Ove je godine pripremljen bogat program s 13 izložbi, 26 radionica i prezentacija te 20 predstava, koncerata, plesnih nastupa i drugih programa kroz koje inkluzivnu umjetnost prezentira 48 različitih umjetnika_ca i organizacija.

Ove će se godine održati i stručni program Puni krug, 24. studenog od 10 do 12 sati, koji će pokrenuti raspravu stručnjaka iz znanstveno-istraživačke / akademske zajednice, kazališne režije i inkluzivne izvedbene umjetnosti. U prvom krugu programa izlagači će predstaviti inkluzivne prakse koje su razvili, istraživali, iskusili ili u kojima su sudjelovali. Riječ je o prezentacijama Gili Hammer, Ataya Citrona i Amira Ishara, koji će tijekom festivala izvesti i svoje novo djelo I do. Drugi krug okupit će publiku i stručni panel u raspravi o inkluziji u ovim ekstremnim vremenima. Ovaj je program zbog ograničenosti prostora jedini za koji su potrebne prijave. Više informacija o njemu i prijavnica nalaze se ovdje.

Organizatori ističu da su svi pozvani i dobrodošli, a cjelokupan program besplatan je za sve posjetitelje. Rasporede i sve novosti možete pratiti ovdje.

Naglašavaju da kao primarno inkluzivan program svake godine primaju sve prijavljene nastupe, izložbe, prezentacije, koncerte, performanse i sve digitalne materijale, bez obzira na to jesu li umjetničke radove stvorili pojedinci ili grupe, osobe s invaliditetom ili “bez” njega.

Za potrebe UPSET ARTa bit će osigurana sva raspoloživa (tehnička, prostorna, ljudska i druga) podrška , a za program će se osigurati i svima podjednaka i transparentna financijska potpora. Iz poziva poručuju: “Radi se o financijskoj potpori s kojom želimo pomoći vama – bili vi pojedinac, skupina, udruga ili bilo koja druga organizacija – da nastavite s kulturno-umjetničkim radom i s produciranjem divnih programa koji će javnosti odašiljati poruku inkluzije.”

Poziv je otvoren do 23. listopada 2024., a prijaviti se možete ispunjavanjem službene prijavnice.

Sve dodatne informacije možete potražiti ovdje.

Glavni cilj #inkluPrototipa bio je istražiti inovativna rješenja i mogućnosti za poboljšanje kvalitete, dostupnosti i doživljaja sadržaja prilagođenih korisnicima s oštećenjem vida. Instalacija ostaje na dalju upotrebu Tiflološkom muzej i širokoj javnosti.

Slika Djed i unuk iz kolekcije Tiflološkog muzeja pripisuje se Vjekoslavu Karasu, iako oko toga u stručnoj zajednici postoje prijepori i različita mišljenja, što ne umanjuje činjenicu da je riječ o jednom od najznačajnijih djela u slikarstvu ilirizma i najreproduciranija slika 19. st. na ovom prostoru, a bila je i na zastoru Hrvatskog narodnog kazališta, prije 1895. g., dok je bilo smješteno na Markovu trgu na Gornjem gradu.

InkluLAB je projekt koji Udruga za razvoj ‘uradi-sam’ kulture – Radiona razvija i provodi od 2021. godine s različitim partnerima na sjecištima tehnologije, umjetnosti, kulture i edukacije. Iste godine Radiona formalno uvodi istoimenu programsku liniju u rad svoje organizacije koja se bavi asistivnim tehnologijama i programima.

Više informacija o događaju možete pronaći ovdje.

Iz najave: “Program festivala vodi se porukom inkluzije i motom ‘ništa o nama bez nas’, a taj će vam zajednički, sukreirani program prezentirati čak 175 umjetnika i umjetnica s i bez invaliditeta, podijeljenih u 43 programa koji uključuju izložbe, predstave, koncerte, plesne i glazbene, edukativne i stručne programe za sve uzraste.

Ovogodišnji UPSET ART festival nudi najbogatiji program do sad, uključuje likovni program s osam izložbi, edukativni, stručni i izvedbeni program (11.- 12. studeni) s 13 radionica i prezentacija, osam koncerata i plesnih programa, četiri stručna programa te 10 predstava i performansa.

U programu sudjeluje 15 udruga i organizacija (koje rade s i za osobe s invaliditetom) i brojni umjetnici_e s i bez invaliditeta iz osam županija (Grada Zagreba, Zagrebačke, Varaždinske, Karlovačke, Sisačko-moslavačke, Primorsko-goranske, Splitsko-dalmatinske, Dubrovačko-neretvanske).

Ove godine ističemo i prvo međunarodno gostovanje profesionalnog kazališta gluhih ‘Rajduga’ – koje dolazi iz ratom ugrožene prijestolnice Ukrajine – Kijeva.”

Više o programu festivala koji je u cjelosti besplatan možete pronaći ovdje.

“Do sada smo imali brojne radionice, koncerte, predstave, performanse, karaoke zabave, video prezentacije, izložbe, sajmove i brojne druge aktivnosti – te vas pozivamo da se uključite i pridružite našem inkluzivnom programu”, poručuju organizatori.

Sudionicima je osigurana sva raspoloživa (tehnička, prostorna, ljudska i druga) podrška u prezentaciji umjetničkih i drugih radova, kao i podjednaka i transparentna financijska potpora.

Kao primarno inkluzivan program, UPSET ART svake godine prima sve prijavljene nastupe, izložbe, prezentacije, koncerte, performanse, kao i sve digitalne materijale – bez obzira jesu li te umjetničke radove stvorili pojedinci ili grupe, osobe s invaliditetom ili oni “bez” invaliditeta.

Poziv je otvoren do 1. listopada 2023. godine, a prijaviti se možete ispunjavanjem prijavnice.

Peti UPSET ART festival umjetnosti i inkluzije osoba s invaliditetom održati će se 11. i 12. studenog 2023. godine u Centru za kulturu Trešnjevka.

Više informacija potražite na mrežnim stranicama ili kontaktiranjem voditelja festivala.

Piše: Marija Borovičkić

Ideja je bila prenijeti umjetničino radno okruženje i pristup u novi kontekst a samo to događanje, izlaganje ili radni proces nazvan je Atelje izvan sigurne zone te opisan i najavljen na sljedeći način: “Tijekom veljače umjetnica će u G-MK provesti ideju otvorenog studija. Koristeći svoje alate i materijale radit će na novom projektu i eksperimentima s papirom, slojevima i formom knjige. U galeriji će se pritom odvijati kontinuirana bookart radionica – posjetitelji mogu doći u prostor i razgovarati s Irenom, pogledati njezine dosadašnje radove, prolistati publikacije iz područja umjetnosti knjige i knjiga umjetnika u za to predviđenom čitalačkom kutu”.

Kao drugačiji, participativan, inkluzivan, otvoren i fleksibilan model izlaganja i djelovanja, Atelje izvan sigurne zone je pobudio interes kustosica G-MK (Ane Kovačić, Lee Vene i Sanje Sekelj) koje su odlučile potaknuti i dalje razvijati i artikulirati ideju Otvorenog ateljea, što je i povod ovome tekstu koji međutim tek dotiče program G-MK a naglašava kontekst i cjelovitiji osvrt na ovu praksu.

Značenje i razvoj specifične radno-izlagačke forme

Što točno znači pojam “otvoreni atelijer” ili “otvoreni studio”, koje umjetničke ili socijalne prakse utjelovljuje i tko i kada poseže za ovom danas dosta popularnom i komunikativnom, ali pomalo nejasnom ili nedefiniranom, radno-izlagačkom formom?

Na samome početku susrećemo se s nizom jezičnih dilema oko pravilnog i ujednačenog korištenja termina “atelje”, “atelijer”, “ateljer”, “atelier” (franc. atelier – hrpa drvenih strugotina, radionica) ili često korištenog izraza “studio” (tal. studio – soba za rad umjetnika). 

Najčešća definicija umjetničkog atelijera je radno mjesto umjetnika – dizajnera, fotografa, kipara, slikara, umjetnika primijenjenih umjetnosti i drugih, te mjesto za samoreprezentaciju umjetnika. Potonje navodi na česte prakse otvaranja atelijera i radnih, kreativnih prostora koje su se kroz stoljeća pokazale dosta heterogenima, fleksibilnima, često neformalnima, generirajući raznolike modele korištenja, druženja i rada.

Ulazeći u njihovu povijest dolazimo do 17-tog stoljeća i slavnih pariških salona. U jednom od njih je navodno pokrenut prvi poznatiji primjer otvorenog umjetničkog druženja i rada. Radi se o književnom salonu u Hotelu de Rambouillet kojeg je vodila Madame de Rambouillet i slovila kao najpoznatija domaćica umjetnika, književnika i intelektualca. U svom Plavom salonu (Chambre bleue) primala je intelektualnu elitu a njihovo druženje temeljilo se na iscrpnim razgovorima. Članica salona bila je i Madame de Scudéry, poznata francuska književnica, autorica vrlo popularnih “romans à clef” koja je kasnih 1640-tih formirala i vlastiti salon –  Société du Samedi (Subotnji klub).

U 20. stoljeću sličnim fenomenom smatra se način druženja i rada beat generacije 1950-tih, 1960-tih i 1970-tih godina. Takozvana Beat kultura začeta u New Yorku formirala je modernu slam poeziju, ideologiju i stil života na društvenim marginama koji je podrazumijevao odbacivanje materijalizma i konformizma, boemska neformalna druženja, eksperimentiranje drogama, seksualnošću i kreativnom umjetničkom spontanošću. U San Franciscu 1950-tih godina umjetnici kreću s javnim književnim čitanjima po klubovima, ubilježivši taj period kao kultni period “književne renesanse San Francisca”.

U New Yorku je 1960-te godine obilježio i Andy Warhol sa svojim poznatim otvorenim studijem – The Factory. Događanja i hepeninzi pod nazivom The Exploding Plastic Inevitable odvijali su se u tvornici i funkcionirali kao otvorene multimedijalne i light show zabave, glazbeni performansi, plesovi i projekcije Warholovih filmova. Poziv javnosti na transparentu na ulazu glasio je: WARHOL LIVE, THE VELVET UNDERGROUND, LIVE DANCING, FILMS, PARTY EVENT, NOW.

Iako navodimo danas kultne primjere otvorenih atelijera – zajedničkih radnih i kreativnih prostora koji su obilježili ne samo uže i šire umjetničko društvo već i cijele epohe, sljedbenike, literaturu i povijest književnosti i umjetnosti – kasnija, kao i današnja, pojava otvorenih atelijera vrlo je frekventna i heterogena, ponekad marginalna i slabije vidljiva, prilagodljiva i urbanom i ruralnom.

Fluidnost otvorenih atelijera danas

U potrazi za sličnim recentnim praksama otvorenih ateIijera u kontekstu grada Zagreba, nailazimo na niz primjera i inicijatora a navest ćemo tek nekoliko poznatijih nastojeći naglasiti na koji način raspisuju svoj cilj i općenito pojam otvorenosti radnog prostora.

Među kulturnim događanjima, artikulacija atelijera i njegove otvorenosti, iako relativno česta i prisutna, ostaje pomalo nejasna i ovisi o organizatoru i prostoru. Ponekad uključuje višednevni program mogućeg posjećivanja brojnih lokacija (primjerice Zagrebačko proljeće ateljea u organizaciji HDLU-a u travnju 2013.); ponekad kreativno-edukativno uključivanje posjetitelja (poput 10. Velesajma kulture u listopadu 2013. i njegovog Otvorenog ateljea); a ponekad upravo naglasak na improvizaciji, izvedbi uživo i spajanju medija povezuje konkretan događaj s konceptom otvorenog atelijera (kao u slučaju Projekta Otvoreni atelje iz 2015. u organizaciji Ekscene – eksperimentalne slobodne scene koja promovira suvremeni ples).   

Zanimljivo je spomenuti i jedan od najpoznatijih atelijera u Hrvatskoj – Atelijer Kožarić, čiji su otkup od strane MSU-a 2007. godine, njegova muzealizacija i transportacija iz izvorne lokacije u Medulićevoj u stalni postav muzeja, otvorili novi model ne samo izlaganja već i pristupanja živoj i transformativnoj, povremeno neuhvatljivoj radnoj i umjetničkoj građi. Uz neprestanu otvorenost ne samo posjetiteljima već i autoru i njegovim povremenim posjetima i intervencijama, Atelijer Kožarić je utjelovio jednu sasvim novu izlagačku dimenziju friziranog otvorenog atelijera – naravno s naglaskom na ambijentalnu vrijednost i specifičnost umjetnikovog habitusa i senzibiliteta puno više nego na mogućnost komunikacije i ulaska u živi, radni i procesualni prostor. 

Makar uz bitno različite karaktere istoimenih (ili gotovo istoimenih) događanja, kao zajednički nazivnik većine primjera možemo izdvojiti nekoliko elemenata:   činjenicu događanja “tamo i tada”, mogućnost i potenciranje upoznavanja i komunikacije s umjetnikom/cima, specifičnost prostora unutar dihotomije privatno-javno i ambijentalnost živog radnog prostora.

Uz navedene odrednice koncept otvorenog atelijera zbog svoje je neformalnosti, izmaknutosti i komunikativnosti intrigantan po sebi i ne traži posebna ukalupljivanja i formaliziranja pojave i svrhe. Upravo kao takav sam potencira svoju dodatnu vrijednost temeljenu na neuhvatljivosti, prilagođavanju, fluidnosti i otvorenosti i naglašava socijalni moment nastao stoljećima ranije – koji  spajanje i okupljanje vidi kao svrhu po sebi. 

Kao što smo vidjeli na trima potpuno različitim primjerima iz 17. i 20. stoljeća, forme otvorenosti umjetničkih radnih i kreativnih prostora na najrazličitije se načine artikuliraju, definiraju i prakticiraju, ostavljajući specifičnoj konstelaciji vremena, prostora, konteksta i ljudi slobodu odabira i generiranja najčešće neformalnog komuniciranja, socijalne i umjetničke razmjene.

Treba napomenuti i da je sam čin otvaranja intimnog, privatnog, poluprivatnog ili “markiranog” radnog (dijelom i životnog) prostora javnosti, slučajnim i namjernim posjetiteljima – suštinski socijalna, uključujuća i pozivajuća gesta dijaloga. Radi se o svojevrsnom obostranom otvaranju; kako nepoznatom posjetitelju tako i nepoznatom domaćinu, koje ne podcrtava samo uobičajenu relaciju ulaza i izlaza, već ugrađuje temelje za neke drugačije, veće ili nove socijalne mreže, odnose i suradnje. Utoliko možemo reći da otvoreni atelijer nosi potencijale generiranja danas često spominjanih kulturnih platformi. 

Prepoznavanje i artikulacija modela – Galerija Miroslav Kraljević

Kao što je spomenuto u uvodu – nakon uspješnog Ateljea izvan sigurne zone i prepoznavanja potencijala procesualnosti i otvorenosti prostora, pristupa i produkcije, kustosice G-MK ponudile su Martini Kontošić kuriranje prvog Otvorenog ateljea u 2015. U sklopu projekta net.cube a u suradnji s Irenom Borić i Renatom Šparadom, dogovoren je otvoreni atelje s umjetnicom Dinom Karadžić i zamišljen kao zajedničko mjesto susreta i rada umjetnice i kustosica, suradničko istraživačko mjesto u sklopu navedenog projekta. 

Sama umjetnica ovako koncipiran radni prostor opisuje vrlo afirmativno, naglašavajući potencijale suradnje više umova i procesualnog pristupa koji neophodno rezultiraju “proizvodom” i nematerijalnim kulturnim kapitalom koji kvalitetno funkcionira i to na mnogo više razina nego uobičajeni prostorni artefakt nastao s idejom završavanja u privatnoj kolekciji.

U cilju daljnjeg razvijanja koncepta i, kako same navode – pretvaranja galerijskog izlagačkog prostora u radni umjesto reprezentacijski prostor, naglašavanja procesualnih i istraživačkih aspekata pojedinog projekta i pozivanja mladih umjetnika kojima je ovakva vrsta poticaja, podrške i vidljivosti najpotrebnija – u ožujku 2015. godine kustosice G-MK pozvale su umjetnika Vanju Babića da potpuno slobodno osmisli svoj Otvoreni atelje, umjetnički istraživački i eksperimentalni rad kao i popratni program. 

Vanja Babić nastavio je s istraživanjem i razvijanjem rada Transformacija u kojem propituje odnos prema novcu kao složenoj društvenoj i vrijednosnoj konstrukciji ali i vizualno zanimljivoj materiji. Opisujući dobiveno iskustvo i prvo susretanje s novim modelom rada i izlaganja, umjetnik ističe da mu je vrlo bitna stavka bio angažman i pomoć kustosica galerije koje znanjem, savjetima, povezivanjem i umrežavanjem s raznim ljudima i kolegama doprinose procesu razvoja njegova rada. Već prije spomenuta fleksibilnost, promjenjivost i nedovršenost – koje Otvoreni atelje potencira i utjelovljuje – autor vidi kao poticajne i temeljne razdjelnice u odnosu na uobičajene, jasno definirane izlagačke prakse. Njegovo iskustvo svakodnevnih interakcija koje su se spontano ili planirano događale na dnevnoj bazi uključuje dolaske različitih posjetitelja: novinara, kustosa, prijatelja, kolega umjetnika, bivših profesora, slučajnih prolaznika, čime se galerijski prostor pretvarao u uzbudljivo mjesto rada, komunikacije i snalaženja.

U suvremenom kulturnom i političkom kontekstu

Kada pričamo o prepoznavanju i artikulaciji modela, treba imati na umu i pomalo poražavajuću spoznaju a to je da ovakva vrsta ugošćavanja od strane kustosica G-MK tek jednim dijelom počiva na dobrom konceptu i potencijalima otvorenog atelijera. Bitan element predstavlja i činjenica da je ovaj način osmišljavanja godišnjeg programa financijski i tehnički nezahtjevan te omogućuje galeriji raznorodan i inovativan sadržaj te popunjavanje programa tijekom cijele godine, što dodijeljeni budžet Grada ili Ministarstva ne pokriva i ne stimulira. Upravo ovdje priča s otvorenim atelijerima otvara političku dimenziju koju ne možemo zaobići.

Uz podsjetnik na prvi dio teksta u kojem je dotaknuta heterogenost ove pojave s naglaskom na to da nisu sve prakse i koncepti otvaranja atelijera istih ciljeva, senzibiliteta i karaktera, apostrofirat ćemo političku pozadinu često usko povezanu s temom kojom se ovdje bavimo. Opisujući razvoj ideje i osmišljavanje otvorenog atelijera u G-MK, kustosica Martina Kontošić ističe važnost vremena i prostora za međusobno upoznavanje jer kultura gubi i ono malo javnih sredstava što je dobivala, dok nas prekarni uvjeti rada usmjeravaju na djelovanje u timovima, s ljudima kojima vjerujemo. 

Suočavajući se s činjenicom sustavnog i programskog smanjivanja državnog budžeta za financiranje kulture i umjetnosti, pogotovo produkcije nezavisne umjetničke scene, ključnim su se pokazali modeli samoorganiziranja, umrežavanja i međusobnih suradnji. Traženje alternativnih načina istraživanja, rada, produciranja, izlaganja, napredovanja ili pak samo preživljavanja u svijetu marginalizirane, najčešće nekomercijalne i neprofitabilne umjetnosti i kulture, navelo je umjetnike i djelatnike u kulturi na sve češća i složenija povezivanja u cilju stvaranja zajedničkih snažnijih, vidljivijih i efikasnijih radnih i kreativnih, već prije spomenutih i danas vrlo popularnih platformi, grupacija i raznih oblika zajedničkog djelovanja. 

Utoliko koncept otvorenih atelijera i otvorenosti općenito nosi pozitivan predznak u svim svojim formama, te ga u današnjem kontekstu gotovo možemo promatrati u neobičnoj kombinaciji romantičarsko-aktivističke geste; kao neminovnost i alternativu oblicima represije.

Piše: Dunja Kučinac

Na Sveučilištu Monash u toskanskom gradu Pratu, od 13. do 15. listopada, održana je jedanaesta konferencija međunarodne mreže CIRN (Community Informatics Research Network) pod nazivom Challenges and Solutions. Konferencija je okupila stručnjake iz polja informacijskih i komunikacijskih znanosti koji se u svom istraživačkom ili praktičnom radu bave odnosom društva i tehnologije i informacijskih sustava, prije svega u kontekstu njihova razvoja u smjeru etike, demokratičnosti i inkluzivnosti.  

Na konferenciji je adresirana široka tema razvoja, implementacije i utjecaja informacijsko-komunikacijskih sustava i tehnologija na specifične zajednice, njihov kolektivni identitet i društvene odnose moći koji se oko njih konstituiraju. Pritom je najčešće riječ o marginaliziranim, manjinskim ili ranjivim zajednicama zbog čega je velik dio konferencije bio posvećen upravo društvenoj odgovornosti znanstvenika i istraživača i mogućnostima razvoja participativnih modela rada kojima je cilj postići svojevrsnu “revoluciju vrijednosti”, odnosno izbjeći perpetuiranje društvenih neravnopravnosti u projektima i arhivima koje razvijaju. 

Arhiv kao proces, arhivist kao aktivist

Jedan od pojmova kojeg se doticala većina izlaganja na konferenciji jest pojam community arhiva, za koji u hrvatskom jeziku još ne postoji precizni ekvivalent. Riječ je o vrsti arhiva koji je fokusiran na neku specifičnu društvenu skupinu i dokumentiranje njene povijesti, pri čemu je najčešće neovisan o institucionalnim arhivskim regulativama i može varirati u sadržaju i namjeni. S obzirom da su takvi arhivi svojevrsna mjesta sabiranja i konstruiranja povijesti i znanja zajednica, koje su najčešće “druge” i “drugačije”, odnosno isključene iz dominantnog institucionalnog, akademskog ili medijskog polja, o community arhivima se na konferenciji govorilo prije svega u kontekstu razvoja inkluzivnosti i participativnosti. 

O konceptualnim odrednicama participativnih arhiva govorili su Gregory Rolan i Elizabeth Daniels, doktoranti na Sveučilištu Monash u Australiji. Prema Rolanu, participativni bi arhiv trebao biti organiziran kao mreža te bi trebao koristiti fleksibilnu bazu podataka i omogućavati interoperabilnost sustava. Elizabeth Daniels je, oslanjajući se na rad Karen Barad i Emmanuela Levinasa, ponudila teorijski okvir participativnog arhiva u koji ulazi odustajanje od stvaranja zaokruženog i jednoznačnog narativa i fokusiranje na proces, supostojanje mnogostrukih perspektiva i reprezentacija, odbacivanje metanarativa u koji su upisani nepravedni odnosi moći te vrednovanje kolektivnog pamćenja i znanja akumuliranog unutar zajednice. Spomenula je i nužnost direktne uključenosti same zajednice u sve faze procesa konstituiranja i vođenja arhiva. To je potvrdila i Danielle Allard sa Sveučilišta u Torontu u svom izlaganju, naglasivši da arhivisti pritom ne bi trebali biti ti koji iz vlastite pozicije moći zajednici omogućuju sudjelovanje, nego se i oni sami trebaju uključiti u zajednicu i na taj način preuzeti ulogu aktivista. 

U kontekstu razvoja kolaborativnih arhiva i drugih informacijsko-komunikacijskih sustava vrlo je važna tema bila i političnost tehnologije. Martin Wolske sa Sveučilišta u Illinoisu u svom je predavanju govorio o potrebi podizanja kritičke svijesti o vezi tehnologije i društva te razotkrivanju načina na koji tehnologija oblikuje društvene odnose i reproducira odnose moći. Tehnologija i informacijski sustavi nisu i ne mogu biti apolitični već duboko utječu na procese učenja, kreiranja znanja, ali i identiteta pojedine zajednice. U tom smislu krivo je i štetno tehnološka rješenja i sustave prihvaćati kao nepromjenjive ili autoritarne već je potrebno sudjelovati u njihovom propitivanju, mijenjanju i kreativnoj primjeni. Cilj takvog pristupa je stvoriti demokratične tehnološke i digitalne prostore, koji će u konačnici imati ulogu u društvenoj promjeni. Pitanje koje je pritom ostalo neodgovoreno jest ono koje se tiče dostupnosti bilo kakve tehnologije iznimno marginaliziranim ili ranjivim zajednicama, a koje je otvorila Wolskeova konstatacija da su oni koji razvijaju tehnologiju i dalje uglavnom “bijeli muškarci”.

Kako omogućiti autonomiju?

Jedni od svakako najvrednijih trenutaka konferencije bile su radionice održane prvog i drugog dana, na kojima se pokušalo putem diskusije zajednički definirati etičke smjernice za istraživače i znanstvenike koji se bave direktnim radom sa zajednicama, bilo kroz istraživanje, bilo kroz razvoj i implementaciju informacijskih sustava. Prvog dana Sue McKemmish sa Sveučilišta Monash u Pratu održala je kratko izlaganje i potom vodila radionicu na kojoj je problematiziran koncept “arhivističke autonomije”, kao i odnos istraživača i zajednice koji bi ga trebao podupirati. Trebalo bi spriječiti eksploataciju i zajednici omogućiti samoodređenje, odnosno “pronalazak vlastitog glasa” tako što će zajedno s istraživačem biti uključena u sve faze razvoja istraživanja, odnosno arhiva. Dokumentirana zajednica ne smije biti objekt već aktivni subjekt istraživanja i dokumentiranja, a treba joj biti omogućeno i da sama detektira problem i definira rezultate, ali i da sudjeluje u svim etapama razvoja i provedbe modela. Ovakva vrsta suradničkog procesa trebala bi predstavljati iskustvo koje bi bilo transformativno ne samo za zajednicu nego i za samog istraživača i uopće struku, a potom i za društvo u cjelini.

Takav arhiv bio bi prilagođen potrebama određene zajednice, ali bi služio i kao mjesto dijaloga, međusobnog učenja, kapacitiranja i osnaživanja te, uopće, preispitivanja i mijenjanja odnosa moći i društvene dominacije. Radi se o potrebi za radikalnom demokratizacijom procesa uspostavljanja, usustavljivanja i vođenja community arhiva, ali i svih tipova istraživanja koja se tiču organizacije informacija i znanja o specifičnim zajednicama. Pritom, pozicija je istraživača, kao što je natuknula Danielle Allard, zapravo pozicija aktivista. Sue McKemmish na kraju je naglasila da arhivistička zajednica svakako mora shvatiti da promjene moraju biti sustavne, odnosno da se, da bi se omogućila podrška i autonomija zajednicama, moraju mijenjati zakonski okviri i modeli kulturnih politika, kao i arhivistička teorija i struka.

Pokušaj sastavljanja profesionalnog etičkog i moralnog kodeksa, kojim bi se istraživački pristup i informacijsko-dokumentacijske modele unaprijedilo u pravcu što veće raznolikosti i inkluzivnosti, nastavio se na radionici pod vodstvom Martina Wolskea i Colina Rhinesmitha. Svrha radionice bilo je usuglašavanje oko zajedničke liste principa kojima će se prisutni znanstvenici voditi u svojim istraživanjima narednih godinu dana. Grupna diskusija rezultirala je nekolicinom zanimljivih opažanja koja bi mogla doprinijeti dodatnom iskoraku prema demokratizaciji. Ključna pretpostavka je da istraživač treba izbjegavati “misionarsku poziciju” ili samostalno definiranje agende. U tom je smislu potreban pomak u odnosima moći, kako bi se zajednici osiguralo da sama definira uvjete i prirodu suradnje. Pritom je riječ i o terminologiji, odnosno jeziku koji se u procesu koristi – njega moraju definirati u jednakoj mjeri istraživači i arhivisti, kao i članovi dokumentirane zajednice. Ono što je potrebno imati na umu jest da zajednice ne ulaze u proces kao homogeni, nepromjenjivi i “nevini” entiteti, nego kao kompleksne, dinamične i multivarijantne grupe, s vlastitim strukturama moći, vrijednostima, prioritetima i unutarnjim podjelama. Samo istraživanje ili konstituiranje arhiva mora biti dovoljno fleksibilno da bi se moglo prilagoditi različitostima i potrebama pojedine zajednice. 

Mijenjati sustav, a ne zajednicu

Odnos visoke teorije i praktičnog posla se, uz pitanja aktivizma i demokratičnosti, tijekom tri dana konferencije pokazao kao jedan od intrigantnijih povoda za diskusiju. Kao veliki doprinos pritom su poslužila pojedina izlaganja kojima su predstavljena individualna iskustva praktičnog rada na projektima ili u arhivima vezanima uz specifične zajednice. 

Mike Kreek s amsterdamskog Sveučilišta za primijenjene znanosti govorio je o iskustvu svog sudjelovanja na projektu Memory of East, koji funkcionira kao web prikupljalište lokalnih sjećanja stanovnika istočnog dijela Amsterdama. Projekt koji traje već više od deset godina s vremenom je postao online mjesto okupljanja i druženja, ali pritom je osobito zanimljiva dinamika rada portala –  istovremeno s povećanjem aktivnosti i količine prikupljenih zapisa, smanjio se broj sudionika. Profilirala se mala, osnažena grupa koja je dobila na homogenosti, ali izgubila na inkluzivnosti. Jasno je, dakle, da to što neki projekt ili arhiv vodi sama zajednica nužno ne jamči njegovu dugoročnu otvorenost ili nehijerarhičnost. 

Još jedno pitanje koje sa sobom nosi jačanje i profesionaliziranje community projekata i arhiva pitanje je implementacije arhivističkih standarda, odnosno načina na koji ona oblikuje autentično iskustvo zajednice. Svoj susret s tim problemom predstavila je Joy R. Novak iz Centra za istraživanje političkih grafika (CSPG), arhiva u Los Angelesu u kojem se od osamdesetih prikupljaju i dokumentiraju posteri vezani uz građanske pokrete i pokrete za ljudska prava. Ono što je počelo kao grassroot inicijativa, s vremenom je naraslo do zbirke od preko 80 000 postera koje je nužno obraditi, usustaviti i učiniti dostupnima istraživačima. Upravo iz tog razloga CSPG je pokušao u nekoliko navrata u zbirku implementirati arhivske standarde, svaki put tek djelomično uspješno, sve dok 2012. nisu dobili financijsku podršku od Nacionalne komisije za povijesne publikacije i zapise.

Od problema s kojima su se arhivisti u CSPG-u susreli, Novak je istaknula problem prevođenja specifičnog aktivističkog konteksta i jezika u profesionalni sustav, odnosno nužnost balansiranja između standardizirane terminologije i jezika koji koriste sami aktivisti te onog koji prevladava u samom sadržaju postera. Osim toga, Novak je skrenula pažnju na pitanje detaljnosti kataloga arhiva, odnosno nužnost pronalaženja konsenzusa između aktivističkog stava da ne postoji “višak” sadržaja i da je sve dovoljno važno da se upiše u katalog te arhivističke perspektive prema kojoj je nužno optimizirati količinu podataka u katalogu kako bi ih bilo moguće dosljedno obraditi. Na probleme koje je Joy iznijela sudionici su odgovorili stavom koji ukazuje na određenu promjenu perspektive među stručnjacima – nije više ključno pitanje kako se određeno stanje “na terenu” prilagođava postojećim arhivističkim standardima, nego kako se standarde može mijenjati, poboljšavati i prilagođavati specifičnim realnostima, odnosno prirodi i potrebama konkretne zajednice. 

Centar za dokumentiranje nezavisne kulture, koji je predstavljen na konferenciji, sudionicima je bio zanimljiv iz više razloga. Prije svega, osnovali su ga i vode sami članovi zajednice, odnosno organizacije aktivne u polju nezavisne kulture, što s jedne strane znači slobodu samodefiniranja i samovrednovanja, a s druge rad Centra izvan institucionalnog polja. To je rezultiralo razvojem radnih procedura i modela mimo zakonskih obaveza koje se tiču arhivističkih standarda, ali i oslanjanje na taktike tipične za nezavisnu scenu – interdisciplinarni pristup, sinergiju i razmjenu resursa i vještina te direktni kontakt, kako sa samom dokumentiranom zajednicom, tako i sa publikom i stručnjacima. Pritom se javlja puno pitanja, koja se u jednakoj mjeri tiču etike i teorije, kao i svakodnevne prakse.

Iako se očitom čini nužnost samoočuvanja putem dokumentiranja, ta potreba mnogim akterima nezavisne scene nije očigledna, kako zbog pojedinačnih ideoloških “pankerskih” stavova koji arhiviranje doživljavaju kao samomumifikaciju, tako i zbog kronične podkapacitiranosti zbog koje je dokumentiranje rijetko kad dovoljno atraktivno da bi bilo prioritetno naspram organizacije programa. Najčešće se ipak radi o prinuđenosti na neprekidnu produkciju novih programa kao jedinom načinu financiranja. Od velike je važnosti i pitanje legitimiteta Centra i njegove pozicije koju gradi unutar zajednice. Kako zadržati odlike otvorenosti, demokratičnosti i samodefiniranja dok se prolazi kroz polagan proces profesionalizacije, na što ukazuje i sudjelovanje na jednoj ovakvoj stručnoj konferenciji? 

U kontekstu konferencije osobito je bio zanimljiv stav Tamare Štefanac, arhivistice u Hrvatskom muzeju željeznice i doktorantice na Sveučilištu u Zadru, koja od svibnja 2013. godine prati rad Centra. Njen odnos prema Centru promatračkog je karaktera – prakse koje su u Centru rezultat praktičnih potreba, a ne zakonskih regulativa, Štefanac smatra potencijalno inovativnima te kao znanstvenica nastoji ne utjecati na njegov rad ili ga nenamjerno usmjeriti prema institucionalizaciji. Pritom primjećuje da je tu poziciju iznimno teško zadržati ukoliko se razviju suradnički ili prijateljski odnosi. 

Od objekta do subjekta

U Hrvatskoj je tema community arhiviranja za sad još iznimno slabo afirmirana u stručnim i institucionalnim krugovima, što znači da se konceptualno-praktičnom okviru unutar kojeg Centar radi ili bi mogao raditi tek ocrtavaju obrisi. Pritom je realna mapa community arhiva u Hrvatskoj minimalistička, ali ipak postoji – primjer jednog od njih je Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću. Konferencija je pokazala da je, za razliku od situacije u Hrvatskoj, u globalnom polju informacijskih znanosti i tehnologija tema dokumentiranja specifičnih zajednica iznimno aktualna, ali i izazovna. Demokratičnost, inkluzivnost i samoodređenje postavke su koje su naizgled jasne kao koncept, ali postaju zamršene i zahtjevne “na terenu”.

Vidjelo se to i u organizaciji same konferencije – iako je njen fokus bio na dokumentiranju marginalnih zajednica, sudionici konferencije bili su gotovo isključivo znanstvenici i profesori, ali ne i sami predstavnici zajednica o kojima je bilo riječi. Perpetuira se, dakle, upravo ono što se želi dekonstruirati i protiv čega se nastoji boriti – neravnopravni odnosi moći u istraživačkom i dokumentacijskom procesu te paternalistički odnos istraživača i zajednice. Da su to spremni priznati i s tim se suočiti, pokazali su sudionici konferencije predloživši u završnim riječima upravo uključivanje različitih aktera i pripadnika dokumentiranih zajednica kao smjer kojem bi se konferencija trebala okrenuti u budućnosti. 

Nagrada Ključna razlika identificira i promovira poslodavce koji potiču raznolikost u radnom okruženju i bore se protiv diskriminacije, odnosno onim poslodavcima koji potiču zapošljavanje ranjivih skupina, s posebnim naglaskom na osiguravanje jednakih šansi u zapošljavanju i uvjetima rada na temelju dobi, spola, invaliditeta i pripadnosti nacionalnim/vjerskim manjinama. Nagrada za ravnopravnost osoba s invaliditetom, u kojoj su i vlasnice i zaposlenice osobe s invaliditetom, dodijeljena je upravo maloj tvrtki ACT Konto d.o.o. iz Čakovca.

ACT Konto d.o.o danas je uspješna tvrtka u vlasništvu svojih zaposlenica – osoba s invaliditetom; ima 40-ak stalnih klijenata među kojima su, osim organizacija civilnog društva i društvena poduzeća, zadruge, obrtnici/e i mali poduzetnici/e. Poslovna filozofija tvrtke temelji se na načelima društvenog, ekološkog i ekonomski održivog poslovanja, usmjerenog stvaranju dobiti koja se reinvestira za dobrobit lokalne zajednice. 

Nagradu Ključna razlika ACT Konto d.o.o. zaslužio je zbog inkluzivnog zapošljavanja osoba s invaliditetom, reinvestiranja dobiti kroz donacije i usluge udrugama koje rade na edukaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, kontinuiranog ulaganja u osobni i profesionalni razvoj zaposlenica i prilagođavanja radnih procesa istima.  

Nagradu je u ime tvrtke preuzela Martina Hlebec, suvlasnica i zaposlenica, koja je tom prilikom izjavila “Nagrada Ključna razlika nam je potvrda snage i kvalitete koje kao pojedinke ostvarujemo u organizaciji u kojoj smo sve zaposlenice vlasnice. Nadopunjujemo se u različitostima, te smo htjeli i drugima pokazati da je moguće ostvarivati poslovne rezultate i zacrtane ciljeve bez obzira na fizički hendikep.”

Suvlasnica i zaposlenica Mirjana Kovač je, komentirajući nagradu, dodala “Mi živimo posao koji radimo i kako ga radimo. Profesionalnost, jednakost i uzajamnost, ključne su vrijednosti ne samo nas nego i našeg poslovanja.”

Nagrada Ključna razlika dodjeljuje se već treću godinu za redom i ima fokus i na zaštitu ljudskih, ali i radnih prava u radnom okruženju. Ova nagrada još je jedno priznanje i ACT Grupi u sklopu koje djeluje i ACT Konto d.o.o. Naime, prošle godine je nagrada u istoj kategoriji dodijeljena Socijalnoj zadruzi Humana nova, također članici ACT Grupe. ACT Grupa je konzorcij organizacija i pojedinaca/ki koji/e promiču, razvijaju i unapređuju društveno odgovorno ponašanje i poslovanje, društvenu i solidarnu ekonomiju, društveno poduzetništvo i civilno društvo. Članica je Europske mreže društvenih poduzeća za radnu integraciju  ENSIE te aktivno radi na implementaciji europskih politika vezanih uz društveno uključivanje, radnu integraciju i razvoj društvene ekonomije u Hrvatskoj.

Nagrada se dodijeljuje pod pokroviteljstvom Ministarstva rada i mirovinskog sustava u četiri kategorije: nagrada za opću ravnopravnost, odnosno ravnomjernu zastupljenost svih skupina zaposlenika, ove je godine dodijeljena Plivi Hrvatska d.o.o., nagrada za ravnopravnost spolova dodijeljena je tvrtki Ernst&Young d.o.o., dok je nagrada za dobnu ravnopravnost pripala tvrtki Ciklopea d.o.o. 

Izvor: ACT