Piše: Jelena Ostojić

Radne migracije fenomen su koji ima svoju dugu povijest, a u industrijskom razdoblju obilježavali su ga masovni valovi prema razvijenim zemljama. Ovaj kompleksan narativ precizno ocrtava socioekonomsku geografiju industrijskog i postindustrijskog svijeta. No ograničimo li se vremenski na razdoblje od proširenja Europske unije za 12 novih članica, a onda i Hrvatsku, suzit ćemo raspravu na ono što se kolokvijalno smatra europskom periferijom. To je onaj prostor koji je zauzela Hrvatska, koji, s jedne strane karakterizira snažan odljev radne snage u zemlje europskog centra, a s druge sve izraženija potreba za priljevom novih radnika iz takozvanih trećih zemalja. 

U većem dijelu minulog desetljeća Hrvatsku su karakterizirali vrlo nepovoljni pokazatelji u području rada i zapošljavanja. Izrazito visoke stope nezaposlenosti i njihov kontinuiran rast prekinut je 2014. godine, koja predstavlja početak, uvjetno rečeno, gospodarskog oporavka nakon globalne ekonomske krize započete 2008. Unatoč tom recentnom poboljšanju pokazatelja te činjenici da bilježi i najveći pad nezaposlenosti u postkriznom periodu, Hrvatska je i dalje ostala među zemljama koje prednjače u stopama nezaposlenosti. Međutim, iza ovih naoko povoljnih trendova kriju se snažne radne emigracije iz Hrvatske u druge zemlje Europske unije koje su velikim dijelom doprinijele smanjenju nezaposlenosti, ali je pritom smanjena i ponuda rada. Uvriježene procjene o tome koliko je nezaposlenih otišlo u potrazi za poslom ostavljaju u sjeni podatke da iz Hrvatske emigriraju i radnici koji su dotad bili u radnom odnosu. Prema procjeni poslodavaca, samo u 2016. godini, Hrvatsku je s ciljem pronalaska boljeg zaposlenja napustilo više od 22 000 osoba koje su bile u radnom odnosu (HZZ, 2017). Pri tome treba imati na umu da Ujedinjeno Kraljevstvo, Nizozemska i Slovenija već sada ukidaju ograničenja za hrvatske radnike, dok će Austrija ograničenja maknuti u vrlo skoroj budućnosti, a najkasnije do 30. lipnja 2020. godine. Stoga je teško očekivati smanjenje intenziteta emigracija iz Hrvatske koje su već sada po brojnosti usporedive s onima s početka 20. stoljeća.  

Ovi procesi nikako se ne mogu promatrati odvojeno od velikog udjela nesigurnog rada koji je postojan kroz sve godine tzv. gospodarskog oporavka, a koji pogađa više od petine ukupno zaposlenih radnika s ugovorima na određeno ili različitim vidovima kratkotrajnih radnih angažmana po kojima je Hrvatska među zemljama s najvećim udjelom u Europskoj uniji. Upravo su uvjeti rada najčešće istican razlog radne emigracije iz Hrvatske, koja je posljedično, na velika vrata, otvorila temu radne imigracije iz tzv. trećih zemalja, do sada skromno zastupljene na hrvatskom tržištu rada. 

Radne migracije i njihove socijalne posljedice

Stoga kad se govori o radnim migracijama, s naglaskom na onima iz tzv. trećih zemalja u zemlje Europske unije, riječ je uglavnom o radnicima s nižim radnim kvalifikacijama koji bi trebali popuniti ona mjesta neatraktivna domaćoj radnoj snazi. Upravo procedura raspisivanja radnih kvota za radnike iz tzv. trećih zemalja koje se odobravaju za razdoblje od godinu dana ravna se prema potrebama zemlje koja ih onda odobrava, dok su sva prava radnika vezana za dozvolu za rad. Ovakva procedura jasno sugerira manjak interesa za dobrobit radnika, njihovu  integraciju ili protekciju. Imajući te karakteristike inozemnog rada u vidu, jasno je da je riječ o izrazito prekarnom obliku rada. Pri tome je teško ne uočiti potencijalnu korist koju poslodavci mogu ostvarivati upravo iz radne i socijalne ranjivosti radnika u ovom položaju zbog koje njima mogu lakše upravljati i smanjivati im cijenu rada. Oni predstavljaju svojevrsnu laku pješadiju globalnog kapitalizma, kako ističe  Guy Standing, koja nije vezana za lokalne običaje solidarnosti te klasni identitet, i tako slabi zaštitnu regulativu i pregovaračku moć lokalnih radničkih skupina. 

Kada je o korisnosti radnih migracija riječ, na razini države podrijetla uglavnom se razmatraju doprinosi koji se tiču novčane doznake kao i smanjenog pritiska na nezaposlenost. Ovakve argumente koristila je Svjetska banka razmatrajući doprinos koji ostvaruju podrazvijene zemlje iz kojih radnici odlaze. Tako nekako bi izgledao trenutni opis dinamike koja se odvija u Hrvatskoj, uzmu li se obzir rekordan priljev novca iz inozemstva koji Hrvatska bilježi zadnjih godina, kao i rekordno mali broj registriranih nezaposlenih osoba. No, riječ je o pristupu koji je često kritiziran jer ne uzima u obzir devastirajuće posljedice za zemlje emigracije u vidu uzaludnog ulaganja u obrazovnu infrastrukturu, koja je neodrživa ako služi kao pogonsko gorivo za rad u razvijenim dijelovima svijeta te gubitka radno sposobnog stanovništva kao generatora održivosti. U takvom kontekstu, pitanje radnička prava i općenito pozicija rada, postaje svojevrsna utrka prema dnu, bilo da je riječ o onima koji odlaze ili oni koji ostaju, odnosno dolaze. 

Organizacija rada i inozemnih radnika u Hrvatskoj

Rad inozemnih radnika u Hrvatskoj propisan je Zakonom o strancima (NN 130/11, 74/13 i 69/17) i odnosi se na osobe iz tzv. trećih zemalja, a dozvola za boravak i rad izdaje se na temelju godišnje kvote i izvan godišnje kvote koju donosi Vlada Republike Hrvatske. Kvote za rad inozemnih radnika odobravaju svake godine za predstojeći period od godinu dana te je radnik ograničen na rad u onoj godini u kojoj je dozvola izdana, a izdaje se na temelju ugovora o radu sklopljenog s određenim poslodavcem. Mogućnost produženja radnog boravka je predviđena, no sam pogled na brojke produženih dozvola sugerira da su se produženja boravka iz godine u godinu odnosila na vrlo mali broj radnika. Samim tim, ostvarivanjem stalnog boravka, za što je uvjet pet godina uzastopnog rada, ne čini se kao praksa koju inozemni radnici gotovo uopće ostvaruju u Hrvatskoj. 

Inozemni radnici stoga čine vrlo osjetljivu skupinu s obzirom na izvjesnu nemogućnost ostvarivanja radnih prava u slučaju da su narušena, kao i borbe za bolje uvjete rada. Sindikalno organiziranje, koje inače predstavlja problem svim radnicima bez trajnih ugovora o radu, ovdje je u praktičnom smislu gotovo isključeno. S obzirom na to da je ugovor o radu osnova za dozvolu boravka u zemlji rada, otkaz ugovora za sobom povlači mehanizme koje radnika čine ilegalcem, odnosno njegov status u zemlji rada izrazito nepovoljnim. Ova stalna prijetnja predstavlja sredstvo pacifikacije u slučaju potrebe za bilo kojim vidom radničkog organiziranja, u čemu bi uloga sindikata ovdje mogla biti od presudne važnosti. 

Upravo ta poveznica otvara i temu odnosa sindikata kada je riječ o ovom obliku rada koji im predstavlja u puno slučajeva veliki izazov. Ostavimo li po strani činjenicu da sindikati gube svoj utjecaj, ali i članstvo, kroz cijeli period postfordističkog razdoblja organizacije rada, njihov fokus je uglavnom usmjeren na radnike u stalnom radnom odnosu, a bavljenje drugim oblicima rada u službi je zaštite upravo izborenih prava unutar stalnog radnog odnosa. Ovakav pristup je dio agende koja priznaje stalni radni odnos kao jedini prihvatljivi tip rada, no paralelno s ekonomskom krizom, kao i u postkriznom periodu, udio nesigurnih oblika rada povećavao se i počeo indirektno utjecati na smanjenje sigurnih oblika rada. Povećanje nesigurne zaposlenosti odvijalo se pod izlikom dugotrajne i duboke recesije, ali se trend povećanja njihova udjela oporavkom tržišta rada nije promijenio. Rad inozemnih radnika po svojim karakteristikama je još samo jedan oblik prekarnog, odnosno nesigurnog zaposlenja, a manjak inicijative od strane sindikata da iznađu načini za organiziranje ovog dijela radništva može dodatno produbiti njihovu krizu i dovesti u pitanje već izborena radnička prava. 

Aktualna godina stoga može biti prekretnica kad je u pitanju ova problematika u okvirima organizacije rada u Hrvatskoj. Gledamo li unatrag, u pretkrizno vrijeme, u 2008. godini koju karakteriziraju izrazito povoljni pokazatelji, Hrvatska je odobrila oko deset tisuća inozemnih radnika što je bio daleko najveći broj do 2018. godine. Razlog izostanka opsežnije rasprave na tu temu može se pripisati upravo malim brojkama inozemnih radnika koje su do sada odobravane. U svjetlu rasprava o prekarnom radu, koje su se aktualizirale na valu njegove rekordne raširenost u Hrvatskoj zadnjih godina, neophodno je razmotriti i mogući dodatni  upliv ovog izrazito nesigurnog oblika rada u 2018. godini otvaranjem preko 30.000 radnih mjesta za inozemne radnike. Da bismo ovu brojku što slikovitije predočili, stavimo je u kontekst u kojem ona predstavlja oko 2 posto ukupnog broja zaposlenih u Hrvatskoj. Drugim riječima, prema toj kvoti broj inozemnih radnika znatno je premašio, primjerice, ukupan broj agencijskih radnika, još jedan od nesigurnih oblika rada, od kojeg je po svojim karakteristikama rad inozemnih radnika znatno nesigurniji. Valja naglasiti i da Hrvatska već spada među zemlje s najvećim udjelom privremenog rada u Europskoj uniji, a s trenutnom kvotom na koju reflektira uvećala bi taj udio za dodatnu desetinu ukupnog broja.

Nesiguran i još nesigurniji rad

Radne migracije u Hrvatsku uglavnom su koncentrirane u maskulinim te radno intenzivnim sektorima u kojem dominira graditeljstvo. Riječ je o tipu potreba za radnom snagom vrlo sličnom Sloveniji te općenito postsocijalističkim zemljama u kojim dominiraju radne imigracije muškaraca. Osim graditeljstva, turizam i ugostiteljstvo sljedeći su najzastupljeniji sektor, iako se sezonski rad u turizmu nužno ne regulira godišnjim kvotama s obzirom na druge institute rada kojima se na rok od tri mjeseca može popunjavati rad u sezoni. Udjelom značajni sektori djelatnosti u kojima se očekuje priljev inozemnih radnika su još metalna industrija te brodogradnja.

Sektorski prikaz kvota upravo vraća raspravu o inozemnim radnicima na nesigurne oblike rada, jer je riječ o sektorima unutar kojih se kontinuirano povećava udio nesigurnih oblika rada, odnosno rada na određeno. Povećani udio rada na određeno u graditeljskom sektoru samo je dio problema nesigurnog rada jer je, prema istraživanju Butkovića i suradnika o prekarnim oblicima rada u Hrvatskoj, prekovremeni rad uobičajen za ovaj sektor, a oko trećine tog rada u pravilu nije plaćeno. Česte su neevidentirane povrede zakona o radu, rašireno je podugovaranje rada te rad u neformalnom gospodarstvu, kao i slanje na rad u inozemstvo za nepostojeće nadnice.  

Turizam i ugostiteljstvo su sektor djelatnosti koji obilježava sezonalnost, što najčešće po definiciji predstavlja rad koji karakterizira privremenost i produžene radne smjene te je fizički zahtjevan, ali i emocionalno iscrpljujući. Metalna industrija, odnosno brodogradnja su pak sektori djelatnosti koji su po nekim karakteristikama slični graditeljstvu, međutim riječ je o sindikalno donekle organiziranom sektoru s relativno niskim nadnicama, iako i ove sektore nije zaobišao rastući trend povećanja udjela nesigurnog rada. 

Ovaj prikaz prekarnosti i uvjeta rada u sektorima s najvećom potražnjom za inozemnim radnicima treba promatrati u svjetlu karakteristika inozemnog rada koji je već po definiciji privremen, a po potencijalima za organizaciju radnike stavlja u znatno lošiju poziciju od ostatka radne snage zemlje u koju dolaze. 

Utrka prema dnu

Tema inozemnog rada i problemi vezani uz nju nikako nisu novost, no u Hrvatskom kontekstu  se upravo aktualiziraju. Naglo povećanje predviđenog broja inozemnih radnika rezultat je višegodišnjeg lobiranja poslodavaca koji već od prvog pada stope nezaposlenosti te pojačanog iseljavanja iz Hrvatske ističu nedostatak radne snage. Ovo je posebno naglašeno u nekim djelatnostima u kojima radni emigranti iz Hrvatske mogu ostvariti povoljnije uvjete rada u drugim zemljama Europske unije gdje su im radna mjesta odnedavno na raspolaganju. To je ujedno dinamika koja će slijediti i radnu imigraciju u Hrvatsku. Doseljavat će se radnici u potrazi za boljim uvjetima rada od onih u državama iz kojih dolaze, a kojima su radna mjesta nekih drugih europskih zemalja nedostupna.

Ovdje ne treba imati iluzija da se rasprava o nesigurnim oblicima rada i poticanje radne imigracije iz tzv. trećih zemalja odvija mimo one o stabilnom radu. Ovakva utrka prema dnu slabi pozicije rada, takva se atmosfera već indirektno odražava na ukupne udjele sigurnog rada, a posljedično i uvjete ovog dijela radne snage. U konačnici cijela rasprava o radu vrlo brzo će se intenzivirati i u valu novih najavljenih zakonskih promjena. S obzirom na zabranu zapošljavanja u javnom sektoru (jednu od kriznih mjera koja je generirala valove privremenog i projektnog zapošljavanja) te poznate aranžmane rada mladih osoba u sklopu mjera aktivne politike zapošljavanja koje su srušile cijenu rada pri prvom zaposlenju, priljev inozemnih radnika nedvojbeno će dodatno utjecati na pregovaračku poziciju rada. Pritom se teško othrvati sumnji da upravo to i jest željeni ishod onih koji aktivno lobiraju za ovakvu dinamiku. Paradoksalno po lokalne apologete vladajućih ekonomskih odnosa, kao prepreka na putu do minimizacije cijene rada mogao bi se ispostaviti upravo slab odaziv trećih radnika ovdašnjem tržištu rada za što naznake već postoje.  

Ova dvostruka dinamika, s jedne strane emigracije stanovništva i s druge prizivanje radne imigracije, zorna je ilustracija utrke prema dnu koja se odvija pod krinkom ekonomskog oporavka. Stvaranje investicijske klime nauštrb radničkih prava i stalno lobiranje privatnog sektora za poreznim olakšicama, ohrabreno je fragmentiranim radništvom i medijskom hajkom na preostala radnička prava, odnosno one radnike i radnice koji ih još uvijek imaju. To je gospodarska stvarnost u Hrvatskoj čija se cjelokupna ekonomska i razvojna strategija svela na licitaciju cijenom rada.

Reference:

Državljani trećih zemalja termin je korišten u kontekstu europskih migracija za osobe koje nisu državljani EU, Islanda, Lihtenštajna, Norveške ili Švicarske, a uglavnom se odosi na migrante iz manje razvijenih ili emigracijskih zemalja 

Iznimka opadanja utjecaja i članstva sindikata su skandinavske zemlje u kojima je sindikalna gustoća viša od ostatka europskih, ali i OECD zemalja. Ipak, blagi pad u gustoći sindikalne zastupljenosti i u skandinavskim zemljama počinje iza 2000-ih godina. (Bagić, 2017. – izlaganje u sklopu Godišnje konferencije Hrvatskog sociološkog društva)

U suradnji s kustoskim kolektivom Što, kako i za koga / WHW, osmislili smo temat o historijskim i suvremenim migracijama kao poticaj za raspravu o drugačijoj budućnosti gdje se granice ne prelaze batinama, kroz žilet-žicu, već valjanim dokumentima i gestama dobrodošlice. Glavna paralela, ili prije opozicija ovog tematskog broja, postavljena je na relaciji historijske figure gastarbajtera i suvremenog migrantskog radnika, i na pitanjima koja se oko tih dvaju fenomena pletu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Početkom rujna aktivisti grupe Movimiento Cosecha na fasadi njujorške zgrade Trump Tower, američkog republikanskog predsjedničkog kandidata projicirali su video s migrantskim radnicima u znak protesta njegovoj anti-imigrantskoj retorici. Video visok devet metara, projiciran iznad Pradine trgovine, prikazao je radnike koji drže natpise “Sin manos, no hay obra” (“Bez ruku, nema rada”). Time se prolaznike htjelo podsjetiti na činjenicu da iako je osnova Trumpove predsjedničke kampanje ovogodišnjih izbora, anti-imigrantska politika, dvjestotinjak nedokumentiranih poljskih radnika sudjelovalo je na izgradnji građevine koju predsjednički kandidat često ističe kao dokaz svoje uspješnosti. Radnici na Trump Toweru trebali su zarađivati četiri ili pet dolara na sat, no često je i to izostajalo, a unatoč dvanaestosatnim smjenama nisu imali dovoljno novaca za stanovanje i hranu, pokazalo se na kasnijem suđenju za povrede mirovinskih prava.

Aktivisti Movimienta Coseche i ranije su organizirali prosvjede protiv Trumpovih politika zbog čega su neki bili i uhićeni, a svoje poruke društvenim mrežama šire pomoću oznake #BuiltByUs. “Mi smo stupovi ekonomije i kao imigranti ogorčeni smo kad slušamo političare, medije i Trumpove pristalice kako nabrajaju razloge zbog kojih bismo trebali biti deportirani, naše obitelji razdvojene i zašto naši doprinosi ovoj zemlji nemaju vrijednost”, rekao je Thais Marques, jedan od prosvjednika, dok organizatorica akcije Vera Parra poručuje kako je njihov cilj pokazati široj američkoj javnosti njihovu ovisnost o imigrantskom radu. “Vjerujemo da će u trenutku kada imigrantska zajednica upotrijebi svoju ekonomsku i radnu moć da javnosti pokaže kako bi ova zemlja izgledala bez imigranata, i zakoni uslijediti”.

Movimiento Cosecha masovni je pokret koji traži trajnu zaštitu, poštovanje i dostojanstvo svih imigranata. Kao utjecaje i izvor metoda borbe navode Civil Rights Movement, srpski studentski pokret Otpor i pokret United Farm Workers. Movimiento Cosecha trebao bi se odvijati u četiri faze: izgradnje platforme, političke intervencije, odbijanja ekonomske kooperacije te zavšiti s općim štrajkom rada koji će u kratkom vremenu pokazati kako bi Amerika bez imigrantskog rada na samo tjedan dana ostala potpuno paralizirana. 

Sirijski je konflikt izazvao migracije stanovništa neviđene od Drugog svjetskog rata u Europi, kao i u zemljama susjednim ratnom razaranju, primjerice u Libanonu koji trenutno broji više izbjeglica nego domicilnog stanovništva na svom teritoriju. University World News, mreža novinara i istraživača visokog obrazovanja u više od petnaest zemlja, posvećuje tjedne priče dostupnosti visokog obrazovanja izbjeglicama. Sva su njihova izdanja trajno i besplatno dostupna. U svom posljednjem članku Leon Cremonini, istraživač u Centru za istraživanje politika visokog obrazovanja na nizozemskom Sveučilištu Twente, smatra da je visoko obrazovanje ključno za integraciju izbjeglica i tražitelja azila.

Zemlje koje primaju izbjeglice uglavnom se problemom integracije bave na dva načina: strahom da izbjeglice predstavljaju ekonomski teret za zemlju primateljicu te pripremanjem za situaciju kada rat završi. Obje su perspektive legitimne, kaže Cremonini, no nisu dovoljne. Oba pristupa imaju manu jer ne uzimaju u obzir dugoročnu prirodu “krize”. Pogotovo u Europi, donositelji odluka razmišljaju o izbjeglicama u terminima napuštanja zemlje podrijetla i priljeva u neku drugu zemlju. U stvarnosti, očekuje se da će se ovakva “kriza” potrajati još barem sedamnest godina.

To postavlja pitanje kako osigurati integraciju izbjeglica u zajednice-domaćine te kakvu integraciju. Ona može uključiti nekoliko aspekata, primjerice sudjelovanje imigranata u organizacijama civilnog društva, mobilizaciju migranata oko društveno ekonomskih pitanja poput diskriminacije, ili pak lobiranje pri vladama o pitanjima vezanim uz zemlje podrijetla izbjeglica. No, Cremonini smatra da je pristup visokom obrazovanju temelj svakog aspekta integracije. 

“Integracija zahtijeva pravedan tretman”, kaže, “a on podrazumijeva jednake prilike i šanse za uspjeh u životu. Politike visokog obrazovanja ključna su poluga integracije izbjeglica, ali ne smiju takve biti na teret nacionalnog sistema i lokalne populacije, što je bojazan koja se često spominje”.

Različita iskustva iz cijelog svijeta sugeriraju da je potreban mješoviti pristup problematici. Različiti konteksti zahtijevaju različita rješenja, no općenito, svaka politika mora uzeti u obzir i potrebu neposrednog djelovanja i dugoročnu perspektivu. Neposredna akcija može uključiti ad hoc infrastrukturu, naprimjer, obrazovne djelatnosti u izbjegličkim kampovima u Jordanu, ili osposobljavanje online infrastrukture za e-učenje. Dugoročno održivo djelovanje trebalo bi uključiti brojne elemente, poput fleksibilnosti (naprimjer, putem lakšeg pristupa tercijarnom obrazovanju priznavanjem prethodnih kompetencija ili različitim načinima stipendiranja), prioriteta (naprimjer, potporama za određena polja učenja prema potrebama zemlje domaćina), te osiguravanjem pristupa tržištu rada.

Cijeli članak potražite na stranicama University World News.

Mbongiseni Buthelezi je sveučilišni profesor i istraživač Sveučilišta u Cape Townu u Južnoafričkoj Republici. Dr. Buthelezi bavi se pitanjima post-kolonizacije i dekolonizacije u polju razumijevanja oblikovanja i rastakanja identiteta te njihova utjecaja na sadašnje migracijske trendove i humanitarne izbjegličke krize. 

Razgovor će moderirati Mitre Georgiev, istraživač i pravnik u području ljudskih prava, osobito području migracija, azila i europskog prava.  

Predavanje će se održati u četvrtak, 24. rujna u Zagrebu, u Kući ljudskih prava, Selska cesta 112a s početkom u 17.30. Predavanje će biti na engleskom jeziku. 

“Najgore noćne more njemačke vlade upravo se obistinjuju: kroz sljedećih nekoliko dana, izbjeglice koje su se utopile ili umrle od gladi na vanjskim granicama Europe u potrazi za novim životom bit će dovedene u Berlin”, stoji u proglasu na stranicama Centra za političku ljepotu (njem. Zentrum für Politische Schönheit). 

Joachim Gauck je, ističu, prije točno godinu dana izjavio kako se “fotografije lijesova u hangarima aerodroma na Lampedusi ne uklapaju u sliku koju Europljani imaju o sebi”. Od tada, nije se desilo apsolutno ništa. 

Aktivisti Centra za političku ljepotu tako su, nakon temeljitog istraživanja granica, groblja i potrage za obiteljima umrlih, odlučili “problem” postaviti u Berlin, u dvorište najmoćnije europske zemlje i  i tamo pokapati, kako sami kažu, “žrtve europske izolacije”. “Dočekat ćemo ih raširenih ruku. Posljednje počivalište žrtava mora postati mjesto našeg političkog otpora”, najavili su iz Centra. 

Pokop prvih žrtava, majke i njenog dvogodišnjeg djeteta, održao se na berlinskom groblju Gatow po islamskom običaju u utorak, 16. lipnja u 10 sati. “Ovo nije teatar, ovo je stvarnost”, izjavili su aktivisti nakon pokopa i najavili kako će, iz sigurnosnih razloga, svaki sljedeći ukop najavljivati tek šest sati unaprijed. 

Centar za političku ljepotu radikalna je intervencionistička organizacija koja borbu za ljudske živote vodi na frontu umjetnosti, politike i ljudskih prava. Borba je to, kako ističu, “naučena na lekciji iz Holokausta”, a protiv “političke apatije, kukavičluka i odbijanja izbjeglica” i za “Njemačku koja ne samo da treba učiti iz povijesti, nego i djelovati”.

Scena predstave Made in Austria Olega Sulimenka doima se poput kakve jednostavne (bečke) kavane s programom uživo – podijem za zabavljača odnosno pjevača s ovećim sintesajzerom u desnom kutu, te podjednako ovećim kristalnim lusterom. Na stolovima prekrivenim konfekcijskim bijelim stolnjacima, za koje nam se sugerira da sjednemo, čekaju nas slani štapići i austrijske Manner napolitanke u blijedo-ružičastom omotu, dok se piće može naručiti (i platiti) za šankom. 

Prizor je suptilno uznemirujući: kao da se kakva skromnija jadranska terasa s kraja ‘80-tih smjestila u, recimo, prostor kluba Močvara. Brut im Künstlerhaus jedan je od dva izvedbena prostora nezavisne produkcijske kuće Brut Wien osnovane 2007. u, zamislite, Beču. Pridjev Brut, koji znači sirov, nerafiniran, vulgaran, jednostavan (ali i tip šampanjca i kolonjske vode), pronađen je otisnut na stražnjem zidu bara u Konzerthaus prilikom rekonstrukcije te iste 2007, i iskorišten je, kako mi potvrđuje jedan od dva umjetnička direktora, Thomas Frank, kao svojevrsni moto novog koncepta. Naime, na istom mjestu prije Bruta bio je dietheater, koji je isključivo prezentirao nezavisnu austrijsku produkciju, odnosno one predstave i ostale izvedbene forme koje su dobivale financijsku potporu grada Beča, ali nije producirao, inicirao projekte, niti imao razrađen koncept programa. 

Međutim, da se ne zanesemo, ogromna je razlika između Močvare i Bruta, ne samo u tome što je jedan prostor otvoren, a drugi zatvoren, ili u tome što se jedan nalazi na obalama Save a drugi u imperijalnom centru Beča. Brut je nastao u sklopu inicijative samog grada Beča, kao dio generalne re-evaluacije nezavisnog sektora. Raspisan je natječaj za umjetničkog voditelja produkcijske kuće koja bi imala internacionalni domet, na kojem su izabrani Thomas Frank i Haiko Pfost. Kako kaže Frank, prethodno pomoćni umjetnički direktor, dramaturg i kustos Mousontruma u Frankfurtu, te dramaturg i voditelj programa Sophiensaele Berlin, radilo se uglavnom o tome da su imali najbolju mrežu međunarodnih kontakata i najviše iskustva u sličnim poslovima. Ugovor s gradom Bečom sklopljen je na četiri godine, hladni pogon je, dakako, pokriven, kao i veći dio programa. Ostatak novca dolazi od Ministarstva za obrazovanje, umjetnost i kulturu i raznih EU projekata. Kako bi spriječio dodatnu birokratizaciju i dugotrajan proces potvrđivanja svake odluke u parlamentu, te omogućio veću fleksibilnost, grad Beč kontrolira Brut preko Theatervereina Wien, svojevrsnog kazališnog udruženja kojem je umjetničko vodstvo Bruta odgovorno. 

Brut je, dakle, koproducent ili glavni producent gotovo svega što se u Brutu događa, a prezentacijski program dopunjen je međunarodnim gostovanjima, koja su odabrana kako bi se uklopila u tematske i estetske odrednice koje sami umjetnici diktiraju. Thomasu Franku je bilo važno naglasiti da oni ne trče Europom u potrazi za onim što je najrazvikanije, i što najviše putuje po festivalima, već biraju ono što odgovara njihovom programu, odnosno interesima i preokupacijama lokalnih umjetnika. 

Brut im Künstlerhaus (postoji još i manji Brut im Konzerthaus) relativno je malen kazališni/klupski prostor standardne crne unutrašnjosti, s oko 160 sjedećih mjesta (kada se postave tribine). Smješten je u zgradi iz 1868, inicijalno zamišljenoj kao izložbeni prostor austrijske zajednice umjetnika, jednoj u nizu reprezentativnih zdanja na bečkoj Ringstraße, građenih kako bi se demonstrirala slava i moć Habsburškog imperija.

Brut, dakako, koristi tu situaciju kao svoj konceptualni (više stilski nego politički) izbor, kao musavac sa zelenom irokezom u koru bečkih dječaka, istovremeno izrazito profitirajući od činjenice da je smješten u samo središte gradske jezgre, u taj najreprezentativni dio koji bi, da je kojim slučajem Hrvatska ikad bila imperijalna sila, odgovarao Lenuccijevoj potkovi. 

Prema Thomasu Franku, Brut pokušava biti trn u oku visoke kulture koja ga okružuje, odnosno buržoaskog okoliša u kojem se nalazi. Međutim, ono što ga razlikuje od Tanzquartier Wien (barem kakav je Tanzquartier bio nekad), je to što nije zainteresiran za akademsku publiku, te se u gotovo britanskoj antiintelektualističkoj tradiciji kloni bilo kakve pretencioznosti. Zanima ga, naprotiv, popularna kultura i kultura mladih, tako da redovito organizira koncerte i zabave, a dio publike koji dolazi nije ni svjestan postojanja kazališnog odnosno izvedbenog programa. Pritom Brut upada u svojevrstan paradoks inkluzivnosti. Ograđivanje od previše pametovanja, arogantne avangarde i imperativ veće otvorenosti ne isključuju dakako, druge moguće točke odsijecanja ne-kužera, jer je lako zanemariti vlastite kriterije za ono što je cool, i ono što nije cool, koji su uvijek u nekom smislu eliminacijski. 

Ovim dugačkim uvodom pokušala sam ugrubo ocrtati širi kontekst ove predstave, jer se on na vrlo zanimljiv način zrcali u onome čime se Made in Austria bavi. Da rezimiram: uz izvjesne kulturno-povijesne prilagodbe, scenografija Made in Austria djeluje kao terasa u Crikvenici u doba moga djetinjstva, koja gostuje u Močvari, a Močvara je pritom smještena u Umjetnički paviljon. Ta mješavina imperijalizma, reprezentacije i alternativne kulture i odgovara postavkama predstave Olega Sulimenka, ruskog koreografa koji živi između Beča i Moskve, iako je premijera Made in Austria održana u drugom prostoru, sporo rotirajućem restoranu televizijskog tornja Donau (Dunav) u sklopu Wiener Festwochen 2012. Sa Donauturma pogled puca na cijeli Beč, što je također bila dobra, iako znatno drugačija, scenografska odluka za predstavu koja kao da utjelovljuje svojevrsnu turističku razglednicu Beča. 

Ipak, i ovako uređen prostor Bruta uspijeva uhvatiti duh autentičnog (što je danas postao gotovo sinonim za turistički) Beča. Na crvenom će se podiju do kraja predstave izmijeniti osmero izvođača, sve redom primjeri sretnih imigrantskih priča, osobe s plakata kojima se promovira uspješni integracijski proces doseljenika u Beč. Kao što je, s vidljivim olakšanjem, primijetila gazdarica koja mi iznajmljuje sobu u bečkoj 18. četvrti, a koja je, prema opisu na webu, očekivala kakvu kritički intoniranu, socijalno-angažiranu priču o sirotim imigrantima: Pa ovo je kao reklama za Beč!

Kada sam ušla u prostor, nekoliko sam puta sjela na nečija već zauzeta mjesta, s kojih sam potom nekoliko puta i ustajala, ljubazno ali čvrsto upozorena da ne mogu ovdje sjediti, budući da mi je promaklo da se stolci zapravo dijele na ulazu. To je rezultiralo nespretnom koreografijom mog sve nervoznijeg tijela u prostoru (popraćenom povremenim ispadanjem torbe, šala, jakne odnosno rukavica) koje traži kako da se smjesti i konačno prestane zaklanjati pogled onima koji su to odavno učinili i sada se umiruju u očekivanju početka predstave. Dočepala sam se stolca netom prije nego što je mladić jarko-ružičaste kose zasvirao Na lijepom plavom Dunavu i stigla pomisliti tek kako bi u kulturnoj memoriji djeteta rođenog u Jugoslaviji krajem ’70-tih frizura Duška Lokina znatno bolje pristajala ovom distorziranom zvuku “sintića” koji je zbog upotrebe ritam mašine postao hipertrofija valcerskog ritma, prije nego što je prvi izvođač zakoračio na crveni podij. 

Filipinka, Rus, Nizozemac, Amerikanka, Indijac, Njemica turskog porijekla, Urugvajac i Jamajkanac iz Velike Britanije imaju sređene živote u Beču, ili nam ih barem tako predstavljaju. Medicinska sestra Virginija Radl obožava skijanje i ne može dugo izdržati bez austrijskih kobasica, a svog djetinjstva, kad je već s 11 godina morala prati robu na ruke i služiti po tuđim kućama, ne prisjeća se s nostalgijom. Richard Dixon, arborist odnosno liječnik za drveće koji se boji visine, pokazuje tehnike osiguranja od pada prilikom sječe granja napominjući kako je u Beču daleko bolje plaćen nego što je bio u Londonu za isti posao. Yogesh Kumar već 23 godine stvara mirise odnosno parfeme po mjeri – svaki je kreiran tako da bude “izraz kompleksne osobnosti i dobrobiti pojedinca za kojeg je rađen”, kako kaže njegov website. Yogesh izrađuje i korporativne mirise, poslije “detaljne analize vaših poslovnih prostorija”, a od njega očito možete puno naučiti i o reklami vlastite tvrtke putem tuđe kazališne predstave. Učiteljica njemačkog i turskog Yasemin Kazanci-Friesenbichler i performer Franz Poelstra (polovica kazališnog dua United Sorry) u Beču su se zaljubili, ali ne jedno u drugo. Franz je želio brak i djecu još od 1972, i nakon jednog kratkog ali intenzivnog susreta s Millie na plesnoj radionici u Beču 2004, brzo je uslijedilo dogovaranje oko imena buduće djece. Manekenka i glazbenica u usponu Lana Michelson također se zaljubila u Bečanina, ali najviše je fascinira izvrstan i besplatan zdravstveni sustav Austrije, koji se ne može usporediti s američkim. Marcelo Abraham preselio se iz Urugvaja u Beč, sa presjedanjem od 5 godina u Izraelu, a radio je kao vrtlar, kuhar, konobar i učitelj španjojskog. Priča Večeslava Senjugova, velikog obožavatelja Céline Dion, vjerojatno je najteža, pošto je kao zlostavljani homoseksualac u Rusiji tek štrajkom glađu izborio da ostane u Beču, a time je i njegovo obožavanje grada koji ga je primio vjerojatno najvećeg intenziteta. 

Nisam mogla odoljeti da ne pitam Thomasa Franka kako to da u predstavi nema priča imigranata iz zemalja biše Jugoslavije, kojima je maternji, kako ga ovdje zovu, BKS jezik (bosanski/hrvatski/srpski), iako su oni najveća imigrantska skupina. Frank me ispravlja uz osmijeh: “Zapravo, najviše je imigranata Nijemaca, kao što sam ja.” I Oleg Sulimenko, kao i Frank, uvjeravaju me da se radi o spletu okolnosti, i da su (u dugotrajnom procesu koji je uključivao razne metode) tražili zanimljive priče ali i ljude koji imaju performativni kapacitet da ih izvedu. I uistinu, osjeća se velika scenska disciplina i jasno je da naglasak nije na spontanosti, već upravo na treningu ljudi bez scenskog iskustva do što savršenije izvedbe, u kojoj je ostavljeno točno toliko nespretnosti da bi nam izvođači bili simpatični, ali opet ne previše, da nam ne bi bilo nelagodno zbog njih. Frank ipak dodaje da nisu željeli biti stereotipni, a ovaj put je na meni red da se nasmijem tome kako su BKS imigranti uncool, valjda zato jer ih je previše. 

Sulimenko mi, pak, priznaje da je najviše problema imao pokušavajući doći do priča iz “radničke klase”, jer mu se, primjerice, desilo da nađe idealnog kandidata koji bi se potom na probu pojavio u novom odijelu koje je kupio specijalno za tu priliku, podšišane kose, obrijan i manikiranih noktiju, dovodeći pritom u pitanje “vlastitu radničku autentičnost”, odnosno autentičnost kako je zamišlja umjetnik koji od radnika očekuje da izgleda kao radnik, prljavih ruku i razbarušene kose i na to bude ponosan da bi bio prepoznat kao “autentičan radnik”, a ne da teži tome da “ne izgleda” kao radnik čim ga netko pozove u instituciju kazališta. Ali zašto bi baš netko tko zarađuje za život fizičkim radom bio ta osoba na koju umjetnik mora projicirati neki fiksni identitet, dok je za sebe zadržao onaj fluidni, fleksibilni, uvijek iznova redefinirajući? Bilo bi nepravedno sad na Olega Sulimenka sručiti sav teret klasnih napetosti, u kojima se neprestano sukobljava klasni ponos niže klase i neprijateljstvo prema onima koji tu klasu pokušavaju nadići (kao da je ona nešto sramno, ili kao da nužno upućuje na nečije slabije sposobnosti), s istovremenim aspiracijskim tendencijama penjanja po klasnoj ljestvici, kako bi se vlastitoj djeci omogućio bolji život, koje se manifestiraju i najjeftinijim signalima klasne pripadnosti – odjeći, manikuri i slično. Ali ostaje užasan osjećaj duboke nelagode zbog muškarca koji nije izabran da sudjeluje u ovom projektu jer se trudio dati najbolje od sebe, pa i time što se “sredio” najbolje što je znao, a ta nelagoda nije moja privatna nelagoda. Ona je signal dubokih društvenih kontradikcija i nelogičnosti. Uostalom, ne romantizira li Sulimenko radničku klasu iz doba SSSR-a? U kapitalizmu, onaj tko radi u tvornici, može sebi priuštiti novo odijelo iz H&M-a. 

Međutim, ono što me je možda najviše fasciniralo u vezi ove predstave, jest nedostatak bilo kakve kritičke recepcije u medijima. Svi tekstovi do kojih sam došla jednoglasno su očarani ovim pozitivnim pričama o Beču. A to pak dodaje na jednom zlokobnom tonu same predstave. Naime, čini mi se da cjelokupan simbolički sklop koji opterećuje, odnosno čini ovu predstavu, radi vrlo uspješno na njenoj složenosti, možda i mimo autorskih tendencija, o kojima je uvijek nezahvalno spekulirati. 

Predstava se, naime, hrani jednim zanimljivim paradoksom. Uz sreću Virginije Radl i zadovoljstvo Marcela Abrahama, zaljubljenost Franza Peolstra ili oduševljenje drvećem Richarda Dixona lebde duhovi svih onih koji se, s jedne strane, nisu izvukli iz svojih loših početnih uvjeta preseljenjem u Austriju (jer ti loši početni uvjeti nisu postali bolji u zemljama iz kojih dolaze), i svih onih, s druge strane, kojima je uspjelo doći u Beč, ali po cijenu toga da ovdje rade najlošije plaćene poslove. Ne morate se baviti istraživačkim novinarstvom pa da dođete do podatka da je svaka peta osoba rođena u Austriji bez austrijskog državljanstva, te da vam bude jasno da ekonomija Austrije i te kako ovisi od rada onih koji u njoj žive i njoj aktivno doprinose, ali u isto vrijeme nemaju prava utjecati na politički život ove zemlje. 

Također, ne morate biti osobito pronicljivi pa da uočite da je polovica postava ove predstave došla u Beč iz zapadnih zemalja, sa završenim fakultetom ili sa već ostvarenom karijerom odnosno biznisom, što ih je nužno stavilo u povoljniji položaj. A i oduševljenje Bečom Večeslava Senjugova djeluje tužno, jer se u njemu zrcali nesposobnost (ili odbijanje) kritičkog promišljanja vlastite pozicije u Austriji, zbog silnog oduševljenja time što je spasio živu glavu iz Rusije, čime je postao plijen emocionalne ucjene. Taj negativ predstave, ta jeza koju stvara polu-prisutnost svega onoga što se u Made in Austria ne spominje eksplicitno, ali je tim jače implicitno prisutno, čini ovu predstavu zapravo vrlo zanimljivom. Oleg Sulimenko, pritom, između ostalog i pažljivim odabirom detalja kao što su Manner napolitanke, kristalni luster i ljubičasta kosa pjevača šlagera stvara atmosferu koja bi se mogla usporediti sa žanrom stioba, onako kako ga definira Alexei Yurchak, kao ironijskom estetikom specijalne vrste koja je procvjetala u kasnom socijalizmu. Stiob se razlikuje od sarkazma odnosno ciničnosti po tome što zahtijeva “toliki stupanj pretjerane identifikacije s objektom, osobom ili idejom prema kojoj je usmjeren da je nemoguće reći radi li se o formi iskrene podrške, suptilnog ismijavanja ili bizarne kombinacije te dvije stvari” (Alexei Yurchak i Dominic Boyer: Američki stiob). Ukratko, nije sasvim jasno diže li zaista Sulimenko spomenik Beču i njegovoj otvorenosti, ili ga na vrlo kompleksan način dovodi u izrazito neugodnu situaciju. 

Tanja Ostojić: Telo, politika, agens…, Galerija Škuc, Ljubljana, 4. jun-15. jul 2012.

U ljubljanskoj galeriji ŠKUC nedavno je otvorena opsežna izložba umetnice Tanje Ostojić (1972), poreklom iz Srbije, koja trenutno živi i stvara u Berlinu. Postavka obuhvata veliki broj radova nastalih u periodu od 1995. godine do danas, te stoga predstavlja i prvu retrospektivu njenog opusa u regionu. Nakon prvih javno izloženih skulptorskih radova, već od 1995. godine stvaralaštvo Tanje Ostojić karakterišu radikalne i nadasve provokativne umetničke strategije koje su proizašle iz veoma aktivne i angažovane interpretacije specifičnih društveno-političkih okolnosti. U fokusu njenog rada su mnogostruki oblici ispoljavanja ličnog identiteta, razotkrivanje stereotipnih reprezentacija različitih marginalnih društvenih grupa sa kojima se Ostojićeva identifikuje ili solidarše, praćeno oštrom kritikom “zapadnog sveta”. Njeni performansi, video-radovi i fotografske instalacije, otkrivaju samosvojno promišljanje društvenih odnosa, koji su shvaćeni kao relacioni, u kontekstu odnosa moći. Zanimljivo je da u središte ispitivanja tih odnosa umetnica najčešće stavlja pitanje roda i seksualnosti, što je posebno izraženo u seriji radova u kojima konfrontira umetnika i kustosa, kritikujući na taj način i hijerarhije prisutne u “svetu umetnosti”.

Veći deo njenog stvaralaštva je na izložbi, sa dosta uspeha, prikazao kustos Tevž Logar koji je, opredelivši se za naslov postavke Telo, politika, agens… precizno uspostavio i konceptualni okvir unutar koga je moguće interpretirati izložene radove. Pošto je nemoguće pratiti ih hronološki, jer se uglavnom radi o višegodišnjim projektima koji su nastajali paralelno, ponuđeni koncepti nam sugerišu istovremenost različitih načina na koje umetnica politizuje sve dimenzije vlastitog identiteta, kako se pozicionira, kome upućuje kritiku i na koji način njeno telo postaje “polje društvene i političke akcije”.

Ističući da je društvena relevantnost izloženih radova jedno od glavnih merila vrednosti, kustos i organizatori izložbe su iskoristili i jedan omanji, javni protest u Ljubljani, kao dokaz pomenute aktuelnosti njenog rada. Naime, jedno od njenih najpoznatijih dela Bez naziva, Posle Kurbea (Poreklo sveta) iz 2004. godine, kustos ŠKUC-a je postavio u izlog galerije, okrenut ka ulici. Ovo je važna stavka, jer delo koje godinama cirkuliše po Internetu i stručnim publikacijama, nikoga ne uznemirava sve dok se ne nađe doslovno, u fizičkom, javnom prostoru. Tada podstiče reakcije i negativne komentare, što ponekad rezultira i uklanjanjem rada. U spornom radu Tanja Ostojić zapravo prisvaja pomenutu sliku Gistava Kurbea, što nije prvi put da referiše na poznato delo iz istorije umetnosti. Poput devojke na Kurbeovoj slici, umetnica na svojoj fotografiji zauzima istu pozu, raširenih nogu, gde za razliku od originala, nosi plave gaće sa amblemom Evropske unije. Troma poslušnost i podantnost ovog ženskog tela simbolizuju kako poziciju istočnoevropskih žena, koje često migriraju putem prostitucije, tako i poziciju umetnica iz tog geografskog područja. Etiketiran kao pornografski, rad je 2005. godine zabranjen i skinut sa bilborda u Austriji. Ipak, u cenzurisanju i negativnom publicitetu, umetnica je pronašla potvrdu uspeha pomenutog rada, koji “direktno pogađa metu”, tj. predstavlja oštru, te stoga i nepoželjnu kritiku. Upravo, na tom tragu, organizatori izložbe iz Ljubljane su pokušali da predstave protest Ženske asocijacije Nove Slovenije, desne i konzervativne partije, protiv “skaradne, opscene” fotografije, kao dodatu vrednost samom radu. Iako je Asocijacija ponudila širok dijapazon moralizatorskih argumenata, zatraživši uklanjanje rada, do toga nije došlo. Ali zato ovaj slučaj otvara pitanje o tome da li je cenzura i uklanjanje dela merilo njegove uspešnosti? Ili je rad, u suprotnom slučaju, hitac u prazno?

Različite diskriminatorne prakse su godinama bile predmet umetničkog istraživanja Tanje Ostojić koja je početkom 2000-ih radila na dva veoma poznata projekta, u kojima je pokušala da uspostavi analogije između mehanizama funkcionisanja unutar ‘art worlda’ i društveno-političkog tretmana građana jugoistočne Evrope. Pozicionirajući se kao imigrantkinja, Ostojićeva u radovima iz tog perioda pribegava ilegalnom prelasku granice, traženju muža sa pasošem EU, preko oglasa, što je rezultiralo pravim brakom sa jednim umetnikom iz Nemačke, koji je na kraju okončan performativnim razvodom. Paralelno, u periodu od 2001. do 2003. godine, u zasebnoj seriji radova, Tanja Ostojić je ispitivala i odnose između polova, kao odnose moći, na relaciji umetnik-kustos. Najpoznatiji je svakako rad Biću tvoj anđeo, u kome umetnica u ulozi devojke za pratnju, sledi u korak direktora Venecijanskog bijenala Haralda Zemana na konferencijama i sastancima povodom otvaranja Bijenala 2001. Tokom ovog četvorodnevnog performansa, umetnica je “objavila” i postojanje umetničkog dela na svom telu – obrijanih stidnih dlaka u obliku Maljevičevog kvadrata, koji je mogao da vidi samo Zeman. Raskrinkavanje navodno strogo poslovnog odnosa umetnika i kustosa, praćeno kritikom “institucija umetnosti”, Ostojićeva je razradila u nastavku Serijala sa kuratorima – priređujući dekadentnu večeru sa italijanskim kustosom Bartolomeom Pijetromarkijem ili letujući sa Albancem Edijem Mukom. Ove satirične kritike su naišle na različiti prijem u profesionalnim krugovima, podstičući brojne, oprečne interpretacije. Zato se čini da se za dela Tanje Ostojić može reći da su “na granici” pravdanja i demantovanja, tj. frekventnih objašnjenja njenog rada.

Nakon udaje za muža sa pasošem EU, Tanja Ostojić karijeru nastavlja u Berlinu, stupajući u drugu fazu stvaralaštva. Kao etablirana umetnica i građanka Evrope, tematizuje podređenost različitih marginalnih grupa, poput Roma i imigranata iz Afrike. Sa jedne strane, u ovim radovima preovlađuje solidarnost, a ne više identifikacija sa pomenutim grupama. Sa druge, širok odabir tema koje problematizuje ukazuju na “prilagođavanje” umetničkom tržištu, gde se bavljenje ovim “politički korektnim” temama favorizuje kroz grantove i rezidencijalne projekte. Tanja Ostojić tako postaje “ekspert” za probleme integracije mnogobrojnih marginalnih grupa. Međutim, iako neki u tome prepoznaju suptilnu kritiku i ironijski otklon, to nije “čitljivo” iz samih radova. Bilo kakva rasprava o njenim motivima i intencijama nije ni malo zahvalna. Stoga se na osnovu ove “upletenosti” u produkciju radova, koji su u skladu sa viđenjima i očekivanjima od savremenog umetnika današnjice, postavlja pitanje – da li je kritička oštrica Tanje Ostojić otupela?

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa ‘Kultura 2007-2013’ Europske Komisije. Ova publikacija se financira uz podršku sredstava Europske komisije. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost organizatora projekta Criticize This! i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske Unije.