Masovni prosvjedi kakvima dugo nismo svjedočili krenili su dan poslije inauguracije američkog predsjednika Donalda Trumpa, kada je više stotina tisuća ljudi sudjelovalo u Ženskom maršu na Washington, a pridružili su im se i milijuni drugih u “sestrinskim marševima” diljem Sjedinjenih država i ostatka svijeta. Kroz njih se iznova stvara svijest o snazi kolektiva, kakvu smo u određenoj mjeri vidjeli i u medijski najpraćenijoj temi prošle godine – kampanji #MeToo koja je iz individualnih svjedočenja o traumatičnim iskustvima seksualnog uznemiravanja u industriji zabave, ali i u političkim i akademskim krugovima, prerasla u masovni pokret usmjeren ka ženskoj solidarnosti. Kako za Novosti pojašnjava Ankica Čakardić, unatoč prostoru za kritiku, kampanja je zbog svojeg mobilizacijskog kapaciteta i transklasne solidarnosti puna političkih potencijala. A da je pokret uistinu nadišao privilegirani holivudski kontekst svjedoči javna podrška koju je glumicama pružio sindikat Alianza Nacional de Campesinas koji okuplja 700.000 radnica, mahom nedokumentiranih imigrantica na američkim farmama koje su u svojem suočavaju s višestrukom opresijom najčešće bile bezglasne.

Upravo je kontekst radničkih borbi sličnih njihovom neizostavan dio govora o borbi za ženska prava koja se obilježava Osmim martom, no taj se dan u posljednje vrijeme nastoji otkloniti od njegove političke pozadine i uklopiti u potrošački narativ neoliberalnog kapitalizma. Upravo s ciljem kritičkog osvrta na ove depolitizirane i komercijalizirane prakse članice Inicijative za feministički filozofski i fAKTIV-a organizirale su tribinu pod nazivom 8. Mart – feminističko nasljeđe i borba danas koja se održala 6. ožujka u prostorima Kluba studenata Filozofskog fakulteta. Organizatorice su tribinom željele podsjetiti da “8. mart nije samo dan slavlja i prisjećanja, nego i dan otpora i borbe”, a povoda za otpor je i previše, kako stoji u pozivu na treći zagrebački Noćni marš. Ističe se rodno uvjetovano nasilje prema ženama koje prolazi nekažnjeno, štiti ga se i prešutno odobrava u najvišim političkim krugovima, a davno izboreno pravo na pobačaj pod stalnim je napadima klerikalnih i konzervativnih krugova. Tu je i problem potplaćenog i neplaćenog kućanskog rada žena, koje se u projektu demografske obnove nacije doživljava kao inkubatorice.

U prvom izlaganju tribine Nina Čolović osvrnula se povijesne primjere borbi radnica na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće koje predstavljaju ključan moment u historijatu Osmog marta. Vrijeme je to mobilizacije žena radnica, seljanki i intelektualki za bolje radne uvjete – prije svega za osmosatni radni dan, zabranu noćnog rada za žene i djecu, prava na jednaku plaću za jednaki rad, borbi za opće pravo glasa te borbi protiv rata i militarizma. “Ti se prosvjedi uzimaju kao monumentalni trenuci ženskog organiziranja, koji danas predstavljaju fokalne točke za ono što razumijevamo kao feministički pokret, borbu za ženske slobode i slobode radnica danas”, navodi Čolović. Dodaje kako se borba za radnička prava odvijala paralelno s počecima borbe za pravo glasa, koja “traži da se postojeće strukture tek malo rastegnu kako bi udovoljile zahtjevima žena”, dok progresivni socijalistički pokret teži dubinskoj promjeni društvenih odnosa. U suštini se radi o distinkciji između zakonskih reformi i revolucija za koje Rosa Luxemburg tvrdi kako “nisu tek različiti momenti historijskog napretka koji se po volji mogu izabrati s poslužavnika historije kao tople i hladne kobasice već su to različiti momenti u razvitku klasnog društva – različiti momenti ne samo po vremenskom trajanju nego i po svojoj biti”.

Unatoč nametnutom narativu progresa, uvidom u zahtjeve radnica, mahom imigrantkinja zaposlenih u tekstilnoj industriji i njihovom usporedbom s današnjim uvjetima, jasno je da stvarnog pomaka nema. Danas u istim neljudskim uvjetima rade tekstilne radnice Istočne Azije, dok agencijsko zapošljavanje na Zapadu sustavno urušava davno izborena prava radnika. Zaključuje kako se obilježavanjem Dana žena od samih početaka “pokušavalo crpiti snagu iz povijesti otpora, čemu služi i ova tribina – da se podsjetimo nasljeđa generacija žena prije nas na koje se danas možemo osloniti, uzeti strategije i modele organiziranja koje su one postavile”.

Sanja Kovačević, članica fAKTIV-a i jedna od organizatorica Noćnog marša, osvrnula se na pitanje što Osmi mart  kao mjesto političke borbe znači danas i zašto je bitno da se ženska borba obilježava upravo marširanjem. “I dalje je uključen moment osvajanja javnog prostora, budući da se retradicionalizacijom društva urušavaju stečena prava. Ženu se vraća ulogama koje joj je patrijarhat namijenio, ulozi skrbnica obitelji i društva koje obavljaju ogroman neplaćeni i potplaćeni posao koji se najčešće ni ne prepoznaje kao rad.” U osvrtu na recentne primjere ženskog povezivanja naglašava solidarnost kao jedno od važnijih tekovina feminističke i radničke borbe. Uz medijski eksponiranu #MeToo kampanju upućuje na masovni štrajk učiteljica u Zapadnoj Virginiji koji se počeo širiti na više saveznih država pa tako štrajkove proširenog javnog sektora najvljuju i u Oklahomi. “Kao i radnice prije sto i više godina, učiteljice i učitelji zahtijevaju bolje radne uvjete, veće plaće, stvarno pravo glasa na svojim radnim mjestima, obranu sektora javnih usluga, što je problem s kojim se i mi itekako suočavamo”, zaključuje Kovačević.

Članica Inicijative za feministički Filozofski Viktorija Ćurlin u svom je izlaganju otvorila neka pitanja o izazovima današnjeg feminizma, prije svega temu inkluzije marginalnih skupina žena u kontekstu identitarnih politika. Ističe kako “intersekcionalnost bez korijenskog pristupa promjenama ne može biti krajnji odgovor na izazove koji stoje pred feminizmom”, iako mu saborske kvote ili Bechdelov test nužno ne odmažu. U osvrtu na povijest ženskog pokreta i postignuća koje nam ostavlja u nasljeđe, zaključuje kako ona nisu trajna već ih treba uvijek iznova osvajati. “Trebamo uzeti pozitivne prakse i primjere, ali isto tako treba sagledati propuste koji nas dovode u današnju situaciju.” Kooptiranje nasljeđa borbe za prava žena u neoliberalnom narativu otupljuje oštricu feminizma, zbog čega se treba podsjećati postignuća žena koje su nam prethodile, ali i imati na umu da živimo u drugoj društvenoj paradigmi kojoj se treba prilagoditi, ili riječima govornice “prema kojoj trebamo kalibrirati svoje puške”.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Inicijativa za feministički filozofski zato organizira tribinu Obrazovanje i reprodukcija nejednakosti kako bi se prokomentirao naš obrazovni sustav iz baš te dvije marginalizirane perspektive. Tribina se održava u ponedjeljak, 15. i utorak, 16. siječnja na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (Dvorana 1). 

U ponedjeljak će izlaganje Materijalistički pogled na reforme obrazovanja i libertarijanske napade na školstvo održati Katarina Peović Vuković, o Feminističkom obrazovanju kao dijelu šireg antikapitalističkog pokreta pričat će Andreja Gregorina, a izlaganje Zašto ima tako malo žena umjetnica? održat će Josipa Lulić. Tribinu moderira Marija Dejanović.

U utorak izlaganje Interkulturalno obrazovanje kao vid promjene društva drži Ana Bauer, Uloga romskih žena u neformalnom prenošenju znanja izlaganje je Ljatifa Demira, a Ana Ćuća priča o Obrazovanju djece izbjeglica na primjeru iz kutine. Moderatorica je Norma Trkovnik. 

Više o tribini potražite ovdje.

S obzirom na prevladavajući društveni konsenzus, obilježavanje stogodišnjice Oktobra, razvučeno kroz čitavu godinu, prošlo je u očekivanom tonu koji ne zaslužuje posebno detaljan osvrt. Korporativni komentarijat uglavnom je odradio svoju destiliranu koreografiju pišući o “kontroverznom” događaju, uz veće ili manje otklone u prikazu konteksta i postignuća Revolucije, dok su desničarski mediji pribjegavali karikaturalnoj demonizaciji, pri čemu su im tercu zapjevali i libertarijanski komentatori.

Priču je na sâm datum, 7. studenoga, privremeno razbuktalo nasilje pred Filozofskim fakultetom u Zagrebu, kojem je povod bila komemorativna akcija tamošnjeg Studentskog zbora. Zbor je, naime, odlučio obilježiti Oktobar vješanjem transparenta s parolom “Proleteri svih zemalja, ujedinite se!” na pročelje zgrade i postavljanjem crvene zastave na Ostojin spomenik Silviju Strahimiru Kranjčeviću, koji je i za vrijeme blokade Fakulteta bio predmetom upečatljive umjetničke intervencije – Crvenih niti Igora Grubića i Vladomira Tatomira.

Nedvojbeno ohrabrena jačanjem konzervativnih utjecaja i uspješnim desničarskim demonstracijama sile tijekom zadnje tri godine, na ovo je odlučila reagirati grupa maskiranih i pendrecima naoružanih nasilnika koji su prvo oko 15 sati pokušali, a zatim oko 17 sati i uspjeli skinuti zastavu sa spomenika, nanijevši pritom lakše ozlijede nekolicini studentica i studenata koji su ih pokušali otjerati.

Iako je ovakav tip huliganskog napada na teritoriju fakulteta bez presedana, dobar ga je dio medija u potpunosti trivijalizirao, besmisleno prozivajući studente Filozofskog za veličanje “crvenog terora” i staljinizma. Komentari u jeku tog zabrinjavajućeg događaja, osim što su pokazali na čiju će ruku igrati liberalni i libertarijanski komentatori čak i u situaciji fizičkog nasilja prema studentskoj ljevici, pokazali su još jednom banalnost njihove kritike Oktobra i dostignuća socijalističke revolucije.

Otcijepljena od dubinskog uvida i kontekstualne svijesti, ona se u načelu svodi na zgroženo ponavljanje – Gulag! Milijuni mrtvih! Čistke! Holodomor! – kao da je riječ o kakvim ozbiljnim otkrićima, a ne o najbanalnijim (u smislu općepoznatosti) povijesnim činjenicama. S druge strane, kao što pokazuje golema povijest refleksije o Oktobru i kasnijem razvoju sovjetske Rusije, njihova najprodubljenija kritika dolazi upravo s lijevih, ne liberalnih, a ponajmanje libertarijanskih i konzervativnih pozicija. Tomu je svjedočila i tribina Oktobarska revolucija iz rodne perspektive koja se održala 8. prosinca, upravo na “crvenom” Filozofskom, kao prva tribina u organizaciji Inicijative za feministički Filozofski. Na tribini su sudjelovale studentica Filozofskog Andrea Anđelinić, sociologinja Mia Gonan i docentica na Odsjeku za filozofiju FFZG-a Ankica Čakardić, koje su prikazale važnost žena za revolucionarni pokret, kako u predoktobarskom, tako i u revolucionarnom i postrevolucionarnom razdoblju, ali i zanimljivo kritizirale ograničenja projekta emancipacije žena u socijalističkoj revoluciji.

Anđelinićino izlaganje poslužilo je kao zanimljiv uvod u pripovijest, nastojeći ocrtati ženski položaj na prijelazu u 20. stoljeće, kao i njihovu zanemarenu ulogu u revolucionarnim događanjima 1917. godine. O kakvom se položaju radi Anđelinić nam prenosi iz Lenjina koji piše o 18-satnom radnom danu kao bjesomučnom izrabljivanju žena, ali istovremeno i važnom iskoraku žena iz privatne u javnu sferu. Uloga ženske borbe za vlastita prava u revolucionarnoj 1917. godini ključna je za društveni prevrat Oktobra, pojasnila je Anđelinić: žene su te koje su povele Februarsku revoluciju upravo na Dan žena, potičući obespravljeno radništvo na solidarno pridruživanje.

Izborena njihovim revolucionarnim angažmanom, važnost pitanja emancipacije žena potvrđena je i reformama koje su boljševici provodili nakon Oktobra, poput uvođenja prava na pobačaj, pojednostavljenja postupka razvoda, zabrane rada trudnicama, uvođenja trudničkih potpora, dok je na izmjenu šireg odnosa prema obitelji kao društvenoj jedinici ukazivala i dekriminalizacija homoseksualnosti. Suštinu boljševičkog shvaćanja rješenja ženskog pitanja Anđelinić pronalazi u Trockijevom zagovaranju socijalizacije kućanskog rada, cilj koje je bio dokidanje ekonomske funkcionalizacije obitelji.

Institucionalni izraz važnosti ženskog pitanja bilo je osnivanje Ženotdela – odjela Sekretarijata Centralnog komiteta Boljševičke partije posvećenog emancipaciji žena, koji su pokrenule Aleksandra Kollontai i Inessa Armand. Anđelinić navodi da je ovaj angažman doveo do znatnog povećanja udjela žena u javnom životu, Partiji, obrazovanju i sovjetima. No isto tako je upozorila i na realna ograničenja boljševičkih nastojanja. Osobito su ona bila izražena u slučaju ruralne ženske populacije koja je, formalnom napretku unatoč, zbog teškog stanja u zemlji ostala u velikoj mjeri u izuzetno podređenom položaju.

Kao i druga progresivna nastojanja Revolucije, razdoblje Staljinove vladavine unazadilo je i borbu za ravnopravnost žena. Iako je ekonomija stabilizirana, a udio žena u visokom obrazovanju iznosi gotovo 50%, Partija pod Staljinom gubi sluh za konkretne probleme. Kako navodi Anđelinić, u tom periodu jača tradicionalna diferencijacija uloga, pobačaj biva zabranjenim, a regresija svoj institucionalni izraz dobiva ukidanjem Ženotdela. Također je, ističe Anđelinić, znakovita promjena odnosa prema seksualnom radu. Nakon Oktobra tendencija je bila da se kažnjavaju vlasnici bordela, ne radnice – ovo se tijekom Staljinove reakcije mijenja i kažnjavanima opet postaju izrabljivane žene. Konačno, na zaokret u pogubni konzervativizam pod Staljinom ukazuje i kriminalizacija homoseksualnosti.

Vrlo je zanimljivu kritičku perspektivu prema cjelini boljševičkog pristupa emancipaciji žena otvorila Mia Gonan, sociologinja i jedna od programskih koordinatorica Zagreb Pridea. Gonan se podjednako kritički postavila i prema općem okviru boljševičke glorifikacije produktivnog rada, unutar kojeg se pristupalo i ženskom pitanju, ali i prema politici socijalizacije kućanskog rada – politici koja za Gonan označava izbjegavanje da se radikalno izmijeni priroda proizvodnog procesa, a time i da se strukturno zahvati u položaj žena u socijalizmu.

Temeljeći svoj sud na tekstovima Kollontai, Armand, Lenjina i Trockog, Gonan kao osnovni cilj boljševičke politike kada je riječ o ženskom pitanju vidi oslobađanje žena od tradicionalne obitelji putem što šireg njihovog uključivanja u polje industrijskog rada. Konceptualnu osnovu te politike Gonan prepoznaje u opoziciji između produktivnog i neproduktivnog rada, koju pronalazi u nizu tekstova najvažnijih boljševičkih teoretičarki i teoretičara. Primjerice, u tekstu Komunizam i obitelj iz 1920. godine Kollontai pohvalno govori o radu seoskih domaćinstava za vrijeme prethodnih generacija kao produktivnom jer je uključivao i proizvodnju dobara poput tkanina, svijeća, maslaca i sl. Prema Gonan, Kollontai – a s njom i boljševici – implicira da je kućanski rad kao neproduktivan rad bezvrijedan jer ne proizvodi dodatnu vrijednost.

Kućanski je rad po tom shvaćanju, dakle, distrakcija od proizvodnje, on predstavlja ograničenje napretku kolektivne ekonomije. No, kako upozorava Gonan, suvremeno je shvaćanje produktivnosti uvjerljivo pokazalo da je ovakva opozicija između produktivnog i neproduktivnog rada neodrživa – današnje marksističke feministkinje ističu da je reproduktivni kućanski rad jedna od temeljnih poluga održavanja kapitalističke proizvodnje.

Pozivajući se na Roberta Kurza i Roswithu Scholz, važne članove grupa i časopisa Krisis i Exit!, Gonan ističe da društveni karakter robne proizvodnje zahtijeva i podrazumijeva tradicionalnu strukturu obitelji, podređivanje žena i diskriminaciju onih koji odstupaju od rodnih i seksualnih normi. Prema tome, puko uključivanje žena u nepromijenjene oblike proizvodnje neće dovesti do dubinske transformacije njihovog položaja, upravljali tom proizvodnjom privatni kapitalisti ili država.

Dublje zahvaćanje u problem Gonan ne pronalazi ni u kritičara staljinističke reakcije koji se osvrću na štetu koju je pod Staljinom pretrpjela borba za rodnu ravnopravnost. Kao primjer navodi Trockijev tekst Izdana revolucija, za koji smatra da se zadržava na površinskim aspektima siromaštva populacije Sovjetskog Saveza, njenog mentaliteta te konzervativnosti i interesa vladajućeg partijskog sloja, a da ne propituje na koji je način sama struktura proizvodnje očuvala neravnopravan položaj žena.

Shvaćajući tu strukturu na tragu Scholz i Kurza kao nepromijenjeni produžetak kapitalističke racionalnosti – po sebi orodnjene, odnosno androcentrične – Gonan smatra da boljševički pristup radu i rodu reproducira modele građanskih rodnih uloga za koje je zaslužna kapitalistička proizvodnja. Pitanje emancipacije žena, dakle, ne može se svesti na pitanje pristupa sferi rada, kao što se, prema Gonan, žensko pitanje ne može supsumirati pod klasno, iako je s njime nedvojbeno povezano.

Necjelovitost boljševičkog pokušaja emancipacije žena proizišla iz davanja primata sferi rada očitovala se u preživljavanju različitih atavističkih predodžbi o ulozi žena, poput one o majčinstvu kao prirodnom ženskom pozivu, koju Gonan uočava i kod Kollontai. Zaključno, kritiku glorifikacije rada Gonan proširuje s područja borbe za rodnu ravnopravnost na kritiku boljševičkog projekta općenito. On je, smatra Gonan, u znatnoj mjeri radio na discipliniranju radništva iz pozicije koja je prije srodna poziciji kapitala, nego onoj klasne borbe.

Izlaganja je zaokružila docentica Čakardić koja je, unatoč ovim opravdanim kritikama, podsjetila na iznimnu važnost ruskih revolucionarki za postignuća dvaju revolucija 1917. godine, ali i na presudnu ulogu žena u predrevolucionarnom razdoblju. Primjerice, Čakardić ističe da već 1890-ih djeluju kružoci koji se bave položajem žena, kao i nedjeljne škole za radničku klasu u kojima u velikoj mjeri kao predavačice sudjeluju žene – među njima i Nadežda Krupskaja, jedna od osnivačica Saveza borbe za oslobođenje radničke klase 1895. godine. Čakardić podsjeća i na internacionalizaciju pokreta za emancipaciju žena kao dio internacionalizacije revolucionarnih težnji, osobito kroz suradnju ženskih organizacija iz Njemačke i Rusije u predratno doba.

Podcrtavajući presudnu ulogu žena u Februarskoj revoluciji – u Petrogradu ih je sudjelovalo oko 100 000 – Čakardić podsjeća da su ruske revolucionarke pravo glasa izborile u trenutku u kojem ga imaju tek Dankinje i Norvežanke. Činjenica da Rusija u tom trenu izuzetno kaska s modernizacijom, da ne posjeduje ni osnovnu infrastrukturu, dok je tek 13,1% žena pismeno, govori o veličini tog i drugih njihovih postignuća.

Ne napuštajući pozitivne tekovine Oktobra, ali i uvjerljivo ukazujući na njegovo naličje, pa i promašaje kada je riječ o emancipaciji žena, tribina je ponudila kompleksnu i kritičku sliku nastojanja da se unutar općeg prevrata Revolucije razriješi i žensko pitanje. Za razliku od vrlo površnih ili naprosto revizionističkih analiza konzervativnih, liberalnih i libertarijanskih komentatora, sudionice tribine pokazale su da se relevantan, informiran govor o Oktobarskoj revoluciji može naći upravo među onima kojima medijski mejnstrim besmisleno pripisuje adoraciju boljševizma i staljinizma. U takvoj atmosferi u kojoj je moguć organizirani fizički napad na studentice i studente, Inicijativa za feministički Filozofski svojim je prvim događanjem pokazala spremnost na hrabar i slojevit govor o najvažnijem emancipatornom projektu u povijesti. Hoće li se vrijedne pouke tog govora čuti neće ovisiti samo o “hrabrosti” nasilnika koji ga nastoje ugušiti, nego i o neopreznim porukama onih koji sudjeluju u njegovom opasnom otpisivanju.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Andrea Anđelinić drži predavanje Žene i Oktobar. Cilj ovog izlaganja dati je sažet i jezgrovit pregled uloge i pozicije žena u kontekstu Oktobarske revolucije i situacije u Sovjetskom Savezu koja je uslijedila. Okosnicu izlaganja činit članak The women of 1917. Megan Trudell, objavljen u časopisu Jacobin, u kojemu se ocrtava jezgra povijesnoga aspekta položaja žena, ponajprije radnica, unutar Revolucije. 

Izlaganje Mie Gonan fokusira se na kritiku Oktobarske revolucije iz perspektive koja za dokidanje kapitalizma, a s njime i opresije žena i LGBTIQ+ osoba, smatra nužnim radikalno mijenjanje samog procesa proizvodnje. Nadovezujući se na kritike koje su se javljale nakon revolucije, od strane Lava Trockog i Aleksandre Kollontai, u vezi postepenog napuštanja ženskog pitanja i rada na dokidanju obitelji, u izlaganju će biti naglašeno zašto je nedovoljno fokusirati se na promjenu “privatne” sfere istovremeno zadržavajući i poboljšavajući kapitalistički način proizvodnje. Iz rodne perspektive, kao i iz perspektive koja dokidanje apstraktnog rada, forme vrijednosti i robne proizvodnje smatra nužnima, kritizirat se pozicija prema kojoj kapitalizam u nekoj fazi može biti oslobađajući, odnosno pozicija prema kojoj “produktivni” rad može osloboditi žene od “neproduktivnog” kućanskog rada.

Izlaganje Ankice Čakardić Priča o Ruskoj revoluciji: Ništa bez žena, pokušava ukazati na izrazito važnu ulogu žena, u prvom redu proleterki i boljševikinja u pokretanju Oktobarske revolucije. Uzimajući dostupni historijski i empirijski kontekst u obzir, predložena tema gradi se uz napomenu da je Ruska revolucija bila nužni ishod brojnih ženskih februarskih štrajkova (u sferi produkcije i reprodukcije) i Međunarodnog dana žena organiziranih u Petrogradu, mahom u četvrti Vyborg, 1917. 

Opširnije informacije o izlaganjima potražite ovdje. 

Nakon tribine druženje se nastavlja u prostoru KSFF-a. 

U kontekstu neprekidnog angažmana utjecajnih konzervativnih pokreta u smjeru ograničavanja ženskih prava, jedna od rijetkih ohrabrujućih vijesti bilo je predstavljanje studentske Inicijative za feministički Filozofski, održano u srpnju u zagrebačkoj Močvari. Osim općih uvida u položaj žena u ovdašnjem kontekstu i iskustva s vlastitom nastavnom i vannastavnom svakodnevicom, tom su prigodom kao jedan od legitimacijskih temelja za pokretanje Inicijative njene predstavnice navele rezultate istraživanja Centra za ženske studije o zastupljenosti ženskih/rodnih tema u kurikulumima predmeta odabranih institucija pri Sveučilištu u Zagrebu.

Prvo takvo istraživanje rađeno je 2002., uz očekivano siromašne pokazatelje. Podaci na koje su se pak pozivale predstavnice Inicijative oslikavaju stanje trinaest godina kasnije: riječ je o prvoj fazi analize sadržaja studijskih programa i kolegija u akademskoj godini 2015/2016., koju je je osmislila i vodila doc. dr. sc. Valerija Barada sa Sveučilišta u Zadru. Analizom su obuhvaćene četiri obrazovne institucije (Akademija likovnih umjetnosti, Fakultet političkih znanosti, Tekstilno-tehnološki fakultet i dio Filozofskog fakulteta) odnosno četrnaest organizacijskih jedinica, uzme li se u obzir odluka istraživača da svaki od jedanaest odsjeka FFZG-a zbog programskih i organizacijskih specifičnosti obrađuju zasebno.

Prva je faza analize, ukratko, pokazala da je zastupljenost rodnih tema na značajnom dijelu Sveučilišta u Zagrebu i dalje razmjerno niska. Na najvišoj razini organizacije nastave istraživanje je tako utvrdilo da “programi, moduli, usmjerenja ili dijelovi programa koji bi se bavili ženskim/rodnim temama ne postoje”, ne računajući jednu izvannastavnu iznimku na ALU-u.

Ako je izostanak cjelovitog studijskog programa koliko-toliko poznata stvar, detaljniji uvid donosi neke možda manje očekivane, razočaravajuće podatke. Osobito u tom pogledu porazno djeluje nepostojanje kolegija u cjelini posvećenog rodnoj tematici na Fakultetu političkih znanosti, u čemu mu se pridružuju i ALU i TTF. Istom neželjenom društvu (doduše, s različitim organizacijskim kapacitetima) pripadaju i odsjeci za germanistiku, kroatistiku, povijest umjetnosti i anglistiku Filozofskog fakulteta, dok romanistika, povijest, sociologija, komparativna književnost, filozofija, psihologija i pedagogija nude bar po jedan takav kolegij.

Činjenica da nijedan od njih pritom nije obavezan, iako djeluje loše, nije uvijek sasvim indikativna zbog specifičnosti programa pojedinih studija. Primjerice, dok na komparativnoj književnosti postoje predmetna područja iz kojih su studenti obavezni birati određeni broj kolegija, svi su kolegiji izbornoga karaktera. Slično vrijedi i za druge studije, na što je dijelom u istraživanju i upozoreno. Također treba uzeti u obzir vanjsku izbornost na Filozofskom fakultetu, zbog čega se odgovornost za postojanje specijaliziranih kolegija ne može sasvim svaliti na pojedine odsjeke – u planiranju studijskoga programa, odsjeci nužno računaju i s ukupnom “ponudom” kolegija izbornih na razini čitavog fakulteta.

Zanimljiva je i tema znanstveno-nastavne identitetske “specijalizacije”, koju dijelom opisuje podatak da, primjerice, na Filozofskom fakultetu sve cjelovite kolegije o rodnim temama drže – žene. Vrijedilo bi doznati i u kojoj mjeri iste nastavnice drže kolegije iz drugih područja, što bi moglo ukazati na sistemsko ograničavanje njihove znanstvene legitimacije na polje roda i ženskog identiteta.

Iako je gdjegod teško razlučiti o kakvim se udjelima radi, treća i najniža razina istraživanja, posvećena nastavnim cjelinama unutar kolegija, pokazuje da stanovita proširenost rodnih tema ipak postoji – ponajprije na Filozofskom fakultetu. Naime, od 129 kolegija na proučavane četiri institucije, čak 112 otpada na izdvojene odsjeke FFZG-a. Zanimljivo, uz Odsjek za povijest, najviše kolegija s rodnim tematskim cjelinama – njih 18 – moguće je pronaći na odsjecima za kroatistiku i anglistiku, što donekle korigira njihovu raniju sliku.

Kroki stanja koji počinju ocrtavati ovi podaci odnedavna dopunjuje izvještaj iz druge faze istoga istraživanja, izrađen u lipnju i objavljen 23. kolovoza na stranicama Centra za ženske studije. Dovršena u sklopu projekta Za aktivnog građana/građanku – obrazovanje mladih o rodnoj ravnopravnosti, ova faza na isti način obrađuje studijske programe, kolegije i nastavne cjeline kao i prva, no ovoga puta na drugom uzorku: obuhvaća ukupno 26 studija i studijskih grupa pri Akademiji dramske umjetnosti, Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu, Hrvatskim studijima te Medicinskom, Pravnom i Učiteljskom fakultetu, uz dodatak specijalističkih studija na UFZG-u.

I u ovom slučaju cjelovitih je kolegija posvećenih rodu razmjerno malo, uz neočekivan podatak da na Pravni fakultet otpada njih čak 6 od 22, dok, očekivano, Hrvatski studiji nose 9 takvih kolegija. Isti fakulteti pokazuju se kvantitativno vodećima i u slučaju nastavnih jedinica, koje se još jednom pokazuju nešto brojnijima: već kolegiji na studijima prava i socijalnoga rada pri FPZG-u zajedno sadrže 86 od ukupno 260 jedinica otkrivenih na svim obrađenim institucijama, a primat, očekivano, nose Hrvatski studiji s više od polovine ukupnoga broja.

U drugom izvještaju posebno se ističe slučaj Medicinskoga fakulteta koji je jedini tijekom obje faze istraživanja odbio Centru za ženske studije dostaviti ikakve podatke. Iako razlozi za takvo što nisu ponuđeni, čini se nepažljivim da u jeku ugrožavanja reproduktivnih prava žena i konzervativnih pritisaka na zdravstveni sustav najvažnija znanstvena i obrazovna institucija u zdravstvu odlučuje ignorirati istraživanja ovakvoga tipa.

Pokuša li se generalno ocijeniti eksplanatornu upotrebljivost ovoga istraživanja, nedvojbeno je da opća skica koju ono prezentira omogućuje elementarno informiranu raspravu o društvenom položaju rodnih tema. Primjerice, uzevši u obzir malen broj i status cjelovitih kolegija posvećenih rodu, uistinu se besmislenom čini teza o bilo kakvoj hegemoniji “rodne ideologije” koju proziva desnica. Čak i u institucijama koje u konzervativnom imaginariju predstavljaju njene bastione, rodne su teme još uvijek uglavnom osuđene na fragmentarna spominjanja, rijetko gdje se uvrštavaju u osnovni tematski i teorijski korpus studija i do studenata prije dopiru putem neizbježne teorijske literature, ali i edukacijskog rada aktivističke scene.

Štoviše, ni na potonjoj ne prestaju opravdana pitanja o rodnoj ravnopravnosti. Tako je povodom objave programa Festivala alternative i ljevice Šibenik, na isti dan kada je objavljen i drugi dio istraživanja, više aktivistkinja upozorilo na izrazitu podzastupljenost žena na popisu njegovih sudionika. Kada je riječ o fakultetima, uz angažman pojedinih nastavnica i nastavnika, odgovornost za zagovaranje veće prisutnosti rodnih tema na ovdašnjim sveučilištima očito moraju preuzeti angažirane studentice i studenti, poput onih okupljenih u Inicijativu za feministički Filozofski. Drugi dio istraživanja na koje su se njene predstavnice pozivale na predstavljanju samo je dao na dodatnoj težini njihovim inicijalnim tezama.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Reći na uopćen način da su feminističke teme ovih dana “ponovno aktualne” moguće je samo iz pozicije razmjerne bezbrižnosti spram konteksta koji svakodnevno poziva na njihovo otvaranje. Suzimo li pak tu tvrdnju na uže područje alternativne ili nezavisne medijske scene, zadnjih su mjesec dana na osobit način obilježili seksistički, a potom i otvoreno antifeministički tekstovi dvaju autora s portala Ravno do dna, čiji je naziv, preuzet od Azre, počeo banalno ironično opisivati njihovu kritičarsku “poetiku”. 

Priču je osvrtom na zagrebački koncert grupe Cigarettes After Sex pokrenuo glavni urednik portala Zoran Stajčić nastupajući s uzvišene pozicije “glazbenog znalca”, kako samog sebe naziva u tekstu. Taj “znalac”, jedinstven po tome što ne razlikuje ritam od tempa pa u istom tekstu piše o “sporom i sanjivom (?) ritmu”, većinu je teksta posvetio ne komentiranju muzičke izvedbe, nego patronizirajućem i infantilizirajućem oslikavanju ženske publike. Te “mlade i starije dame”, ukratko, u Stajčićevom su prikazu došle histerično vrištati ili pak konzumirati guilty pleasure “ukinutog mačizma” koji odašilju riječi i glazba benda, kao i figura njegova frontmena.

Stajčiću je argumentirano i vrlo odmjereno odgovorila H-alterova urednica i novinarka Ivana Perić smjestivši njegove komentare u širi kontekst muške mejnstrim glazbene kritike, pokazujući pritom dobru volju za dijalogom i odbijajući Stajčića osobno proglasiti seksistom u njihovoj objavljenoj prepisci. Međutim, umjesto da je Perićin korektan, iako po Stajčićeve autoprojekcije nesumnjivo neugodan tekst iskoristila kao povod za reviziju vlastitog pisanja, ekipa s Dna odlučila se na protunapad koji će po nesrazmjeru između stava i stvarne informiranosti autora Đine Kolege zasigurno ostati upamćenim kao jedan od najgorih trenutaka naše nezavisnomedijske scene.

Ne treba puno znati o feminističkim pokretima da bi Kolegine ležerne panorame poput “Feminizam je danas najobičniji fashionstatement koji je u svojoj najagresivnijoj varijanti prigrlio distopijske elemente političke korektnosti” izazvale zdravu sumnju da se raznovrsni rezultati stoljeća i pol borbene i intelektualne tradicije, nebrojenih škola mišljenja i epizoda dubinske samokritike možda i ne daju otpisati u 142 znaka s razmacima. Pa i taj kontekst, da je jedan muškarac odlučio otpisati ukupnost feminističkih pokreta u 142 znaka s razmacima, reći “feminizmu danas” što on zapravo jest, posebno je poražavajuć, osobito uzmemo li u obzir da je riječ o alternativnom portalu.

Iako nisu bili na ovaj način javno prezentirani, odvijajući se uglavnom putem društvenih mreža, ni drugi slučajevi polemika o seksizmu na mjestima na kojima ga se obično ne bi očekivalo nipošto ne izostaju. Katkada je riječ o omjerima sudionika i sudionica na aktivističkim panelima, katkada o naslovnicama lijevih novina, katkada o suptilnijim komunikacijskim momentima – posmatrane zajedno, takve situacije upućuju na to da feministički rad nije sasvim apsolvirana stvar ni na stereotipnom teritoriju ljevice.

Ako u imaginariju ovdašnje javnosti postoji upravo njen paradigmatski teritorij, onda je to nedvojbeno Filozofski fakultet u Zagrebu. Međutim, studentski aktivizam i odsječke oaze na stranu, uzme li se u obzir koje su grupacije donedavna držale vlast na fakultetu, takav dojam pokazuje se vrlo varljivim – riječ je redom o ljudima bliskim desnici i Crkvi, poput bivšeg dekana i sadašnjeg rektora Sveučilišta u Zagrebu Damira Borasa. Iz borbe protiv njegova nasljednika i saveznika Vlatka Previšića, okupljene na studentskoj razini u inicijativu Filozofski je naš, značajnim je dijelom proizišla novopokrenuta Inicijativa za feministički Filozofski koja se po prvi puta javno predstavila u utorak, 18. srpnja u prostorima Kluba Močvara. Na tribini su sudjelovale članice inicijative, studentice Marija Dejanović, Katarina Poljak i Petra Kurtović, uz moderiranje Tomislava Čankovića.

Sudionice su na samom otvaranju tribine iznijele tezu da, iako FFZG prednjači po pitanju zastupljenosti ženskih i rodnih tema, one nipošto nisu prisutne u dovoljnoj mjeri. Pozivajući se na istraživanje Centra za ženske studije, napominju da su kolegiji posvećeni primarno takvom sadržaju u najvećoj mjeri izborni, ako uopće postoje, dok općenita prisutnost rodnih tematskih blokova na silabima izuzetno varira. Govoreći pak na razini Sveučilišta, kao posebno se poražavajući podatak istaknuo potpuni nedostatak kolegija rodne tematike na Fakultetu političkih znanosti.

Smatrajući da feministička teorija ne smije biti “privjesak pojedinih disciplina”, predstavnice Inicijative su kao njenu glavnu ulogu istaknule “okupljanje znanja raspršenog među studijskim grupama”. Tu raspršenost, između ostalog, pritom povezuju i sa štetnim posljedicama uvođenja Bolonje koja je, smatraju, uvelike pojednostavila sadržaj kolegija na društvenim i humanističkim studijima.

Govoreći o inicijalnoj komunikaciji s predavačima na Fakultetu ususret službenom početku djelovanja Inicijative, Dejanović je navela pozitivan kontakt s profesorom Ljatifom Demirom s diplomskog studija romistike pri Odsjeku za indologiju i dalekoistočne studije. S Demirom, koji je na tu temu već javno istupao, dogovorena je serija tribina o Romkinjama i njihovom statusu u zajednici.

Podrška Inicijativi pristigla je i s Pedagogije, kao i tradicionalno progresivne Komparativne književnosti, na kojoj bavljenje feminističkim temama može naći poticaj u znanstvenom i predavačkom radu profesorica Lade Čale Feldman i Andree Zlatar Violić, docentice Maše Grdešić, ali i drugih nastavnika i nastavnica. Za početak, međutim, predstavnice su kao ključnu navele inicijalnu komunikaciju sa studentima, najavljujući od rujna niz aktivnosti koje uključuju raznovrsne tribine, pripremu zbornika radova posvećenog rodnoj problematici, kao i opću tekstualnu produkciju, osobito u formi izvještaja s diskurzivnih događanja u organizaciji Inicijative.

Ipak, tijekom tribine su dijelom izostala detaljnija pojašnjenja o smjeru djelovanja Inicijative, kao i konkretnijim institucionalnim oblicima okupljanja rodnih studija u okviru Fakulteta, koje bi njezine članice i članovi zagovarali. Takvo što i same su predstavnice pripisale pomalo preuranjenoj organizaciji predstavljanja, zbog čega se povremeno gubio fokus u pojedinim izlaganjima. Primjerice, izvještaj Katarine Poljak o nekim općim odrednicama položaja žena u Hrvatskoj, s osobitim naglaskom na statističke podatke o nasilju, iako je podsjetio na najmučniji aspekt ženske podređenosti, djelovao je izmješteno s obzirom na neposredni povod razgovora, onemogućujući time i da se razgovor primjereno posveti dramatičnim podacima koji su u njemu navedeni.

Nešto je uklopljenije djelovalo izlaganje o stanju na Filozofskom fakultetu, u kojem se Petra Kurtović osvrnula na pretpovijest Inicijative u borbi protiv prethodne uprave i kritiziranih ugovora s Katoličkim bogoslovnim fakultetom. Kurtović je upozorila i na prisutnost seksizma na najvišim fakultetskim instancama, pozivajući se na javno dokumentirana obraćanja bivšeg dekana Previšića članicama Fakultetskog vijeća sa “ženska glavo” i njihovim patroniziranjem zbog odlaska na porodiljni dopust.

Široka postavljenost izlagačkog bloka diskusiju je dijelom usmjerila na općenita pitanja poput definiranja kulture silovanja ili ekofeminizma, raspršujući razgovor o samom djelovanju Inicijative. Ipak, šira rasprava omogućila je da do izražaja posebno dođe inzistiranje izlagačica – osobito Dejanović, koja je izuzetno strpljivo reagirala na sve intervencije iz publike – na razumijevanju rodnih pitanja u okviru kritike kapitalističkoga sustava.

Sudeći i prema ovom nešto općenitijem razgovoru, dakle, jasno je da članice inicijative feministički angažman shvaćaju kontekstualno izuzetno svjesno, uzimajući u obzir u svojim komentarima i izlaganjima niz vanjskih aspekata, od strukture čitavog obrazovanja, preko njegovog ekonomskog okvira pa do ekološke razine. Prema dijelu feminističke tradicije nastupaju implicitno ili eksplicitno kritički, pokazujući njeno vrsno poznavanje i pozicionirajući se vrlo artikulirano svaki puta kada su pod pitanje stavljene osnovne koordinate njihova djelovanje, poput uvažavanja klasne osnove rodne neravnopravnosti. Uzevši u obzir tekstove poput onih s Ravno do dna, kao i dio komentara iz publike, odluka da se nanovo javno pretresaju i najopćenitija mjesta feminizma, čak i nauštrb konkretnog fokusa, činila se uistinu sve opravdanijom kako je diskusija odmicala.

Što se same Inicijative tiče, ona, po svemu sudeći, dolazi u dobrom trenutku za Filozofski fakultet. Ne samo da su rektorovi konzervativni saveznici konačno izgubili borbu za upravljanje fakultetom, dok na zadnjoj sjednici Fakultetskog Vijeća odabrani obećavajući prodekani, nego je i dekanicom ranije postala prof. dr. sc. Vesna Vlahović Štetić s Odsjeka za psihologiju – prva žena, ističu iz Inicijative, u dugo vremena na tom mjestu. Uzevši u obzir i da je na čelo Ministarstva znanosti i obrazovanja nedavno došla prof. dr. sc. Blaženka Divjak, vrlo artikulirana kritičarka rektora Borasa, opći uvjeti su, s obzirom na nepovoljan politički kontekst, omogućili da na Filozofskom slobodnije prodišu aktivistički pokreti. S obzirom na sve agresivniju kampanju desnice za ograničavanje ženskih prava, s obzirom na povremene tenzije i na nezavisnoj i aktivističkoj sceni, pokretanje Inicijative za feministički Filozofski, sve i ako još nisu poznati konkretni gabariti njezina djelovanja, djeluje kao izuzetno dobrodošla i nasušno potrebna pojava.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Predstavljanje udruge održat će se 18. srpnja u 20 sati u klubu Močvara.   

O udruzi, razlozima osnivanja i planovima za budućnost govorit će Marija Dejanović (predsjednica). Katarina Poljak (članica predsjedništva) govorit će o širem društvenom kontekstu unutar kojeg funkcioniraju, a koji ukazuju na potrebu za jednom ovakvom studentskom inicijativom, a Petra Kurtović (članica) govorit će o stanju na Filozofskom fakultetu u zadnjih godinu dana te o tijeku i rezultatima dosadašnje studentske borbe. 

Više o događaju potražite na linku.