Osim javnih programa, Društvo IMPRO aktivno je kroz pedagoški rad u obrazovnom sustavu, vodstvo izvedbenih kolektiva posvećenih marginaliziranim skupinama, te međusektorske i međugeneracijske suradnje. O značaju navedenih suradnji, kulturi improvizacijskog kazališta u Sloveniji i njegovu potencijalu u odgoju, obrazovanju i društvu razgovarali smo s kulturnom radnicom i voditeljicom nekolicine programa u Društvu IMPRO, Mistral Majer, u povodu njenog gostovanja u Puli na konferenciji The Blueprint Reimagined.

Aktivna si u nekoliko organizacija i kulturnih inicijativa, uključujući Asociaciju i IMPRO. Možeš li nam reći nešto o svom profesionalnom putu i o tome kako svoj rad vežeš uz različita područja – kulturu, obrazovanje i suradnju?

Radim kao samozaposlena kulturna radnica. U Društvu IMPRO vodim nekoliko programa, a istovremeno surađujem s brojnim drugim udrugama i organizacijama, uključujući ljubljansku Asociaciju. Moj rad usmjeren je na projekte koji povezuju kulturu i zdravlje, a upravo sam zbog toga i došla u Pulu, kroz sudjelovanje Asociacije na ovoj konferenciji. 

Kao samozaposlena kulturna radnica obnašam različite uloge: radim kao producentica, izvođačica i pedagoginja u području kazališta. Zaista volim kombinirati sve te uloge, jer je u kulturnom ekosustavu poput ljubljanskog i slovenskog ključno surađivati, graditi partnerstva i pronalaziti organizacije s kojima dijelimo interese i teme kroz koje se možemo povezati.

Društvo IMPRO ima dugu tradiciju improvizacijskog kazališta. Možeš li ukratko opisati njegove glavne aktivnosti i kako su se razvijale kroz godine?

Društvo Impro osnovano je 2012., ali naš rad u improvizacijskom kazalištu počeo je mnogo ranije, još tijekom 1990-ih. Djelovali smo u KUD-u France Prešeren Trnovo u Ljubljani, gdje su nastali dobro poznati programi poput Impro lige (1993.) i Školske improv lige – ŠILA (1997.).

Danas Društvo IMPRO vodi šest glavnih programa uz brojne projekte tijekom godine. Naš vodeći program je Impro liga, koja okuplja odrasle izvođače s iskustvom u improvizacijskom kazalištu. Drugi veliki program je ŠILA – srednjoškolska improv-liga, najveća i najrasprostranjenija od naših inicijativa, koja povezuje oko 25 srednjih škola i više od 250 mladih izvođača diljem Slovenije.

Tu je i MIŠ – Mala impro škola, program improvizacije za osnovne škole, zatim Bodigatreba, program edukacije i osposobljavanja kazališnih mentora_ica i pedagoga_inja; te dva kolektiva – Gverila Teater i Improške, ne­hijerarhijska ženska improv grupa koja istražuje teme moći, jednakosti i roda.

Uz naše glavne programe, provodimo i mnoge projekte u području kulturnog obrazovanja za sve dobne skupine. U posljednje vrijeme poseban naglasak stavljamo na povezanost kulture i zdravlja, istražujući kako kazališna praksa može unaprijediti emocionalnu dobrobit, stvarati sigurnije prostore i jačati veze u zajednici.

Vodimo i edukacije za nastavnike_ce o tome kako koristiti improv metode u školama. Te metode mogu se primijeniti u raznim predmetima – ne samo u dramskoj ili jezičnoj nastavi, nego i u prirodoslovnim predmetima i drugim područjima – kako bi poticale kreativnost, timski rad, komunikaciju i aktivno učenje. Pomažu učenicima razmišljati drugačije, učiti kroz igru i povezivati znanja na nove načine. Osim u obrazovanju, te su metode korisne i u organizacijama i tvrtkama koje žele poboljšati komunikaciju, suradnju i kreativnost unutar svojih timova.

U usporedbi s Hrvatskom, Slovenija ima mnogo dužu i snažniju tradiciju improvizacijskog kazališta. Kako vidiš ulogu Društva IMPRO unutar te scene?

Slovenija ima iznimno snažnu scenu improvizacijskog kazališta, jednu od najrazvijenijih na svijetu s obzirom na broj stanovnika. Zahvaljujući djelovanju ŠILA-e posljednja tri desetljeća, velik broj ljudi bio je uključen u improvizacijsko kazalište.

Nastojimo da je sudjelovanje u našim programima što dostupnije i uključivije. To znači da ne naplaćujemo pojedinačne kotizacije, nego aktivno tražimo financiranje kroz javne pozive i partnerske organizacije kako bismo pokrili troškove. Radimo i na poboljšanju pristupačnosti za marginalizirane skupine, kao i za one s različitim fizičkim ili mentalnim zdravstvenim potrebama.

Posljednjih godina razvijali smo politike i metode za poticanje inkluzije, jer vjerujemo da su vještine koje ljudi dobivaju kroz improvizacijsko kazalište – osobni razvoj, društvena povezanost, samopouzdanje – ključne za razvoj pojedinca i zajednice. Posvećenost inkluziji jedna je od naših temeljnih vrijednosti.

Na konferenciji The Blueprint Reimagined spomenula si problem nedostatka prostora za nezavisne kulturne organizacije u Ljubljani. Možeš li nam to malo detaljnije objasniti – koji su glavni izazovi i kako se oni odražavaju na širu situaciju nezavisne kulturne scene?

Trenutno nemamo vlastiti prostor ili dvoranu. Imamo ured koji nam je dodijelio Grad Ljubljana putem javnog poziva, s ugovorom na pet godina. Prostor je prilično malen i primarno namijenjen za ured, ali ga, zbog nedostatka drugih opcija, često koristimo i za neke ili većinu proba za naše odrasle grupe.

Za većinu izvedbi moramo plaćati najam, što znatno opterećuje naš godišnji budžet. Naše aktivnosti uglavnom se financiraju putem javnih poziva Grada Ljubljane, Ministarstva kulture, Ureda za mlade i drugih izvora. Postoje neki prostori u kojima nam se ne naplaćuje najam, ali to obično nisu prostori u kojima izvodimo događanja, niti je moguće održavati toliku količinu tjednih programa kakvu mi imamo. U nekim slučajevima imamo suradnje koje nam omogućuju da koristimo prostor besplatno, ali takve su mogućnosti obično ograničene – možda na jedan, dva ili tri događaja.

Situacija je prilično zahtjevna. U Ljubljani je većina kazališnih prostora dio javnih institucija. Kao nevladina organizacija ponekad možemo dobiti neprofitni pristup, no to obično znači da, iako ne plaćamo najam, moramo pokriti operativne troškove, koji također mogu biti znatni. Osim toga, takvi aranžmani rijetko su prikladni za vođenje velikih, kontinuiranih programa, zato i dalje surađujemo s različitim partnerima. Postoje i nevladine organizacije koje imaju vlastite prostore, no kako i one provode svoje programe, njihovi su termini i infrastruktura uglavnom u potpunosti zauzeti. Teško je pronaći slobodan termin kada su im aktivnosti već unaprijed isplanirane.

S tim se izazovom suočavamo već dugo, otkad smo 2013. napustili KUD France Prešeren. Jedna od posljedica toga je da su neki naši programi morali seliti više puta. Ta stalna selidba predstavlja veliki izazov, praktički i emocionalno, jer svaki prostor ima svoju atmosferu, lokaciju, tehničke uvjete i osoblje. Svaki put moramo prilagoditi svoj rad novom prostoru, ponovno graditi partnerstva i obnavljati kontakt s publikom. I publici treba vremena da se prilagodi, da pronađe novu lokaciju, osjeti novi prostor, ponovno se poveže. Kada se to događa svakih nekoliko godina, postaje vrlo zahtjevan i stresan proces.

Do sada smo uvijek uspijevali pronaći novi prostor, ali bilo je i situacija kada su nas pojedini prostori odbili jer se naši programi nisu uklapali u njihove vrijednosti ili smjernice. Unatoč svemu, i dalje uspijevamo djelovati i prilagođavati se, ostajući dosljedni svojoj posvećenosti inkluziji i zajednici.

Što si naučila o izgradnji veza među različitim kulturnim kontekstima kroz svoja partnerstva i sudjelovanje u raznim projektima?

Puno toga – stvarno jako puno. Vjerujem da su povezanost i suradnja jedini uistinu smisleni način rada. Zapravo, ne samo u kulturi nego i u životu općenito, mi kao ljudi trebamo surađivati i komunicirati. Bitno je da se otvorimo, dijelimo, slušamo različite perspektive i pokušamo pronaći zajednički jezik. Ponekad suradnja teče lako, a ponekad ne, ali s vremenom se stvari mogu promijeniti i ta kontinuirana komunikacija, mislim, sama je srž ljudskog postojanja.

Meni je rad u kulturi ono što nas upravo tome uči – kako se povezati, kako slušati, kako razumjeti jedni druge. Zbog toga mi je kulturni rad i kulturno djelovanje važno, ne samo za profesionalce u tom području, nego za sve ljude – bilo kao aktivni sudionik ili kao publika, bavljenje kulturom pomaže nam da dublje osjetimo povezanost i komunikaciju.

Kultura nas uči različitim oblicima izraza, jezicima, točkama gledišta, te kako ostati otvoren – kako slušati, uzeti nešto sa sobom i odgovoriti. Svaki dan, u svakom partnerstvu, u svakoj suradnji, od jedne osobe do druge ili od jedne organizacije do druge – sve se uvijek svodi na isto: na povezanost između ljudi.

Članak je objavljen kao dio medijskog praćenja projekta Operation Nova: Re-imagining Cultural Spaces in a New European Context koji je financiran sredstvima Europske unije.

Stranded Horse je umjetničko ime francuskog glazbenika Yanna Tamboura koji se počeo baviti glazbom kroz elektronski projekt Encre, no ubrzo se okrenuo drugim žanrovima poput folka. Boubacare Cissokho je nećak Tambourova suradnika, a dvojac se upoznao na rezidenciji u Dakaru. Godine 2016. započeli su suradnju pod utjecajem anglosaksonskog folka.

Sastav Ingver in Gverilke čine Mojca Marija Frida, Enja Rojenica i Eva Boke Ziblje. Njihov nastup u Močvari ujedno je premijerni u Zagrebu, a trio ovom prilikom donosi spoj tradicijskih i autorskih pjesama. Uz pratnju udaraljki, harmonike i tamburina, Ignver in Gverilke kao glavni instrument ističu svoje glasove koji, riječima organizatora “vrludaju od višeglasja do improvizacije”.

Više detalja o programu pronađite ovdje.

Ansambl za improviziranu komornu glazbu UMIAK 2019. godine pokrenuli su Eva-Maria Karbacher (saksofon), Christian Moser (oud), a 2021. im se priključuje Alfred Zimmerlin (violončelo). Njihov glazbeni izričaj, kako pojašnjavaju organizatori, zasniva se na improvizaciji, međusobnoj interakciji, “međuigri glazbenih tekstura, homogenosti zvuka, apsurdnim glazbenim obratima i individualnosti izvedbe”.

Timothée Quost od 2016. godine počinje razvijati svoj instrumentalni postav uključivanjem mikrofona, miksera i zvučnika te istraživanjem buke. Riječima organizatora, ova osnovna oprema omogućava mu “da pojača svaki sićušni detalj buke i da u potpunosti iskoristi instrument stvarajući bogat spektar zvukova i šumova.”

Nakon koncerata, održat će se improvizacijska sesija s lokalnim glazbenicima_cama, a više detalja o atmosferi s lanjskog festivala Impronedjeljak možete pročitati u tekstu Timne Bjažević.

Koncerti počinju u 21:15 sati. Ulaz je slobodan, no donacije su dobrodošle.

Više detalja pronađite ovdje.

Roj Osa je bend Nenada Sinkauza, Alena Sinkauza i Marca Quarantotta koji je prošle godine izdao svoj prvi album Azbestni krovovi u izdanju Kopaton recordsa. Iako su relativno nov bend, njihovo dosadašnje zajedničko zvučno stvaralaštvo i prijateljstvo traje već 30 godina, a ovu suradnju vide kao jedinstveni prostor autorskih ideja, koncepata, ali i intuicije i slobode. Koriste digitalnu i analognu elektroniku, manipuliraju uživo električne i akustične instrumente kontrolirajući pritom maksimalni dinamički raspon zvučnih događaja.

Rob Mazurek je multidisciplinarni umjetnik koji sebe naziva apstraktivistom. Iako primarno kompozitor i jazz trubač, pronalazi se i u drugim formama, od elektro-akustičnih kompozicija, improvizacije, performansa, slikarstva, skulpture u širem smislu, do videa i filma. Tijekom druge polovice 90-ih svojim Chicago Underground kolektivom, kao i suradnjom s članovima grupe Tortoise, trasirao je put novoj generaciji fusion izvođača, a uz potporu čikaškog kulturnog centra i tamošnjeg jazz instituta 2005. godine osnovao je Exploding Star Orchestra kako bi istražio avangardne glazbene tradicije toga grada.

Više informacija o koncertima možete pronaći ovdje.

Na nadolazećem će izdanju nastupiti duo koji čine Isabelle Duthoit i Alen Sinkauz, zatim Biliana Voutchkova, a na trećem će se setu pridružiti i lokalni glazbenici u zajedničkoj improvizaciji.

Isabelle Duthoit završila je studij klarineta, a tijekom studija počela se baviti suvremenom glazbom. Duthoit surađuje i nastupa s nizom skladatelja_ica s međunarodne scene, najčešće kroz slobodnu improvizaciju.

Biliana Voutchkova je angažirana interdisciplinarna umjetnica, violinistica, skladateljica-izvođačica, improvizatorica i kustosica. Voutchkova istražuje stanja spontanosti i intuitivne rezonancije te djeluje u inozemstvu kao solistica u suradnji s mnogim umjetnicima_cama i ansamblima.

Alen Sinkauz sklada i oblikuje zvuk u glazbeno–scenskim, plesnim i kazališnim predstavama te radiofonijskim, site-specific i multidisciplinarnim formama izvedbe. Kroz izvedbeno-skladateljski rad zanima ga dijalog akustičnih i elektroničkih instrumenata, hibridnost spajanja glazbenih i kazališnih principa u izvedbi, te improvizacija kao istraživački orijentir za nove izvedbene formate. 

Više informacija o programu možete pronaći ovdje.

Duetto Chapetlewsky čine perkusionist Krunoslav Levačić i gitarist Luka Čapeta, a nastao je iz potrebe za slobodnim korištenjem glazbenog medija kao direktnog komunikacijskog sredstva bez ograničenja stilskih ili drugih odrednica. Duo se u izvedbi oslanja na spontanost, prepuštenost trenutku i njegovoj promjenjivosti.

Ulaz na koncert je besplatan.

Događaj je organiziran u sklopu programa Ciklus koncerata Nove, eksperimentalne i improvizirane glazbe_0.5 i Ciklusa umjetničkih istraživanja.

Više informacija možete pronaći ovdje.

Od samih početaka, improvizacija i zajedničko istraživanje različitih žanrova čine okosnicu projekta. U medijima najčešće opisivani kao najpoznatiji privatno-glazbeni par alternativne scene, cura i dečko su aktivni u domaćim krugovima improvizirane glazbe, a surađuju i s dizajnerima_cama, plesačima_cama i kazalištima na zajedničkim ili samostalnim projektima – od jamming sessiona i ženskih impro večeri Cure sviraju koje je pokrenula Petrac, do skladanja glazbe za dječje plesne predstave poput Ljubičasto ili Astronauti.  Uz samoizdane pjesme i dva EP-a na Bandcampu i Spotifyu, cura i dečko ponajviše funkcioniraju kao live act te kontinuirano iznalaze nove načine povezivanja s publikama – kroz ples, zezanje, zavodljivu konfrontaciju i live streamove. Kako navode u nedavnom intervjuu za portal glazba.hr, nastupi i jamming sessioni ujedno su prostor za testiranje pjesama u nastajanju i prilika za demistifikaciju samog procesa stvaranja glazbe, njegova približavanja publici kao nečeg zabavnog i pristupačnog što dopušta nesavršenosti, pa i loše ideje. 

Dosad najambiciozniji primjer takve demistifikacije je performans 24 koji su cura i dečko prvi put izveli od 24. do 25. siječnja 2020., a ponovili točno četiri godine kasnije, 24. i 25. siječnja 2024. kao svoj obol borbi protiv siječanjske depresije. Kako naziv daje naslutiti, koncept performansa počiva na ideji jamming sessiona u trajanju od 24 sata. Neprekinutoj izvedbi cure i dečka svaka se tri sata priključuje po troje umjetnika_ca s nezavisne scene, sveukupno njih 24 iz područja jazza, klasične i tradicijske glazbe, rocka, elektronike i njihovih bezbrojnih kombinacija.

Performans je u svojoj prvoj iteraciji emitiran kao live stream iz doma Petrac i Marojevića, dok je ove godine proširen na multiplatformni event koji je bilo moguće posjetiti uživo u prostoru Scene Ribnjak ili pratiti putem live streama na Facebooku i YouTubeu. U takvom se dorađenom aranžmanu performans otvara većem broju publikā te vidova recepcije i interakcije. Ovisno o tipu publike i privatnom kontekstu pojedinog slušača ili slušačice, njegovom_njezinom ukusu, odnosu prema ideji participativnosti, mjestu i dobu dana kada ga odluči upratiti, 24 može funkcionirati kao pozadinska glazba, ali također potiče i direktniji utjecaj na izvedbu i razmjenu energije s izvođačima_cama, bilo u fizičkom prostoru ili kroz ostavljanje komentara online, a onda i potencijalno neograničen niz hibridnih iskustava. 

Činilo mi se najzanimljivijim 24 upratiti upravo hibridno, iskorištavajući i uspoređujući mogućnosti njegova doživljavanja sudjelovanjem u različitim periodima izvedbe u večeri sa srijede na četvrtak. Prvi takav period odvio se neposredno, u prostoru Scene Ribnjak oko 19 sati u srijedu, kada su s curom i dečkom nastupali Brego BBX, Hrvoje Klemenčić i Laura Matijašević. Već prilikom ulaska u prostor mogla se osjetiti domaća i intimna atmosfera, upotpunjena beanbagovima postavljenim ispred pozornice i prigušenim ljubičasto-plavim svjetlom. Mali broj slušatelja_ica smjestio se na stolce u pozadini prostorije dok su sredinom trčkarala djeca. Ovoj opuštenoj, familijarnoj fazi performansa korespondirala je vedra i blago treperava energija izvođača_ica izražena u duhovitoj razmjeni između Brege i Petrac na vokalima, uz psihodelične melodije Klemenčića i Matijašević. To se razvilo u posebno zanimljiv jam između Brege i Marojevića na tragu bedroom produkcija u stilu živahnije verzije ranog Dirty Beaches. Postupno su stvorili sjetno-šašavu masu izblijedjelih post punk, lounge i minimal synth citata, pri čemu vrijedi istaknuti mnoštvo vokalnih varijacija Brege i Petrac, od beatboxanja i vokaliziranja slogova, do ritmičnog mrmljanja, mjaukanja i klasičnog pjevanja.

Fizički prostor omogućuje koegzistenciju s izvedbom, prepuštanje progresiji glazbenih motiva te pojačanu receptivnost za mikroizmjene atmosfere i njihov efekt na performans, poput zaigrane, dirljive razmjene internih šala između Petrac i Marojevića. Takvi trenutci daju novi kontekst njihovoj već poznatoj nesvakidašnjoj kemiji i guraju performans naprijed u jednakoj mjeri koliko i izmjena izvođača_ice ili instrumenta. Kasnije uključivanje u live stream performans pretvara u kulisu privatnog konteksta, uz konstantan potencijal aktivnijeg praćenja kada neki zvuk posebno zaokupi pažnju. Nakon melankolične i meditativne sekvence u kojoj su se stapale ambijentalna i tradicijska glazba, priključivanjem Buge Marije Šimić i Tomislava Tukše negdje blizu ponoći, performans je prešao, u, uvjetno rečeno, DJ set s dominantnim uplivom eurodancea i vođene meditacije. Uz kolizije elektronike i opernog vokala Buge Marije Šimić, ova je faza izvedbe bila zanimljiva zbog življe i zabavne atmosfere, Marojevićeva plesanja i humornih vokalnih eksperimenata Petrac i Šimić.

U ovakvom maratonskom pothvatu i svojevrsnom testu izdržljivosti, i doživljaj cringea – potaknut primjerice razmjenom o sirovim jajima između Petrac i Šimić ili Petracinim periodičnim ponavljanjem “easy peasy lemon squeazy” – postaje dijelom izvedbe. Kad je riječ o recepciji (eksperimentalnih) izvedbi, cringe je gotovo pa bauk onih publika odraslih uz disocijaciju halcionske nostalgije indija i vaweova 2010-ih i pametnih metafora u funkciji društvenih komentara. U svojim su nastupima cura i dečko taj bauk mudro prisvojili, svjesno ga tretirajući kao relacionalnu dinamiku i cijenu slobodne ekspresije, pri čemu ustaljeno konfliktan odnos s konceptom postaje polazište zaigrane konfrontacije. Na taj način su ga neutralizirali kao moguću kritiku vlastitom radu i ponudili neuredno ljudsku alternativu negodovanju i ozbiljnosti s kojom se scena često tretira. U toku izvedbe, tu su dinamiku možda i intuitivno adresirale i Petrac i Šimić ponavljanjem riječi “sram”, povicima, šaptom, razlažući je na slogove i mijenjajući intonaciju uz beatove i futurističku electro podlogu. Taj postupak definitivno nije nov, ali je svejedno efektan jer unosi dozu topline i daje protutežu realnoj zahtjevnosti izvedbe.

U kontekstu performansa 24, cringe je predstavljao i poveznicu između različitih senzibiliteta izvođača_ica. Petrac se ovdje još jednom pokazala kao izvođačica s izraženim intuitivnim smislom za podizanje atmosfere, poticanje stilskih i žanrovskih izmjena, dijaloga i zezanja između izvođača_ica upletenih u jamming, a zna i prepustiti stage. Njena sveprisutna karizma ne opeterećuje i ne nadvladava kolektivnu razmjenu već ostavlja prostora da svi_e izvođači_ce dođu do izražaja sa svojim specifičnim stilom, energijom i umijećem te u mjeri koja im je ugodna, nadopunjući uspostavljenu zvučnu konstelaciju ili decidiranije vodeći improvizaciju u novom smjeru.  

Stoga se i povlačenje u poznate, sigurne uzorke, kao i hvatanje tračaka novih ideja odvijalo uglavnom neopterećeno i bez forsiranja, rezultirajući vrlo fluidnim i ujednačenim doživljajem. Periodi pojedinačne inspiracije umjetnika_ca u toku izvedbe bili su jednako prihvatljivi kao i periodi zamora, što je otvorilo prostor da proizvedu nešto novo ili jednostavno postoje u trenutku. Upravo zbog sposobnosti suradnje u uspostavljenim okvirima, uspjeli_e su ih iznijeti jednako graciozno kao i one uzbudljivije, koji su više nalik mitskom poimanju kreativnog procesa kao nepresušne inovacije. 

Zahvaljujući neopterećenom a promišljenom pristupu koncepciji performansa Petrac i Marojevića i njihovom talentu za okupljanje zajednice, performans 24 pružio je presjek svestranih estetika izvođača_ica i omogućio publici da otkrije neke dosad joj nepoznate umjetnike_ce iz opuštene, prvenstveno ljudske perspektive, olabavljujući tako još jednom granice između različitih scena, ali i one između umjetnika_ca i publike. Skromnost i šarm kojim cura i dečko dijele sebe i svoj proces povrđuju se kao ključ njihovih kontinuiranih transformacija, ali i efektnog iznošenja ovako fizički i emocionalno zahtjevnog pothvata. 

Frithov glazbeni put privlači već samim imenima osoba i sastava koja se uz njega pojavljuju. Počevši od art rock, avangardnog jazz ili kako hoćete sastava Henry Cow, kojim je ucrtao put za daljnji razvoj navedenih i drugih žanrova, Frith je u različitim etapama, sve do danas, nastavio djelovati s brojnim očekivanim i neočekivanim suradnjama (Art Bears, Slapp Happy, Samla Mammas Manna, John Zorn, Derek Bailey itd.). No, kako se sustavno pokazuje u njegovu radu, pa i ovim koncertom te intervjuom koji je prigodno objavio portal glazba.hr, Frithova višedesetljetna relevantnost kao skladatelja i izvođača ponajviše duguje njegovu poimanju psihologije čovjeka i strukture društva te transpoziciji istoga u glazbeno stvaranje.

Zadržavajući još od polovice 1960-ih kritički stav prema kapitalizmu, posebice u kontekstu glazbene industrije, Frith se tako nesputan institucionalnim načelima i neformalno glazbeno obrazovan uspio uvući u instituciju kao profesor kompozicije – vrckavo i neopterećeno, a opet prizemljeno i mudro, kakva je bila i cijela početcima mu bliska kanterberijska scena. Jednako kao što se uvukao u akademiju u svojstvu predavača, tako se provlači kroz brojne glazbene žanrove potvrđujući važnost improvizacijske glazbene scene za razvoj glazbene misli, a istodobno problematizirajući razloge zbog kojih se improvizacijska glazba neprekidno pokušava ukrotiti.

Upitan u spomenutom intervjuu o stvaralačkom pristupu i suradnjama, rijetko se zadržava na imenima i kronologiji, dok kontinuirano navodi neke naizgled opće misli o slušanju i osluškivanju, poštovanju i rizicima u improvizacijskoj izvedbi s posebnim naglaskom na prihvaćanje sebe i okrenutost sebi. Upravo je ta njegova karakteristika – povratak sebi u svoj svojoj prirodnosti, bez opterećenja znanjem i očekivanjem – idealan naputak za slušatelja koji ima priliku prisustvovati njegovoj izvedbi, studenta na njegovoj nastavi i polaznika njegove radionice.

U dvoranu Kontejnera Frith i Santos Silva donijeli su svoje temeljne instrumente, električnu gitaru i trubu, ali i niz objekata iz svakodnevice kako bi proširili sviračke mogućnosti. Praksu kojom se maltene iz kontejnera izvlače koncepcije i predmeti potencijalno alternativnog izričaja – ovdje slobodne improvizacije – oprimjerio je fond metalnih posudica različitih debljina, sastava i tekstura, štapića, lanaca, četki za cipele, DIY “šuški” i slično. Umjesto da prevlada prepreke prostora u želji za ponovljivom interpretacijom, kako u intervjuu tvrdi da čine izvođači gotovih skladbi, ili da preparirajući svoj instrument raznim pronađenim objektima iz svakodnevice isti i nadvlada, Frith svoju izvedbu potpisuje kao prihvaćanje danog okvira, tj. suradnju s prostorom, instrumentom i publikom, proizašlu iz izbrušene prakse posvećenog slušanja. Pojedini improvizacijski moment tako stječe svoj momentum u Frithovu i Santos Silvinu međusobnom slušanju, igralačkom potvrđivanju vlastite osobnosti i rizičnom provociranju stvaralačko-izvođačkih kapaciteta, što se nadaje kao posebno uzbudljivo s obzirom na stupanj njihovih tehničkih mogućnosti i razvijenosti sluha. 

Tek kada se pokuša izlučiti makar i natruha strukture tih, uvjetno rečeno, kompozicija, dolazi do izražaja svojevrstan Frithov “antikapitalistički” stav: mnogobrojnost njegovih, ali i njezinih suradnji, glazbenički status i obimna glazbena lektira u izvedbi se nipošto ne pokušavaju kapitalizirati. Muziciranje Fritha i Santos Silve dehijerarhizirano je, nadopunjujuće, a introvertirano, dok same kompozicije zapanjuju nepretencioznom jednostavnošću. Dvojac intuitivno i odmjereno dinamički gradi svoju glazbenu izvedbu na, primjerice, droneu ili jednostavnim harmonijskim progresijama te razvija dijalog u kojemu jedan izvođač najčešće ritmizira dok onaj drugi razvija melodiju. Naočigled jednostavnu izvedbu izvođači oplemenjuju oneobičavajući timbar svojih instrumenata netipičnim agensima – spomenutim pronađenim objektima – i postupcima poput raštimavanja žica gitare te, kod Santos Silve, eksperimentom s ambažurom. Izmaknutom estetikom, primjerice, vokalnim dionicama sastavljenim od mrmljanja i intoniranog brbljanja uz ritmiziranje četkom za cipele, gotovo smišljeno istjeruju i najmanji poriv da ih se promatra kao povlaštene i nadmoćne, pridonoseći dekonstrukciji mita o improvizaciji kao povlastici rijetkih, tehnički najspretnijih i najnaslušanijih glazbenika.

Začudna je kreativnost kojom oboje pristupaju proširenju sviračkih tehnika svojih instrumenata. Frith uslojava izvedbu pronađenim objektima tako što ih polaže jedan u/na drugi, jednom ritmizirajući, a drugi put gradeći harmonijsku progresiju s pomoću njih. U prvoj kompoziciji, na žice horizontalno položene gitare u svojem krilu postavlja otvorenu metalnu kutijicu kojom kliže ili slaže ritamsku strukturu da bi u nju zatim umetnuo lanac. Vrteći lanac unutar kutijice koja posljedično vibrira ili snažnije udara žice, sve uz manipulaciju različitim gitarskim pedalama te paralelni tapping rukom po vratu gitare, proizvodi izrazito širokopojasnu zvučnu sliku koja je akustičkim kvalitetama sasvim suprotna onoj jednostavnosti ispred očiju publike. Sve to čini sjedeći izuven, kao da pokušava srasti s prostorijom i instrumentom, odnosno upisati u sebe vibracije koje nastaju njihovim međudjelovanjem.

Okvir koncerta u potpunosti je odgovarao toj bosoj opuštenosti. Bez pompe i ceremonijalnosti, nonšalantno i prijateljski, oboje su se ušuljali u stiješnjeni izvedbeni prostor i započeli muzicirati kao da se uključuju u glazbeni tijek koji već odavno traje i koji nadilazi ideju dovršenosti, vlasništva i autorstva. No, svaki je proizvedeni ton i fraza bio itekako autorski u smislu kreativnosti i autentičnosti te, u duhu Frithove ideologije, vrlo demokratičan, ispunjen poštovanjem jednog izvođača prema drugom. Granice između svega dviju ili triju kompozicija teško da su bile uvjetovane prethodno utvrđenom strukturom, možda tek skicom, a njihovi završetci javljali su se intuitivno kao znak da se impuls potrošio (i da je to sasvim legitimno). Jedna kompozicija tako je trajala oko 35 minuta, druga možebitno 15, a treća nešto kraće od ove druge.

Kako je naslov albuma i sugerirao, iz Mire zaista tri vraga vire. Pokazalo se da iz nepretencioznog i naoko staloženog dvojca stalno navire žar, ona iskrena radoznalost i energičnost koja djeci ne dopušta da mirno sjede i koja ne bira temu, nego se otvara svim radostima svijeta u sebi i izvan sebe. Umjesto da se podvrgnu nametnutim pravilima, oni poput djece slijede unutarnju logiku svoje igre i bez propitivanja naglo prestaju kada se umore ili osjete da je bilo dosta. I, shodno toj logici, nakon pedesetak minuta izvedbe glazbeni su se duhovi u njima naglo umirili. “There it is…”, posljednje su riječi koje su nam skromno uputili kako bi potvrdili iznenadan završetak svoje izvedbe formulirajući, usput, aksiom slobodne improvizacije kojom se ona suštinski opire svakom nadvladavanju i prisvajanju: evo je, ovdje je, to je [to].

Ciklus radionica Svjesnost i pokret istražuje percepciju i čovjekovu svijest kroz improvizaciju plesa i pokreta s fokusom na vježbe koje se tiču unutarnjih stanja, protoka, meditacije i procesa u tijelu uz ples.

Na radionici Spiralni tok istraživat će se spiralni energije unutar tijela s fokusom na pokret kralježnice i kretanja daha. Pratit će se i vibracije zvuka, prostora i tijela, a cilj će biti razvoj unutarnjeg sluha i percepcije uz kratke razgovore. Radionica je namijenjena svima koje zanima unutarnji i vanjski rad na sebi.

Radionice se organiziraju i održavaju na donacije, a predložena donacija je 10 eura.

Prijave se vrše mailom, a važno je ponijeti udobnu odjeću za pokret, pleše se bez cipela jer je pod sastavni element s kojim se radi, a bitno je i odjenuti se toplo jer je dvorana malo hladnija, poručuju organizatori_ce.

 Više informacija pronađite ovdje.

Gostujući glazbenici (abecednim redom):

Rodrigo Amado – tenor saksofon (PT), Susanna Ferrar – violina (GB), Gal Furlan – bubnjevi (SI), Sylvia Hallet – violina (GB), Jooklo Duo – saksofon, bubnjevi (IT), Jasna Jovićević – saksofon (RS), Petar Ole Jorgensen – bubnjevi (DK), Zlatko Kaučič – bubnjevi (SI), Tracy Lisk – bubnjevi (U.S.), Ivan Mršić – objekti, elektronika (NZ), Barbara Lünenburg – violina (DE), Maggie Nichols – glas, performance (GB), Cene Resnik – saksofon (SI), Harri Sjöstöm – sopran saksofon (FI), Irena Z. Tomažin – glas, performance (SI), Tea Vidmar – glas, objekti (SI).

U ad hoc postavama s inozemnim nastupit će i domaći glazbenici, također i Zagrebački kolektiv za slobodno improviziranu glazbu Apeiron:

Dani Bošnjak – flauta, Neva Begović– violončelo, Mijo Gladović – gitara, elektronika, Franjo Glušac – gitara, Boris Janje – kontrabas, Pavle Jovanović – gitara, efekti, Neven Jurić – f. rog, DAMIR P. KAFKA – saksofon, Ivar Roban Križić – kontrabas, Ivan Marincel – trombon, Tena Novak – violina, Igor Pavlica – truba, Vesna Pisarović – glas, Dina Puhovski – glas, Darko Rundek – bas gitara, Bruno Vorberger– bubnjevi.

Festival organizira umjetnička organizacija Vargo u suradnji s URK Močvara i Jazz u Močvari. Festival su podržali: Gradski ured za kulturu, Ministarstvo kulture i medija RH, Zavod SPLOH, Portugalsko veleposlanstvo u Zagrebu i Camões I.P. Institut Portugal, Finski Institut TelepART, Goethe institut i Dansk Musiker Forbund.

Više o festivalu možete pronaći ovdje.