Prema dostupnim istraživanjima, provedenima na europskoj i svjetskoj razini, gotovo je dvije trećine mladih ljudi pogođeno poteškoćama u osobnom psihičkom stanju i osobnom razvoju. Izolacija, visoki stupanj nesigurnosti, nezaposlenost, nezadovoljstvo promjenama na poslu ili obrazovanju, opći osjećaj egzistencijalne anksioznosti, tek su neki od faktora koji su pridonijeli povećanju stopa mentalnih poremećaja. Podaci također redovito potvrđuju kako je pandemija postala katalizator za podležeće strukturne probleme i nejednakosti, što znači da su ranjive skupine pogođene u posebnoj mjeri.

Veliko istraživanje o utjecaju pandemije na hrvatski obrazovni sustav, koje je proveo Institut za društvena istraživanja u Zagrebu na uzorku od 27 tisuća učenika srednjih i osnovnih škola, također je potvrdilo značajne posljedice po mentalno zdravlje mladih. Primjerice, više od polovice učenika završnih razreda srednjih škola smatra da je pandemija negativno utjecala na njihovo psihičko stanje. Stručne osobe zaposlene u školama – pedagozi, psiholozi, socijalni pedagozi – svjedočile su povećanoj učestalosti simptoma mentalnih poremećaja u usporedbi s pretpandemijskim razdobljem. Gotovo ih je 90 posto primijetilo veću incidenciju simptoma anksioznosti, a 78 posto stručnog osoblja opazilo je povećane stope depresije. Značajan broj je pak prepoznao porast fobija i straha, kao i učestalije provale bijesa.

Unatoč tome što psiholozi, terapeuti i psihijatri govore o paralelnoj pandemiji, tema mentalnog zdravlja mladih rijetko zauzima značajnije mjesto u javnom prostoru, a gotovo nikad u kontekstu javnog zdravstva. Percepcija brige o mentalnom zdravlju zapravo je još uvijek poprilično obilježena određenom stigmom prema kojoj se poremećaji shvaćaju kao karakterne mane pojedinaca. Zbog toga je u prosincu Mreža mladih Hrvatske organizirala dvije tribine na temu mentalnog zdravlja mladih. Prva tribina pod naslovom Osnaži se iznutra – brini za svoje mentalno zdravlje problematizirala je načine na koje mladi pristupaju vlastitom psihičkoj dobrobiti pokušavajući pridonijeti osvještavanju i detabuizaciji teme, dok se druga tribina doticala specifičnih problema brige o mentalnom zdravlju LGBTIQ osoba.

Psihoterapeutkinja s višegodišnjem iskustvom u terapeutskom radu s mladim osobama, Ivana Grabar, u svojem je izlaganju na tribini Osnaži se iznutra ukratko predstavila psihološke probleme s kojima joj pacijenti najčešće dolaze. Budući da je kompleksnost odrastanja i sazrijevanja velika, kao što je i društvena nesigurnost koja prati taj period, ona stvara plodno tlo za razvoj raznih psiholoških smetnji. Razdoblje od petnaeste do tridesetpete godine prožeto je nebrojenim nepoznanicama – kako se upisati u srednju školu, nastaviti školovanje ili se zaposliti odmah nakon srednje, koji fakultet odabrati, treba li se voditi financijskim ili osobnim interesima, dolazak u novi grad itd. Stoga nije iznenađujuće da je upravo anksioznost jedan od najčešćih psihičkih problema.

Mladi se također nalaze u životnom razdoblju tijekom kojeg stupaju u prve seksualne odnose i romantične veze, kao što doživljavaju i prve krize u tim odnosima, prijateljske svađe, prekide veza i sl. Međutim, budući da se o takvim stvarima izuzetno malo govori u sklopu školskog kurikuluma, a većina ih ne traži stručnu pomoć,  obrasce za rješavanje problema u bliskim društvenim odnosima još uvijek pretežito pronalaze u primjerima ponašanja koja primijete u okviru obitelji, što se u najmanju ruku pokazuje kao nedostatno. Pritom je Grabar naglasila da nije rijetkost da mladi uopće nisu svjesni koliko ih muči odnos s roditeljima i obitelji.

Grabar je također podcrtala kako su mlade osobe – unatoč tome što je tema mentalnog zdravlja institucionalno zapostavljena – itekako spremne prihvatiti psihološku pomoć, kao i primijeniti ono što im se tijekom terapije savjetuje. Međutim, mnogi nisu svjesni i informirani kome se uopće mogu obratiti te je pitanje postoje li dovoljni institucionalni kapaciteti da se zbrine sve kojima je pomoć potrebna. Mentalno zdravlje također dobrim dijelom ovisi o kvaliteti socijalnih mreža potpore poput prijatelja i obitelji – suicidalnost je posebno učestala kod osoba s niskom razinom društvene uključenosti – ali te mreže nisu dovoljne kod težih oboljenja.

Ostalo dvoje panelista, psiholog Sandro Kraljević i pedagoginja Maja Delač, predstavili su dva alata za osvještavanje potrebe za brigom o mentalnom zdravlju. Edukativne kartice koje su osmislile zaposlenice Centra za mladež iz Zaprešića predstavila je Delač, a Kraljević je predstavio Naomi, aplikaciju koja funkcionira kao svojevrstan virtualni asistent koji korisnicima pomaže u vođenju brige o psihološkom stanju. Iako su potencijalno korisna, važno je napomenuti da su rješenja koja se oslanjaju na gejmifikaciju izuzetno ograničena i ne mogu biti zamjena za terapiju i smislene sistemske politike koje mentalno zdravlje shvaćaju kao nezanemariv dio javnog zdravstva.

Upravo je druga tribina Mreže mladih, ona o mentalnom zdravlju mladih LGBTIQ osoba, ukazala na blisku povezanost zdravlja i društvene marginalizacije ranjivih skupina – i time podsjetila da je pitanje mentalnog zdravlja itekako društvena stvar. Matea Popov sudjelovala je na tribini kao predstavnica udruge Dugine obitelji, te također ima iskustvo rada u savjetovalištu i pružanju psihološke pomoći LGBTIQ osobama. Budući da ovakvih tema u javnom prostoru manjka, Popov je napomenula da se o psihičkom stanju mladih LGBTIQ osoba u Hrvatskoj ne zna mnogo toga – izuzetno je malo dostupnih istraživanja te se ona uglavnom bave iskustvom diskriminacije. Jedino što preostaje jest osloniti se na intuitivne i anegdotalne uvide, kao i istraživanja iz zemalja poput SAD–a, koja se zatim prevode u hrvatski kontekst.

Popov je ustvrdila da su prema određenim procjenama mlade LGBTIQ osobe dva i pol puta sklonije razviti poremećaje poput anksioznosti, depresije, ovisnosti i suicidalnosti. Važno je pritom imati na umu da postoje i velike razlike unutar same LGBTIQ populacije – riječ je o izuzetno heterogenoj društvenoj skupini čiji se pripadnici suočavaju s različitim formama opresije – pa je spomenuta incidencija kod trans osoba i do deset puta veća. Kao i u slučaju opće populacije, velik utjecaj na rizik razvoja poteškoća vrše faktori poput materijalnog stanja i kvalitete socijalnih mreža podrške – u prvom redu obitelji, zatim i ostalih bliskih osoba, kao i šire javnosti.

Mladim LGBTIQ osobama jedan od najznačajnijih izvora anksioznosti predstavlja autanje najbližim ljudima, a posebno briga oko autanja u obiteljskom krugu. Nerijetko se događa da od trenutka kada LGBTIQ osobe otkriju vlastiti identitet pa do trenutka autanja u krugu obitelji prođe sedam do deset godina. Mnogima se teško suočiti s činjenicom da možda nikad neće doći do razine odnosa koji priželjkuju s bliskim osobama – stoga je Popov napomenula da je važno odrediti granicu i oblik odnosa na koji su spremni pristati.

U nastavku tribine mladi je dramaturg Espi Tomičić podijelio vlastito iskustvo tranzicije, kao i glavne sistemske prepreke koje utječu na psihičko stanje trans osoba. Kao najveći problem istaknuo je nedostupnost zdravstvene skrbi. Nije rijetkost da se trans osobe ni ne mogu posvetiti brizi za mentalno zdravlje jer ih preokupira nedostatak osnovnih potrepština poput hormona ili osiguravanja sredstava za potrebne medicinske postupke. Zbog izuzetno prekarne materijalne situacije mnoge se trans osobe suočavaju i s ograničenom mogućnošću uzimanja hormona. Produbljivanju lošeg materijalnog stanja pridonose i institucije koje otežavaju stvari poput prilagodbe osobnih dokumenata. Odluku za odobrenje promjene oznake spola donosi Nacionalno zdravstveno vijeće, a ona se ponekad čeka i do dvije godine što trans osobama efektivno onemogućuje zapošljavanje, jer u tom periodu bez ispravnih dokumenata.

Cijeli taj splet socioekonomskih i institucionalnih okolnosti ostavlja značajne psihičke tragove, kako je Tomičić ispričao: “Moje iskustvo je da sam prije tranzicije imao konstantne napadaje panike, anksioznosti i anksiozno-depresivni poremećaj. Zapravo sam se tek nakon tranzicije – kad se više nisam morao baviti svojim fizičkim obilježjima i time ‘prolazim’ li kao muškarac ili ne – počeo baviti svojim mentalnim zdravljem.”

Važnost materijalnih mogućnosti potvrdila je i psihologinja i savjetovateljica Senka Sekulić Rebić istaknuvši kako se u svojem radu često susreće s mladim osobama koji se suočavaju sa strahom gubitka prihoda ili izbacivanja iz doma. To je posebno čest slučaj s mladima u ranoj punoljetnosti koji imaju potrebu za emancipacijom, ali nemaju snažnu mrežu potpore pa su ovisni o obitelji koja ih ponekad ne prihvaća. Sekulić Rebić je također istaknula kako kod gotovo svih klijenata primjećuje postojanje neke traume, što upućuje na važnost obučavanja psihologa za rad s LGBTIQ osoba. Međutim, kod nekih terapeuta izostaje čak i bazična osjetljivost, što može dovesti do daljnje traumatizacije.

Važnost osposobljavanja i obrazovanja psihologinja i terapeutkinja za rad s LGBTIQ osobama također je nužna kako bi se izbjegla potreba prevođenja iskustva u cisheteroseksualne termine. “Heteronormativnost je posvuda”, podcrtala je Sekulić Rebić, “terapeuti i terapeutkinje trebale bi shvatiti da rade s osobama kojima će vjerojatno trebati bitno više da artikuliraju vlastite potrebe jer nisu bili podržani od okoline na načine koji bi im pomogli u shvaćanju vlastitog identiteta. Ono što nedostaje u školama ili na fakultetima je govor da postoji nešto drugo osim strejt veza. Mladi uopće nemaju ideju da nelagoda koja proizlazi iz prvih romantičnih veza može značiti da se za njih ne radi o hetero priči. Neki to shvate odmah, ali nekima treba nešto više vremena. Kad bi postojala podrška u sustavu na način da se mladima otvori širi prostor za otkrivanje identiteta, smanjila bi se razina neprihvaćanja samih sebe.”

Problemi predstavljeni na objema tribinama ukazuju na to da je široka javna rasprava o mentalnom zdravlju prijeko potrebna – pogotovo kad se uzme u obzir da tema u javnost dospijeva gotovo isključivo kroz sporadične poruke o potrebi za individualnom brigom i samoosnaživanjem. Mentalno zdravlje ovisi o sistematičnom pristupu u okviri javnog zdravstva, ono treba biti dostupno i priuštivo, a za to je u prvom redu potrebno graditi snažan sustav.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Centar za mirovne studije je krajem studenog organizirao online okrugli stol pod nazivom Što nas čeka u integraciji izbjeglica u 2022. godini?. Nakana panela bila je istražiti kako funkcionira sustav društvenog uključivanja osoba s odobrenom međunarodnom zaštitom te kako će se problemu pristupiti u bliskoj budućnosti na nacionalnim i lokalnim razinama upravljanja. U razgovoru su sudjelovali Nejra Kadić Meškić iz Centra za kulturu dijaloga, Jana Radić iz Službe za promicanje ljudskih prava Grada Zagreba, Lucija Mulalić iz Centra za mirovne studije i Salam Al-Nidawi, član Savjetodavne skupine državljana trećih zemalja i osoba migrantskog podrijetla Vlade RH.

Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti koji je na snazi od 2018. godine definira niz prava azilanata: pravo na spajanje obitelji, smještaj, obrazovanje, rad, zdravstvenu zaštitu itd. Između ostalog, zakon predviđa i pravo na pomoć pri integraciji u društvo – što podrazumijeva “izradu plana integracije za azilanta ili stranca pod supsidijarnom zaštitom s obzirom na njegove individualne potrebe, znanja, sposobnosti i vještine”, kao i pružanje pomoći i nadzora pri izvršenju tog plana. Međutim, unatoč jasno definiranim pravima, do problema dolazi zbog institucionalne infrastrukture koja bi trebala osigurati provođenje zakona, tj. zbog nepostojanja te infrastrukture. To u praksi znači da veliki dio posla integracije ovisi o radu organizacija civilnog društva, koji je nerijetko volonterski.

Nejra Kadić Meškić je stoga na panelu ukratko predstavila ulogu Centra za kulturu dijaloga (CKD) u društvenoj integraciji osoba s odobrenom međunarodnom zaštitom. CKD je organizacija službeno utemeljena 2015. godine u Zagrebu – iako je i prije toga djelovala kao neformalna grupa – koja razvijanjem kulture dijaloga nastoji zaustaviti rastući ekstremizam u društvu, kao i neprihvaćanje drugih i drugačijih. Budući da su osobe pod međunarodnom zaštitom posebno ranjiva i diskriminirana društvena skupina, njihovo uključivanje u društvo predstavlja važno područje djelovanja CKD-a. Kako je Kadić Meškić istaknula, nije rijetkost da su upravo oni “prvi kontakt nakon što je nekome odobrena međunarodna zaštita”.

Oslanjajući se na Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti i spomenute odredbe koje predviđaju pravo na pomoć pri integraciji azilanata, Centar za kulturu dijaloga nastoji povećati kvalitetu života i razinu društvene participacije senzibilizacijom i informiranjem svih dionika – kako samih azilanata, tako i lokalnog stanovništva, ali i institucija. Trenutno u okviru raznih projekata rade s dvjestotinjak osoba pod međunarodnom zaštitom kako bi im pomogli u trima različitim dimenzijama integracije: pravno-političkoj, društveno-ekonomskoj i kulturno-religijskoj. Prva dimenzija se odnosi na ostvarivanje osnovnih zakonskih prava onemogućenih tromim institucijama, dok ostale zapravo podrazumijevaju obuhvatnije uključivanje u društvo – posao, samodostatnost, sudjelovanje u zajednici, kulturi itd.

Središnji projekt kroz koji Centar za kulturu dijaloga pomaže u ostvarivanju spomenutih dimenzija uključivanja je program Novi susjedi. Riječ je o projektu sufinanciranom iz Fonda za azil, migracije i integraciju koji provode u suradnji Ministarstvom unutarnjih poslova. Između ostaloga, u sklopu Novih susjeda formirani su mobilni timovi sastavljeni od jednog voditelja slučaja i jednog kulturnog medijatora, koji djeluju u Zagrebu, Sisku, Karlovcu, Rijeci, Puli, Osijeku i Slavonskom Brodu. Mobilni timovi CKD-a na individualnoj razini rade s osobama pod međunarodnom zaštitom i pomažu im pri susretima s administrativnim tijelima, u pronalasku smještaja ili posla, ostvarivanju prava na zdravstvenu skrb i slično – ukratko, obavljaju važan posao krpanja spomenutih institucionalnih nedostataka. Kadić Meškić je kao posebno važnu istaknula ulogu kulturnih medijatora, koji zbog poznavanja kulturnog i jezičnog konteksta – kako hrvatskog, tako i onog iz kojeg pojedini azilanti dolaze – znatno olakšavaju komunikaciju.

U CKD-u također nastoje povećati senzibiliziranost i informiranost lokalnih zajednica kroz javne događaje koji funkcioniraju kao mjesta susreta domicilnog stanovništva i azilanata. Primjerice, trenutno nedjeljom emitiraju kraći serijal Večera kod novih susjeda. Ideja je upoznati domaće dionike integracije s “kreativnim jelima iz različitih zemalja i kontinenata, a i prepoznati kulinarstvo i hranu kao jednu od mogućnosti za istraživanje različitih kultura”. Osim jela, serijal je također prilika za upoznavanje nekih od novih susjeda.

Drugi sugovornik na CMS-ovom okruglom stolu, Salam Al-Nidawi, stigao je u Hrvatskoj 2016. godine iz Iraka, u međuvremenu mu je odobren azil, a prošle godine je na temu migracija diplomirao na Fakultetu političkih znanosti. Trenutno je član Savjetodavne skupine državljana trećih zemalja i osoba migrantskog podrijetla Vlade RH, u kojoj sudjeluje kao jedan od nekolicine suradnika s migrantskim iskustvom. Al-Nidawi je izrazio nadu da će se iskustva i prijedlozi iznijeti na tom tijelu odraziti u kvalitetnijim politikama integracije, ali je također podcrtao kako ni postojeći zakonski okvir kojim se regulira međunarodna zaštita nije po sebi loš – razina prava definirana zakonom uglavnom je usklađena s relevantnim europskim regulativama. Međutim, kao što je već spomenuto, do problema dolazi u provedbi zakona.

Kao najočitiji primjer nefunkcioniranja zakonodavnog okvira u praksi i prateće tromosti institucija, Al-Nidawi je istaknuo poteškoće s ostvarivanjem prava na učenje hrvatskog jezika. Na probleme s nedovoljnim brojem sati predviđenih za savladavanje potpuno nepoznatog jezika brojne udruge i azilanti upozoravaju već niz godina bez previše uspjeha. Sadašnji tečaj traje otprilike 280 sati i dovoljan je tek za upoznavanje osnova. Al-Nidawi smatra da bi za kvalitetno usvajanje jezika bilo potrebno osigurati tri do četiri sata svakodnevnog podučavanja, umjesto tek nekoliko susreta tjedno. Dodatan problem predstavlja i činjenica da pravo na tečaj sufinanciran od strane Ministarstva za znanost i obrazovanje ostvaruju isključivo osobe s odobrenom međunarodnom zaštitom. Budući da nije rijetkost da od službene prijave za međunarodnu zaštitu do njezinog odobravanja proteku i godine, tražitelji azila ostavljeni su da se snalaze kako god mogu. Podrobnije je o problemu integracije i obrazovanja za Kulturpunkt nedavno pisala Petra Sever.

U svojem je izlaganju Al-Nidawi također naglasio važnost shvaćanja integracije kao dvostranog procesa u kojem i osobe pod međunarodnom zaštitom i domicilno stanovništvo imaju određena prava i obveze. Značajan propust sustava vidi u činjenici da se ta prava i obveze ne komuniciraju jasno pa osobe iz trećih zemalja često nisu ni upoznate s dostupnim mogućnostima za uključivanje u novo društvo. Sve to proizvodi predodžbu azilanata isključivo kao tražitelja pomoći, a ne potencijalnih članova zajednice.

Osim u općem zakonskom okviru, proces integracije definiran je i akcijskim planovima. Dok bi se uskoro u javnoj raspravi trebao naći prijedlog trećeg nacionalnog plana za društveno uključivanje, Jana Radić je predstavila Nacrt akcijskog plana Grada Zagreba za integraciju osoba s odobrenom međunarodnom zaštitom, koji bi se uskoro trebao naći pred Gradskom skupštinom. Riječ je o prvom takvom operativnom dokumentu za uključivanje azilanata na razini lokalne samouprave. Donošenje plana bila je jedna od obveza u sklopu projekta Connection europske mreže gradova Eurocities.

Aktivnosti predviđene akcijskim planom zastupljene su u četirima područjima: socijalnoj zaštiti, zdravstvenoj zaštiti, obrazovanju i zapošljavanju, a velik je naglasak stavljen na informiranje i povećanje dostupnosti usluga. Tako je predviđena izrada mrežne stranice i tiskanje letaka na hrvatskom, engleskom, arapskom i farsi jeziku s informacijama o pravima i uslugama koje Grad osigurava osobama s međunarodnom zaštitom. Kao posebno značajan iskorak ističe se angažiranje prevoditelja i osoba koje će posredovati između gradskih institucija i azilanata. To je posao koji je dosad, kako smo vidjeli na primjeru CKD-a, nerijetko ovisio o volonterskom radu i angažmanu udruga civilnog društva.

U zaključnom izlaganju panaela Lucija Mulalić iz CMS-a je ponudila širu sistemsku kritiku sustava integracije i napomenula da “pitanje o tome gdje smo s integracijom u 2022. godini zapravo izrazito ovisi o tome gdje smo s integracijom sada – dakle, 17 godina nakon donošenja prvog Zakona o azilu. Ako u zadnjih 17 godina govorimo o niti tisuću ljudi koji su u Hrvatskoj ostvarili izbjeglički status – bilo status azila, bilo supsidijarne zaštite – od njih je prema nekih procjena gotovo pola, a možda i više od pola, otišlo iz Hrvatske”.

Hrvatska je imala nekoliko zakona o azilu koji se uglavnom mijenjaju kako bi se uskladili sa zakonodavstvom EU i dva akcijska plana integracije, dok je treći u izradi. Unatoč tome sustav je trom, radnici u institucijama često ne znaju kako funkcionira niti postoje li bilo kakve kvalitetno razrađene mjere za dugoročno uključivanje. Mulalić je stoga zaključila: “Mislim da dan-danas u Hrvatskoj ne postoji politička volja pozabaviti se na smislen i dugoročan način sustavnim manama. Samo pitanje, kako graditi solidarno društvo koje sve svoje članove smatra ravnopravnim, uopće nije postavljeno na nekoj političkoj razini. Potrebno je u većoj mjeri promatrati integraciju kao dvosmjeran proces i preispitati koliko je društvo zaista otvoreno za druge ljude. Ne bavimo se previše društvima u koja izbjeglice dolaze, a iz kojih često dolaze poruke mržnje i neprihvaćanja.”

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Oba su kratkometražna filma prilog neprekidno rastućoj video dokumentaciji intencionalno i sustavno kamufliranog režima nasilja na granici. Kao što nas je podsjetila institucionalna reakcija na nedavno objavljenu snimku premlaćivanja i nezakonitog protjerivanja izbjeglica od strane pripadnika hrvatske policije, službeni narativ kaže kako su zlostavljanje, mučenje, ponižavanje, pušbekovi, razdvajanje obitelji itd., isključivo stvar nekoliko izoliranih incidenata, a ne službene i dosljedno provedene politike odvraćanja. Međutim, kad se tom narativu suprotstavi golema količina video materijala, fotografija i detaljno dokumentiranih svjedočanstava, službena priča postaje jednostavno neodrživa. Štoviše, postaje očito kako RH politiku upravljanja migracija vodi po nalogu i uz financijsku pomoć zemalja Europske Unije.

Upravo je prešutno odobravanje i ignoriranje nasilja od strane europskih instutucija potaknulo Troxler da u vrijeme pandemije dođe u sjeverozapadnu Bosnu kako bi se bavila humanitarnim, ali i političkim radom. Troxler je tako na granici provela sedam mjeseci, upoznala je brojne ljude, slušala njihove priče, većinom bez prisustva kamere, te je iz prve ruke vidjela posljedice nasilja kao i nehumane životne uvjete u šatorima, nedovršenim kućama i ruševinama. Zbog dugog vremena provedenog s izbjeglicama istaknula je kako svoj film ne doživljava tek kao reportažu, već u prvom redu kao svojevrsno pružanje platforme raznim utišanim glasovima – pritom je zaista riječ o glasovima jer se lica osoba koje dijele svoja iskustva u filmu radi zaštite njihovog identiteta uvijek nalaze izvan kadra. Namjera njemačke redateljice bila je priložiti dokaz da se represija na vanjskoj granici Tvrđave Europe uistinu događa te upoznati širu javnost sa svakodnevicom u okruženju u kojem je nasilje normalizirano.

O ukotvljenosti nezakonitog režima represije na granici možda najviše govori ustaljeni žargon kojim migranti opisuju svoju surovu rutinu. Opetovane pokušaje prelaska i protjerivanja ironično nazivaju igrom, dok nenaseljenu divljinu zelene granice nazivaju džunglom. No iza naizgled nevinih imena kriju se očajni pokušaji preživljavanja – primjerice, ući u džunglu znači danima biti bez hrane, vode i skloništa radi mogućnosti boljeg života. Troxler svjedočanstvo o iskustvu džungle i neuspješnog pokušaja prelaska granice dobiva od mladog dječaka osnovnoškolskog uzrasta: “Otprilike prije pet mjeseci krenuli smo u džunglu. Otišao sam tamo s majkom i bratom. Proveli smo osam dana u džungli. Tri dana sam proveo u jednoj sobi, tako jako je padalo. Nisam imao vode za piće. Postavio sam neku plastiku na pod i kad je pala kiša, popio sam kišnicu. Nakon toga je policija rekla da se moramo vratiti u Bosnu, čekali smo 25 minuta i oni su se vratili. Ošamarili su moju majku. Tukli su nas pendrecima i palicama.”

Dok institucije od takvih kršenja ljudskih prava odvraćaju svoj pogled, mještani naselja u blizini granice tu privilegiju nemaju te svakodnevno prepoznaju ono što se zaista događa: “Mi smo udaljeni otprilike kilometar i tristo metara od najbližeg dijela granice. Vidimo na granici sve šta se dešava, čak sa dvogledom vidimo i ono što ne bi trebalo da vidimo, ali vidimo. Vidimo gdje ih tuku, maltretiraju. Tražio sam mir i relativno imam mir. I to je to. […] Vidimo maltretiranje, postrojavanje i vraćanje, vidimo ozlijeđene koji traže pomoć, traže doktora, traže policiju, ali nitko ne dolazi. Sa naše strane nitko. Ja sam zvao policiju u više navrata. Ljudi dođu, padnu, ne mogu ići više, noge izudarane, rane na nogama, ja bi’ ih vozio, ali ne smijem.”

Upravo je kriminalizacija solidarnosti izuzetno važan element održavanja okrutnog režima. Neovlaštenim je pojedincima zabranjena bilo kakva intervencija ili pomaganje pod prijetnjom novčanih kazni pa čak i eventualnih optužbi za krijumčarenje ljudi. Izbjeglicama to znatno otežava život, na primjer, time im je efektivno onemogućen pristup i javnom i privatnom prijevozu pa je iscrpljujuće i opasno pješačenje jedini preostali način kretanja. Osim što veoma ograničava neposredno pružanje pomoći i time dodatno otežava humanitarnu krizu, kriminalizacija solidarnosti dovodi i do porasta neprijateljstva od strane domicilnog stanovništva koje sada u migrantima počinje percipirati potencijalnu opasnost od kažnjavanja. Kriminalizacija dodatno pridonosi i nevidljivosti represivnog režima jer značajno reducira broj osoba koje dolaze u kontakt s izbjeglicama.

Nevidljivost represije i njome proizvedena nezainteresiranost javnosti osiguravaju da sadističke prakse poput razdvajanja obitelji ostaju tek nešto što se događa u dalekoj trumpovskoj Americi, a ne u “naprednoj” Europi. No, to dakako nije slučaj. U blizini naše granice donosi priču Ahmada i njegove supruge – on je u Bosni, a ona u Zagrebu. Dvije obitelji, Ahmadova i obitelj njegovog brata, pokušale su prijeći granicu, ali su pritom naišli na hrvatsku policiju. Polovica ih je uspjela pobjeći, dok su ostali uhvaćeni i nezakonito, bez sagledavanja individualnog slučaja, protjerani natrag u BiH. U trenutku snimanja Ahmad je bio dva mjeseca razdvojen od svoje obitelji. Trenutno sa svojom mladom kćeri na leđima svakodnevno “igra igru” da bi se ponovno susreo sa suprugom i ostatkom djece.

Međutim, Ahmedov slučaj ni u kojem pogledu nije iznimka. Milena Zajović je istaknula kako nakon prvotnog izbjegličkog vala iz 2015. godine, protjerivanja ili pušbekovi postaju središnji element prešutne politike odvraćanja migracija. Nakon izmjene vlasti i zatvaranja koridora promjena u pristupu odrazila se i u samom jeziku novinarskog izvještavanja, preko noći izbjeglice su postale migranti, a policijsko nasilje norma. Budući da je zatvaranje koridora iregulariziralo načine prelaska granice, javila se potreba za udruživanjem organizacija civilnog društva koje pružaju pomoć izbjeglicama. Are You Syrious?, koji i sam nastaje tijekom velikog izbjegličkog vala kao neformalna inicijativa građana, Centar za mirovne studije i No Name Kitchen 2016. godine osnivaju Border Violence Monitoring Network. Trenutno u međunarodnoj mreži sudjeluje 16 organizacija, a važan rezultat te suradnje je dvotomna The Black Book of Pushbacks koja sadrži tisuće precizno opisanih svjedočanstava protjerivanja s pridruženim geolokacijama.

Zastrašujuću svirepost i rasprostranjenost represivnog režima za Troxler je sažela liječnica-volonterka navodeći primjere zlostavljanja kojima je svjedočila u svega dva mjeseca: “Apsolutno moram izbjegavati svaki kontakt s policijom jer je protuzakonito da pružam medicinsku skrb. Nakon što im priđe policija, često ih skinu do gola, a onda su prisiljeni hodati natrag bosi. Hrvatska policija često je tukla samce. Preko lijevog prsnog koša, desnog ramena, po glavi. Vidjela sam nekoliko prijeloma lica. Gotovo nitko više nema zube, jako su dobri u lomljenju zuba. Žene često udaraju u područje trbuha, vidjela sam unutarnja krvarenja. Koriste suzavac. Najmlađa osoba koju sam vidjela napadnutu suzavcem bila je četveromjesečna beba. Postoji seksualno nasilje. Jednu su ženu iz obitelji odvela dva policajca, skinula ih i pretražila. Postoji apsolutna tortura.”

Milena Zajović je naglasila da spomenuti slučajevi nipošto nisu rijetkost, baš suprotno, 89 posto protjeranih izbjeglica bilo je žrtva policijskog nasilja, a od njih je 36 posto bilo maloljetno. Uloga tog nasilja je jasna, ono govori da je humanitarna i liberalna Europa zatvorena, da u nju ne treba dolaziti. Jerko Bakotin je zato podsjetio na licemjerno slijepilo političkih elita na organizirano nasilje na granici, posebno onih domaćih. Nasuprot nebrojenim dokumentiranim slučajevima zlostavljanja i smrti njihova opravdanja su izvan bilo kakvog dodira sa stvarnošću. Kada im se pokazuju masnice, odgovaraju kako je tek riječ o posljedicama teškog terena, ili sukobima između raznih skupinama izbjeglica, ili NGO uroti da se spriječi ulazak RH u Schengensku zonu. Čak i kada dobiju nepobitne dokaze, problem nastoje reducirati na ponašanje nekolicine policajaca koji djeluju na svoju ruku, na izolirane incidente koje sustav nipošto ne tolerira.

“Hrvatska je mjesto sistematičnog mučenja desetaka tisuća ljudi”, zaključila je Zajović. Prikazani dokumentarni filmovi tek su jedan u nizu podsjetnika da su – prema shvaćanju političkih elita – ljudska prava tek privilegija malobrojnih. Životi nebrojenih ljudi, izmještenih nemalom krivicom zapadnjačkog imperijalizma, postali su tek ulozi u reprodukciji ksenofobnih društvenih narativa. Brutalno nasilje granice neugodna je i prešutna istina o onome što liberalna Europa zapravo jest.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

“Za vrijeme studiranja značajan dio poslova sam obavljao volonterski što se prešutno smatralo jedinim mogućim ulaskom u polje rada u kulturi. To mi je omogućili osobni ‘probitak’, ali ne i stabilno zaposlenje i radne uvjete. Nastavio sam raditi u lošim, ako ne i gorim uvjetima.” (iz intervjua s kulturnim radnikom, Za K.R.U.H.)

Udruga BLOK nedavno je u prostoru Mreže antifašistkinja Zagreba organizirala tribinu pod nazivom Aplauz ne plaća stanarinu: kako žive mladi umjetnici i kulturne radnice. Tribina je problematizirala uvjete i načine rada mladih umjetnica/ka i zaposlenica/ka u kulturi, a održana je u okviru istoimenog Erasmus+ projekta, u sklopu kojeg se također odvijala i radionica za mlade kulturne radnike/ce. Namjera je cjelokupnog projekta bila otvoriti prijeko potrebnu diskusiju o položaju mladih u umjetničkoj produkciji, kao i preispitivanje načina njihovog ulaska u polje kulture.

Već je u samoj najavi BLOK–ove tribine istaknuta potreba da se iskreno progovori o određenim prešutnim i prešućivanim istinama rada u kulturnom sektoru. Jedna od tih neprijatnih istina je da umjetničko i kulturno polje ovisi o enormnoj količini neplaćenog rada, bilo volonterskog bilo potplaćenog. Uvriježeno pravilo glasi kako mladi, da bi uopće zakoračili u sektor, trebaju obavljati što je moguće više volonterskih poslova na raznim festivalima, manifestacijama, koncertima, izložbama itd., a ako slučajno imaju sreću i dobiju honorar, u pravilu se radi tek o mizernim svotama ni približno dostatnima za život. Ugovori o radu su rijetkost, kada eventualno dođe do zaposlenja većinom su to ugovori na određeno. Tako je zapravo glavna naknada za obavljeni rad neka neodređena i maglovita mogućnost budućeg angažmana.

Unatoč prekarnom uvjetima u čitavom sektoru, ne postoji navika da se o umjetničkoj produkciji raspravlja kroz perspektivu rada. Još je uvijek široko rasprostranjena predodžba o kulturi kao svojevrsnoj neopipljivoj i uzvišenoj sferi ovisnoj isključivo o genijalnosti, talentu i interesu pojedinačnih osoba, iz kojih umjetnost valjda prirodno i spontano izvire. Kad se tome pridoda ustaljeno mišljenje da umjetnice/i i kulturni radnici/e navodno svoj posao obavljaju isključivo iz ljubavi ili vlastitog entuzijazma, mnogi takav rad ne prepoznaju kao nešto što treba pravedno  financijski kompenzirati – pa možda čak i smatraju da su zapravo oni ti koji čine uslugu umjetnicama time što ih angažiraju i osiguraju prostor za besplatno predstavljanje svojih djela ili izvedbi. Sve to upućuje da nevidljivi rad mladih u kulturi itekako zaslužuje kritički osvrt.

“Teško je odbiti bilo koji ponuđeni posao jer je on odskočna daska za neki drugi. Ne možemo izaći iz začaranog kruga honorarnih, sezonskih, i projektnih poslova, skoro pa nema opcije zasnivanja stalnog radnog odnosa. Pristajemo na bilo kakve radne uvjete, nikada nismo mogli pregovarati oko njih. Poslodavac nas nikad nije informirao o našim radničkim pravima.” (iskustva sudionika/ca radionice Aplauz ne plaća stanarinu)

Tako je prva govornica na tribini, povjesničarka umjetnosti i kustosica Tena Starčević, predstavila vlastito iskustvo mlade radnice u sektoru. Starčević je sudjelovala na ranije spomenutim BLOK–ovim radionicama za mlade radnice/ke u kulturi te je podcrtala značaj takvih programa za ublažavanje neutemeljenog osjećaja vlastite krivice i razotkrivanje strukturnih uzroka nesigurnosti: “Slušajući sve priče shvatila sam da to nije stvar samo moje discipline nego je riječ o sistemskom problemu. Na prvu mi je bilo oslobađajuće čuti da nisam sama u tom problemu i da puno ljudi vodi tu istu borbu.”

Mladi koji upišu humanističke studijske programe nerijetko od silnog uzbuđenja i privilegije da uopće studiraju ono što žele, ne propituju previše kvalitetu studija ili buduću poziciju na tržištu rada, napomenula je Starčević. Tijekom studiranja se doduše javlja potreba za volontiranjem ili odrađivanjem potplaćenih poslova u struci kako bi se izgradile reference i popunili životopisi, ali se pritom ne izgrađuje svijest o nedostatnim uvjetima rada. Važno je podcrtati da cijenu neplaćenog i potplaćenog rada snose upravo sami studenti, nerijetko financirajući zaposlenje u struci obavljanjem nekog drugog posla. Primjerice, studentice/i Povijesti umjetnosti nerijetko za stjecanje prvih iskustava krenu čuvati izložbe, ali su naknade toliko niske da je jednostavno nužno pronaći dodatni posao i žrtvovati se za privilegij rada u polju za koje se obrazuju..

Međutim, takav je način subvencioniranja (polu)volonterskih angažmana donekle održiv isključivo tijekom studiranja. Budući da studentski ugovor poslodavce oslobađa raznih davanja i time smanjuje cijenu rada, posao često uvjetuju takvom vrstom angažmana, nerijetko se raspitujući čak i za mogućnost rada preko tuđeg studentskog ugovora. Jednom kad potporna struktura fakulteta i studentskih prava nestane, mnogima izmakne i jedini način rada u struci za koju su se obrazovali. Kako je Starčević naglasila: “Za vrijeme studija ideš prema nečemu i onda se nađeš pred zidom. Kad izgubiš zaštitu studentskog ugovora nemaš pojma kako se snaći u novoj situaciji.”

Jedina priprema za taj zid, tj. jedino praktično iskustvo s tržištem koje mladi dobivaju u okviru institucije visokog obrazovanja, vezana je za stručnu praksu. Međutim, zbog strukturne neuređenosti sistema prakse, i sami fakulteti mogu postati nezanemarivi akteri u normalizaciji eksploatacije. Na primjer, na Arhitektonskome fakultetu praksu tretiraju na način da je jednu trećinu vremena obračunaju kao rad, a dvije trećine kao poučavanje. To poslodavcima omogućuje da plaćaju tek trećinu obavljenog posla, daleko ispod minimalne studentske satnice. Kada se tome pridodaju slučajevi u kojima poslodavci nisu isplaćivali naknade za obavljeni rad bez ikakve reakcije sa strane fakulteta – što je istaknula jedna studentica iz publike – institucije visokog obrazovanja postaju mjesta koje vlastite studente efektivno navikavaju i pripremaju na potplaćenost i izrabljivanje.

“Cijena rada je niska. Možemo živjeti od svog rada samo ako radimo još jedan posao van struke. Nitko od nas ne očekuje da će biti kreditno sposoban ili uopće moći raditi neke dugoročnije planove.” (iskustva sudionika/ca radionice Aplauz ne plaća stanarinu)

Upravo zbog usađenosti ideje kako ne postoji alternativa volonterskom i potplaćenom radu, druga je sudionica tribine, umjetnica selma banich, podcrtala važnost otvorenog razgovora o poslovima, iznosima honorara i potrebi da se o nemogućnosti preživljavanja od rada govori bez srama. Jedino mapiranjem stvarnih načina snalaženja i organiziranja života možemo uopće detektirati strukturne probleme. Prema Banich, “većina umjetnica i umjetnika, kulturnih radnika i radnica nikad neće imati stalni radni odnos, tj. ugovor na neodređeno. To smo najbolje mogli vidjeti u korona mjerama, u kojima je većina mladih ispala iz mjera, dakle nisu dobili pravo na naknadu od 4000 kuna. Nadalje, većina neće imati redovitu plaću, prava na beneficije, odnosno regresa, godišnjeg odmora, porodiljnog, bolovanja itd. Znači većina mojih kolegica i kolega, drugarica i drugara to kroz rad u kulturi neće ostvariti. To također znači da bi preživjeli mnogi će trebati raditi nekoliko poslova istovremeno, često izvan polja, a neki će skroz izaći iz polja u kojem su se obrazovali i u kojem su htjeli raditi.”

Banich je napomenula kako je prema njezinom iskustvu rada u sektoru, kao i istraživanju Kako žive umjetnice provedenom 2018. godine, umjetnički rad moguć gotovo isključivo na temelju neformalnih mreža potpore – dakle, uz financijsku podršku obitelji, partnera/ice, nekog nasljedstva i slično. To je prema Banich jednostavno realnost prekarnog rada i projektnog financiranja u kontekstu u sklopu kojeg se javno financiranje urušava, budžeti za kulturu smanjuju, a radni “benefiti” su nepostojeći – “aplauz ne samo da ne plaća stanarinu, već ne plaća ni bolovanje”.

“Na sceni jako puno toga ovisi o self-brendingu, poznanstvima i konstantnom umrežavanju na događanjima i projektima. Kroz to stječeš socijalni kapital. Stalno moraš razvijati kontakte i socijalizirati se. Ne smiješ se izgubiti ni na kratko da ne izgubiš veze. To je jako psihički opterećujuće.” (iskustva sudionika/ca radionice Aplauz ne plaća stanarinu)

Međutim, nesigurni uvjeti rada nisu karakteristika svojstvena isključivo sektoru kulturne i umjetničke produkcije, nego su odraz širih društvenih procesa poput fleksibilizacije radnog zakonodavstva i prekarizacije. Upravo je kontekstualiziranje kulturnog rada bila tema posljednjeg sudionika tribine, politologa i urednika portala Radnička prava, Jakova Kolaka. Prekarnost kulturnog rada naslanja se na rast atipičnih oblika zaposlenja, koja su Hrvatskoj u posljednjem desetljeću itekako uzela maha. Pod nestandardnim tipovima zaposlenja podrazumijevaju se poslovi na određeno, honorarni poslovi, stručna osposobljavanja, pripravništva, platformski rad itd. Uglavnom, riječ je o oblicima nesigurnog zaposlenja u kojima je Hrvatska europski rekorder.

Atipični oblici rada su pravilo, a ne iznimka kad su u pitanju mladi radnici i radnice, kojih je gotovo 50 posto zaposleno na određeno, a činjenica da čak 90 posto novozaposlenih potpisuje taj tip ugovora govori mnogo o velikoj ulozi prekarnosti u discipliniranju mlade radne snage. Od studentskog rada kao prvog susreta s tržištem, mlade se neprekidno navikava na nesigurne radne uvjete. Štetne posljedice takvog režima sežu od nemogućnosti bilo kakvog planiranja života do psihičkih poteškoća. Primjerice, u kulturnom sektoru zbog nesigurnosti budućeg angažmana radnici/e nemaju luksuz odbijanja posla pa preuzimaju prevelike terete, zapravo sve što se nudi, što nerijetko završava sagorijevanjem.

Atipični i nesigurni oblici zaposlenja također znatno otežavaju sindikalno organiziranje. Kada ugovor prestaje nakon nekoliko mjeseci, pobuna protiv radnih uvjeta jednostavno postaje preriskantna. Kolak je istaknuo kako se ljudi često boje sastati čak i u tajnosti zbog mogućnosti da za to saznaju poslodavci pa radi toga otkažu njihove buduće angažmane. Dodatna je otežavajuća okolnost i tendencija sindikata da se šire u uvjetima gdje postoji stabilno članstvo – dakle, ondje gdje postoje ugovori na neodređeno, ali to ne treba biti pravilo kako pokazuju recenti primjeri kolektivne organizacije platformskih radnica/ka.

Završni dio tribine bio je otvoren za sudjelovanje publike. U raspravi su se nametnula pitanja načina na koje konceptualiziramo kulturni rad te praksi pomoću kojih je moguće utjecati na smanjenje prekarnosti. Kao jedan od korisnih instrumenata borbe za pravednu plaću istaknuta je strukovna sistematizacija cijene rada. Budući da visina honorara ovisi o mogućnostima financijera, da njihovi iznosi nisu javno poznati, da se mijenjaju od posla do posla i od osobe do osobe, mladim je radnicima/ama teško odrediti je li njihov rad potplaćen, a kamo li pregovarati o boljem honoraru.

Strukovni cjenici – poput nedavno predstavljenog SPID–ovog Priručnika – pružaju određenu mjeru za pravedno vrednovanje rada dostupnu svima. Sistematizacija cijene rada je stoga odličan instrument za pravedniju plaću, ali i demistifikaciju kulturnog rada kao neke posebne i neopipljive sfere. Kao primjeri dobre prakse, spomenuti su i recentni uspjeh kampanje Za poštenu plaću, kao i platforma Za K.R.U.H. Svi ti primjeri pokazuju je kolektivno organiziranje radnica/ka – unatoč tome što kolektivno i sindikalno djelovanje u kulturi pati od brojnih strukturnih poteškoća – najbolji način za borbe za pravednu plaću.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Sredinom listopada u zagrebačkom je Europskom domu predstavljena publikacija Siromaštvo – Mrlja na savjesti čovječanstva. Publikacija pruža sustavan i pregledan sažetak jedne društvene patologije, a pripremila ju je i uredila Đordana Barbarić, dugogodišnja aktivistkinja i humanitarka. Barbarić je između ostaloga jedna od osnivačica udruge MoSt. Riječ je o organizaciji civilnog društva osnovanoj 1995. godine u Splitu koja se od tada kontinuirano bavi društvenim uključivanjem siromašnih osoba, beskućništvom, mladima s problemima u ponašanju, kao i zagovaračkim radom za bolju koordiniranost sustava socijalne skrbi. Udruga ne djeluje samo na lokalnoj razini već je i članica više nacionalnih mreža, poput Hrvatske mreže za beskućnike, te je dijelom iz potrebe za daljnjim umrežavanjem, suradnjom, ukazivanjem na postojeće resurse i skupljanjem primjera dobrih praksi nastala i spomenuta publikacija.

Đordana Barbarić je za knjižicu sakupila i sastavila različite tekstove, istraživanja i strateške dokumente te je pokušala problemu siromaštva pristupiti iz više perspektiva – aktivističke, akademske, medijske i institucionalne. Kako ona napominje, rezultat tog rada je svojevrstan “zapis o vremenu u kojemu živimo, glasno se progovara o značajnom društvenom problemu i čini ga vidljivim kako bi se utjecalo na učinkovite javne politike i doprinijelo društvenim promjenama”.

Siromaštvo je kao društveni fenomen ovisno o historijskom kontekstu, naglašava Barbarić. U prošlosti je neimaština bila ciklička pojava, a siromašne su osobe živjele kulturno i prostorno segregirane od pripadnika srednje klase. Ta segregacija itekako postoji još i danas, ali se forma siromaštva sredinom prošlog stoljeća djelomice mijenja pa ono postaje “kronično i strukturno, a uvelike nestaju razlike u težnjama i načinu života siromašnih i srednje klase. Iako su nezaposlenost i slaba razina obrazovanja glavni uzroci siromaštva, zaposlenje danas više nije sigurna brana protiv egzistencijalnih nedaća, pa siromaštvo pogađa i one koji stalno rade ali slabo zarađuju. Tehnološki napredak i globalizacija gospodarstva znači pojačanu ugroženost pojedinih, najčešće klasičnih niskoakumulativnih grana gospodarstva, pa su zaposleni u njima jače izloženi ostajanju bez posla, nesigurnosti i/ili malim primanjima”.

Publikacija se stoga dobrim dijelom bavi pregledom raznih teorijskih – u prvom redu socioloških i pravnih – definicija i pristupa kako bi čitatelj/ica uopće dobila uvid u načine konceptualizacije siromaštva. Primjerice, određena pojmovna određenja, poput razlikovanja između apsolutnog i relativnog siromaštva, posebno su korisna u kontekstu suvremenih rasprava o socioekonomskoj nejednakosti. Mnogi se gorljivi zagovornici sadašnjeg načina proizvodnje i distribucije bogatstva u svojoj argumentaciji pozivaju na podatke o golemom broju osoba izbavljenih od siromaštva u proteklom stoljeću. Međutim, ono na što pritom misle je apsolutno siromaštvo, koje se definira u odnosu na potrošačku košaricu dovoljnu za minimum preživljavanja. Nešto konkretniji uvid u razinu materijalne deprivacije u pojedinom društvu dobivamo kroz prizmu relativnog siromaštva koja pokazuje broj osoba živi značajno ispod prosjeka nacionalnog standarda – to jest, pokazuje razinu nejednakosti u društvu.

Jedan od osnovnih statističkih pokazatelja o siromaštvu u Hrvatskoj je takozvana stopa rizika od siromaštva. Prema definiciji Državnog zavoda za statistiku, riječ je o postotku osoba koji imaju raspoloživi dohodak ispod 60 posto medijana dohotka populacije. U 2019. godini to je bukvalno značilo dohodak od 32 tisuće kuna za jednočlano kućanstvo i 68 tisuća kuna za obitelj s dvoje djece. Na temelju tih pomalo dvojbenih i izuzetno niskih kriterija, anketa o dohotku stanovništva provedena 2019. godine pokazala je kako  gotovo svaka peta osoba živi u riziku od siromaštva. Rizik je pritom najizraženiji kod starije populacije – posebno kod žena starijih od 65 godina. Međutim, problem sa stopom rizika od siromaštva kao mjerilom je što više govori o nivou prihoda u društvu nego o tome kako građani zapravo žive.

Nešto konkretniji pokazatelj za mjerenje razine siromaštva u društvu je stopa materijalne deprivacije. Državni zavod za statistiku razinu materijalne deprivacije prati pomoću devet stavaka koji pružaju uvid u životni standard građana: kašnjenje s plaćanjem najamnine, režija, kredita; nemogućnost korištenja tjedan dana godišnjeg odmora; nemogućnost priuštivosti obroka koji sadržava meso, ribu ili vegetarijanski ekvivalent svaki drugi dan; nemogućnost podmirenja neočekivanog financijskog troška; nemogućnost da se priušti TV u boji, automobil, perilicu za rublje; adekvatno grijanje u najhladnijim mjesecima. Podaci su poražavajući – polovica građana si ne može priuštiti godišnji odmor ni neki izvanredni trošak, a tek petina bez poteškoća spaja kraj s krajem.

Treći važan indikator razine siromaštva u društvu su kućanstva niskog radnog intenziteta. Radi se o kućanstvima u kojima radno sposobni članovi do 60 godina rade tek 20 posto od onog koliko bi u određenom razdoblju mogli raditi – primjerice, za jednočlano kućanstvo to znači otprilike dva i pol mjeseca rada godišnje. U RH 9,2 posto osoba živi u takvim kućanstvima, unatoč opet veoma nisko postavljenoj letvici. Niski prag za također znači da u statistici nisu zahvaćeni efekti nesigurnih oblika zaposlenja, poput raširenog rada na određeno i pola radnog vremena. Barbarić je u publikaciji istaknula kako se takve forme neimaštine uzrokovane društvenom nesigurnošću pokušava obuhvatiti pojmom novog siromaštva.

Barbarić pojašnjava kako je riječ o suvremenom konceptu na čiju je “pojavu utjecalo nekoliko čimbenika, a misli se na erodiranje sustava socijalne sigurnosti; masovnu nezaposlenost i nestabilnost zaposlenja; financijsku nesigurnost i zaduženost; pojavu ranjivih tipova obitelji kao takvo, ono predstavlja siromaštvo koje se javlja kao posljedica krize industrijskog sustava pa se definira kao stanje u kojima su obitelji nemoćne u održavanju dosadašnje razine životnog standards. U takvoj situaciji javlja se neizvjesnost kao novo, nepredvidivo stanje. Novo siromaštvo uglavnom se povezuje s pojmom socijalne isključenosti pa postoji začarani krug povezanosti ovih termina”.

Dosad prezentirani podaci uglavnom su se doticali razine siromaštva na općoj populaciji, ali ono kao društvena pojava nije ravnomjerno rasprostranjeno. Materijalna deprivacija u posebnoj mjeri pogađa ranjive društvene skupine. Razina siromaštva prisutna u određenim zajednicama, primjerice u mnogim zajednicama romske manjine, predstavlja ključni uzrok njihove društvene isključenosti. Jednom kad su zbog neimaštine isključeni iz društvenih procesa, pojedincima i manjinskim skupinama ponovna je uspostava kontrole nad vlastitim u najmanju ruku znatno otežana, a ponekad i gotovo nemoguća. Barbarić napominje da se na ovaj način ranjive skupine “udaljava od prilika za rad, mogućnosti za ostvarenje prihoda i obrazovanje, kao i od mreže društvenih aktivnosti i aktivnosti u zajednici. Socijalno isključeni nemaju pristup tijelima moći i procesima odlučivanja te se zbog toga često osjećaju bespomoćni i nesposobni preuzeti kontrolu nad svojim odlukama koje utječu na njihov svakodnevni život”.

Drugu polovicu publikacije Barbarić posvećuje mapiranju raznih aktera koji rade na suzbijanju siromaštva u RH. Osim što na samom kraju nudi sveobuhvatan adresar svih važnih organizacija koje se bave problematikom materijalne deprivacije, autorica je dosta prostora posvetila prikazu dobrih praksi i predstavljanje djelovanja raznih nacionalnih udruženja poput Hrvatske mreže za beskućnike, Hrvatske mreže protiv siromaštva, Mreže socijalnih samoposluga itd. Djelovanje tih brojnih udruga se svakodnevno pokazuje neophodnim, a posebno kad se u obzir uzme nedostatna iskorištenost institucionalnih resursa.

Kako je Barbarić naglasila u tekstu i predstavljanju u Zagrebu: “Ako u RH postoji 555 jedinica lokalne samouprave, 428 općina, 127 gradova, i 21 jedinica regionalne samouprave koje imaju odjele socijalne skrbi programe, strategije, mjere, novčana sredstva i ako imamo 80 centara za socijalnu skrb, 38 podružnica i velik broj zaposlenih stručnjaka – kako je moguće da nam promaknu djeca, pojedinci i obitelji koje žive bez struje, vode, toplog obroka – ljudi koji žive u potpunom siromaštvu?” Siromaštvo – Mrlja na savjesti čovječanstva je stoga jako koristan resurs svakome tko će na to pitanje pokušati odgovoriti ili pak poželjeti nešto promijeniti.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Sunil kaže da planira nakon dvije godine otići kući na mjesec dana i ponovo se vratiti. Računa da će za pet godina ostvariti svoj cilj i zauvijek se vratiti kući. To znači da će u pet godina dva puta vidjeti svoju obitelj. Prem Badahur s nestrpljenjem odbrojava zadnje dane do kraja listopada ove godine da se vrati kući nakon dvije godine rada u Hrvatskoj. U Nepalu je bio inženjer strojarstva – u Hrvatskoj je samo radnik na razvrstavanju plastičnih sekundarnih sirovina, iako – prema njegovim riječima – dobro plaćen. Odgovor na pitanje zašto su odabrali Hrvatsku kao zemlju u koju će otići u pečalbu leži prije svega u činjenici da Nepal ima BDP 1.235 dolara po glavi stanovnika, a Hrvatska nešto više od 15.600 dolara, što je oko 13 puta više. Velika razlika u životnom standardu učinila je da Hrvatska u njihovim očima izgleda kao bogati Zapad. U razgovoru saznajemo da ih poslodavac pošteno plaća, rade osmosatno radno vrijeme a prekovremeni se uredno plaćaju. Najveća frustracija im je lokalna hrana, pa kuhaju sami jer su željni okusa svoje nacionalne kuhinje koja ih podsjeća na dom koji im toliko nedostaje.

Samo u Osječko-baranjskoj županiji prošle je godine zabilježeno 1227 novozaposlenih stranih radnika koji su dio kvote. Produljenje radnih dozvola osigurano je za još 347 stranih radnika, 26 ih se zaposlilo izvan kvote, a još 35 radnika je izvan kvote dobilo produljenje radne dozvole. Kvote za strane radnike u Hrvatskoj određuje Hrvatski zavod za zapošljavanje na temelju istraživanja tržišta, a ovogodišnja iznosi 78.470 radnih dozvola, od kojih je iskorišteno tek 26.243. S obzirom na depopulaciju Hrvatske, na sve veći odljev radnika prema zapadnim zemljama, deficit radne snage postat će sve veći problem za našu ekonomiju koja će se neminovno morati sve više oslanjati na stranu radnu snagu. Kako će Hrvatska odgovoriti na izazove integracije stranih radnika, pitanje je koje još nije došlo na dnevni red u široj društvenoj raspravi, ali će se o njemu neminovno morati početi razgovarati.

Civilna podrška lokalnoj razini

Oni koji već rade na tom pitanju su ljudi iz Centra za mir, nenasilje i ljudska prava u Osijeku, prije svega jer su registrirani za besplatnu pravnu pomoć i monitoriraju stanje sa stranim radnicima na terenu. Centar za mir je nevladina organizacija koja ima iskustva rada s migrantima, bili su UNHCR-ov partner 15 godina i jako dobro poznaju migrantsku problematiku. Natalija Havelka, izvršna direktorica CMNLJP-a, osim što pruža besplatnu pravnu pomoć (i) stranim radnicima, ujedno je i članica Koordinacije za integraciju – neformalne inicijative civilnog društva koje kroz svoj rad pružaju podršku izbjeglicama i migrantima u integraciji.

“Izradili smo metodologiju za programe integracija u lokalnoj zajednicu, koju može primijeniti bilo koja lokalna zajednica u Europi kako bi izradila svoj plan za integraciju migranata. Testirali smo metodologiju na lokalnoj zajednici, odnosno mi na svojoj osječkoj, a program se provodio u pet zemalja i prepoznat je kao primjer dobre prakse”, kaže Havelka. Naime, Centar je u partnerstvu s organizacijama iz Bugarske, Češke, Italije i Slovačke od siječnja 2018. do konca 2019. godine provodio je projekt Integracija državljana trećih zemalja putem urbanih partnerstva – INTEGRA koji se financirao sredstvima Fonda za azil, migracije i integraciju EU. Projekt je osmišljen kako bi unaprijedio integraciju državljana trećih zemalja u spomenutih pet država članica EU putem razmjene znanja i iskustava među gradovima.

“Nakon što smo razvili alate krenuli smo u njihovo testiranje i to na primjeru naše lokalne zajednice – Grada Osijeka. Lokalna vlast, kao i ostali relevantni dionici, bili su otvoreni za dijalog i pripremu lokalne zajednice za prihvat osoba koje dolaze. Najveći izazov za testiranje novih metoda i alata na primjeru naše lokalne zajednice bio je taj što trenutno u gradu Osijeku nema izbjeglica, osim maloljetnika bez pratnje koji su smješteni su u Domu za odgoj djece i mladeži u Osijeku. Međutim, prema podacima koje nam je dostavio Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade RH, nacionalno koordinacijsko tijelo za integraciju, Plan razmještaja osoba kojima je odobrena međunarodna zaštita je u postupku izrade i Osijek je jedna od mogućih lokacija”, objašnjavaju u Centru za mir.

Nastavno na započete aktivnosti podrške lokalnoj zajednici u izradi gradske strategije i akcijskih planova za integraciju državljana trećih zemalja, održan je integracijski laboratorij “Izrada plana lokalne integracije državljana trećih zemalja na području grada Osijeka”. U participativni proces bili su uključeni i predstavnici Grada Osijeka, akademske zajednice, regionalnog ureda Pučkog pravobranitelja, Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, predstavnici Crvenog križa, organizacija civilnoga društva i vjerskih zajednica, a rezultat su definirani opći i specifični ciljevi u odabranim područjima (obrazovanje, zdravstvena zaštita i socijalna skrb, zapošljavanje i stanovanje, lokalni kapaciteti i sigurnost i podizanje svijesti građana).

Osim zagovaračkih aktivnosti na lokalnoj, nacionalnoj i međunarodnoj razini, Centar za mir provodi i aktivnosti podizanja svijesti i vidljivosti migrantske populacije u gradu. Tako su povodom Svjetskog dana izbjeglica organizirali INTEGRA dan te i suradnji s Gradskim društvom Crvenog križa Osijek i Udrugom Breza u Galeriji Kazamat postavili izložbu Create the Change. Izložba je predstavila radove nagrađivanih slovenskih fotografa Cirila Jazbeca, Matica Zormana, Boštjana Pucelja i Mateja Povše pod nazivom Balkan Trails. Fotografije su nastale za vrijeme migrantskog vala 2015. godine te predstavljaju individualni doživljaj svakog autora na zatečeno stanje, a pratila ih je serija Djeca na balkanskoj ruti osječkog fotoreportera Marka Mrkonjića koje su nastale za vrijeme izbjegličke krize na području Mađarske, Srbije i Hrvatske. U sklopu izložbe prikazane su i fotografije i edukativni vizuali putem kojih se građani mogu upoznati s arapskom kulturom, pronaći zanimljive recepte arapske kuhinje, saznati više o poznatim migrantima, a predstavljen je i kreativni alat – strip Sličnosti u različitosti koji upućuje na dodirne točke između hrvatskog i perzijskog jezika. Na ovaj način Centar nastoji upoznati lokalno stanovništvo s drugim kulturama, kako bi što spremniji dočekali iduću migraciju do koje može doći iz klimatskih, političkih, ratnih, humanitarnih ili bilo kojih drugih razloga.

Nedostatak integracije i stalna čežnja za domom

Što se tiče stranih radnika, oni dolaze u Hrvatsku tek kad im poslodavac ishodi radnu dozvolu i dozvolu za boravak. To je uglavnom u pitanju model “jedan plus jedan” – dozvola za jednu godinu s mogućnošću produženja na još jednu godinu, pojašnjava izvršna direktorica u CMNLJP i napominje da je integracijski moment  jako bitan stranim radnicima koji dolaze sami. “Kod nas mogu dobiti besplatnu pravnu pomoć, ali ne dolaze samo zbog toga. Njima je drago doći i komunicirati s nekim lokalnim, jer i oni imaju potrebu za makar malom količinom interakcije”, kaže Havelka. Strani radnici, naime, mahom žive u smještaju u blizini radnog mjesta, izvan grada, a ionako oskudno sudjelovanje u životu zajednice dodatno im je otežala COVID pandemija. Veliki problem integraciji predstavlja i jezična barijera zbog koje su osuđeni na komunikaciju među sobom, a sve skupa dovodi do otuđenja.

Na pitanje što rade u slobodno vrijeme, kako se zabavljaju, imaju li kakvu razonodu, Sunil odgovara: “Nogomet! Nogomet i odbojka”. No, pitanje je koliko nogometa i odbojke može biti dovoljno da im odvrati misli od svakodnevice ispunjene čežnjom za domom. U Centru za mir došli su na ideju da pokušaju napraviti neka događanja koja će ih povezati s lokalnim stanovništvom pa su organizirali Nepal food fest, večeru s nepalskim specijalitetima koju je prema njihovim receptima pripremio profesionalni kuhar i koja je bila prilika da se Osječani upoznaju sa svojim novim sugrađanima. Usprkos dobroj posjećenosti, jezična barijera se opet pokazala kao najveća prepreka integraciji radnika iz trećih zemalja.

Zapošljavanje radnika iz trećih zemalja krije i neke druge probleme; ako je poslodavac korektan, i radnici poštuju propise, problema neće biti, ali ima slučajeva kada to i nije tako. “Događa se da dođu s radnom dozvolom pa pobjegnu dalje na zapad, u tom slučaju gube legalni status i dozvolu za boravak i rad. Onda i poslodavac ima problema. Nama su se javljali radnici iz drugih dijelova Hrvatske. Događalo se da ih poslodavac odjavi, pa počnu raditi ‘na crno’ i prelaze u sivu zonu. Mi ih zovemo nevidljivi radnici”, objašnjava Natalija Havelka. Izlazak iz legalnog radnog odnosa otvara mogućnost za mnoge nezakonitosti od kojih je rad “na crno” još najmanji problem jer ljudi bez ikakvog pravnog statusa postaju potencijalne žrtve trgovine ljudima i različitih oblika robovlasničkih odnosa.

U Centru za mir su zato, zajedno sa tri nepalska državljanina koji imaju odobrenu dozvolu za boravak i rad u RH, osnovali Udrugu Namaste – koja će se baviti upravo integracijom stranih radnika i zaštitom njihovih radničkih prava. Udruga je već upisana u Registar udruga i Registar poslovnih subjekata, a u procesu je otvaranja poslovnog računa i upisa u Registar neprofitnih organizacija. U svakom slučaju, civilno društvo se pokazalo kao mnogo agilnije od institucija u bavljenju ovom zasad još nedovoljno vidljivom temom.

Predstavnicima jedinica lokalne samouprave u nošenju s izazovima migracija može pomoći i priručnik Integracija državljana trećih zemalja, autorica Nikolete Poljak i Lejle Šehić Relić, kojeg je objavio vladin Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina. “Radili smo pregled od političkog do zakonodavnog okvira”, kaže koautorica Lejla Šehić Reljić i napominje kako Europska unija traži da se radnicima koji dolaze iz trećih zemalja omogući sindikalno udruživanje, kako bi ih sindikat mogao zaštitit. “Priručnik je namijenjen lokalnoj samoupravi jer oni imaju najveću moć pa stoga mogu diktirati i tempo integracije, iako treba reći da ne ovisi samo o njima”, napominje. Priručnik doista pruža dobar “nacrt” i upute za lokalnu samoupravu kako treba raditi na integraciji, pogotovo na inkluziji kao njezinom sastavnom dijelu. Stanovanje, zdravstvena zaštita, socijalna skrb, obrazovanje, zapošljavanje, društvena i politička participacija, sve su to područja u kojima lokalna samouprava može dati svoj doprinos. Brošura je detaljna i puna pozitivnih primjera, konkretnih koraka koje se mogu ili moraju poduzeti. Pri tome jasno definira ono što je ustavna i zakonska obaveza jer bi Ustav i pozitivni zakoni Republike Hrvatske trebali biti polazišna točka u suzbijanju diskriminacije.

Lokalna zajednica ipak još nije sasvim spremna na život s nekim drugačijim, pa je bilo slučajeva da građani zovu policiju zbog “ilegalnih migranta”, iako je bila riječ o sasvim legalnim radnicima iz trećih zemalja. Još mnogo toga naposljetku ovisi o društvu koje je do jučer i samo bilo djelomično “gastarbajtersko”, a danas postaje zemlja čija će ekonomija sve više biti ovisna o stranim radnicima.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Zadnjih nekoliko godina medijska vidljivost klimatskih pokreta i mobilizacija mladih mnogo duguju Greti Thunberg, aktivistkinji koja je 2018. sa svojih petnaest godina počela prosvjedovati ispred švedskog parlamenta i ubrzo postala globalni simbol borbe za klimatsku pravdu. Thunberg je tad pokušala ukazati na apsurd da u školi mora učiti o puzajućoj ekološkoj katastrofi, dok se istovremeno jako malo toga poduzima da se katastrofa spriječi – kako često ponavlja, zašto bi se obrazovala za budućnost kad budućnosti nema?

“Radikalna” poruka Grete Thunberg, da nešto odmah treba napraviti, da je potrebno slušati znanstvenike i osigurati egzistenciju budućim naraštajima, naišla je na značajan odjek kod mladih širom svijeta. O Thunberg se stoga u javnosti mnogo raspravljalo. Postala je omiljena meta desnih medija, koji su mahom pokroviteljski osporavali njezino djelovanje, tvrdili da joj je mjesto u školi, da je tek projekt svojih roditelja, da ne zna o čemu govori, da je mentalno bolesna itd. No ni reakcija društvenih elita nije bila ništa manje problematična – u Greti je prepoznata prilika za licemjernim sudjelovanjem u moralnoj osudi neodgovornih odraslih. Pritom nisu izostale čak ni mitološke asocijacije, pa je primjerice kanadska književnica Margaret Atwood Thunberg usporedila s Ivanom Orleanskom i zaključila kako joj jedino nedostaje bijeli konj.

Takvoj hagiografskoj interpretaciji djelovanja Grete Thunberg naginje i biografski dokumentarni film Greta redatelja Nathana Grossmana, nedavno prikazan na 14. Subversive festivalu. Film obrađuje jednogodišnji period u životu mlade aktivistkinje – riječ je o razdoblju od kolovoza 2018. do rujna 2019. godine, tijekom kojeg Thunberg postaje inspiracija za globalne školske štrajkove okupljene u pokret Fridays for Future. Grossman je Thunberg pratio od samog početka. Kadrove koji prikazuju tada anonimnu petnaestogodišnjakinju kako sama s transparentom sjedi ispred parlamenta duguje sretnoj okolnosti – načuo je glasinu kako će kći Malene Ernman, nekadašnje švedske predstavnice na Eurosongu, održati prosvjed za klimu i u tome je prepoznao dobru priliku za kratki film. Budući da je ubrzo postalo očito da će priča prerasti lokalne okvire, Grossman je nastavio dokumentirati Gretine javne nastupe i sudjelovanja na raznim samitima i masovnim okupljanima mladih, kao i njezine odnose s bliskim ljudima, pogotovo s ocem koji ju prati na svim putovanjima. Švedski je redatelj radio bez filmske ekipe te se suzdržavao od bilo kakvog interveniranja u događanja.

Kao što sam naslov daje naslutiti, film se prije svega bavi Gretom, u prvom redu njenim aktivističkim odrastanjem, ali i njenim karakterom i osobnošću. Primjerice, tijekom trajanja filma javlja se izraziti kontrast između scena u kojima gledamo mladu ženu kako bez treme i oklijevanja drži govor na međunarodnoj konferenciji o klimi ili pak raspravlja s glavnim tajnikom UN–a, i scena u kojima vidimo dijete koje ovisi o brizi roditelja, dijete koje otac treba podsjećati da jede ili spriječiti u prenaprezanju. Na trenutke gledamo zaista intimni filmski portret klimatske aktivistkinje. No to znači da u čitavih 97 minuta zapravo ne saznamo ništa o globalnom zatopljenju, razlozima zašto predstavljaju problem, kako se boriti protiv katastrofe, politici, tek nešto malo prostora dobiva pokret koji je protagonistikinja motivirala. Središte pozornosti rezervirano je isključivo za Gretino nepokolebljivo uvjerenje da klimatske promjene predstavljaju egzistencijalnu opasnost za život kakav sada postoji. Redatelju je naprosto bilo dovoljno napraviti dokumentarac o tome što sve jedna nevjerojatno beskompromisna osoba može učiniti, kao da se zbilja radi o reinkarnaciji Ivane Orleanske. Rezultat te odluke je agresivno apolitičan film.

S druge strane, donekle je ipak razumljivo zašto je Grossman odlučio toliko prostora posvetiti osobi umjesto čitavom globalnom pokretu mladih. Borba protiv klimatskih promjena za Thunberg nije samo stvar javnog djelovanja, već je riječ o nečemu izrazito intimnom: “Gledali smo film u školi. Bili su prikazani izgladnjeli polarni medvjedi, poplave, uragani i suše. A znanstvenici su govorili da nam nije preostalo mnogo vremena da promijenimo svoje ponašanje. Tada sam počela padati u depresiju. I dobila tjeskobu. I prestala jesti i govoriti. Bila sam bolesna. Gotovo sam umrla od gladi. Trebalo je nekoliko godina, ali malo po malo, počela sam se osjećati bolje. Osjećala sam da zašto bih odustala, kad postoji toliko mnogo različitih stvari koje možete učiniti da napravite razliku?” Kako je to sama više javno istaknula, Thunberg ima Aspergerov sindrom. No ta dijagnoza joj ne stvara zapreke, baš suprotno, Greta uvijek napominje da joj u borbi protiv klimatskih promjena Aspergerov daje prednost, jer joj omogućuje da stvari vidi jasnije od drugih i svu pažnju posveti jednom cilju.

Kako je spomenuto, Gretina beskompromisnost i posvećenost sprječavanju klimatske katastrofe privukla je veliku pozornost medija. Otkad je postala poznata figura mnogo je truda uloženo u moralističko seciranje njenog kredibiliteta. Primjerice, kod nekih se pripadnika komentarijata nenadano probudila klasna osjetljivost pa su počeli “prokazivati” stvari poput Gretine privilegirane društvene pozicije. Isticali su da njezin primjer ne može biti univerzalno primjenjiv, jer ne mogu svi prilagoditi svoju prehranu ili organizirati putovanje vlakom umjesto automobilom ili pak jedriti preko Atlantika da bi izbjegli letenje itd., ne mareći pritom previše da to zapravo i jest poanta Gretinog nepopustljivog dogmatizma. Činjenica da svi ne možemo imati malen ugljični otisak, pokazuje kako je ekološki održiv život sistemski onemogućen, nedostupan i ovisan o golemoj mjeri osobnog požrtvovanja i entuzijazma. Iako se Thunberg nikad eksplicitno ne referira na političke ideologije, iz njezinih poruka je jasno kako ne smatra da se rješenje klimatske krize krije u individualnom djelovanju, već u radikalnom društvenom zaokretu utemeljenom na klimatskoj znanosti i socijalnoj pravednosti.

Grossmanov film ostavlja dojam da – zbog spomenute iritacije koju klimatska aktivistkinja izaziva u određenom dijelu javnosti – izbjegava bilo kakav kritički osvrt na popularnost svoje protagonistice. Redatelj tako u brojnim scenama pokazuje kako mladi aktivisti zahvaljuju Thunberg zato što ih je motivirala na djelovanje, ali nikad ne pokušava preispitati njezinu ulogu u globalnom klimatskom pokretu mladih. Thunberg je u svakom slučaju mnogo doprinijela vidljivosti pokreta u javnosti, no to ne znači da nije potrebno kontekstualizirati strukturne razloge njezinog uspjeha, ulogu društvenih i tradicionalnih medija, te licemjerni entuzijazam koji izaziva kod brojnih pripadnika elita. Ono što od “kritičkog pristupa” u filmu postoji ispada poprilično karikaturalno, jer je prepušteno uobičajenim zlikovcima – Trumpu, Bolsonaru, Putinu, Fox Newsu itd. Kratke sekvence u kojima su montirane njihove omalovažavajuće izjave o Thunberg, u neku ruku funkcioniraju tek kao dodatni dokaz njezine pozicije “klimatske savjesti svijeta”.

Upravo to suviše olako prihvaćanje reduciranja aktivistkinje na njezinu moralnu ulogu predstavlja glavni problem filma. Naime, Thunberg ne prosvjeduje zato što ima želju docirati o sustavu koji je iznevjerio mlađe generacije, njezin cilj je taj sustav promijeniti. No medijski narativ koji se oko Grete producira, i kojem Grossmanov film itekako doprinosi, nerijetko njezine konkretne i prilično radikalne poruke o smanjenju emisija, klimatskoj pravednosti te potrebi da bogate zemlje omoguće razvoj siromašnima, preobražava u jednostavnu moralnu osudu neodgovornih i zlih odraslih. Transformacija aktivistkinje u moralnu junakinju mnogim je pripadnicima elita omogućila da otvoreno parazitiraju na njezinoj popularnosti i sebi iscijede nešto ekološkog kredibiliteta bez uloženog truda.

Kulminacija filma je Gretina famozna plovidba jedrilicom do New Yorka i gostovanje na UN–ovm panelu za klimu. Neugodno dvotjedno putovanje i borba s hladnim valovima sjevernog Atlantika zaista otkrivaju djevojku koja bi radije bila kod kuće i provodila vrijeme sa svojim psima. Međutim, ona nema drugog izbora osim borbe za budućnost. Thunberg je tako svoj dojam o Grossmanvom dokumentarcu opisala riječima: “Stvarno mi se sviđa film koji je Nathan snimio i mislim da prikazuje mene i moju svakodnevicu u realističkom svjetlu. Nadam se da će svi koji pogledaju film napokon shvatiti da mladi ne sudjeluju u školskom štrajku radi zabave. Prosvjedujemo zato što nemamo izbora. Mnogo se toga dogodilo otkako smo krenuli sa štrajkom, no nažalost još uvijek smo zaglavili na početku. Nigdje ne nalazimo prijeko potrebne promjene i stupanj svjesnosti o ugroženosti našeg planeta. Sve što tražimo je da naše društvo tretira klimatsku krizu kao stvarnu krizu i osigura nam sigurnu budućnost.”

Fenomen Grete Thunberg je u najmanju ruku ambivalentan, a Grossmanov film ne razjašnjava mnogo toga. Ono što Greta jako dobro pokazuje jest privlačnost moralističkog diskursa kada pričamo o klimatskim promjenama. Međutim, toj privlačnosti je potrebno oduprijeti se. Cilj pokreta mladih nije u prikazivanju grijeha odraslih i moralnoj zadovoljštini, već u osiguranju vlastite egzistencije. Borba za klimatsku pravdu nije generacijski ili moralni sukob, već politički. Kako je to nedavno artikulirala Thunberg: “Ne možemo više dopustiti da ljudi na vlasti odlučuju što je politički moguće. Ne možemo više dopustiti da ljudi na vlasti odlučuju što je nada. Nada nije pasivna. Nada nije bla, bla, bla. Nada govori istinu. Nada djeluje. I nada uvijek dolazi od ljudi.”

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

U knjizi Na rijekama Martina Michaela Driessena jedna od pripovijetki Pierre i Adéle prati slučaj dviju obitelji čiju granicu posjeda čini rijeka. Rijeke su tijekom stoljeća postajale granicama između teritorija, postajale su točke razdvajanja, dok su nekoć bivale mjestima susreta kuda se plovi, gdje se zajednički napaja stoka, pere rublje ili lovi riba. No, unatoč ljudskom nastojanju za uspostavljanjem granica korištenjem rijeka, one ipak meandriraju, mijenjaju se i žive svoj život narušavajući striktne barijere što ih je osmislio čovjek.

Dok simboličke barijere pokušavaju ograničiti kretanja ljudi, posredovanjem fizičkih barijera ljudi pokušavaju ograničiti ili preusmjeriti kretanje rijeka u korist pojedinaca, a nauštrb zelene infrastrukture. One postaju kanali, gube svoj prirodni tok, a razine vodostaja i brzine se mijenjaju te je životu rijeke, njenom ekosustavu i naseljenim područjima sustavno ugrožen opstanak. Izgradnja i pregradnja rijeka radi konstrukcije malih hidroelektrana zadnjih je desetljeća stvarnost čitavog Balkana. Posljednje divlje rijeke i bogatstvo vodnih resursa privukli su inozemne ulagače koji teže ka profitu stečenom u “slabije razvijenim dijelovima Europe”, iskorištavajući nestabilne političke situacije i sveprisutnost korupcije. Posljedice njihova djelovanja reflektiraju se na živote svih živih bića koja žive u blizini rijeka, uključujući i ljude koji su izgradili svoje domove te žanju svoje usjeve zahvaljujući njima.

Međutim, kolektiviziranjem, direktnim akcijama i lobiranjem lokalno stanovništvo uspijeva postići impresivne rezultate po pitanju sprječavanja izgradnje malih hidroelektrana ili drugih sustava eksploatacije rijeka. Jedan od recentnijih primjera takvog uspjeha koji je daleko odjeknuo jest inicijativa Hrabrih žena Kruščice koje su od kolovoza 2017. do prosinca 2018., više od 500 dana svojim tijelima blokirale lokalni most ne bi li spriječile prolazak strojeva i izgradnju dviju malih hidroelektrana, dok su paralelno s protestima vodile i pravnu bitku. Njihova borba popraćena policijskim nasiljem i zastrašivanjem investitora najzad je rezultirala uspjehom i sudskim su putem uspjele zaustaviti početak izgradnje dviju planiranih hidroelektrana. Njihova je borba prepoznata i na međunarodnoj razini značajnim priznanjima poput “zelenog Nobela” koji je 2021. pripao članici inicijative Maidi Bilal. Usto, Predstavnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine posljedično je usvojio Deklaraciju o zaštiti rijeka zapadnog Balkana kojom se lokalne zajednice štite od ogromne štete koju im nanosi izgradnja hidroelektrana. Borba Hrabrih žena Kruščice motivirala je niz različitih inicijativa, ali i osnažila one ljude koji istovremeno dijele istu borbu za spas rijeka.

Naime, ljudi koji ustraju u zaštiti rijeka i njihovih ekosustava doista ima mnogo. O tome zorno pripovijeda dokumentarni film Blue Heart koji predstavlja problem gradnje malih hidroelektrane na području Balkana te inicijative organiziranih pojedinaca i kolektiva koji uspješno brane prirodne resurse koji su ih othranili. Među njima ključnu ulogu igraju mladi ljudi koji prepoznaju da će upravo njihovi naraštaji snositi posljedice aktualnih eksploatacija. U spomenutom filmu ponajviše se ističe Rok Rožman, nekadašnji olimpijski veslač i biolog, a danas aktivist koji je 2015. godine započeo inicijativu Balkan Rivers Tour koja je do danas izrasla u organizaciju Balkan River Defence. Članovi organizacije djeluju poput ambasadora balkanskih rijeka, u nastojanju da kroz niz eksperimentalnih i nekonvencionalnih pristupa (poput izrade dokumentarnih filmova, tura kajacima i kreativnih protesta) osvijeste ljude i senzibiliziraju ih za očuvanje prirodnih bogatstava.

Takvi eksperimentalni i nekonvencionalni pristupi osvještavanja javnosti i diseminaciji teško probavljivih informacija nerijetko se vezuju za umjetnost i performativne prakse, odnosno ono što nazivamo artivizmom. U našem aktualnom kontekstu za prakse artivizma vezujemo Extinction Rebellion, globalni pokret čiji je ogranak odnedavno vrlo prisutan i u Zagrebu i Dalmaciji, a o čemu je ranije pisala Tena Starčević. Artivistički pristupi javljaju se još sedamdesetih godina prošlog stoljeća u osvit studentskih prosvjeda i prvih većih ekoloških akcija i protesta. U isto vrijeme nastaje i land art, čijim su praksama pojedini umjetnici direktno tangirali probleme zagađenja i eksploatacije prirodnih resursa.

Među njima valja istaknuti Newtona i Helen Mayer Harrison, pionire eko arta, ujedno i profesore na Sveučilištu California u San Diegu. Ovaj umjetnički duo od 1970. surađuju s brojnim stručnjacima kako bi predložili rješenja koja potiču biološku raznolikost i razvoj kulturne i prirodne zajednice. Uključeni u različite inicijative za zaštitu vode i riječnih tokova, Harrisonovi krajem osamdesetih godina dolaze u Zagreb, gdje u suradnji s institucijama predlažu ekološki koncept za spas rijeke Save formiranjem vodozaštitnog područja i zaštitom prirodnog rezervata uz njezin tok kojemu je prijetilo zagađenje od industrijske proizvodnje. Koncept je predstavljen izložbom i katalogom 1989. godine, no radi početka rata nikada nije zaživio.

Na tragu njihovog promišljanja prošle je godine održana druga iteracija umjetničko-istraživačkog projekta Land Art, Earth Art, Earthworks: z/Zemlja i antropocen, u kojem je sudjelovala i autorica ovog teksta. Umjetničke intervencije ostvarene u Ozlju i Obrežu Vivodinskom bile su posvećene rijeci Kupi i stablima uz njenu obalu. Naime, izgradnjom male privatne hidroelektrane vodostaj se podigao za čitava dva metra što je rezultiralo potpunom destabilizacijom ekosustava. Uz profesore, svoj doprinos projektu dali su i studenti Akademije likovne umjetnosti, koji su u okviru terenske nastave i in situ radionica usmjerili pažnju ka rijeci i njenoj biocenozi.

Takvim artivističkim praksama ukazivanja na probleme devastacije vodnih resursa dugoročno se bavi i kreativna platforma Ljubav za Ričinu koja okuplja umjetnike, cirkusante i kantautore mlađe generacije, kako bi zajedničkim djelovanjem potaknuli javnost na propitivanje odluka o gospodarenju Rječinom. Inicijativa je krenula krajem studenog 2020. godine pod vodstvom izvedbene umjetnice Ive Korbar nadovezujući se na akcije građanske inicijative Spasimo Ričinu koja od proljeća 2020. godine aktivno radi na istraživanju povijesti Rječine, njene bioraznolikosti, kao i svih provedenih projekata akumulacije i izgradnje hidroelektrane i njihovih reperkusija na čitav ekosustav. Ono za što se građanska inicijativa u ovom trenutku najviše zalaže jest sprječavanje planirane izgradnje višenamjenske akumulacije (vodoopskrba, obrana od poplava i hidroenergija). Dok se Spasimo Ričinu ponajviše bavi medijskim apelima i pregovorima s nadležnima, Ljubav za Ričinu radi na podizanju svijesti građana i diseminaciji informacija kroz umjetnički izričaj. Osvještavanje građana i ljubitelja Rječine primarno je usmjereno na pozitivne aspekte i specifičnosti Rječine kojima osnažuju potrebu za ujedinjavanjem i zajedničkim očuvanjem rijeke.

Biološka istraživanja Rječine se nastavljaju, a kreativna platforma Ljubav za Ričinu svoje početke veže uz nešto drugačije istraživanje. Naime, u sklopu Rijeka EPK 2020 tijekom rujna 2020. izvedena je umjetnički vođena tura kroz grad pod nazivom Nestvarni gradovi tijekom kojih su međunarodni i lokalni nezavisni kazališni umjetnici vodili publiku na putovanje i provodili je od lokacije do lokacije dajući joj nov pogled na grad i otkrivajući njegovu slojevitost kroz prostor i vrijeme. Odabrane lokacije umjetničke ture su mjesta koja su izgubila svoju funkciju i kao prostori su neiskorišteni ili su u tranziciji. Uz umjetničku voditeljica, autoricu i izvođačicu Nestvarnih gradova Ivanu Peranić, ko-autorica i izvođačica vodene etape Nestvarnih gradova uz Rječinu upravo je spomenuta Iva Korbar, pokretačica kreativne platforme Ljubav za Ričinu.

Kako je prvi poticaj za djelovanje izronio iz umjetničkog istraživanja i stvaralaštva, tako je i nastavio teći različitim rukavcima kojima plove brojni drugi umjetnici mlađe generacije. Naime, Ljubav za Ričinu na svojoj Facebook stranici održava trajni poziv na djelovanje, poziv na akcije “(…) kojima odašilju poruku iskrenog zanimanja, njege i brige za rijeku te kojom stvaramo s prirodom uravnotežen, međusobno obogaćujući odnos rijeka i čovjeka”. Predložene su kantautorske, izvedbene, penjačke, biciklističke, kuharske, znalačke, pa i nijednom žanru pripadajuće izvedbe, s naglaskom na to da kreativna platforma nije mjesto vlastite autorske ili političke samopromocije, već mjesto podržavanja Rječine. Svoje je (re)akcije od početnog poziva dosad predstavio niz umjetnica i umjetnika koji su izvedbama uz obalu usmjerili pažnju na rijeku i na njenu vrijednost. Snimke svojih izvedbi autori su slali kreativnoj platformi koja je potom iste učinila dostupnima putem YouTube kanala Ljubavi za Ričinu.

Uz Ričinu su zasvirali bendovi i kantautori: The Siids, Ivan Škrabe, bend Krešo i Kisele Kiše te Nina Romić. Cirkuska i izvedbena umjetnica Nives Soldičić svojom je performativnom akcijom na Ričini osvijestila građane o životu bjelonogog raka Rječine čiji život visi o niti. Viseći i sama o niti, Nives Soldičić uprizorila je bjelonogog raka, a izvedbu je pratila naracija Ive Korbar ispričana iz prvog lica bjelonogog raka. Dojmljivu su poruku poslali i Grobnički dondolaši predstavivši Ričinu kao neizostavan dio kulturne baštine, dok je Martina Goričanec snimila video u kojemu mještani koji su odrasli uz Rječinu iz vlastitog iskustva govore o devastaciji koja im se zbivala pred očima. Osim sudjelovanja umjetnika koji putem video materijala diseminiraju svoje radove i izvedbe posvećene rijeci, kreativna platforma Ljubav za Ričinu organizira i susrete na Rječini uz edukativan i kreativan sadržaj posebno usmjeren prema djeci i mladima. Prvi planirani događaj bilo je Druženje s malim vodenim stanovnicima Ričine, koje se zbog lošeg vremena nažalost nije održalo. No održala se ideja, pa se prvi susret uz Rječinu zbio u prosincu 2020. pod nazivom Jupiter-Saturn kiss na Grobničkom polju – astronomska delicija, organiziran u suradnji s Akademskim Astronomskim Društvom Rijeka.

Zadnji takav edukativno-kreativni susret održao u rano ljeto 2021. godine pod nazivom Rijeka, ja na plaži Vlaštić na Rječini. Ideja jednodnevnog druženja bila je razgovor o egzistencijalnoj i intimnoj pripadnosti prostorima s kojima i u kojima živimo. Koliko se prirode bojimo, a koliko je još uvijek volimo? Kako percipiramo krš i krški krajolik kao prirodnu specifičnost podneblja u kojemu živimo? Tom se temom posebno bavio dr. sc. Ivo Lučić, karstolog, novinar, istraživač i aktivist koji je uz obalu Rječine održao predavanje o fenomenu krša te o kršu kao kulturnom krajoliku u kojem se isprepliću bogatstva podzemnog svijeta, ali i ideja krškom podzemlju kao o depou iracionalnih strahova. Zvjezdana Jembrih kreirala je posvetu rijeci, stvarajući za nju specifičnu formu land art rada koji je postavila na granici obale i rijeke. Žuta boja dugačkog platna koja je obrglila rijeku ima asocijativnu vrijednost, aludirajući na ljetnu boju žita. U participativnoj akciji s mladim volonterima Zvjezdana Jembrih je odmotala platno oko obale, stvarajući tako i performativan rad koji je rezultirao kolektivnim land artom. Kad je rijeka natopila platno koje je postalo teško i neuhvatljivo, bilo je potrebno izvaditi ga iz Rječine. U duhu cijelog događaja – ne ostavljaj ništa iza sebe – ruke mladih i još mlađih posjetitelja Rječine ponovno su namotale platno, stvarajući tako novu i nenadanu umjetničku akciju koja nosi simboličnu poruku zajedništva.

Događaju se pridružio sportsko-penjački klub Rirock climbing, kao i Marinko Babić koji je predstavio svoje podvodne fotografije, naglašavajući bogatstvo flore i faune Rječine. Na razgovor o individualnoj povezanosti s rijekama koji je moderirala Iva Korbar skladno su se nadovezale i izvedbe mladih kantautora Ivana Škrabe, Linde Uran i Martina Ladike. Svi kantautori svoje su pjesme izveli uz obalu Rječine, a svaka od njih odzvanjala je njihovom povezanošću s vodom, s rijekama, s Rječinom.

Kroz nenametljiv, ali odlučan oblik otpora, kreativna platforma Ljubav za Ričinu nastavlja usmjeravati pažnju šire javnosti, a posebno mlađih generacija prema rijeci. Ona potiče, educira i osvještava, gradi zajedništvo i kolektivnu želju za spas Rječine. Obraćajući se djeci i mladima, educirajući ih na mekan i brižan način, Ljubav za Ričinu anticipira budućnost, generacije koje će doći i koje možda neće imati priliku posjetiti rukavce Rječine ili se susresti s bjelonogim rakom. Generacije koje će doći možda neće razumjeti zašto rijeke treba spasiti, jer rijeka kakvih poznajemo više neće biti. O takvim rijekama možda će se tek čitati u knjigama, u pripovijestima o obiteljima, posjedima i rijekama koje neometano žive svoj život.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Slučaj Yazdana Fayyaza tek je najrecentniji primjer nedosljednosti sustava integracije koji s jedne strane azilantima garantira određena prava, a s druge sustavno otežava ili čak onemogućuje ostvarenje prava u praksi. Štoviše, kada se u obzir uzme kontekst nasilnog režima kontrole migracija, nedorečenosti integracije postaje neuvjerljivo jednostavno pripisivati zakonskim propustima ili tromosti birokracije – umjesto institucionalnom produžetku protjerivanja. Represija i odvraćanje stoga nisu nešto što ostaje na granici, već se njihovi učinci prelijevaju na institucije, društvo i svakodnevno iskustvo izbjeglica. Jedan od faktora koji pridonosi takvom stanju zasigurno je i brisanje iskustva izbjeglica iz javnog, ali i akademskog diskursa. Na tom je tragu problemu izbjeglištva pristupila aktivistkinja i istraživačica Emina Bužinkić u svojem nedavno održanom online predavanju.

Predavanje pod naslovom (Ne)sigurni identiteti: politike rase i etniciteta u vrijeme socijalnog distanciranja održano je u sklopu istraživačkog projekta Europski režim iregulariziranih migracija na periferiji EU: od etnografije do pojmovnika (ERIM) kojeg provodi Institut za etnologiju i folkloristiku. Projekt okuplja regionalne znanstvenike koji terenskim etnografskim metodama “nastoje zahvatiti razine i iskustva različitih aktera, od izbjeglica i migranata, preko članova lokalnih zajednica do zaposlenika i predstavnika tijela lokalnih vlasti, međunarodnih i drugih organizacija. U otklonu od razumijevanja režima migracija kao označitelja apstraktne i monolitne moći države,  ERIM režimu iregulariziranih migracija pristupa kao dinamičnom polju heterogenih, pa i suprotstavljenih praksi i interakcija različitih aktera koje se pritom na specifične načine artikuliraju na periferijama EU”.

Fokus znanstvenog rada Emine Bužinkić upravo su načini preslikavanja represivnih migracijskih režima u svakodnevni život izbjeglica, a posebno u sustav obrazovanja. Stoga u svojoj studiji izbjegava bavljenje policy analizom, umjesto čega se služi metodom narativne etnologije, metodom u kojoj se priče o izbjegličkom iskustvu pojavljuju kao čvorišta za analizu politika etniciteta, klase, rase, religije itd. Kroz predavanje je predstavila i vlastito iskustvo znanstvenog rada s izbjeglicama te je pritom veliku pozornost posvetila preispitivanju i problematiziranju pozicije i značenja samog procesa istraživanja. O nužnosti takve prilagodbe istraživačkih metoda svjedoči institucionalno zanemarivanje potreba izbjeglica zbog nepoznavanja njihovih potreba – kako smo primjerice mogli vidjeti na Yazdanovom primjeru.

Za epistemičku nereprezentiranost migranata je između ostalog odgovoran i suviše suhoparan akademski pristup. Ako se izbjeglice tretira isključivo kao predmet istraživanja onda je rezultat tek interpretacija problema od strane nekog tko se s njima ne suočava svakodnevno. Budući da ta interpretacija može biti više ili manje točna, ona nerijetko dovodi to situacije gdje stvarni problemi i potrebe ostaju nevidljivi. Umjesto toga Bužinkić istraživački proces razumije kao aktivističko djelovanje čiji cilj nije proizvodnja znanja radi znanja, već jednim dijelom i ispravljanje društvenih nepravdi. Uloga istraživanja shvaćena je kao kolektivna, a ne individualna, proizvodnja znanja koja uključivanjem pripadnika ranjivih skupina nastoji utjeloviti društvenu pravdu (engl. writing as righting).

Važan način borbe protiv epistemičkog brisanja migrantskih iskustava Bužinkić pronalazi u metodologiji kolektivnog pisanja: “Naš proces izgradnje odnosa utkan u rad na izgradnji povjerenja, uzajamne brige, intimnosti i razgovora dalje se utiskuje u proces pisanja sjećanja – kao kolektiv gledamo u zapletenost sjećanja, priča, borbi, nadi i načina na koje mogu zajedno pisati, analizirati, strategizirati i dijeliti.” U procesu kolektivnog pisanja sjećanja izbjeglice od predmeta analize postaju suradnici, a apstraktni pojmovi i koncepti dobivaju određenu vrstu praktične validacije. Odmicanje od individualističkih pristupa omogućuje dekonstrukciju dominantnih režima proizvodnje znanja i otvaranje prostora kolektivnim narativima.

U svojem istraživanju kroz dugotrajne razgovore s grupama mladih sirijskih izbjeglica iz Siska i Zagreba Bužinkić je proučavala i – kako posebno naglašava – učila  “o politici i praksama reprezentacije, jezika, prijevoda, osjećaja pripadnosti, otpora i nade”. Tijekom niza razgovora koji su trajali od ožujka 2020. do kolovoza 2021. godine pokušala je saznati kakva sve “iskustva i značenja, za mlade izbjeglice u Hrvatskoj, proizlaze iz politike socijalnog distanciranja na sjecištu pandemije Covida-19, sekuritizacijskih migracijskih politika koje normaliziraju rasno profiliranje i kriminalizaciju izbjeglica i migranata te perpetuiranog izmještanja zbog zemljotresa”, te kako “sekuritizacijski migracijski režimi utječu na  obrazovne politike, odnosno na koji način se poimanje granica i njihova kontrola seli i prevodi u sustav obrazovanja kroz kurikulum, poučavanje, školsku atmosferu i specifično ponašanje nastavnika, ravnatelja i drugog školskog osoblja prema učenicima koji su izbjeglice i migranti”.

Režimi nasilja na granicama nisu nova pojava, uz utjecaj pandemije, kao i eskaliranje geopolitičkih i humanitarnih kriza, proizveli su dodatni pritisak na sustav koji počiva na skretanju pogleda od očitog kršenja ljudskih prava. Bužinkić je apostrofirala važnost proučavanja načina na koje funkcionira ideja kontrole granice, “specifično metoda i metodologije policijskog nasilja, nadzora, razvoja legaliziranih praksi ograničavanja kretanja, postupci uklanjanja određenih tijela s određenih teritorija. Načine na koji se migracije kriminaliziraju kroz različite vrste diskursa koji operiraju kroz sekuritizacijske migracijske režime, a koji zatim utječu na sužavanje prava izbjeglica, na suspenzije različitih programa koji su trebali služiti zaštiti i možda proširiti ideje međunarodne zaštite”.

Aktualna pandemija je dodatno postrožila sekuritizacijske režime. Zbog lockdowna je broj tražitelja azila u 2020. godini drastično pao, a izbjeglice su uglavnom ostavljene da brinu same o sebi. Bužinkić je posebno istaknula poteškoće koje su se pojavile u sustavu obrazovanja tijekom izvođenja nastave na daljinu. Primjerice, iako mladi tražitelji međunarodne zaštite imaju pravo na obrazovanje, trebaju ga zatražiti u roku od 30 dana od podnošenja zahtjeva za azil. U stvarnosti tek nekolicina djece iz prihvatilišta to pravo i koristi – u prvom redu zbog nedovoljne informiranosti o dostupnosti obrazovanja -– a tijekom nastave na daljinu sudjelovanje je praktički onemogućeno i toj nekolicini. Glavni problem bio je nepoznavanje jezika. Brojna su djeca bila isključena od nastave na daljinu jer nisu znala hrvatski, a adekvatan način poučavanja nije bio uspostavljen, neki čak nisu bili obaviješteni o održavanju nastave na daljinu. I samo inzistiranje na hrvatskom je problematično jer ne uvažava obrazovanje kroz koje su mladi migranti prošli. Primjerice, mnogi od njih govore više jezika koje su učili tijekom godina u izbjegličkim kampovima – negdje su imali nastavu na engleskom, a negdje možda na arapskom. Stoga većina jedini način nastavka obrazovanja pronalazi izvan hrvatske, što je zapravo još jedan uspjeh politike protjerivanja.

Dominantni režimi i narativi kontrole migracija mogu utjecati i na ponašanje nastavnika. Bužinkić je napomenula da nastavnici zbog vlastite pozicije u društvu nerijetko ne razumiju ili ne mogu prihvatiti da se u interakciji s djecom izbjeglica nalaze na poziciji moći. To može dovesti do toga da izuzetno široko shvate svoj prostor slobode pa se ponekad osjećaju opravdano postavljati pitanja o osobnom životu ili neugodno zadirati u intimnost djece. Bužinkić je istaknula slučajeve u kojima su djevojčice bile poticane da skidaju hidžab jer se sada nalaze u “slobodnoj zemlji”.

Navedeni problemi ukazuju da dominantne metodologije istraživanja društvenih znanosti nisu dostatne za razračunavanje s epistemičkom nevidljivošću izbjeglištva. Štoviše, one ponekad mogu imati ulogu u perpetuiranju sekuritizacijskih režima. Zbog toga je izuzetno važno, kako je to Emina Bužankić više puta napomenula, pokušati utjeloviti društvenu pravdu u samom procesu istraživanja da bi mogli proizvesti korisna znanja koja će pomoći u borbi protiv institucionalnog zanemarivanja.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Osim spomenutog platformskog, nestandardni oblici zaposlenja uključuju rad na određeno, honorarni rad, samozaposlenost i sl. Prema podacima HZMO-a, 2020. godine je 22 posto ukupnog broja zaposlenih radilo preko ugovora na određeno, po čemu je Hrvatska prva u Europi. No iako se radi o petini zaposlenih, nestandardni oblici rada nisu ravnomjerno raspoređeni i nesrazmjerno pogađaju ranjive i podzastupljene skupine – posebno mlade i migrante. Kako je pisao Faktograf.hr, 2019. godine čak je 90 posto novozaposlenih potpisalo ugovor na određeno, što dodatno ukazuje na izuzetno visok stupanj prekarnog rada kod mladih. Raširenost navedenih problema podcrtava važnost da se pojmove kojima ih sve učestalije opisujemo – prekarnost, prekarni rad, prekarijat – podvrgne kritičkoj analizi.

Transformacije rada

Novi doprinos kritičkoj raspravi o prekarnosti dobili smo u vidu zbornika Transformacija rada: narativi, prakse, režimi, koji je nedavno predstavljen u zagrebačkoj Booksi. Riječ je o izdanju Instituta za etnologiju i folkloristiku nastalom u okviru četverogodišnjeg istraživačkog projekta Transformacija rada u posttranzicijskoj Hrvatskoj. Trinaest znanstvenih studija grupiranih u nekoliko tematskih cjelina pruža korisne i originalne uvide u područje rada u kontekstu postsocijalističkih društava iz sociološke, antropološke, historijske i epistemološke perspektive. Kako su urednici Ozren Biti i Reana Senjković istaknuli, zbornik je finaliziran baš u vrijeme kada su se u RH počeli bilježiti prvi slučajevi aktualne pandemije pa je nažalost propušteno istraživanje naknadnih turbulencija. Ali to ne treba shvatiti kao preveliku manu – štoviše, promjene ubrzane pandemijom svoje repove ionako vuku iz dugoročnih trendova koje su autori istraživali.

Kako je riječ o zborniku koji pokriva širok spektar perspektiva, knjiga je nezahvalna za sažimanje, ali sadrži nekoliko tematskih linija koje mogu poslužiti kao nit vodilja za predstavljanje problematike. Svojevrstan lajtmotiv zbornika je upravo kritičko istraživanje pojma i fenomena prekarnosti u posttranzicijskim zemljamanpa ćemo umjesto prezentiranja svih radova nešto više pažnje posvetiti nekolicini koji koncept prekarnosti istražuju iz perspektive produkcije znanja.

Tako Mislav Žitko u tekstu Prekarni život: od političke do moralne ekonomije daje pregled socioloških rasprava o prekarnosti i pritom pokušava uvesti jasnije određena konceptualna razgraničenja. Unatoč tome što se rašireno koriste, ni fenomen ni stručni vokabular prekarnosti nisu precizno definirani. Na primjer, dok koncept prekarnog rada implicira kako je riječ o učinku “pojedinih javnih politika pri čemu je onda riječ o fenomenu koji je privremen i neposredno ovisan o lokalnom institucionalnom poretku unutar kojeg je proizveden”, koncept prekarijata pak daje naslutiti kako je riječ o nečemu stalnom, o novoj društvenoj klasi koja se po nečemu razlikuje od radničke klase. Prekarijat je doduše moguće shvatiti kao klasu, ali, kako Žitko pojašnjava, time nije dobiven neki značajan uvid koji bi izostao u tradicionalnoj klasnoj analizi. Narativ o novoj klasi zato nije dostatan da se objasni prijemčivost termina prekarnosti u stručnom i javnom diskursu.

Pomoću niza evaluacija empirijskih podataka i socioloških teorija prekarnosti, Žitko pokazuje kako raširenost prekarnog rada ovisi o zakonodavnom okviru, a ne o nezaustavljivim procesima globalizacije ili tehnološkog determinizma – “tržište rada je stvoreno i osigurano od strane države”. Zbog toga napominje kako se prekarnost rada “obično pojavljuje u specifičnim džepovima ekonomskog poretka u kojima ne funkcionira sindikalna i drugo organiziranje radnika, pa su stoga mladi radnici ili migrantski radnici oni s najvećim izgledima da završe u nekom obliku prekarne zaposlenosti.”

Prekarnost iz pozicije ranjivih skupina nije ograničena samo na sferu rada već ovisi o strukturnim preprekama koje ih stavljaju u poziciju u kojoj je nesiguran i potplaćeni rad jedina opcija. Nedavno smo na Kulturpunktu pisali o ulozi nezaposlenosti u egzistencijalnoj prekarnosti koja obilježava mlade kao podzastupljenu društvenu skupinu. Strukturna nezaposlenost, nedostatak radnog iskustva i institucionalno zanemarivanje prisiljavaju mlade osobe da pristanu na “što god se nudi”, dok nesigurnost nestandardnih oblika zaposlenja znači da jednom kad i dobiju posao, ne mogu biti sigurni hoće li to potrajati, što za sobom povlači niz problema. U takvim je uvjetima gotovo nemoguće stvarati neke dugoročnije planove – podizati kredit, kupiti nekretninu, razvijati karijeru, zasnovati obitelj itd. A budući da su prekarni ugovori o radu poslodavcima privlačni upravo za poslove koji ne zahtijevaju kompleksne vještine ili ulaganja u obrazovanje radnika, iskustvo koje stječu ne čini ih “atraktivnijima” na tržištu, što dovodi do svojevrsnog začaranog kruga.

Upravo zato što podcrtava značaj nagomilanih sistemskih prepreka, prekarnost postaje privlačan pojam za opisivanje društvene pozicije ranjivih skupina kao što su mladi, migranti i siromašni. U zaključku svog teksta Žitko predlaže da prekarnosti pristupimo iz rakursa moralne ekonomije pa piše: “Moralna ekonomija diskurs je invokacije: ona počiva na zazivanju prava, na pozivanju na izvanekonomske norme i običaje, na uvođenju javnog interesa u raspravu u svrhu suprotstavljanja ekonomskoj logici. Moralna ekonomija postaje učinkovita onda kada je javno mnijenje o društvenoj pravednosti, društvenim vrijednostima i zaslugama dovoljno snažno da potisne ili spriječi najgrublje učinke tržišne utakmice.”

Moralna ekonomija je prema Žitku u mnogočemu nastavak rasprave o državi blagostanja. Predodžbe o dostojanstvenom radu, zajedničkom dobru i raznim vrijednostima u državi blagostanja su imale institucionalnu validaciju, čiji izostanak stvara prostor onome što zahvaćamo u terminu prekarnosti. Međutim, moralna ekonomija može potaknuti i konzervativne pojave. Primjerice, u hrvatskom kontekstu većina je prekarnog rada smještena u privatnom sektoru, dok je javni sektor relativno dobro sindikalno organiziran, što znači da se zahtjevi za društvenom pravednošću nerijetko pojavljuju kao zahtjevi za “ujednačavanjem prema dolje”.

Proizvodnja znanja/legitimacije

Prekarizacija nije naprosto nova pojava, već je riječ o dugoročnom trendu ili procesu koji se nerijetko povezuje s navodno srodnim procesom deindustrijalizacije i prelaskom na postfordistički ekonomski model – na način proizvodnje u kojem nauštrb manualnog rada naglasak stavlja na kognitivni rad, inovativnost i sl. Takvim pristupom se zapravo implicitno podrazumijeva kako je fleksibilizacija zaposlenja nužna strukturna posljedica nove ekonomije koja traži fleksibilnu radnu snagu, a ne rezultat političkih odluka. U kontekstu nekadašnjeg socijalističkog društva, taj se proces odvijao paralelno s restauracijom kapitalizma. Stoga u tekstu Transformacija rada, proizvodnja znanja i klasna borba, Sven Cvek analizira ulogu teorijske produkcije jugoslavenske sociologije u pripremi terena za fleksibilizaciju zakonodavstva u tranziciji.

Cvek ističe kako su dramatične društvene promjene u iskustvu industrijskog rada “na vrlo sličan način razumjeli pobornici liberalnih reformi iz redova političke klase i dobar dio jugoslavenskih sociologa. I jedni i drugi suvremena su previranja razumjeli u kontekstu očekivanja ‘dolaska postindustrijskoga društva'”. Kritičkom reevaluacijom rada Josipa Župana, autor pokazuje kako je u jugoslavenskoj sociologiji esencijalistička teza o radničkom egalitarizmu kao prepreci socioekonomskom razvoju bila izuzetno raširena. Činjenica da su rasprave o “socijalističkom mentalitetu” kao barijeri inovativnosti i kreativnosti prisutne i u suvremenom javnom mnijenju, pokazuje dalekosežni utjecaj takvih teza.

Sven Cvek napominje kako je “u ključnom trenutku u konstituiranju naše postsocijalističke suvremenosti takav opis predstavljao ne samo čin napuštanja radničke klase (posebno one industrijske) od strane njenih dotadašnjih (nominalnih) zastupnika već i konačno odricanje od pokušaja stvaranja socijalističke alternative kapitalizmu”. Sociološke rasprave naravno nisu prouzročile restauraciju kapitalizma, ali svjedoče o određenim tendencijama čija samorazumljivost još uvijek služi kao opravdanje za fleksibilizaciju.

Teorijska produkcija i načini na koji shvaćamo sferu rada ima stvarne posljedice. Kako je to istaknuo Mario Reljanović u tekstu Fleksibilizacija i prekarizacija na tržištu rada, odricanje od alternative proizvelo je situaciju u kojoj je postsocijalističkim zemljama jedini izbor “trka do dna”. Reljanović je u svojoj studiji narativ o prekarnosti u postsocijalističkim državama kontekstualizirao analizirajući njegove strukturne ulogu u zemljama kapitalističke periferije. Primjerice, ovisnost o međunarodnim investicijama pruža strukturni pritisak za smanjivanje radničkih prava i poticanje prekarnog rada. Smanjivanje prava dovodi do toga da radnici više ne prihvaćaju eksploataciju, pa iz zemalja periferije iseljavaju u zemlje centra. Reljanović navodi da iz Srbije godišnje odlazi više od sto tisuća radnika koji se potom nadomještaju jeftinijim migrantskim radom. Slična je situacija i u Hrvatskoj. Potreba za novim diskursom prekarnosti javlja se upravo zbog toga što su uvriježeni termini i teorije koristili legitimaciji, a ne kritici neizdrživog egzistencijalnog stanja.

Za kraj valja spomenuti kako se zbornik ne bavi isključivo teorijskim pitanjima, već uključuje i niz studija slučajeva. Reana Senjković primjerice piše o fenomenu postsocijalističke nostalgije radnika, Nina Vodopivec o propasti industrije piše na primjeru tvornice u Murskoj Subotici. Također se mogu pronaći studije o prekarizaciji rada na primjeru automobilske tvornice, željezare, ali i dječjih vrtića. Posebno je zanimljiv članak Romane Pozniak o prekarnosti u humanitarnom sektoru koji se bavi iskustvima radnika/ca koji pomažu izbjeglicama na balkanskoj ruti. Zbornik stoga predstavlja vrijedan i obuhvatan doprinos suvremenim raspravama o sferi rada, a posebno razumijevanju fenomena prekarnosti koji određuje iskustvo ranjivih i podzastupljenih društvenih skupina.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.