HTV 3 i HR 3 pretvaraju se tada u svojevrsno političko borilište na kojemu prednost dobivaju diskursi vladajućih struktura. Vidljivo je to iz brojnih smjena zaposlenika, ukidanja emisija i sličnih naglih zaokreta u zadnjih nekoliko godina, a u skladu s političkim promjenama na državnoj razini. Kolumnist Novog lista Siniša Pavić pisao je podosta na temu mijena na HRT-u, a na upit o problemima na javnom servisu odgovara: “Zakonski, sve je u redu. Moralno, sve je upitno. No, mislim da je uvelike zakazala javnost, javnost koja u nas više i ne postoji. Zakonodavac, a onda i oni koji vode HRT, kao da su sve ove godine radili na tome da HRT više nikog ne zanima. U tom kontekstu, vjerojatno najgore prolazi kultura. U medijima ionako loše prolazi. Trojka je uškopljena s razlogom: da kritičkog promišljanja ne bude.”

Osnovan 1964. godine, Treći program Hrvatskog radija obnašao je zahtjevnu i u svakom smislu hvalevrijednu ulogu intelektualnog prostora prožetog govorno-glazbenim sadržajima, a odlikovale su ga analitičnost, dublja razrada pojedinih tema i kritički diskurs. Radijski program koji, unatoč kvaliteti svojih autora, urednika, novinara, i ostalih djelatnika, u najblistavijim trenucima dostiže tek 40 000 slušatelja, intelektualna je oaza koja se konstantno bori s egzistencijalnim problemima.

Sve se to dade iščitati i iz javnog pisma članova Hrvatskog društva pisaca, u kojemu podsjećaju: “Upravo su ljudi koji su članovi kulturnih udruga i ostali kulturnjaci konzumenti i radijskog i televizijskog trećeg programa, a sada, kad ste posve promijenili te programe, izgubili su i publiku. Za koga se onda rade novi programi? Postoje istraživanja o tome tko sluša (usprkos malom dometu odašiljača) Treći program radija: visoko-obrazovani i intelektualci. Kada sada nastupi bojkot publike prema tim programima, koje je opravdanje za potrošeni porezni novac? Desetljećima se Treći program radija temeljio na sadržaju za ciljanu i vjernu publiku – zbog nje i opstajao. Kao pisci, autori/ice, suradnici/e te slušatelji/e i gledatelji/e programa HRT-a, nadamo se da razmjeri vaše devastacije javnog medijskog prostora neće biti toliki da se ne bi mogli, s nekim novim kompetentnim, konstruktivnim i manje ostrašćenim vodstvom koje će kriterije struke staviti ispred kriterija politike, u budućnosti ispraviti.”

Osim radijskog prostora, kultura na HRT-u širi se i na televizijski medij, pa tako 2012. nastaje Treći program Hrvatske televizije koji će, osim kulture, od HR-a 3 preuzeti i probleme. Prema riječima idejnog začetnika Deana Šoše za Jutarnji List, trebao je to biti program koji “vraća mladu obrazovanu publiku prezasićenu hollywoodskim blockbusterima pred male ekrane”. Ambiciozan i pohvalan projekt koji Siniša Pavić naziva “razigranijom inačicom radijske trojke” dodatno legitimiraju tvrdnje tadašnjeg v. d.-a glavnog ravnatelja HRT-a Domagoja Novokmeta da projekt Trećeg programa nije povećao proračun HRT-a za 2012. već je nastao restrukturiranjem i preraspodjelom postojećih sredstava i kadrova.

U krugu svoje ciljane publike HTV 3 postao je jedinim pravim javnim medijskim servisom s jasnom namjenom i bez političke pristranosti slijedeći postavke svog radijskog prethodnika, ali istovremeno ga premašujući. Međutim, parlamentarnim izborima 2015. i dolaskom HDZ-a na vlast slijede nagle promjene na svim uredničkim i direktorskim pozicijama HRT-a, počevši od smjene tadašnjeg ravnatelja HRT-a Gorana Radmana te smjene nepodobnih (nestranačkih) urednika (Mirna Zidarić, Maja Sever, Tatjana Munižaba, Hrvoje Zovko). To Deana Šošu navodi na ponudu ostavke na mjesto glavnog urednika Trećeg programa. Tadašnji v. d. glavnog ravnatelja HRT-a Siniša Kovačić ostavku prihvaća, te nedugo zatim na istu poziciju postavlja Krešimira Čokolića. Čokolić je bio dugogodišnji zaposlenik HRT-a te, između ostalog, autor podužeg popisa realiziranih dokumentarnih serijala čiji su naslovi (Predsjednik Franjo Tuđman – stvaranje Hrvatske države, Zločini komunizma u Hrvatskoj) bili sugestija nadolazećih promjena na programu HTV 3.

Čokolićev kratki mandat od svega pola godine označio je zaokret u programskoj shemi Trećeg programa. Idejni počeci politički neobojanog javnog servisa naglo su promijenili kurs, pa se od sredine 2016. godine značajna pažnja i prostor počinju davati dokumentarcima katoličke ili narodno-religiozne tematike. Međutim, ono što još više zbunjuje jesu odluke o neprekidnom repriziranju istih serijala poput Zvjezdanih staza i sličnih serija iz riznice pod nazivom Ljetna shema HTV 2 2010 te, možda i razornije po program, začudni termini specijaliziranih filmskih ciklusa, koji u recentnim programskim rasporedima dobivaju termine od 2 do 7 sati ujutro. Time se filmski program marginalizira dok primjerice bezbrojni dokumentarci o ratu 90-ih i narodnoj predaji te kulturnoj baštini (uglavnom u repriznom izdanju) popunjavaju dnevni i prime time termin (izuzev primjerice termina Petog dana).

Međutim, čak ni nakon smjene Čokolića i dolaska Sanje Skorić na mjesto v. d. glavnog urednika HTV-a 3 te kasnijim imenovanjem Vlatke Kolarović na mjesto glavne urednice Trećeg programa sredinom 2018. nije došlo do značajnih promjena. Pavić promjene od 2016. sumira ovako: “To je to doba Karamarka, pa doba Petrova, doba Plenkovića – doba prosječnosti, doba kada se, ljudima koji vode Trojku, daje financijska crkavica jer koga uopće zanima kultura i tko to gleda?”.

Da su promjene u sadržaju programa o kojima smo pisali itekako prisutne, ali da ima i onih koje zanima kultura i koji prate Treći program, potvrdili su nam vjerni slušatelji Trećeg programa Hrvatskog radija. Od konkretnih primjedbi – poput onih o emisiji Razgovor s povodom u kojoj je sredinom studenog ugošćen bio Ivan Aralica, a o kojoj slušatelj Srđan Dvornik kaže: “Razgovori s povodom postaju sve luđi. Voditelj Andrija Tunjić kaže da je okupacija Vukovara bila ‘komunistička’, a gost akademik žlabra o Srbima u Hrvatskoj kao ‘srpskoj dijaspori’… U Aralici, izgleda, dobivamo novog Tomca, ali na Trećem programu to je sada dobrodošlo” – do općeg nezadovoljstva i prekida slušanja, sve se to može čuti kao odgovor na pitanje kakav je Treći danas. Slušatelji komentiraju kako je kultura prepustila mjesto nacionalističkim težnjama, pa se tako i Mirjana Jurišić žali da su “govorne emisije postale neprobavljive” i da je jedini zadovoljavajući status zadržala tek emitirana glazba.

Ono što pak izaziva najveće ogorčenje kod primarne publike Trećih programa jest nedostatak sluha za kritike i komentare studenata, novinara, intelektualaca, glazbenika – ukratko, kulturnih djelatnika i svih ostalih koji te programe prate i njima vide sve nabrojane vrline, ali i mane.

A da nije tek “šačica kulturnjaka” toga svjesna dokazuje i posljednje izvješće komisije Europske radiofuzijske unije (EBU), organizacije čiji je HRT član dugi niz godina. EBU ima za cilj javne medijske servise u Europi ojačati, međusobno povezati i učiniti temeljem za slobodno i transparentno upravljanje i korištenje medijskih sadržaja. Kao najjača europska platforma za umrežavanje javnih medijskih servisa, EBU pruža brojne pogodnosti, vrste zaštite i raznovrsnu ponudu novih programa i suradnji koje nastoje dodatno povezati europske i euroazijske javne medijske kuće. No nekako se čini da od spomenutih mogućnosti suradnji HRT, a pogotovo njegov Treći program, nije profitirao.

Komisija spomenute organizacije posjetila je HRT u siječnju 2018. godine. U javno dostupnom izvješću na stranicama te europske organizacije, navedeni su uočeni problemi i poteškoće u radu HRT-a. Izvješće savjetuje da “HRT treba razmotriti stvaranje internog vijeća koje će služiti kao nadzornik neovisnosti HRT-a. Preporuča se da se sve političke stranke moraju suzdržati od miješanja u uredničku politiku HRT-a. Izvješće također poziva zakonodavce da uključe novinare HRT-a u rasprave o novom zakonu o HRT-u i da time povećaju ulogu HRT-ovih novinara, civilnog društva i potrošača u izboru vodstva javnog servisa”.

Ovo izvješće pokazuje da problem politizacije javnih medijskih servisa izlazi izvan nacionalnih okvira i postaje europskim problemom. Sve rečeno u izvješću logično je – neizbježno je priznati da je trenutno stanje na HRT-u poprilično politički obilježeno. Ozbiljan europski javni medijski servis trebao bi se suzdržati od bivanja političkim ringom u kojem bez posla ostaju uglavnom kvalitetni kadrovi te mjestom nametanja ideologema kojem se ne nazire kraj.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.