Riječ je o inkluzivnoj verziji filma Mate Relje, prevedenoj i prilagođenoj za gluhe i nagluhe te slijepe i slabovidne osobe. Film ove godine slavi svoj 48. rođendan, kao i 4. inkluzivni rođendan. Projekcija se održava u sklopu 9. Film svima – programa inkluzivnih projekcija filmova prilagođenih gluhim i nagluhim te slijepim i slabovidnim osobama.

Projekcija filma je besplatna, a ulaznice se mogu preuzeti online ili na blagajni kina od četvrtka, 28. studenog. Više o događaju možete saznati ovdje.

Tema inkluzivnih kulturnih praksi širim se medijskim prostorom uglavnom rasprostire kroz kapaljku, s naglaskom na posebno organizirane i usmjerene projekte, inicijative ili festivale. Medijska kampanja s prepoznatljivim vizualom Zamisli da… koju riječka udruga Filmaktiv provodi kroz projekt Kultura svima ukazuje na (ne)dostupnost sadržaja za obrazovanje, razbibrigu i društveni život koji uključuje i osobe s poteškoćama i/ili invaliditetom. Kampanja dovitljivo kritizira dostupnost olako shvaćenih privilegija poput kretanja kroz prostor, mogućnosti odlaska na WC ili praćenja uglavnom neprilagođenih kulturnih sadržaja. O inkluzivirajućim praksama koje radnice_i u kulturi mogu implementirati u već postojeće programe, razgovarali smo s Majom Ogrizović, pokretačicom projekata Film svima i Kultura svima te članicom udruge Filmaktiv.

Riječka udruga Filmaktiv pokrenula je projekt Film svima prije osam godina, a provodi ga u partnerstvu s Udrugom gluhih i nagluhih Primorsko-goranske županije. Možeš li se prisjetiti s kakvim je aktivnostima projekt inicijalno pokrenut i kakva je bila dostupnost sadržaja za osobe s invaliditetom onda, a kakva je situacija danas?

Ove godine Film svima slavi svoj deveti rođendan, a te 2016. godine radila sam u Filmaktivu i razmišljala kako je vrijeme da realiziram dugo maštani projekt o inkluzivnim kulturnim praksama i krenula na maleno, skoro pa po skrivećki. U ovih devet godina vidim velike pomake, no to ne znači da je dobro, niti da je kultura zaista otvorena svima. Naime, moja sestra Milana se razboljela 2003., a nakon nekoliko godina je bila primorana promijeniti život zbog pogoršanja zdravstvenog stanja. Jedna od promjena je bila slabljenje vida. Kao sociologinja zaljubljena u nova znanja, učlanila se u Hrvatsku knjižnicu za slijepe i cjelodnevno slušala različite knjige što me potaknulo na razmišljanje o mediju u kojem djelujem. Razmišljala sam koliko je on prilagodljiv, otvoren, fleksibilan i – dostupan. Godina u kojoj sam napisala prvi projekt u Filmaktivu, rezultirala je prvim izdanjem Filma svima i evo nas u 2024. – iza nas je devet godina projekta Film svima, pet godina projekta Film svima svugdje, četiri godine projekta Knjiga svima te tri godine projekta Kultura svima. Korak do desetljeća poticanja inkluzivnih kulturnih praksi! 

Kakvim se sve aktivnostima bavite i je li u međuvremenu došlo do prilagodbe u formatima ovisno o novim potrebama zajednice? Možeš li izdvojiti neke od ključnih suradnji za vaš trenutni rad?

Prevodimo i prilagođavamo, zapravo činimo dostupnima, filmove na hrvatskom jeziku osobama oštećena sluha i vida. Osim toga, izrađujemo inkluzivne knjige, održavamo radionice senzibiliziranja čujuće i videće zajednice te projekcije filmova na kojima zajednički gledamo inkluzivne filmove i učimo se na prisustvo Drugoga, ali i potičemo razmišljanja o mogućnosti inkluziviranja svakoga i svake od nas. Provodimo kampanje za poticanje svijesti o važnosti inkluzivnih kulturnih praksi, a kao primjer ističem suradnju s Doroteom Škrabo, Pamelom Perkić i Majom Krištafor, koja je dostupna na Instagramu na profilima Film svima te Kultura svima. Također educiramo zainteresirane o metodama inkluziviranja kroz edukativne programe i publikacije, a do listopada će biti objavljene i predstavljene Smjernice o inkluzivnim kulturnim praksama koje uz Inkluzivno kulturno vijeće mladih potpisuju i Dunja Matić Benčić, Marta Baradić i Maja Krištafor. Važnost i potencijal inkluzije uvidjela je i Katedra za translatologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci te smo 2022. postali stručnom bazom FFRI. Tamo radim kao predavačica, a zajedno s Petrom Žagar-Šoštarić i Željkom Macan uvodim inkluzivne kulturne prakse u znanstvenu zajednicu.

Prošle godine pokrenuto je Inkluzivno kulturno vijeće mladih (IKVM) Kultura svima u okviru Erasmus+ projekta. Možeš li nam reći nešto više o Vijeću i njegovom radu nakon završetka projekta?

To je divna priča – pokojna kolegica Sanja Kapidžić i ja smo 2022. godine napisale Erasmus+ projekt Kultura svima i zakotrljale lavinu – ne samo da je iste godine projektom formirano IKVM Kultura svima već je ta ekipa postala okosnica istoimenog nastavka, projekta koji je financiran sredstvima Europske unije u okviru programa Impact4Values koji provode Solidarna, Slagalica i CNVOS. IKVM Kultura svima broji 23 člana i članice. Kultura svima je od 2022. do 2024. kapacitirala i osnaživala mlade za razumijevanje inkluzivnih kulturnih praksi, detektiranje potreba za inkluziviranjem te samim inkluziviranjem. Osim OSI, učili smo o inkluzivnim kulturnim praksama svake Drugosti, tražili načine uključivanja i razmišljali zašto dolazi do isključivanja. Obilazili smo institucije i s njima pokušali naći odgovore – neke smo pronašli, no na mnogima još radimo. Odlučili smo napisati nastavak projekta, ali želimo okrenuti rakurs i baviti se kapacitiranjem i osnaživanjem radnika i radnica u kulturi za inkluzivno djelovanje. Od 2024. provodimo najmanje jednu inkluzivnu ćakulu i edukaciju mjesečno. Bavimo se izradom inkluzivnih knjiga i podcastova, učimo o metodama osiguravanja pristupa slijepim i slabovidnim osobama; preko izrade audiodeskripcije, radionice tehničkog kapacitiranja djevojaka i žena pa sve do rodno inkluzivnog jezika. A nismo još niti na pola.

Filmaktiv je prije nekoliko mjeseci pokrenuo ciklus inkluzivirajućih programa i edukacija pod nazivom Inkluzivne ćakule. U kojem je stadiju provedba programa i kome je namijenjen?

Zahvaljujući podršci Zaklade Solidarna, Zaklade Slagalica i slovenskog CNVOS-a, imamo priliku razvijati inkluzivne kulturne prakse i dalje kroz Kulturu svima. Jedna od aktivnosti su Inkluzivne ćakule i edukacije, edukativni program koji mjesečno donosi različite radionice o inkluziviranju kulturnih praksi. Ono čemu stremimo je osnaživanje radnika i radnica na inkluziviranje vlastitih praksi, osiguravanje svih kapaciteta, alata, znanja i vještina da inkluzivne kulturne prakse postanu ono što i jesu – civilizacijska norma. Jako smo ponosni na suradnike i suradnice koji od početka 2024. intenzivno uče, ali i uspješno inkluziviraju svoje prakse – od vodstava izložbama na HZJ-u, pa sve do prve ikada održane inkluzivne predstave u HNK Ivan pl. Zajc. U tom su nam pomogle Katarina Mažuran Jurešić, Cvijeta Veronika Plenković i Maja Tomičić – one su ujedno i nositeljice ovog inkluziviranja. No, nisu samo potaknule inkluzivnu verziju predstave Glorije, već kazalište ulazi u sezonu 2024/2025 s prvom ikada inkluzivnom pretplatom! To znači da je inkluzija dio najveće kulturne institucije u Rijeci, a da su predstave dostupne osobama oštećena sluha i vida cijelu godinu, a ne samo kroz provedbu projekata i aktivnosti. To je tek djelić aktivnosti projekta Kultura svima. Gradska knjižnica Rijeka je pokrenula inkluzivni fond Knjiga svima i pokreće vlastitu nakladu audioknjiga, zatim Prirodoslovni muzej Rijeka aktivno inkluzivira kroz inicijativu Muzeji svima i još mnogi, mnogi drugi. Shvatili smo da je važno da radimo zajedno. Inkluzivna i solidarna zajednica se gradi samo zajednički. S puno uloženog truda, razumijevanja, topline i energije. To je dugotrajni proces koji rezultira sjajnim stvarima.

U okviru projekta pokrenuli ste i Medijateku, možeš li nam reći nešto više o tome kako planirate prilagodbu sadržaja i kome je on dostupan?

Film svima Medijateka je pokrenuta 2016., do ove godine je uključivala 51 film, a nakon 2024. će raspolagati sa 71 inkluzivnim filmom dostupnim osobama oštećena sluha i vida. Radi se o naslovima nastalim na hrvatskom jeziku, ne iz nekih nacionalističkih pobuda, već zato što su ti filmovi navedenim skupinama nedostupni. U njihovom nastajanju su sudjelovale osobe oštećena sluha i vida kroz plaćanje poreza i red je da budu dostupni. Film svima Medijateka ima jedinu inkluzivnu verziju klasika poput Vlaka u snijegu ili H-8, ali svake godine inkluziviramo aktualne naslove kako bi svi imali jednaki pristup filmovima na vrijeme, a ne s pola desetljeća zakašnjenja. Ponosni smo što smo dobili prava za prijevod i prilagodbu roterdamskog i kanskog pobjednika – Radije bih bila kamen Ane Hušman i Čovjeka koji nije mogao šutjeti Nebojše Slijepčevića. Filmovi su opremljeni snimkama prevoditelja na HZJ-u, inkluzivnim titlovima i audiodeskripcijom kako bi bili dostupni osobama oštećena sluha i vida. Naime, gluhe i nagluhe osobe imaju potrebu za različitim prilagodbama i izrada inkluzivnog titla često nije dovoljna, potreban je i prijevod na hrvatski znakovni jezik. 

S obzirom na to da se edukacijama i prilagodbom sadržaja bavite skoro desetljeće, jeste li u međuvremenu dobili ponudu o suradnji i/ili organiziranom kapacitiranju radnika s hrvatskog javnog medijskog servisa?

Nažalost nismo. U kontaktu smo s HRT-ovom službom Prilagodba programa osobama s osjetilnim teškoćama, kojima ustupamo pravo na korištenje svih inkluzivnih filmova. Isto tako, nadamo se formiranju objedinjenog fonda kako se ne bi višekratno prevodili i prilagođavali isti filmovi.

Koliko često surađujete s institucijama u kulturi?

Trenutno gotovo svakodnevno, od razgovora preko edukacija pa sve do zajedničke provedbe inkluzivnih kulturnih praksi. Surađujemo aktivno s institucijama i subjektima u raznim područjima, od knjižnica i kazališta, preko kina, galerija i muzeja pa sve do subjekata iz nezavisne kulture. Neki među njima su u Rijeci, a neki i diljem zemlje primjerice Kino Katarina, Kuća Klajn, KEC Murai, Knjižnice grada Zagreba, brojne škole, vrtići i fakulteti… Osim spajanja civilnog sektora i institucionalne kulture, sjajno je što kroz provedbu projekata imamo priliku raditi i s organizacijama osoba s invaliditetom. Tako upoznajemo svjetove jedni od drugih. Ovim putem pozivam sve zainteresirane da nam se jave i da inkluziviramo zajedno.

Za kraj, imate li na umu širenje područja provedbe aktivnosti van Riječke županije ili neke nove javne aktivnosti?

Zahvaljujući mreži Klubtura prošlu smo godinu proveli na turneji po Hrvatskoj. Putujemo svugdje i s projektom Film svima, gostujemo u projektu Udruge gluhih i nagluhih PGŽ S vjetrom kroz tišinu, a i odgovaramo na pozive zainteresiranih subjekata poput sjajnog KUC Mato Lovrak, otkud smo dobili poziv za projekcijom inkluzivnog Vlaka u snijegu, što smo objeručke prihvatili i bili nagrađeni – projekcijom na lokomotivi iz Vlaka u snijegu! Zovite nas, dolazimo!

Film H-8 kritika je 2020. proglasila najboljim hrvatskim filmom svih vremena, a povodom projekcije u Ljetnom Art-kinu opremljen je prijevodom na hrvatski znakovni jezik, inkluzivnim titlom i audiodeskripcijom kako bi u filmu mogle istovremeno uživati osobe sa i bez oštećenja vida i sluha.

Iz najavnog sinopsisa: “Akcijska drama, film katastrofe u koji su inkorporirane sudbine putnika autobusa i drama vozača kamiona. Ova dva vozila sudarit će se na autoputu jedne kišovite noći i u toj će nesreći samo dio putnika iz autobusa preživjeti. H8 sve je što se zna o vozilu koje je skrivilo nesreću; tek dio registarske oznake.”

Ulaz na program je slobodan uz prethodnu rezervaciju mailom.

Više detalja o programu možete pronaći ovdje.

Uz projekciju dobitnika Velike Zlatne Arene 2019., voditeljica i inicijatorica projekta, Maja Ogrizović održat će kratku edukaciju medijske kulture i inkluzivnih kulturnih praksi, a voditeljica radionica hrvatskog znakovnog jezika, tumačica za hrvatski znakovni jezik Ivona Križić i radionicu osnova hrvatskog znakovnog jezika.

Film svima turneja teži senzibilizaciji za potrebe ranjivih društvenih skupina te poticanja solidarnosti i inkluzivnosti na široj društvenoj razini.

Projekt se provodi u okviru programa Clubture-HR programska razmjena i suradnja uz potporu Ministarstva kulture i medija RH, Zaklade Kultura nova, Gradskog ureda za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo Grada Zagreba i Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva kroz program Centri znanja.

Bogatsvo, a ne problem

Još 2005. godine, kako piše Branimir Šutalo za In Portal – središnji medij za informiranje osoba s invaliditetom – na prvom ljetnom kampu organiziranom za članove Udruge Zamisli, jedna od članica Udruge izrazila je nezadovoljstvo tada nepostojećom kinoprikazivačkom infrastrukturom za slijepe i slabovidne osobe, ali i želju za promjenom takvog stanja, što je rezultiralo i prvim konkretnim koracima. U jesen te godine, točnije 15. listopada, na Dan bijelog štapa, održana je prva prilagođena kinoprojekcija – film Oliver Twist Romana Polanskog praćen naracijom uživo, pretečom audiodeskripcije. U narednih nekoliko godina, prvenstveno zahvaljujući inicijativi Udruge Zamisli i novopokrenutom projektu Slušam, dakle vidim, filmovi su se počeli prilagođavati na mjesečnoj bazi. Točnije, do 2011. godine prilagođeno je jedanaest dugometražnih igranih filmova, kao i desetak kazališnih predstava.

Iako je festivalska mašinerija sporije reagirala na ove pozitivne promjene te ih pretežno provodila u sklopu povremenih projektnih inicijativa, ipak treba istaknuti prvi, a do danas i jedini u potpunosti inkluzivni filmski festival. Festival prava djece u organizaciji Udruge za promicanje stvaralaštva i jednakih mogućnosti Alternator od 2009. godine sustavno prilagođuje svoj program slijepim i slabovidnim, kao i gluhim i nagluhim osobama, ponajviše putem prilagodbe filmskih sadržaja koja se sastoji od standardiziranih podnatpisa s dopunama o specifičnostima govornika u sceni te opisom zvukova. Prema riječima jednog od pionira audiodeskripcije Antonia Pavlovića, cilj je “što vjernije približiti atmosferu filma, iako će svaka slijepa ili slabovidna osoba opisanu sliku vidjeti na svoj način”, što Pavlović kao urednik naracije i profesionalni glumci smatraju bogatstvom, a ne problemom.

Sljedeći značajni korak događa se 2014. godine, kada se zahvaljujući novopokrenutom projektu Kada slijepi i gluhi rade zajedno onda svi razumiju pokreće novi val prilagodbe filmova, ovog puta i na Hrvatskoj televiziji te u hrvatskim mainstream i nezavisnim kinima. Tako je 28. ožujka 2014. godine na Trećem programu Hrvatske televizije prvi put prikazan prilagođen film Dejana Aćimovića Moram spavat’ anđele, a u Kinu Europa održana inkluzivna projekcija filma Ljubav i smrt, također zahvaljujući Udruzi Zamisli, ali i Zagreb Film Festivalu, Udruzi slijepih Zagreb i Hrvatskom savezu gluhih i nagluhih. Isto tako, na Human Rights Film Festivalu održanom iste godine organiziran je bogat diskurzivni program na temu poboljšanja uvjeta konzumiranja kulturnih sadržaja za slijepe i slabovidne osobe. Nakon projekcije prilagođenog eksperimentalnog filma Deborah Stratman Hakirani krug, kako je te godine za Kulturpunkt izvijestila Vlatka Lacmanović, izlaganja su održale predstavnice i predsjednice brojnih udruga, društava i zajednica slijepih i slabovidnih osoba kako bi pružile uvid u aktualno stanje te postojeću infrastrukturu i daljnje mogućnosti njene prilagodbe.

No iako je navedeni događaj ulijevao povjerenje u buduću suradnju filmskih festivala, civilnih udruga i medijskih servisa, kako nam je rekao Antonio Pavlović, od prve prilagodbe domaćih igranih naslova na Trećem programu pa sve do 2018. godine nije napravljeno mnogo. Adekvatna prilagodba televizijskog programa koja bi, prema riječima Tanje Gombar s navedenog HRFF-ovog programa, “u budućnosti [značila uspostavu] zasebnog odjela koji će se isključivo baviti prilagodbom programa osobama oštećena vida i sluha”, još nije zaživjela, iako su 2016. godine HRT i udruge osoba s osjetilnim teškoćama potpisali sporazum o suradnji. Također, kako prenosi Forum.tm, iste godine donesena je i Direktiva Europske Unije koja dozvoljava “određenu upotrebu djela i drugih sadržaja koji su zaštićeni autorskim pravima u korist slijepih i slabovidnih osoba”, jedna u nizu donesenih konvencija, direktiva i strategija koje su “obvezujuće prema državama i medijima da svim građanima omoguće jednak pristup informacijama”.

Pomaci u smjeru inkluzivnosti

Značajnija promjena nastupa 2018. godine, kada Hrvatska televizija ipak započinje sveobuhvatniju akciju prilagodbe audiovizualnih sadržaja van sfere informativnog programa, prijenosa nedjeljne katoličke mise ili emisije Normalan život koja se bavi temama invaliditeta. Početkom ljeta (29. lipnja) 2019. godine Treći program Hrvatske televizije započeo je pak s prvim ciklusom hrvatskog filma s audiodeskripcijom. Otvorivši ciklus filmom Život je truba Antonia Nuića, HTV je pokrenuo izuzetno vrijedan i dugoiščekivani projekt prilagodbe filmskog programa koji je, zahvaljujući zajedničkom radu dugogodišnjih suradnika u prilagodbi filmskih naslova – Antonia Pavlovića i glumaca Gorana Grgića i Petre Težak – uspio prilagoditi ukupno 13 filmova emitiranih u ostatku godine.

U godini za nama domaća filmsko-festivalska scena definitivno je napravila pozitivan korak naprijed, barem što se tiče razvoja svijesti o važnosti inkluzivnog programa. Uz navedeni Festival prava djece na koji se ove godine prijavilo čak 160 djece sa senzornim oštećenjima, prilagođene filmske naslove uključio je i History Film Festival programom Inkluzivno kino u kojem su prikazana ukupno tri prilagođena filma. Uz HFF, Udruga Filmaktiv u suradnji s Udrugom gluhih Primorsko-goranske županije u sklopu projekta Film svima, održanom ove godine po peti put, prikazala je pet prevedenih i prilagođenih domaćih filmova. Također, u sklopu projekta Europske prijestolnice kulture – Rijeka 2020 organizirana je radionica Kamera priča priču – Film za sve pod vodstvom Branimira Šutala, jedinog domaćeg slijepog filmskog kritičara.

Ministarstvo kulture je u 2020. godini odobrilo ukupno 26 programa namijenjenih osobama s invaliditetom i djeci i mladima s poteškoćama u razvoju, od muzejskih, preko kazališnih pa sve do audiovizualnih. U potonjoj kategoriji odobreno je njih sedam, od kojih je jedan i Put do kulture Hrvatskog saveza slijepih, kojem je dodijeljena potpora u iznosu od 80 tisuća kuna. Prema riječima Brune Tota iz Hrvatskog saveza slijepih, cilj projekta je daljnja prilagodba kulturnih sadržaja (filmova i serija) za osobe s oštećenjem vida, a provodi se u suradnji s Varaždinskom televizijom i neizbježnim Antoniom Pavlovićem. Među odobrenim projektima našao se i prethodno spomenuti projekt udruge Filmaktiv Film svima, kao i projekt udruge Pari Pikule koja pokreće prvu mobilnu aplikaciju za audiodeskripciju za kinoprikazivačke aktivnosti u vrijednosti od 150 tisuća kuna.

Ovisni o “dobroj volji”

Iako ovi navedeni primjeri pozitivne prakse polako pomiču granice mogućnosti domaćih medija, prema riječima Brune Tota “kod nas je sve to još vrlo sporo i u malom obujmu”, i to zbog nekoliko razloga. Prvenstveno, bitno je skrenuti pozornost na još uvijek nedovoljnu upućenost u samu problematiku prilagodbe, kao i na nerazumijevanje “što, kako pa onda niti zašto prilagoditi [program]” – probleme koje su već 2016. godine na okruglom stolu u sklopu Human Rights Film Festivala spomenule Mirjana Juriša, predsjednica Društva tumača i prevoditelja znakovnog jezika gluhih i Marica Mirić, aktivistica i predstavnica Zajednica saveza osoba s invaliditetom. Drugi problem se tiče legislative, odnosno definiranja standarda pristupačnosti i provođenja zakona. Iako je u Republici Hrvatskoj donesen zakon o obaveznoj pristupačnosti medijskih sadržaja na javnim servisima, kao i već prethodno spomenuti sporazum između HRT-a i udruga osoba s osjetilnim poteškoćama, postoji i takozvana “Izjava o pristupačnosti” koju vlasnici mrežnih sadržaja objavljuju kako bi jasno definirali na što se pristupačnost odnosi te na čemu se još uvijek radi. Zamka dokumenta je ta što on ustvari, kako pojašnjava Tot, “lišava vlasnika medija bilo kakve odgovornosti i posljedica u slučaju nepristupačnosti programa pod izlikom da se na tome još radi”.

Dakle, iako inicijative o prilagodbi audiovizualnih sadržaja neminovno postoje, nameće se problem kontrole samih odredbi, a postavlja se i pitanje – tko je odgovoran za njihovu provedbu i kako navesti institucije na njihovo sustavno provođenje? Odgovornost za provedbu, prema riječima Tota, snosi Povjerenik za informiranje, zajedno sa svojim pomoćnicima i savjetnicima, no Hrvatski savez slijepih, u suradnji sa Središnjim državnim uredom za razvoj digitalnog društva također nastoji sudjelovati u regulaciji i provjeri pristupačnosti medijskog sadržaja za osobe s oštećenjem vida. Pritom se sama kontrola pristupačnosti medijskih sadržaja, kao zadnje stepenice prema pravomjernoj inkluzivnosti javnog sektora, smatra inherentnim problemom i najproblematičnijim dijelom provedbe pristupačnosti medijskog sadržaja. Bitno je napomenuti da sve smjernice i direktive nisu strogo obvezujuće za pojedince, tvrtke i ustanove te se one još uvijek implementiraju zahvaljujući nečijoj “dobroj volji” i uglavnom nakon, a ne za vrijeme izrade sadržaja što znatno otežava i usporava cjelokupni process prilagodbe programa. Hrvatski savez slijepih i sam nudi usluge provjere pristupačnosti i savjetovanja tijekom kojih se testira medijski sadržaj pa se Tot nada da će sve više klijenata prepoznati važnost pravovremene prilagodbe sadržaja.

No jednako je tako važno primijetiti da je sama pristupačnost vrlo slojevit i složen problem, budući da je ipak stopostotna prilagodba nemoguća zbog prevelike raznovrsnosti oštećenja. U praksi to znači da će se nažalost uvijek dogoditi da će jedan slučaj ostati nepredviđen, odnosno nezahvaćen određenom prilagodbom medijskom sadržaja. Zato je važno istaknuti pojam razumne prilagodbe, “koji ima na umu spomenute boljke, no ipak teži maksimalnoj pristupačnosti sadržaja s obzirom na krajnje korisnike, kao i na financijske mogućnosti pojedinca, tvrtke ili ustanove čiji se sadržaj prilagođava”, ističe Bruno Tot.

Premda smo još uvijek daleko do potpune prilagodbe i pristupačnosti audiovizualnog sadržaja osobama s oštećenjima vida, pozitivne promjene su itekako vidljive, što nam potvrđuju i naši sugovornici. Zahvaljujući svim prethodno spomenutim suradnjama i odobrenim projektima, medijska zajednica počela je razvijati adekvatne standarde za prilagodbu filmskog sadržaja, a što je još bitnije, primjetna je sve veća osviještenost o nužnosti rasta postotka inkluzivnog programa na javnom medijskom servisu. Mjesta za napredak ima napretek, budući da neusklađena i nejednaka pristupačnost svim vrstama medijskog sadržaja, pa tako i onog kulturnog i zabavnog, predstavlja izuzetno diskriminatornu praksu kojoj nije mjesto u 21. stoljeću, kada su sve mogućnosti prilagodbe itekako omogućene tehnološkim napretkom.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.