Billy Eliot Stephena Daldryja premijerno je prikazan u Motovunu 2000. godine, na drugom izdanju sada gotovo punoljetnog festivala. Motovun je film tada mladog kazališnog redatelja nagradio titulom najboljeg, a to je ujedno i prvi put da je nagrada Propeler dodijeljena. Tada gotovo nepoznat film kasnije je nominiran za čak 13 nagrada BAFTA te tri Oscara, a koliko su Stephen Daldry i njegova umjetnost važni festivalu motovunski tim pokazao je tako da je na svom sedamnaestom izdanju osmislio posve novo kino, kino Billy, na mjestu nekadašnjeg Bambus bara te počastio posjetitelje posebnom projekcijom Billy Eliota. Daldry je, pak, Motovunu ove godine poklonio nešto nesvakidašnje – svoj nedovršeni, nikada prikazan film Trash, kao veliko iznenađenje prve večeri festivala. S obzirom da smo zamoljeni za “susprezanje od pisanja bilo kakvih recenzija ili valorizacija pogledanog filma”, novi će Daldryjev film za sada ostati motovunska tajna i najbolji mogući početak filmskog festivala. 

Ovogodišnji će Propeler dodijeliti međunarodni žiri uz koji se također veže određena doza tajnosti, no iz posve drugačijih razloga. Članovi ovogodišnjeg žirija ljudi su u egzilu, pojedinci koji su zbog svog političkog djelovanja bili prisiljeni napustiti zemlje u kojima su rođeni. Članovi žirija dolaze s tri kontinenta, iz pet zemalja, a virtualno će zajednički odabrati ovogodišnjeg motovunskog pobjednika. Žiri čine Inna Shevchenko iz ukrajinske feminističke skupine Femen, jedina fizički prisutna članica žirija, potom Natalia Kaliada i Nicolai Khalezin iz Bjeloruskog slobodnog teatra i Alaa Basatneh, aktivistica koja vodi revoluciju u Siriji putem društvenih mreža. O svima njima prikazana su i tri filma: Ukrajina nije bordel Kitty Green, U glavnim ulogama: nestabilni bjeloruski elementi Madeleine Sackler te #Cura iz Chicaga: Društvenom mrežom protiv diktatora Joea Piscatelle. Također, festival “čuva” mjesto u žiriju za Olega Sensova, ukrajinskog redatelja i aktivista zatvorenog zbog optužbi za terorizam, te se na taj način priključuje inicijativi svjetskih renomiranih filmaša za puštanje redatelja na slobodu. Predsjednik žirija slavni je iranski redatelj Jafar Panahi, osuđen na šest godina zatvora zbog “djelovanja i propagande protiv vladajućeg sustava”. Zabranjeno mu je snimanje filmova, pisanje scenarija, razgovor s medijima te se trenutačno nalazi u kućnome pritvoru.

“U vremenima u kojima svi osjetimo jačanje ‘tvrde’ desnice i konstantne pokušaje smanjivanja slobode pojedinca i njegova izražavanja – ovakav žiri je reakcija na takvo stanje i snažna politička poruka”, poručili su organizatori Motovuna. Poruka bi možda bila i snažnija te vidljivija da su motovunci odlučili prikazati i neki film Sensova i Panahija, umjesto da su vizualni prikaz te političke poruke prepustili filmu američkog redatelja o američkoj djevojci koja koordinira pobunu u Siriji, američkoj redateljici koja je snimila film o odbjegloj bjeloruskoj grupi kazalištaraca ili australskoj novinarki koja je snimila film o ukrajinskim feministicama, a koje same nisu zadovoljne načinom na koji je njihova borba prikazana, kako je istaknula Inna Shevchenko prije projekcije filma Ukrajina nije bordel. 

Politički angažman okosnica je i programa Život je preformans u kojem su za sada prikazani dokumentarni film Damjana Kozolea o fotografu i konceptualnom umjetniku Ulayu te igrano-dokumentarni film Iaina Forsytha i Jane Pollard o dvadesettisućitom danu u životu Nicka Cavea, a motovunske filmofile očekuju i Moj zanat Mladena Matičevića o Arsenu Dediću, Pravi čovjek za kapitalizam Dušana Moraveca o Damiru Avdiću te Stariji parazit Janeza Burgera o Marku Brecelju. Sva tri umjetnika održat će i koncerte u Motovunu. U nedjelju, 27. srpnja, nakon projekcije verbalno zagušljive, no muzički perfektne dokufikcije o Nicku Caveu, Ulay je u kinu Bauer izveo performans kojim je filmsko platno rukama zagrijavao pa potom hladio, očitavajući maksimalnu i minimalnu visinu temperature i prevodeći ju u omjere svakodnevnog zauzimanja stavova za ili protiv neke ideje. Ovaj put ideja koju je Ulay odlučio tematizirati bila je politika autorstva, neodvojiva od koncepata originalnosti, genijalnosti, osobnosti, individualiteta, odnosno temeljnog koncepta po kojem se dodjeljuju nagrade ili vrednuje umjetnost, bio to film ili izvedbena umjetnost.

Večeras je, između ostalog, na programu još jedna poslastica, film američkog redatelja Richarda Linklatera Dječaštvo, sniman tijekom razdoblja od dvanaest godina te kineski Crni ugljen, tanki led Diaoa Yinana. Također, Arsenu Dediću danas će u Motovunu biti uručena nagrada 50 godina posvećena izuzetnim pojedincima koji su pola stoljeća posvetili radu na filmu. Cjelovit program potražite na službenim stranicama festivala.