Najnoviji prilog tom nizu potpisuje multimedijalni umjetnik Ivčo Ružić, a nastao je kao autorski odgovor na filmsko izlaganje Skrile smo sve što je važno! Karle Crnčević, temeljeno na njezinom istraživanju uloge žena u pokretu otpora, a koje će u budućnosti rezultirati dugometražnim filmom. Snimka izlaganja, koje se održalo u organizaciji Kurziva (Kulturpunktovog nakladnika) i SPID-a, a u sklopu ciklusa Kritička dramaturgija: izvan kontrole, dostupna je ovdje.

Seriju crteža prenosi motive programa, a kao okidač svog kreativnog procesa na ovim, kako ih sam zove, “staklarskim žvrljotinama”, Ivčo ističe početak izlaganja, kada je Karla pokazala scenu iz libanonskog filma Lejla i vukovi u kojoj vidimo kako žene sudjeluju u borbi zalijevanjem neprijatelja kantama vode s prozora. U nastavku donosimo crteže i umjetničku izjavu o radu.

“Već prvi kadrovi Karlina predavanja u meni su uskomešali sjećanja na i reinspiraciju snažnim filmskim ritmom Lejle i vukova, reiterirajući povezanost borbi za oslobođenje. Povezanost iz koje uvijek nanovo učimo, u kojoj vrijeme gotovo da kolabira, koja uvijek titra ispod površine i čeka da se njeno vihorom nošeno sjemenje ušuška pod okrilje plodne zemlje. Prikazi domova, ulica, i balkona kao mjesta njihovih stapanja, a ponajviše prikazi njihovih svakodnevnih života obojanih ululacijama, usklicima radosti i ushićenja, i sve to sada u borbenom tonu, borbenim pokretima, borbenim ključanjem vode, njenim namjernim rasipanjem, instantno su se zacementirali u mojim mislima”, objašnjava Ivčo.

“Ta konkretnost svakodnevnog života koju Karla spominje dodiruje se nečeg što me dugo ‘škaklja’ pri svakakvim vrstama vizualnog izražavanja, osobito kada se ono osobno sve više počne prelijevati u kolektivno. Kada snalažljivost svakodnevnim predmetima postane igra, rutina, strategija, a život (i preživljavanje, i življenje, i uživanje) se stopi s borbom.

I danas se često pitam, što znači prikazati otpor. Kao što se u izlaganju ‘šuškalo’ o arhivima otpora, o tome kako dokumentiramo naše borbe. Kako čuvamo sjećanja i dijelimo saznanja i trikove u svijetu u kojem sve mora biti vidljivo, u kojem biti percipiran znači biti razoružan.

Kako njegujemo svoje pravo na neprepoznatljivost, kako se štitimo neraspoznatljivošću, istovremeno se opirući sustavnom brisanju svih naših tragova. Kako da u svoje ruke vratimo pitanja našeg vlastitog, kolektivnog bivanja, kontrolu nad našom (ne)vidljivosti ili količinom prozirnosti. Tu među, između ovjekovječenog i onog opipljivog, utjelovljenog, imamo još ‘kaj za ‘zbrusiti’.

A ove staklarske žvrljotine i skice samo su još jedan poziv na oborbljivanje domaćinstva, na preispitivanje sustava koji misli da vidi tko smo jer nas razaznaje nekim brojem, nekim plastičnim kartonom.”

Šetnji se pridružila ilustratorica Ivona Cvitković, čiju reportažu donosimo u nastavku, dok audio reportažu s ekspedicije možete poslušati ovdje.

Ekspedicija je započela na prvom katu, u Maloj dvorani, nastavila se uz improvizirani sustav odvodnje na stepeništu zgrade, a završila u podrumu #1, nekadašnjem prostoru kluba Attack. On je u našoj priči mjesto otkrića istraživačkog zapisa iz prošlosti, zapisa koji se nenadano prekida u trenutku kada se pojavljuje misteriozna, neprirodna mokra površina…

Na trodnevnom okupljanju Exposium, u studenom je u Zagrebu predstavljen niz procesa koji su se razvijali unutar našeg međunarodnog projekta Testing Ground. Projekt je posvećen razvoju “reparativnih” praksi, odnosno pristupa koji kroz otvorenost za iznenađujuće i neočekivane ishode – potaknuti radošću i užitkom prije nego strahom ili strepnjom – traže načine za suočavanje s različitim sustavnim problemima koji opterećuju odnose u kulturi i društvu te odnose prema okolišu i budućnosti.

Dio programa Exposiuma – umjetnički ciklus Rizomatske geste, niz razgovora u kojima su sudjelovale_i istraživačice i autorice koje su bile dio projekta, te eksperimentalnu močvarnu šetnju varšavskog kolektiva Zakole – pratila je naša suradnica, ilustratorica Ena Jurov. Ilustracije kojima prenosi atmosferu događanja možete pogledati u nastavku.

Reportaža je dio Kulturpunktove serije ilustriranih refleksija na programe nezavisne kulturne scene.

Prva zagrebačka izvedba izvedbenog predavanja iz ovog ciklusa održala se u organizaciji Kurziva (nakladnika Kulturpunkta) na sceni Akademije dramske umjetnosti, a među publikom se zatekla i mlada ilustratorica Petra Divković koja je svoje dojmove pretočila u ilustriranu reportažu.

“Bilo mi je važno da u ilustracije unesem dio atmosfere koju smo, kao publika, doživjeli na izvedbi. Cijela ta večer neposredno me podsjeća na crvenu boju, zato je bilo i više nego smisleno koristiti ju na ilustracijama – nosila sam crvene čarape, majicu na crvene pruge, na podu je stajala crvena harmonika, a iz mraka se pojavila Tea Vidmar, jedna od izvođačica, u crvenoj haljini”, pojasnila je Petra okidače svog radnog procesa.

“Mrak, kao važan element izvedbe, također sam uključila u ilustracije jer je on bio ključan u stvaranju okruženja koje otvara prostor za izražavanje. ‘Temnica’ (tamna komora) u koju nas glumica Lina Akif na početku izvedbe uvodi, pridonijela je stvaranju intimne atmosfere, a tijekom cijele izvedbe, unatoč težini priča i iskustava koje smo čuli, bio je prisutan osjećaj sigurnosti i povezanosti. Gotovo kao da je tama omogućila slobodu izražavanja, otvaranja, preispitivanja i suočavanja s problematikom.

Odabrala sam motive koji su na mene ostavili poseban dojam; nisam htjela ulaziti u temu kroz tekstualne opise i natuknice, tako da istraživanje o samoj temi ostavljam čitatelju”, napisala nam je umjetnica. Ilustracije pogledajte u nastavku.

Reportaža je dio naše serije ilustriranih refleksija na programe nezavisne kulturne scene.

Početna premisa bila je sljedeća: potaknute činjenicom da je danas podjela vremena za rad i odmor gotovo nepostojeća (pogotovo u radu u umjetnosti i kulturi), u formatu nadahnutom nekadašnjim umjetničkim kolonijama, zajedničkim snagama promišljat ćemo slobodno vrijeme, odmor, dokolicu, rad i nerad, kao i vlastitu (posjetiteljsku) poziciju na otoku. Svako planiranje, promišljanje nadolazećih projekata, rokova, prijava i slično – smatra se nepoželjnim.

Skupina je uključivala istraživačice projekta Testing Ground, a u ovom nam se poduhvatu pridružila ilustratorica Ena Jurov, čiju refleksiju otočkog boravka donosimo u nastavku.

***

Sadržaj je dio projekta Testing Ground: Reparative Practices for New Cultural Ecosystem koji uz potporu programa Kreativne Europe Europske unije provode Kurziv, Krytyka Polityczna i Maska Ljubljana.

Izvedbeno predavanje održalo se u svibnju u Kunstteatru kao dio našeg i SPID-ovog programa Kritička dramaturgija: odučavanje, i predstavljalo je prvo hrvatsko gostovanje kolektiva koji već 25 godina djeluje u području suvremenih izvedbenih umjetnosti i inkluzivne kulture. Više o njihovom radu možete doznati u intervjuu sa Šandorom, Frosinom Dimovskom i Sašom Asentićem koji potpisuje Anna Javoran, a čitavu ilustriranu refleksiju gledajte i čitajte u nastavku.

“Kroz svoje ilustracije htjela sam prikazati Denice Bourbon u prostoru Crnog Mačka sa upečljivom crvenom rasvjetom koja je pristajala uz njen crveni ruž. Uz pomoć te scene umjetnica je izgledala jako moćno, dok je istovremeno koristila humor kao svoj alat protiv heteronormativnih vrijednosti”, objasnila je Rina pozadinu svog pristupa. “Pretjerivanjem i dramatiziranjem kroz ilustraciju htjela sam pokazati njenu moć i odvažnost, stvarajući pomalo zastrašujući prizor za one koje joj žele stati na put. Njen zlatni lanac oko vrata, crveni ruž, nokti i besramno komentiranje bili su glavni elementi zbog kojih mi se činilo da je sramežljivost umjetnici bila zadnja stvar na pameti.”

Više o samom nastupu doznajte u tekstualnom osvrtu Karle Kostadinovski, a u nastavku pogledajte cijelu seriju ilustracija.

Izvedba, u kojoj Juurak preuzima učiteljsku ulogu, a publika (kao da) sjedi u razredu, istražuje poveznice između terapije, nastave i komedije. Poput školskog sata, Lekcija je podijeljena u tempirane segmente, koji su uključivali različite zadatke, situacije, vježbe i pitanja (kako za publiku tako i za izvođača_icu i suizvođača Lucu Büchlera), a Petra je u ilustracije pretočila prizore koji su je se najviše dojmili.

Biti umjetnik i biti radnik, raditi ono što želiš i biti adekvatno plaćen – jesu li, i moraju li ovo biti proturječja? Koliko dugo umjetnika može pokretati isključivo strast i unutarnja motivacija prije nego se suoči s realnošću nedovoljnog vrednovanja svog rada – neplaćenim režijama i minusima na računima. Ova pitanja nisu specifična samo za naš kulturni kontekst, međutim, postaju goruća u okviru malih i slabih tržišta, ovisnih o javnim potporama. Jedna od strategija za osiguravanje dugoročne održivosti nezavisnog kulturnog i umjetničkog sektora je i umrežavanje, razmjena iskustava i suradnja onih koji, unatoč predrasudama društva, nedovoljnim naknadama i specifičnim geografskim izazovima uspijevaju stvarati jedinstvene prostore i zajednice u kojima umjetnost opstaje kao imperativ, mijenjajući društvo i pojedinca.

Upravo su ovo bile neke od tema panela New Wave / Kako se organiziramo, radimo i surađujemo, koji se održao u okviru konferencije regionalne platforme Kooperativa, krajem veljače u Beogradu, u prostoru KC Magacin. Na panelu su sudjelovali: Benjamin Čengić iz Galerije Manifesto (Bosna i Hercegovina), Boyana Dzhikova i Vikenti Komitski ispred Punta Gallery / Posta Space (Bugarska), Darko Jovanovski i Aleksandar Stankoski iz udruženja Montparnasse (Sjeverna Makedonija), Tena Starčević iz Arbajt Kolektiva (Hrvatska), Žarko Ajdinović iz KC Živa (Srbija), dok je ispred Pozorišnog udruženja “Letnji Bioskop” (Srbija) govorila Luna Šalamon.

Prodavači magle: percepcija umjetničkog rada kao neozbiljnog hobija

Uobičajeni narativ, posebno iz perspektive kapitalizma, jeste onaj koji karakterizira umjetnički rad kao neproduktivan ili tek kao hobi. Nedostatak jasnog načina za mjerenje uloženog napora, s obzirom na to da umjetnički proces često ovisi o inspiraciji, stavlja umjetnike u neizvjesnu poziciju. U takvom okruženju česte su predrasude i stereotipi, koji umjetnike profiliraju kao beskorisne prodavače magle, što, uz izostanak adekvatne naknade za njihov rad, dovodi i do gubitka samopouzdanja i gušenja stvaralačkog potencijala. Tena iz Kolektiva Arbajt u takvoj klimi prepoznaje plodno tlo za eksploataciju umjetnika, te ističe da je nužno razbiti čvrsti mit o umjetniku kao “nadnaravnom biću” i umjesto toga shvatiti da je “radnik baš kao i svaki drugi”.

“Uobičajeno mišljenje je da umjetnost nije posao, jer se može izvoditi s lakoćom i zadovoljstvom. Intrinzična ljubav prema takvom tipu djelatnosti smješta umjetnost u područje hobija. Takvu je situaciju u kontekstu neoliberalnog kapitalizma izuzetno lako iskoristiti kako bi se eksploatirao rad umjetnika zbog čega se nerijetko događa da umjetnici pristaju izlagati u galerijama bez naknade za njihov rad, isto kao što su i glazbenici često u situaciji da odrade gažu za gajbu piva. ‘Pa vi to volite raditi’ je retorika koja potpomaže izgradnji sustava vrijednosti u kojemu autor pristaje na nepovoljne uvjete, u nadi da će svojom umjetnosti kad tad steći slavu koja će mu retrospektivno refundirati sve uloge”, zapaža. 

Ovakvi stereotipi zabrinjavaju i Darka iz udruženja Montparnasse, koji dodaje da “dobra umetnost ne dolazi iznenada, i čak i ako vam se nekad posreći, uglavnom je potrebno mnogo pripremnog rada, istraživanja, razmišljanja, znanja i adekvatne vizije”. Takav kompleksan proces je, dodaje Darko, često nevidljiv drugima. “Možda zbog nedovoljnog poznavanja napornog procesa, mnogi ljudi misle da je umetnost više ili manje hobi i da umetnik treba da nađe pravi posao, bez obzira na značenje toga. Kada se shvati koliko truda ulazi u stvaranje umetnosti, ljudi počinju ozbiljnije shvatati njen značaj.”

Može li za gajbu piva? 

Faktor ljubavi prema umjetničkom radu ne bi trebao isključiti faktor adekvatne naknade, međutim, vrednovanje tog rada dijelom je uvjetovano i percepcijom društva. Kako izmjeriti vrijednost nečega često neizmjerljivog, fluidnog i apstraktnog kao što je umjetničko djelo, u svijetu koji za svaki proizvod i svaki radni sat ima već pripremljenu cijenu? Benjamin Čengić iz sarajevske Galerije Manifesto pojašnjava zašto u takvoj klimi umjetnik_ca nema mogućnost da samostalno procijeni vrijednost svog rada:

“Mi umjetnici vrlo često ne donosimo kvantitativne rezultate, jer je gotovo nemoguće mjeriti duhovni i intelektualni rast ili utjecaj umjetničkog djela na ljude. Mi u galeriji možemo samo reći koliko ljudi je posjetilo određenu izložbu, a što su oni ponijeli sa sobom je jako teško zabilježiti. Naplata rada, u svijetu koji je takav kakav jeste, vođen materijalnim vrijednostima, postaje i više nego izazovna. Vrlo često je vrednovanje takvog rada unaprijed određeno – procentima koji su dati grantovskim okvirom. Često nismo u poziciji da sami vrednujemo svoj rad, već to čini sistem grantovskih shema”, ističe.

Boyana Dzhikova, kustosica Galerije Punta u Sofiji, vjeruje da je pogrešna percepcija umjetnosti i potcjenjivački stav prema njezinom vrednovanju problem društva, a ne pojedinca. Ističe nedostatak obrazovanja kao jedan od vitalnih razloga za iskrivljenu percepciju umjetničkog rada, kao i često doživljavanje suvremene umjetnosti kao neshvatljive i elitističke.

“Naravno, stereotip o umetniku je kliše, ali mislim da je pre svega odgovornost obrazovnog sistema da se bavi time. Druga strana medalje je da umetnost, posebno savremena umetnost, može biti viđena kao prilično elitistička – izložbe posećuju pretežno publika nekako povezana sa umetnošću u svojoj profesionalnoj sferi i neki ljudi bukvalno osećaju nelagodu zbog posete galerijama od straha da ne razumeju umetnost ili izgledaju lažno. Mislim da je ključno kako komuniciramo umetnost sa javnošću. Međutim, za mene bi ovo uglavnom trebalo da bude rad institucija, a ne pojedinaca.” 

Sponzori, grantovi i projekti: Put do izgaranja u tri koraka

Rad umjetnika, često nematerijalan, kontinuiran, pa čak i cjeloživotni, logično je podcijenjen u kapitalističkoj ekonomiji gdje je osnovna roba ljudska pažnja. Pritisak da stalno proizvode i natječu se za prilike doprinosi sagorijevanju, posebno pogađajući umjetnike i umjetnice koje rade bez institucionalnog zaleđa. No, nije dovoljno samo stvarati; suvremeno društvo od umjetnika zahtijeva i brigu o financijama. Profesionalno poznavanje pisanja projekata za umjetnike je danas imperativ, bez kojeg često ostaju neplaćeni, irelevantni i nevidljivi. Prijava za projekte koji vas zaista nadahnjuju ili za one koji su najisplativiji postavlja pitanje koje rastrže umjetnike između ideala i egzistencije. No postoji li neka zlatna sredina? Benjamin iz Galerije Manifesto kaže da mu burn out najčešće prijeti krajem godine, baš onda kada je najvažnije posvetiti se financijama, a definira ga kao “kružni tok iz kojeg je pravo teško izaći”.

“Veliki broj organizacija u civilnom sektoru rade projekte koji se baziraju na trendovskim kulturnim politikama za koje ima najviše otvorenih poziva. Mi radimo upravno suprotno, bavimo se stvarima koje nas interesuju i za koje smatramo da su bitne za društvo i za nas, pa onda tražimo načine finansiranja. To je malo teži put, ali je kompromis koji želimo da napravimo”, ističe.

Udruga Montparnasse, koja djeluje u malom makedonskom gradu Kičevo, uspijeva financirati svoje projekte zahvaljujući sponzorima. Darko ističe da je ovakav način financiranja daleko od optimalnog, ali smatra da je manje kompliciran nego apliciranje za grantove: “Mnogi umetnici i udruženja se bore sa pitanjem da li da se više fokusiraju na umetnički rad ili na birokratske procese u vezi sa apliciranjem za grantove. Složenost nekih grantova može ugušiti kreativnost, dok niska finansijska podrška i nedostatak transparentnosti u javnom sistemu dodele grantova u zemljama poput Makedonije mogu biti značajan izazov. Nije retkost potrošiti ceo mesec pripremajući aplikacije za grantove samo da biste dobili deo tražene finansijske podrške.”

Tena Starčević priznaje da je početak njenog rada u nezavisnom kulturnom sektoru bio obilježen sumnjom u sebe i svoju stručnost. Međutim, sada, s vremenskom distancom, potpuno drugačije sagledava tu problematiku: “Problem je u kroničnoj potkapacitiranosti brojnih organizacija koje bi uredno trebale imati troje, četvero zaposlenih, a financijski si to ne mogu priuštiti pa velik dio posla pada na jednu ili dvije osobe koje onda pucaju po svim šavovima. Multitasking i paralelno prijavljivanje projekata, provođenje projekata, izvještavanje i hej, pisanje novih projekata jer što ćemo kad ovaj prvi završi? E, to su situacije koje ljude, nažalost, vode do potpunih slomova.”

Balkanski kulturni krajolik: prilika za umrežavanjem 

Iako balkanska sredina sa sobom nosi neke specifične izazove, pogotovo kada je riječ o nezavisnoj kulturi i umjetnosti, postavlja se pitanje je li za umjetnike prepreka isključivo geografski položaj ili je put koji su odabrali složen i zahtjevan sam po sebi?

Boyana Dzhikova, koja stvara i radi u Sofiji, ističe da je tržište na Balkanu gotovo nepostojeće, što čini održavanje umjetnika skoro nemogućim, ali ističe i da su bugarski umjetnici često izolirani od ostatka bivše jugoslavenske scene. “Čini se da nedostaje veza među umetnicima u susednim zemljama kada je u pitanju Bugarska, za razliku od bivše Jugoslavije. Dakle, put do ‘uspeha’, kako materijalnog tako i kritičkog, leži u Zapadnoj Europi. Takođe, izgleda da Bugarska preferira najlošiju vrstu kiča kada su u pitanju spomenici i javna umetnost”, primjećuje.

Tena iz Kolektiva Arbajt smatra da umjetnike s Balkana povezuje “entuzijazam i želja za boljim uvjetima”, ali isto tako da je “borba za prostor i financije konstanta gotovo svih organizacija”. “Dapače, upravo nam i susreti na ovakvim konferencijama mogu pomoći da osvijestimo dodatne specifičnosti unutar zadanih geografskih koordinata. Ipak, ispada da su neke borbe zajedničke, što je dodatna motivacija da se povezujemo na raznorazne načine i da ne odustanemo od ideje boljih uvjeta u kulturi. Isto tako, sjajno je što ovakve konferencije omogućavaju upoznavanje s primjerima dobrih, ali i loših praksi organizacija iz drugih zemalja. Na taj način jedni od drugih učimo i usvajamo nova znanja koja potencijalno možemo i iskoristiti u okviru djelatnosti naših organizacija i kolektiva”, zaključuje.

Izazovi kao što su nedostatak tržišta, diskonekcija među umjetnicima u susjednim zemljama te konstantna borba za prostor i financije predstavljaju zajedničke teme s kojima se suočavaju umjetnici širom regije. Unatoč tim izazovima, postoji ohrabrujuća perspektiva za umjetnike na Balkanu. Susreti poput ovih kojima smo imali priliku svjedočiti na završnoj konferenciji Kooperativinog projekta REG.Lab, posvećenog upravo održivom razvoju regionalnih suradnji, omogućuju umjetnicima da osvijeste specifičnosti svoje regije te da se povežu i razmjene iskustva. Različiti modaliteti povezivanja i upoznavanje s primjerima dobrih praksi iz drugih zemalja pružaju motivaciju i inspiraciju za rad na unapređenju uvjeta rada u kulturi. Ova zajednička borba postaje katalizator za solidarnost i suradnju među umjetničkim kolektivima i organizacijama, čineći put umjetnika na Balkanu izazovnim, ali i ispunjenim potencijalom za pozitivne promjene u kulturnom sektoru. 

Tekst je nastao u suradnji s Kooperativom – Regionalnom platformom za kulturu u sklopu projekta Regional Cultural Action Laboratory – REG.LAB.