Eškinja se ovom izložbom po prvi put predstavlja publici Atelijera Žitnjak kao i umjetnicima koji u tom prostoru inače rade i stvaraju. S obzirom na jedinstvenost ovog prostora koji se koristi za izlaganje i rad, izložba Prije zadnje ruke koja “priziva” građevinski rad upotpunit će uobičajenu atmosferu Atelijera Žitnjak. Naziv izložbe inspiriran je posljednjim stadijem u procesu ličenja prostorije, a ogleda se i u odabiru materijala poput gleta i knaufa.

“Ovu izložbu, stoga, možemo čitati i kao svojevrsnu kontemplaciju o umjetničkom procesu, o odgađanju konačnosti ili završenosti kroz stvaranje. Sirovošću građevinskog materijala koji, Igorovom intervencijom, dobiva umjetnički predznak, fokus se s gotovog rada seli na njegovu produkciju, tj. na rad kao glagol – kako onaj misaoni koji prethodi izradi, tako i na samu realizaciju umjetničkog djela. Istovremeno, stavlja u jukstapoziciju i grubost materijala koji se koristi u svakodnevnom životu prilikom renovacije interijera i kontemplativan umjetnički proces koji, transformacijom banalnog u poetsko, uzmiče kanonima”, stoji u predgovoru Mirne Rul.

Igor Eškinja (Hrvatska, 1975.) živi i radi u Rijeci. Diplomirao je slikarstvo u klasi prof. Carla Di Raca, 2002. godine na Accademia di Belle Arti u Veneciji. Izlagao je na brojnim grupnim međunarodnim i samostalnim izložbama te osvojio niz priznanja i nagrada za svoj rad.

Više detalja pronađite ovdje.

Izložba donosi seriju slika nastalih korištenjem nedominantne, lijeve ruke s ciljem njena treninga kroz umjetničku aktivnost kako bi se unaprijedila za primjenu u medicini. Kako navodi Knežević, namjera njegove intervencije proizlazi iz želje za poboljšanjem vještina lijeve ruke što je naročito korisno u “suvremenim operativnim tehnikama koje zahtijevaju visoku razinu bimanualnosti”. Umjetnik polazi od medicinske prakse za koju su preciznost, vježba i ponavljanje ključni, a ovom izložbom predstavlja eksperiment “kao izraz osobne i simboličke geste”, pojašnjava tekst najave.

“Pritom svaka slika nastaje kao dokument procesa učenja, nespretnosti i upornosti, a ne kao konačan estetski proizvod. Linije su nesigurne, oblici razlomljeni, no upravo se u toj ‘pogrešnosti’ otvara novi registar izraza. Radovi su izvedeni otopinom joda, inače korištenom za sterilizaciju kože prije operacije, a motivi slika temelje se na filmu Čudesna priča o Henryju Sugaru Wesa Andersona“, piše u najavnom tekstu.

Izložba je provedena u organizaciji udruge Drugo more, a može se posjetiti do 25. rujna. Više detalja pronađite ovdje.

Prva polovica marta u Rijeci govori štošta. Na istočnoj strani grada Sveučilište u Rijeci, odnosno Centar za napredne studije jugoistočne Europe, u suradnji s Veleposlanstvom Kraljevine Danske u RH i Maerskom, organiziraju konferenciju Connectivity and Maritime Security for the Mediterranean. Nekoliko dana ranije, ATRAC (Jadranski edukativno-istraživački centar za reagiranja na iznenadna onečišćenja mora) zapadnije, u Muzeju Grada, organizira Dan otvorenih vrata za 10. obljetnicu postojanja Centra. U centru grada, u Filodrammatici, Drugo more u suradnji s kolektivom Oaza, a u okviru projekta MADE IN Platforma i festivala Moje, tvoje, naše, otvara izložbu (Ne)ukroćeno more.

Tri male riječke vijesti, pravilno raspoređene gradom, naizgled djeluju nepovezano. Trima događajima zajednička je tema – more. Razlike među njima su značajne i tiču se pristupa. Program Sveučilišta bavi se povezivanjem. Kako stoji u knjižici programa, “povezivanje na Mediteranu je dvostruki mač: potiče ekonomski rad i regionalnu međuovisnost, a pritom izlaže ranjivosti infrastrukture, upravljanja i sigurnosnih sistema.” Za spomenutu konferenciju, Rijeka je prvenstveno lučki grad, Jadransko more je transportni koridor, pojava koja na značaju dobiva prema strateškoj ulozi koju ima za NATO. Jedan od suorganizatora programa, Maersk, danski je logistički mogul znakovit po transportu oružja.

ATRAC program, na drugoj strani grada i značenja, usmjeren je na posljedice. Siniša Orlić, ravnatelj uprave sigurnosti plovidbe u Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture, za Novi List tim je povodom izjavio: “[V]alja imati na umu da se u hrvatskim lukama godišnje pretovari oko 23 milijuna tona različitih tereta, od čega gotovo polovinu čine tereti koji su klasificirani kao opasni. Ostvarujemo i promet od oko devetnaest milijuna putnika godišnje, a na području našeg epikontinentalnog pojasa nalaze se tri polja za eksploataciju ugljikovodika. Kada sve uzmemo u obzir, postoje značajne potencijalne opasnosti od pomorskih nesreća i onečišćenja mora. Zbog toga je naša obaveza da samostalno i u suradnji s ostalim državama koje okružuju Jadran, kao i svim dionicima plana intervencija kod iznenadnog onečišćenja mora, posvetimo posebnu pažnju zaštiti mora.” 

Izložba (Ne)ukroćeno more, bavi se “morem kao ekosustavom i morem kao resursom” i u slučajnoj igri značenja, postavlja se u metaforičku sredinu. Naime, iz lokalnih vijesti lako je uočiti složenost teme koja za grad kakav je Rijeka ima opipljive posljedice. Za neupućene, iako smještena uz more, Rijeka ni po čemu ne nalikuje klasičnom jadranskom obalnom mjestu – za one koji u njoj žive, riječ je o gradu koji je tek slučajno na moru pa ga zbog toga zaobilaze kako masovni turizam, tako i mehanizmi kojima se ulaže u održivost.

Pisati o izložbi koja se u spomenutom kontekstu bavi morem, priziva fusnote u kojima bubri život izvan galerijskog prostora. Razumljivo je stoga kako su tri rada izložena u (Ne)ukoroćenom moru, osmišljena kao dio šireg diskurzivnog i interdisciplinarnog programa, a ono što ih čini osobitim je što su njihovi autori, Robertina Šebjanič, Igor Eškinja te Silvio Vujčić i Miro Roman, radove stvarali po narudžbi, pri čemu je važan dio njihovih projekata bio istraživački rad.  

La decouverte de la pourpre (Otkriće purpura) riječkog umjetnika Igora Eškinje u središte promatranja stavlja kvrgavi volak. Riječ je o vrsti puža koji se od pretpovijesti koristio za bojanje tkanina, a koji je zbog interesa za purpurni pigment činio temelj feničke ekonomije. Eškinja signalizira kulturnu povijest – od Rubensove skice po kojoj Theodor van Thulden slika prizor Herkula i psa na čijem krznu ostaje pigment, do ljubičaste kao simbola luksuza na odjeći vladara. Ono što pripada sadašnjosti proizvodni je višak. Prazne kućice volka opstaju kao neiskoristivi materijal i za Eškinju su tihi subjekt povijesti koji u galerijskom prostoru dobiva centralno mjesto. Kako će napomenuti tijekom diskusije, vjerojatni je razlog preživljavanja volka pad Rimskog carstva. 

Mediteransko svemirsko istraživačko odijelo vizualnog umjetnika i modnog dizajnera Silvija Vujičića, arhitekta i znanstvenika Mire Romana i kolektiva SOLL multimedijalni je postav koji se sastoji od video snimke i modne kolekcije izložene na 3D-print modelima. SOLL, umjetna inteligencija čiji se rad koristi sa 6 različitih UI pretraživača (stoga kolektiv), treniran je na bazi sastavljenoj od 31656 mediteranskih tekstilnih uzoraka. SOLL koristi Mediteran kao polazište za stvaranje te proizvodi ili “dovršava” Mediteran kao uzorak za tekstilni materijal. Rezultat SOLL-ovog rada je udaljeno čitanje (distant reading) u kojem se materijalno reinterpretira tijelo (prema bazi skulptura božanstava tipičnih za područje), i iz Mediterana kao apstraktnog načela (baza mediteranskih uzoraka) izvodi tekstilna kolekcija.

Rad Jadran I: Odjeci ponora slovenske umjetnice Robertine Šebjanič, nastao na temelju rezidencijalnog boravka autorice na istraživačkom brodu TARA na Baltičkom moru, problematizira trajne tragove ljudskog djelovanja na more kao ekosustav. Dvodijelni postav se sastoji od video eseja i velikih vunenih tepiha s morskim motivima. Šebjanič se zanima za soničko zagađenje pa ga unosi u iskustvo promatranja ostataka oružja; dok gledamo snimke čahura biokemijskog otpada na morskom dnu, na zvučnome zapisu kakofono se gomilaju imena organizacija iz čijih je projekata oružje došlo. Kao što je morski biosustav napadnut zvukovima ljudskoga djelovanja, tako Šebjanič intervenira u iskustvo gledanja snimke. Naspram oružja i institucija, autorica postavlja sporu, manualnu praksu izrade tepiha. Riječ je kontrastiranju grubih vojnih akcija s lokalnim zanatskim radom kao činom ljubavi i ugode.

Otpor materije

Davor Mišković iz Drugog mora u katalogu izložbe reći će “još je Homer u Odiseji pisao kako je more sila koja će slomiti čovjeka”, a izložba (Ne)ukroćeno more poigrava se otporom materije prema nesmotrenosti ljudskih činova.

Pišući o materijalističkoj agensnosti, Jane Bennett kao jednu od dvije maksime za istraživački postupak u Powers of the Hoard: Notes on Material Agency navodi “stavljanje stvari u prvi plan, ljudi u pozadinu” (2012). Upravo takav, materijalistički i objektni pristup, djelovao je kao referenca koja se uporno plela u moj doživljaj sva tri rada u Filodrammatici. 

Igre u radovima Eškinje i Šebjanič podsjetile su me na drage dnevnike čitanja. Kvrgavi volak motiv je kakvim bi se u Saturnovim prstenovima bavio Sebald ili kakvog bi u Kada više ne razumijemo svijet uz priču o prusko plavoj naveo Labatut.

Šebjanič, čiji mi je rad pobudio intenzivnu reakciju, izvrće odnos ljudskog djelovanja i materije kako bi patološka isprepletenost čovjeka s ekosustavom postala bolno evidentna. Snimke morskog dna, a poglavito zvuk koji presijeca miran ritam dubine, spojen s tepihom koji evocira kućno i dom, grebe u načine na koje smo kao civilizacija unijeli nemir u habitate, kao da su mjesta koja možemo koristiti prema vlastitoj ugodi i nahođenju. 

Govorimo dakle o radovima koji daju glas materiji u koju je povijest fizički otisnuta. Ona nije diskurzivna jer materija nije tekst, ali će pažnja usmjerena na objekt, neminovno proizvesti priču o životu materijala. 

S druge strane, rad Mediteransko svemirsko istraživačko odijelo Mediteran vidi samo kao tekst, pa se u artificijelnoj izvedbi zaključaka o njemu autori poigravaju materijalnim apsurdima do kojih dolazi u čitanju Mediterana: savršena, ali disfigurirana ljudska tijela, odjevena u kupaći kostim koji savršeno reprezentira podneblje a da o njemu ne govori gotovo ništa. Zamjerka od koje promatrajući ovaj rad nisam mogla pobjeći tiče se održivosti. S obzirom da je riječ o izložbi koja nastoji problematizirati ekološke katastrofe, uporaba UI kao znakovitog potrošača vode kao resursa djelovala mi je neoprezna, ali kako je riječ o novim izazovima u korištenju tehnologije, vjerujem da je tek potrebno dobro promisliti i jasno kodificirati načine na koji pristupamo temi generativnih modela.

Vratim li se na vijesti s početka ovoga članka, promatrajući postav, činilo mi se da materija vrišti. Naime kada je more postavljeno u središte, a ljudi u pozadinu, priča o kulturi i povijesti Mediterana značajno se opire perspektivi kakva je, primjerice, nametnuta u opisu konferencije Sveučilišta. 

Nakon izložbe premećem etimologiju pojma talasokracija, pitam se tko čime vlada i drago mi je da je netko ozbiljno prebacio more u poziciju subjekta. Neukroćenost iz naslova izložbe gubi zagrade, a ja držim fige da Rijeka neće, kao u radnji neke klimatske fikcije, postati jedan koridor za valove. 

Okupljajući kroz izložbu i simpozij suvremene umjetnike i stručnjake iz Hrvatske i inozemstva, ovogodišnji program interdisciplinarne manifestacije Moje, tvoje, naše istražuje temu mora kao ekosustava i mora kao resursa, pri čemu se posebno zanimanje pridaje odnosu različitih oblika organizacije povijesno prisutnih i uvijek promjenjivih ljudskih aktivnosti usmjerenih prema moru.

Na grupnoj izložbi u Galeriji Filodrammatica bit će premijerno predstavljene tri nove umjetničke produkcije. Slovenska umjetnica Robertina Šebjanič izlaže rad Jadran I: Odjeci ponora, u kojem istražuje često nevidljive zagađivače u našim vodama – morske depozite odbačenih eksplozivnih naprava i municije koji predstavljaju ozbiljnu prijetnju morskim ekosustavima i ljudskom zdravlju.

Rad La decouverte de la pourpre (otkriće purpura) riječkog umjetnika Igora Eškinje bavi se sudbinom kvrgavog volka, morskog puža koji živi na prostoru cijelog Mediterana iz čijih se oklopa od prapovijesnih vremena dobivao rijetki i skupocjeni purpurni pigment za bojanje tekstila, koji ga je već u vrijeme Rimskog Carstva doveo na rub izumiranja zbog pretjeranog izlova.

Vizualni umjetnik i modni dizajner Silvio Vujičić te arhitekt i znanstvenik Miro Roman, na izložbi će predstaviti rad Mediteransko svemirsko istraživačko odijelo, nastao uz pomoć umjetne inteligencije SOLL, kroz koji istražuju priče, materijale i uzorke u dizajnu tekstila nastale u interakciji Mediteranskog mora i stanovnika njegovih obala.

Kroz razgovor o svojim radovima i razlozima odabira tema kojima su se bavili, navedeni će umjetnici ujedno otvoriti i diskurzivni dio programa, koji je u velikoj dvorani Filodrammatice na rasporedu 7. i 8. ožujka.

Više detalja o programu možete pronaći na službenoj stranici organizacije.

S Linom Franko, umjetnicom i voditeljicom udruge RIZOM [ K ] razgovarali smo o počecima i dosadašnjim aktivnostima projekta 3RD-SPC./RP, prostoru u kojem udruga djeluje, izložbi u MMSU-u te programu koji se usporedno odvijao u dvorcu Frankopan u Kraljevici. 

Za početak, recite nam nešto o umjetničkoj udruzi RIZOM [ K ]. Kako je nastala, kojim se aktivnostima bavite i koji su vam ciljevi? 

Udruga RIZOM [ K ] osnovana je 2018. godine, okupljajući hrvatske umjetnike, arhitekte i prijatelje umjetnosti iz različitih segmenata civilnog društva. Osnovna ideja bila je sanirati prostorije dvorca Frankopan u Kraljevici te organizirati međunarodne interdisciplinarne rezidencijalne programe. Motivacija za osnivanje udruge proizlazi iz mog dvadesetpetogodišnjeg iskustva kao slobodne umjetnice u Njemačkoj. Nakon studija na Kunstakademie Düsseldorf, postala sam dijelom živahne i raznolike sjeverno-rajnske umjetničke scene, te sam željela iskoristiti svoje iskustvo i poznanstva kako bih podržala razvoj lokalnih inicijativa u Hrvatskoj i potaknula integraciju njihovih kreativnih iskustava u šire umjetničke programe.

Važno mi je bilo transformirati način na koji šira javnost doživljava kulturu, čineći umjetničke intervencije vidljivima i opipljivima za društvo te stvaranjem pluralističkih doprinosa i mogućnosti. U razgovoru s europskim i hrvatskim umjetnicima primijetila sam interes za stvaranje eksperimentalne platforme za transregionalnu i eksperimentalnu kreativnu praksu. Odlučili smo postaviti temelje za europske bilateralne kulturne transfere koji prepoznaju različite kulturne mogućnosti unutar europskih regija i zemalja, čak i u kriznim vremenima.

U suradnji s njemačkim kulturnim menadžerom i umjetnikom Andijem Slawinskim te uz pomoć transdisciplinarne rizomatske mreže europskih umjetnika, znanstvenika i lokalne zajednice, krajem 2019. započeli smo zajednički projekt 3rd-space.eu/rope. Taj projekt postao je glavna aktivnost udruge.

Naša osnovna misija bila je poticanje otvorenih, transdisciplinarnih i eksperimentalnih razmjena koje prkose geografskim i kulturološkim granicama. Umjetnički festivali, izložbe, kazališna, filmska, glazbena i književna događanja, te međunarodni rezidencijalni programi i simpoziji zamišljeni su kao dio desetogodišnjeg transdisciplinarnog programa 3RD-SPC./RP koji će trajati do 2030. godine.

Pod vodstvom Andija Slawinskog, 2020. godine osnovali smo i njemačku udrugu RHIZOM [ D ], što je omogućilo financiranje projekta uz potporu hrvatskih i njemačkih institucija.

S obzirom da je dvorac Frankopan u sklopu kojeg udruga djeluje zaštićen kao kulturno dobro, s kojim se izazovima i specifičnostima susrećete u radu unutar takvog kompleksa? 

Dvorac Frankopan, kao dio kulturne baštine, predstavlja jedinstven okvir za rad naše udruge, ali donosi i specifične izazove i zahtjeve. Kao povijesna znamenitost, dvorac Frankopan postao je snažan alat za promociju aktivnosti udruge, privlačenje publike i razvoj novih i inovativnih projekata. Rad u ovakvom prostoru zahtijeva posebnu pažnju prema očuvanju fizičkog integriteta zgrade i njezine povijesne vrijednosti. Na početku našeg rada, saniranje prostora igralo je veliku ulogu, a taj proces provodili smo u bliskom dijalogu s arhitektima i konzervatorima kako bismo osigurali da sve intervencije budu u skladu s propisima o zaštiti kulturne baštine.

Svaka promjena ili prilagodba prostora bila je pažljivo planirana i odobrena od nadležnih tijela. To je ponekad ograničilo naše mogućnosti modernizacije ili prilagodbe prostora za specifične aktivnosti udruge. Međutim, uz pomoć arhitekata, uspjeli smo zadržati povijesnu autentičnost dvorca, istovremeno osiguravajući funkcionalnost prostora za naše potrebe.

Podrška lokalne zajednice bila je izvanredna i neizmjerno važna za uspjeh naših napora. Posebno treba izdvojiti Dobrovoljno vatrogasno društvo Kraljevica koje je aktivno sudjelovalo u saniranju i održavanju dvorca te svojim doprinosom i angažmanom pomoglo u očuvanju ovog dragocjenog dijela kulturne baštine. Ova sinergija između gradskih vlasti, arhitekata, konzervatora, civilnog društva i naše udruge RIZOM [ K ] omogućila je da prevladamo izazove i stvorimo prostor koji aktivno doprinosi kulturnom životu zajednice.

3RD-SPC./RP je projekt koji razvijate zajedno s udrugom RHIZOM [ D ] iz Düsseldorfa. Na koji način su, osim po imenu, ove dvije udruge povezane?

Dvije umjetničke udruge – RHIZOM [ D ] sa sjedištem u Düsseldorfu i RIZOM [ K ] sa sjedištem u Kraljevici – čine jezgru projekta 3RD-SPC./RP. Značajan kulturni kapital grada Düsseldorfa, utjelovljen u utjecajnoj Kunstakademie Düsseldorf i brojnim istaknutim kulturnim institucijama grada, suprotstavlja se fizičkom prostoru i kreativnoj energiji Hrvatskog primorja. Čvrsto usmjeren na poticanje europskih razmjena i razvoj programa koji uzimaju u obzir regionalni kontekst, projekt stvara višeslojni kreativni prostor koji odbacuje geografska ili nacionalna ograničenja u korist međusobne povezanosti.

Ova strategija suradnje vodi se metaforom takozvanog rizomatskog pristupa: teži stvaranju prostora za dijalog i razmjenu kroz udruživanje i međusobno povezivanje većeg broja aktivnih sudionika. U prirodi se pojam rizoma odnosi na fizički predmet, korijen ili gomolj, fizičko mjesto akumulacije u kojem se energija i hranjive tvari potrebne za rast koncentriraju i raspršuju po organizmu. Pretvarajući botanički termin u umjetničku praksu, prirodno suradnički pristup spaja se sa stvaranjem utopijske mreže u kojoj se hijerarhijski odnosi ukidaju, a zamjenjuje ih prilagodljiva organska suradnja. Budući da rizom ne poznaje središte, vrh ili dno, te je istodobno povezan i autonoman, nevjerojatno je otporan i vrlo teško uništiv.

Decentralizirani izložbeni program projekta 3RD-SPC./RP ugostile su, u raznolikosti svojih ambijenata, i druge institucije: Umjetnička udruga Malkasten, galerija Art & Exhibition Space – THE POOL i projektni prostor Odradek u Düsseldorfu, kao i Nacionalni muzej moderne umjetnosti u Zagrebu, Galerija Filodrammatica u Rijeci te, po prvi put ove godine, i MMSU Rijeka.

Važan aspekt rada dviju udruga je i suradnja između sveučilišta. Pod vodstvom umjetnika i profesora Larsa Breuera, 2020. godine je inicirana suradnja između Sveučilišta HSD Peter Behrens School of Art u Düsseldorfu i Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci koja je zbog pandemije otkazana. Krajem svibnja 2023. godine grupa od 20 studenata sa HSD Peter Behrens School of Art u Düsseldorfu radila je u Dvorcu Frankopan. Suradnja je u svom planiranom obujmu realizirana u MMSU Rijeka kada su se 30 studenata triju sveučilišta, HSD Peter Behrens School of Art u Düsseldorfu, Accademia di Belle Arti di Venezia i Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci, susreli u MMSU-u u Rijeci pod vodstvom Larsa Breuera, Igora Eškinje, profesora u Rijeci, i Nemanje Cvijanovića, profesora u Veneciji, te u suradnji s 3RD-SPC./RP (Linom Franko i Andijem Slawinskim, op. ur.). Kroz radionicu uz temu Poetski prijevod, zajednički su predstavili svoje rezultate javnosti 30. svibnja 2024. godine u MMSU-u.

Projekt je pokrenut 2019. godine, prije pandemije COVID-19, i sada je u svojoj petoj godini. Unutar nepredvidljivih okolnosti u kojima ste se zatekli, kako se projekt razvijao i mijenjao s obzirom da se radi o internacionalnoj platformi? 

Projekt 3RD-SPC./RP je trebao biti pokrenut u sklopu službenog programa Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture te se, uz sudjelovanje četrdesetak međunarodnih umjetnika iz različitih područja, održati ljeti 2020. u Dvorcu Frankopan u Kraljevici. Međutim, odgovarajući na pojavu pandemije bolesti COVID-19, projekt je redizajniran i implementiran s tematskim podnaslovom Otvorenje bez ceremonija – europska umješnost u vrijeme korone. Odvijao se u pet odvojenih epizoda u kojima su umjetnici kroz različite medije istraživali ulogu kulture i umjetnosti u kriznim situacijama, utjecaj aktualne krize na društvo te razmjere njezina utjecaja na produkciju i koncepciju umjetničkog stvaralaštva, Događanja organizirana od kolovoza do prosinca 2020. okupila su manje skupine međunarodnih predstavnika različitih umjetničkih područja te filmske i snimateljske timove. U tom su procesu nastali individualni umjetnički prostori eksperimentalnih istraživanja koja nisu izravno uključivala publiku, nego su umjesto toga publici predstavljena na web stranici projekta. Nacionalni muzej moderne umjetnosti u Zagrebu, poštujući stroge epidemiološke mjere, omogućio je jedino javno predstavljanje projekta 3RD-SPC./RP 2020. u Hrvatskoj.

Drugo izdanje 3RD-SPC./RP nadovezalo se na rezultate i iskustva projekta iz prethodne godine, a cilj mu je bio pronaći odgovor na pitanje: kako europskom društvu u cjelini omogućiti pristup ukupnosti bogatog iskustva kontinenta, odnosno na koji način postići prostorni i vremenski kontinuum u kojem će se čvrsto nastaniti “mjesta” novo etabliranog identiteta bez geografskih granica. Transdisciplinarne razmjene korištene su za prikupljanje inovativnih narativa i stvaranje novih, zajedničkih narativa koji mogu reflektirati cjelovitost Europske unije. Manifestacije u ljeto 2021. godine uključivale su niz umjetničkih intervencija nastalih u okviru 3RD-SPC./RP – no. 2 na temu E U / ropa – Konsonanca kao odgovor na disonantni svijet.

U okviru trotjedne umjetničke rezidencije u Dvorcu Frankopan, dvanaest europskih umjetnika i umjetnica predstavilo je umjetnička djela u kojima su se bavili konceptima kognitivne disonance u stanjima sukoba uzrokovanih dužim kriznim razdobljima, kao što su pandemije te nemogućnostima slobodnog izbora i ostvarivanja vlastitih želja i potreba u tim okolnostima.

Treće izdanje projekta 3RD-SPC./RP bilo je posvećeno konceptu identiteta i po prvi puta je kao korporacijski projekt održano u obje države, Hrvatskoj i Njemačkoj. Polazeći od razmišljanja austrijske pjesnikinje Ingeborg Bachmann o “pišućem JA”, iz njenih predavanja objavljenih u knjizi Frankfurter Vorlesungen (Frankfurtska predavanja), istraživali smo različitu prirodu vlastitih “JA” – sve do njihova rastakanja – kroz nekoliko umjetničkih žanrova s fokusom na vizualne umjetnosti, glazbu, performans i fotografiju. Trideset europskih umjetnica i umjetnika provodilo je svoje projekte i programe na tri lokacije in situ – u Filodrammatici u Rijeci, u dvorcu Frankopan u Kraljevici i u izložbenom prostoru Art and Exhibition Space – THE POOL u Düsseldorfu. 

Polazište za četvrto izdanje projekta 3RD-SPC./RP bila su temeljna pitanja koja proizlaze iz opće teorije relativnosti, a koja su utjecala na umjetnike kao misaona i osjećajna bića. Uz tematski naziv Vremenska dilatacija i EU/ropa – pitanje perspektive?, sudionici su kao temelj svojih rasprava koristili znanstvene spoznaje opće teorije relativnosti, koja tvrdi da vrijeme prolazi različito za pojedine promatrače ovisno o njihovu relativnom položaju u gravitacijskom polju ili relativnim kretanjima. U ovom kontekstu, to je služilo kao parabola koja je Europljanima pokazivala da je njihovo sudjelovanje u zajedničkom kulturnom i političkom životu nužno.

Ljetni program četvrtog izdanja uključivao je različite lokacije po cijeloj Kraljevici. Jedinstveni obalni krajolik, obilježen brodogradilištem starim 300 godina i rafinerijom iz Titovog doba, pružio je neobično okruženje za transdisciplinarne umjetničke i diskurzivne intervencije poput koncerata, zvučnih performansa, plesnih izvedbi, murala, prostornih i video instalacija, kao i urbanih intervencija. Jesenski program održan je u novouređenim prostorima gradskog areala Breuer Höfe, u bivšoj radničkoj četvrti Wuppertala. Raznoliki interdisciplinarni program projekta nastavio se razvijati i razrađivati.

Izložba Tišina vjetra – The Poetry of Multilingualism tematizira prijevod, odnosno (ne)mogućnost prijevoda koja onda otvara prostor za istraživanje drugačijih načina povezivanja. Kako se ova tema nadovezuje na širu temu projekta, a to je stvaranje trećih prostora?

Pojam “third space” ili treći prostor utemeljen je u konceptima filozofije, sociologije, prava i arhitekture. U smislu stvaranja zajednice, pojam treći prostor podrazumijeva socijalna okruženja koja su kroz svoju neformalnost i funkciju potpuno različita od doma kao prvog ili radnog mjesta i škole kao drugog prostora te su time izuzetno važan dio čovjekove svakodnevice. U današnjem globaliziranom društvu, kreativna strana ljudskog bića izložena je stalnim i vrlo složenim vanjskim utjecajima koji je često paraliziraju i na taj način pojedinca kao kreatora pretvaraju u pasivnog promatrača. Treći prostor je mjesto na kojem se kreativnost može razvijati i trebao bi biti onaj dio čovjekovog postojanja koji ga ispunjava, daje mu energiju i oslobađa sve njegove potencijale.

Osnovni cilj projekta je stvoriti ponavljajuće treće prostore u međuprostoru kultura. Takva mjesta presjeka nalazimo i u fizičkim i u virtualnim prostorima u kojima umjetnici iz raznih zemalja istražuju različite oblike kulturnog izražavanja, uključuju publiku kako bi javnosti omogućili bolje razumijevanje umjetnosti i kulture.

Ovogodišnja tema prijevoda i (ne)mogućnosti prijevoda time se direktno nadovezuje na širu temu stvaranja trećih prostora u kontekstu globalizacije, pri kojoj teritorijalne granice postaju fluidnije, a kulture podliježu hibridizaciji. Uslijed brzog tehnološkog razvoja nastaju nove dinamične kulturne strukture temeljene na jezičnoj razmjeni. U tom kontekstu, pitanje može li se jezik, kao jedan od temeljnih aspekata nacionalnog identiteta, promatrati izolirano od utjecaja drugih kultura, postalo je za nas iznimno važno. Željeli smo istražiti na koji način evolucija digitalnih komunikacijskih sredstava oblikuje i mijenja kulturne i društvene identitete te ove godine obraditi sveobuhvatni kontekst spajanja različitih kultura u zajedničkom geografskom prostoru i njihov međusobni odnos na temelju dva koncepcijska modela, izložbe u MMSU-u posvećene prijevodu i paralelnosti te izložbe u Dvorcu Frankopan s temeljem na višejezičnosti i simultanosti.

Tradicionalna koncepcija prevođenja obično se odnosi na doslovnu zamjenu teksta na jednom jeziku tekstom na drugom jeziku. Međutim, pojam prevođenja uvelike nadilazi prijenos tekstova. Prijevod ne mora nužno odražavati jednoznačnost u smislu izjavne logike i može si dopustiti slobodu do mjere da njegovi povratni prijevodi budu sasvim lišeni značenja ili u najmanju ruku ne sasvim razumljivi. U okviru interdisciplinarnih umjetničkih procesa, jezik se može raznoliko prevesti, djelomično prevesti ili uopće ne prevesti kako bi se ponovno definirala njegova uloga u glazbi, plesu, likovnoj umjetnosti i filmu. Prostorne instalacije mogu pronaći svoj pandan u plesu ili putem filma prenositi emocije koje su prethodno bile posuđene iz slikarstva. Kada definiramo kulturu kao dinamičan proces stalnih pregovora o razlikama i nesuglasicama, stupanj prijevoda u širem smislu postaje paradigma posredovanja, koje se odvija ne samo između jezika samih, već u konačnici između kultura. Na kraju, pokušaj prevođenja između (umjetničkih) djela i publike ključni je aspekt umjetničke medijacije u muzejima.

Usporedno s izložbom u MMSU-u, u dvorcu Frankopan se odvija drugi dio programa koji se razvijao eksperimentalno u suradnji s lokalnim plesnim ansamblom i pjevačkim zborom. Recite nam malo više o suradnji s lokalnom zajednicom. 

Suradnja s lokalnom zajednicom za nas je veliki izazov još od pokretanja projekta. Kako su prve dvije godine protekle u znaku Covida, suradnja s lokalnim organizacijama nije bila moguća. Ovogodišnja suradnja započela je u okviru performansa Bez zvuka mlade trinaestogodišnje hrvatske plesačice Andreje Plovanić, koja je pod vodstvom iransko-njemačke umjetnice Linde Nadji istražila mogućnost sinergije skulpture i tijela putem pokreta te implementiranja tih istih skulptura (koje su tijekom performansa preuzele ulogu rekvizita) u radove ostalih umjetnika.

Suradnja s plesnim ansamblom i zborom u Dvorcu Frankopan bila je ovog ljeta otežana zbog istovremenih intenzivnih aktivnosti, kao što su plesni kampovi i ljetni festivali. Taj dio programa smo odlučili prilagoditi i nastavit ćemo raditi na njemu u budućnosti.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Izložba prikazuje radove nastale u okviru projekta Rijeka 2020 – Europske prijestolnice kulture te su rezultat dvogodišnjeg istraživanja biljnog svijeta koji nastanjuje napuštene industrijske prostore Rijeke.

“Ishodište za cjelokupni projekt je potreba promišljanja grada u trenutku krize. U tom kontekstu korov postaje točka iz koje promatram novonastale dinamike i odnose u urbanim prostorima”, stoji u izjavi autora. Napominje i kako je korov kao termin problematičan jer predstavlja ljudsku konstrukciju koja označava neželjenu populaciju biljaka u određenom prostoru dok iz perspektive prirodnih znanosti takva distinkcija ne postoji. “Upravo taj paradoks odnosa prirode i kulture postaje središnji dio mog interesa”, podcrtava i dodaje kako su u ovim radovima uloga ljudi kao subjekata i biljnog svijeta kao pozadine zamijenjene.

Igor Eškinja živi i radi u Rijeci. Diplomirao je slikarstvo u klasi prof. Carla Di Raca, 2002. godine na Accademia di Belle Arti u Veneciji. Eškinjini radovi su bili uključeni u brojne međunarodne izložbe, između ostalog na izložbu Manifesta 7, 28 Grafični Biennale, Rearview Mirror, Power plant, 8 Ways to Overcome Space and Time, kao i samostalne izložbe The Day After (Federico Luger Gallery, Milano, 2011); Interieur Captivant (MAC/VAL Museum, Vitry, 2012); Quixote (MUWA, Graz, 2014). 

Istraživanje i produkcija umjetničkog rada je u organiziaciji udruge Drugo more, dok je kustos dubrovačkog izdanja izložbe Slaven Tolj.

Izložba ostaje otvorena do 31. svibnja 2024.

U međuvremenu se u njoj odvilo koš i još života. Od mrvica koje su dotakle samo jednu mene, mali niz: u toj sam zgradi posjećivala programe Saveza udruga Molekula kad sam tek doselila u Rijeku. Neko sam vrijeme u njoj radila. Imala probe s gitaristom, na našim počecima. Danas tamo jednom mjesečno odlazim na sastanke book cluba. Iza zgrade šećem psa. Posjećujem prijatelje. No, nisam znala tko ju je gradio, nisam znala koje sve prostore skriva, nisam znala da je cijela njena ulica nekad zaudarala po vinu. Sad, kad pišem ovaj tekst, čini mi se da zgrada Ivexa, kako ju se kolokvijalno zove (jer Ivexa odnosno Istravinoeksporta tamo više nema) reprezentira mnogošto toga što u ovom gradu ne valja – neriješeni vlasnički odnosi, izostanak planova, izostanak investitora za planove, uslijed svega navedenog propadanje i/ili čudni status quo. I iako je upravo status quo omogućio da Ivex postane važno mjesto riječke kulture, nešto mi daje naslutiti da će se on uskoro promijeniti.

Zgrada je dakle izgrađena početkom 1960-ih, na čak 6 000 kvadrata, kao pogon za doradu i preradu vina poduzeća Istravinoeksport. Projektirao ju je slavni arhitekt Lavoslav Horvat, jedan od najcjenjenijih projektanata industrijske gradnje u Jugoslaviji. No, tijekom godina je procijenjeno da zgrada nema spomeničku vrijednost što bi bila osnova za njenu zaštitu. 

Nakon godina djelovanja Istravinoeksporta, u novijoj eri obilježenoj prelaskom dijela industrijske baštine u ruke Grada Rijeke i bezidejnošću o tome u što tu baštinu prevesti (vjerojatno potaknutom i nizom realnih ekonomsko-pravnih izazova), kultura je ta koja je polako naseljavala Ivex. Na drugi kat zgrade krajem 90-ih ulaze arhitekti Randić i Turato, na prvom je katu neko vrijeme boravila Akademija primijenjenih umjetnosti, 2007. u te prostore useljava tada osnovani Savez udruga Molekula čije članske organizacije izvode razne javne programe i postaju dom alternativne, suvremene i urbane scene grada, da bi po preseljenju Molekule u Filodrammaticu i Palach 2014. godine u njihove prostore ušli umjetnice i umjetnici s nekima od kojih razgovaram i u ovom tekstu. 

Ponovno šećem po katovima prednjeg dijela zgrade. Kao jednu od važnih godina za kulturu pamtim 2017./2018. kad na drugi kat useljava RIJEKA 2020, tvrtka zadužena za provedbu projekta Europske prijestolnice kulture. Do njihovih se formiraju uredi DeltaLaba, projekta koji je u sklopu EPK razvilo Sveučilište u Rijeci, dok je nekadašnje arhitektonske urede zauzeo HNK Ivana pl. Zajca. Na prvom katu neko je vrijeme djelovao kao izvedbeni, a danas kao prostor za probe djeluje Zajc Lab istoga kazališta, u prizemlju je “Zajcovo” skladište i radiona. S druge strane hodnika galerijski je prostor DeltaLaba, a u njegovom nastavku rezidencijalni prostori nastali u sklopu Urbanih studija, sa spavaonicom za 12 osoba, dnevnim boravkom, kuhinjom i dvije kupaone. Ne zaboravimo i urede Planinarskog društva Kamenjak na prvom katu, kao i činjenicu da se u današnjem Zajc Labu ranije nalazila teretana. Zgradom je godinama upravljao Grad Rijeka, iako pod ne posve jasnim vlasničkim okolnostima, da bi prije par godina u sudskom sporu ona pripala Luci Rijeka, dioničkom društvu za usluge u pomorskom prometu, lučke usluge, skladištenje roba i špediciju. Iako je zgrada još prije desetak godina predviđena za rušenje, a na njenom je mjestu trebao nastati blok poslovno-stambenih zgrada (na natječaju iz 2013. godine pobijedilo je rješenje studija 3LHD), srećom, do 2023. ništa od planova nije se realiziralo, pa danas ovdje još uvijek imam s kim razgovarati. 

Moji su sugovornice i sugovornici dizajnerice Ana Tomić (MKF&AT) i Ana Labudović (RISO i prijatelji) te vizualni umjetnik Igor Eškinja koji prezentiraju artist-run-space ateljee na 500-tinjak kvadrata prvog kata zgrade, zatim Bruno Velčić i Andrej Kljun koji predstavljaju kolektiv okupljen oko radioničkog prostora RiUse sa stražnje strane zgrade te Vinko Golembiowski ispred Music Boxa udruge Ri Rock koji se, također u stražnjem dijelu zgrade, nalazi u njenom drugom krilu.

Sve ih pitam postoji li kohezija na razini zgrade; svi se slažu da je posljednji put potencijal za to postojao u vrijeme rada EPK, kad ju se u većoj mjeri koristilo za razne javne programe i kad je privlačila različite publike. No, ne i danas. Ana Tomić napominje da se zgrada zapravo nikad nije koristila na jednak način, da nema zajednički, javni prostor, niti se njome zajednički upravlja. Ana Labudović pak ističe činjenicu da postojanje različitih dionika stvari čini praktičnima, pa nekad nešto u RiUseu popravlja i izradi, u galeriji DeltaLaba održi program ili izložbu, a u rezidencijalni prostor smjesti umjetnike. Slično kažu i Vinko Golembiowski i RiUse ekipa.

Dakle, što se u zgradi radi? Možda je najlogičnije krenuti od Music Boxa, najstarijeg stanovnika.

Šezdesetak Music Boxovih kvadrata čine uredski/primaći prostor te dvije zvučno izolirane prostorije za probe bendova. Iako skriven u stražnjem dijelu zgrade, s neuglednim pristupnim putom zakrčenim automobilskim parkiralištem s jedne, a skladištima i kontejnerima s druge strane, Music Box djeluju prilično živo i svježe – ima svoju rasvjetu, svoje grafite, klupice na ulazu. I unutra je tako: za vrijeme mog posjeta, prostorom prolaze otac sa sinčićem koji se raspituje za najam bas gitare, dvije mlade žene uvježbavaju božićne pjesme na električnom klaviru, mladić Mateo za kojeg saznajem da je član udruge vrzma se naokolo s pitanjima. Kasno je popodne, pao je mrak, većina grada već slavi Božić, pa zbog ove izmjene lica i generacija zaključujem: Music Box na glazbenoj je sceni bitan.

Vinko Golembiowski priča mi kako je Music Box u Ivexovu zgradu uselio 2011., nakon prvog pokušaja naseljavanja jednog atomskog skloništa na riječkoj Kozali. Taj je prostor bio vlažan, gotovo je uništio opremu koja se tamo držala, nije bio zvučno izoliran, stanari su se bunili zbog buke i Grad je ubrzo ponudio ovaj začudan prizemni prostor s pogledom na skladišta i kontejnere. I njega je bilo potrebno urediti, što je dijelom učinio Grad, a dijelom sama udruga Ri Rock. Kroz godine, udruga je uložila tko zna koliko vlastitih sredstava jer su željeli funkcionalne prostorije opremljene za probe bendova, jam sessione, tečajeve (gitara, bas, bubnjevi, klavijature, pjevanje, udaraljke), grupne radionice. “To se zapravo sve ovdje i dešava. Tečajevi su se u međuvremenu iz Music Boxa prelili na cijelu udrugu Ri Rock jer smo shvatili da je naša odgovornost graditi nove naraštaje koji će pak graditi glazbenu scenu. Kao Ri Rock, već imamo istoimeni festival, radimo koncerte, ali trebaju nam i akteri na sceni koji će djelovati kroz sve te festivale, koncerte, prostore. Upravo to gradi se u Music Boxu. Jedna je linija te ‘gradnje’ ta da ljudi prostorije koriste za probe ili kao djeca dolaze na tečajeve, a druga ta da ih kroz volontiranje uključujemo u našu zajednicu. Drugo što se godinama stvara počelo je s festivalom Delta Summer Street session, koji je počeo na betonskom košarkaškom igralištu preko puta zgrade, a zatim preselio ispred samog Music Boxa. On je postao mjestom okupljanja velikog broja ljudi koji nisu bili korisnici Music Boxa nego posjetioci svega što se ovdje proizvodi. Iako smo od Delta Summer Street Sessiona, koji je u jednom momentu nabujao na serije koncerata, odustali jer je previše crpio naše kapacitete, danas od javnih događanja za neku vrstu popularizacije i promocije prostora i rada koji se u njemu dešava organiziramo i Dan otvorene probe, što također održava zajednicu. Zadnjih je godina rezultat taj da sa svojim bendovima na Danu otvorene probe nastupaju i naši nekadašnji polaznici Ri Rock akademije, s vlastitim bendovima”, priča Vinko.

Pun je optimizma. I ponosan na rad udruge. Spominje kako je ljetos volonter Filip pred ulazom u Music Box izradio “rock oazu”, prostor za odmor i druženje s klupicama i drvećem koje stvara hlad. “Music Box osnovan je da bude ‘socijalna’ pomoć mladim glazbenicima i bendovima. U tome im pomažemo na sve moguće načine: organizirali smo tečajeve kako biti u bendu, kako nastupati na bini, kako komunicirati s organizatorima koncerata, kako raditi promociju i marketing, što radi tonac a što merch guy, kako se unutar benda raspodjeljuje posao… Ovdje dajemo i informacije poput kako riješiti papire kad se na turneju putuje u inozemstvo… I jako nam je važno da se svi ti mladi budući glazbenici i glazbenice ovdje ili na jam sessionima vide, upoznaju, da znaju tko su i drugi akteri na sceni.” Pitam Vinka postoji li veza između bendova koji su nastajali u Music Boxu i nastupa na Ri Rock festivalu, vodi li jedno drugome. Odgovara s ponosom da svakako vodi. Pitam, jer ne znam, koji su trenutno kul riječki bendovi. Nabraja, od punka Krletka, Johnny Quid, Totem, Morska bolest, Žulj, od metala Nekroza, Omnivor… Mnogi su počeli u Music Boxu. “U 18 godina rada udruge napravili smo vau stvari. I ne samo to, imamo velike planove za budućnost. Upravo smo Gradu predali harrypotter debelu knjigu prijave na natječaj za upravljanje Palachom. Hrpetina je tu planova. A za Music Box? Pa evo, nisam siguran. Stalno nam je nad glavom to pitanje hoće li se zgrada rušiti. Trenutno prokišnjava, što nam stvara izuzetno velik problem. Ako se prostor uništi, neće se lako spasiti”, kaže Vinko.

Hoće li se zgradu pustiti da propadne pa je rušiti ili prodati? Dvaput se tijekom razgovora s “deltašima” spominjalo da su je ove godine obilazili iz tvrtke čije je ime postalo riječki sinonim za nekretnine i ulaganje. Riječ je o grupaciji Lürssen poznatoj po gradnji vojnih brodova i megajahti koja u Rijeci gradi luku za nautički turizam i time definitivno mijenja vizuru sadašnje rive, masovno kupuje i preuzima nekretnine, važan je partner Sveučilištu, od prije nekoliko godina je i vlasnik hotelskog lanca LRH… Iz Lürssena su obilazili i najmlađeg stanovnika zgrade, prostor RiUsea. Radiona RiUse također se nalazi u stražnjem dijelu, na 135 kvadrata. Otvorena je u proljeće 2019., uz podršku EU projekta Forget Heritage kao centar za ponovnu upotrebu u kojem od otpadnih materijala, prije svega plastike i drva, nastaju novi proizvodi. U projektnoj fazi RiUse je vodio Savez udruga Molekula, kojeg je Grad Rijeka kao svog partnera odabrao na javnom natječaju. Voditelj projekta bio je Luka Rodela, na obradi plastike radila je Tanja Blašković, a drveta Marin Šuljić. Ideja je bila ponovnom uporabom stvarati nove proizvode koji imaju praktičnu svrhu. Od projektnog novca nabavljeni su dijelovi za alate i strojeve za recikliranje plastike, bilo je zamišljeno da će se kroz rad RiUsea provlačiti istraživačko-umjetnički projekti, vršiti se edukacija, suradnja sa srednjim školama… Međutim, svjetska pandemija stopirala je te aktivnosti. 

U RiUseu nas danas dočekuju umjetnik i “praktičar” Bruno Velčić te jedan od članova zajednice koja se formirala oko RiUsea, Andrej Kljun. Prostor je u radnom smislu itekako živ: na zidovima, stolovima, policama i u kutovima mnoštvo alata za obradu drveta i željeza, strojeva kojima ne znam naziv, željeznih konstrukcija, drvnog materijala… Radiona. Nema, međutim, plastike; Bruno kaže da se stroj za obradu plastike pokvario davno i danas stoji nekorišten. On sam u prostor je došao 2020., sa svojim projektima dijelom iz polja umjetnosti, dijelom iz “realnog” građevinskog sektora. Svjedok je organskog stvaranja neke nove, neplanirane zajednice koja danas prostor koristi na drugačiji način no što je prvotno zamišljeno. “RiUse je mutirao u neku drugu ideju, zadrugarstvo svoje vrste”, kaže Velčić. On dizajnira i izrađuje konstrukcije od drveta i željeza; pitam za primjer, pokazuje željeznu konstrukciju za stepenice odmah pored stola za kojim razgovaramo, a nabraja i ograde, pergole, kućice, terase, pristupne rampe za osobe s invaliditetom. Pored njega, tu najčešće radi i stolar Šimun koji nekad izrađuje skulpture, a nekad neke sasvim praktične predmete. 

“Kroz godine, tu se šivalo predmete od kože ili starih biciklističkih guma, Morena je plela makramee, radilo se u plastici, željezu, drvu, izrađivale se drvene lule, radila se scenografija za film… Mislim da je kroz prostor prošlo 50-ak ljudi s različitim praksama, a neki od njih još ga uvijek koriste. Prešlo se iz djelatnosti ponovne uporabe, koja se pokazala kompliciranom za provedbu, u prostor u koji se može doći, stvarati, dijeliti znanje, učiti, eksperimentirati, prostor u kojem na raspolaganju imaš alat i radnu atmosferu”, nastavlja Andrej Kljun. “I to na principima solidarnosti, suradnje, dijeljenja znanja, DIY-a. Zajednicu oko RiUsea čine ljudi koji dijele ovaj specifičan interes, koji se znaju s drugih projekata ili pripadaju i nekim drugim, alternativnim, urbanim zajednicama. Rekao bih da na formiranje naših odnosa utječu ideje anarho-sindikalizma, a svakako DIY kulture. Tu ne možeš doći da ti netko nešto odradi. Ne, dođeš i radiš sam, ali možeš dobiti podršku, alate, znanje, ruku. Kada i kako? Pa radno vrijeme  prilično je fluidno, ljudi dolaze i odlaze, ovdje nitko nije stalno zaposlen, najbolje je javiti se direktno Bruni”, kaže Kljun. Velčić potvrđuje – ako se uspostavi zajednički interes ili srodnost ideja, svi su dobrodošli, prostor je otvoren. I briga za prostor također mora biti dijeljena. No daleko je to od masovnosti. Pitam ga jesu li ikad radionu kroz javna događanja pokušali popularizirati. Kaže da osim službenog otvorenja prostora takvih ambicija nije bilo. “Nisam siguran što bi točno javna događanja u ovom smislu bila, što bismo pokazali. Ne postoji ni neki plan. Ne znamo koja je budućnost zgrade. Znam da nam je prostor na raspolaganju do 5. mjeseca 2024. Ne može se zbog toga planirati. Tu smo dok jesmo”.

Tu su dok jesu i umjetnici koji vode prostore na prvom katu prednjeg dijela Ivexove zgrade. Razgovaram s nekima od njih, dvoje su starosjedioci. Otkud oni ovdje? Igor Eškinja prisjeća se da su, kad se prenijela vijest da će SU Molekula odseliti iz zgrade, svi oni bili u različitim fazama života i rada, ali da im je zajednička bila potraga za prostorom. On je tada kao atelje koristio gradski prostor u Vodovodnoj ulici, bivšu ljevaonicu, tražio je drugi, bolji. Kroz razgovore s Gradom, kroz koje je bilo važno ustanoviti da za bivši Ivex nemaju neke druge planove u bliskoj budućnosti, dogovoreno je da ako se skupi dovoljan broj onih kojima prostor treba, bivše uredske i izvedbene prostore Ivexa mogu preuzeti pod sličnim uvjetima i ugovorom kakav je s Gradom imao SU Molekula. Ekipa se formirala organski: svi si se ti umjetnici_e i dizajneri_ce znali sa scene, s javnih događanja koja su zajedno pohodili, nemali broj njih upravo u prostorima Ivexa za djelovanja SU Molekula. Tako 2014. godine na Deltu useljavaju umjetnice i umjetnici čija su imena poprilično javno znana: Igor Eškinja, Milijana Babić, Fokus grupa (Iva Kovač i Elvis Krstulović), Nemanja Cvijanović, Ana Tomić i Marino Krstačić-Furić, Sanja Stojković i Tomislav Brajnović. Dodajem da su kroz prostor prošli i Nika Rukavina i kolektiv Tipsy, pridružili su se i Nadija Mustapić, Toni Meštrović i Ana Labudović, a gotovo svi oni i danas djeluju na adresi Delta 5. 

Iz formalnih su razloga osnovali udrugu Delta 5 (koja nikad nije imala intencije da postane umjetnički kolektiv, iako s to pitanje provlači kroz dokumentarac koji je pratio naseljavanje prostora, Obilje umjetnosti Marina Lukanovića), a prva im je zajednička investicija bila prekrajanje prostora kako bi on najbolje poslužio potrebama onih koji su ga naselili. Promišljalo se tko što treba; netko je imao potrebu za manjim prostorijama, netko za većima, a jedna je postala društvena, zajednička prostorija, s namjerom da oni s manjim uredima koji povremeno imaju potrebu izvoditi veće produkcije radova to mogu u društvenoj, ali i s otvorenom mogućnošću izvedbe javnih programa. No, kako podvlači Ana Tomić, za razliku od djelovanja SU Molekule, kod njih nikad nije postojala intencija da se ovi prostori koriste za javne prezentacije njihovog rada, bar ne u onom smislu u kojem najčešće razmišljamo o javnosti programa. Nadopunjuje ju Eškinja koji kaže da, iako prostor nema funkciju javnog, on jest javan u smislu da ima otvorena vrata, a javan je i rad koji se u njemu dešava. 

Iako kolektiv dakle nisu, članovi udruge Delta 5 djeluju po kolektivu srodnim drugarskim principima. “Naravno da je u ovih 9-10 godina ostvaren niz prirodnih suradnji nas koji ovdje radimo, no ono što je bitno jest da su stvoreni zaista kvalitetni međuljudski odnosi. To nije mala stvar. Ako govorimo o zajednici u širem smislu, kad smo u prostor ulazili, zaista smo pokušali razmišljati o ljudima, ne samo tko se bavi likovnom umjetnošću pa da to bude hrpa ateljea, nego tko bi zapravo bio dio tog radnog kolektiva, da prostor bude smislena cjelina, da osobe imaju sličan senzibilitet prema urbanoj, suvremenoj kulturi. Kroz vrijeme se pokazalo da je to bila OK odluka. Bila je to neka vrsta intuicije”, kaže Eškinja. Pitam, koji su to elementi neke njihove “logističke” suradnje. Dobivam odgovor da je to niz zajedničkih odluka poput hoće li zajedno jesti i što kuhati, tko brine o higijeni, tko o tome da su svi ručnici i krpe čisti, da uvijek ima toalet papira, da se javljaju na zajednički mail. 

Ipak, kad dođe do ozbiljnijih problema, nemaju najmodavca kojem se mogu obratiti jer ugovor o najmu nemaju. Imaju usmenu potvrdu da u prostoru mogu ostati do kraja 2024. Najam još uvijek plaćaju Gradu Rijeci, iako je prostor vlasništvo Luke. “Kad smo prije dvije godine imali požar, Grad je poslao svoju inspekciju, Luka svoju, osiguravajuće kuće svoje, agencija zadužena za održavanje nekretnina svoju…  Većina njih nije ni znala da je netko u zgradi. Nama je to bio kritičan moment u smislu, desio se neki problem, a ne znaš kome se obratiti”, prisjeća se Eškinja. “Bitno je samo reći da mi ovaj prostor ne skvotiramo, plaćamo ga. No mi smo samo jedna karika u lancu problema i nejasnoća oko ove zgrade. I također, iako plaćamo povlaštenu najamninu, novac za ovaj prostor ne vučemo ni iz natječaja ni iz projekata; plaćamo je svojim novcem. Da moramo plaćati komercijalnu cijenu, morali bismo otići”, kaže Tomić. Dopunjuje Eškinja: “Kad smo došli, te 2014., ideja je bila da će se sve ovo rušiti. U međuvremenu je prošlo deset godina. Kamo sreće da prođe još deset.”

Postavljam im retoričko pitanje: koliko su prostori kao što je zgrada Ivexa bitni za razvoj urbane umjetnosti i kulture? “Kad nemaš prostor, bilo kakvo djelovanje je rascjepkano, nemaš kontinuitet razvoja jer ne možeš okupiti ljude na jednom mjestu. Mislim da je u gradu koji je imao i više takvih prostora, a više ih baš nema, jako bitno zadržati ga i razvijati kao nezavisan i nekomercijalan prostor u kojem se ljudi mogu umrežavati, okušavati, (ne)raditi”, kaže Ana Labudović. Slažem se. Riječke “rupe” u prostoru, u kojima su nicale specifične (kulturne) zajednice, nešto su po čemu je ovaj grad posljednjih desetljeća bio prepoznatljiv. Urediti te “rupe” – da. Uništiti uspostavljene zajednice – nemojte!

Reportaža je dio temata o prostorima za kulturu koji se razvijaju unutar lokalnih specifičnosti i koji se odmiču od dosada priznatih i prepoznatih modela rada na nezavisnoj kulturnoj sceni.

Botanički vrt PMF-a u Zagrebu osnovan je 1889. godine na inicijativu profesora botanike na zagrebačkom sveučilištu. Godine 1971. zaštićen je kao spomenik parkovne arhitekture i dio je Lenucijeve potkove, a zemljište na kojem se nalazi darovao je Grad Zagreb kako bi Vrt bio dostupan svim građanima. I bio je dostupan više od 120 godina – da bi neki dan bilo objavljeno da se uvodi naplata ulaznica. U petak navečer (ako nemate društveni život kao ni ja) mogli ste na Facebook stranici Botaničkog vrta pratiti žustru raspravu o ovoj neočekivanoj odluci. “Slijedom svih nedaća koje su nas sustigle, dugova koje moramo namiriti te nemalih popravaka i obnova koje nam slijede, uz suglasnost i odobrenje svih nadležnih od ove sezone uvodimo skromnu naplatu ulaza u Vrt,” stajalo je u objavi, uz napomenu da će redovita ulaznica koštati “skromnih” 10 kuna.

Dok su neki Facebook pratitelji pozdravili uvođenje naplate, navodeći da većina botaničkih vrtova u svijetu ionako ne omogućuje besplatan ulaz (što nije sasvim točno), drugi su kritizirali odluku da se prekine stoljetna tradicija otvorenosti i dostupnosti Vrta svima bez obzira na imovinsko stanje, te da se teret održavanja i obnove prebaci na građane – iste one građane koji već plaćaju najveći prirez u državi (kojim bi se, barem u teoriji, trebalo financirati održavanje spomenika parkovne arhitekture). Doista se čini u najmanju ruku neosjetljivim apelirati na suosjećanje i udariti po džepu građanke i građane koji u vlastitim kućama ili zgradama također moraju poduzeti “nemale popravke i obnove,” jer grad u kojem žive očito ne smatra da je išta od navedenog njegova odgovornost.

U svakom slučaju, kako su se reakcije na Facebooku množile, tako je spremnost Botaničkog vrta na raspravu opadala: administrator stranice najprije je obrisao sve kritički nastrojene komentare, da bi nedugo nakon toga obrisao čitavu objavu, čime je uklonjena i sama informacija o uvođenju ulaznica (još uvijek je dostupna na web-stranici Vrta, dok je Facebook stranica za vrijeme pisanja ovog teksta u cijelosti deaktivirana). Pretpostavljam da je cijela priča puno kompleksnija od onoga što smo imali prilike pročitati u virtualnoj sferi, i nije mi namjera ovdje ulaziti u problematiku financiranja i upravljanja baštinom. Ipak, spominjem to jer je ova kratka ali burna “botanička drama” potvrdila da je riječ o prostoru koji je građanima i građankama izrazito bitan, pogotovo u kontekstu neprekidnog smanjenja, devastacije i privatizacije zelenih površina. Kao što pokazuju brojna istraživanja, boravak u prirodi povoljno djeluje na mentalno i fizičko zdravlje, a ljudi koji žive u gradovima s više zelenila zadovoljniji su životom i manje tjeskobni (što smo, vjerujem, svi osvijestili tijekom lockdowna).

Blagotvornog učinka zelenila svjestan je i umjetnik Željko Kipke, koji je određeni period nakon operacije kralješnice, u svrhu oporavka, proveo upravo u zagrebačkom Botaničkom vrtu (zamislite koliko bi ga to koštalo da je morao plaćati ulaznice!). Svoje šetnje i razmišljanja uobličio je u rad Botanički dnevnik, čija je najnovija inkarnacija predstavljena u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar u sklopu izložbe Umjetnički život biljaka koja okuplja sedam umjetnika/ca. Uz Kipkea, tu su Dalibor Martinis, Ana Belošević, Igor Juran, Ela Štefanac, Damir Babić i Igor Eškinja, a kustos je Vanja Babić.

Kipkeov rad uključuje eksperimentalni film i instalaciju (21 slika, tlocrt, readymade ploča s natpisom Nezaposlenima ulaz zabranjen) koji su nastali na temelju autorovih rehabilitacijskih šetnji. Sam film posjeduje određeni amaterski šarm: Kipke-pacijent snima i narira svoj boravak u parku, koji Kipke-umjetnik zatim rekonstruira, iscrtavajući svojevrsnu psihogeografiju Botaničkog vrta. Akromatske, pomalo nadrealističke slike su numerirane i označavaju određene “postaje” u parku (čiji prostor sada poprima apstraktni, gotovo matematički karakter), tvoreći tako umjetnikovu intimnu kartografiju.

Biljno-meditativnu poetiku nalazimo i u video radu Drvo ginko – pitanje br. 8: Treba li budućnost mene? Dalibora Martinisa, koji je snimao veličanstveni ginko – najpoznatijeg stanovnika Parka kralja Petra Krešimira IV. i zasigurno jedno od najfotografiranijih stabala u Zagrebu. Prikladno je što se u predgovoru ističe da izložba pristupa temi na “nepretenciozan način” budući da je ovo svakako jedan od Martinisovih najmanje pretencioznih radova – izvedbom jednostavan, pristupom osoban (umjetnik stanuje u blizini). Inače, Krešimirac je prvi moderni gradski perivoj u Hrvatskoj s izrazitom socijalnom namjenom, a danas i spomenik parkovne arhitekture, baš kao Botanički vrt. Martinis bilježi transformacije ginka kroz godišnja doba (neki će se možda prisjetiti Kim Ki-dukovog filma Proljeće, ljeto, jesen, zima… i proljeće), no ove promjene – umjesto prolaznosti i propadanja – prizivaju ideju vremena drugačijeg od onog ljudskog, vremena koje teče puno sporije i dopire do dubina Zemljine utrobe. Živući fosil ginko potječe iz vremena mezozoika (prije 200 milijuna godina) i danas više nema živućih srodnika. Pogled na njega izaziva strahopoštovanje i divljenje, ali i poručuje nam da će biti ovdje dugo nakon što mi završimo pod zemljom (u tom smislu, odgovor na Martinisovo pitanje iz naslova glasi “ne”). Zvukovi iz videa – cvrkut ptica, šuškanje lišća, žamor parka – ispunjavaju prostor galerije, doprinoseći ambijentalnom ugođaju zajedno sa svjetlom koje dopire kroz staklo na krovu.

Možda ekološki najosvješteniji rad izložbi je No Air, No Sun, No Water Ane Belošević, “floralna” instalacija od pocinčane žičane tkanine u kojoj je oštrina i trajnost korištenog materijala suprotstavljena mekoj organskoj biljnoj formi. Rad ima i određeni postapokaliptični prizvuk: hoće li ovako izgledati cvijeće budućnosti, cvijeće kojem ne trebaju zrak, sunce i voda, cvijeće prilagođeno katastrofalnim posljedicama klimatskih promjena?

Za kraj ću spomenuti rad Igora Jurana pod nazivom Absens koji obuhvaća dokumentaciju umjetnikove intervencije u prostoru. Naime, u Parku prirode Medvednica, koji je nekoć bio prekriven morem i obilovao tropskom florom i faunom, Juran je posadio palmu iz roda sabal (fosilni fragment pronađen je tamo 1883.) i pratio kako će se snaći u svom starom okruženju u koje više zapravo ne pripada. Rad propituje utjecaj čovjeka na prirodu kroz čin vraćanja biljke koja je davno nestala iz ovog staništa. Međutim, ispostavlja se da drugačija klima nije jedini izazov za opstanak; neko vrijeme kasnije autor saznaje da je padina na kojoj je palma posađena potpuno devastirana. Kako pišu Owain Jones i Paul Cloke u knjizi Tree Cultures, sudbina drveća često simbolizira sudbinu šireg okoliša. Pokušaj vraćanja biljke u njeno bivše stanište biva poništen zbog destruktivnog ljudskog učinka na lokalni ekosustav. Zanimljivo je da se Juran pri sadnji palme ogrebao i dobio infekciju koja nikad nije sasvim iščezla, poput trajnog podsjetnika na činjenicu da svako djelovanje ima posljedice. “Kao što je palma nakon par milijuna godina uljez u vlastitom staništu, tako i u meni boravi uljez koji uzrokuje infekciju i ulijeva mi nadu da je njezin alegorijski pandan u obliku palme na planini još uvijek živ”, zaključuje autor, implicirajući međuovisnost i isprepletenost ljudi i okoliša.

Kustos izložbe Vanja Babić očito ima senzibilitet za teme vezane uz odnos između čovjeka i prirode, a posebno za njegov mračni, destruktivni aspekt. Ipak, radovi na ovoj izložbi više su osobno nego aktivistički intonirani – osobito ako ih usporedimo s izložbom Natura Vita koju je Babić kurirao u istoj galeriji prošle godine. Sam kustoski koncept izložbe Umjetnički život biljaka bliži je tradicionalnom povijesno-umjetničkom pristupu: predgovor donosi kratki povijesni pregled reprezentacije biljnog svijeta u umjetnosti, čime se izloženi radovi postavljaju u heterogeni, linearni i prilično depolitizirani okvir koji pokazuje “bogatstvo i raznolikost mogućih aspekata tretiranja biljnog svijeta u kontekstu vizualnih umjetnosti”. Zbog odluke da se naglasak stavi na samu reprezentaciju, a ne politike reprezentacije nažalost nije ostvaren puni potencijal ove inače sasvim korektne izložbe.

Pitam se hoće li uvođenje ulaznica za Botanički vrt potaknuti ljude da češće posjećuju izložbe? Ima bilja, a i besplatno je.

U utorak, 17. listopada u 12 sati održat će se razgovor s umjetnikom i predstavljanje njegovog umjetničkog rada u starom prostoru Galerije na drugom katu Škole likovnih umjetnosti.

Dvije su osnovne teme koje umjetnik kroz izloženu instalaciju artikulira – specifičnost prostorne, ali i socijalne organizacije čovjekova stanovanja i pojam vremena odnosno prolaznosti. Eškinja svoj grad konstruira od poluprozirnih zastora na kojima se naziru otisnute fotografije stambenih višekatnica. Zastori postavljeni unutar galerije poput arhitektonskih elemenata mijenjaju smjer kretanja posjetitelja te uvjetuju postepeno otkrivanje novog dinamičnog odnosa umjetničkog rada i prostora u kojemu je postavljen.

Igor Eškinja je vizualni umjetnik rođen u Rijeci 1975. godine. Diplomirao je slikarstvo 2002. godine na Accademia di Belle Arti u Veneciji. Radi u medijima instalacije, crteža i fotografije. Izlagao je na brojim izložbama u Hrvatskoj i svijetu. Živi i radi u Rijeci, gdje predaje na Akademiji primijenjenih umjetnosti.

Izložba je otvorena do 21. studenog.

Iako su tradicionalno predstavljani kao dom i studio, mjesto i geografska lokacija na kojoj umjetnici stvaraju svoje radove postali su s jedne strane nebitni, a sa druge presudni faktori u njihovim umjetničkim praksama. Odnos između mjesta u kojem umjetnik živi i njegove prakse i identiteta neprestano se transformira procesima poput globalizacije, kao i lokalnim preferencama i trendovima. Radovi umjetnika rođenih sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća često su prožeti povijesnim događajima i procesima, biografskim momentima i filozofskim referencama. Ove prakse na kritički način pristupaju kulturnim, društvenim i političkim tranzicijama kao stanjima koja opisuju okolnosti u kojima oni sami djeluju.

Radovi predstavljeni na izložbi pod nazivom Radi i živi u… nude uvid u oprečne poetike i politike međuprostora: između prošlosti i sadašnjosti, bitnog i nebitnog, intuitivnog i povijesnog, lokalnog i transnacionalnog. U radove su integrirane karakteristike ovog stanja – procjepi, proturječnosti, promašaji, nemogućnosti, diskontinuitet – kao konstitutivni dijelovi istraživanja i prakse koje poduzima umjetnik. Izlažu Yane Calovski i Hristina Ivanoska, Jasmina Cibic, Eva Engelbert, Igor Eškinja, Kathi Hofer, David Maljković, Christian Kosmas Mayer, Gizela Mickiewicz, Marzena Nowak, Tarwuk te Adam Ulbert.

Kako u međunarodnom sustavu globalnog svijeta umjetnosti trenutno funkcioniraju umjetnici iz regije smještene između Baltika i Sredozemnog mora? Kako činjenica da se radi o umjetnicima koji prebivaju u svojoj zemlji ili migriraju u velika središta povijesne i suvremene umjetnosti utječe na njihovu perspektivu ili poglede na svijet? Kako nomadski stil života umjetnika i ekonomija dijeljenja utječu na njihove prakse? Važan kontekst za pitanja postavljena ovom izložbom pružaju dinamične društveno-političke i gospodarske promjene koje se odvijaju posljednjih godina: iscrpljivanje međunarodnog političkog sustava, migracije i ekonomska kriza, promjene u percepciji centra i stare (polu)periferije nakon 1989, u vrijeme kada su generacije mladih i sredovječnih umjetnika oblikovale vlastiti identitet.

Izložba u galeriji Zona Sztuki Aktualnej bit će otvorena od 6. listopada do 25. studenog, a kustosice su voditeljica galerije Aurelia Nowak i predsjednica organizacije Nomad Vanja Žanko.