Nakon što s organizatorima nije uspio dogovoriti da Kosovo u popratnim materijalima 58. Oktobarskog salona, posvećenog temi Sanjara, bude ravnopravno navedeno kao zemlja njegovog porijekla, umjetnik Petrit Halilaj odlučio se povući iz sudjelovanja u tom događanju, objavivši pritom i otvoreno pismo u kojem pojašnjava svoj čin.

Kako navodi u tekstu koji je prenio portal artnet, problemi su započeli u svibnju ove godine, kada je jedna od kustosica izložbe uočila da je Kulturni centar Beograd izostavio Kosovo iz podataka o Halilaju netom objavljenih na popisu sudionika. Trag cenzure je pritom ostavljen potpuno neprikrivenim: nakon navođenja Halilajeva rodnog mjesta, neznani je traljavi cenzor zaboravio izbrisati zarez i prazan prostor u kojem je očito stajalo nepoželjno ime države, normalno navedeno u slučaju svih drugih sudionica i sudionika. Izostavljanje je, napominje Halilaj, samostalna odluka KCB-a donesena bez znanja kustosica Salona Ilarije Marotte i Andree Baccin i bez prethodne najave.

Nakon Halilajeve pritužbe, iz KCB-a su pristali navesti Kosovo u najavnim materijalima, ali uz prateći asterisk (“*Kosovo”). Takav način referiranja Halilaj u svojem pismu povezuje s konvencijom uspostavljenom na međunarodnim pregovorima, koja čini ustupak “odbijanju Srbije da prizna Kosovo kao nezavisnu državu”. Kako upozorava Halilaj, pridruženi asterisk “nije ni blizu ispravljanju stoljeća ugnjetavanja i genocida koje je Srbija vršila nad Kosovom” te mu je “bolno svjedočiti u kontekstu umjetničke institucije koja možda ima drugačije viđenje tog problema”.

Sâm Halilaj nastupa i iz pozicije osobnog iskustva opresije na Kosovu: kako navodi u pismu, tijekom 1998. i 1999. je bio “jedan od mnogih ljudi prisiljenih na izbjeglištvo i život u kampovima” nakon što su im “kuće spaljene do temelja”. Rad koji je trebao izložiti na Salonu bila je videoprojekcija proizišla iz kazališne predstave Shkrepëtima, održane u Domu kulture u Runiku, kosovskom naselju u kojem je Halilaj odrastao. Kako pojašnjava u otvorenom pismu, tamošnji je Dom kulture “simbol lokalnog multietničkog identiteta, koji je zatvoren, ispražnjen i napušten kada se politička situacija sa Srbijom pogoršala tijekom devedesetih. Kada smo započeli projekt, Dom je bio u stanju ekstremne zapuštenosti i raspada; smeće je tamo bilo odlagano godinama. Formirali smo zajednicu od preko 80 ljudi i počistili prostor kako bismo ga vratili u život, a Runiku dali kulturni glas. Shkrepëtima je posvećena snovima građana Runika i činilo mi se da dobro rezonira s ciljevima Sanjara.”

Problematizirajući mogućnost političkog djelovanja u okviru javnih umjetničkih i kulturnih institucija poput Salona, Halilaj se poziva upravo na opis tih ciljeva dostupan na službenoj stranici događanja. U njemu tako stoji da je “namera izložbe da istraži kompleksnost sadašnjeg vremena, da preispita ne samo obmanjujuću prirodu stvarnog, već i prostor koji zauzimaju snovi, zamišljen kao metaforičko otelotvorenje prostora slobode, koji dovodi u pitanje izvesnost stvarnog sveta, stečenog znanja i naših verovanja”.

Uzevši navedeno u obzir, Halilaj ističe kako bi pristanak na izostavljanje Kosova bila “bespomoćna predaja umjesto optimistične konstrukcije prostora slobode. U tom činu pristajanja (koji bi također značio mirenje s drugačijim tretmanom) vidio sam indirektno prihvaćanje strukturnog manjka slobodnog političkog mišljenja i djelovanja u ovoj umjetničkoj instituciji, što je za mene bilo u direktnoj suprotnosti s izvornim ciljem izložbe.”

Kompromisno rješenje koje je KCB ponudio je da se s popisa sudionika izostave države porijekla i navedu samo gradovi, no Halilaj je usprkos tomu odlučio povući svoj rad sa Salona, smatrajući da bi se javno pismo moglo pokazati “boljim alatom za raspravu u kontekstu u kojem je umjetničko djelo izloženo riziku bivanja pogrešno posredovanim i interpretiranim, pa čak i politički instrumentaliziranim onkraj moći i namjera kustosa Sanjara ili uprave KCB-a”. Nakon Halilajeva povlačenja, iz KCB-a su odlučili ukloniti sve reference na porijeklo umjetnica i umjetnika i ostaviti samo godinu rođenja. Umjesto iskoraka, međutim, doima se to više kao privremeno rješenje koje prikriva tjeskobu središnjeg pitanja otvorenog Halilajevim istupom – onog o strogo kontroliranom prostoru političkih gesti u institucionalnom kulturnom kontekstu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.