Akcija se sastoji od nekoliko dijelova: die-in performansa, kojim će simbolički prikazati “mrtva tijela” poginulih osoba, javnog čitanja proglasa i popisa osoba koje su izgubile život u Sredozemnom moru te dijeljenja informativnih letaka prolaznicima. Kako bi se skrenulo pozornost na tisuće migranata koje stradavaju na stupovima demokracije i slobode Europske unije, u subotu će se poslati proglas hrvatskim eurozastupnicima koji imaju direktni utjecaj na kreiranje EU politika i rješavanje ove neviđene krize. 

Cilj ove akcije je upozoriti osobe odgovorne za za donošenje odluka u Europskom parlamentu na posljedice politika koje provode te upoznati javnost s onime što se događa u našoj neposrednoj blizini, na Sredozemnom moru, na čijim obalama i Hrvati provode svoje godišnje odmore. 

Prosvjed će biti održan u subotu, 20. lipnja, na Trgu Europe u Zagrebu, s početkom u 10 sati.

Migracija iz takozvanih zemalja trećeg svijeta u zemlje Europske unije posljednjih godina postala je goruće pitanje u svjetlu humanitarnih kriza diljem svijeta, a napose u kontekstu ratnih sukoba na Bliskom istoku i u Africi. U javnom i političkom diskursu pitanje imigracije uvijek zauzima važno mjesto, no nakon početka globalne gospodarske krize 2008. godine i jačanja desno orijentiranih stranaka diljem Europe to pitanje postalo je i oružje u političkoj borbi. Uz povećane strasti i masovne bojazni koje se mogu svesti na već prokušanu retoriku o “krađi poslova”, recentne vijesti iz Europske unije ne najavljuju promjenu na bolje.

Europska komisija za svibanj je najavila predstavljanje “sveobuhvatnog programa migracije”, a neki od primjera najavljenih praksi su uistinu zabrinjavajući. Kako je mediteranska ruta migracija jedna od najprometnijih, Italija se već godinama suočava s rastućim brojem imigranata, a jedan od važnijih programa koji je bio usmjeren prema zaštiti i spašavanju imigranata u teritorijalnim vodama, Mare Nostrum, završen je 2014. godine. Novi prijedlog koji je talijanska vlada uputila tijelima Europske unije više nije usmjeren na lokalne akcije već na davanje tehničke i financijske pomoći zemljama poput Tunisa ili Egipta koje bi sprječavale polazak migranata prema mediteranskim zemljama. Unatoč tome što podnositelji prijedloga impliciraju da bi takve prakse spašavale živote, kritičari ističu da je taj prijedlog pokušaj da se “problem” odagna izvan granica Europske unije. Usto, najproblematičniji dio prijedloga je što bi zemlje u pitanju imale ovlasti da vrate migrante na točke polaska, daleko od mogućih azila Europe.

Italija je predložila i dodatnu mjeru koja je usmjerena na stvaranje centara za procesuiranje migranata van Europske unije, primjerice u Egiptu, Sudanu i Nigeriji. Jasno je da potreba za adekvatnim smještajem imigranata velika, uzevši u obzir trenutne brojke imigranata na europskom tlu. No stvaranje ovakvog sustava za procesuiranje neizbježno implicira kako bi vrlo lako moglo doći do stvaranja velikih centara za izolaciju i zadržavanje. Štoviše, radi se o zemljama koje nemaju optimalne uvjete za vođenje takvih institucija, s obzirom da i same imaju unutarnjih i vanjskih političkih problema, kao i upitne rezultate kada je u pitanju sustavno kršenje ljudskih prava. U takvom scenariju ostaje mnogo upitnih stavki, poput uvjeta smještaja, jamčenja osobne sigurnosti, vremena koje bi migranti provodili u centrima, a pogotovo samih modela upravljanja takvim centrima. Dok se ti prijedlozi donose na stolove europskih institucija, diljem Europe bilježe se restriktivne mjere poput povećanja graničnih patrola ili izrade infrastrukture koja onemogućava siguran prijelaz granica.

Na istom tragu, Centar za mirovne studije upozorava na nedostatke domaćih zakona koji se tiču imigracije, odnosno Zakona o strancima i Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Ono što se ponajviše naglašava je neadekvatan tretman imigranata, koje se kroz provođenje sustava pritvaranja i izolacije kriminalizira i marginalizira. Stoga se radi na tome da se imigrantima koji borave u Hrvatskoj poboljšaju uvjeti smještaja, kao i na tome da se što većem broju podnositelja zahtjeva uistinu i odobri azil. Uz svakodnevne vijesti o tragičnim sudbinama migranata iz najugroženijih dijelova svijeta, bitno je naglasiti da je u 2014. godini u Europsku uniju ušlo više od 200 000 tražitelja azila, a više od 4000 ih je izgubilo živote samo u pokušaju prijelaza Sredozemnog mora. Iz svega je itekako jasno da u Europi nije potrebno samo raditi na osvještavanju o problemu migracije, već i poduzeti konkretne korake koji su usmjereni na unaprijeđenje i zaštitu ljudskih života.