Upravo kao odgovor na više studija koje su ilustrirale značaj i utjecaj mobilnosti na profesionalni razvoj umjetnika_ca i kulturnih radnika_ca, izrastao je program i-Portunus, financiran od Europske komisije i kreiran s namjerom da podupire kratkoročne rezidencije za individualce i/ili pomogne organizacijama iz zemalja konzorcija Kreativne Europe da privuku strane rezidente. Predstavljen kao “Erasmus za kulturni svijet”, i-Portunus je lansiran 2019. godine i od te je godine u dva ciklusa podržao raznorodne projekte kulturne razmjene s namjerom da “zakrpa rupe” nepostojećih ili nedostatnih sredstava za mobilnost na europskoj razini. Kako i sami navode, većina je rezidencijalnih prilika koncentrirana u sjevernim dijelovima Europe i često je formirana prema modelu “odozgora prema dolje”, ne odgovarajući nužno realnim potrebama sektora i kulturnih i kreativnih profesionalaca koji djeluju u njemu.

Putem programa i-Portunus Houses koji omogućuje organizacijama iz 41 zemlje da osiguraju adekvatne uvjete za rad i rezidenciju kreativnih i kulturnih profesionalaca odabranima prema vlastitim potrebama i estetskim odrednicama organizacije, podržani su i projekti domaćih kulturnih radnika i radnica te kolektiva: projekt Snađi se druže udruge Drugo more, Necessary Connections kustoskog kolektiva WHW, Sonja Leboš / UIII i projekt Geometrija elektrifikacije te Silvija Stipanov / Ganz nova kultura promjene s projektom Pučišća – Points of View. Kao dobitnici_e potpora u našem okruženju, navedeni umjetnici, umjetnice, producenti i producentice vrijedan su izvor neposrednog iskustva i razmatranja o značaju mobilnosti unutar kulture i njene budućnosti u odnosu na (post)pandemijsku klimu te usvajanje ekoloških i održivijih praksi.

Naime, dok je s jedne strane pandemija akcelirala proces sveopće digitalizacije u koji je potpala i kultura, s druge je strane u samim kriterijima Kreativne Europe naglasak upravo na načinima putovanja i postizanja mobilnosti uz minimalan ugljični otisak. Oba su fenomena u određenoj mjeri kontraintuitivna ideji mobilnosti kao takvoj koja zahtjeva neki tip ugljičnog danka ne bi li se ljudi izmjestili iz svog uobičajenog životnog i radnog konteksta i/ili susreli radi međusobne razmjene iskustava, razvijanja novih ideja i stvaranja u živome formatu. Hoće li novi društveni uvjeti u potpunosti transformirati koncept mobilnosti ili je ona u kulturnom svijetu suviše važan element i na njoj treba nastaviti inzistirati, bez radikalne transformacije u digitalnom ili kakvom drugom pravcu? U kojima će se oblicima umjetnička mobilnost događati u budućnosti te kako je možemo (re)imaginirati?

Prilika za istraživanje bez pritiska proizvodnje

Kada u okviru našeg umjetničkog i kreativnog miljea govorimo o pitanjima kulturne mobilnosti, čini se da zapravo i dalje patimo od “dječjih bolesti” koje su uvelike udaljene od kompleksnog sindroma sutrašnjice. Domaći se teritorij nažalost prilično točno uklapa u nacrt problema koji rastvara i-Portunus, a tiče se pomanjkanja sredstava i uvjeta za ostvarivanje mobilnosti i financiranje rezidencijalnih tipova programa, što je istaknula i Silvija Stipanov, jedna od sudionica programa, umjetnička voditeljica i producentica Ganz nove kulture promjene. “Mobilnost je presudna u umjetničkom radu, posebice ako govorimo o izvedbenim umjetnostima koje nije moguće prenijeti u digitalni format. Trenutni kazališni produkcijski uvjeti na nezavisnoj sceni u Hrvatskoj ne pokrivaju niti minimum realnih potreba umjetnika, tako da se o ponudi i uvjetima rezidencijalnih programa teško može zasebno govoriti.” Stipanov pojašnjava kako su takvi programi za umjetnike uglavnom neplaćeni, odnosno osiguravaju prostor za rad, smještaj i eventualno prehranu. “Rezidencija podrazumijeva i rad i život, a realnost u većini slučajeva isključuje ovo drugo. Sudjelovanje u programu i-Portunus omogućilo nam je poboljšati upravo tu osnovu produkcijske stvarnosti, što znači da su ovakvi programi od ključne važnosti za sektor i nadam se da će ih biti više.”

Velik dio hrvatske nezavisne scene egzistira u “beskućništvu”, odnosno ne posjeduje vlastite prostorne kapacitete za rad, a kulturna politika financiranja javnih programa u kulturi prvenstveno je usmjerena na produkciju, ne uzimajući uopće u obzir važnost predprodukcijske faze i njene zahtjeve. Forma rezidencije kao istraživačkog, dijaloškog, neprodukcijski usmjerenog tipa programa čija je primarna svrha garancija vremena i prostora za razvoj umjetnik_ca, na nacionalnoj razini zapravo uopće ne posjeduje svoj kanal subvencija niti je na bilo koji način podržavana. Lokalni umjetnici_e i kulturni radnici_e mahom su uskraćeni za razmjene, rezidencijalne boravke na kojima bi mogli provoditi kratkoročna ili dugoročna istraživanja ili jednostavno istraživati svoje vlastite prakse, međusobno surađivati u strože ili fluentnije kuriranim programima i najelementarnije rečeno – dobiti priliku raditi bez pritiska proizvodnje finaliziranog produkta (predstave, izložbe, performansa, predavanja, teksta itd.).

No isto tako su i lokalne organizacije i producentski/kustoski kolektivi ograničeni u sredstvima kojima bi mogli privući strane umjetnike i umjetnice za prijekopotrebnu razmjenu ideja i znanja i osigurati im uvjete za rad s lokalnim zajednicama. WHW-ov tim u svojem programu Neccessary Connections ističe upravo značaj mogućnosti da se povežu s nizom umjetnica i umjetnika produbljujući međusobni odnos i uspostavljajući kontakt između njih i domaćeg područja. “Osobito dragocijenim ističemo mogućnost mini rezidencija kraćih programa boravaka Vlatke Horvat, Yael Davids, Pabla Martineza i Lune Acoste u Zagrebu. Tom prilikom oni su istraživali lokalnu scenu i razmijenjivali svoja znanja sa širokom krugom publike”. Dodaju kako je takav tip razmjene nezamjenjiv u kulturnom sektoru: “Vrijeme koje se provodi zajedno je važno vrijeme učenja, druženja, fermentacije budućih suradnji i projekata. Budući da živimo u kriznim vremenima od osobite važnosti je testirati i zamišljati nove formate hibridnih kulturnih suradnji. Pri tome je važno eksperimentorati s hibridnim formama i formatima koji promišljaju kako biti zajedno i kako zajednički razvijati programe koji se baziraju na osnaživanju, podršci i kolektivitetu”.

Potreba za susretom i suradnjom evidentno je neosporna kao vitalan faktor u kulturno-umjetničkoj produkciji i ključna je za zdravlje, kako lokalne scene, tako i internacionalne kulturne mreže. Ali nužna je i za osobni rast umjetnika_ca ,što je uspješno sumirala Sonja Leboš, etnologinja i kulturna antropologinja, likovna pedagoginja i stručnjakinja za kulturni turizam te kustosica i-Portunus projekta Geometrija elektrifikacije. Projekt se bavio vezama između umjetnosti i električne energije, specifično na slučaju grada Šibenika kao primjera naše kolektivne kolonijalne povijesti ekstrakcije i eksploatacije prirodnih bogatstva za urbane, energetske potrebe.

“Uvjeti rada za umjetnike su vrlo teški, prekarni čak i u tzv. najrazvijenijim zemljama, tako da su umjetničke rezidencije za brojne umjetnike koje znam uvelike i odredile njihove prakse. Mobilnost je svakako među bitnim faktorima razvoja kulturnog sektora, iako moram reći da riječ razvoj često podrazumijeva neku ideju linearnosti, pozitivističkog kretanja-na-bolje, što nije uvijek i nužno slučaj”, navodi Leboš. Osim mobilnosti, tj. mogućnosti da umjetnici rade u raznim zemljama i društvenim okolnostima, jednako važnom ističe i mogućnost da se umjetnici susreću te da imaju prilike komunicirati s lokalnim zajednicama, a i obratno. “Lokalnim zajednicama umjetnici često donose svježi pogled, neopterećen viškom lokalnog konteksta. Ipak, svakako treba ostaviti i mjesta za ne-utilitarne umjetničke rezidencije, gdje umjetnici mogu ‘nahraniti’, metaforički rečeno, svoje tjelesno i duhovno biće. Ponekad je potrebno omogućiti nesputanost ludičkog principa, ostaviti prostora za buđenje neke ideje ili koncepta, što doprinosi dinamici/razvoju kulturnog sektora jednako kao i rezidencije s konkretnom temom ili svrhom.”

Potencijali i zamke zelene tranzicije

Ali ono što je isto tako evidentno iz sadašnjeg trenutka i europskih političko-društvenih tendencija (o čemu svijest postoji i među svim sugovornicama) je činjenica da će se ideja mobilnosti morati prije ili kasnije prilagoditi i artikulirati svoj odnos prema digitalnoj (r)evoluciji koja prodire u sve pore društva, pa i u kulturnu proizvodnju i život. Koji su sve potencijali, ali i zamke digitalizacije i kako se iz svoje pozicije i ljudskim i materijalnim potencijalnom umjetnici_e mogu uhvatiti ukoštac s digitalnom transformacijom pitali smo Sonju Leboš. “Digitalizacija je sveprisutna i nije nužno vezana samo za kulturni sektor. Međuljudski odnosi su ‘filtrirani’ kroz razno-razne aplikacije i uređaje, dolazi do tektonskih promjena u strukturama ljudskih odnosa, što utječe na osjećaje koje imamo, ali i stvara nove dimenzije afektivnih politika pri čemu korporacije kapitaliziraju naše osjećaje. Umjetnici oduvijek upravljaju tim poljem digitalnog i screen-based komunikacije (ipak je sve krenulo iz filmskog medija), tako da se oni ponekad, ne i nužno, bolje snalaze u digitalnom okružju nego i sami inženjeri koji ih programiraju.”

No, napominje kako svakako treba imati na umu ono što piše Jonathan Beller: “U suvremenom svijetu gledanje je rad, a na nama u kulturno-umjetničkom polju je da osvještavamo tko koga gleda, i, naravno, tko kapitalizira na gledanju. Ono što znamo je da rijetkim umjetnicima to uspijeva, kao i da vizualno danas podrazumijeva ogromne količine banalnog, što, opet, prema Pasoliniju, vodi ka konzumerizmu i fašizaciji društva. Budnost umjetnika i kustosa u odnosu na te teme će nam otvoriti nove mogućnosti, svijest o promjenama koje unosi tehnologija, sama tehnologija ne mijenja svijet, mijenjamo ga mi koristeći tehnologiju. I toga moramo biti svjesni, kao i konstantno se pitati: kakav svijet želimo?”

I dok je sigurno nužno postaviti se u neki tip kritičkog, ali i produktivnog odnosa prema digitalnoj sferi i kako se ona provlači kroz umjetnički rad i u umjetničkim radovima, u određenim situacijama krucijalan je “živi susret” na koji se uvelike oslanja projekt Drugog mora Snađi se druže. Riječ je o projektu koji je u Rijeci okupio umjetnike i istraživače iz Njemačke, Italije, Srbije i Hrvatske s ciljem definiranja predmeta i metodologije istraživanje fenomena laganja, varanja i muljanja kao etičko-politički validne taktike nadvladavanja ograničavajućih sustava u kojima određene razvlaštene i isključene zajednice i populacije ostaju iznevjerene. Značaj susreta “uživo” (naspram online) u situaciji gdje su opcije potpuno otvorene, a projekt je u fazi pregovora i strateških dogovora – što je ujedno početna pozicija od koje polaze mnogi rezidencijalni i istraživački umjetnički programi – za Davora Miškovića u ovom se projektu pokazao ključnim. “Putovanja i susreti su sastavni dio rada u kulturnom sektoru i nadam se da će tako i ostati. Ti susreti omogućuju daleko smisleniju i obuhvatniju razmjenu informacija nego online sastanci, te doprinose stvaranju zajednica koje dijele poglede na umjetnost, kulturu i društvo”, navodi.

Na tu se tvrdnju logičnim slijedom nastavlja pitanje održivosti takvog načina funkcioniranja kulturne mobilnosti, kao drugim najvažnijim izazovom s kojim se ideja mobilnosti već sad susreće u novom društvenom okolišu. “Iako je naravno potrebno voditi računa o održivosti putovanja i birati one oblike putovanja koji su najmanje štetna, čini mi se da isto tako stvari treba staviti u širi kontekst, a to je da cijeli kulturni sektor ima izrazito nizak ugljični otisak”, tvrdi Mišković. Pojašnjava i kako zbog te činjenice neki autori, poput Tima Jacksona, smatraju da zelena transformacija obuhvaća i povećanje sektora umjetnosti, obrta i skrbi, jer oni povećavaju kvalitetu života ne čineći bitnu štetu. “Ugljični otisak kulturnog sektora, uz sva putovanja i susrete, zanemariv je u odnosu na, recimo, kruzere, koji svakako nisu esencijalni za ničiju kvalitetu života. Čini mi se da je i u evaluaciji i-Portunusa bilo puno nerazumijevanja upravo iz perspektive održivosti. Očekivanja da se međugradska putovanja odvijaju vlakom, a gradska biciklom mogu voditi nekim novim oblicima isključivanja onih sredina gdje to naprosto nije moguće. Zelena tranzicija je bitno ovisna o infrastrukturi koja, što bi valjda svima trebalo biti jasno, nije sveprisutna”.

Promišljajući budućnost kulturne mobilnosti treba, dakle, poći od njezine sadašnjosti. Nju u lokalnom, ali i širem europskom kontekstu obilježava siromaštvo programa u kojima je naglasak na dijalogu, akumuliranju znanja i osobnom i kolektivnom istraživanju, bez nužne proizvodnje utrživog zaključka, kao i slab protok internacionalnih strujanja i međunarodnih umjetničkih razmjena. U tom smislu doima se gotovo nepošteno uskraćivati esencijalne katalizatore rasta kulturnih i umjetničkih krugova koji su u samoj osnovi prekarni.

Izazov formiranja novih oblika mobilnosti

Svojevrsni pritisak na kulturni sektor da pokriva sociopolitičke nedostatke u društvenom razvoju i promjenama, neodoljivo zaziva kritičku oštricu koju je artikulirala Claire Bishop osvrćući se na tzv. “socijalni zaokret” u studijskim praksama. Naime, prema Bishop umjetnička potreba za nadoknađivanjem pomanjkanja socijalnih usluga i skrbi kroz društveno angažirane radove dvosjekli je mač, budući da se umjetnost na svojevrstan način odriče svojih estetskih načela u svrhu etički motivirane apologije svog postojanja i relevantnosti. Ona upravo ide na ruku kapitalističko-liberalnom sistemu jer ga odriješuje njegove socijalne odgovornosti i omogućuje da profitira na (dodatnim) vrijednostima koje generira umjetnički rad.

Naravno, pitanje društvenih odnosa i sociopolitičkog konteksta umjetničke proizvodnje mnogo je složenije od toga je li socijalna angažiranost nužnost u umjetničkom radu i u kojoj mjeri umjetnici_e trebaju biti društveno i ekološko odgovorni, ali Bishopina teza pomaže rastvoriti polemiku oko toga tko, kako i koliko odgovornosti treba preuzeti u određenoj društvenoj situaciji. Dok ni u kojem slučaju umjetnici_e i kulturni radnici_e ne trebaju biti potpuno lišeni društvene odgovornosti u pogledu zelene tranzicije i održivosti koja se jednim mjerom i preklapa s “prednostima” digitalnog načina rada, u obzir treba uzeti i infrastukturne mogućnosti i specifične potrebe sektora, kao i njegovu labilnu poziciju u tržišnoj hijerajhiji. Drugim riječima, je li kultura doista ta koju treba pozvati na red kad je u pitanju odnos uloženog i dobivenog, stopa akumulirane vrijednosti naspram ugljičnog otiska ili je vrijeme da se suočimo s “većim igračima”?

Izazov formiranja novih i hibridnih oblika mobilnosti svakako je s jedne strane uzbudljiv i poticajan, ali s druge ugrožava presudnu potrebu kulture i njenih aktera da generiraju mogućnosti dijaloga, susreta, razmjene znanja i stvaraju sigurne prostore za rad, komunikaciju s publikom i različitim zajednicama, kao i prostor za osobni rast i razvoj. U sektoru gdje mnogobrojni umjetnici i umjetnice s ciljem golog preživljavanja zapadaju u samoeksploatacijsku hiperprodukciju i posljedično osobno i autorsko sagorijevanje i zasićenje, oaze kao što su subvencionirani rezidencijalni boravci i istraživački programi koje dopuštaju izmještanje iz svakodnevnog produkcijskog žrvnja, nužni su za opće zdravlje kulture i ljudi koji djeluju unutar nje. Inicijative kao i-Portunus hvale su vrijedne platforme koje su prepoznale tu potrebu za umnažanjem prilika koje će odgovoriti na realne potrebe djelatnika u kulturi i na njima bi valjalo nastaviti inzistirati – naravno, u kapacitetima u kojima je to moguće i održivo.

Tekst je nastao u suradnji s projektom i-Portunus Houses koji, u ime Europske komisije, provode Europska kulturna zaklada (Amsterdam) kao koordinator, MitOst (Berlin) kao glavni nositelj mobilnosti i Zaklada Kultura Nova (Zagreb) kao voditelj evaluacije i analize.