Piše: Vatroslav Miloš

Izbori su za manje od dva tjedna, a u javnim nastupima kandidata sustavno izostaje – kultura. Što ćemo i kako ćemo dalje s tim proračunskim bolesnikom na aparatima – zajedno s bolničkim cimerima obrazovanjem i znanošću – nismo i, kako to obično biva, nećemo biti upoznati, osim kao ekscesom. Pitanje je to koje rijetko postavljaju i mediji koji, kao i političari, u predizborno doba imaju, razumije se, pametnijeg posla. Ako se toga i prihvate, unatoč tome što su namjere vjerojatno poštene, bit se redovito promašuje, barem utoliko što adresati nisu same stranke i njihovi (uglavnom nepostojeći) programi već manje ili više relevantni proizvođači u razgranatoj mreži kulture. Članak Zašto u kampanji nema ministra kulture, kao ni kulture same? Nine Ožegović naslovom otvara važna pitanja, no odgovori sudionika uglavnom se svode na paušalne komentare na kratak i ni po čemu pamtljiv naslijeđeni mandat Berislava Šipuša, uz izuzetak Nenada Puhovskog. “Preciznije iščitavanje programa pojedinih stranaka i koalicija otkriva, međutim, zanimljivu činjenicu – obje najveće političke grupacije zastupaju, u stvari, istu ideju – država za kulturu u budućnosti treba dati manje, a to se ‘oblači’ u prepoznatljive obrasce ‘sustava javnog, privatnog, mješovitog i neizravnog financiranja’, ‘korištenja europskih fondova’, kao i osiguranje ‘poreznih olakšica za kulturu’. U takvoj situaciji”, ističe Puhovski, “posve je prirodno da se u političkim kadrovskim kombinacijama, mjesto ministra kulture – uopće ne spominje”.

Vjerojatno niste niti primjetili, no sadržaja namijenjenih djeci školskog i predškolskog uzrasta na javnoj televiziji sve je manje, na korak do ukinuća. Šaptom je s televizijskih ekrana pao Briljanteen, da navedemo samo jedan primjer, emisija s dvadesetogodišnjim stažem koja je čvrstim uredničkim konceptom, s rubrikama posvećenim književnosti, filmu, vizualnoj kulturi i popularnoj glazbi, odgajala generacije mladih i, sasvim iskreno, kvalitetom odskakala od većine programa na HRT-u. “Programski sadržaj namijenjen školskoj djeci (emisije Na vrh jezika, Briljanteen, Čarobna ploča, Notica, Puni krug, Školski sat, Dječja usta, Argument) ‘posmicala’ je po kratkom postupku urednica HTV2 Karuza Podgorelac, potaknuta, navodno, provedenim istraživanjem tinejdžerskih navika u Hrvatskoj, gdje je zaključeno, da ‘tinejdžeri ne gledaju TV’”, piše Branimira Lazarin u tekstu Što gledaju tinejdžeri? u posljednjem izdanju Novosti. Do spomenutog istraživanja autorica nije mogla doći, kao ni do komentara urednice HTV2, ali je “argumentaciju istraživanjem” potvrdio Mario Kozina, filmski kritičar i urednik Briljanteena: “Argument koji smo dobili je uvjerenje uredništva da ciljana publika emisije ne gleda televiziju nego koristi internet. Ono što me u ovoj odluci duboko razočaralo je odustanje HRT-a od odgoja novih generacija gledatelja. Umjesto da razvije nove metode kojima će se obraćati mlađoj publici, HRT od njih odustaje i prepušta ih mreži”. 

Što se pak medija tiče, o njima se nešto češće govori u predizborno vrijeme, no na netom održanim Danima elektroničkih medija u Opatiji itekako je bilo riječi o medijskim politikama. Iskazane stavove Hrvatske udruge radija i novina (HURIN) i Nacionalne udruge televizija (NUT) Goran Borković sažeo je u pet kratkih teza: “Ovo Ministarstvo kulture promiče antipoduzetnički duh, što nam je potpuno neprihvatljivo; uporno privilegiraju medije trećeg sektora nudeći rješenja kako bi uzeli naš novac; lokalnim radio i televizijskim stanicama svojim prijedlogom medijske politike žele još teže dane; napravili su zamjenu teze, pa guraju nazovipoštene – čitaj politički podobne – i svoje interese; to su lažni dušobrižnici koji nas žele proglasiti za neradnike, lopove i bogataše”. Više čitajte ovdje.

“Potpuno sam zadovoljna stručnim osposobljavanjem jer danas nakon godinu dana mislim da sve poslove u opisu moje struke mogu obavljati samostalno, ali nažalost nemam gdje”, jedan je od komentara istaknut u istraživanju mjera Stručnog osposobljavanja za rad bez zasnivanja radnog odnosa provedenog od siječnja 2014. do lipnja 2015. godine koje je provela i javnosti predstavila Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID). “Budući da je mjesečna novčana naknada za korisnike u vrijeme provođenja istraživanja iznosila 1600 kn uz troškove prijevoza (od početka 2015. godine povećana je na 2400 kn uz troškove prijevoza)”, ističu autori, “namjera istraživanja bila je ispitati na koji su se način korisnici uzdržavali tijekom tog razdoblja. Jedan od ciljeva bio je i dopuniti službene podatke Hrvatskog zavoda za zapošljavanje o strukturi korisnika mjere s naglaskom na njihov socio-ekonomski status te položaj na tržištu rada nakon završetka mjere, a ispitani su i stavovi korisnika o mjeri”. Istraživanje je dostupno na stranicama portala Radnickaprava.org.

Što bi Roland Barthes, francuski filozof, književni teoretičar i semiolog čija će se stota godišnjica rođenja obilježiti u studenome, mislio o luksuznome šalu koju njemu u čast izrađuje francuska modna kuća Hermès? U analitičkom bi ga smislu to vjerojatno beskrajno zabavljalo, ali bi ga ideološki vjerojatno i žuljala ta, kako piše profesorica romanistike na Princetonu Christy Wampole, “buržujifikacije njegove misli”. 

Stieg Larsson pisac je čiji je kulturni kapital gotovo u potpunosti zasjenila njegova ekonomska reprezentacija, odnosno tržišni uspjeh njegovih romana iz ciklusa Millenium. Njegovo je djelo, čiju popularnost nije doživio, utržilo preko 500 milijuna dolara, pretvorivši ga u globalnu franšizu koju industrija zabave neće samo tako pustiti iz svojih ruku. Tome dakako svjedoči i nedavno objavljena četvrta knjiga Što nas ne ubije (Fraktura, 2015.) koju potpisuje švedski novinar David Lagercrantz. No, kako piše Håkan Blomqvist, Larssonov dugogodišnji prijatelj i urednik, “Stieg nije bio samo autor popularnih detektivskih romana. Bio je društveni aktivist i tijekom čitavog svog kratkog života borio se protiv rasizma, seksizma i društvene nepravde”. 

Autorski tim koji je godinama stvarao emisiju Pola ure kulture – Branka Kamenski, Ivana Antunović Jović, Ivona Haller, Dražen Ilinčić, Aleksandra Kovačić i Gordan Nuhanović – dobio je priliku nastaviti svoj kulturno-urednički angažman. Kako najavljuje HTV, od 30. rujna na Prvom programu u prime timeu (20.50) kreće nova emisija pod nazivom Samo kulturno, molim, “mozaično-kulturna emisija” u trajanju od 40 minuta. 

Novu kulturnu emisiju činit će prilozi “koji se bave aktualnim događajima u kulturi, kulturnom politikom i fenomenima u umjetnosti. Osim stalnih rubrika (a to su top-lista najčitanijih knjiga u bibliotekama, komentator mjeseca, vijesti iz Hrvatske i inozemstva), bit će emitiran i razgovor u studiju s nekoliko sugovornika o nekoj aktualnoj temi”. Najavljene su reportaže i prilozi iz područja filma, književnosti, kazališta, opere i ozbiljne glazbe, baleta, suvremenoga plesa, slikarstva, arhitekture, znanosti i obrazovanja. 

“Cilj emisije jest afirmacija kulture i umjetnosti u televizijskome medijskom prostoru”, najavljuje HTV. Nažalost, sam opis emisije, ali i najavljeni novinari i urednici, ne daju naslutiti da će Samo kulturno biti toliko različito od Pola ure: od samog naziva (emisija posvećena kulturi u naslovu mora imati riječ kultura) do najavljenog bavljenja mainstreamom i svim mogućim područjima umjetničke djelatnosti (no bez preciziranja ijedne inovacije dva tjedna prije prvog emitiranja). Ako se tome pribroje i svakodnevne Vijesti iz kulture (prebačene na Četvrti program) koje kulturu rijetko prepoznaju izvan dominantnog institucionalnog i tradicionalnog polja, točnije je govoriti o reafirmaciji uvijek iste kulture i umjetnosti koja široj javnosti prešućuje aktualne kulturne i umjetničke prakse i njihove kritičke, interdisciplinarne, participativne i inovativne pristupe. 

Naravno, za takve sadržaje postoji Transfer, koji je nakon više od tri godine pauze ponovno probuđen na Trećem programu početkom 2015. Nastavak emitiranja Transfera predviđeno je za listopad, no za to nemamo sigurnu potvrdu. 

Dodatna je bojazan što “krema kulturnoga novinarstva na HTV-u”, kako ih (i samu sebe) naziva Branka Kamenski, “nema glavnoga šefa emisije, nego postoji (…) kolektivno predsjedništvo”. Ako se sjetimo pristranih priloga koje je snimala Hloverka Novak Srzić ili komentara u kojima se protekle godine pojavljivao Slobodan Prosperov Novak, a koje je Boris Rašeta nazvao “zadnjim bedemom obrane ugroženog hrvatstva napadnutog od aveti prošlosti”, te senzacionaliziranja i estradizacije kulturnih tema, opravdano je postaviti pitanje hoće li i odgovornost za takav novinarski rad biti prebačena na kolektiv, dakle opet ni na koga posebno.

Sve dosadašnje emisije Pola ure kulture dostupne su na zahtjev.

U sklopu obilježavanja 70. godišnjice pobjede nad fašizmom i najave proslave Dana oslobođenja grada Rijeke, Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca pokreće filmski program pod nazivom Kino Pobjeda. Radi se o filmovima domaćih i stranih autora koji afirmiraju antifašističke vrijednosti i koje šira filmska publika uglavnom nije imala prilike vidjeti. Pozornica riječkog HNK preobući će se u kino dvoranu, a Kino Pobjeda jednom će mjesečno, od veljače do svibnja, prikazivati jedan cjelovečernji dokumentarni ili igrani film. 

Ciklus će biti otvoren 12. veljače u 19 sati filmom Zalazak stoljeća – Testament L.Z. Lordana Zafranovića. Film je spoj arhivskih snimaka nastalih u produkciji Hrvatskog slikopisa, filmskog poduzeća NDH, koje autor kombinira sa snimkama suđenja Andriji Artukoviću, ministru unutarnjih poslova u Pavelićevoj vladi, s presjekom vlastitog filmskog opusa, te sa snimkama rata 1990-ih koje poentiraju da rat nikad nije ni završio. Projekciji će prisustvovati i autor filma s kojim je najavljen razgovor.

Testament je snimljen 1994. godine, a iako je film koproducirala Hrvatska televizija, nikada ga nije prikazala. “Do 2000. godine imali smo blokadu dokumentarnog filma jer je jedna ideja, jedan stav i jedna osoba kontrolirala HTV i Ministarstvo s tezom da Ministarstvo ne treba financirati dokumentarni film već to treba činiti televizija, naravno zato jer je kontrola televizije bila lakša”, pojasnio je dokumentarist Nenad Puhovski u razgovoru povodom desete godišnjice ZagrebDoxa: “Mislim da HTV još uvijek pati od posljedica prije promjene vlasti 2000-e, kada je političkim odlukama na HTV došao veliki broj ljudi koji nisu bili televizijski ljudi, dovedenih da bi osigurali kontinuitet jedne ideologije, a nikada se nisu vratili ljudi devedesetih izbačeni s televizije zbog krivih krvnih zrnaca i političkih stavova. Čini mi se da je toj situaciji na HTV-u još uvijek najdraža programska postavka ne bi se šteli mešat“.

O samom filmu Zafranović je rekao: “Napravio sam film koji je ocijenjen kao antihrvatski, o ustašama, u povodu suđenja Andriji Artukoviću, Testament. Taj trosatni dokument u dva dijela prikazan je cijelom svijetu – u Los Angelesu, Berlinu, Münchenu, Amsterdamu, Kopenhagenu, Moskvi… Kako je ondašnja TV Zagreb bila koproducent i kako imaju prava besplatno ga prikazati, više puta sam ih molio da to i učine, uz diskusiju koja se može organizirati na televiziji. Iako je film namijenjen hrvatskoj publici, ona ga – osim na dvije moje restrospektive u kinima, uz ograničeni, mali broj ljudi – nije vidjela. A trebala bi”.

Filmski program riječki je HNK osmislio u suradnji s Udrugom UKUS, osnovanom 2009. u Rijeci, usmjerenom na proizvodnju autorskih filmova hibridnog žanra te promociju edukacije neistraženih filmskih formi. Udruga je producent europskih uspješnica Marijine (Željka Suková) i Zimsko čudo (Gustavo Beck i Željka Suková). 

Već desetu godinu zaredom, ZagrebDox upoznaje domaće gledatelje s aktualnim dokumentarcima iz svijeta, nudeći im ekskluzivnu priliku da pogledaju naslove koje domaći kinorepertoar zaobilazi. Ove se godine ZagrebDox održava od 23. veljače do 2. ožujka u zagrebačkom kinu Cineplexx Centar Kaptol, a povodom jubileja razgovaramo s njegovim osnivačem i direktorom, profesorom, redateljem i producentom Nenadom Puhovskim.

KP: ZagrebDox ove će godine prikazati 150 filmova. Koliko ste ih pogledali da biste se odlučili za njih sto i pedeset?

N.P.: Ne brojim točno, pregledao sam između 1500 i 2000 filmova. Obično krenem od trailera, pogledam kritike, onda odem do screenera, pogledam njega, pa festivalski život filma. Za svaki film koji je na bilo koji način zanimljiv potreban je čitav niz podataka, to nije jednostavno odluka sviđa mi se – ne sviđa mi se koja je relativno jednostavna. To je doista kompleksan proces koji me veseli, podosta je time cosuming, ali čovjeku osigurava da izabire filmove koji su, s jedne strane, jako poznati, a s druge strane, filmove za koje nitko nije čuo. To je proces koji čovjek radi čitavu godinu, najviše kod kuće, pa po marketima, a danas se sve više filmova može vidjeti online. Meni to olakšava život, to je nešto što mi je veselje, da nije – ne bih to radio

Za razliku od ostalih festivala, mi nemamo jednu publiku, vrsta smo festivala gdje zaista vrlo različiti ljudi dolaze gledati filmove, od penzionera do klinaca. Vjerujem da je ta širina posljedica širine selekcije, posljedica toga da imamo različite filmove, od art filmova do popularnih filmova, docubastera, ekoloških, glazbenih i kontroverznih dokumentaraca. Realne projekcije pokazuju da je u 10 godina ZagrebDoxa nekih 200 000 ljudi odgledalo ili će odgledati dokumentarce, a to je velika stvar za zemlju od 4 milijuna stanovnika.

Otvaranje 9. ZagrebDoxa

KP: Od 150 filmova na ovogodišnjem Doxu, nekoliko je domaćih premijera. Kakva je hrvatska dokumentarna produkcija, o čemu se snimaju filmovi? Kakav je danas domet dokumentarnog filma izvan festivala?

N.P.: U Dox smo krenuli iz pozicije jednog getoiziranog, malog dokumentarnog producenta – Factuma, male produkcije označene kao soroševsko-ljudskopravaško-jugonostalgičarska-antihrvatska produkcija. To nismo bili, ali takva je bila ladica u koju su nas trpali. Ideja da se napravi Dox bila je, između ostalog, i borba za dokumentarac drugim sredstvima, pokušaj da se neutralizira negativan predznak koji je Factum imao i nastojanje da se dokumentarac otvori svima. 

Dox je otpočetka bio otvoren za sve. Moram reći da su hrvatski autori ispočetka bili malo suspektni, nisu znali ili im nije bilo jasno kakav je to festival, nisu bili sigurni možemo li to napraviti bez nekih ideoloških predznaka. No, ubrzo su uvidjeli da je Dox najbolje mjesto susreta svjetskog, regionalnog i domaćeg filma. Naime, oduvijek mislim, da ljestvicu treba staviti visoko i usporediti se s najboljima, onda možete vidjeti tko ste i što ste. 

Čini mi se da je Dox imao vrlo pozitivan utjecaj na hrvatsku produkciju zato što je ljudima otvorio čitav niz tema i estetika koje su bile dosta nepoznate u hrvatskoj filmskoj produkciji, između ostaloga i zbog toga što im je televizija uskraćivala informacije o tome. Najjednostavniji je primjer toga pitanje autobiografskog dokumentarca koji praktički prije Doxa nije postojao u Hrvatskoj. Prije nego je Dox pokazao da filmski autor ima pravo govoriti u prvom licu, što nikada nije bila tradicija hrvatskog dokumentarca, ideal je bio ići sa kamerom što dalje. To da bih ja snimao svog susjeda ii nedajbože sebe ili svoje dijete, to nije postojalo. Otvaranje prema svjetskoj produkciji, naravno ne samo preko Doxa, dovelo je do toga da niz stvari koje dotada nisu postojale u hrvatskom dokumentarizmu počinju živjeti i ovdje. Znate, posve sigurno Ante Babaja nije snimio svoj posljednji sjajni dokumentarac na temelju toga, ali ipak ga je snimio u atmosferi, u okruženju koje je omogućilo da snimi dokumentarac o sebi, a koji je imao premijeru na trećem Doxu.

Kad se usporedi hrvatska, regionalna i europska produkcija, meni se čini da je hrvatski dokumentarac tematski apsolutno uz bok najboljim dokumentarcima europske, pa i svjetske produkcije. Ono gdje on to nije jesu produkcijski uvjeti i budžeti. Ne mislim da je nužno imati stotine tisuća eura, pa ponekad i do milijun eura, jer to ima svoju cijenu u vrsti kompromisa koje morate raditi, prvenstveno s financijerima, ali je posve sigurno da su kod nas ti budžeti premali i da jednostavno ne omogućavaju vrstu ispoliranog, kompletno dovršenog dokumentarca kakvo danas europsko tržište traži. Čini mi se da je ovdje još uvijek vrlo upitna pozicija HTV-a koji troši razmjerno veliki novac za produkciju koja nema nekog većeg utjecaja, ni na festivalskoj sceni niti u samoj zemlji u smislu da se bavi važnim stvarima ili otvara važne teme. Domaći filmovi koji ulaze u ovogodišnji Dox bave se izolacijom mentalnih bolesnika, ovrhama, utjecajem medija, pozicijom rodnih manjina, sudbinom starijih ljudi, nizom socijalno relevantnih tema, i činjenica da ti autori žele imati premijere na Doxu znači da smo napokon postali nešto što je važno, a to je da čovjek napokon postane prorok u vlastitoj zemlji.

Regionalna konkurencija 2014. 

KP: Domaći dokumentarac je javni interes i logično je da ga HRT sufinancira. Na neki način, nedostatke tog javnog servisa pokrivate i vi, svojim festivalom. Koji su, prema Vama, strukturni nedostaci javnih medijskih servisa u odnosu na festivale poput Zagrebdoxa? Do kakvih je konkretnih promjena došlo u financiranju dokumentarnog filma i na koji je način tome doprinijelo osnivanje HAVC-a?

N.P.: Najveći je problem što ja doista mislim da HTV ne radi svoj posao kad je dokumentarac u pitanju. HTV ne želi prihvatiti da svaka reportaža, takozvani current affairs, nije dokumentarni film. To je prva i osnovna stvar koju oni nikada nisu napravili. Dakle, nisu definirali odgovar na vrlo jednostavno pitanje – što je to dokumentarni film? 

Dok javna televizija ne napravi radikalan potez i ne ostane s 5 commisioning editora, a ne s 25 autora, bojim se da se neće puno toga promijeniti na bolje. Znam da to zvuči grubo, znam da su tu ljudske egzistencije u pitanju, no ako stavim na svoju glavu kapu čovjeka koji je zainteresiran za kvalitetu dokumentaraca, onda treba reći da negdje oko milijun i pol eura godišnje odlazi za dokumentarni film i taj je novac značajan u usporedbi sa novcem kojeg daje HAVC, a čiji filmovi imaju daleko bolje rezultate. Naprimjer, film Tatjane Božić kojem je Factum koproducent prije nekoliko je dana imao premijeru na Rotterdamu, europskom A festivalu. Na dokumentarnoj sceni događa se izuzetno puno uzbudljivih stvari s kojima televizija nema nikakve veze, nisu čak ni koproducenti bilo kojeg relevantog filma i to je nešto što se mora promijeniti. Evo, samo dva zadnja super uspješna hrvatska dokumentarca – Nije ti život pjesma Havaja ili Gangster te voli. Gdje je tu bila HTV?

Do 2000. godine imali smo blokadu dokumentarnog filma jer je jedna ideja, jedan stav i jedna osoba kontrolirala HTV i Ministarstvo s tezom da Ministarstvo ne treba financirati dokumentarni film već to treba činiti televizija, naravno zato jer je kontrola televizije bila lakša. Tako je do pobjede koalicije dokumentarni film bio u velikoj mjeri pod kontrolom koja je onemogućavala otvaranje čitavog niza tema i snimanje važih dokumentaraca. Tada je najprije Ministarstvo kulture oživilo dokumentarni film, a potom je HAVC posve sigurno bitno pridonio nezavisnim ili malih producentima da krenu u proizvodnju. No, ja tu vidim barem dva problema, dvije male opasnosti. Jedno je pitanje budžeta koji su i dalje premali, pogotovo u odnosu prema igranom filmu u Hrvatskoj, a naročito kad televizija ne sudjeluje u financiranju dokumentarnog filma. Druga je stvar težište prema koprodukcijama, europskim koprodukcijama. To jest pozitivno i zanimljivo, no postoji opasnost da se to vidi kao jedini pravi način rada, što znači da postoji mogućnost da niz domaćih, lokalnih, malih tema, nama važnim, ne bude obrađeno. Kog vraga Europu zanima problem Sanadera ako postoje korumpirani političari u svakoj zemlji? Čitav niz tema koje su nama zanimljive treba napraviti, a za njih je teško dobiti novac iz Europe tako da je to, kako volim reći, navlačenje europskih para postala mantra koja može postati opasna.

Slatkica i boksač, Zachary Heinzerling, službeni program

KP: Kad smo već načeli temu kulturne politke, kakav je Vaš komentar na aktualno pitanje hoće li se održati Dani hrvatskog filma i trebaju li se održati?

N.P.: Priča s Danima je tragikomična. To je festival koji je, na neki način, ostatak hladnog rata. Struktura festivala je prepisan Oberhausen ili Leipzig koji su napravljeni u doba hladnog rata ili čak i prije, koji su imali strukturu prikazivanja kratkih dokumentarnih filmova, eksperimentalnih i tako dalje. Ali to je bilo u nekim drugim vremenima, prije digitalnih medija, Interneta, Youtube-a, digitalne revolucije, a osim toga, festivali potput Oberhausena bili su međunarodni. Nacionalni festival kratkog metra, pa onda kratkog metra i igranog filma do 70 minuta, pa onda reklama, glazbenih spotova, akademskih filmova, zapravo je revija koja sigurno ispunjava neku svrhu, ali nisam siguran da svaka studentska vježba treba biti prikazana u velikoj dvorani Studentskog centra. Čini mi se da bi jači kriteriji i jasnije profiliranje festivala učinili mnogo više. 

KP: Vaš film Paviljon 22 (2002), nakon što ga je HTV čuvao za sebe deset godina, prvo je u kolovozu prikazan na suđenju Tomislavu Merčepu kao dokaz u postupku, pa ga je HTV prikazao na Trećem programu krajem studenog. Možete li mi na primjeru sudbine vašeg filma posljednjih deset godina ocrtati svoj stav prema mogućnostima angažiranosti dokumentaraca i mogućnostima njegove recepcije?

N.P.: Mislim da HTV još uvijek pati od posljedica prije promjene vlasti 2000-e, kada je političkim odlukama na HTV došao veliki broj ljudi koji nisu bili televizijski ljudi, dovedenih da bi osigurali kontinuitet jedne ideologije, a nikada se nisu vratili ljudi devedesetih izbačeni s televizije zbog krivih krvnih zrnaca i političkih stavova. Čini mi se da je toj situaciji na HTV-u još uvijek najdraža programska postavka ne bi se šteli mešat. Taj javni medij nikada nije napravio niti jedan dokumentarac koji bi izazvao javnu raspravu o bilo kojoj temi. Sve to što smo mi radili, i Oluju nad Krajinom, i Paviljon 22, Loru, pa Ratnog reportera, Dečka kojem se žurilo, nešto je što je trebala napraviti HTV, a ne nezavisna produkcija. Oni to nisu napravili, bili su beskrajno sretni da to ne rade, jer ta pozicija, ne bi se šteli mešat, bitna je za egzistenciju niza ljudi na HTV-u. 

Stoga nije čudo da Paviljon nije deset godina bio prikazan jer su u njemu praktično svi ljudi koji su 90-ih bili bitni u politici, od Boljkovca do merčepovaca, potvrdili da su se zločini događali i da za njih znalo. To je takva činjenica koju evidentno HTV nije imao snage podastrijeti svojem gledateljstvu i tu HTV gubi na vjerodostojnosti, no time vrlo efikasno radi na jednom ideološkom nastavku “kompaktiranja” jednog društva koje bi trebalo biti otvoreno društvo. Filmovi koji bi trebali biti osnova dijaloga i diskusije na HTV-u ne prolaze, jedinu diskusiju koju HTV dopušta jest diskusija pod njenom kontrolom, u njezinom studiju i sa njezinim voditeljima. Koji imaju slušalicu u uhu, naravno. 

Što se tiče Paviljona, Nobilo, koji je dobro poznavao situaciju u Hrvatskoj devedesetih i jedan je od sudionika filma, zastupajući žrtve tražio je da se film prikaže na suđenju. Ni ta činjenica nije nagnala HTV da ga prikaže. Nota bene, argument koji se pritom redovito koristi jest da bi prikazivanje tog filma utjecao na odvijanje sudskih procesa. To su gluposti, to bi možda funkcioniralo u američkom pravnom sustavu gdje odluke donosi porota, no kod nas to je sudac ili sudačko vijeće, i kad vi upotrijebite taj argument u našem kontekstu, to znači priznanje da ti suci nisu profesionalci i da se na njih može utjecati.

Ekspedicija na kraj svijeta, Daniel Dencik, međunarodna konkurencija 

KP: Kakav biste dokumentarac Vi snimali u ovom trenutku? 

N.P.: Dosta dugo već snimam film o svojoj generaciji ’68, o svojim prijateljima i tadašnjem sustavu vrijednosti. Radi se o vremenu koje je bilo analogno vrijeme, vrijeme bez Interneta, a znali smo sve što se događa u svijetu, slali bi nam novine iz New Yorka ili bismo otišli u francusku ili njemačku čitaonicu i čitali strane novine. Želim govoriti o vremenu koje je formiralo našu generaciju i hoću prenijeti svojoj djeci i unucima saznanje da je postojalo. S obzirom da su danas djeca većinom dezinformirana u školama, važno je da na tu crnobijelu sliku koju nose o vremenu prije devedesete bacim malo boje, objasnim koje snove, koje iluzije smo imali, što se dogodilo, odnsno zašto je nakon ’68 došla ’71. To je nešto čime se bavim već dvije godine i bavit ću se time još sigurno 6 mjeseci. Potrošio sam deset godina radeći filmove koje je trebalo napraviti, a ne toliko filmove koje sam htio, tako da će ovo biti film i za moju dušu.

Zatvaranje 9. ZagrebDoxa

KP: Ako smijete podijeliti s nama, koji su Vaši osobni favoriti na ovogodišnjem Doxu?

N.P.: Uvijek imam svoje favorite no nikada ne govorim o njima. Svaki festival kuvertiram svog favorita, jedan film koji mi je drag i onda gledam kako ga publika ocjenjuje i to mi je kriterij kojim sam sebe provjeravam u odnosu na ukus publike koja gleda filmove. Do sada sam dobro prolazio, imao sam četvorku i više, ali mislim da je to neophodno čovjeku koji ima odgovornost i koji odgovara, prije svega, publici za filmove koje odabire. 

Osim toga, prije dvije godine sam osnovao vlastitu nagradu za autore iznad 55 godina, jednostavno želeći pokazati da je kult mladosti kult rezultat potrošačkog društva i multinacionalnih kompanija. Borim se na svoj način protiv potrošnosti, potrošnosti od sapuna do umjetnosti, koja je postala osnovnom značajkom vremena u kojem živimo. Postoji čitav niz autora koji više ne mogu dobiti nagrade za debitanta, nadu, za prvi ili drugi film, autora koji se zaboravljaju, a koji su veliki autori. Na osobni se način borim da neki ljudi koji su sjajni filmaši i koji imaju ozbiljne godine dobiju moju osobnu nagradu. I to me beskrajno veseli.

Moje su kolege bili skeptični prema tome, ali neki moji su kolege bili skeptični i prema festivalu koji nema dj-a pa smo preživjeli. Idem svojom tvrdom glavom prema naprijed, u tom sam svijetu sad već skoro 50 godina i prošao sam razne festivale, žirije, odbore, direktore i dramaturge, imam neko pouzdanje da znam što ljudi žele gledati. Ne kao Đelo Hadžiselimović, ali ipak nešto znam.

Treća povijest voditelja Tvrtka Jakovine i urednice Lade Džidić bavit će se fenomenima povijesne znanosti. Povod za razgovor, priloge i reportaže bit će u emisiji prikazan igrani ili dokumentarni film i izbor iz arhivskog materijala HRT-a, a u njoj će gostovati povjesničari, arheolozi, ali i sudionici zbivanja, diplomati, vojnici, znanstvenici te svi oni koji su imali prigodu “stvarati povijest”. Emisija će, uz izbor povijesnih tema, obrađivati i aktualna zbivanja. 

U nedjeljom terminu, od 9 do 12 sati, emitirat će se Dobro jutro – Kultura, mozaično-kulturno-obrazovna emisija u kojoj će gosti najavljivati najvažnija zbivanja iz područja kulture, umjetnosti, obrazovanja i znanosti. Osim razgovora, u emisiji će biti prikazane reportaže i prilozi iz područja filma, književnosti, kazališta, opere i ozbiljne glazbe, baleta, suvremenog plesa, slikarstva, arhitekture, znanosti i obrazovanja. Cilj emisije koju će voditi Dražen Ilinčić jest “afirmacija kulture, umjetnosti i obrazovanja u televizijskom medijskom prostoru”. 

Nedovoljno zastupljenu javnu kritiku različitih segmenata i događaja u kulturi od jeseni ćemo moći pratiti na Trećem programu u novoj emisiji STAND-UP3. U emisiji ćemo u kratkoj formi u trajanju od pet minuta gledati kritičare svih područja koji će analizirati aktualna kulturna događanja u Hrvatskoj. Emisija STAND-UP3 pokušat će pridonijeti iznošenju objektivne kritike, naputka i vodiča kroz umjetnička djela. Autorica ideje je Snježana Samac.

Srijedom u 22.15, u Intervjuu tjedna gledatelji će moći vidjeti biografske intervjue s osobama koje su toga tjedna u središtu kulturnog interesa. Cilj je gledatelje ozbiljno, predano i studiozno upoznati s važnim osobama iz područja kulture, umjetnosti i znanosti, a to bi se ostvarilo nizom trajno vrijednih intervjua. Urednica i voditeljica emisije je Renata Margaretić Urlić.

Od ponedjeljka do četvrtka u 21.45 emisija Trikultura će istraživati teme nedovoljno zastupljene u hrvatskom medijskom prostoru. Teme iz područja arhitekture i dizajna, vizualnih umjetnosti, kazališta, ali i novih medija, tehnologije i pop-kulture pod uredničkom će palicom Ivane Antnunović Jović obrađivati Marko Golub i Hrvoje Pukšec. 

Cilj emisije Treća runda “zaokupiti je pozornost gledatelja koji prate kulturu, obrazovanje i znanost, civilno društvo i prava manjina te ih potaknuti da zauzmu stav o tematici koja će se problematizirati u emisiji”. Emisija će ići uživo svakog utorka uživo od 22.20 do 22.50 sati, a urednici i voditelji Domagoj Novokmet i Jelena Jindra svaki će tjedan, “isprovocirani prvim rundama važnih kulturnih i društvenih tema, ugostiti njihove glavne aktere da bi raščistili ‘problem’ ili pokrenuli daljnju raspravu”. 

Izvor: tportal

Medijski projekt Data Recovery Dalibora Martinisa u kojem umjetnik razgovara sam sa sobom nakon više od trideset godina, odnosno, u kojem je 2010. godine pred televizijskom kamerom HTV-a odgovarao na vlastita pitanja postavljena 1978. godine, emitiran je u emisiji Drugi format prije tri godine. Nakon prikazivanja, projekt je doživio veliki medijski odjek te je zainteresirao publiku i brojne umjetničke organizacije. Prije tjedan dana Martinis je za taj projekt dobio prvu nagradu za suvremenu umjetnost T-HTnagrada@msu.hr za 2013. godinu te je time rad postao dio fundusa MSU-a. Nastavkom projekta Martinis produbljuje tematiziranje pitanja društvenog zaborava i problematične obnove izgubljenih podataka.

“Ovaj medijski susret projiciramo u daleku 2077. godinu s uvjerenjem da će na pitanja emitirana 27. ožujka 2013. odgovoriti entitet, koji nosi kodno ime DM:2077 kao emanacija ili meta-osobnost Dalibora Martinisa iz 2013”. Prvo pitanje koje je Dalibor Martinis iz 2013. uputio prema DM:2077. glasi: “Jedne večeri davne 1978. godine u javnom nastupu u Vancouveru postavio sam pitanje na koje je, na ovom mjestu, odgovorio Dalibor Martinis iz 2010. godine. Dozvoli da te Dalibor Martinis iz 2013. pita isto. Da li je Dalibor Martinis iz 2077., kodnog imena DM:2077, živ i ako jest, po kojoj to definiciji života?“.

Neka od pitanja smislili su Martinisovi prijatelji i teoretičari, kao i predavači i studenti Sveučilišta u Sao Paulu tijekom medijske radionice koju je ujesen 2012. vodio umjetnik na temu projekta DM razgovara s DM. Drugi format pogledajte u srijedu, 27. ožujka u 23.15 na Prvom programu HTV-a.

KP / tportal

U sklopu ”zagrijavanja” za festival, 26. siječnja održana je u Galeriji DAM javna projekcija dokumentarnog filma nove tendencije zagreb 1961-1973. Uz potporu Centra za umjetnost i medijsku tehnologiju Karlsruhe (ZKM) i Muzeja suvremene umjetnosti Zagreb te niza europskih sponzora film je snimila Hrvatska radiotelevizija (scenaristica i urednica Ana Marija Habjan) u ZKM-u pri završetku izložbe bit international. [Nove] tendencije: Kompjuteri i vizualna istraživanja Zagreb 1961-1973 (2008/2009) i potom u MSU-u, a na inicijativu i u suorganizaciji bcd – cybernetic art team, umjetničkog udruženja utemeljenog 1971. u Zagrebu kao spin-off Novih tendencija.

Prije projekcije filma održan je podijski razgovor pod nazivom Back when Digital Art was still new na kojem su sudjelovali arhitekt i kulturno-medijski istraživač Stephen Kovats, ravnatelj festivala od 2007. do 2011, te software designer i član bcd – cybernetic art team Miro A. Cimerman. Na primjeru umjetničkog pokreta Nove tendencije raspravljalo se o sudjelovanju digitalnih medija u kulturnom razvoju šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća i njihovom značenju za suvremenu estetiku komunikacije, povijest umjetnosti i aktualne društvene probleme.

KP

“Ono što mi je posebno teško čuti u diskusijama koje se pojavljuju, i od strane uprave, to je uvođenje pritajenih podsmijeha i prijetnji. Podsmijeha u smislu – ‘nije ovo više smiješno’. Misli se na blokadu. Blokada nije bila smiješna od prvoga dana”. Tri i pol godine nakon što je profesorica Andrea Zlatar Violić pred prepunom dvoranom D-VII zagrebačkog Filozofskog fakulteta potresnim glasom reagirala na cinično omalovažavanje studentskog plenuma i blokade od strane tadašnjeg dekana Miljenka Jurkovića te nakon što su njen istup stotine studenata dočekale s burnim oduševljenjem i dugotrajnim pljeskanjem, ministrica Zlatar Violić nalazi se u situaciji u kojoj bi, ukoliko nije posve sigurna da zna što radi, mogla izgubiti veliki dio svog integriteta koji je principijelnošću i stručnošću gradila desetljećima. O čemu je riječ? Studenti su se tjednima borili za javno financirano obrazovanje, suočeni s prijetnjama, neprijateljstvom i niskim podvalama politike i velikog dijela tzv. javnosti – konstruirane u prvom redu od strane određenih medija, a u Zlatar Violić opravdano su prepoznali osobu koja ih je čvrsto i principijelno poduprla u borbi za opće dobro. Isti je spomenuti simbolički kapital bio razlog da je na Facebooku nakon izbora osnovana grupa Andreu Zlatar za ministricu kulture. No sada se, na prvi pogled, čini da bi jedini moralan – i politički ispravan – potez ministrice bio taj, da nakon afere sa savjetnikom Milanom F. Živkovićem – koji još uvijek službeno nije smijenjen – podnese ostavku.

Naime, podsmjesi aktualnoj ministrici kulture sada dolaze od njene stranačke šefice. Vesna Pusić bahatlukom izrečenim u intervjuu Novoj TV – “Njen slučaj je samo da nije na vrijeme tog malog izbacila van, koji je s tim istrčao (…) samo je trebalo čovjeka izbacit van. Sve ostalo je u redu (…) Ona je jedna previše fina osoba za jedan dosta grubi posao” – nije samo krajnje neukusno i arogantno govorila o Živkoviću, nego se, s obzirom da je on bio osoba od ministričina povjerenja, u prvom redu patronizirajuće i s omalovažavanjem referirala na Andreu Zlatar Violić. O samoj Vesni Pusić više nitko, bojimo se, nema nikakvih iluzija što se tiče moralnosti u političkom djelovanju. Nije ni potrebno prisjetiti se da je umirovljenicima gotovo prijetila glađu ukoliko na referendumu o EU ne glasaju onako kako je zamislila veleuvažena ministrica vanjska i prvakinja liberalne misli u Hrvata. Pusić je sebe uvijek doživljavala mnogo važnijom nego li zaista jest, a činjenica da je konačno postala šefica diplomacije evidentno je poprilično potkrijepila tu napuhanu iluziju. Premda upravo traje ponovljeno suđenje Srećku Ferenčaku, glavnom tajniku HNS-a, a zbog nezakonite prodaje zemljišta u vlasništvu Grada Zagreba, ino-ministricu ta činjenica nije spriječila da u istom intervjuu ne spomene kako se “jedino živi od vjerodostojnosti i držanja vlastite riječi”. HNS već dugo vremena nastoji postati iznimno degutantna pojava u javnom životu, a Vesna Pusić, čiji je moto, evidentno, “I nakon Čačića – Čačić”, nažalost ispunjava udarničke kvote na dostizanju tog cilja.

Postavlja se logično pitanje: kakva je uloga Zlatar-Violić u njenom vlastitom resoru?  Nakon što se podigla medijska hajka, navodno izazvana Živkovićevom najavom prijedloga novog modela financiranja HRT-a, ministrica je svog savjetnika prvo pokušala zaštititi. Međutim, nakon orkestriranog pritiska medija (Jutarnji list u petak, 7. prosinca, s naslovnice vrišti o novom porezu) te – očigledno – stranačkog vrha, povila je kičmu, ispričala se zbog “uznemiravanja naroda” i najavila Živkovićevu smjenu. Nameće se zaključak: ukoliko je pozicija ministrice Zlatar Violić takva da potpisuje “bacanje van” njenih ljudi – o čemu je odlučeno negdje drugdje – te ukoliko može progutati izjave poput one Vesne Pusić, logično je zaključiti da ona svojim ugledom služi isključivo kao smokvin list, ukras vladajuće garniture, a bez ikakve realne moći. Što će za posljedicu imati činjenicu da će teško kompromitirati ugled stečen u akademskom i kulturnom polju, a u političkom neće napraviti baš ništa. Jer, bez obzira na to što to nije bila njena odluka, odgovornost za smjenu Milana Živkovića svakako nosi i ona – ili prvenstveno ona. Opravdano je zapitati se, zbog čega Zlatar-Violić na to pristaje? Prije nego što je, možebitno, proglasimo političkim promašajem, pogledajmo zbog čega bi zapravo Živković trebao biti smijenjen.

Prvo, 30. studenog prošle su izmjene Zakona o PDV-u, u kojima nema smanjenja PDV-a tiskanim medijima na pet posto, a za što su se zalagale najmoćnije novinske kuće.  Živković je, sasvim ispravno – nakon sugestija od strane novinara – bio protiv takvog rješenja, i to zato jer bi smanjenje PDV-a značilo samo još jedno prelijevanje para u džepove izdavača. Novinari i novinarstvo u cjelini od toga ne bi dobili ni crno ispod nokta, baš kao što se dogodilo kada je Sanader, u očitom činu političke korupcije smanjio PDV na sadašnjih deset posto neposredno prije parlamentarnih izbora 2007. godine. Direktor Styrie u Hrvatskoj, Boris Trupčević, prema izjavama sudionika, otprilike ovim je riječima na jednoj tribini objasnio što bi to smanjenje značilo: “Nema šanse da poslodavci ne bi taj novac odmah uplatili u proizvodnju”, da bi u narednoj rečenici prispodobio kako on osobno shvaća taj pojam: “Sav bi novac odmah bio uplaćen bankama na ime neplaćenih rata kredita”. Žestoka proizvodnja, nema što!

Drugo, dobrim dijelom zahvaljujući Živkoviću, Ministarstvo kulture pokrenulo je suradnju s četrdesetak novinara, koji su – nezavisno od vlasnika – počeli raditi na izmjenama Zakona o elektroničkim medijima te drugim problemima, kao što su rad Agencije za elektroničke medije, pitanje statuta medija te, ključno, problemu tzv. RPO-a, odnosno lažnog honorarnog statusa pomoću kojeg se medijske radnike drži u pokornosti. Sama činjenica aktivnog okupljanja novinara koji su, pritom, nešto zaista i započeli, i to u zemlji u kojoj su gazde medija skoro pa robovlasnici, a novinari, što svojim izborom, što zbog egzistencijalne ugrožnosti uglavnom poslušnici, ravna je mini-revoluciji, dok bi rješavanje RPO-a izbilo medijskom oligopolu – oličenom u Styrii i EPH te odgovornom za dugogodišnje dezinformiranje, manipuliranje i uništavanje kako javnih dobara tako i same javnosti – goleme količine novca iz džepova i uvelike osnažilo novinare naspram vlasnika. Treće, čitavo djelovanje Milana Frenštackog Živkovića značilo je da u Ministarstvu kulture po prvi put sjedi osoba iskreno zainteresirana za kvalitetno informiranje javnosti, pronalazak dodatnih načina financiranja neprofitnih i nezavisnih medija te dugoročno osnaživanje javnog medijskog sektora, štoviše, osoba koja se nije bojala govoriti ni o ponovnom pokretanju dnevnog lista u javnom vlasništvu. 

Sve to, naravno, podiglo je kosu na glavama medijskih gazda koji su dočekali prvu priliku da ga sasijeku, napuhavši preko svake mjere njegove – potpuno benigne i razumne – izjave u Novom listu o novom načinu financiranja HRT-a, izmislivši rat između SDP-a i HNS-a kao i nepostojeći sukob Zlatar-Violić – Živković (iz istupa se moglo zaključiti da je Živkovićeva medijska strategija ujedno i njena) te iskonstruiravši čitavu aferu ne bi li se riješili čovjeka koji im je zasmetao. U nastaloj kakofoniji mogli smo pročitati gluposti poput one da je Živkovićev prijedlog “zapravo politički interes jer bi se viškom novca (prikupljenim od reformirane TV pristojbe, op.a.) financirali (zamislite! op.a.) neprofitabilni mediji i internetski portali” (Jutarnji). Zatim kolekciju idiotarija koju su – s njihovim nepogrešivim smislom da ispadnu budale i ujedno se svide pučanstvu – izrekli razni političari nećemo ni spominjati, a u opće bljezgaranje uključio se i Denis Kuljiš, koji nam, prikladno garniran leptir-mašnom te ispod skromnog natpisa „novinar 21. stoljeća“, velepametno poručuje da je ideja još jednog državnog medija “koji objavljuje oglase” – “nepodnošljiva”. Kako to biva u zemlji šarenih laži, javnosti je na kraju, dakle, prezentirana posve drugačija slika događaja i razloga od one koja se stvarno odigrala. Po običaju, domobranski je briljiralo i Hrvatsko novinarsko društvo koje je, doduše, izdalo redovno priopćenje – potez koji je zasigurno ozbiljno uznemirio medijske tajkune. Ali da bi HND, recimo, ustupio prostor za konferenciju grupe novinara alarmirane ovakvim razvojem događaja – jok. To bi, ipak, bilo malo preradikalno. Doduše, u usporedbi s HND-om se i Hašekova “Partija umjerenog progresa u granicama zakona” doima barem kao  Rote Armee Fraktion (RAF), njemačka militantna organizacija koja se u rušenje sistema neuspješno upustila prokušanim metodama – ubojstvima, otmicama i podmetanjima bombi.

Primijetimo, usput, da se SDP nije polomio da sačuva predsjednika svog stranačkog Odbora za kulturu i medije, štoviše, dok sve nije bilo gotovo nisu ni zucnuli. Što se navodnih socijaldemokrata, dakle, tiče, Živković šaptom padne. Nije ni čudno, naime, čovjek o aktualnoj gospodarskoj krizi, ulozi države, javnom dobru i interesu javnosti ima stavove uvelike različite od temeljito beskrvne, floskulaste te navodno deideologizirane, a zapravo papagajski neoliberalno priučene SDP-ove gomile. Osim toga, vlasnici medija njeguju izuzetno dobre odnose s nizom viđenijih SDP-ovaca, pa se tu vjerojatno krije još jedan razlog zbog kojeg za njim nisu pustili suzu. Ipak, da ne bi ovo bio panegirik Živkoviću, spomenimo da je on u utorak, 12. prosinca, odustao od najavljenog gostovanja u Temi dana na HRT-u. Uzmak je bolja polovica hrabrosti! 

Ministrica kulture, vjerojatno, igra na to da je u borbi s takvim protivnicima moguće žrtvovati glavnog savjetnika za medije te za sada zadovoljiti razbješnjene lobije žedne krvi, a u isto vrijeme ipak nastaviti s prijeko potrebnim sveobuhvatnim reformama medijskog sektora posve devastiranog vlasničkim politikama s pogubnim posljedicama za cjelokupno društvo. Te će reforme nužno uključivati državnu intervenciju. Međutim, osim što je posve apsurdno i jednoj javnoj ličnosti od formata neprilično preuzeti odgovornost te potom skinuti glavu savjetnika (pri tom se predomislivši u roku od 24 sata!), ključno je pitanje – na čemu ona temelji uvjerenje da ima potrebnu političku težinu da ih i provede? 

Moguće je da će joj potpora više od dvije stotine novinara i ostalih građana zainteresiranih za isušivanje medijske močvare omogućiti da se čvršće postavi prema Vladi i stranci, premda se iz do sada viđenog čini da je to malo vjerojatno, barem što se Živkovićeva slučaja tiče. Unatoč tome što smanjenje PDV-a i poslijedično punjenje vlasničkih džepova nije prošlo, Andrea Zlatar Violić je osim ove sa Živkovićem izgubila barem još jednu vrlo važnu bitku, onu oko Vjesnika. Sudeći po tome kako se razvija situacija, ona riskira da se upravo pod njenim mandatom nastavi uništavanje medija u našoj zemlji, što bi, s obzirom na njen spomenuti habitus – i unatoč uvažavanju svih ograničenja političkog okruženja – bilo veće razočarenje no da je na njenom mjestu netko drugi. 

Uspije li Zlatar-Violić u barem nekim od započetih stvari – tko zna, možda Slavko Linić i Zoran Milanović odluče da je utjerivanje prihoda opljačkanih od države zahvaljujući RPO-u vrijedno rata s Pavićem, Trupčevićem i kompanijom – podnesene žrtve i ponižavanja svakako će se isplatiti, pa i otrpljeno malograđansko pljuvanje licemjera Miljenka Jergovića u Jutarnjem (budući da tekst još uvijek nije objavljen na njihovim internetskim stranicama, link vodi na Jergovićevu osobnu stranicu, op.ur.), koji se, nanjušivši krv, spremno priključio gomili. Ne uspije li, pak, donošenje i provođenje nove medijske strategije, ministrica na osobnoj razini riskira nešto što je za društvo puno manje važno od uništavanja te podvrgavanja medija privatnim interesima, ali je ipak vrijedno zapažanja. Naime, ukoliko Zlatar Violić, ne zna što radi kada pristaje na pritisak stranke i medija, umjesto hrabre i principijelne intelektualke ostat će zapamćena kao pokorna i nemoćna ministrica koja je poslušno pristala na sabotažu vlastitog programa. Veliki je to rizik. Nadamo se da na njemu neće propasti, i da nije već kasno. 

Skup će okupiti predstavnike civilnog društva, ministarstava, akademske zajednice te Hrvatske radiotelevizije. O potrebama mladih i njihovom statusu u medijima te posebno na HTV-u, govorit će: Dean Šoša i Krešimir Zubčić s Hrvatske radiotelevizije, Viktorija Car s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, Milan F. Živković iz Ministarstva kulture te drugi cijenjeni gosti.

Potvrdu sudjelovanja potrebno je poslati na kristina@mmh.hr, najkasnije do 15. listopada,  kako biste na vrijeme primili detaljan program.

Umjesto početka emitiranja, tako, dobili smo nastavak lobiranja. 

Prijava jednog od osmorice kandidata za ravnatelja HRT-a odudara ozbiljnošću, stručnošću i iscrpnošću, obavještava nas prije nekoliko dana ugledni kolumnist čitane dnevne novine: Saša Runjić, nekadašnji pokretač RTL-a, projekciju je željenog petogodišnjeg mandata razradio na 65 stranica, čak 36 više od najizglednijeg protukandidata Gorana Radmana. A to je samo nagovještaj nesvakidašnje poslovne vizije: Runjić do 2017. planira preokrenuti ustrojstvo najveće hrvatske medijske kuće u skladu s famoznim “suvremenim svjetskim standardima” i broj kanala podići na čak 11, među kojima bi četiri bila tzv. “premium”, a ostali specijalizirani za sport, kulturu, glazbu… Ambicija je potencijalnog ravnatelja takvih proporcija da se ugledni kolumnist zabrinuto pita nije li njegov program “preambiciozan za saborske zastupnike”, koji će odlučivati o jednoj od najutjecajnijih medijskih pozicija u državi. Stoga ukazuje na glavnu prednost Runjićeva plana, skoro dvostruko veću televizijsku produkciju programa: 54 sata dnevno, umjesto dosadašnjih 29. Financiranje nije problem: sredstva bi se namaknula otpuštanjem 2000 od 3200 HRT-ovih radnica i radnika. Posljednja je informacija pritom predstavljena onako kako smo već navikli da se slični podaci plasiraju; uzgredno i nonšalantno, kao zgodna zanimljivost i domišljat poslovni potez. Što je, uostalom, koja tisuća radnih mjesta u usporedbi s čak četiri “premium” programa?

Zaglušeno najavljenom eksplozijom novih kanala, televizijskih sadržaja i programskih sati, pokretanje Trećeg programa djeluje sada kao benigni prasak omanje petarde; pogotovo ako uzmemo u obzir nezgodnu činjenicu da ga, eto, nitko nije platio radnim mjestom. Baš suprotno: novi Treći potvrdio je onu rečenicu kojom je jedan HRT-ov radnik na nekoj od brojnih nedavnih tribina posvećenih eroziji hrvatskih medija prokomentirao standardne dogme o “preglomaznom”, “mastodontskom” pogonu javnog servisa: “Mi nemamo višak ljudi, mi imamo manjak posla”. Rečenica je važna zato što lapidarno izvrće ideologem o implicitnoj radničkoj krivnji za svako loše poslovanje na njegovo naličje, pa je, mutatis mutandis, primjenjiva i na druga područja: naravno da problem nije u onih 20 tisuća ljudi u državnim službama koje ovih dana nonšalantno otpisuje Vlada, nego baš u toj Vladi i u sistemu koji je nedovoljno dobar da im osigura potreban posao.

Zasjenjivanje konkretnih postignuća privremenog vodstva javne televizije spektakularnim najavama njihovih potencijalnih nasljednika samo je, međutim, dio problema javne percepcije novog programa za kulturu; s rezervom, iako manjom, treba promatrati i brojne pohvale koje su ga dočekale. Sve se, naime, tiču njegovog sadržaja: kolaps kriterija televizijske produkcije u proteklih desetak godina hegemonije komercijalne programske koncepcije doveo je, evo, dotle da je sasvim dovoljno pronaći nekoliko upućenijih i relevantnijih stručnjaka, dati im da prošvrljaju po golemoj arhivi javne televizije i dobiti program otporan na bilo kakvu kritiku. Razumljivo: komentatori i novinari koji se ovih dana oduševljavaju sporim tempom nove rumunjske kinematografije, Chaplinovim ciklusom ili četrnaestodijelnim Fassbinderovim remek-djelom inkliniraju logikom socijalne i kulturne distinktivnosti novoj programskoj koncepciji. Svi su oni, da banaliziramo stvari, nekadašnji studenti i studentice književnosti, povijesti ili sociologije, vlasnici specifičnog kulturnog kapitala, elitnije pozicionirani čak i unutar novinarskoga polja, skloniji rafiniranijim temama, detaljnijoj kontekstualizaciji, ozbiljnijim referencama: sasvim je logično da podržavaju televizijski program temeljen na filmskim klasicima i historiografskoj dokumentaristici. Oni koji su, s druge strane, proteklih godina o televizijskom sadržaju govorili isključivo u brojkama, reducirali značaj javne televizije na pitanje naplate reklamnih sekundi i promovirali razliku između “sharea” i “rejtinga” u ključno analitičko oruđe medijske kritike sada o Trećem šute. Ništa dobro ne smiju reći jer taj program predstavlja sve ono što bi na televiziji htjeli ruinirati, ništa loše jer je aura elitne kulture dovoljno moćna da unaprijed eliminira mogućnost napada: tko bi se usudio javno prigovarati emitiranju Kurosawinog filma ili dokumentarca o Andriji Mauroviću?

Upravo zato što sadržaj Trećeg nitko ne smatra problematičnim, jasno je da se značaj novog programa ne iscrpljuje na sadržajnoj razini. Njegov je ključni učinak u tome što je konačno i faktički opovrgnuo nekoliko neutemeljenih teza koje već više od desetljeća dominiraju javnom raspravom o medijima. Prvenstveno, naravno, onu o nužnosti udara na radnička prava radi povećanja kvalitete i kvantitete produkcije, tezu na kojoj se, evo, temelji i program jednog od glavnih kandidata za budućeg ravnatelja, Saše Runjića. Zatim, posve pogrešnu premisu o natjecateljskom odnosu javne i komercijalnih televizija: trenutak u kojem je v.d. glavnog urednika HRT-a Dean Šoša, predstavljajući novi program, kratko i nedvosmisleno ustvrdio da ga gledanost uopće ne zanima simbolički je okončao torturu rejting-lista i podataka o popularnosti kojom se uporno dokazivala inferiornost HRT-a u odnosu na Novu i RTL. Konačno, i ne manje važno, Treći je vratio kulturne teme u vrh hijerarhije medijskih vrijednosti, što povratno omogućava da se priča o odnosu privatnih i javne televizije konačno osovi na pravo pitanje: zašto privatni vlasnici nacionalnih koncesija ne ispunjavaju zakonom i ugovorima regulirane obaveze o emitiranju kulturnog (ali i obrazovnog, dječjeg itd.) programa? 

Chaplin je, naravno, sjajan, Posebni dodaci ležerni i zanimljivi, Žicu vrijedi pogledati još jednom. Ali najvažniji se efekt početka emitiranja Trećeg sastoji u postavljanju sasvim novih koordinata za raspravu o javnoj funkciji i odgovornosti medija. Previdjeti to, značilo bi bezrazložno zadržati podređenu poziciju u borbi protiv komercijalizacije medijskog prostora, borbi u kojoj je javno dobro proteklih godina na trenutke izgledalo zauvijek izgubljenim.