Razgovaramo s Jelenom Berković, izvršnom direktoricom Gonga, organizacije koja od svoje prve akcije promatranja izbora 1997. zagovara otvorene institucije i informirane i aktivne građane.

KP: Možete li ukratko predstaviti organizaciju, njene glavne programe te projekte za koje mislite da su imali određeni utjecaj na društvo u posljednjih dvadesetak godina?

Gong se 2018. godine definira kao think do tank koji istražuje, zagovara i educira za demokratizaciju političkog sustava i kulture. Djelujemo u Hrvatskoj, Europskoj uniji i u susjedstvu, a dvije glavne strateške smjernice su nam usmjerene na hardcore politics i soft politics. S jedne strane, cilj nam je povećanje transparentnosti, otvorenosti i kvalitete upravljanja u temeljnim političkim institucijama, dakle Saboru, Vladi, jedinicama lokalne i regionalne samouprave, nezavisnim tijelima poput Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, Povjerenika za informiranje, Državnog odvjetništva i tako dalje. Nadalje, radimo na povećanju participativnosti u procesima kroz koje građani ostvaruju svoja politička prava, poput izbora i referenduma, kao i participativnog budžetiranja, sudjelovanja u e-savjetovanjima i slično. Poseban fokus nam je na antikorupcijskoj politici, tj. mehanizmima prevencije korupcije poput ostvarivanja prava na pristup informacijama ili upravljanja sukobima interesa. S druge strane, radimo i na poboljšanju demokratske političke kulture, prvenstveno u obrazovnom sustavu gdje nam je cilj da svi mladi imaju priliku za razvoj znanja i vještina potrebnih za odgovorno sudjelovanje u demokratskom društvu, poput kritičkog razmišljanja koje bi se trebalo razvijati kroz građanski odgoj i obrazovanje kao zaseban predmet u školama. Ujedno se trudimo podržati i razvijati inicijative koje doprinose razvoju civilnog društva, kao i društveno odgovorne uloge medija.

Gong ima i nekoliko “djece”, međusobno vrlo različite, tako da su neka sada sasvim samostalna, poput Zaklade za ljudska prava i solidarnost Solidarna. Kako bi razvijao što kvalitetniju medijsku kulturu i povećao prisustvo činjenica u javnoj komunikaciji, Gong je nakladnik portala Faktograf – profesionalne novinarske redakcije koja je specijalizirana za provjeravanje činjenica u govoru političara i ostalih javnih aktera. Nadalje, Gong je pokretač i vlasnik dva društvena poduzeća: GRIF usluge d.o.o. koje je specijalizirano za računovodstvo i financije u neprofitnim organizacijama, te novo GES savjetovanja d.o.o. koje će se fokusirati na pružanje konzultantskih usluga iz Gongove sfere.

Od 1997. godine kad je Gong imao prvu akciju promatranja izbora, jedan od najbitnijih događaja za Gong bilo je masovno promatranje glasanja na biračkim mjestima 1999. i 2000. u izbornim kampanjama za parlament i Predsjednika Republike. Okupio je oko 5000 promatrača u cijeloj Hrvatskoj, nakon čega su njihovi nalazi objedinjeni u izvještaj koji je pokazao da postoji puno rupa u samom procesu, a naknadna promatranja su pokazala i da su na izborima glasali i mrtvi. Višegodišnji rad Gonga na zagovaranju promjena u izbornom zakonodavstvu, a onda i implementaciji tih zakona doveo je u konačnici do osnivanja Državnog izbornog povjerenstva kao stalnog tijela koje je trebalo preuzeti ulogu informiranja građana o izborima, educiranja biračkih odbora i nadzora trošenja novca u izbornim kampanjama.

Istaknula bih i projekt “Prvi put biram”, koji je omogućio da se maturante u srednjim školama u cijeloj Hrvatskoj, kroz jedan školski sat, informira i educira o pravima i obavezama koje dobivaju kad napune 18 godina i postanu punopravni članovi društva koji mogu birati i biti birani. Zanimljivo je kako je tada Gong na školskim satovima dijelio i kondome zainteresiranim maturantima – kao poruku da, kako na izborima za parlament, tako i u izborima u svom osobnom životu – trebaju se ponašati odgovorno. Zadnjih nekoliko godina, međutim, nije nam omogućeno ovako sustavno raditi u razredima, među ostalim, jer Ministarstvo obrazovanja i Agencija za odgoj i obrazovanje nisu definirali jasne kriterije prema kojima udruge mogu gostovati u školama. To je iskustvo potaknulo zaključak da razvijanje potrebnih znanja i vještina kod mladih ne bi trebalo biti ovisno o dobroj volji i sposobnosti udruga, nego bi trebalo biti uključeno u obavezni dio obrazovnog sustava – upravo kao zaseban predmet građanskog odgoja i obrazovanja.

Jedan od Gongovih uspjeha jesu i rezultati višegodišnjeg zagovaranja prava na pristup informacijama, tako da se to pravo sada nalazi u 38. članku Ustava, njegovu provedbu nadzire nezavisno javno tijelo – Povjerenik za informiranje, a građani sve više koriste ZPPI zahtjeve, kao i portal Imamopravoznati.org, za traženje informacija od ministarstava, gradonačelnika, komunalnih firmi..

KP: Kakve ste suradnje (akcije, kampanje, zagovaračke aktivnosti) ostvarili u širem civilno-društvenom polju? Što su te suradnje donijele vašoj organizaciji?

Gong se pridružio kampanji “Ne damo naše autoceste” kao jedna od 7 organizacija civilnog društva, dok je s druge strane bilo 7 sindikata, to jest 5 središnjica i 2 sindikata tako da smo imale priliku sudjelovati i u tako zanimljivom društvu skupljati potpise protiv nedovoljno transparentnog plana za koncesioniranje hrvatskih autocesta. Ta je suradnja uključivala puno različitih aktera i omogućila Gongu da puno nauči, upozna nove prijatelje i partnere, direktno komunicira s građanima… Posebno smo ponosne što su i ta kampanja, kao i kampanja protiv referenduma o isključivoj definiciji braka u Ustavu, provedene transparentno tako da su prihodi i rashodi javno objavljeni.

Jako smo ponosni što uspijevamo održati partnerske suradnje neovisno o tome je li riječ o projektima koji su financirani ili nisu. Iako su nam bitne projektne suradnje koje su regulirane raznim ugovorima o provedbi projekata, iskustvo je pokazalo da su neke od najboljih suradnji s partnerima upravo one suradnje za koje nemamo potpisane ugovore, i upravo tako i funkcioniraju – iz srca i želuca.

KP: Jeste li se i na koji način povezivali s akterima (organizacijama, inicijativama, pojedincima) u polju kulture, pogotovo izvaninstitucionalne, tijekom svog djelovanja? Što su te suradnje donijele vašoj organizaciji? 

Povezivanje s akterima u polju kulture nam je slaba karika jer imamo puno više prostora za takve suradnje nego što smo ga iskoristili. Imali smo neke iskorake, kao što je bila proslava 20. rođendana Gonga koju smo iskoristili kao povod za suradnju s Kurzivom tako da smo organizirali svojevrsni aktivističko-kulturnjački summit s međunarodnom konferencijom “U potrazi za Građankom/Građaninom: regionalni vremeplov aktivističkih i umjetničkih praksi” o različitim pogledima na aktivizam kroz 80-e, 90-e i 2000-e na području bivše Jugoslavije, ali smo uz taj klasični format imali i izložbu “Otpor, pokret, promjena” koja je prikazivala tu borbu. Zahvaljujući Radiju 808 i Ilku Čuliću imali smo i “Aktivistički vremeplov” u obliku plejliste za kritičko mišljenje i prosvjedovanje, a na kraju smo napravili i online Aktivistički spomenar.

KP: Jesu li se u vašoj organizaciji dogodile veće promjene u strukturi upravljanja i rada te u kadrovskom smislu, od početaka do danas? 

Na prvim lokalnim izborima na kojima je pokušao organizirati promatranje, Gong je još uvijek bio inicijativa, ne pravna osoba, koju su pokrenule druge udruge, mnoge proizišle iz antiratnog pokreta. Tadašnji je Zakon u udrugama bio dosta restriktivan, pa je struktura Gonga bila prilagođena volonterskoj bazi u cijeloj Hrvatskoj, kao priprema za promatranje izbora nakon što je Gongov “Narančasti amandman” usvojen u Saboru, pa je dozvoljeno promatranje na samom biračkom mjestu, a ne, kao do tada, 50 metara dalje od njega. U tom je periodu Gong imao ured u svakoj od 21 županije, što se u potpunosti preokrenulo na proljeće 2000. kada naglo dolazi do povlačenja donatora koji su podržavali poslove koordiniranja volontera, pa se u vrlo kratkom roku Gong sveo na četiri ureda u cijeloj Hrvatskoj. Iz riječkog ureda Gonga izrasla je Delta koja je i danas živa i aktivna organizacija u Rijeci, a sam Gong se prilagođavao svim tim promjenama tako da se konstantno restrukturirao.

Kako je postojalo sve jasnije da rizici vezani uz provedbu izbora nisu više na samim biračkim vijestima, već su oni prvenstveno povezani uz transparentnost financiranja kampanja – kako je to Ivo Sanader objasnio: da se izbori dobivaju s 1/3 novca iznad, a 2/3 novca ispod stola – Gong je svoj fokus usmjerio prema istraživanju, analizi, zagovaranju i na kraju edukaciji o transparentnosti financiranja izbornih i referendumskih kampanja. Nadalje, vrlo se brzo pokazalo da za zdravlje demokracije nije dovoljno imati slobodne i poštene izbore jednom u četiri godine, već da i u međuvremenu treba aktivno raditi na razvoju demokracije, za što je potrebno da institucije budu otvorenije, a građani informiraniji i aktivniji.

Tako se i Gong počeo sustavno baviti kvalitetom rada političkih, kao i nezavisnih tijela, što je značilo da prvo treba izgraditi neke institucije i usustaviti “provjere i ravnoteže” (checks and balances), što se treba intenzivno nastaviti iako je Hrvatska proglašena demokratskom državom i primljena u EU.

Takva refokusiranja ciljeva dovela su i do promjena u organigramu Gonga, pa je od 2009. godine iz piramidalne strukture preoblikovan u višestupanjsku horizontalnu strukturu tako da je zadržan nadzorni odbor, a uvedeno Vijeće kao strateško upravljačko tijelo koje se sastoji prvenstveno od volontera-stručnjaka, te Izvršni odbor koji operativno upravlja organizacijom, prvenstveno uredom u kojem, ovisno o projektima, radi od 10 do 20 ljudi. K tome, procesi donošenja odluka značajno su participativne prirode tako da u procesima strateškog planiranja, a posebno u procesima operativnog planiranja, sudjeluju i članovi Gonga, prvenstveno kroz tijela vijeća i nadzornog odbora, te zaposlenici koji ne moraju biti članovi.

Gong je imao sreće što su se kadrovske promjene događale tako da smo vrlo transparentno diskutirali o promjenama koje dolaze. Situacija kada je bivša predsjednica Suzana Jašić razjasnila da želi promijeniti svoj status u organizaciji, bila je prilika da se struktura organizacije prilagodi promjenama konteksta i vremena, pa je uvedena ta kompleksnija struktura koja je omogućila više lica Gonga. Diskontinuiteti bi se dogodili kada bi se neki članovi Gonga odlučili baviti politikom ne više kroz civilno društvo, nego kroz političke stranke, što je prema Statutu Gonga nespojivo sa članstvom u Gongu. U onom trenutku kad osoba odluči da se hoće na drugačiji način baviti politikom, onda to se pokušavamo zajednički komunicirati – uostalom, svi mi imamo pravo na svoj privatni život i svoj politički angažman s kojim se Gong može slagati ili ne slagati. Zanimljivo je to da su svi koji su otišli u stranačku politiku, otišli s porukom da očekuju od Gonga da i njih “grize”, a mi se u svakom slučaju tako i trudimo.

Interno smo pokušavali osigurati da, kada bi ljudi izlazili iz Gonga, naprave svojevrsnu primopredaju i prijenos institucionalne memorije sa “starih” na “nove” ljude. Tako nam je, primjerice, Vesna Kesić, koja je bila prva predsjednica Vijeća Gonga, ostavila vrlo vrijedno nepisano pravilo koje omogućava da svim našim kompleksnim i dugotrajnim procesima u konačnici donesemo odluke – tako da imamo svojevrsno veto. Ako postoji jedna osoba koja ne može živjeti s nekim prijedlogom, ponovo se pokreće rasprava dok se ne dođe do zajedničkog nazivnika – da svi mogu živjeti s njima.

KP: Ima li organizacija veće količine nesređene (fizičke ili digitalne) građe koja je teže dostupna i iskoristiva? Jeste li ikada proveli projekt digitalizacije nekog dijela građe ili to radite sustavno? Je li vas itko ikad kontaktirao iz nadležnog arhiva ili ste sami kontaktirali neku arhivsku službu? 

Podrum Gonga je prostorija pod ključem u kojoj su sačuvane sve dokumentacije koje se moraju čuvati na temelju nekoliko zakona, ugovornih obaveza, ali i našoj slobodnoj procjeni o potrebi čuvanja vlastite arhive. Ona je u papirnatom obliku, a vrlo teško možemo doći do resursa da bismo takve stvari mogli digitalizirati. S druge strane, u digitalnom formatu spremamo sve što radimo u posljednjih nekoliko godina. Za te potrebe imamo vlastiti server, i vrlo smo sretni što smo ga uspjeli opet upogoniti nakon što je prethodnoga spržio grom koji je udario u zgradu, pa je došlo do gubitka djela digitalne arhive te nemogućnosti čuvanja kroz određeni period. Trebalo nam je oko 4 godine za nadogradnju tog internog servera i stvaranje backupa.

Kad je Gong slavio 15. rođendan, od arhiva fotografija, izvještaja i medija napravili smo 10 panoa o prvih 15 godina, koje imamo izložene u uredu. Gong čuva i stare fotografije i filmove, isječke iz novina i elektroničkih medija – na kazetama, betama, disketama, mini diskovima, datovima. Čak imamo i starinske aparate za puštanje tih kazeta – čuvamo ih da bismo mogli očitati podatke, ako ikad zatreba. Ulaganje u digitalizaciju te arhive nam nije prioritet, no svjesni smo da je riječ o poslu kojemu treba pristupiti ozbiljno tako da se razvije kao projekt s kojim se onda može javiti na kakav natječaj, pa ako bi bilo uspjeha u prikupljanju sredstava, onda bi se to moglo i provesti.

Prije nekoliko godina javila nam se inspekcija Državnog arhiva jer su nas proglasili udrugom od interesa za Državni arhiv koja stoga ima i neke obaveze, a ukoliko ih ne bismo ispunili, onda prijete i neke kazne. No, s obzirom da mi zasad ne uspijevamo poboljšati uvjete za rad u uredu, primjerice na zadnjem smo katu zgrade koja nije nimalo energetski učinkovita i nemamo primjerenu klimatizaciju, a o primjerenom parkiranju bicikala možemo samo sanjati, ulaganje u digitalizaciju naše arhive jednostavno ni ne može postati prioritet. Tako da je prostorija s arhivom puna vlage i stoga, makar materijali bili zaštićeni plastičnim, a ne kartonskim kutijama, postoji mogućnost propadanja. Nemamo uvjete za čuvanje posebnih materijala, fotografije blijede, faks papir blijedi, kazete gube mogućnost reproduciranja. Inicijativa koju je svojevremeno prije ulaska u Europsku Uniju imala Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva, da se organizacijama civilnog društva koje se ističu kao centri znanja omogući kvalitetniji radni prostor, ta inicijativa je netragom nestala, mi smo ostali u ovakvom uredu, on je prešao iz gradskog u državno vlasništvo, a ulaganje u njega mi radimo sami, koliko smijemo i možemo skupiti sredstava. Kada smo trebali odlučiti da ćemo uložiti novce koje nemamo u podrum čime bi zadovoljili uvjete arhiva, ili u standarde zaštite na radu i standard količine toaleta s obzirom na broj zaposlenika, izabrali smo uložiti u dodavanje toaleta, a ne izvlačenje vlage iz podruma. Plaćamo i klimatizaciju za server sobu. Ona mora biti pod određenom temperaturom, a s obzirom na GDPR, ta soba je sad pod ključem, tako da i radnici koji su se prije mogli malo “ohladiti” u server sobi, sada to više ne mogu.

Uz teorijsko razmatranje i analizu suvremenih paradigmi na području sociologije mladih, Sociologija i party scena Rašeljke Krnić i Benjamina Perasovića nudi empirijsku ilustraciju osnovnih teorijskih pitanja na primjeru scene elektronske glazbe u Zagrebu, na temelju podataka dobivenih kvalitativnim istraživanjem (fokus grupe, individualni polu-strukturirani intervjui, metoda promatranja uz sudjelovanje). Dovođenjem u vezu empirijskog sadržaja i temeljnih pojmova te koncepata suvremene sociologije mladih, ukazuje se i na problem teorijskog uopćavanja, pronalazeći elemente i supkulturnog i postsupkulturnog kao odrednica različitih oblika povezivanja mladih na sceni elektronske glazbe u Zagrebu.

Knjigu izdaje Naklada Ljevak, a promocija će biti održana u četvrtak, 10. listopada, u 19 sati. Uz autore, promociji će prisustvovati i Ines Prica, Ilko Čulić te Nenad Rizvanović. Nakon predstavljanja knjige organiziran je i glazbeni program koji je zamišljen kao retrospektiva pravaca elektronske glazbe od 1987. godine naovamo. 

Reggae je muzički žanr koji se razvio u kasnim šezdesetim godinama na Jamajci, a točnije određuje glazbeni stil koji proizlazi iz prije razvijenog ska i rocksteadyja, iako pod utjecajem tradicionalne afričke muzike, američkog soula i oldschool r’n’b-a.

Danas reggae nije “samo reggae“, u ovom žanru naći ćemo još mnogo specifičnih stilova kao što su roots, dub, lovers rock, dancehall i drugi, a uz toliko stilova dakako i brdo različitih izvođača. Pregled pružaju Ilko Čulić i Tomislav Slavko Šango.

Ove godine pristigle su ukupno 232 prijave, a u natjecateljski program odabrano je 115 naslova. Ocjenjivački sud ove godine čine Alemka Lisinski, Radislav Jovanov Gonzo i Ante Tomić (Velika nagrada DHF-a), a bit će dodijeljene i nagrade Oktavijan (HDFK), Jelena Rajković (HDFR), Zlatna Uljanica (Glas Koncila) te Nagrada publike (Visoka politehnička škola u Zagrebu). U kategoriji igranog filma za titulu najboljeg natječe se 17 radova, te po 16 naslova u kategorijama dokumentarnog i animiranog filma. Konkurenciju za najbolji eksperimentalni film čini 15 uradaka, a za namjenski njih 26, dok se za najbolji glazbeni spot natječe 25 radova. Bit će dodijeljena i nagrada Salona odbijenih za najbolji prijavljeni film koji nije uvršten u konkurenciju.

U popratnom programu održat će se radionica filmske kritike Kritični dani te Market ideja – pitching forum namijenjen upoznavanju i suradnji potencijalnih autora, redatelja te produkcijskih kuća.

Kućni reklamni video – KRV program je u kojem će u prostoru Kluba SC biti prikazane reklame nastale u privatnim produkcijama. Također će biti prikazani i filmovi s prošlogodišnjeg Pula film festivala u programu pod nazivom Mala pula, ali i filmovi o skate kulturi u programu Skate pool kino. Mario Kovač, sa svojom će ekipom voditi filmski kviz Kako je počeo quiz na mom otoku.

Ove godine Dani po prvi put ugošćuju kultni Maraton kratkog filma, projekt koji okuplja zainteresirane filmaše, a njihove uratke, snimane tijekom Dana, moći ćete vidjeti na projekciji posljednjeg dana festivala. Program Kutak za trenutak, prema izboru kustosice Marte Kiš, predstavit će nagrađene animirane i eksperimentalne filmove iz proteklih festivalskih izdanja.

U sklopu festivala bit će predstavljen Homage Tomislavu Gotovcu!, program posvećen Vatroslavu Mimici, ovogodišnjem dobitniku Oktavijana HDFK-a za životno djelo, tribina prisjećanja na 1. DHF te program posvećen sjećanju na nedavno preminulog Miroslava Mikuljana.

Svečano otvorenje  20. DHF-a, održat će se 4.travnja u Kinu SC s početkom u 20.30h.  Ulaz na sva događanja je besplatan, a raspored projekcija filmova u konkurenciji kao i popis svih prijavljenih filmova potražite ovdje.

Izvor: SC

Srđan Brajčić je napisao u Novom listu: “Letovo ‘Bombardiranje’, kao i velika većina njihove diskografije, koncerata i istupa u javnosti, zasigurno će uzbuditi duhove dušobrižnika. Jer, ‘Bombardiranje Srbije i Čačka’ na ovdašnjim je prostorima jedinstveni spoj nespojivog glazbenog izričaja, folklora, promišljanja… i nedvojbeno će naići na nerazumijevanje dijela javnosti.”

Koje pizdarije! “Spoj nespojivog” je jedan od najglupljih klišeja u poimanju glazbe: nespojivi su USB kabel i utičnica za struju a ne jebeni glazbeni žanrovi, koji se miješaju uzduž i poprijeko otkad je čovjeka i glazbe. A “dušobriznici” su poprilično fantomska konstrukcija koja se redovito izvlači iz šešira bez minimuma aktiviranja sivih stanica. Ljudi se non-stop pozivaju na nekakve tobožnje borbe protiv naslijeđa “duhovne obnove”, kao da je “duhovna obnova” ikad bila išta više od neuspjele deklarativne inicijative (kao i, recimo, tuđmanovsko jezikoslovlje). Uostalom – u ovim ludim vremenima, kad se Đapić odlazi klanjati Židovima u Izrael a jedan Marko Perković-Thompson tvrdi da se Gotovina treba braniti isključivo pravnim sredstvima (!!!) – koliko više može “uzbuditi duhove” to što skupina zajebanata iz Rijeke nosi šubare i opanke?

No ne slažem se baš ni s Bojanom Mandićem kad na mailing-listi Egoboo.Bitsa kaže: “Mislim kako je ‘Bombardiranje’ upravo ono što se od Leta 3 očekuje (provokacija, ekstravagancija) i zato smatram kako je degutantno dramljenje o provokaciji i ekstravaganciji. Bili bi provokativni da nisu naveli svoje ciljeve i da čekaju što će narod reći nakon što čuje Let 3 kako sviraju narodnjake i ‘Beograde, Beograde.’ Ovako već svi misle i znaju kako je to još jedna u nizu provokacija Leta 3 i Let 3 su tak simpatični i zabavni i samo se tak malo zezaju, ne misle oni ništa loše, oni su umjetnici, ma valjda neće više takve albume izdavat sad nakon što su se malo zezali.”

Sve ovisi o tome kako se definira “provokacija”. Ako to podrazumijeva nekakav masovni revolt konzervativnih nacionalističkih snaga, Let 3 nisu osobito provokativni. No opet, čini mi se da im to nije ni bila namjera. Kao što Let 3 rekoše za Novi list: “Što je uostalom provokacija? To je nešto što se radi da se izazove reakcija drugih ljudi. U tom slučaju je sve što radimo prvokacija. Kada niz provokacija sačinjava estetski i općenito umni sklad onda je to umjetnost.” Dakle, provokacija je izazivanje reakcije, a uspjeh provokacije se ne mjeri količinom navodnog nacionalističkog zgražanja nego naprosto – intenzitetom reakcije.

A kad im je na Iskonu postavljeno pitanje što je poruka spota “Rado Srbin ide u vojnike (Pička) “, odgovorili su: “Poruka nama još nije posve jasna. Što ti misliš?” Vjerujem da su manje-više isto mogli reći i za cijeli album. I nemam ništa protiv, jer smatram da ono “što je pjesnik htio reći” nije pretjerano značajno u doživljaju umjetnosti. Pa valjda je najvrijednija ona umjetnost koja se može interpretirati i doživjeti na što više različitih načina! Dragocjenost “Bombardiranja Srbije i Čačka” i jest u tome što je raskošno gusta trpeza audiovizualnih stimulansa – simbolično bombardiranje toliko je neumorno temeljito da ne ostavlja prostora ravnodušnosti. S čim, ili kim, se Let 3 tu sprdaju? Hrvatima, ili Srbima? Narodnjacima, ili rockom? Slušateljima, ili samima sobom?

Mislim da ne postoji jednoznačan odgovor. A pokušaji nametanja jednoznačnih odgovora više govore o onima koji ih nameću nego o Letu 3. Primjerice, Ilko Čulić je album proglasio “komandoskim napadom na turbo-folk izvedenim njegovim oružjem”, očito odbijajući pojmiti mogućnost da Let 3 nisu na njegovoj valnoj duljini borbe protiv turbofolka kao kancerogenog tkiva u urbanom krajoliku pop-kulture ili štatijaznam. Let 3, pak, kažu: “Mi uopće ne zbijamo šalu, time se bavila Top lista nadrealista. Mi stvaramo nova značenja, sastavljamo ih od mnogo štošta, ima u tome puno humora, ali nema parodiranja.”

“Bombardiranje Srbije i Čačka” je ultimativan dokaz protiv stare teze da glazba i humor ne idu zajedno. Idu, idu, o da! Fora je u tome da je brak skladan tek kad glazbena polovica para dominira – dakle, kad nije riječ o uglazbljenom vicu, nego o glazbi koja je dobra već sama po sebi, a vicevi dođu samo kao dobrodošao bonus.

Naravno, sve ovisi o perspektivi. Čitajući reakcije po svakojakim forumima, uočio sam zamjetan broj ljudi kako se žale da je album konceptalno snažan ali glazbeno slabašan. S tim se… ne bih složio. Jest da sam se nakon najavnog EP-singla pribojavao kako će “Bombardiranje” biti neprohodna frankenštajnovska papazjanija… ali, ustvari, “Bombardiranje” je iznimno pažljivo razrađen, kompaktan i koherentan komad kontroliranog ludila, s rasipnim bogatstvom detalja dostojnim jednih Basement Jaxx. S narodnjacima se ne “zajebavaju” ništa manje ili više nego s rockom: u pristupu objema svijetovima iskazuju dubinsko poznavanje materije, kao i srčano poštivanje – ali sa zdravom količinom kreativne neozbiljnosti i nehaja.

“Bombardiranje” je ujedno i, da, jako smiješan album. Međutim, nakon što ga naučiš napamet i prestaneš se smijati, ostaje more himničnih budnica koje nose nepogrešiv zvučni pečat Leta 3. Što je posebno impresivno kad se uzme u obzir kako se album pretežno sastoji od obrada! Nemojte da vas obeshrabre najavni singlovi (koji su među najslabijim stvarima na albumu) – “Bombardiranje Srbije i Čačka” svakako se mora čuti. Ne znam kako će vam zvučati… ali mogu vam garantirati da nećete ostati ravnodušni.

No, ipak, zadnju EPP-riječ prepustio big Mrletu: “Ljudi stalno troše velike pare za raznorazne užitke, na drogu, alkohol, kocku, golf, masažu, seks. Let 3 opali kurcem i sluhom po ušima, očima, čelu, mozgu i guzici za malo love. Doživjeti ugodu veselja, pa i iritacije i uvrede, za sitnu paru, nije mala stvar.”