Nasuprot uobičajenom formatu vođenih šetnji, gdje posjetitelji u grupi uz vodstvo obilaze odabrane lokalitete, sadržaj ove ture ne prenose njezini autori (etnolozi Romana Pozniak i Bojan Mucko) nego unaprijed snimljen glas naratora/vodiča (glumca Jure Ruže) namijenjen praćenju putem slušalica. Okupljeni stoga individualno preslušavaju dvodijelni audio zapis, koji kreće sa susretišta kod Spomenika žrtvama Holokausta i ustaškog režima ispred nekadašnjeg sjedišta Hrvatske pošte. Punkt s kojega su prije 82 godine deportirani svi oni koji nisu odgovarali arbitrarnoj ideji čistog hrvatstva upućuje nas da već na početku ture koja se bavi suvremenom migracijskom politikom promišljamo o vezi tih dvaju procesa. Njihovo simbolično premrežavanje naglašava se i u audio snimci koja opisuje slučaj dvaju dječaka koji su, čekajući s mnogim drugima priliku da prijeđu hrvatsku granicu, noćili u crnoj lokomotivi izloženoj pored Spomenika žrtvama Holokausta, kakvu je ustaška vrhuška koristila za transportiranje ljudi u sabirni logor Danica blizu Koprivnice.

Međutim, osim ove neposredne simbolike, lokomotiva možda upućuje i na još nešto – ideju napretka. Omogućivši razvoj prometne infrastrukture i brzog transporta, željeznica je odigrala važnu ulogu u modernizacijskim procesima oslonjenima na tehnologiju, globalno tržište i uopće shvaćanje progresa kao rasta i širenja; danas, kada se čini da stojimo na rubu ponora proizvedenog tim istim konceptima, lokomotiva u sebi nosi nešto gotovo podrugljivo. Humanitarne krize proizašle iz migracijskog režima tek su jedan od pokazatelja na kome se sve prelamaju interesi krupnog kapitala; u razgovoru nakon ture Romana Pozniak naglašava da je ophođenje s osobama u pokretu u kontekstu globalne europske politike često vođeno  kratkoročnom željom za profitom koja dovodi do izljeva nasilja, problematičnih predizbornih kampanja i uopće tretiranja ljudi kao robe.

U trenutku pripremanja ture, objašnjava Bojan Mucko, teško se moglo predvidjeti kakav će biti presjek šetača_ica i došljaka_inja u okolici Glavnog kolodvora; audio rješenje stoga se pokazalo kao efikasan način da se izbjegne tretiranje osoba u pokretu koje bi bile među prolaznicima kao kakvih eksponata, što bi vodilo prema njihovom daljnjem objektiviziranju. Nakon kratkog pregleda migracijskih tokova što se na ovim prostorima pojačavaju 2015. godine te promjena u njihovom oslovljavanju od strane vlasti, slušateljice i slušatelji pozvani su novim očima sagledati mjesta koja, iz gledišta lokalnog stanovništva, za svakoga nose specifične osobne asocijacije. Petnaestak minuta ostavljeno je tako slobodnom razgledavanju kolodvorskog kompleksa iz perspektive svih onih koji su se silom prilika našli u njima stranom gradu, podsjećajući nas na to da izbjeglištvo i migracije nisu stvar identiteta nego situacije.

Drugi dio šetnje započinje kod Spomenika kralju Tomislavu, na istoimenom trgu koji je 2022. godine tolikim ljudima u tranzitu predstavljao mjesto kratkotrajnog predaha. Za Zagrepčane on nosi ime “Tomislavac”, no tražitelji azila nazivaju ga “Prvim konjem” i koriste za lakšu orijentaciju po gradskom središtu. U vokabularu pojedinih grupa migranata i volontera iskrsava i izraz “Afgan park” kao poopćen termin za javne prostore na kojima se ove skupine silom prilika upoznaju, druže i skvotiraju. Prošloga ljeta u zagrebačkom su se “Afgan parku” ukrštavali putevi izbjeglica iz različitih dijelova svijeta, no vremenski uvjeti primorali su ih da naposljetku pronađu zaklon u ruševinama stare zgrade Zagrebačke banke u Paromlinskoj ulici; dječaci iz lokomotive bili su među prvima koji su u mračnim hodnicima punim stakla tražili relativno sigurno mjesto za spavanje.

Danas se u škrtom hladu malobrojnog drveća oko parka ne nalazi toliko migranata koliko stranih radnika, čiji prekarni položaj istraživači uključeni u turu shvaćaju kao nastavak istih mehanizama kontrole što su nastupili s priljevima izbjeglica. Budući da od strane gradske uprave i dalje izostaje volja za obuhvatnim, metodičnim intervencijama, audio obilazak Tomislavca završava zahtjevom iz rezolucije inicijative Zagreb grad-utočište pokrenute 2021. godine uslijed primopredaje vlasti u gradu. Njome se izražava težnja da se Zagreb pretvori u otvoren, pravedan grad koji će svima na svome administrativnom teritoriju pružati bezuvjetno utočište te prostor za život i rad. 

Sama tura osmišljena je na Institutu za etnologiju i folkloristiku u sklopu znanstveno-istraživačkog projekta Europski režim iregulariziranih migracija na periferiji EU: od etnografije do pojmovnika (ERIM). Projekt je trajao od 2020. do 2024. godine i na njemu su surađivali stručnjaci ne samo iz Hrvatske, nego i Slovenije i Srbije. Polazeći od multilokalnih etnografskih terenskih istraživanja, nastojalo se višerazinski dokumentirati i analizirati iskustva i preklapanja različitih aktera u procesima iregulariziranih migracija na Balkanu, od samih osoba u pokretu preko članova lokalnih zajednica do predstavnika lokalnih vlasti i različitih međunarodnih organizacija. Šetnja Glavnim kolodvorom ušla je tako u priču putem radionice s polaznicima međunarodne doktorske škole Transformations in European Societies u namjeri da se čitava tema proširi izvan znanstveno-tekstualnog formata. Bojan Mucko, inače i multimedijalni umjetnik i volonter međunarodnog promigrantskog kolektiva koji je djelovao u Bihaću, došao je na zamisao o audio snimci, što je najzad pridonijelo propitivanju različitih metodologija rada i mogućnosti kolaboracije s ljudima izvan znanstvenog miljea. S obzirom na to da je projekt ERIM, čiji su rezultati jednim dijelom objedinjeni pojmovnikom dostupnim i u digitalnoj varijanti, težio i iskoraku iz zatvorene akademske oblasti prema osvještavanju šire javnosti o ovim važnim temama, vođena šetnja pokazala se kao korak u pravom smjeru. 

Osim značajnog porasta broja zahtjeva za azil, promjene su nastupile i u proceduralnom pristupu nadležnih institucija. Naime, MUP je u prvoj polovici godini na temelju Zakona o strancima počeo masovno izdavati Rješenja o povratku. Riječ je o dokumentima kojima se privremeno regulira boravak osoba u Hrvatskoj, koje MUP u ovom slučaju mahom izdaje na trajanje od sedam dana. Tijekom tog perioda osobe u pokretu uglavnom su  prepuštene sebi, a nakon isteka roka dužne su prijaviti se na graničnom prijelazu.

Osim što signalizira određenu promjenu MUP-ove strategije “upravljanja migracijama” – o čijim motivima i ciljevima trenutno možemo tek nagađati – značajan porast tražitelja međunarodne zaštite, a posebno osoba kojima su uručena Rješenja o povratku, također podrazumijeva i veću vidljivost ljudi u pokretu u javnom prostoru. Za razliku od posljednjih nekoliko godina u kojima je “upravljanje migracijama” podrazumijevalo pushbackove i nevidljivo nasilje na granici – procedure koje, valja napomenuti, nisu prestale – osobe u pokretu sada su u većim brojevima prisutne na ulicama, trgovima i napuštenim prostorima gradova. Primjerice, osobe sa sedmodnevnim rješenjima nerijetko se nalaze u poziciji beskućništva.

Kako država aktivno pridonosi stvaranju krize, javlja se prijeka potreba da gradovi s progresivnom upravom sami organiziraju koordiniran sustav pomoći. Inicijativa Zagreb grad-utočište stoga je još krajem listopada prema gradskoj vlasti uputila Zahtjev za preuzimanje odgovornosti za socijalnu zaštitu i sigurnost svih ljudi na području Grada Zagreba te predložila niz načina na koji Grad aktivacijom vlastitih resursa može pomoći osobama u pokretu. Prijedlozi Inicijative uključuju: uspostavu gradske koordinacije koja će pratiti događanja na terenu i prevenirati kršenja ljudskih prava, uključujući institucionalni rasizam i ksenofobiju; uspostavu mobilnih multidisciplinarnih timova koji će rješavati hitne slučajeve na terenu, ali i sve druge potrebe ljudi, bez obzira na njihov administrativni status; te uspostavu utočišta za osobe u pokretu kojima je potrebno osigurati privremeni krov nad glavom, sanitarne prostorije, topli obrok te osnovne pravne informacije o reguliranju statusa. O gradovima-utočištima na Kulturpunktu smo detaljnije pisali ranije ove godine.

Grad Zagreb je u međuvremenu, sredinom studenog, ispred Paromlina otvorio dva šatora i sanitarni kontejner namijenjene onima koji imaju Rješenje o povratku izdano od strane MUP-a. Grad je postavljanje šatora predstavio kao privremeno “humanitarno” rješenje koje bi trebalo potrajati do ulaska u Schengen početkom sljedeće godine, kada očekuju smirenje situacije. Drugim riječima, Grad Zagreb nije odlučio izgraditi sistemsko rješenje za pomoć osobama u pokretu, već se nada kako će se situacija razriješiti sama od sebe.

U priopćenju za medije povodom otvaranja humanitarne stanice kod Paromlina iz Inicijative Zagreb grad-utočište poručili su kako smatraju kako je “ovo ‘jednomjesečno’ rješenje zakašnjeli odgovor gradske uprave koje zapravo potencira i sukreira krizu te ide u prilog predšengenskom spinu Ministarstva unutarnjih poslova i Europske unije, kao i u prilog režimu nasilja i kontrole. Šatori, kontejneri, cerade, folije i ostali elementi ‘kriznog imaginarija’ koriste se u izostanku i nedostupnosti drugih struktura. Podizanje šatora i kontejnera uz po život opasnu zgradu Paromlina – u zadnji čas – nakon što ljudi u pokretu već 6 mjeseci borave i prolaze kroz Zagreb, doprinosi predvidljivom argumentu MUP-a da se po ulasku u Schengen situacija mora strože kontrolirati, odnosno da ljude treba zatvoriti i protjerati. Gradska uprava imala je dovoljno vremena da osmisli adekvatnije, humanije i zelenije rješenje”. Nije naodmet spomenuti kako je Inicijativa Gradu slala prijedloge za izgradnjom koordiniranog sustava pomoći još u lipnju prošle godine.

“Sigurnost ljudi je centralno polazište u kreiranju grada utočišta – svi koji se nađu na administrativnom teritoriju jednog grada moraju biti slobodni i zaštićeni od progona, mučenja, beskućništva. Svima treba biti dostupna hrana i medicinska skrb, bez obzira na papire, već samim time što su ljudi. Vidjeli smo da gradovi kroz sustav javne skrbi mogu pružiti takvu vrstu zaštite – zahtijevamo da se isto učini i sada, kao i u 2023. godini”, zaključuju iz Inicijative Zagreb grad-utočište.