U zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti održana je dvanaesta po redu natječajna izložba HT nagrada za suvremenu umjetnost koja nudi presjek recentnog domaćeg vizualnog stvaralaštva. Prva nagrada ovogodišnje selekcije otišla je Damiru Očku, umjetniku koji se primarno izražava kroz video radove i instalacije. Očko je bio i hrvatski predstavnik na 56. Venecijanskom bijenaleu s radom Studies on Shivering, a prvonagrađeni rad HT izložbe, DICTA II (safewords) svojevrsni je nastavak njegova prethodnog rada u kojem istražuje fabriciranje činjenica u prostoru političkog govora današnjice. 

KP: Na koji je način nagrađeni rad DICTA II (safewords) nastavak vašeg bavljenja politički aktualnom temom manipulacije činjenicama, koja je bila centralna za rad DICTA I?

Prije bih rekao da DICTA II nadograđuje prostor koji DICTA I vrlo direktno istražuje i to na način da preciznije otvara neke teme. Radi se o fokusiranom filmskom prostoru koji se i dalje osvrće na proizvodnju nonsens jezičnih formi kao komentara na aktualni politički govor u doba izvrtanja činjenica i manipulacije, ali i na opće stanje često disfunkcionalnog sustava demokracije. Koncept safewords ili sigurnih riječi bio mi je zanimljiv iz dva razloga. Prvo, to je način zaustavljanja odnosa unutar unaprijed dogovorenih rizičnih situacija, te mi je taj mehanizam bio zanimljiv kao metafora za odnose unutar društva. Drugo, svaka od tih riječi, iako fonetski različita, ima identično značenje – stop, te mi je bilo zanimljivo razmišljati o jeziku u kojem svaka riječ ima isto značenje.

KP: DICTA II ostvarena je u koprodukciji s više francuskih muzeja i galerija. Koliko su se produkcijski uvjeti realizacije video-radova i video-instalacija mijenjali tijekom godina vašeg rada?

Model produkcije radova u kojem sudjeluje nekoliko institucija nešto je što bi na ovim prostorima bilo jako korisno imati. Mogu reći da sam tijekom godina realizirao radove kroz različite modele produkcija i nekako našao najbolji tempo realizacije jednog rada u periodu od godine do dvije. Dijelom zbog troškova realizacije, a dijelom i zbog toga što dosta vremena provodim istražujući prostor koji bi me eventualno mogao zanimati u smislu novog filma. Moj proces je spor što ga dijelom čini i održivim. Na žalost, uvjeti produkcije u Hrvatskoj su dosta loši, sustav financiranja osim što je prilično netransparentan je i dosta last minute pa je prilično teško planirati ozbiljnije produkcije kada vam se budžeti odobravaju u istoj godini kada biste projekte trebali realizirati.

KP: Imate li u osmišljavanju video rada na umu postav unutar galerijskog i muzejskog prostora? Koliko ste involvirani u kustoske koncepcije segmenata izložbi u kojima sudjelujete? Primjećujete li možda posljednjih godina i strukturne promjene u odnosu umjetnik-kustos?

Zapravo ne. Izložbe se mijenjaju, prostori se mijenjaju i nekako sam kroz godine naučio da je bolje i zanimljivije prilagoditi prostor radovima nego radove prostoru. Forma izložbe mi je vrlo važna jer prostor osim filmova nosi i druge radove poput kolaža, partitura, arhitekture. Volim raditi s prostorom na nove načine.Kad govorimo o odnosu kustos-umjetnik, mogu govoriti samo iz svoje pozicije, a to je da volim raditi s kustosima koji poštuju prostor radova kao prostor umjetnikove slobode, ali i poznaju koncepte suradnje i diskusije kao bitne pokretače tog prostora.

KP: Upravo traje Venecijanski bijenale na kojem ste i sami bili predstavnik Hrvatske 2015. godine. U kojoj mjeri mislite da je spektakl i zahtjevna financijska konstrukcija ovako velikih manifestacija kompatibilna s često angažiranom temom bijenala?

Iskreno, očekivati od bijenala u Veneciji da bude politički angažirana izložba je u najmanju ruku naivno. Radi se o velikoj manifestaciji isprepletenoj privatnim kapitalom, interesima galerija te interesima lokalne mašinerije kojoj je bijenale jedan od osnovnih prihoda. Radi se o vrlo specifičnoj izložbi i kao takvu je treba gledati, a unutar koje se nerijetko nađe i prostora za angažman ili političko promišljanje.

Ovaj intervju je nastao u suradnji s HT nagradom za suvremenu umjetnost.

Dvanaesta po redu HT nagrada za suvremenu umjetnost uvela je novu nagradnu kategoriju kojom se mladima do 27 godina želi pomoći u afirmaciji na suvremenoj umjetničkoj sceni. Prva umjetnica nagrađena u ovoj kategoriji je Nives Žarković, diplomantica kiparstva na Akademiji primjenjenih umjetnosti u Rijeci. Njen crveni tepih s ispisanim vulgarnim porukama prenesenima iz virtualnog prostora, po kojem je publika pozvana hodati, žiri je prepoznao kao izraz hrabrosti suočavanja s često zanemarenim temama. 

KP: Prva ste dobitnica novouspostavljene nagrade Za mlade kojom je zadana tema “vizije bolje budućnosti”. Riječ je o široko postavljenoj temi kojoj vaša instalacija Sram te i stid bilo pristupa zrcaljenjem neugodne stvarnosti komunikacije u virtualnom svijetu. Kako se ovaj rad nadovezuje na umjetnost koju ste do sada imali prilike izlagati?

Upotpunila bih još vašu gore navedenu rečenicu tim da se rad Sram te i stid bilo prvenstveno odnosi na virtualni svijet, ali isto tako i na općeniti pristup u ljudskom odnosu. U mojem slučaju radi se o virtualnom uznemiravanju, ali smatram da ne smijemo okretati glavu od nasilja bilo kakve vrste. Jedina poveznica ovog rada s prethodnim radovima je ta da se radi o mojim osobnim iskustvima. Svima nam se kroz život događaju različite stvari i susrećemo se s puno različitih situacija jer život su u principu usponi i padovi i, rekla bih, svakodnevna nadogradnja. Stvaram po osjećaju.

KP: Diplomantica ste kiparstva na Akademiji primjenjenih umjetnosti u Rijeci. Jeste li tijekom studiranja imali priliku biti aktivni i izvan zadataka obrazovnog sustava? Koliko vam je važno izvaninstitucionalno obrazovanje?

Za vrijeme studija imala sam priliku sudjelovati izvan zadataka obrazovnog sustava, na raznim izložbama, natječajima, pokojim kiparskim kolonijama … Smatram da je izvaninstitucionalno obrazovanje vrlo bitno jer nas ono uz institucionalno obrazovanje priprema na život.

KP: Koliko vam je važna aktivnost u lokalnoj zajednici i suradnja s lokalnom civilnom scenom?

Za mene je aktivnost u bilo kakvoj zajednici vrlo bitna. Smatram da svi imamo nešto dobro za ponuditi i da se suradnjom i zajedništvom mogu postići veliki pomaci u društvu.

KP: Osjeća li se u Rijeci približavanje 2020. i nude li, iz vaše perspektive, manifestacije poput Europske prijestolnice kulture značajne prilike mladim autorima?

Nisam sigurna koliko se u Rijeci osjeća približavanje 2020. Ja je osobno ne osjećam. Iskreno se nadam da to neće biti, znate za onu staru „tresla se brda rodio se miš“. Voljela bih da se ukažu prilike za sve autore koji su voljni sudjelovati. Smatram da ovaj grad ima jako veliki potencijal napraviti nešto spektakularno jer osobno poznajem ljude, autore tj. umjetnike koji vrijede kao suho zlato, ali skriveni su negdje u sjeni i nažalost nemaju prostora izaći. Ne želim ispasti blesava i naivna, ali vjerujem u dobro i vjerujem da će oni koji zaslužuju dobiti svoju priliku i svoje mjesto pod suncem.

KP: Što mislite da će imati presudnu ulogu u odlukama koje se tiču nastavka vaše umjetničke prakse i profesionalnog puta?

Iskreno ne znam… nekako sam odlučila živjeti u trenutku, ići korak po korak i ne zamarati se s tim što će i kako biti. Vjerujem da ću završiti na dobrom putu. Jedino što trenutno znam jest to da ću nastaviti stvarati iskreno i iz sebe.

Ovaj intervju je nastao u suradnji s HT nagradom za suvremenu umjetnost.

U petak 11.svibnja, u Muzeju suvremene umjetnosti dodijeljene su nagrade jedanaestog natječaja HT nagrada za hrvatsku suvremenu umjetnost. U konkurenciji od 36 radova koji su od 20. travnja do 13. svibnja bili izloženi u zagrebačkom MSU međunarodni žiri u sastavu: Snježana Pintarić, Katrin Bucher Trantow, Alenka Gregorič, Alem Korkut i Ivana Kancir odabrali su tri najuspješnija. Prva nagrada u iznosu od 75.000 kuna dodijeljena je Vinku Vidmaru za rad 17. studenoga 2017. Drugu nagradu u iznosu od 45.000 kuna osvojio je Dalibor Martinis za rad Galerija suvremene umjetnosti Zagreb, 1. travnja 1974. / fragment, Data Recovery., a treća nagrada u iznosu od 40.000 kuna pripala je Vedranu Perkovu za rad Smetnje.

U video radu Vinko Vidmar se čisteći šrapnele sakupljene u dvorištu i zidu vlastite kuće simbolički okreće budućnosti u čemu je žiri prepoznao važnost vrijednu prve nagrade. Instalacija Dalibora Martinisa kao dio dugogodišnjeg projekta pod nazivom Data Recovery “prinosi širenju svijesti o važnosti održavanja informacija ili pak o dilemi održavanja već djelomično izgubljene ili uništene informacije” zbog čega se stručno povjerenstvo odlučilo za dodjelu druge nagrade. Treću nagradu žiri je objasnio ističući snagu video instalacije Vedrana Perkova koja “leži u tome što nas tjera da zastanemo i zapitamo se: što ja danas i ovdje mogu činiti da ovaj svijet bude bolje mjesto”. Otkupljeni radovi postat će dio fundusa MSU-a, odnosno Zbirke HT nagrada – MSU Zagreb.

Dosadašnji prvonagrađeni su Igor Grubić (2017.), Igor Eškinja (2016.), Katarina Ivanišin Kardum (2015.), Sandra Vitaljić (2014.), Dalibor Martinis (2013.), Damir Bartol Indoš (2012.), Jagoda Kaloper (2011.), Igor Grubić (2010.), Ana Horvat (2009.) i Lala Raščić (2008.).