Prilikom te vožnje Kiki me upitao što radim. Odgovorio sam mu da radim kao urednik na jednom marginalnom portalu. Zatražio je da mu malo približim taj posao, pojasnim što točno spada pod zadatke. Nakon što sam mu nabrojio što točno radim – naručivanje tekstova, uređivanje, opremanje, prevođenje, pisanje – Kiki je lakonski odgovorio: “Znači nikaj. Jebe ti se.” Kiki se čvrsto držao plebejskog radnog realizma, ali bio je i zadovoljan što mu je drug s basketa uspio izbjeći okove tog realizma.

Ispred kuće

Ljeti mi riječi dobrog i poštenog Kikija češće prođu kroz glavu jer se ljeto prosto veže za odmor, a od čega se odmaram kad ne radim nikaj? I kompenziram li tu poslovno-odmornu neravnotežu intenziviranjem političke pažnje u ljetnom periodu? Da se iskupim? Kao što ljudi kad idu na more nose majicu na kojoj piše “Odmor je otpor”? Ljeto je navodno vrijeme za odmor, uživanje i nešto drukčiji sadržaj na suvremenim identifikacijskim karticama. Ali takav ljetni sadržaj je u priličnoj koliziji s onim političkim koji odbija iz “solidarnosti” utihnuti: vijesti dolaze svakodnevno, protesti i genocidi ne prestaju.

Svi ti, kao što se nekad davno na internetu govorilo, problemi prvog svijeta, uglavnom proizlaze iz dubinske individualizacije politike. Kad živiš u vremenima bez iole suvislije i masovnije političke organizacije koja ima razvijene stavove o brojnim pitanjima, onda si prisiljen ostaviti negdje svoj politički trag. Takvi se tragovi individualno kuriraju na društvenim mrežama, a tu onda upadamo u ponekad tragikomične nesporazume sa samima sobom i sa svijetom. Ljeti ti nesporazumi budu samo naglašeniji. Snimak atraktivnog zalaska sunca ili ostavljenog kupaćeg na stijeni u “montažnom” prijelazu na batinaše srpskog režima koji tuku prosvjednika nasred ulica prosto gubi predviđena svojstva i učinke.

A ljeto ne volim. Razlog je jednostavan: vruće je. Kao što ne volim ni zimu jer je hladno. A ni proljeće zbog alergije i lažnog optimizma. Jesen mi je optimalna. Zapravo je to kasno ljeto, ali prezirem ga zbog teorije zavjere na hrvatskoj kulturnoj sceni koja se zove Danijel Dragojević. Kad mu je 2018. izašla zbirka na temu lakše je bilo “skupiti” sve pjesme iz zbirke po storijima na Instagramu i pokojnom Twitteru nego album sličica za Svjetsko prvenstvo. Vidio sam stotine tvitova boljih od samih pjesama na temu kasnog ljeta, i to od ljudi koji su šerali pjesme iz zbirke. Ne znam što ljudi rade s tim pjesmama. Jedu smokve i snatre? Oprostit ćete na ovoj digresiji. Nije prva ni zadnja. Kad sjednem ljeti ispred kuće u malom mistu na Makarskoj rivijeri odmah uđem u ulogu grintavog dalmatinskog bumera preosjetljivog na često bizarnu logiku kulturnih scena i polja.

Ljeto ne volim i zbog još jedne neminovnosti. A to je ispadanje Hajduka iz europskih kvalifikacija. I ove godine su ispoštovana sva pravila žanra. Poželim nekad da uopće ne igramo te europske kvalifikacije, da ne moram unaprijed uračunavati tugu u emocionalnu kalkulaciju.

Nitko u tome ne može uživati 

Sjedim upravo ispred kuće i gledam u ljude na plaži. Leže tako doslovno cijeli dan. Naša se ekonomija zasniva na tome da su ljudi uvjerili sami sebe da uživaju dok cijeli dan leže na plaži. Nitko ne može u tome uživati. Garantiram. Imam osjećaj da im samo netko treba šapnuti i da će nam ekonomija kolabirati. Da će mjehur puknuti.

Da iz kuće ne gledam direktno na plažu ne bih se vjerojatno nikad okupao, a obožavam se kupati. Ali da moram sad ići negdje na plažu, spremati se, nositi dvoje kupaće jer ću prehladiti mjehur ako ostanem u mokrima… nema šanse. Tu muku ostavljam onim nesretnicima koji traže skrovite plaže, hodaju po kojekakvim kozjim putevima i veru se po stijenama da bi bili sami, kao da se ne moraju vraćati istim tim putem. Tu se i dalje držim već starog tvita jednog našeg muzičara čiji skrinšot držim u mobitelu kao pokojna mi baba sliku svetog Ante u novčaniku. A tvit kaže: “Daj ti meni, pajdo, ujutro novine i makijato i po danu interneta i popularne kulture, a šuplje priče o idealnom ljetovanju u pustoj uvali bez signala ostavi za svoje mini intervjue u Gloriji i Storyju!” Ali nisam toliko uvjeren kao prije.

I to ne zato što bih provodio vrijeme u pustoj uvali bez signala, već zato što mi vijesti postaju sve napornije i sve teže probavljive. Današnja politička ekonomija medija i opća retardacija javne sfere me neprestano dovode u iskušenje da barem na dva dana ne čitam ništa. Ali ne mogu, što se tiče vijesti junkie sam od valjda šeste godine. Mogu jedino preskakati sport dva dana kad Hajduk izgubi. Pa sam pokušao pronaći nekakav balans. I to takav da internet tretiram kao nekadašnju ponudu na kiosku.

Čitam otprilike četiri ili pet domaćih portala jer se mora, Financial Times jer buržoazija tu ne laže sama sebe, još pokoji od belosvetskih medija koji se na ovih nekoliko naših domaćih portala nazivaju “uglednim” i pažljivo kurirani feed na pokojnom Twitteru, sastavljen od probranih teoretičara, povjesničarki, kolumnista, podkasterki i novinara. Tu svoju bumersku oazu začinim skrolanjem po TikToku da ostanem u ritmu suvremenosti.

A tamo se često, pogotovo u sedmom mjesecu, dao čuti izraz: summer isn’t summering. Ili u našoj varijanti, kako je popularizirala jedna poznata influenserica i tiktokerica, ovo ljeto ne ljetuje. Izostanak ljetnog vajba širio se TikTokom kao svojevrsna enigma koju zapravo nitko ne želi riješiti jer je dobar content. Usput se ukazivalo na vremenske uvjete: bilo je malo previše nestabilno da bi po stvarnosti nalegla ona ljetna patina. A malo je i politika učinila svoje. Nije ljeto moglo ni početi dok ne završi ustaški festival. Nije se, dakle, moglo ni odmoriti od politike. 

Ta frustracija je dovodila i do bizarnih dijagnoza. Pa su tako oni koji su mjesecima pokolj u Gazi oklijevali nazvati genocidom, nakon dva koncerta, jednog mimohoda i dvije utakmice Hrvatsku nazvali fašističkom državom. I dok smo mi muku mučili s dvostrukim konotacijama i priglupim denotacijama, našim prijateljima u Srbiji pogotovo nije bilo lako. Kako otići na odmor, a na ulicama nemir i strast? Jesi li izdajnik? Klasni i politički? Kako se opravdati? Postoji li valutni tečaj? Koliko jedan morski story “vrijedi” političkih? Na kraju su se, koliko sam uspio dokučiti, uspjeli pomiriti s prezahtjevnom situacijom tako da se uspostavio konsenzus po kojem je svima potreban odmor, idealno naizmjeničan, kako bi se s borbom nastavilo.

Politika ljeta

Ne treba posebno naglašavati da je ljeto oduvijek bilo i politička kategorija. Netko se za te godišnje odmore trebao izboriti. A čini se da će stupanj političnosti ljeta rasti svake godine. Razlog je jednostavan: klimatske promjene. Kad se god znojimo zbog pretjeranih vrućina, kroz naš “ventilacijski sustav” cijedi se ostatak političkih i ekonomskih odluka u prethodna dva stoljeća. A pogotovo onih iz protekla tri desetljeća. Broj ugljičnih emisija od emitiranja prve epizode Seinfelda nadmašio je broj emisija koji je prethodio premijeri.

A s obzirom na strukturu naše ekonomije i ovisnost o turizmu, nama je svako ljeto dodatno politizirano. I svjedočimo pritom novoj epizodi u zamišljanju nacije: medijski se pristup zasniva na jednom hrvatskom turističkom “mi”. Kao da svi mi zajedno upravljamo tom privrednom granom i ljutimo se jedni na druge zbog cijena, ponude i svih ostalih elemenata jedne privredne grane. Oni koji ne žele sudjelovati u tom zajedništvu, kako bi rekli popovi, ustaše i nogometni izbornik, mogu ići na skrovite plaže i graditi svoje oaze. 

I uvijek ću braniti skrovitaše od ove bande, ali kao grintavi dalmatinski bumer moram priznati da mi nisu uvijek jasni u svojim kulturnim i pop-kulturnim preferencama. Kao i u slučaju spomenutog luškog pjesnika, prilična mi je enigma, jedna od mnogih, kako je došlo do toga da je kantautor IDEM sa svojim odama odgađanju generacijskog prijelaza i realizmom društvenog vakuuma postao iznimno popularan u tim krugovima, i općenito kako ta zagrebačka indie publika odluči da je nešto dobro, a nešto nije. Nitko mi još to nije objasnio, a krećem se u tim krugovima, barem u obliku nekog socijalnog poklapanja, više od 20 godina. Tko zna, možda moram na otoke i skrivene plaže, tamo se sigurno pune baterije za takve stvari. Ne mogu. Ostat ću ispred kuće.

Odmor i politika đavolja su kombinacija kad je politička izražajnost individualizirana i svedena na optimalni balans. Problem je u tome što nitko ne zna formulu tog balansa. Manjak te formule izrodio je valjda najbizarniji i najtragikomičniji politički sadržaj koji sam ikad vidio. Na Instagramu su se počeli pojavljivati savjeti kako se nositi s time da ste na odmoru dok traje genocid u Gazi. Slike horora iz Gaze i potpuna indiferentnost svjetskih lidera spram onoga što se događa sigurno u svakome izazivaju teško podnošljive osjećaje i nije nikome lako u takvoj situaciji nezainteresirano uživati. Ali jeste li normalni? Ispada kao da je ljudima u Europi teže nego onima u Gazi. 

Ali nije ni sasvim za zamjeriti ljudima koji proizvode i cirkuliraju takve savjete. Naša politička kultura zadnjih se godina i desetljeća više pretvorila u mentalnu skrb za aktere nego za dostizanje političkih ciljeva. I opet je razumljivo zašto. Desetljećima prije nije se obraćala naročita pažnja na odnose moći među akterima, pogotovo rodne, kao ni na burnoute i druge emocionalne i mentalne probleme koje prate svaki politički angažman. Danas ti problemi u kontekstu društvenih mreža i individualizirane politike često preuzimaju primat. I nitko nije kriv. I nitko nam neće suditi po omjeru političkih i ne-političkih storija. Nismo komjuniti menadžeri naše političnosti ni vlastita ministarstva vanjskih poslova. Sreća, još malo i gotovo ljeto. Radite nikaj ako možete.

Tekst je dio temata “Summertime Sadness” u kojemu iza mita o ljetu kao koncentratu uživanja naziremo pustoš, melankoliju i tragikomediju. Temat je pripremila gostujuća urednica Dora Levačić.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Mit o ljepoti suzbio je nove ženske slobode premještanjem

društvenih ograničenja na ženske živote izravno na naša lica i tijela.

Naomi Wolf

Sintagma  “onkraj ideala ljepote” nastala je kao postupak intervencije nad naslovom poglavlja Onkraj mita o ljepoti iz djela Mit o ljepoti Naomi Wolf. Dok autorica u navedenom poglavlju propituje postoji li nešto više od žene kao savršene “plastike” koju oblikuje društvo, ovdje će biti riječ o jednom dijelu mita o ljepoti, a to je kozmetička industrija. Ona počiva na naličju ideala ljepote tako što zarađuje na specifično konstruiranim estetskim idealima koje nastoji usaditi u društvo te imati potpunu kontrolu nad njima. Ti se ideali mogu mijenjati, ali nije čovjek odnosno žena ona koja ih mijenja, nego društvo. Posljedično, mijenjanje ideala ljepote stvara nove proizvode i žudnje te tako povećava mogućnost ostvarenja profita na temelju tih istih ideala. 

Prije svega, voljela bih odmah napomenuti kako ne postoji ništa loše u samom korištenju proizvoda kozmetičke industrije te da je sasvim u redu i normalno da oni čine integralni dio nečijeg života. Namjera je ovog eseja razotkriti problematiku osjećaja “prisile” korištenja takvih proizvoda za postizanje određenog ideala ljepote, a prema Wolf takav bi osjećaj proizlazio iz sljedećeg: “Pravi problem je naš nedostatak izbora”. Ovakav (naočigled) represivni utjecaj kozmetike bit će prikazan na primjeru društvenih mreža koje promoviraju proizvode kozmetičke industrije. Uz takvu temu eseja, završna će riječ biti o pokušaju postojanja i/ili bivanja “osviještenim potrošačem”, što je svojevrsan odgovor na problem nedostatka izbora koji navodi Wolf. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Instagram, platforma za dijeljenje fotografija i videa, jedan je od najpopularnijih medija za umjetnike zbog njegove očite orijentiranosti na vizualno. Iako je popularizirao i otvorio novoj publici neke već dobro etablirane umjetnike, Instagram je postao posebno važan za nove, mlade autore i autorice koji se tek probijaju u svijetu umjetnosti. Instagram je u velikoj mjeri prostor koji se kroz njegove korisnike takozvane influencere, koristi za promociju određenih “stilova života” i prodaju proizvoda, ali isto tako umjetnici ga sve češće koriste u svrhu vlastite promocije i dolaska do publike. Autori koji možda nikad ne bi dobili priliku izlagati u postojećim institucijama tako dobivaju slobodan prostor i pristup širokoj publici, a što je posebno zanimljivo, prodajom radova zamijećenih na ovaj način, zaobilaze mrsko plaćanje provizije galerijama. Na neki način Instagram je dosegao razinu “infrastrukture”. Osim kao sredstvo promocije i dolaska do publike, društvene mreže postaju i samo sredstvo umjetničkog rada, primjerice, umjetnica Amalia Ulman fotografskim performansom isključivo je kroz objave na Instagramu kreirala imaginarni lik mlade djevojke koja se iz provincijalnog gradića seli u Los Angeles u potrazi za manekenskom karijerom, i tako ispričala priču o razočaranjima i neuspjehu.

S druge strane, autori koji koriste Instagram u svom radu počeli su primjećivati njegove očite i manje očite mane. Primjerice, radovi podijeljeni na društvenim mrežama dostupni su svima i njihovi autori teško se mogu boriti protiv njihovog neovlaštenog preuzimanja ili korištenja u komercijalne, političke ili druge svrhe. Društvene mreže također nisu otvorene koliko se možda čini i zapravo su ograničene određenim socijalnim i estetskim normama koje nameću njihove politike korištenja i time oblikuju sadržaj koji će se na njima objavljivati i dijeliti. Još veći problem postaje način objavljivanja radova i osjećaj postignuća na temelju broja “lajkova”. Umjetnici tako objašnjavaju da su počeli stvarati radove koji će privući više pažnje na Instagramu, umjesto onoga što stvarno žele.

Od društvenih mreža, Instagram je sigurno najlogičnija platforma za udomljavanje vizualne umjetnosti, no Twitter također počinje utjecati na percepciju vizualne kulture. Zbog brzog protoka i potrebe za velikom količinom sadržaja njega često produciraju takozvani botovi koji u određenim razmacima generiraju novi, originalan sadržaj. Primjerice, Bosch Bot i Bruegel Bot svakodnevno objavljuju detalje iz poznatih radova ovih autora, dok Rothko Bot po uzoru na Marka Rothka objavljuje potpuno nove radove u maniri njegove kombinacije boja. Na sličan način BotMondrian kombinira boje i linije Mondrianovih radova i objavljuje nove radove, s time da boje djelomično ovise o vremenskoj prognozi u tom trenutku u gradu Saint Paulu u američkoj državi Minnesoti. Koliko ozbiljno umjetnički svijet shvaća ovu tehnologiju pokazuje i činjenica da je prošle godine aukcijska kuća Christie’s prodala prvo djelo nastalo kao produkt algoritma za gotovo pola milijuna dolara. Što god mi o tome mislili, ovakva vrsta tehnologije u kombinaciji s društvenim mrežama, umjetnosti daju novu perspektivu i neki sasvim novi život. Botovi fokusirani na detalje Boschovih ili Bruegelovih djela omogućavaju im drugačiju interpretaciju i utječu na njihovu sve veću popularnost. Time se sigurno javlja i razvija nova publika, ali se također otvaraju pitanja tko i na koji način selektira sadržaj koji nam se prikazuje.

Virtualna stvarnost (VR) i proširena stvarnost (AR) na sličan način predstavljaju tehnologiju razvijenu unutar industrije zabave, koja postaje neizbježan medij za komuniciranje ideja i sadržaja. S obzirom na sofisticiranu i još uvijek skupu opremu koju uključuje, VR još uvijek nije u masovnoj upotrebi, no sve češće se koristi u umjetničkim istraživanjima. Velika količina detalja koji se odjednom mogu prezentirati gledatelju, pri čemu se oni sami mogu koncentrirati na ono što im je bitno, čine VR posebno podobnim za dokumentarne forme. S druge strane, interaktivnost i šarolike mogućnosti korištenja, obećavaju njegov daljnji razvoj i istraživanje. Također, ako je suditi po ovogodišnjem Venecijskom Biennaleu gdje su predstavljeni zamijećeni radovi, VR nije tek prolazan hir i trenutna fascinacija nego medij čije vrijeme tek dolazi.

Na kraju dolazimo i do neizbježnog pitanja dostupnosti, odnosno mogućnostima korištenja tehnologije za proizvodnju i konzumaciju umjetnosti i kulture. Veliki muzeji mogu si priuštiti VR tehnologijom dati novi život umjetničkim radovima, kao što i dobro financirani umjetnici imaju priliku eksperimentirati s novom i uzbudljivom tehnologijom, no upitno je koliko će vremena biti potrebno dok ona ne postane neizostavan dio svakog kućanstva. S druge strane, korištenje društvenih mreža gotovo je postala nužnost i već ih teško izbjegavamo u privatnom životu, kao i na radnim mjestima. Upravo zbog toga one sve više oblikuju načine na koje nastaje i na koje se konzumira kultura. “An artist who cannot speak english is no artist”, rekao je svojevremeno Mladen Stilinović, a danas se s pravom možemo pitati da li je umjetnik koji nema Instagram zaista umjetnik.

Twitter, Instagram i Soundcloud u predstavi će biti ravnopravni govoru, scenskom pokretu i glazbi. Predstava se, naime, neće tek “prenositi” na tim servisima, već će izvođači u njoj sudjelovati svojim fizičkim i – digitalnim identitetima, pred publikom na internetskoj sceni i onoj u jednom zagrebačkom stanu.

Birajući hoće li predstavu pratiti iz gledališta, posredstvom vlastitog računala ili smart telefona, na aplikacijskim, web sučeljima ili pak onom posebno kreiranom za ovaj projekt, publika će istovremeno birati i kut pogleda na jedno od različitih lica izvedbe, koja su međutim u stalnoj interakciji i jedno nužno mijenja drugo. U kakvom su odnosu zapravo egzistiraju fizički i digitalni identitet(i) pojedinca? Vrijede li pravila mikrosociologije performativnog identiteta Ervinga Goffmana jednako u digitalnom i u fizičkom svijetu? Kako nas je u svom nedavnom tekstu podsjetio Cory Doctorow, teorija da su naši životi “najbolji” kad ih živimo jednim identitetom; kad nas na isti način doživljavaju i bake i partner, i šefovi i djeca – prilično je kontroverzna. Kako ti identiteti mogu postojati usporedno u onome što Nissenbaum naziva kontekstualnim integritetom? Ali – jednako važno – može li se sve to ispitati predstavom, živom izvedbom?

Odgovore na sva ta pitanja pokušat će pronaći projekt @BetaSkroz. Osmislio ga je umjetnički kolektiv SKROZ kojeg su 2005. osnovale redateljica Nora Krstulović i dramaturginja Maja Sviben. Autori su: Petra Hrašćanec, Nora Krstulović, Ante Perković i Vedran Peternel.

Više informacija potražite ovdje.