The little bird must be caught,
Caught right by his tail,
Put in a box behind bars
To sing and practice scales.

U trenutku kada je Fokianaki preuzela umjetničku direkciju, festival se našao u sjeni nove globalne krize. Ruska invazija na susjednu Ukrajinu je dodatno potresla narod koji još uvijek osjeća tremor od aneksije kojom je Latvija nakon Drugog svjetskog rata nezakonito pripojena SSSR-u. Niz protesta koji su u periodu od četiri godine između 1987. i 1991. doveli do konačnog odvajanja baltičkih zemalja Estonije, Litve i Latvije od Sovjetskog saveza nose naziv Raspjevana revolucija u kojoj se kolektivni nenasilni otpor definirao kroz daine – tradicionalne folklorne pjesme, što također informira širi kontekst izložbe u kojoj je Fokianaki kao žarište postavila odnos između zvuka i demokracije. Pitanja kojima se bavila su: kako zvuk definira i oblikuje povijesne pokrete otpora? Kako pjesma može prodrijeti kroz zvučni zid autoritarnih režima? Kako demokratski izabrani tirani današnjice koriste govor da nadglasaju sve ostale izokrećući paradigmu slobode govora da bi ju osigurali samo za nekolicinu jednakih?

U tekstu objavljenom na e-flux portalu Narcissistic Authoritarian Statism Fokianaki uvodi definiciju autoritarnih etatizama kojom je grčki filozof Nicos Poulantzas prikazao neoliberalni politički zaokret koji se počeo događati nakon 1970-ih kao odgovor ili nedostatak odgovora država suočenih s ekonomskim i političkim krizama. Oslabljujući demokratske institucije, države su se podčinile nedemokratskim i neizabranim međunarodnim institucijama (poput Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke), dok su istovremeno primijenjene ekonomske mjere pogodovale atomizaciji društva i prekarnim uvjetima rada te sve većoj represiji kroz pojačani nadzor i policijsko (u nekim državama i vojno) nasilje. Iz ove definicije Fokianaki iscrtava prošireni opis državnih formacija koje danas dominiraju globalnom političkom scenom; “narcisoidni autoritarni etatizmi” se etabliraju koristeći teritorij i legitimitet države, kroz nasilje koje se prvenstveno manifestira kroz odnose moći, a učvršćuju se kroz tehnologiju.

Fokianaki nastavlja: “Razlika između narcisoidnih autoritarnih etatizma i prijašnjih primjera autokratske vlasti je stvaranje nove realnosti, nove ideje normalnosti, koja zauzvrat normalizira nasilje uz pomoć tehnologije.” Neoliberalni subjekti, otuđeni od šire zajednice i apatični na nesreće drugih, omogućuju da se te vrste etatizma uspostave, normaliziraju i održe – na demokratskim izborima sve češće biraju radikalno desničarske, nacionalističke i antimigracijske stranke. Tvrdolinijaški političari s naglašenim narcisoidnim ličnostima iskaču kao dominantni lideri koji svoje programe vode populističkim metodama, dok s druge strane, sustavi socijalne skrbi, naočigled svih, ruše se pod pritiskom neoliberalizma. Apatija prema neprivilegiranima, neodgovornost prema uvjetima života socijalno marginaliziranih skupina te odbacivanje siromašnih, nezaposlenih i radno nesposobnih kao žrtava koje su same skrivile svoju sudbinu, ostvaruje se kroz individualizam zbog kojeg pojedinci, ali i institucije i država, smatraju da vlastitu sudbinu mogu odvojiti od ostalih. Normalizira se nasilje, kako ono koje se manifestira kao vidljiva agresija (npr. na granicama u odnosu prema migrantima), tako i ono koje je skriveno i čije posljedice su odgođene (npr. ograničavanje prava na zdravstveno i mirovinsko osiguranje prekarnim radnicima).

Nadalje, narcisoidni autoritarni etatizmi redefiniraju nasilje kao takvo, oblikuju uvjete u kojima se ono primjenjuje te uz pomoć tehnologije i medija stvaraju narative kojima prikrivaju ili skreću pozornost sa sebe kao odgovornih. Po Fokianaki, jezik je alat narcisoidne korporativne politike, a kulturni radnici i kulturne institucije su podjednako podložne eksploatiranju i zloupotrebi moći kao i države, opravdavajući se slobodom umjetničkog izražavanja i neutralnom pozicijom umjetničkih institucija. 

Naravno, to je laž. U svom predavanju, Fokianaki kaže da institucije nisu neutralne, ali zahtjev da se opredijele, bio on iznesen pritiskom od strane aktivista ili podmetnut kroz skriveno nasilje ukidanjem financiranja ili prijetnje otkazom, smatra bitkom u kojoj nema pravih pobjednika jer svaka krajnost zatvara mogućnost da se problemi dekonstruiraju i/ili reimaginiraju. Trenutna kriza u Europi, uzrokovana reakcijama na nedovoljno razjašnjene događaje od 7. listopada te izraelsku agresiju u Gazi i na Zapadnoj obali, sužava javni prostor slobode govora i kolektivnog organiziranja.

Cenzura je tema koja je europskim kulturnim radnicima (i mnogim drugim) zastrašujuće bliža danas nego što je bila prije godinu i pol kada je postavljena izložba Little Bird Must be Caught. Paradoksalno, suočava nas s vlastitom slijepom pjegom: vjerovali smo da govorimo protiv nasilnih mehanizama moći jer smo kritički angažirani, a danas, kada taj isti govor dolazi s cijenom mogućeg gubitka radnog mjesta ili šireg „otkazivanja“ iz kulturne sfere, shvaćamo da je sustav taj koji je dopuštao određeni otpor i kritiku. Što nam je onda činiti? Govoriti ili šutjeti? Od nekoliko umjetničkih radova koje je Fokianaki predstavila, ističu se dva angažirana u kolektivne protuhegemonijske prakse koje razotkrivaju i izlažu nasilje narcisoidnih autoritarnih etatizama, ali nose i potencijal da reimaginiraju moguće drugačije načine su-življenja, su-preživljavanja i su-borbe u krizi. 

Prvi rad je instalacija grupe Forensic Architecture, forenzički prikaz Bitke za Ilovaisk (2014.) kada su ukrajinske oružane i paramilitarne snage napale proruske separatiste u regiji Donetsk, i paralelni prikaz Ruskog napada na kijevski TV toranj (2022.) u kojem je raketiran i Babyn Yar, teritorij na kojem je u dva dana izvršen najkrvaviji pokolj Židova tijekom Drugog svjetskog rata. I jedna i druga analiza razotkrivaju napeti odnos prošlosti i sadašnjosti na određenom teritoriju gdje rane potisnutih sjećanja traže osvetu zbog prešućenih zločina ili posvetu za bolje sutra. Forensic Architecture je interdisciplinarna organizacija sa sjedištem na Goldsmith sveučilištu u Londonu koja istražuje zločine kršenja ljudskih prava od strane država, policije, vojske i korporacija. U suradnji s institucijama civilnog sektora, nezavisnim aktivističkim udrugama, pravnicima te medijskim stručnjacima analiziraju arhitektonske dokaze kroz slike, videa i svjedočanstva s ciljem rekonstrukcije nasilnih događaja. 

Druga instalacija je Muted Languages: A Timeline of Surpressed Languages koju su sastavili Olga Olina, Hallie Ayres i Anton Vidokle. U njoj ocrtavaju povijesni prikaz čišćenja, ukidanja te širenja određenih jezika na štetu drugih. Početak mapiranja tih nasilnih metoda kolonizacije i kontrole jezika umjetnici datiraju usporedno sa stvaranjem nacija, negdje od 14. stoljeća do danas. Instalacija je dio prezentacije filma Gilgamesh: She Who Saw The Deep u režiji Pelin Tan i Antona Vidoklea koji je snimljen u Turskoj i na kurdskom jeziku koji je u toj zemlji službeno zabranjen. 

Za kraj, govoriti ili šutjeti?

Pjevati. Fokianaki nas podsjeća na povijesne primjere kolektivnog otpora. Oduprijeti se pjesmom znači oduprijeti se nečim boljim. Kada šutimo, nastavljaju se zločini; kada govorimo, nastavljaju se konflikti; kada vičemo u glas, čujemo slogane. Ali pjesma prodire kroz buku i nametnutu tišinu, jer je izvedena drugačijim ritmom. Ritmom koji zavodi, koji poziva i koji je moguće predati u nasljeđe – djeci kada ih uspavljujemo, voljenima kada im otkrivamo svoje najskrivenije osjećaje ili drugovima kada se zajedno odupiremo. Narcisoidni autoritarni etatizmi su ugroženi pjesmom jer ona nije samo drugačija od njihove buke nego je zaraznija od njihovih laži. Još gore, pjesma može i njih osvojiti te približiti pobunjenicima. Pjesma je uvijek kolektivna. A u svakom kolektivnom otporu koji pokušava popraviti svijet, čut ćemo i pjesmu.

Suočeni s prijetnjama svjetske vojne velesile, medicinsko osoblje Al-Awda bolnice u Tal Al-Zaataru, sjevernom dijelu Gaze, u nemogućnosti da evakuira ranjene i životno ugrožene pacijente te novorođenu djecu, odlučuje ostati zajedno s njima i pjeva:

Ostat ćemo ovdje dok se bol ne slegne,
živjet ćemo ovdje dok naše pjesme ne postanu slatke…
Ustanimo zajedno,
Liječenjem i pisanjem,
Milostivi prema onima koji pate od bolesti…

Više o programu pročitajte ovdje.
 

Pisati o Rožavi u bilo kojem smislu iz pozicije internetske informiranosti tjeskoban je zadatak – isuviše kompleksnim, isuviše važnim čini se ono što je moguće razabrati kao rasplet događaja na sjeveroistoku Sirije, teritoriju koji obuhvaća gotovo trećinu te devastirane zemlje i čije ime na kurdskom jeziku označava jednu drugačije određenu pripadnost: onu području Kurdistana, doslovno njegov “Zapad“. Autonomna uprava sjeverne i istočne Sirije formalni je naziv teritorija koji je usred sirijske klaonice izrastao u njezinu fascinantnu negaciju – demokratski društveni eksperiment baziran, kako možemo čitati u nizu izvora, na kolektivnom, direktnodemokratskom odlučivanju, egalitarizmu, emancipaciji žena, sekularizmu i srodnim progresivnim idejama.

Kako za Novosti piše Jerko Bakotin, koautor za pojmove današnjeg HRT-a upravo nevjerojatnog serijala Kurdi, “područje u pitanju većim je dijelom naseljeno sirijskim Kurdima koji su od 2013. uživali de facto samostalnost, a od kraja 2014. i potporu SAD-a” u borbi protiv tzv. Islamske države, koju su kao ključna komponenta Sirijskih demokratskih snaga (SDF) – javni je konsenzus – iznijeli na svojim plećima. No usprkos toj ključnoj ulozi u trenutnom porazu ubilačkog “Kalifata”, kurdska je pozicija od samih početaka bila obilježena sjenom izvjesne tragedije. Jer globalnu političku tempiranu bombu – izbjegličku krizu – u svojim rukama u velikoj mjeri drži Turska, odnosno njezin autoritarni predsjednik Recep Tayyip Erdoğan, koji je kao nadziratelj kopnenih izbjegličkih ruta prema Europi u poziciji da beskrupulozno ucjenjuje kompromitirane europske vođe. Turski je nasilni odnos prema kurdskom pitanju i Kurdistanskoj radničkoj partiji poznat – PKK, a time i njezini sirijski produžeci, Stranka demokratskog jedinstva (PYD) i YPG za Ankaru su terorističke organizacije. Iz te perspektive autonomni teritorij Rožave predstavlja jedinstvenu prijetnju, prijetnju koju višestruko potencira njegov demokratski, egalitarni i multietnički karakter.

Ne čudi stoga da je odmah po nedavnoj objavi Trumpove odluke o povlačenju SAD-ovih kopnenih snaga iz pograničnog područja na sjeveru Sirije, koje se prostire uz sirijsko-tursku granicu, Turska 9. listopada krenula u invaziju s navodnim ciljem uspostavljanja “sigurnosne zone” između dviju zemalja. Pritisnut slabljenjem unutarnje podrške, koje je rezultiralo i neugodnim porazima na lokalnim izborima sredinom godine, Erdoğan je također najavio preseljenje golemog broja sirijskih izbjeglica trenutno smještenih u Turskoj u “oslobođeno” područje, za što Bakotin procjenjuje da bi “teško prošlo bez masovnog etničkog čišćenja”. Dovedeni u bezizlaznu situaciju i suočeni s jednom od najvećih svjetskih vojnih sila, Kurdi su konačno prisiljeni obratiti se Assadovom režimu i ruskom pokroviteljstvu kako bi osnažili svoju poziciju, što Bakotina navodi da posljedice invazije u citiranom tekstu nazove Krajem sna o Rožavi.

Dok se potvrda Bakotinove teze još uvijek traži u maglovitim geopolitičkim rošadama koje su vojne operacije trenutno gurnule u drugi plan scene trgovine Rožavom, neki prizori iz tog sna doprli su do zagrebačke javnosti posredstvom suradnje grčke kustosice iLiane Fokianaki i kustoskog kolektiva WHW. U četvrtak, 24. listopada u zagrebačkoj Galeriji Nova otvorena je izložba Oblici slobode, posvećena Filmskoj komuni Rožava – kolektivu filmskih umjetnica i umjetnika, studentica i studenata, koji “potiče lokalnu filmsku kulturu proizvodnjom novih filmova, obrazovanjem novih generacija filmaša te organiziranjem filmskih projekcija i razgovora o ulozi filma u suvremenom društvu” – ukratko, koji radi na životu filma kao dijela revolucionarnog konteksta Rožave. Izložba predstavlja nekolicinu kolektivno proizvedenih filmova u zajedničkoj selekciji Fokianaki i članica i članova Komune, “s ciljem predstavljanja metodologija, procesa mišljenja i radikalnih zamisli kolektiva”.

Ponajprije, dakle, izložba postavlja pitanje o sebi kao izložbi u najširem smislu: zašto i kako prezentirati filmski materijal na ovaj, filmu suštinski neprilagođen način? Što se takvim formatom dobiva, što ovim vrijednim djelima oduzima? Sasvim sigurno im oduzima punu posjetiteljevu pažnju – nemoguće je u okviru prosječnog posjeta galeriji odgledati sve filmove, pa i njihov veći dio. No što to znači iz perspektive poznavanja Filmske komune, iz perspektive poznavanja Rožave? Što bi nam format filmskog ciklusa – strpljivog, recepcijski uredno segmentiranog – otkrio o cjelini predmeta ove izložbe? Simultanizam izložbe, centrifugalnost pažnje, borba s vremenom da njezin sadržaj nekako obuhvatimo čine se neobično primjerenima neuhvatljivosti izvornog konteksta ovih filmova, efemernosti Rožave koja nam je dostupna samo kao buka medijskih tragova njezinog postojanja – dijelom i prezentirana na izložbi kroz printove novinarskih izvještaja o ratu u Siriji i kurdskom društvenom eksperimentu, postavljene na zidove galerije.

No i ono što jest moguće razabrati iz odgledanih radova i njihovih segmenata uspijeva ocrtati itekako zanimljivu sliku života filma u okviru Komune. Provodne su teme, dakako, borba, otpor, zajedništvo i napose mučeništvo boraca i borkinja protiv Islamske države, ali i očuvanje i konstrukcija identiteta i tradicija koje preživljavaju usprkos stoljetnoj represiji. Tako prvi film koji se uočava pri ulasku u galeriju, Osamljena stabla (2017.), govori o usmenoj tradiciji, ponajprije napjevima iz regije Eufrata, nudeći neku drugu vremensku, prostornu i kulturološku percepciju tih prostora onkraj trenutnih događanja. Nažalost, fantastični su zvučni zapisi napjeva dijelom podvrgnuti produkcijskim intervencijama koje u zvučnu sliku unose element kičaste estetizacije i deformiraju vrijednu etnomuzikološku građu, no film usprkos tomu vrlo suvislo sudjeluje u strukturi izložbe.

Ostatak je filmova uglavnom usmjeren ili na svakodnevicu –  osobito žensku – života u Rožavi, ili na tragedije i herojstva pojedinih gradova, ili na vojnike i vojnikinje kurdskih postrojbi i njihove žrtve, opet uz naglasak na borkinje YPJ-a, ženskih sestrinskih postrojbi miješanog YPG-a. Priče o uništenim gradovima iz 2016. godine kombinacijom dokumentarnog i igranog pristupa pripovjeda tri priče iz Kobanea, Sindžara i Džaze, gradova posebno pogođenih ratom. Dokumentarnog se pristupa pak drži Sjena kurdske planine (2017.), koji naslovom upućuje na svojeg protagonista, grad Afrin, još jedno od mjesta koje je pretrpjelo velike žrtve i razaranja u ratu, uključujući i turska bombardiranja tijekom 2018. godine. Film bilježi svjedočanstva njegovih stanovnika i izbjeglica i ocrtava sliku jedne populacije i grada u uvjetima iznimne patnje i stradanja. Ništa manje potresan nije Mako je hladan, kratkometražni film o čovjeku koji ukrašava lijesove palih kurdskih borkinja, pravih protagonistica. Film uokviruje susret s jednom takvom vojnikinjom i njezin ispraćaj nakon pogibije, dojmljiva posveta ulozi žena u “snu o Rožavi”.

Oblici slobode otvaraju uvid u jedan drugačiji život filma, život koji je sastavni dio jednog demokratskog eskperimenta nastalog u nezamislivim uvjetima. U trenutku kada je budućnost tog eksperimenta po svoj prilici dokinuta u globalnoj geopolitičkoj križaljci, važno je da cirkuliraju putokazi njegovih mogućnosti. Usprkos ne uvijek spretnom formatu prezentacije, ili možda upravo zbog njega, izložba u Galeriji Nova je vrijedan doprinos toj cirkulaciji.

Odmičući se od lokalnoga konteksta Atene, kustosica i spisateljica iLiana Fokianaki ukazat će na geografije perifernih europskih zemalja s ciljem drugačijeg pogleda na nametanja zapadnjačkog kanona. Za Fokianaki, fokusiranje na zemljopisne lokalitete otkriva zanimljive faktore koji diktiraju modus operandi kulturnog stvaralaštva i radnika u kulturi. Promatrajući jedan od primjera, Grčku, kao i njezine povijesti i ostavštine sve do današnje akutne osmogodišnje financijske krize, postavljat će pitanja o suverenosti, kako s pozicije kulturnog radnika države u rasulu tako i s pozicije umjetnosti u svjetlu nedavnih poziva da se umjetnost, institucije i radnici demoderniziraju i dekoloniziraju.

Europski je kontinent u posljednjih 30 godina bio svjedokom trajne dezintegracije moći mnogih svojih nacionalnih država, kao i zamagljivanja ciljeva i želja onoga što je Unija bila. Od teorija Hanne Arendt o nacionalnoj državi i pojmu državljanstva do današnje okrutne stvarnosti marginalizacije, rasizma i ultranacionalizma: gdje leži učinak umjetnosti u redefiniranju pojmova poput državnosti, državljanstva i suverenosti kada djeluje u državama koje imaju sve manje moći?

Kako možemo danas promatrati te stvarnosti kroz društveno i politički angažirane umjetničke prakse te koja pitanja proizlaze po pitanju učinka umjetnosti da povrati prostor izuzeća koji je nacionalna država stvorila? Može li ono imaginarno iz umjetnosti artikulirati novu koncepciju državljanina i države? I kako možemo osmisliti novu koncepciju državnosti i državljanstva ako ne riješimo glavna ograničenja koja stvara tlo kojim koračamo?

iLiana Fokianaki je spisateljica i kustosica koja živi u Ateni i Rotterdamu. Od početka je kustosica 2017. umjetničkog centra Extra City Kunsthal u Antwerpenu. 2013. je osnovala State of Concept Athens, prvu neprofitnu instituciju u Ateni koja promovira grčke i međunarodne umjetnike putem samostalnih izložbi, ali i poziva međunarodne kustose da organiziraju izložbe koje komentiraju trenutnu sociopolitičku situaciju. State of Concept je između ostalih izlagao radove umjetnika poput Filipe Cesar, Keren Cytter, Taus Mahačeve, Laure Prouvost i Hito Steyerl. Institucija se također koncentrira na pedagoški program koji grčkim studentima umjetnosti i umjetnicima putem besplatnih konzultacija omogućava daljnje studiranje i razvoj njihovih projekata. Također djeluje kao otvorena platforma koja ugošćuje kustose i umjetnike na govorima, događanjima i prezentacijama. Početkom 2016. s Antonijom Alampi osnovala je Future Climates, platformu čiji je cilj predlagati ostvarive budućnosti za male organizacije suvremene umjetnosti i kulture, a koja se predstavila u Ateni prvim poglavljem The School of Redistribution od ožujka do listopada 2017. šestomjesečnim programom novih umjetničkih produkcija, predavanja i radionica. Drugo poglavlje Graduating by Numbers održava  se u Parizu u KADISTu 23. studenog.

Više potražite ovdje.