glumca?

G. B.: Evo kako – dvije dječje predstave pa malo skakanja po gradu, pokušaja da se obavi nešto iz tzv. realnog života, potom proba za novu predstavu. Nakon toga slobodno vrijeme. Najčešće pojedem nešto u Dinari ili Mlinaru, jer su blizu ZKM-a gdje u zadnjih par mjeseci provodim najviše vremena, a nekad stignem i na juhu. No, tako izgleda raspored kada nemam predavanja na Akademiji.

KP: Što je gluma za tebe?

G. B.: Sve više i više, mada ne znam točno što sve. Jako mi je stalo. Vidim to po tome što kada imam dobru probu onda mi je sve dobro, a kada je obrnuto onda je sve još gore. Definitivno znam da gluma nije samo posao.

KP: Kada se biralo, zašto si odabrao glumu?

G. B.: U jednom periodu života sam trebao početi raditi u uredu i bojao sam se da će moj  život počinjati u 9, a završavati u 17 sati. Nisam još bio spreman za to. Nešto mi nije dalo mira, a imao sam još sto nekih pitanja pa sam mislio da ću odgovore naći u glumi. A onda se otvorilo još 5 milijuna više pitanja, a vrijeme od 9 do 17 sati mi se računa kao slobodan dio dana. Ali, volim da je tako – to je najbolja stvar na svijetu!

KP: Kakav je Grad Zagreb prema mladim umjetnicima? Koji su problemi s kojima se institucionalno susrećeš?

G. B.: Ne tuku nas! Trenutno se moji problemi vezani uz umjetnost ne tiču institucija ni Grada Zagreba. Bili smo na jednom Festivalu kazališta slijepih i slabovidnih u Berlinu. Jako mi se svidio Berlin. Tamo su na primjer svoje stare tvornice prenamijenili u kulturne centre – niz je to klubova, galerija, kazališta – prelijepo. Ali dobro, sad bi se reklo gdje je Berlin, a gdje smo mi? No nije tako, jer je Berlin blizu, samo što mi još uvijek bolujemo od nekih post-tranzicijskih i post-ratnih bolesti. Nama glumcima je još super, u usporedbi s plesačima i područjem plesa.

KP: Jesu li sapunice nužnost mladim generacijama glumaca koji tek traže svoj put do vidljivosti? Što misliš o sapunicama?

G. B.: Sapunice nisu nužnost, one su stvar odabira! Put do vidljivosti ovisi o tome kako želiš biti viđen. O sapunicama ne mislim ništa negativno, zna se što su sapunice i zašto su sapunice, nisu one same po sebi nešto loše! One su trenutna moda. Mada bih želio da ta moda prođe što prije pa da uđu u modu serije kakve su bile nekada, poput Prosjaka i sinova, Gruntovčana i drugih.

KP: Film ili kazalište? Zašto?

G. B.: Oboje bi bilo idealno, a idealno je najbolje. Hrvatsko tržište nije veliko da bi se moglo samo od jednoga živjeti pa stoga radimo sve. Mislim da bi ljudi htjeli više biti angažirani na filmu, jer je to probitačniji medij. Na kraju krajeva film snimiš i gotov si, a predstavu radiš i onda je igraš. No to ne znači da je jedno bolje od drugoga. Neke predstave tako voliš da bi ih stalno igrao, ma voliš ih sve (smijeh).

KP: Kako u današnjim okolnostima izgleda “rad glumca na sebi”? U tvom slučaju, naravno.

G. B.: Još uvijek sam na Akademiji pa sam na sreću i primoran “raditi na sebi”. Smatram da je danas taj rad na sebi kao i u profesionalnom nogometu, općenito bi se mogla napraviti usporedba s bilo kojim vrhunskim sportom. Nikada se ne smije stati, stalno se treba držati na laganoj vatri, radio ili ne radio. Boris Navojec i Leon Lučev su bili pokrenuli glumačke radionice u kinu Studio što je po meni jedan izvrstan način držanja u formi. Trenutno nemam vremena za takve radionice, ali kada bih ga imao, naglavačke bih se ubacio na sve tipove radionica. A s obzirom na moju znatiželjnost, vjerojatno bih učio sve, od japanskog do harfe, dakle sve što smatram da je dobro za održavanje nekog “umjetničkog” motora.

KP: Puno se mladih studenata umjetničkih usmjerenja već a priori smatraju umjetnicima. Kada se postaje umjetnikom? Smatraš li se ti umjetnikom? Što za tebe znači biti umjetnik?

G. B.: Ne mislim da sam umjetnik i ne znam što treba uraditi da budeš umjetnik. Za mene su umjetnici neki slikari, ludi glazbenici… Na kraju krajeva, možeš misliti da si umjetnik koliko god hoćeš, ali tvoje djelo je to koje pokazuje jesi li ili nisi.

KP: Može li se gluma naučiti? Eastwood i Streep kažu da nije moguće. Što ti misliš?

G. B.: Ako oni to kažu, onda…. ma sigurno se može, samo je pitanje do koje mjere?

KP: Što kultura danas znači u EU i koji su se problemi iskristalizirali?

H. D. Z.: U Europskoj uniji na snazi je načelo supsidijarnosti koje ima za cilj osigurati da se odluke donose što je moguće bliže građanima te na razini na kojoj je to najučinkovitije, a koje u slučaju kulture predviđa da se njome bave pojedinačne države, tako da ne možemo govoriti o jedinstvenoj europskoj kulturi. To je i jedan od razloga što je u Europi premalo novca predviđeno za financiranje kulture i kulturne razmjene. Zajednička osobina europske kulture je raznolikost i to ne samo između nacionalnih kultura, nego i različitih etničkih skupina, zatim raznolikost koja je plod migracijskih procesa i slično. No postavlja se pitanje – postoji li nešto što je kolektivna dimenzija europske kulture? Često pričamo o tome kako je Europa poznata po svojoj kulturi – ali što je ta kultura? Kad o tome pričamo, važno je spomenuti i ideju da kulturu ne čini samo umjetnost, nego da se radi o nečem puno širem što utječe na razna područja društva i razne aspekte našeg života. Važnost takvog shvaćanja kulture danas raste i na političkoj ravni te dobiva svoju ulogu pri donošenju propisa. Bitna je i problematika interkulturnog dijaloga, koji je neka vrst supstituta za frazu “kulturna raznolikost”, a bavi se odnosima između različitih grupa koje žive u Europi i pitanjem kako te skupine mogu živjeti zajedno bez previše tenzija, što trenutno nije slučaj.

KP: Koji su europski prioriteti u odnosu prema hrvatskoj kulturi i cijeloj ovoj regiji?

H. D. Z.: Želja nam je svakako implementirati i poboljšati kulturnu suradnju i pritom uključiti ne samo sve zemlje iz okružja, nego i sve okolnosti. Također, želimo istražiti kako uopće graditi regionalno partnerstvo, jer ako kažemo da u Europi imamo zamor od proširenja, činjenica je da ga imamo i na Balkanu, odnosno s obje strane granice. Moramo otkriti kako prevladati taj zamor i izgraditi partnerstvo s državama koje osjećaju da je Balkan važan dio Europe. Ključno pitanje danas je – kako potaknuti razumijevanje da su Balkan i balkanska kultura nezaobilazan dio Europe? Ova regija može ponuditi odgovor na to pitanje, ali potencijalno i na neka druga pitanja s kojima se suočava današnja Europa.

KP: Kao voditeljica Odjela za kulturnu suradnju u međunarodnim odnosima pri Ministarstvu vanjskih poslova, prava ste adresa za pitanje – kakvu ulogu igra kultura u odnosima EU i njenog susjedstva?

H. D. Z.: Pitanje ima li kultura ulogu u vanjskoj politici povezano je s pitanjem kako izgleda kultura u izvaneuropskim zemljama. Slovensko predsjedavanje došlo je upravo na vrijeme da se uključi u raspravu o toj problematici i pokuša na njoj dodatno poraditi. Organizirali smo konferenciju u Ljubljani naslovljenu Nove paradigme i novi modeli u kulturi u vanjskim odnosima Europske unije gdje smo među ostalim pokušali definirati radi li se o zajedničkoj Europskoj agendi, ako da – koji je njen sadržaj i tko su mogući sudionici u njezinoj izgradnji. Također nam je bilo važno postaviti to pitanje u odnosu na naše blisko susjedstvo, naročito regiju Zapadni Balkan, odnosno Jugoistočnu Europu, a naposljetku i u odnosu na ostatak svijeta. U raspravu je bilo uključeno puno elemenata iz europskog susjedstva, koji su dobili priliku iznijeti svoje mišljenje pred onima koji donose odluke na razini cijele EU. Posebno naglašavam da smo imali u vidu dvije zainteresirane strane – s jedne strane one koji odlučuju te s druge samo društvo koje su predstavljali razne udruge i pojedinci s područja kulture. Došli smo do spektra zaključaka i preporuka, prvi se aspekt odnosio na politiku i uključivao je preporuke ustanovama i nacionalnim državama o instrumentima kako provoditi, zajedno sa sadržajem koji smo smatrali da je bitno uključiti. Drugi su aspekt činile vrlo konkretne preporuke civilnom društvu.

KP: Koje su najvažnije preporuke europskim institucijama?

H. D. Z.: U preporukama europskim institucijama naglašena je važnost ulaganja europskih sredstava u svrhu poticanja moblinosti – između EU i susjedstva, ali isto tako unutar samog susjedstva. Važan je transfer praksi i iskustava te otvaranje prostora za diskusiju. Jedan od zahtjeva je da financijski instrumenti Unije, prije svega pretpristupni fondovi, uključe potrebe kulturnog sektora, dok je preporuka da se pritom prepozna ključna uloga civilnog društva. Najvažniji zaključak je – kako god izgledala Europska agenda za kulturu, nije je moguće provesti bez aktivnog sudjelovanja civilnog društva, i to ne samo onog iz EU, nego i svih zemalja partnera.

KP: Je li formiran kakav jasan zaključak o odnosu baštine i takozvane žive kulture, čemu treba dati primat?

H. D. Z.: Jedan od zaključaka Konferencije, u formi zbilja snažnog zahtjeva bio je – dajmo prednost suvremenoj kulturi. Samo ona nudi ili barem traži odgovore na pitanja današnjeg i budućeg vremena, zato je izrazito važna. Ona gradi kulturnu baštinu budućnosti. Odlučno zahtijevamo da suvremena kultura bude jednaka ili važnija od baštine.

KP: Kako je Slovenija prevladala tipičan postsocijalistički problem neravnoteže, uključujući i financijsku neravnotežu između državnih ustanova i civilnog sektora?

H. D. Z.: Ne mislim da smo prevladali tu neravnotežu, i ako poslušate komentare ljudi koji se u Sloveniji bave kulturom, vidjet ćete da problema ne nedostaje. U svim bivšim socijalističkim državama na snazi su konzervativne kulturne politike, s obzirom da kultura u pretpristupnom periodu nije podlijegala načelu supsidijarnosti, taj se sektor nije razvio na način na koji se razvila poljoprivreda, policija itd. Najednom postali smo dio EU, no kultura, umjetnost i kulturno tržište i dalje su prilično nejednako razvijeni, pri čemu ljudi koji se bave kulturom iz pozicije nevladine scene nemaju jednake prilike kao oni iz državnih ustanova. Pogledamo li nadalje primjer mobilnosti, razmjene umjetnika i umjetničkih rezidencija, Slovenija ne može ravnopravno sudjelovati u tom procesu jer ne mogu ponuditi umjetničke rezidencije koje su kod nas nepostojeća institucija.

No nije to i jedino negativno naslijeđe postsocijalitičke kulture – govorimo li o kulturnoj povijesti Europe, uglavnom govorimo o povijesti zapadne kulture koja je u velikoj mjeri analizirana i čest je predmet diskusija. S druge strane vrlo malo znanstvenih istraživanja bavi se pitanjem što se dogodilo na Istoku u zadnjih 50 godina. Ne postoji povijest istočnoeuropske kulture koju je moguće uključiti u korpus europske kulturne povijesti i to je također nešto što je vrlo bitno razviti, u protivnom ćemo se naći u vrlo neravnopravnom položaju. Vjerujem da je iskustvo istočnih zemalja izuzetno važno za sve europske zemlje žele li naučiti živjeti zajedno u budućnosti.

KP: Kad već govorimo o Istočnoj Europi, kakav subjektivan stav prevladava u Sloveniji osjećate li se kao Istok ili Zapad?

H. D. Z.: Kao integralni dio bivše Jugoslavije, Slovenija se nalazila između Istoka i Zapada. Zato mi je danas vrlo nelagodno kad čujem da se govori isključivo o postkomunističkim društvima. U svim diskusijama koje slave pad Berlinskog zida skloni smo zaboraviti da je Jugoslavija bila između – za nas koji smo imali jugoslavenski pasoš i mogli s njim putovati u oba smjera nije bilo Berlinskog zida. To je naravno izuzetno važan događaj, no pogledamo li što se događalo u Jugoslaviji – bilo je toliko unutarnjih tenzija da jedva da smo zapazili taj događaj. Bili smo okupirani našim vlastitim problemima, nadolazećim raspadom države i tragičnim ratom. Moramo se, prvo u regiji, a onda i na razini EU, zapitati – što se dogodilo i zašto se to dogodilo? Ne smijemo zaboraviti ni da je Europa prije 50-ak godina bila poprište ogromnog rata, a to nije tako daleko vrijeme da bismo mogli mirne duše zaključiti da smo sad sigurni. Analiza socijalizma je nešto što je vrlo važno jer moramo priznati – nije sve bilo loše, naročito kad pogledamo današnju Europu koja traga za sličnim konceptom. Ta analiza i činjenica da iskustvo bivše Jugoslavije može ponuditi određenu ekspertizu za budućnost EU može poboljšati samopouzdanje regije koje je toliko bitno, za samu regiju i za Uniju.

KP: A koliko je Slovenija danas objektivno kulturno povezana s regijom?

H. D. Z.: Pogledate li sudjelovanje Slovenaca na konferenciji Exit Europe reklo bi se da je u velikoj mjeri povezana s regijom. Veze koje su postojale u bivšoj Jugoslaviji nisu bile samo institucionalne veze, velik dio tih veza činila je kulturna i intelektualna razmjena koja nije bila institucionalizirana. Te su veze dakako popucale uslijed rata i svega što se dogodilo, a u 90-ima je bilo i politički nekorektno pokušavati ih obnoviti. No danas mislim da smo svi svjesni važnosti ponovne uspostave i institucionalizacije veza. Puno kulturnih ustanova u Sloveniji sve više teže ustanovljavanju novih veza i iskreno žele surađivati s ovim područjem. Primjer je izdanje Sarajevskih bilježnica, inicijativa skupine pisaca iz bivše Jugoslavije započeta u Sarajevu s težnjom intelektualne razmjene na tlu bivše Jugoslavije. U šest godina objavljeno je 26 književnih izdanja, radi se o ediciji koja nikad nije postojala u bivšoj Jugoslaviji i vrlo dragocjenoj inicijativi koja nudi platformu za pisce poput primjerice Dubravke Ugrešić i drugih autora koji žive u inozemstvu i ne žele ili ne mogu tiskati u nacionalnim edicijama. No to je i platforma za istraživanje na raznim slavističkim katedrama diljem svijeta.

KP: Za kraj što jedna nacionalna kultura može očekivati od ulaska u EU – prije svega što se promijenilo u slovenskoj kulturi ulaskom u Uniju?

H. D. Z.: Povezaniji smo s europskom kulturom, imamo pristup Programu Kultura. Sve je jednostavnije, a naročito kulturna razmjena. Doduše rezultat ulaska je konfuzija osobnog identiteta – pitanjem jesmo li Slovenci ili Europljani. Rješenje je vjerojatno u tome da nađemo formulu po kojoj možemo biti oboje, po kojoj jedno ne isključuje drugo. Moramo prihvatiti da smo Europljani i to je jedini način da kao Hrvati ili Slovenci sudjelujemo u europskoj kulturi.