U toj atmosferi diskreditacije – koja nije naišla na artikuliran odgovor Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, osim povremenih istupa predsjednika Upravnog odbora Hrvoja Kovačevića u televizijskim emisijama – oglasila se samoorganizirana skupina samostalnih umjetnika i umjetnica. U priopćenju koje su uputili medijima poručuju kako status samostalnog umjetnika nije socijalna mjera ni povlastica, već institucionalno priznanje profesionalnog doprinosa kulturi, koje omogućuje umjetnički rad izvan tržišnih i korporativnih odnosa.

U proglasu naslovljenom Od prosvjeda do hajke: kako se sustavno ponižava rad u kulturi, samoorganizirani samostalni umjetnici i umjetnice obraćaju se medijima koji su, kako navode, “širili poluinformacije, manipulirali brojkama i pridonijeli stvaranju atmosfere javnog linča – ne samo protiv jednog čovjeka, već protiv svih nas koji stvaramo i živimo od umjetničkog rada.” Poručuju da se ovim slučajem razotkrilo koliko se malo poštuje kulturni sektor i koliko se malo zna o uvjetima u kojima većina umjetnika u Hrvatskoj radi, iako građani svakodnevno konzumiraju njihov rad.

Podsjećaju i na dugogodišnje ignoriranje problema samostalnih umjetnika, osobito u vezi s koeficijentima koji određuju visinu doprinosa. Upozoravaju da im je koeficijent 2009. smanjen s 1,2 na 0,8 kao mjera štednje, te da je vraćen tek 2023. godine nakon 13 godina. Takva korekcija, kako navode, sada se pokušava prikazati kao povlastica.

Posebnu pažnju usmjeravaju na izjave ministrice kulture, koja je, kako kažu, za vraćanje koeficijenta “trebala punih 13 godina, a o uvođenju dohodovnog cenzusa izjasnila se u roku od 24 sata”. Kritiziraju je i zbog relativiziranja egzistencijalne nesigurnosti umjetnika, navodeći: “Ministrica, koja sama posjeduje imovinu vrijednu preko pola milijuna eura, umjesto odgovornosti nudi ruganje: ističe imovinu jednog kolege, a prešućuje egzistencijalnu nesigurnost u kojoj živimo svi ostali.”

Uz izraz solidarnosti s Milom Kekinom “čije se ime posljednjih dana koristi kao mamac za manipulaciju i huškanje”, poručuju i da status samostalnog umjetnika nije socijalna pomoć, nego institucionalno priznanje za profesionalni doprinos kulturi, te da bi uvođenje dohodovnog cenzusa značilo da se umjetnički rad priznaje samo ako je tržišno isplativ – a kažnjava ako je uspješan.

U priopćenju ističu da većina umjetnika ne zarađuje ni približno iznosima koji se navode u medijima, a oni koji uspiju, iz tih prihoda financiraju visoke troškove vlastitog rada – od najma prostora preko honoriranja suradnika do troškova produkcije i marketinga. Posebno naglašavaju težak položaj vizualnih umjetnika, koji i dalje često ne primaju ni simbolične honorare za izložbe, a vlastitim sredstvima financiraju kulturnu produkciju ove zemlje.

Navode i niz sustavnih problema, poput činjenice da se bolovanje samostalnim umjetnicima priznaje tek nakon 42 dana ili da su zbog svog statusa kreditno nesposobni. “U ozbiljnim državama,” poručuju, “rasprava bi išla u smjeru uvođenja temeljnog dohotka za umjetnike ili kompenzacije za štetu učinjenu dugogodišnjim smanjenim koeficijentom”, dok se u Hrvatskoj kulturna politika svodi na “šutnju ili kaznu”. Umjesto podrške, samostalni umjetnici suočeni su s prijetnjama “preispitivanjem statusa” i daljnjim rezanjem prava koja su već sada ispod minimuma. 

Priopćenje samostalni umjetnici i umjetnice završavaju pitanjima upućenima javnosti i donosiocima odluka: “Zašto se umjetnici u ovoj zemlji tretiraju kao neprijatelji? Zašto smo stalna meta, umjesto javna vrijednost? I kome to točno smeta što još uvijek – unatoč svemu – stvaramo?”

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Ipak, za ovu priliku nagrade i priznanja nisu tek povod za tekst i neće poslužiti kao uvod u moguću kritiku ili osvrt na nagrađene izvedbe i održane manifestacije. Ovaj tekst zaustavlja se upravo na nagradama, on nastaje u metaforičkom mraku koji nastupi nakon gašenja reflektora; u onom mraku koji je na prvu duboko crn, samo da bi nam se ubrzo oči naviknule na njega i počele u obrisima zagasitog sivila prepoznavati njegove zakutke i skrivene zamke. Metaforički je to mrak u koji se vraća svaki_a autor_ica s nezavisne domaće izvedbene scene nakon gostovanja na festivalima i s dodjela više ili manje prestižnih, poznatih i cijenjenih nagrada. Mrak je to svakodnevice prekarnog rada u nedostatnim financijskim i prostornim kontekstima i uvjetima, prepunjen opetovano zatvorenim vratima i brojnim izazovima.

Mogu li nagrade i priznanja promijeniti uvjete rada na nezavisnoj sceni? Što uopće znače nagrade? U promišljanju ovih pitanja pridružili su mi se Jasna Jasna Žmak, Sendi Bakotić, Vanda Velagić i Šimun Stankov. 

“Što za vas znači osvojena nagrada?” – pitanje je koje smo svi nebrojeno puta čuli pri medijskom izvještavanju s dodjela bilo kakvih nagrada, a nameće se kao izvrstan uvod i u ovaj razgovor. Ipak, imam potrebu na ovo pitanje odmah na početku nadodati još jedan sloj, s obzirom na vaš rad i umjetničko djelovanje na nezavisnoj sceni. Kako biste na pitanje “Što vam osvojena nagrada znači?” odgovorili iz perspektive autora_ice, a kako iz perspektive radnika_ce u kulturi?

Jasna: Mislim da njihovi odgovori zapravo i ne bi bili toliko drugačiji, obje su bile u priličnoj nevjerici kad se nagrada dogodila. Jasna autorica je možda malo više sretna zbog sebe, a Jasna radnica u kulturi možda malo više zbog scene, ali im je objema dosta drago da su dobile nagradu. Inače su obje Jasne ambivalentne oko nagrada jer su se nagledale i naslušale priča o tome kako procesi žiriranja i dodjeljivanja umjetničkih priznanja znaju izgledati i svjesne su da je uvijek djelomično i riječ o spletu sretnih okolnosti. A Moje nagrade Thomasa Bernharda su im jako draga knjiga. Ipak, znaju i da se ponekad stvari odviju baš onako kako treba i da nagrade odu u prave ruke pa vole misliti da je ovo bila jedna od tih situacija. Jasna autorica dodatno je sretna jer joj je to prvi autorski projekt oko kojega nije imala velikih ambicija nego joj je samo bilo važno da se dogodi, a sve što je uslijedilo je dosta nadmašilo njena očekivanja.

Šimun: Iskreno, Nagrada mi znači samo zato što mojoj obitelji znači. Volio bih da Nagrada ima značaj u financijskom i medijskom smislu, ali daleko je more. Što se tiče Arbajt Kolektiva, ono što iz ovog iskustva možemo zaključiti jest da trebamo još više inzistirati na temama kojima se bavimo, biti vokalni i još bolje iskoristiti prilike za prodrmati fiktivni glamur. Jermanov natpis Ovo nije moj svijet najbolje opisuje taj osjećaj.

Sendi: Radnica u kulturi u meni likuje što je i selektorski tim BITEF-a, a onda i žiri, dao priliku i spotlight “manjim” i regionalnim autorskim radovima, za razliku od neusporedivo “većih” zapadnjačkih imena i produkcija (iz Belgije, Švicarske,…). Suludo je uopće bilo biti u konkurenciji sa zvijezdama poput Mila Raua ili Caroline Bianchi. Kako lijepo da su uz njih kroz nagradu odlučili dati vidljivost nama kojima to trenutno može nešto značiti. Naime, Vanda i ja, kao autorice i izvođačice, ipak nismo dovoljno poznate da bismo privukle interes (mainstream) medija uspjesima u slovenskoj produkciji.

Vanda: Srećom, Spolni odgoj II nastao je u produkciji Zavoda Maska, Slovenskog mladinskog gledališča i Mesta žensk pa smo, za razliku od inače, Sendi i ja ovaj put bile samo u ulozi autorica i glumica, tako da ovu nagradu više doživljavam iz perspektive izvedbene umjetnice i više mi na tom planu znači. Nažalost, kulturna radnica u meni je razočarana jer bolji uvjeti za rad organizacije tj. produkciju dobivaju se kroz vidljivost, a mi je nismo dobile.

Mainstream medijska vidljivost kao (minimalni) mogući nusprodukt osvojenih nagrada otvara se kao prilika koju valja iskoristiti, kao moguća prečica za dostizanje ne samo šire buduće publike, već i podizanje vidljivosti same nezavisne izvedbene scene i autora_ica koji na njoj djeluju. Biste li rekli_e da su osvojene nagrade doprinijele tome? 

Jasna: Ovo mi je jedna od “omiljenih” tema jer je ove godine vijest o Grand Prixu u domaćim mainstream medijima, uz jednu-dvije iznimke, prošla totalno nezapaženo. Ipak, moram spomenuti da sam istovremeno nakon BITEF-a dala dosta intervjua za različite “manje” ili specijalizirane medije. No, kod najčitanijih i najgledanijih dnevnih medija, koji drugim nagradama sličnog ranga pune duplerice i prime time, ovdje se dogodila jedna velika šutnja. Zašto je tomu tako, o tome mogu samo spekulirati, ali kako je to jedna prijateljica opisala, možda je stvar u ovoj “bermudski trokut” jednadžbi: nezavisna scena, feministička predstava + srpski festival = jedan lijepi hrvatski ignore. 

Šimun: Rijetki su mainstream mediji koji su uopće zainteresirani za sadržaje koji nisu usmjereni prema trendovima i content kreatorima. Praksa je da se uglavnom umjetnici_e i kulturni_e radnici_e javljaju medijima u nadi da se objavi njihova priča ili rad. Potreban je detaljniji rad i angažman medija za goruće teme nezavisne scene. Naše izvedbe gleda više ljudi zato što smo, osim umjetnički, na sceni prisutni i kroz rad u strukovnim udrugama, kroz medijski angažman i panel diskusije, zato što tematika kojom se bavimo reflektira realnost mnogih u publici. Bavimo se angažiranim kazalištem i to je ono što privuče ljude, transparentni smo i ne okolišamo. 

Sendi: Nemam osjećaj da smo ušle u mainstream, niti kazališni, niti medijski. Također mislim da je velika razlika u hrvatskim medijima radi li se o BITEF-u ili recimo Nagradi hrvatskog glumišta, i opet o kojoj kategoriji nagrade se radi. Dramsko kazalište i dramski glumci, pogotovo institucionalni, uvijek dobivaju više pažnje. Autorsko i dokumentarno kazalište ostaju “off” program, a u Hrvatskoj nemaju ni svoju kategoriju nagrada, dok su već u Sloveniji cijenjeni. Prije nagrade na BITEF-u održao se najvažniji kazališni festival u Sloveniji, Borštnikovo srečanje, na kojem smo također dobile nagradu za Spolni odgoj II, a u izvještajima u hrvatskim medijima nismo spomenute, dok su neki drugi, poznatiji dramski glumci, hvaljeni.

Vanda: Žao mi je da je nagrada, budući da je rad nastao u slovenskoj produkciji, u hrvatskim medijima prošla ispod radara. Već smo dijelom naučene na manju prisutnost u nacionalnim medijima jer nismo iz Zagreba. Mislim da o ovoj temi dovoljno govori činjenica da sve nagrade koje imamo dolaze iz Slovenije, Srbije i BiH. U Hrvatskoj smo, što se većih festivala tiče, uspjele gostovati samo na Marulićevim danima, i to zato što je Jelena Kovačić bila selektorica. I upravo smo na Marulićevim danima osjetile da ne pripadamo tom tradicionalnom kovu. S druge strane, dio anonimnosti nam i odgovara jer možemo nesmetano govoriti o temama poput seksualnog odgoja i prava na abortus. Nismo na meti kao što je nekad u našem gradu bio Oliver Frljić, možda i zato što se bavimo ženskim pitanjima.

Donose li gostovanja na festivalima i osvojene nagrade prilike za neke dotad manje dostižne suradnje i financiranja, imaju li potencijal da otvore neka vrata, kako metaforička, tako i ona konkretna u smislu igranja na nekim dotad nedostižnim lokacijama, mogu li, naposljetku, omogućiti pošten(ij)u naplatu rada? 

Jasna: Mislim da će za odgovor na ovo pitanje trebati pričekati da prođe malo duže od “pet minuta” otkako sam dobila nagradu. Ono što definitivno mogu reći jest da su me neke stvari koje su se dogodile u tih pet minuta dosta nasmijale jer sam, npr. početkom listopada dobila pozive da govorim na čak pet tribina. Mislim, i inače me često zovu da gostujem na tribinama, ali ipak ne baš toliko često. Čini se da je BITEF mnoge baš dosta dodatno motivirao da me se najednom sjete. Osim toga, dobila sam i dva malo ozbiljnija inozemna poziva za neke nove projekte koje prije BITEF-a definitivno ne bih dobila, ali kako sam s tim stvarima dosta spora, vidjet ćemo kako i kada će se dalje razvijati moj autorski rad u kazalištu. Što se tiče naplate rada, to ćemo još vidjeti, ali nekoliko me kolegica s nezavisne scene s kojima surađujem na nekim edukativnim projektima u šali (i strepnji) pitalo “Hoćemo te sad moći platiti?”, a moj odgovor je da će mi nezavisna scena zauvijek biti u srcu.

Šimun: Nagrada to svakako može omogućiti, ali ne na način na koji je trenutno strukturirana. U kontekstu NHG, nagrada akterima s nezavisne scene može omogućiti eventualno još manju vidljivost s obzirom na to da su institucionalna kazališta hermetički zatvorena za mlade umjetnike_ce i produkcije s nezavisne scene, a dodjela je samo jedna u nizu formalnosti. Zvučna imena mogu postati još zvučnija, dok će male produkcije ostati male produkcije. Osvojena nagrada nažalost ne otvara vrata nedostižnim lokacijama nego stavlja pečat na vrata koja su tijekom cijele godine ionako zatvorena za većinu kolega. Strukovne udruge SPID, UPUH i PULS imaju detaljne cjenike za umjetnički rad u različitim područjima i za različite uloge. Pošteniju naplatu rada su nam omogućili kolegice i kolege s nezavisne scene, nikakva nagrada to ne garantira.

Sendi: Volim vjerovati da može! Evo baš nedavno su izašli rezultati natječaja Zaklade “Kultura nova”, svetog grala za domaću nezavisnu scenu, praktički jedinog, ili bar glavnog financiranja za organizacijski razvoj, i dobile smo podršku za koju smo se prijavile, u višoj kategoriji nego prošle godine! U obrazloženju su čak spomenuti festivali Marulićevi dani i BITEF, kao simboli ili garancija kvalitete našeg rada. Naš rad ne bi bio ništa manje kvalitetan bez tog priznanja, ali nagrada na neki način postaje valuta s kojom sada možemo trgovati na svim budućim natječajima. Možda ćemo doći do toga da ćemo u nekoj od narednih sezona biti pošteno plaćene za svoj rad? Ili barem ne potplaćene? Možda!

Vanda: Sendi i ja smo o svom trošku odlučile ostati na cijelom BITEF-u pa iz te perspektive mogu reći da mi se čini da je, osim priznanja, najveća vrijednost upoznavanje drugih umjetnika i umjetnica, upoznavanje s njihovim radom, “disanje” s festivalskom publikom, višesatno glasno raspravljanje u kavanama o etici u kazalištu… Na ovaj način nam se znaju ponekad otvarati nove suradnje i razmjene ideja. 

Smatrate li da osvojene nagrade dugoročno mogu dovesti do strukturalnih promjena na nezavisnoj sceni – mogu li one senzibilizirati javnost i donositelje odluka za teme poput prekarnog rada, neadekvatnih radnih uvjeta, problema u naplaćivanju rada…?

Jasna: Bilo bi super da na strukturalne promjene koje spominješ utječu stvari poput kvalitete i kritičnosti radova, a ne nagrade, ali mislim da je istina da na te promjene (koje su također rijetke!) ne utječe ni jedno ni drugo. Kao primjer mogu navesti to da je većina naše plesne scene nezavisna, da svake druge godine ljudi s te scene osvajaju nagrade na Nagradama hrvatskog glumišta, uz bok velikim kazališnim kućama koje mahom odnose one “glavne”, dramske nagrade, pa se to nije baš odrazilo na status domaće plesne scene.

Kad već spominjem Nagrade hrvatskog glumišta, moram ovdje spomenuti još jednu poražavajuću činjenicu – dok glumačka ostvarenja u drami imaju deset različitih kategorija, dramaturzi i dramski pisci svrstani su pod jednu jedinu kategoriju koja tako glasi “Najbolji praizvedeni suvremeni hrvatski dramski tekst ili najbolja dramatizacija, adaptacija, dramaturška obrada teksta ili dramaturgija predstave”. Riječ je, dakle, o potpuno različitim autorskim djelima za koje se dodjeljuje samo jedna nagrada, a tu nagradu pritom dodjeljuje strukovna udruga koja bi trebala štititi interese dramskih umjetnika. Ovaj primjer možda najbolje svjedoči o tome koliko su jedni dijelovi scene senzibilizirani za druge.

Šimun: Mi kao umjetnici s nezavisne scene prije svega trebamo se pridržavati strukovnih cjenika prilikom ugovaranja poslova s jačim produkcijskim platformama ili kazališnim kućama. Na nama je taj prvi iskorak da se izborimo za poštene naknade pogotovo jer imamo legitimno zaleđe koje pomaže da se cijene ne određuju odokativno. Sam rad na nezavisnoj sceni podrazumijeva konstantno podsjećanje javnosti, institucija i medija na problematiku prekarnog rada, neadekvatnih radnih uvjeta i problema u naplaćivanju rada. Institucije i mediji su upoznati, ali ne i zainteresirani. 

Vanda: Kada govorimo o izazovima, rekla bih da jedino što nije izazov na nezavisnoj sceni su kreativnost, domišljatost i povezanost (u većini slučajeva) aktera te scene. U Rijeci je najveći izazov prostor za izvedbu i probe. Naše predstave, iako su manjeg formata, ipak zahtijevaju neku kvadraturu scene i tehničku opremljenost. Skoro je nemoguće pronaći prostor za probe, a kamoli barem dva tjedna na sceni s adekvatnom tehnikom. Najveća podrška je Zaklada “Kultura nova” koja se fokusirala na financiranje razvoja organizacija koje se bave suvremenom umjetnošću. Nažalost, mislim da na natječajima poput Grada Rijeke i Primorsko-goranske županije, nagrade i međunarodne suradnje ne nose puno bodova. U Gradu Rijeci skoro svi dobijemo isti iznos, koliko god produkcija bila velika ili održiva.

Sendi: Često ta priznanja koja čekaš nose neplaćeni rad, kao što npr. nastup na Marulićevim danima u Splitu nije honoriran. Tri dana posla bez honorara? Tko si to može priuštiti, osim nacionalnih kazališta gdje postoje plaće? Ipak, imam osjećaj da se nezavisni sektor aktivno počeo baviti svojom (prekarnom i često potlačenom) pozicijom i sretna sam svaki put kad se pojavi neka tribina, panel ili radionica. SPID i BLOK su se baš aktivirali, ali nisam sigurna da to seže izvan naših krugova. Nadam se da će ova nastojanja osnažiti mlađe generacije i da će se rad u kazalištu, od uvjeta preko hijerarhija i (zlostavljačkih) odnosa koji su normalizirani, mijenjati. Već neki protesti studenata ADU-a i istupi protiv pojedinih profesora daju mi nadu da stvari neće i ne mogu ostati iste. 

Kao nezavisne umjetnice, mi nemamo pravo na bolovanje. Nikako mi ne izlazi iz glave činjenica da nam se, kao prekarnim radnicama, praktički ne broji staž za mirovinu. Radim stalno, a država to uopće ne priznaje! I ne, HZSU nije rješenje, jer onda ne bismo mogle biti djelomično zaposlene, što želimo zadržati jer nam te male plaće daju veliku sigurnost. A o tom koeficijentu se bar pričalo…

Za sam kraj ovog razgovora koji je, umjesto na nagrađene radove i izvedbe, u potpunosti bio fokusiran na sve ono što utječe i uvjetuje umjetničku produkciju, vratimo se na sam početak i ono osobno; podvojenost uloge autora_ice i radnika_ce u kulturi. Umori li vas stalno artikuliranje izazova u radu na nezavisnoj sceni? Oduzimaju li ove vječne bitke energiju od kreativnih procesa ili su neodvojiv dio bilo kakvog djelovanja na nezavisnoj kulturnoj i umjetničkoj sceni? 

Jasna: Za mene su to dvije neodvojive priče i mislim da nisam usamljena u takvom pogledu na stvari. Mislim da je zagrebačka nezavisna scena – posebice izvedbena i plesna – dosta jaka po tom pitanju, vjerojatno zato jer je to silom prilika morala postati. Mislim da nam je svima prilično nezamisliv scenarij u kojem se bavimo samo umjetničkim radom, a ne i uvjetima njegova nastanka. I da, to definitivno umara, i ljude i organizacije, iako vjerujem da s druge strane obogaćuje scenu. Ali bilo bi za promjenu super vidjeti kako bi stvari izgledale kada bi scena bila bogata na druge, konkretnije načine, kad bi umjesto bogatog zagovaračkog iskustva jednostavno imala – više para.

Šimun: Smatram da umjetnički radovi na nezavisnoj sceni ne trebaju nositi i zagovarački teret u artikuliranju boljih radnih uvjeta. Umjetnost ima potpuno pravo imati vlastitu autonomiju dok se zagovaračke aktivnosti trebaju dešavati na strukturalnoj razini. Vrijeme je da se sve više mladih počne osvrtati na te teme i da zajedno domislimo bolje uvjete za buduće generacije, što svakako iziskuje energiju i vrijeme, ali je istovremeno riječ o neizmjerno potrebnom aspektu u našoj umjetničkoj realnosti. Nažalost, zbog toga što često nemamo zaleđe, sav rad pada na same umjetnike i umjetnice, što svakako oduzima energiju od kreativnih procesa, odnosno kreativni proces počinje dobivati i dodatnu, aktivističku vrijednost, što za mnoge može biti iznimno iscrpljujuć proces. 

U radu Arbajt Kolektiva ovo je upravo srž djelovanja, stoga je naš umjetnički proces ujedno i aktivistički. Korištenje scenografije, vlastite rasvjete, te fizički iscrpljujuć plesni materijal služe kao kanal kojim komuniciramo teme prekarnosti, nevidljivog rada i uopće percepcije umjetničkog rada i nesigurnih radnih uvjeta.

Vanda: Ne znam što je bilo prije – jesu li ljudi koji se bave zagovaračkim aktivnostima završili na nezavisnoj umjetničkoj sceni ili su ljudi s nezavisne umjetničke scene uslijed svoje marginalizirane pozicije naučili baviti se zagovaračkim aktivnostima. Svakako se bavimo i zagovaračkim aktivnostima, povezivanjima s ostalim akterima nezavisne scene i slično, no za to imamo toliko malo vremena i energije. Ja sam u Kolektivu Igralke zaposlena kao producentica, radim kao autorica i izvođačica i uz sve to sam i direktorica organizacije. Najmanje mi vremena ostaje za poslove kojima bih se kao direktorica trebala baviti, a to su upravo zagovaračke aktivnosti. Ponešto vremena pronađem zimi, kad rjeđe gostujemo i nemamo probe. U Rijeci je bilo toliko pokušaja traženja dvorane i uvjeta za adekvatnu izvedbenu scenu da su se svi već premorili nekoliko puta. Sjećam se da smo još u vrijeme studija adresirali tu problematiku, a to je bilo prije 9 godina, kada smo u inat pokrenuli studentski festival Mladi glumci gradu Rijeci – MI SMO TU. Nažalost, nakon tri godine festival je odumro kad je naša klasa završila studij i iselila se iz Rijeke jer ondje nisu postojali uvjeti za nastavak rada.

Sendi: Nedavno smo na Igralke festivalu organizirale radionicu koja je osmišljena kao podrška nezavisnim radnicama_ima u kulturi i višestrukim ulogama koje obavljamo i interes kolega_ica bio je gotovo nikakav. A opet, kada sama vidim neki sličan poziv, često ne mogu ići zbog drugih obaveza. Radimo puno i preumorni smo. To nije dobra pozicija za borbu, ali ne znači da smo se predali. Prakse skrbi sve su veća tema u suvremenoj kulturi i umjetnosti, a i mi radimo u toj orbiti. Nadam se da će netko osnovati sindikat, cjenik svog umjetničkog rada na predstavi (po uzoru na pisce i dramaturge), da ćemo se konkretnije boriti za svoja prava i imati se kome obratiti za zaštitu. Kolegica koja je pretrpjela seksualno uznemiravanje od strane redatelja obratila se vodećima u instituciji u kojoj radi i dobila odgovor: “A zašto nisi postavila jasne granice?” i slučaj je izignoriran. To je u instituciji, a kamoli da netko može zaštititi nas na nezavisnoj sceni! Dotle u kolektivu pokušavamo organizirati proces rada onako kako bismo htjele da on izgleda… Bez odnosa moći, s puno podrške, da radimo ovaj najljepši posao na svijetu tako da nam zapravo bude lijepo. Financijski i prostorni uvjeti daleko su od idealnih, ali možemo započeti od naših odnosa. Zato smo i pokrenule kolektiv, zato nas četiri radimo zajedno, to nam je najsigurnija i najljepša baza, a onda pozivamo suradnice_ke za koje se nadamo da će se uklopiti u naše praktične utopijske pokušaje. Odnekud moramo početi.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

HULU trenutno okuplja više od 500 članova iz cijele Hrvatske kojima pruža niz usluga, uključujući izdavanje besplatnih potvrda za porezne olakšice i druge administrativne potvrde, obavještava ih o natječajima, organizira savjetovanja i edukacije, pruža tehničku i stručnu pomoć pri organizaciji izložbi, zastupa njihove interese te pomaže u ostvarivanju statusa samostalnih umjetnika pri HZSU. 

Redovno članstvo udruge čine umjetničke sekcije: slikarska, kiparska, multimedijalna i interdisciplinarna sekcija. Osim umjetničkih sekcija, unutar redovnog članstva djeluje i kustoska sekcija koja okuplja  povjesničare umjetnosti, kustose, likovne kritičare, teoretičare umjetnosti i ostale likovne stručnjake. 

Udruga organizira godišnje programe samostalnih izložbi, pokreće veće skupne izložbene i izvedbene projekte te pruža suorganizacijsku  pomoć drugim institucijama, udrugama i festivalima. 

Rok za prijavu je 26. travnja 2024., a sudjelovanje na natječaju se ne naplaćuje.

Više o uvjetima i načinu prijave potražite na službenim stranicama HULU-Split.

Dva tjedna nakon što je Ministarstvo kulture najavilo mjere za pomoć kulturnom sektoru za vrijeme pandemije, počinje se konkretizirati ona najvažnija – direktna financijska potpora radnicama i radnicima u kulturi. Kao što je za Kulturpunkt ranije izjavila predsjednica Udruge hrvatskih plesnih umjetnika Martina Tomić, riječ je o jedinoj mjeri koja može supstancijalno ublažiti posljedice pandemijske krize. Sve ostale, poput onih vezanih za troškove i odgodu provedbe projektnih aktivnosti ili obustave revizije statusa samostalnih umjetnika, Tomić smatra načelno dobrodošlim, ali sporednim iz perspektive elementarnog preživljavanja.

U srijedu, 1. travnja, kulturno polje, pogođeno u međuvremenu i potresom koji mu je oduzeo velik dio ključne infrastrukture, konačno je dočekalo objavu prvih direktnih novčanih potpora umjetnicama i umjetnicima. Ono što je odmah jasno jest da se ne radi o potporama svima koji djeluju kao freelanceri, nego isključivo onoj užoj skupini koja ima status samostalnog umjetnika, odnosno isključivo “samostalnim umjetnicima kojima se doprinosi plaćaju iz proračuna Republike Hrvatske” te koji “mogu dokazati da im je zbog posebnih okolnosti uvjetovanih koronavirusom onemogućeno ili bitno otežano obavljanje umjetničke djelatnosti”. U tom smislu, ova mjera na posebno okrutan način, u kritičnom trenutku, reproducira sve temeljne probleme postojećeg sustava regulacije statusa samostalnih umjetnika, o čemu smo povodom izrade Zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti i poticanju umjetničkog stvaralaštva u više navrata već pisali.

Podsjećamo, prema Pravilniku o načinu i uvjetima za priznavanje prava samostalnih umjetnika na uplatu obveznih doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje iz sredstava proračuna Republike Hrvatske, koji uređuje primjenu postojećeg Zakona o pravima samostalnih umjetnika i poticanju kulturnog i umjetničkog stvaralaštva, temeljni je kriterij pri dodjeljivanju statusa magloviti i višestruko sporni “zamjetan doprinos hrvatskoj kulturi”. Riječ je o elitističkoj kategoriji koja samo nekom neodređeno definiranom iznimnom umjetničkom radu priznaje pravo na nešto lakše preživljavanje, umjesto da se kulturna politika artikulira kao odnos opće društvene skrbi za radnice i radnike u kulturi i umjetnosti. To postaje duboko sporno upravo u ovakvim, kriznim situacijama, kada status samostalnog umjetnika postaje kriterij selekcije tko zaslužuje hitnu financijsku pomoć, a tko će morati pričekati – gotovo, dakle, pa kriterij preživljavanja.

Nažalost, Ministarstvo kulture je ovu ionako darvinističku logiku odlučilo višestruko pogoršati uvodeći financijski cenzus kao kriterij za visinu potpora: umjetnici koji su u 2019. godini ostvarili prosječan mjesečni prihod manji od 1 625 kn imaju pravo na potporu u iznosu minimalne plaće za nepuni radni odnos, dok oni koji su ostvarili veći prosječni prihod imaju pravo na potporu u iznosu minimalne plaće za puni radni odnos. U prijevodu, ako niste dovoljno zarađivali, dobit ćete manju pomoć!

Ovakav je kriterij moguće opisati samo kao šokantan, budući da najugroženiji dio samostalnih umjetnica i umjetnika doslovno sankcionira zbog slabijih prihoda. Na ovu je činjenicu reagirala i Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika, koja u svojem dopisu ministrici Obuljen Koržinek poručuje kako “mjere potpore samostalnim umjetnicima objavljene 01. travnja 2020. ne pokazuju razumijevanje situacije, potreba, ni sam status samostalnog umjetnika u RH”. “Svi članovi Upravnog odbora HZSU-a i svi samostalni umjetnici koji su nam se javili nakon objavljivanja mjera”, stoji u dopisu, “protiv su podjela, pogotovo onih prema financijskim kriterijima jer svi samostalni umjetnici imaju jednak koeficijent (0.8) kao osnovicu za izračun mirovinskih uplata i svi su svoj status samostalnog umjetnika stekli prema istom kriteriju”. Iz HZSU-a poručuju kako ne mogu “prihvatiti podjelu na one manje ili više značajne, ili vrijedne umjetnike, kao ni na one koji više ili manje zarađuju”.

Ovako definiranu potporu za Kulturpunkt je komentirala i glazbenica sa statusom samostalne umjetnice Sara Renar, koja smatra da “Ministarstvo kulture ovakvom mjerom ‘pomoći’ zapravo gazi i ponižava one kojima je pomoć najpotrebnija”. “Uvođenjem razlike visine potpore s obzirom na primanja u protekloj godini”, slaže se Renar, “de facto se kažnjavaju oni umjetnici koji nisu ostvarili tržišni pokazatelj vrijednosti. Osim toga, inzistiranjem na dokumentima dokaza otkazanih angažmana Ministarstvo pokazuje potpuno nerazumijevanje kako samostalni umjetnički rad funkcionira u praksi na terenu – nažalost, najčešće je riječ o preživljavanju u sivoj ekonomiji. Sada kada smo dotakli dno vrijeme je da konačno prestanemo govoriti ‘bolje išta nego ništa.'”

Krizne mjere srećom neće ostati na pružanju pomoći isključivo samostalnim umjetnicima kojima se doprinosi plaćaju iz državnog proračuna. Kako je ministrica Obuljen Koržinek najavila u priopćenju objavljenom 31. ožujka, Ministarstvo “ubrzano radi na razradi mjera potpore umjetnicima i kulturnim djelatnicima koji nisu obuhvaćeni nijednom od do sada usvojenih mjera. Riječ je o onim umjetnicima i kulturnim djelatnicima koji rade honorarno, obavljaju povremene poslove, a nisu samozaposleni, nisu ostvarili pravo na uplatu obveznih doprinosa i nisu ni na koji način registrirani osim članstva u strukovnim udrugama”. No nejasno djeluje nastavak ovog paragrafa, u kojem stoji: “Nekoliko strukovnih udruga dostavilo je Ministarstvu kulture precizne podatke o broju takvih umjetnika koji su ostali bez prihoda; međutim zbog nepostojanja registra nemoguće je procijeniti broj osoba o kojima je riječ, zbog čega je iznimno teško definirati osnovne kriterije potpore.” Prije svega, neobično je da Ministarstvo kulture za potrebe elementarne informiranosti kontinuirano ne prati stanje članstva u strukovnim udrugama te da ne raspolaže relativno preciznim informacijama temeljem kojih bi u iščekivanju najsvježijih podataka lako moglo donositi okvirne procjene u pogledu opsega potrebnih mjera. Nadalje, premda je nemoguće imati uvid u generalnu ažurnost svih strukovnih udruga, sve su one prema čl. 12 Zakona o udrugama dužne voditi popis svojih članova, stoga bi proces njihove provjere i objedinjavanja uglavnom trebao biti lako provediv. Neovisno o tom logističkom problemu, u svjetlu postojeće mjere obeshrabrujuće djeluje dio priopćenja koji se referira na osnovne kriterije potpore, jer sugerira da će se i u ovom slučaju uvesti neki tip diskriminacije prema prihodima.

Premda je dakle nedvojbeno dobrodošlo da se dijelu umjetnica i umjetnika nazire neki tip direktne pomoći, selektivnost i diskriminatornost prvih mjera vrlo su zabrinjavajuće. Ovaj paket pomoći tako je moguće čitati i kao jasnu opomenu za budućnost: jednom kada krenu drastični rezovi – a oni će nedvojbeno krenuti, kao što su krenuli nakon zadnje recesije – Ministarstvo kulture preferirat će one tržišno snalažljive. Za nezavisnu kulturnu scenu, koja još uvijek živi posljedice te recesije, zna se što to znači: još ekstremnije smanjenje javnih potpora, gubitak niza neprocjenjivih organizacija i ostavljanje niza radnica i radnika na egzistencijalnoj vjetrometini.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Na izložbi će biti predstavljeno 15 plakata, formata B2, od kojih su neki postigli međunarodni uspjeh tako što su izabrani u krug najboljih i bili predstavljeni na izložbama, neki predstavljaju autorov doprinos dotičnim projektima, a neki su lokalno realizirani plakati za klijente u Puli.

Zvonimir Čačić rođen je u Rijeci 1976. Diplomirao je grafički dizajn na Grafičkom fakultetu u Zagrebu 2001. godine. Od 2006. radi samostalno kao grafički dizajner i ilustrator, a od 2008. dobiva status samostalnog umjetnika. Svojim je radom i suradnjom s brojnim klijentima ostavio traga u kulturnom, gospodarskom, civilnom i turističkom segmentu grada Pule i šire. Oblikovao je brojne logotipe i vizualne identitete, plakate, brošure, publikacije, CD omote, letke i slično. Uz dizajn veliku pažnju pridaje ilustraciji te uz klasične crtačke tehnike koristi i digitalne, a stil mu varira od realističnog do karikaturalnog. U svom radu kad god je to moguće teži potpunom autorstvu u izradi svih komponenata dizajnerskog djela (dizajna, ilustracije i fotografije). Za svoje radove dobio je nekoliko domaćih i inozemnih nagrada i priznanja te je sudjelovao na 20 skupnih izložbi diljem svijeta, a jedan mu je rad objavljen u knjizi Graphic Design Inspirations prestižnog izdavača sa područja dizajna Daab (Köln, Njemačka). Član je HZSU-a, HDD-a i HDK. Živi i djeluje u Puli.

Predstavnici HZSU-a se posebno bune i protiv prijedloga da se njihove ovlasti, kao navodno demokratične udruge, prenesu na Hrvatski umjetnički centar (HUC) kao javnu ustanovu u kulturi. Argument da “članstvo neće imati nikakve ingerencije niti moći išta mijenjati, nego ćemo samo dobiti još jednu ustanovu za uhljebljavanje” nije naročito jak. Moramo se upitati o čemu to danas članovi odlučuju i nije li danas sama HZSU jedna takva ustanova za uhljebljivanje, jer je ionako riječ o paraudruzi, pukoj transmisiji budžetskih para preko Ministarstva. Nije li strukturno pogrešno da postoje strukovne udruge (ULUPUH, HDD. HDLU, UHA…) i onda neka nad-udruga, HZSU? Ovako bi situacija bila bar jasnija. Ukoliko su Zakon o javnim ustanovama, kao i onaj o javnim službenicima problematični, onda i njih u sklopu jasne široke politike razvoja treba mijenjati i poboljšati a ne odbacivati sam koncept javne ustanove.

Jer, već je u samom pojmu “Javne ustanove” očuvan onaj element zajedničkog i javnosti, koji u doba opće privatizacije vrijedi braniti. Udruga se prvenstveno brine za dobrobit svojih članova, dok javna ustanova ima i neke šire zadatke i agendu. I ne stoji u potpunosti primjedba da ako se HZSU pretvori u javnu ustanovu u kulturi onda članstvo neće imati nikakve ingerencije ni moći išta mijenjati. Ne samo da bi u tijelima HUC-a trebali biti predstavnici strukovnih udruga i umjetnici, već postoje i druge metode demokratskog javnog pritiska i zagovaranja kojima zainteresirani umjetnici, kulturni radnici mogu ostvarivati svoj utjecaj.

Također, možda bi u pregovorima oko Zakona bilo mudro tražiti da uz Ministarstvo, odnosno Vladu RH, suosnivači HUC-a budu i sve registrirane strukovne udruge (kao što je slučaj sa Zagrebačkim centrom za nezavisnu kulturu i mlade – Pogon) čime bi se mogao ostvariti uravnotežen odnos između javnog financiranja i nadzora s jedne, te nezavisnog rada i participativnog donošenja odluka s druge strane.

Na spomen javne ustanove članovi HZSU kukaju oko realizacije takvog modela na slučaju Hrvatskog audio vizualnog centra (HAVC-a), ali rekao bih da je ipak bolje da postoji takva javna ustanova, nego da se sve odlučivanje (o financiranju ali i drugim pitanjima) koncentrira isključivo unutar Ministarstva. Ukoliko telekomunikacijske kompanije i TV kuće odbijaju HAVC-u uplaćivati postotak od prihoda za stimuliranje filmske proizvodnje, na što su prema Zakonu obavezni, a država u čijoj je to nadležnosti ne čini ništa da se to promijeni, to nije problem “nefunkcioniranja takvog sustava”, odnosno HAVC-a kao javne ustanove, već problem nefunkcioniranja države kao takve, odnosno neke vrste političke korupcije, činjenice da se politička kasta nikako ne želi zamjeriti medijskim i telekomunikacijskim  korporacijama. Uostalom, nedavno predstavljenim Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o audiovizualnim djelatnostima i ti bi problemi financiranja HAVC-a trebali biti konačno riješeni.

Kao što smo rekli, HZSU trenutačno samo administrira budžetska sredstva dodijeljena od Ministarstva kulture za uplatu doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Hrvatski umjetnički centar (HUC) – trenutačno se služimo tim nazivom jer tako stoji u Prijedlogu Zakona, ali možda bi doista bilo dobro smisliti naziv koji će bolje odražavati smisao i opseg djelovanja te nove institucije – mogao bi ostvarivati i niz drugih poslova i zadataka kao što su:

• autorski ugovori (standardan model, varijacije za različite tipove poslova, djela, aktivnosti), pravni savjeti u vezi s ugovorima, prodajom djela, autorskim pravima, patentima… 
• financijska kontrola i savjetovanje; 
• rješavanje problema ateljea, prostora za rad (uz suradnju s državnim i lokalnim vlastima ali i privatnim investitorima te bankama); 
• organiziranje tzv. inkubatora u području umjetnosti, kulturnih/kreativnih industrija; 
• stručna, organizacijska, financijska i pravna podrška pri uključivanju u projekte EU fondova i stranih fondacija; 
• dio strukturalnog i dugoročnog programskog financiranja različitih projekata i inicijativa u području kulture i umjetnosti odnosno kulturnih / kreativnih industrija; 
• edukacija i suradnja s obrazovnim institucijama različitih profila.

Za većinu samostalnih umjetnika, malih poduzeća, studija, kreativnih radionica, ateljea i udruga poseban, trajan i velik problem predstavlja dostupnost prostora za rad, odnosno visoka cijena najma prostora što onda često onemogućuje ili opterećuje njihov rad i razvoj. U posljednje vrijeme puno se govori i o problemima sigurnosti u gradu, a s druge strane o pitanjima urbanističkog uređanja. To su primjeri problema koji se teško mogu riješiti nekom neposrednom akcijom ali poboljšanje situacije može biti nusproizvod nekih drugih aktivnosti. Danas, već s prvim mrakom dobar dio centra Zagreba izgleda kao slum. Prazni prostori, plakatima prelijepljeni ili slomljena stakla izloga, grafiti… Mali dućani propadaju, zanatlije prestaju s radom, centar grada ostaje pust, bez aktivnosti, života. Grad Zagreb želi biti turistički i kulturni centar a nedavno je – s punim pravom – izglasan za najdosadniji glavni grad u Evropi. Istodobno, Grad Zagreb i RH u svom vlasništvu imaju niz prostora koji godinama stoje neiskorišteni. Te prostore na transparentan način treba staviti u službu kreativnih industrija i kulture. To ne znači da svima treba prostore podijeliti besplatno i bezuvjetno. Ali treba javno, na internetu objaviti listu postojećih i dostupnih prostora, jasno definirati kriterije i proceduru dodjele, uvesti diferencijaciju tipova korisnika, najma i cijena. Dok neki mogu biti dani na upotrebu uz simboličku naknadu, drugi mogu biti iznajmljivani po komercijalnim cijenama. Svojom politikom cijena, Grad i država bi tako utjecali i na privatne najmodavce ali bi trebali i nizom zakonskih i fiskalnih mjera poticati vlasnike da koriste, obnove i iznajmljuju svoje prostore.

Jedan način rješavanja problema prostora je i pretvaranje čitavih zgrada, npr. starih industrijskih ili vojnih objekata, u svojevrsne poduzetničke inkubatore u polju kulturnih odnosno kreativnih industrija. HUC bi tu mogao i trebao imati ulogu da s lokalnim gradskim upravama potakne postupak dodjele prostora u državnom i gradskom vlasništvu na korištenje pod povoljnim uvjetima; razviti kriterije i transparentnu proceduru odlučivanja. Time će se potaknuti i urbana obnova.

Također, na državnoj, zakonskoj, odnosno poreznoj razini, potrebno je pronaći i osmisliti načine kako privatne vlasnike prostora potaknuti na njihovo aktivno korištenje. Od uvođenja posebnog poreza na nekretnine koje se ne koriste, do poticanja legalizacije iznajmljivanja i kontrole cijene najma, a ako se to ostvari onda se mogu uvesti i strože sankcije za ilegalno, neprijavljeno iznajmljivanje. Prostore od javnog interesa oko kojih se vode dugogodišnji sporovi oko vlasništva lokalna zajednica treba preuzeti na upravljanje do okončanja spora i hitno dati u najam ili staviti u upotrebu. Pod prijetnjom takvog zakona možda bi i strane u sporu brže pronašle rješenje.

Postojeći jednogodišnji projektni sustav financiranja od strane Ministarstva kulture i gradskih ureda za kulturu ne doprinosi stabilnosti aktera na kulturnoj i umjetničkoj sceni, a niti pojavljivanju i kvalitetnoj izvedbi kompleksnijih projekata koji zahtijevaju višegodišnji rad i istraživanje. Uz daljnji pritisak na Ministarstvo kulture i gradske urede za kulturu da se to promijeni, dio aktivnosti HUC-a trebao bi biti usmjeren i na trajnije i kontinuirano financiranje umjetnika, udruga, inicijativa, poduzeća ili institucija u području umjetnosti i kulturnih/kreativnih industrija. Riječ je prvenstveno o višegodišnjim projektima (prosjek 3 godine, manje samo ako aplikanti to smatraju primjerenim) kod kojih je važno već na početku projekta osigurati dio financiranja u dužem vremenskom razdoblju.

Uz postojeći sustav projektnog financiranja, trebalo bi uvesti neku vrstu sustava match-fundinga između grada, republike, komercijalnih sponzora, stranih fondacija. U tom cilju dio financiranja treba izmjestiti u nezavisnu organizaciju, tijelo, poput zaklade, fonda ili centra koje bi objedinjavalo dio dostupnih izvora financiranja tj. dijelom bila korisnik ali i distributer budžetskih sredstava gradova, županija, države, ali i privatnih sponzora i stranih fondacija te EU fondova s ciljem promicanja i razvoja kulture i umjetnosti, odnosno implementacije kreativnih/kulturnih industrija. Time bi se izbjegle [ili barem umanjile] diskusije o političkom arbitriranju, te doprinijelo dugoročnoj i kontinuiranoj realizaciji ciljeva nacionalne kulturne politike i strategija posebnih područja. U nekom pametno razvijenom nacrtu zakona dio tih poslova mogao bi obavljati i HUC ili neka njegova sekcija.

U posljednje vrijeme mnogo se govori i o komercijalizaciji školstva. Javne škole i sveučilišta, financirani iz javnog budžeta, pa tako i škole, fakulteti i akademije u području kulture i umjetnosti, u načelu ne bi smjeli primati neposredne donacije korporacija i privatnih poduzetnika. Kod nas to uopće nije riješeno, mada se prema važećem Zakonu o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju spominje da se mogu financirati “izravnim ulaganjem pojedinaca, trgovačkih društava i drugih pravnih osoba” te donacijama. Ne treba niti spominjati da u svim aktualnim polemikama oko prijedloga novog Zakona o visokom školstvu problem te “sive zone” nitko nije niti detektirao, kamoli u njemu vidio napad na toliko spominjanu autonomiju sveučilišta. U svakom slučaju, neko neovisno tijelo, poput HUC-a u ovom slučaju za škole, fakultete, akademije i institute na području kulture i umjetnosti, mogao bi biti transparentna transmisija i tako prikupljenih sponzorskih sredstava (nabavka opreme, organizacija vannastavnih aktivnosti, putovanja studenata i nastavnika na stručne skupove, natjecanja, izložbe…) te izdavanja potvrda o sponzorstvu i donacijama radi ostvarivanja određenih poreznih olakšica (još jedan sustav koji kod nas postoji na papiru ali nikako da zaživi).

Kritičari prijedloga Zakona iz redova HZSU tvrde da prema sadašnjem nacrtu, strukovne udruge više ne bi izdavale potvrde o umjetničkom statusu i autorskom/umjetničkom djelu, već samo HUC, pa se tvrdi da time HUC preuzima ne samo administriranje nego sveukupno verificiranje tko je umjetnik a tko nije, dok strukovne udruge u tom smislu gube relevantnost. Naravno, o umjetničkim pitanjima trebaju odlučivati same strukovne udruge. Svaka od njih sama određuje svoje kriterije za članstvo, i primaju koga hoće, ako hoće, kako hoće. O njihovoj politici prema prijemu članstva na neki će način ovisiti i njihov ugled, rad i razvoj. A HUC ne bi smio birati, odlučivati, nego samo promptno zavesti u Upisnik samostalnih umjetnika sve koji zadovoljavaju kriterije za članstvo. Na sličan način, prema Zakonu o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju postoji i Upisnik zanstvenika, i nije poznato da se netko baš glasno bunio kako takva institucija ukida npr. autonomiju znanosti ili nešto slično. (Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, čl. 31 definira znanstvenike kao osobe koje su izabrane u odgovarajuća znanstvena zvanja i upisana u Upisnik znanstvenika.)

I tu Zakon treba biti potpuno liberalan: ako netko iz bilo kakvih razloga ne želi biti član neke strukovne udruge – a ima i takvih umjetnika – i taj se može prijaviti HUC-u i tražiti upis u Upisnik i onda nek njihova stručna komisija ocjenjuje ostvaruje li takav umjetnik ili umjetnica prema propisanim uvjetima pravo na upis ili ne.

Treba uvesti različite kategorije za estradnjake, glumce, likovnjake, pisce itd, i tu kategorizaciju bi trebalo pametno i otvoreno napraviti, da se sa svakim razvojem tehnologije, medija, ne mora mijenjati čitav Zakon da se ubaci neku novu kategoriju. Za svaku kategoriju treba utvrditi različite specifične kriterije. Možda je doista nepravedno da se svima priznaju iste linearne olakšice za umjetnički materijal s obzirom da jednom treba olovka, a drugom, recimo kiparu, tona željeza? Te kriterije bi strukovne udruge i umjetničke organizacije trebale polako javno ispregovarati s nadležnim ministarstvima i HUC-om kao izvršnim tijelom.

Evo, u ovom ne baš kratkom tekstu u prostor javne diskusije bačen je niz ideja i prijedloga kako bi sustav samostalnih umjetnika mogli unaprijediti. Kako zakonske promjene ne moraju biti tek kozmetika, opravdanje za “strukturne prilagodbe” shvaćene isključivo kao postepeno rezanje nekih davno izborenih i u sustav uvedenih prava. Nažalost, bojim se da ovaj i slični prijedlozi neće naići na zainteresirane uši, jer niti jedna od strana u ovom sukobu nije doista zainteresirana za kvalitativnu promjenu. Kao što prijedlog Zakona o visokom školstvu najmanje vodi računa o dobrobiti i potrebama studenta, nacrt Zakona o pravima umjetnika i obavljanju umjetničkih djelatnosti najmanje vodi stvarnu brigu o samim umjetnicima i razvoju umjetničkih djelatnosti, a javna prepucavanja se vode između onih koji samo krpaju rupe u državnom budžetu i onih koji, bez obzira na društvenu cijenu (koja će veoma brzo stići na naplatu), čuvaju davno stečene privilegije.

U takvoj situaciji, možda je najjeftinije i najracionalnije rješenje da i ovaj nacrt Zakona potiho nestane u birokratskim ladicama Vlade RH (kao što se npr. dogodilo s, možda ne savršenim ali ipak daleko boljim, prijedlogom Nacrta nacionalne strategije dizajna). Možda ćemo onda, jednog dana, za tko zna koliko godina ili kad voda dođe do grla, na izborima ipak izabrati neku političku stranku čija će Vlada imati volju, viziju, hrabrost i sposobnost da zamisli, javno ispregovara, donese i provede nove razvojne programe, i u cilju njihove provedbe oblikuje strategije i zakone koji će doista predstavljati radikalnu pozitivnu intervenciju u postojeći, nesposoban i nepravedan sustav.

Ostale dijelove teksta možete pročitati na sljedećim linkovima:

1. Čarolije zakonskih promjena
2. Što ne valja u nacrtu Zakona?
3. Traumatično mjesto kulturnih/kreativnih industrija

Već gotovo tradicionalno, i ove godine je krenula priča o promjenama u uređenju statusa samostalnih umjetnika. Obično se u prethodnim takvim slučajevima događalo da se (nakon kraćeg razdoblja medijske halabuke) odustane od bilo kakvih promjena jer se, naravno, pred neke nadolazeće izbore – a kod nas uvijek dolaze neki izbori – nijedna vlast ne želi zamjeriti bilo kojoj skupini glasača. Ovoga se puta dio samostalnih umjetnika, članova Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU), boji da bi ministar kulture Jasen Mesić mogao misliti ozbiljno.

Prvo se netom i fejsbukom proširio paničan glas kako “Ministarstvo ukida status samostalnog umjetnika”, a onda je na portalu liderpress.hr objavljen tekst Ivice Grčara koji je prisustvovao sastanku u Hrvatskoj zajednici samostalnih umjetnika i, očito pod snažnim dojmom tog skupa, napisao tekst u kojem se govori o “staljinističkoj maniri Ministarstva”, “podobnim i nepodobnim umjetnicima”, “političkim kriterijima” i slično.

Umjesto da se u pitanje dovede čitav postojeći sustav i zakonske promjene iskoriste da se uspostavi bolji, pametniji, korisniji, efikasniji i pravedniji, u HZSU se udarilo u kuknjavu kako se “politika miješa” (kao da do sad nije bila do grla upletena) te se protestira protiv prava ministra da imenuje članove Stručnog povjerenstva. Mada su se nešto prije iz HZSU čuli zadovoljni glasovi, a i Ministarstvo u svom javnom priopćenju potvrđuje da je upravo angažmanom tada još novog ministra Jasena Mesića osigurano 2.000,000,00 kuna dodatnih sredstava, čime je riješena ovogodišnja mini kriza u prijemu novih članova. Pri tom nitko ne spominje da je kriza u prvom redu i izazvana djelovanjem Vlade i Ministarstva, a zatim i nedovoljnom aktivnošću HZSU, tj. raspodjelom budžetskih sredstava u kojoj o prijemu novih članova očito nije vođeno računa.

Onda je Ministarstvo kulture poslalo svoje reagiranje na objavljeni članak, kojim se prilično relativiziraju tvrdnje HZSU i pokazuje da je priča o tajnosti, ako ne baš iskonstruirana onda malo prenaglašena. Ako je vjerovati Ministarstvu, Zajednica samostalnih umjetnika je napravila ozbiljan propust i članstvo nije izvijestila na vrijeme, mada – a to su potvrdili i neki članovi HZSU – već odavno znaju da se priprema Zakon i pozvani su da sudjeluju u radnoj skupini koja treba usuglasiti prijedlog Zakona. Koliko se zna, u toj radnoj skupini uz predstavnike Ministarstva kulture i nadležnih tijela državne uprave sudjeluju predstavnici i stručne službe HZSU te predstavnici Inicijative za kulturu.

Uostalom, kao trenutačno nadležna udruga, upravo su predstavnici HZSU trebali ranije inicirati promjene, provesti široku javnu diskusiju i predstaviti svoj prijedlog novog zakona. Ovako je, barem u dijelu zainteresirane javnosti, stvoren dojam da se vodi bitka oko izuzetno nategnutih teza i tumačenja dostupnih ranih nacrta Prijedloga zakona, samo da se ne bi konačno zadrlo u postojeći, u velikoj mjeri petrificiran sustav u kojem se radi nečega što se tumači kao privilegija povlaštene manjine uskraćuju prava drugima, a država ostaje bez prihoda od poreza koji su daleko veći od onoga što bi se uštedilo daljnjim (svakako neprihvatljivim) restrikcijama broja i prava samostalnih umjetnika.

Da budemo brutalni, zar doista Vlada RH i nadležna Ministarstva (financija, gospodarstva, kulture…) misle da će nešto bitno uštedjeti na ukupnom broju od 1321 samostalnog umjetnika i umjetnice kojima preko HZSU država trenutačno uplaćuje doprinose? U zemlji s tolikim brojem prerano i neopravdano umirovljenih branitelja, sumnjivih invalida (prema nedavnim podacima u Hrvatskoj su 529.103 osobe s invaliditetom od kojih je 328.018 korisnika invalidskih mirovina, dakle, gotovo svaki treći hrvatski umirovljenik korisnik je invalidske mirovine), povlaštenih mirovina (među ostalima i saborskih) itd?

Uostalom, sagledajmo realnost situacije u dostupnim brojkama. Prema dokumentu dostupnom na web stranici Ministarstva kulture u 2011. budžet MK za zdravstveno i mirovinsko osiguranje umjetnika (dakle HZSU) iznosi 33.215.491 kn. Uz dodatna 2 milijuna koji su naknadno osigurana, taj budžet dakle jedva prelazi 35 milijuna kuna.

Istodobno, samo informativne usluge HINE (Hrvatska izvještajna novinska agencija) dobivaju potporu od 21.679.720 kn ili, budimo zlobni, samo nas administracija i upravljanje Ministarstva kulture koštaju 77.691.967 kn. Istodobno, recimo, u sklopu projekata tzv. javno-privatnog partnerstva Grad Zagreb i RH plaćaju godišnje 53 milijuna kuna rate kredita samo za Arenu Zagreb. Sljedećih 30 godina samo Grad Split plaćat će za Spaladium arenu privatnom investitoru (konzorciju Sportski grad TPN koji čine IGH, Dalekovod i Konstruktor-Inžinjering) zakupninu u iznosu od 42 milijuna kuna godišnje, a još toliko plaća i drugi naručitelj, Vlada RH.

Naravno, kao što smatramo da treba pročistiti redove dragovoljaca i invalida od onih koji neporavdano koriste taj status, i tako doslovno potkradaju svoje kolege i sve one kojima je pomoć doista potrebna, tako treba riješiti i čudne stvari unutar HZSU. Recimo nešto nepopularno: tamo doista ima i ljudi koji se baš i ne bave aktivno svojom nominalnom umjetničkom djelatnošću, koji su na nekim stalnim honorarnim angažmanima (npr. u medijskim korporacijama) ili čak godinama u inozemstvu. Ali riječ je o doista rijetkim iznimkama, a problem je da se opet krenulo u rješavanje jednog uskog područja bez jasne šire slike, vizije razvoja i strategije djelovanja. Kao prvo, trebalo bi inzistirati na donošenju jasne nacionalne kulturne politike koja bi trebala uključivati odnosno biti osnova za donošenje posebnih nacionalnih strategija kreativnih industrija, filma, dizajna… pa tek onda pojedina pitanja i segmente regulirati posebnim zakonima. Ovako je osnovni dojam da se mijenja forma samo da se ništa bitno ne promijeni i to je najstrašnije u ovom prijedlogu zakona.

Nepodnošljiva lakoća zakonodavca

Ipak, u restrikcijskim intencijama koje se iščitavaju u prijedlogu Zakona, svu krivicu možda i ne treba baciti samo na Ministarstvo kulture. U priopćenju Ministarstva stoji i rečenica: “Programom gospodarskog oporavka Vlade RH iz svibnja 2010. godine predviđene su izmjene Pravilnika što je dobro poznato i predstavnicima HZSU-a.” U pozadini povećanja kriterija i ‘racionalizacije’ Zakona o pravima umjetnika i obavljanju umjetničkih djelatnosti stoje, dakle, odluke koje se nikako ne tiču samo Ministarstva kulture. Čini se da ono tu na neki način pokušava balansirati između zahtjeva za smanjivanjem budžetskih troškova i svoje temeljne zadaće, odnosno zahtjeva za zaštitom i unapređenjem prava umjetnika i poticanja kulture. Treba imati na umu da je donošenje novog Zakona o posebnim pravima samostalnih umjetnika i poticanju kulturnog i umjetničkog stvaralaštva te revizija pravilnika o postupku i uvjetima za priznavanje prava samostalnih umjetnika na uplatu doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje, kao i zdravstveno osiguranje iz sredstava proračuna Republike Hrvatske, predviđeno u dokumentu Plan provedbenih aktivnosti Programa gospodarskog oporavka Vlade RH iz svibnja 2010. I to s datumom donošenja “prosinac 2010.” (pdf. dokument, str. 76) I ta planirana brzina svakako zabrinjava.

Opet se pokazuje da se aktualna Vlada RH vodi dominantnom neoliberalnom logikom, i preko svojih Ministarstava provodi isključivo kriznu politiku stezanja remena, a ne razmišlja se o politici razvoja, između ostalog i kreativnih / kulturnih industrija kao novih načina proizvodnog zapošljavanja, društvenog razvoja i doprinosa gospodarskom oporavku.

U HZSU tvrde da Ministarstvo kulture Zakon o umjetnicima želi donijeti po hitnom postupku. U svom priopćenju Ministartvo to također negira, ali procedura kojom se do sad radilo na prijedlogu Zakona je svakako problematična i ostavlja mjesta opravdanoj sumnji.

Bez obzira na dosadašnje propuste HZSU-a, nužno je zahtijevati da Zakon ide u normalnu proceduru, u kojoj će biti dovoljno vremena za provođenje najšire javne diskusije i usklađivanje stavova. Ne smije se pristati na nametnuti rok i isiljeni način forsiranja Zakona kroz “demokratsku proceduru”. U roku od dan-i-po ne može se provesti suvisla javna rasprava. Dakle u odgovorima na priopćenje MK i njegove pozive na konzultativne Sastanke,  zainteresirani akteri prvo se trebaju usuglasiti barem u jednom i reći da je ovakav način donošenja Zakona neprihvatljiv i da tražimo zaustavljanje ovakvog postupka donošenja Zakona i osnivanje šireg tijela, radne skupine u kojoj će, uz postojeće članove, biti i predstavnici samih umjetnika, udruga, organizacija i obrazovnih institucija (koje školuju buduće potencijalne samostalne umjetnike) itd. koje će tijekom jeseni provesti širu javnu raspravu i izraditi novi prijedlog Zakona.

Problem, kao i sa zakonima o visokoškolskom obrazovanju i znanosti je da su promjene doista potrebne. Ne zbog neke neumitne logike ekonomskih zakonitosti koje su se eto nenadano oborile na našu malu zemlju, već prvenstveno stoga što je postojeće uređenje pogrešno, neproduktivno pa i nepošteno prema različitim radnicima u kulturi, prvenstveno prema onima u područjima koja izlaze izvan tradicionalnih umjetničkih djelatnosti. A dio otpora unutar HZSU-a dolazi iz konzervativnog odbijanja bilo kakvih promjena, baš kao što i zagovaranje promjena u uređenju statusa često polazi zbog pogrešnih razloga i argumenata. Tako se obično počnu senzacionalistički izvlačiti primjeri raznih estradnih zvijezda, poput Severine prije nekoliko godina, pa se populitsički pita o njenom kulturnom doprinosu i sl. Međutim, situacija postaje jasnija već kad se pogleda službeni prijevod naziva udruge Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika – Croatian freelance artists’ association. U čemu je problem da i netko poput Severine, bez obzira koliko ovog trenutka zarađuje, bude član udruge koja štiti prava slobodnjaka, freelancera? Jasno je da pravi problem nije u tome da li su i uspješni estradni umjetnici članovi HZSU i tako ostvaruju pravo da im država uplaćuje zdravstveno i mirovinsko osiguranje, već je pravi problem u tome što se velik broj poslova i nastupa plaća “na crno”. Nažalost, državnim organima je lakše administrativno rezati prava samostalnih umjetnika nego u tom području uvesti strožu fiskalnu kontrolu.

Dakle, utvrdimo gradivo: status samostalnog umjetnika treba biti dostupan SVAKOME tko svoja radna i socijalna prava ostvaruje (samostalnim ili kolektivnim) profesionalnim umjetničkim radom preko autorskih ugovora, bez obzira na neku “umjetničku vrijednost”, “zasluge” itd. Ovako je Zajednica samostalnih umjetnika efektivno svedena na “Zajednicu samostalnih umjetnika koji ostvaruju pravo na plaćanje doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje iz sredstava proračuna RH”. Samostalni umjetnik koji ne ostvaruje to pravo od HZSU nema nikakve praktične koristi.

Ostale dijelove teksta možete pročitati na sljedećim linkovima:

2. Što ne valja u nacrtu Zakona?
3. Traumatično mjesto kulturnih/kreativnih industrija
4. Nova javna ustanova umjesto stare nad(ri)udruge

“U središtu je ispitivanja autorice slobodna igra oblika priključenih kuglastim volumenima modela čiji nastanak tumačimo slobodnom oscilacijom poznate “bauhasovske točke” u svim smjerovima. Taj se oblikovni kovitlac u autorice prestrojava  raščlanjivanjem kuglinih ploha na pravokutne oblike koji potom nastavljaju proces tvorbe novih volumena iz bauhasove trijade krug-trokut-kvadrat. Sav taj “ples” osnovnih oblikovnih karaktera neutralan je prema rodnoj/spolnoj podjeli mode ili je pak sklon rodnoj/spolnoj sintezi. Čini se da je u tome blizak Bauhausovu odnosu spram tijela kad je riječ o oblikovanju za čovječje tijelo. Daje li to “hram bez tijela” to jest haljinu čija oblikovna vrijednost naposljetku ne ovisi o tijelu, premda ga je na putu do tog svetišta stalno mijenjala kao da o njemu neizostavno ovisi? Upravo to želi odgonetnuti izložba Tihane Mikše-Perković”. (iz predgovora Ane Lendvaj)

 

Tihana Mikša Perković rođena je  1972. u Zagrebu. Diplomirala je Dizajn tekstila i odjeće na Tekstilno-tehnološkom fakultetu 1997. godine. Godine 2010. završava diplomski studij Tekstilni i modni dizajn, modul Dizajn tekstila. Od 2004. godine radi pod okriljem dizajnerske petorke Mustre i predstavlja kolekcije na brojnim revijama. Dobitnica je više strukovnih nagrada. Članica je ULUPUH-a i HZSU-a.

 

Izložba je otvorena do 28. lipnja,  radnim danom od 10 do 13 sati. Ulaz je slobodan.

Otvorenje je u 19 sati.

 

Otvorenje izložbe održat će se u petak, 1. travnja, u 20 sati i ostaje otvorena do 14. travnja.

  ]]>