Riječ je o autorskom projektu glazbenika i vizualnog umjetnika Demirela Pašalića koji nastaje u suradnji s Lukom Čapetom. Na sceni im se pridružuje tim od devet izvođača_ica i sukreatora_ica, koji čine: Nataša Antoniazzo, Leo Beslać, Luka Dominik, Barbara Matijević, Šimun Matišić, Tena Novak, Igor Pavlica, Dina Puhovski i Josip Šustić.

Mi nismo kukavice nastavak je autorovog višegodišnjeg vizualnog projekta Slušaj šume! koji kreće od načina na koji gledamo i što promatramo, “od pejzaža kao estetskog pojma povezanog s etičkom revalorizacijom naše percepcije i odnosa prema prirodi”, stoji u najavi.

Riječima Demirela Pašalića, u projektu “Mi nismo kukavice, fokus je na jeziku i na tome kako svakodnevni jezični konstrukti odražavaju našu percepciju i utječu na naše ponašanje. Ponekad je potrebno ući u tu gomilu zvukovnog, vizualnog i jezičnog onečišćenja, i napraviti muzičku, kulturnu buku. Jer buka je u modi. Buka ljudi prema ne-ljudima trend je koji ne prestaje i samo raste; životinjski frazemi i zakoni o zaštiti okoliša paraju uši, ali i glazba je u modi. Muzika može nešto što buka ne može, ona formira društvo”.

Ulaznice po cijeni od 9 eura dostupne su u pretprodaji putem mrežne stranice ulaznice.hr, a na dan izvedbe po cijeni od 13 eura u Muzeju suvremene umjetnosti, dva sata prije početka koncerta.

Na drugom izdanju glazbenog programa nastupit će Maku iz Malavija, izvođačica koja svoju strast za glazbom njeguje od djetinjstva, uz pratnju Zvonimira Ćosića Chosquea iz Zagreba te senegalsko-hrvatski bend Toumaranke Orchestra, a koji izvodi tradicionalnu i autorsku zapadnoafričku glazbu.

Toumaranke znači autsajder na Susu jeziku, jedno i jednom od glavnih jezika Gvineje.
“Glazbenici koji čine ovaj sastav kroz svoju glazbu prenose proživljena iskustva i nastoje širiti svijest o tome da smo u suštini svi isti bez obzira na kulturne i geografske zadatosti naših okruženja”, stoji u najavi.

Toumaranke Orchestra čine: Mirko Prišlin, Krešimir Oreški, Kruno Carić, Ivan Marincel, Igor Pavlica, Mak Murtić, Abi Seydi, Ana Kovačić i ostali gosti.

Više detalja o programu možete pronaći ovdje.

Iako su na ovogodišnjem izdanju platforme izostali značajni glazbeni iskoraci, zanimljivo je bilo promatrati kako generacije koje dijeli jaz od 20-30 godina različito promišljaju i tretiraju suvremenu glazbu i suvremeni zvuk. U ovom su se slučaju, naime, mlađi izvođači pokazali ipak nešto konzervativnijima od starijih kolega. Možda bi bilo preciznije reći da su se pokazali manje spremnima na rizik. To ne znači da je izostalo kvalitetne glazbene imaginacije, već da je njihov pristup glazbenom djelu i/ili improvizaciji naprosto bio ziheraški, te da nisu u potpunosti iskoristili potencijal platforme.

U tom svjetlu možemo promatrati kompoziciju Branimira Norca za trio saksofona koju autor gradi na svojevrsnom izokrenutom minimalizmu. Unatoč uobičajenoj dramaturškoj gradaciji, Norac je posegnuo za postupkom razlaganja oskudnog, ali intenzivnog glazbenog materijala stvarajući jednostavnu trodijelnu formu koja završava skromnim, gotovo pastoralnim završetkom. Izrazito pitka i narativna kompozicija pokazala je autorovu muzikalnost i osjećaj za psihološku razradu kompozicije, ali je ona ipak ostala u okvirima tzv. umjetničke glazbe. Mladi trio saksofona se nekoliko puta tehnički poskliznuo, ali bez obzira na to, iznijeli su suverenu i angažiranu izvedbu. Možda je najviše izgubila sama kompozicija koja je zbog specifične akustike, ili njezinog izostanka, izgubila potencijalnu dodanu vrijednost koja bi u nekom drukčijem, hiperakustičkom prostoru možda bila ostvarena.

Na sličnom su se problemu spotaknuli Ivana Bandalo i Deni Pjenić koji su na bas klarinetu i saksofonu iznijeli dijalošku improvizaciju krećući se kroz prostor i stvarajući auditivnu i vizualnu dramaturšku situaciju koja se nije u potpunosti realizirala. Korektna svirka i zanimljiva ideja ipak nisu bile dostatne da do kraja iznesu improvizaciju ovih mladih glazbenika. Izvedba je ostala nedorečena, što zbog nedovoljno razrađenog glazbenog segmenta, što zbog precjenjivanja akustičkih svojstava galerije Greta, koja, pogotovo kada je gotovo u potpunosti ispunjena publikom, nije dobar ambijent za prostorne akustičke eksperimente, zbog čega oni postaju potpuno redundantnima.

Među mlađim autorima svojim se intenzivnim elektroničkim noise setom izdvojio Marko Jović Xtematic koji je, usprkos činjenici da se još nije profilirao kao autor, pokazao da je vrlo ozbiljan i perspektivan mladi glazbenik. Iako je njegovo polazište elektronička glazba, od kolega ga je izdvojio i istančaniji osjećaj za superponiranje različitih slojeva glazbenog materijala koji posljedično slušatelju djeluje izazovnije. Taj je izazov ponegdje naprosto fizička činjenica jer je autor publiku izložio širokom spektru zvukova i njihovih intenziteta a da se dijelovi kompozicije koji su prelazili granicu slušljivog nisu činili kao puka posljedica neiskustva ili lošeg manipuliranja materijalom, već kao svjesni izlazak iz okvira ideje glazbe.

50+ generacija je također posegnula za nešto tradicionalnijim vrstama glazbenog izraza, ali nipošto po cijenu muzikalnosti. Damir Prica Kafka na sopran saksofonu odlučio se za klasično shvaćanje prostora koji je bio tek pozornica, ne i odlučujući faktor improvizacije. Njegova izvedba je, unatoč formalnoj krutosti, djelovala iznenađujuće poletno i slobodno – kratke improvizirane fraze koje je autor razvijao, povremeno koristeći (danas ne tako nove) proširene tehnike sviranja, djelovale su zanimljivo, nepretenciozno, slobodno, ali svakako kao produkt jasnih glazbenih odluka.

Igor Pavlica (truba) i Ana Kovačić (klarinet, elektronika) odlučili su se za spoj akustičkih instrumenata i elektronike koji je djelovao izrazito ugodno. Njihova je improvizacija temeljena na oskudnom glazbenom materijalu koji su na licu mjesta semplirali i kojim su potom manipulirali, ali se posebno istaknuo njihov osjećaj za, uvjetno rečeno, instrumentaciju. Istančano kombiniranje boja različitih instrumenata i elektronike, te njihovo suptilno ispreplitanje nedvojbeno su ih izdvojili na ovogodišnjem izdanju platforme.

Vladislav Knežević i Hrvoje Pelicarić su predstavili nosač zvuka koji je tek dio njihovog većeg audiovizualnog projekta. Dio koji smo imali prilike čuti pričao je priču o odmjerenoj ambijentalnoj elektroničkoj kompoziciji koja je možda nezasluženo pala u drugi plan budući da se radilo o reprodukciji, što je uvelike utjecalo na atmosferu u samoj galeriji. Vješto kombiniranje elektronike i zvuka violončela, kao i nenametljiva, ali svejedno prisutna glazbena naracija upućivala je na mogućnost svojeg punog ostvarenja u nekom zaokruženijem projektu koji će se tek realizirati.

Iako možda nije ispunilo cilj platforme koja implicira stalno izlaganje novoga i pogled prema naprijed, njezino ovogodišnje izdanje nipošto nije bilo neuspješno. U najgorem slučaju, dobili smo uvid u stanje suvremenoglazbene scene koja se u ovom trenutku nije pokazala izrazito progresivnom. Možda bi pretjerano bilo tražiti razloge za to isključivo u stanju na široj kulturnoj sceni – pogotovo onoj nezavisnoj, gdje situacija nikako ne ide na bolje – ali ono nedvojbeno može poslužiti kao svojevrsni indikator. Pitanje svakako nije nedostaje li glazbenicima ideja, već kolika im je infrastrukturna podrška na raspolaganju za njihovo razvijanje. U tom se kontekstu Sine Linea čini nužnom, istovremeno i nedovoljnom platformom koja bi svojom većom učestalošću zasigurno popunila neke novonastale rupe na suvremenoglazbenoj sceni.

Fokus izložbe je na radovima umjetnika koji tematiziraju politiku malih gesta u suvremenoj umjetničkoj praksi. Tako odabrani radovi mlađe generacije umjetnika iz Hrvatske, u kontekstu interpretativne logike, progovaraju o malim gestama u procesima sudjelovanja na granicama fizičkog ili psihičkog teritorija. Usto, ovi radovi progovaraju o ideji unutar koje granica, bilo fizička, geografska ili psihička, nije linija razdvajanja, već suprotno, prostor artikulacije novih mogućnosti pozicioniranja umjetničkih identiteta.

“Naslov izložbe nadahnut je slavnom posljednjom rečenicom romana Huckleberry Finn Marka Twaina, a predstavlja radove umjetnika koji tematiziraju politiku malih gesta u suvremenoj umjetničkoj praksi. Radovi odabrani za izložbu Lightning out for the Territories, u kontekstu interpretativne logike, progovaraju o malim gestama u procesima sudjelovanja, na granicama fizičkog, odnosno psihičkog teritorija, s namjerom dokidanja i prekoračivanja granice. Usto, ti umjetnički radovi govore o ideji kako granica, fizička, geografska ili psihička, nije linija razdvajanja, nego upravo suprotno – prostor artikulacije novih mogućnosti pozicioniranja umjetničkih identiteta”, piše tekstu kataloga izložbe Leila Topić.

Izložba ostaje otvorena do 5. svibnja

Izvor: MSU / Foto: Igor Grubić, Angels with Dirty Faces

Osnovna ideja jest da glazbenici ravnopravno sudjeluju u procesu stvaranja i pokušaju otvoriti prostor za glazbenu ekspresiju koja će biti novo iskustvo za svakoga od njih. Stvaranje kompozicije/a zasniva se na grupnoj improvizaciji koja započinje određenim tonom, suzvučjem, temom, tekstom ili ritmičkim impulsima, kako bi se uspostavila osnovna struktura i ideja kompozicije, ali će svaka izvedba biti različita u provedbi, glazbenom sadržaju i trajanju. Svoju inspiraciju glazbenici nalaze u glazbi 20. stoljeća, free jazzu, minimalizmu, elektroakustičkoj, elektroničkoj i improviziranoj glazbi.

Ulaznice po cijeni od 15 kuna možete kupiti na blagajni Teatra &TD dva sata prije početka programa.

Režiju potpisuje Borna Armanini, glazbu je napisao Igor Pavlica, kameru potpisuje Alan Stanković, montažu Ivor Ivasić, a izvodi Vilim Matula. 

Predstava će biti izvedena 11. i 12. travnja u 20 sati u kinu Grič.