Sudionici šetnje okupljaju se ispred KONTEJNER-a, na adresi Odranska 1/1, a rastaju uz zalazak sunca na Savskom nasipu. Za sudjelovanje potrebno je ponijeti mobitele i slušalice. Program je nastao u suradnji sa stanovnicima Cvjetnog naselja otvarajući priliku za upoznavanje ove četvrti i odgovarajući na pitanje: “Što se događa kada kvart počnemo slušati?”

Kako piše u najavi, šetnja obuhvaća “priče, sjećanja, prizore i činjenice, kao i zvukove i glazbu, vodeći slušatelje i šetače kroz prostor i vrijeme jednog kvarta. Šetnja je nastala iz susreta autorice i kvarta, sadašnjosti i prošlosti, arhitekture i života koji se u njoj odvija. Tijekom mjeseci provedenih u razgovorima sa stanovnicima i lutanjima kroz Cvjetno naselje, autorica je prikupila fragmente svakodnevice: priče o djetinjstvima, vrtovima i igralištima, o poplavama, studentima, mirisima kuhinja i zvukovima koji obilježavaju život kvarta.

Zvučna šetnja vodi sudionike kroz prostor koji je istodobno stvaran i zamišljen. Dok hodaju, slušatelji ulaze u slojevitu mapu mjesta, onu u kojoj se arhitektonske linije susreću s osobnim sjećanjima, a prošlost se povremeno pojavi u prizoru sadašnjosti.”

Više detalja pronađite ovdje.

Ta se Kutinova gotovo panična osviještenost manifestira kroz komad u kojem nije ostavljen prostor za suptilnosti. Riječ je o radu koji je istovremeno krhak i grub, zaokružen i fragmentiran, kako u svojoj dramaturgiji tako i u glazbenoj podlozi, koja se povija izvedbenim potrebama. Oštre metalne ploče u precizno kontroliranim intervalima odvajaju se s magnetnog lustera i uz perkusivni tresak udaraju o tlo. Nešto dublje, u kutu dvorane, bljesak stroboskopa prati suptilno krckanje koje podsjeća na izboje žive žice.

Kroz tu se mrežu apstraktnih efekata probijaju tradicionalniji elementi komornog ansambla uz puhačke i gudačke instrumente koji razlažu gotovo melodičnu, sumorno-napetu temu u čast tjeskobom prožetog trenutka u kojem se nalazi svijet. Promatrani zasebno, stavci sadrže osvježavajuće potentnu kompozicijsku iskru koja funkcionira u okviru naglašene teatralnosti, ali su istovremeno skloni pretjeranim ponavljanjima koja narušavaju inače iznimno zanimljivu dinamiku. Posebice se ta nesigurnost i neodlučnost osjećaju u segmentu tijekom kojeg će jedan od izvođača otpale metalne krhotine uporno i strpljivo slagati na centralno montirani elektromagnet, samo da bi se ta pažljivo konstruirana arhitektura iznova raspala. Na kraju, metalne ploče ostaju razasute po podu.

Realiziran u suradnji sa Subversive Festivalom, ovaj uvodni dio programa šestog izdanja Gibanja atipično je eksplicitan u svojoj ideološkoj formi, iako je i u prošlosti po prirodi eksperimentalnih glazbenika_ca bio domom za angažirane radove. Tako će, primjerice, prošlogodišnje izdanje ugostiti Sergeja Vutuca čiji audiovizualni performans Iz kružnog toka posjetitelje slikom i zvukom tjera da svjedoče strašnom stradanju tijekom izraelskog genocida u Gazi.

Za povratak kući, biram pješačenje putevima kojima se nešto ranije u danu kretala Zvučna šetnja Cvjetnim naseljem montažerke Hrvoslave Brkušić, pokušavajući doživjeti barem djelić te interaktivne izvedbe koja otvara umjetnost prema susjedstvu i susjedstvo prema umjetnosti. Taksi, pritom, eskiviram iz praktičnih razloga. Želja mi je izbjeći rušenje lokalnog neba na glavu u susretu s vozačem naoružanim dubokim poznavanjem izopačenih stvari što se događaju u Tomaševićevim udrugama poput KONTEJNERa – omiljenoj temi opskurnih desničarskih portala, profila na društvenim mrežama i podjednako opskurnih oporbenih zastupnika zagrebačke skupštine.

Na ovaj rušilački diskurs koji udruge nezavisne kulture pretvara u vektor napada na gradsku vlast po principima nove desnice (vidi pod: flood the zone, oppo research), ne vrijedi trošiti riječi. U Gradu su pametniji, pa umjesto ignoriranja ili lansiranja odjeba, zagrebačka vlast kontinuirano uzmiče i izmiče koristeći se pragmatičnim ali u stvarnosti jalovo defenzivnim komunikacijskim strategijama, od prebacivanja loptice na Ministarstvo kulture do podcrtavanja značajnih ulaganja u sport. Taj pristup nadilazi polje kulture i zadire u širi ideološki okvir, kao što Saša Vejzagić iz Mreže antifašistkinja Zagreba precizno secira u intervjuu za H-Alter, no na vjetrometini najviše izloženima ostavlja upravo radnike_ce u kolektivima poput KONTEJNERa – mnoge od njih u pozicijama prekarnog rada – koje se javno proziva kao u kakvom nagovještaju budućeg linča.

Posljedice prepuštanja javnog prostora, a time i silnica kulturne hegemonije, konzervativnim prodorima nisu se dale naslutiti tijekom preostala četiri redovna dana Gibanja, iako se u samom programu našlo radova itekako svjesnih sličnih globalnih obrazaca ideološke borbe. Kao i u prethodnim izdanjima publici je ponuđen miks svih onih vrsta glazbe i zvukovne umjetnosti koji se nespretno guraju pod zajedničku kategoriju eksperimentalnosti a nude istinski inovativne, redovito iznenađujuće glazbene prakse. Ključ uspjeha takvog eklektičnog pristupa prvenstveno pronalazimo u radu Davorke Begović, voditeljice glazbenih programa u KONTEJNERu, koja, uz pažljivo kuriranje i izbjegavanje nepotrebne mistifikacije, nastoji približiti ponekad teško prohodne forme što širem krugu ljudi.

Zadaća otvaranja prvog pravog dana festivala u KONTEJNERovu prostoru – pod vizurom nestajućeg Vjesnika – pripala je francuskoj glazbenici s berlinskom adresom Jessici Ekomane, čiji se radovi u području računalne glazbe – posebice na izdanju Manifolds – nalaze na samoj oštrici razvoja suvremenog zvuka. Ovom prilikom, Ekomane se oslonila na svoja istraživanja polifonije, ponudivši skup treperavih i ingenioznih, ali povremeno nezgrapno povezanih elektroničkih minijatura koje svoju zanimljivost podjednako duguju zaigranim ritmičkim i melodijskim obrascima i teksturalnim intervencijama.

Kontrapunkt digitalnom svijetu u kojem obitava Ekomane te most prema kasnijim elektroničko-nojzerskim ekskurzijama dua Julien Claire (Julien Desprez i Claire Gapenne) ponudili su Noël Akchoté (gitara), Tony Buck (bubnjevi) i Vesna Pisarović (vokal). Kao što se dalo naslutiti u Močvari tijekom predstavljanja Pisarovićina albuma Poravna u studenom 2025., ovaj koncizniji format bolje nosi rastakanje i ponovno slaganje dekontekstualiziranog sevdaha, odnosno njegove forme poravna. Oslanjajući se na čvršće ritmičko fraziranje i međusobnu komunikaciju osovine Buck-Akchoté, Pisarović u izvedbi klizi od pjevnih segmenata do apstraktnih proširenih tehnika, pritom se značajno bolje snalazeći u prvima.

Kao i tijekom prethodnih nastupa, Pisarovićini izleti u vokalizacije – režanje, scatting, šaputanje – koje obično povezujemo sa slobodnom improvizacijom i radom glazbenica poput Isabelle Duthoit ili Maggie Nicols često su putovanja bez cilja, tijekom kojih naša jazz i pop glazbenica djeluje neodlučno oko smjera u kojem bi je te tehnike, kojima svakako vlada dovoljno dobro, trebale odvesti. Krajnji rezultat su segmenti koji djeluju sami sebi svrhom, vokalne egzibicije neusklađene s ostatkom repertoara i bez moćnog pečata koji bi mogla dati njihova svrsishodna primjena. Za kraj večeri, nešto drukčijim vidom improvizacije, miješanjem elektroničkih intervencija s mutiranim zvukovima električne gitare, prethodno spomenuti duo Julien Claire podignuo je tenzije do gotovo klupske razine no bez namjere da ih ikad razriješi.

Drugi je dan festivala, pak, djelovao gotovo nostalgično, usmjeren na prostorni, višekanalni zvuk koji je, početkom desetljeća, poslužio kao ishodišni raison d’être za Gibanja. Od otvaranja difuzijom monumentalnog, budizmom inspiriranog rada Kyema nedavno preminule francuske pionirke elektroničke kompozicije, dronea i ambijentalne glazbe Éliane Radigue do konkretnijih zvučnih pejzaža švedskog umjetnika zvuka BJ Nilsena, glazbi se omogućava širenje u dodatnu dimenziju, gdje prostorno pozicioniranje elemenata postaje žarišnom točkom pažnje. Iako ta prostornost nudi opasnost pretvaranja u šablonski trik, izvedbe koje je publika imala priliku iskusiti druge večeri tim se podražajima koriste suptilno i često učinkovito.

U odsutnosti bolešću spriječenog Radigueina prijatelja, skladatelja i direktora pariškog Ina GRM-a, Françoisa J. Bonneta, difuziju Kyeme u svoje ruke preuzima Miodrag Gladović. On nas vodi kroz mekane i odmjerene zvučne kretnje na granici percepcije, koje od slušatelja traže da svojim stanjem uma popuni praznine između petlji podharmoničkih, mikrotonalnih zvučnih gesti. Gladović će, nešto kasnije i u sličnom raspoloženju, izvesti svoju dosad uvjerljivo najuspješniju kompoziciju, The Last Trace (Non-Intentional), koja duboko osobnu tematiku pogrešaka, razilaženja i rastanaka pretače u osjetilno neposredan, iskustveno dirljiv doživljaj.

Upravo će ova dva komada obilježiti večer, upotpunjenu nastupom Davora Gazdea na modularnom sintesajzeru Buchla – instrumentu koji svojim predivnim tonom i toplim vibratom zamagljuje umjetnikove decentne strukturne progresije – te nešto pompozniji i tjelesno prisutniji rad BJ Nilsena čija se efektnost nažalost rasplinje u razvučenom drugom dijelu.

Sljedeću večer obilježio je povratak programskom eklekticizmu. Duo udaraljkašice Kaje Farszky i saksofonista Grgura Savića proveo nas je kroz nekoliko improviziranih segmenata koji su međusobnom estetskom distancom djelovali poput ideja u nastanku, ne još sasvim razvijenih ali dovoljno zanimljivih već i u ovoj inkubacijskoj fazi, od zaigranog dueta kinderklaviera i melodike do moćnog, poentilističkog sudara timpana i prepariranog saksofona. Posebno je, pritom, bilo zanimljivo promatrati kako Farszky i Savić pregovaraju o glazbenom jeziku, pristajući na kompromise između nešto formalnijih obrazaca akademski obilježene eksperimentalne glazbe, kojoj pripada Farszky, i otvorenosti slobodne improvizacije koju baštini Savić.

A propos društvene angažiranosti eksperimentalne umjetnosti, na nju se uvijek može računati u radovima filmašice Nicole Hewitt, ovoga puta u suradnji s kolegom Ivanom Slipčevićem i vizualnom umjetnicom Vidom Guzmić pod projektom Zvukospjevi. Ono plače ljudskim suzama odskočište pronalazi u Moru plastike, nepreglednom kompleksu staklenika koji se proteže na 40 tisuća hektara u španjolskoj pokrajini Almeriji. Kombinacijom glazbe, filma i izgovorene riječi, trojac spaja ekološke, agrarne, biološke, radničke i humanističke teme, uzdižući povijest, sadašnjost i budućnost regije na razinu pitanja koja se tiču čovječanstva u cjelini.

Ispod često humorističnih ali i mučnih skica, beatovima popločena glazbena podloga kreće se od plesnosti techna do nelagode dark ambienta, dok sugestivne no nikad plastične projekcije postaju terenom za upečatljive, često nadahnute naracije na rubu pjevnosti u kojima se izmjenjuju Hewitt i, kao posebna gošća, njena kći Billie Grace. Nakon što se računala, projektori i pojačala ugase, ostaju nam slike, zvukovi i ideje zapečene negdje duboko u podsvijesti.

Nastup škotske umjetnice Care Tolmie i engleskog producenta Riana Treanora, utemeljen u materijalu s njihova prošlogodišnjeg albuma Body Lapse, nudi sličnu silinu angažmana, ali fokus stavlja na individuu i njene limite. Suočena s Treanorovim prvo nervoznim i izlomljenim pa ekspanzivnim produkcijama, na tragu dekonstruirane plesne glazbe, Tolmie se opire glasom i pokretom, ispipavajući karakteristike vlastita uma i tijela, provodeći glas od minucioznih afektacija i narativne poezije do granica pucanja. Riječ je o nastupu koji računa na empatiju i prisutnost publike, tjerajući one okupljene oko izvođača da i sami osjete napetost tijela, krhkost glasa, ali i konačni otpust.

Iako je Farida Amadou prvenstveno prepoznata kao basistica u bučnijim granama improvizacije, na Gibanjima se pojavljuje u ulozi elektroničke glazbenice, laptopom, kontrolerima i padovima izvodeći solo djelo Darwinian 1.0. Kao refleks i odgovor na percipiranu zatvorenost eksperimentalne glazbene scene – čije potpuno razumijevanje i tumačenje traži naučeni diskurzivno-teoretski aparat, narušavajući inkluzivnost – Amadou se, kao što naslov sugerira, vraća temeljnim glazbenim principima, te poseže za zapadnoafričkim ritmovima i teksturama malijskog glazbenika Alija Farke Touréa.

U tom, po njenim riječima, primitivnom obliku, svjedočimo glazbenici koja se odriče virtuoznosti u poznatim joj formama kako bi otvorila vrata iskonske radosti muziciranja u gotovo amaterskim okvirima. Dok se Amadou kreće kroz materijal, naziru se momenti nepreciznosti i učenja, čak i šlampavosti, no oni su namjerni, a glazbeničin je instinkt nepogrešiv dok u hodu isprepliće ritmički bogatu mrežu glazbenih motiva.

Nešto ranije posljednje večeri festivala, česti zagrebački gosti, engleski gitarist Fred Frith i slovenski bubnjar Jaka Berger – koji su se, ako je vjerovati anegdoti, na jednom od ranijih KONTEJNERovih zbivanja i upoznali – proveli su nas kroz klasičniji repertoar free jazza i slobodne improvizacije. Igrajući se naizmjenično gušćim, u rocku utemeljenim figurama i labavim motivima, dvojac slaže gotovo prijemčive strukture između škriputavih akorda i podjednako nijansiranih intervencija na činelama.

Ako su tijekom prethodna četiri dana nastupi često sugerirali distancirani aktivizam i neostvarenu želju za uvlačenjem publike u fenomenološki prostor umjetnosti – bilo u ulozi svjedoka ili aktivnih dionika – američka glazbenica Felicia Chen ili Dis Fig crpi iz svoje raznolike pozadine u njujorškom eksperimentalnom undergroundu, hardcoreu i industrialu kako bi srušila sve barijere i konačno uspostavila vrlo doslovan kontakt. Pretvarajući zlokobno ali pasivnije tkanje dronea, ambienta i manipuliranih vokala u sirovi krik, Chen se u posljednjim trenucima nastupa – indikativno, i festivala – u potpunosti prepušta energiji vlastitih pjesama, rušeći se na pod među publikom i kanalizirajući mrak onog neba koje se srušilo u preplavljujuću, blistavu katarzu.

Po izlasku s posljednje večeri, ipak sjedam u taksi uz nadu da je vozač stranac ili barem blaženo nezainteresiran za lokalnopolitičku situaciju. Unatoč pritiscima i uskraćenim sredstvima za KONTEJNERov cjelogodišnji koncertni program, staviti financiranje Gibanja iz Javnih potreba u kulturi pod znak upitnika bio bi skandalozan potez čak i za poslovično plašljive članove povjerenstava. Ipak, dok mi u ušima odzvanjaju Chenini posljednji distorzijom omotani vrisak, dozvoljavam si sanjariti o gradskoj vlasti koja umjesto upornog povlačenja dolazi na nastup poput njenog, napojiti se prkosom i energijom za širi društveni otpor. Možda nagodinu.

Festival počinje besplatnim programom u nedjelju, 17. svibnja od 17 sati ispred KONTEJNERa u Odranskoj 1/1. Umjetnica i istraživačica Hrvoslava Brkušić posjetitelje će povesti na Zvučnu šetnju Cvjetnim naseljem – poetičnu posvetu kvartu nastalu u razgovorima sa stanovnicima kroz koje je prikupljala bilješke iz svakodnevice. Šetnja završava na Savskom nasipu, gdje se u 19 sati odvija praizvedba eksperimentalne kompozicije Skyfall Petera Kutina za ansambl za suvremenu glazbu NAMES, zajednički projekt KONTEJNERa i Subversive Festivala.

Od ponedjeljka, 18. svibnja, program seli u KONTEJNER gdje nastupa Jessica Ekomane s imerzivnom izvedbom koja istovremeno djeluje na tijelo i auditivnu percepciju. Slijedi trio Noëla Akchotéa, Tonyja Bucka i Vesne Pisarović koji polazi od poravne, gotovo zaboravljene vokalne forme iz okolice rijeke Vrbas, a večer zatvaraju Julien Desprez i Claire Gapenne tehnoidnim noise setom.

Utorak donosi višekanalne i prostorno-zvučne izvedbe – posvetu pionirki musique concrète Éliane Radigue, improvizaciju Davora Gazdea na Buchla modularnom sustavu te kompozicije Miodraga Gladovića i BJ Nilsena. Srijedu obilježavaju dueti i suradnje: udaraljkašica Kaja Farszky i saksofonist Grgur Savić prvi put nastupaju kao duo, vokalistica Cara Tolmie i elektroničar Rian Treanor predstavljaju prvi zajednički album Body Lapse, dok kolektiv Zvukospjevi praizvodi audiovizualno djelo Ono plače ljudskim suzama. 

Program posljednjeg dana 6. Gibanja počinje druženjem s kolektivom tiskare Smak Press, a koncertni program otvara legenda eksperimentalne gitare Fred Frith u duetu s bubnjarom Jakom Bergerom. Slijedi Farida Amadou sa solo setom, a festival zatvara Dis Fig, performerica čiji intenzivni nastupi brišu granicu između publike i izvođača.

Cjelokupni raspored izvedbi 6. Gibanja i više o programu dostupno je na službenim stranicama organizatora.

U okviru programa raspisuje se javni poziv kojim će se izabrati troje mladih autora_ica do 35 godina starosti (uključujući i one starosti 35 godina) kojima će biti omogućena produkcija novog autorskog rada, uz financijsku, mentorsku i tehničku podršku.

Umjetnost zvuka definira se kao širok spektar umjetničkih praksi koje koriste zvuk kao primarni ili ravnopravni medij izražavanja. Naslov programa, Bijeli šum, referira se na zvuk koji sadrži sve frekvencije čujnog spektra, simbolički označavajući otvorenost različitim pristupima, konceptima i estetikama.

MaMa će odabranim umjetnicima_ama omogućiti:

• honorar od 500 eura (netto)
• produkcijski budžet za pokrivanje materijalnih i tehničkih troškova realizacije rada
• mentorsku podršku etabliranih umjetnika i autora iz područja zvuka i novih medija – Hrvoslave Brkušić i Tina Dožića
• tehničku i organizacijsku podršku pri realizaciji i prezentaciji rada
• javnu prezentaciju rada

Na poziv se mogu prijaviti mladi umjetnici i umjetnice do 35 godina starosti, studenti i studentice umjetničkih akademija i svi zainteresirani autori i autorice koji se bave zvukom na umjetnički način, bez obzira na formalno obrazovanje, a djeluju na području Grada Zagreba.

Prijava treba sadržavati: ime i prezime autora_ice, naziv rada, kratki životopis,
kontakt (broj mobitela i e-mail), opis koncepta rada – prijedlog rada (do jedne kartice teksta), po potrebi skice (foto, video ili zvuk) i okvirni troškovnik produkcije rada.

Prijave se šalju na e-mail adresu soundartlabmama@gmail.com s naslovom “Prijava – Bijeli šum”. Puni tekst poziva pročitajte ovdje.

Rok za prijavu je 10. siječnja.

Jedna od gradskih ustanova koje su svime time bile najteže pogođene bez sumnje je Umjetnički paviljon u Zagrebu, čija su oštećenja od potresa i obnova koja još uvijek traje bile i jesu znatne i izrazito zahtjevne. Međutim, uz vodstvo sadašnje ravnateljice Irene Bekić, ta se ustanova pokazala i jednom od najsposobnijih u hvatanju ukoštac s tada nastalim stanjem. Tako su unazad nekoliko sezona ostvarili niz izložbi s pratećim radioničkim, razgovornim i ostalim programima, zajedno s ustanovama poput Kulturno-informativnog centra, Etnografskog muzeja i Tehničkog muzeja Nikola Tesla, koje su Umjetničkom paviljonu ustupale svoje izložbene i galerijske prostore; premda su i same bile ugrožene posljedicama potresa, iako ne koliko i Paviljon, koji je postao potpuno neupotrebljiv za javno korištenje.

Pojedine među tim suradnjama bile su itekako poticajne i zanimljive, ako govorimo o načinima na koje su gradske ustanove uspjele solidarno prebroditi izvanredno stanje. Neovisno o tome što je bilo iz nužde, te suradnje su pokazale i njima i posjetiteljima da ustanove više ne mogu biti shvaćene kao monolitne i neupitne strukture, već na izazovne uvjete rada mogu odgovarati istražujući i preispitujući svoje društvene uloge, približavajući se grassroots modelima rada udruga u kulturi, koje bi suradnjom s ustanovama mogle imati bolji pristup njihovim ponajprije prostornim kapacitetima. To naravno ne znači da sudionici institucionalnog i civilnog kulturnog sektora trebaju pristajati na daljnje srozavanje radnih uvjeta i prava svojih radnika. Upravo suprotno, zajedničke potrebe i ciljeve, osviještene i već provođene u djelo slijedom nepovoljnih okolnosti, mogu nastaviti koristiti kao bazu svog zauzimanja za dugoročno bolje preduvjete rada u kulturi i umjetnosti, kao i važnosti tih polja uopće.

Upravo je u tom svjetlu uputno promatrati aktualni projekt Umjetničkog paviljona Tko je Elsa Fluid, to se zna: izložba u sekvencama, čije su kustosice Irena Bekić i Ivana Meštrov, a odvija se u stanu u gradskom vlasništvu, u prizemlju i dvorištu zgrade na adresi Tomašićeva 12. Riječ je o atraktivnoj lokaciji u središtu grada, koja potpada pod sad već više nego vidljivo gentrificiran kvart u okolici Martićeve ulice. U pitanju je dio od početka ulice kod zgrade burze ili Hrvatske narodne banke do stare zgrade Ine na križanju sa Šubićevom – u čijem se suterenu nalazi Galerija Miroslav Kraljević, s kojom ćemo se u tekstu još susresti – što su klasici arhitekture i markeri jednog razdoblja razvoja i modernizacije grada, koje je, kako ćemo vidjeti, prisutno u pozadini rečenog projekta.

No Tomašićeva 12 se, iako blizu, nalazi po strani od špice koja dobrano guši javnu površinu ispred Književnog kluba Booksa, pionirskog u posttranzicijskoj kulturnoj proizvodnji ne samo tog kvarta, nego Zagreba uopće. Pritajeni stan u Tomašićevoj 12 i namjernicima bi bilo gotovo nemoguće pronaći da na željeznu rešetku vrata od haustora nije bio postavljen mali plakat s uočljivim dizajnom Rafaele Dražić. Kao što postaje jasno nakon posjeta prostoru, ova je tajnovitost dijelom svjesna i namjerna. Projekt je u biti serija izložbi koja je započela sredinom ožujka 2025. izložbom Vremeplovke zona 01 umjetnice Nicole Hewitt i suradnika, a nastavila se izložbom Sandre Sterle Izvan planeta, koja je potrajala do kraja svibnja. Tijekom trajanja obje izložbe priređeno je nekoliko događaja koji su korespondirali s umjetničkim istraživanjima autorica, i logično je da će nakon ljetnog odmora slijediti daljnji sadržaji.

Mada se prilikom dolaska na izložbu Vremeplovke zona 01 jednog popodneva moglo učiniti da se ništa ne zbiva u Tomašićevoj 12 jer toga dana nije posebnog događaja, pa se intenzitet izložbenog sadržaja počeo otkrivati tek po samom ulasku u stan, dileme nije bilo s performativnom intervencijom Izvan planeta, živa slika Sandre Sterle i Rade Ive Sibile. Na tom mjestu doista je ostvarena umjetnička intervencija na granici intimnog i javnog, koja je zbivanjima u kvartu oko Martićeve istodobno i jako nalikovala i od njih se razlikovala. Zato u nastavku krećemo od kraja.

No prije toga, mala ali bitna digresija: razlog zašto Umjetnički paviljon za izvedbu projekta Tko je Elsa Fluid, to se zna: izložba u sekvencama rabi stan u Tomašićevoj 12 je istodobno toliko apsurdan, koliko i potpuno očekivan. Naime, kustosice su projekt izvorno zamislile za galerijski prostor koji je Grad Zagreb, uz matičnu povijesnu zgradu na Zelenom valu, također dodijelio Umjetničkom paviljonu u Jurišićevoj 1A. Međutim, i tom prostoru slijedi nužna obnova nakon potresa, pa ga se trenutačno ne može koristiti. Kustosice o prostoru u pratećem tekstu projekta skoro ironično kažu da je “u nastajanju ili nestajanju, i zasad se samo imaginira”. A “galerijski stan” ili svojevrsni “treći dom” Umjetničkog paviljona u Tomašićevoj 12 tako je “alternativa alternativi” izvanrednog stanja, koje je i pojačalo stari i uzrokovalo novi manjak prostora za umjetnost i kulturu u gradu.

Stoga, iako Tomašićeva 12 postoji kao konkretni prostor koji se može posjetiti, u njega ući i iz njega izaći, ona je podjednako izmaštano mjesto kao i nedostupna Jurišićeva 1A, jer se u svom okruženju doima posve nestvarno. Jurišićeva 1A je neizravno i nadjenula ime aktualnom izložbenom projektu, jer je posrijedi zgrada na uglu s Jelačić-placom čiju je izgradnju inicirao i financirao njezin prvi vlasnik, ljekarnik i poduzetnik Eugen Viktor Feller, jedan od najistaknutijih poslovnih ljudi i javnih djelatnika u Zagrebu od početka 20. stoljeća do kasnog međuratnog doba, i jedan od zaslužnijih za arhitektonsko unaprjeđenje grada za svoga života (preminuo je 1936., pa nije doživio deportaciju i stradanje mlađeg sina Kazimira u Jasenovcu 1942. (također farmaceuta) i pogibiju starijeg sina Vladimira 1944. u Narodnooslobodilačkoj borbi, inače arhitekta i predratnog člana Komunističke partije Jugoslavije).¹

Feller stariji obogatio se proizvodeći ljekovito sredstvo Elsa-fluid, vodicu koju je nazvao po majci. Njegova je tvornica na svom vrhuncu zapošljavala više od stotinu ljudi i svoje proizvode prodavala po cijelom svijetu, od Kine i Japana do SAD-a, pa je Elsa-fluid tih godina bila općepoznata stvar. Naslov projekta Umjetničkog paviljona tako je parafraza Fellerovog reklamnog slogana i još jednom personificira ime Else Fluid, vraćajući time diskretno u javni prostor sjećanje na niz osoba i na njihove povijesti, isprepletene s gradom prije velike katastrofe toga doba.

U dosadašnjem tijeku projekta, Elsa Fluid je zasad samo verbalizirana i ostaje neuhvatljiva, pa je tako na posjetiteljima izložbi da sami dođu do glavnine gore navedenih podataka. No svojom odsutnošću, iako slutimo da bi trebala biti s nama, ona nas upućuje na nužnost potrage za kolektivnim pamćenjem koje utječe na svačiji identitet, odnosno na identitete prostora koje dijelimo.

Na tom tragu treba reći da Zagreb nikad nije imao dovoljno umjetničkih prostora ili događaja koji su nastanjivali lokacije poput privatnih ili javnih stanova, kuća, dvorišta i sličnih za tu namjenu neformalnih i nekonvencionalnih pozornica, pogotovo kad ga se usporedi s npr. Beogradom (neovisno što je riječ o puno većem gradu) gdje je zbog ponešto drugačijih preduvjeta za kulturu dojam znao biti da takva mjesta niču kao gljive poslije kiše. Pa, kad se u Zagrebu tako nešto dogodi kroz suradnju samog Grada i jedne ustanove, to i dalje zvuči pomalo nadrealno, ali je svakako dobrodošlo. No što je tom suradnjom zapravo ostvareno?

Izložba Izvan planeta Sandre Sterle odvijala se u Tomašićevoj 12 od 29. travnja do 31. svibnja, a autorica ju je realizirala s Willom Linnom kao oblikovateljem prostora i Hrvojem Pelicarićem kao suradnikom za dizajn zvuka, dok se spomenuta performativna intervencija s mladom umjetnicom Radom Ivom Sibilom (nazvana “živom slikom”) održala 27. svibnja. Sibila i Sterle recentno su počele surađivati zahvaljujući tekućem projektu Zajednički Galerije Miroslav Kraljević.

Voditelji GMK su pozvali troje istaknutih umjetnika srednje generacije da mentoriraju radove mladih umjetnika, koji su pak bili pozvani da prostor GMK koriste kao atelijere za rad tijekom dva mjeseca po osobi. Sterle je mentorsku podršku pružala Sibili, koja je u GMK premijerno postavila izložbu Tantrantule, a da su dvije umjetnice “kliknule” bilo je vidljivo i prema performansu koji su izvele u Tomašićevoj 12.

Zbivao se u haustoru ispred ulaza u stan i kad sam došao stvar je već bila dobrano počela, no ubrzo sam shvatio da su trenuci dolaska i odlaska mogli biti potpuno po volji posjetitelja, jer su umjetnice ogroman, duguljasti pravokutni komad reflektirajućeg elastičnog materijala tresle kao što se plahte ili deke tresu od prašine, čineći to bez prekida ili vidljivih promjena. Od glave do pete bile su odjevene u jutene kombinezone, dok su na glavama nosile kacige nalik astronautskima ili onima od pretpotopnih ronioca iz ranih znanstveno-fantastičnih stripova i ilustracija. Tako su, i prije ulaska u interijer izložbe, za nas posjetitelje performansa postavile njezin narativni karakter, otvoren različitim interpretacijama.

Na izložbi, Sterle dokumentarni materijal upotrijebljen u još uvijek nedavnom filmu Oživjeti djeda (2024.) razgradila tako da tvori apstrahirani i simbolički intenzivni ambijent u tri ravnopravna dijela ili četiri, računa li se i sam performans, tj. “živa slika”. Film još nisam imao prilike vidjeti, i mada znam da je rezultat višegodišnjeg umjetničko-istraživačkog bavljenja likom djeda i njegovog nasljeđa, ipak bih se u okviru ovog teksta htio zadržati ponajprije na onom što se moglo vidjeti i čuti u Tomašićevoj 12, jer već to samo po sebi daje dovoljno sadržaja za recepciju izložbe kao samostalnog umjetničkog rada.

Nakon malog hodnika s kuhinjicom i kupaonicom u koje se, dakle, ulazi iz haustora zgrade, stan ili galerijski prostor je podijeljen na dvije velike sobe, pri čemu je bitno da kroz prozore druge dopire danje svjetlo i može se vidjeti malo unutarnje dvorište, što je iskorišteno u postavu izložbe. Prva je soba bila u potpunosti zamračena, osim tankog mlaza zelenog laserskog svjetla koji je dopirao sa stropa i kružio sobom, u pravilnim razmacima osvjetljujući fotografiju Sandre Sterle na zidu nasuprot vratima do druge sobe.

Doduše, na fotografiji otprilike B2 formata, Sandru Sterle mogli su prepoznati samo oni koji znaju kako umjetnica izgleda, budući da je zaklonila svoje lice malim okvirom za slike s praznim bijelim papirom u jednoj ruci i ogledalcem u drugoj, a i sama je bila odjevena u bijelo i s bijelim pokrivalom za glavu. Spoj ove bjeline i zelene svjetlosti lasera stvarao je artificijelnu, kliničku atmosferu, u kojoj posjetitelj nije mogao biti siguran što zaista vidi i odgovara li to na bilo kakav način bilo kojem motivu iz tzv. stvarnosti. Drugim riječima, dokinuto je povjerenje u osjetilo vida, pa je prva soba posjetitelja pozivala da se usredotoči na ostala, kao što su sluh ili opip. 

Zato je i bio efektan kontrast da druga soba opet uspostavlja prevlast osjetila vida, ali tako da je ono što se moglo vidjeti podsjećalo na scenografiju za REM fazu sna, onu koje se sjećamo, dok je prva soba bila ujedno i prva postaja sanjanja, ulaz u podsvijest, odnosno nesvjesno. U drugoj sobi je dominiralo miješanje sunčevog svjetla kroz prozore sa svjetlošću video-projekcije koja je zauzela čitav zid tik do ulaza. Tim svjetlima se pridružilo i neonsko svjetlo pušteno kroz rozi filter, koje je dopiralo iz natpisa IZVAN PLANETA, smještenog na drvenoj oplati preko zida nasuprot projekciji.

Dio zida koji je ostao nepokriven drvom obuhvatio je prolaz do galerijskog spremišta. Ovom prilikom bio je prekriven bijelim zastorom, što je moglo sugerirati put za idući korak u onostrano ili još dublje unutar sebe nego u prve dvije sobe. Nasred sobe nalazio se preokrenuti mali stol, gotovo coffee-table, iz čije je poleđine bujala zemlja s raslinjem. Pokraj toga bila je postavljena skromna uredska stolica bez naslona, iznad koje je u visini glave odrasle osobe bio zakačen luster unutar kojeg se moglo zaviriti, pa bi se posjetitelj osjećao kao da je u frizerskom salonu ili intergalaktičkom svemirskom brodu.

Provodna nit izložbe bio je upravo taj spoj prizora iz spekulativne fikcije s naoko banalnim navikama i radnjama iz svakodnevice, što je bilo vidljivo već u performansu. Takva kombinacija osnažuje potrebu za drukčijom vrstom stvarnosti, koja proizlazi iz drugačijeg vremena za kakvim svi žudimo umjesto sadašnjosti kritično ispražnjene od utopijskih misli i ideja. Stoga je izložba u potpunosti funkcionirala i kao retro-futuristički san blizak, primjerice, filmu Solaris Andreja Tarkovskog (1972.) i istoimenom romanu Stanislava Lema (1961.), za razliku od izložbe Nicole Hewitt i družine koja je izravno uzela za referencu Stalker (1979.) i roman Piknik kraj ceste braće Strugatsky (1972.), čija je film adaptacija.

I naslov izložbe Sandre Sterle – Izvan planeta – može se čitati kao poveznica sa Solarisom, budući da je i kod Lema i Tarkovskog riječ o planetu, nebeskom tijelu koje se ponaša kao – i prema svemu sudeći jeste – živi organizam. Tako je i Sterle pozvala posjetitelje izložbe na svojevrsni put u središte svojih planeta, gdje bi mogli pronaći projekcije iz vlastite nutrine, nastanjene osobnim duhovima. Oniričku atmosferu u Tomašićevoj 12 je potencirala i video-projekcija, načinjena od apstraktnijih kadrova iz filma Oživjeti djeda, što je – u kombinaciji s prevrnutim stolom koji je također oživio, tj. razlistao se – moglo predstavljati krhotine nadrealnog prirodnog okoliša koji je pred izumiranjem ili, možda, ponovnim rođenjem.

Umjetničin ambivalentan pristup dostupnoj nam realnosti i njenom potencijalu za autentifikaciju i samoostvarenje zaključno su, ali neizravno, podcrtavale i hermetične, maltene opskurne skulpturice, postavljene u unutarnjem dvorištu zgrade, vidljivom kroz prozore sobe. Ove glavice, pomalo nalik onima odsječenima neprijateljima i potom umanjenima prepariranjem – kakve su skupljali pripadnici naroda Jivaro – funkcionirale su kao svojevrsni zlokobni podsjetnik na to što nam se može dogoditi ako sasvim izgubimo vezu s planetom, tj. s kolektivnim nesvjesnim.

Posve različit umjetnički postupak demonstrirala je Nicole Hewitt u sklopu izložbe Vremeplovke zona 01, koju je realizirala u suradnji s Ivanom Slipčevićem te uz sudjelovanje Hrvoslave Brkušić, Vide Guzmić, Neže Knez, Hrvoja Nikšića i Billie Grace Hewitt Pavlice. Riječ je o pristupu koji je za nju i za kolektiv s kojim redovito surađuje – okupljen oko Studija Pangolin – već odavno postao posebno prepoznatljiv na lokalnoj i regionalnoj sceni. Nakon njihovih višegodišnjih umjetničko-istraživačkih projekata Ova žena zove se Jasna i Žene minorne spekulacije, koji su rezultirali nizom građe i izložbi, te knjigom i filmom, Vremeplovke su nova postaja u spajanju povijesti sa spekulativnom fikcijom iz jedinstvenog feminističkog gledišta.

Riječ je o pristupu zainteresiranom podjednako za uronjenost u teorijsko i metodološko utemeljenje umjetničkog rada, kao i za popularnu i vernakularnu kulturu iz suvremenosti i nedavne, ali i davne prošlosti, kada te kategorije promišljanja kulturne proizvodnje još nisu ni postojale. Prvo izložbeno predstavljanje projekta Vremeplovke, zona 01, održano je od 14. ožujka do 15. travnja, a uključivalo je i izvedbu, tj. tonsku probu za film 26. ožujka, te predstavljanje fanzina s druženjem i neformalnim vodstvima posljednjeg dana izložbe. 

Kao što je već kazano, ovaj put je za polazište uzet Stalker, po svoj prilici najkultniji film u ponekad čak i pretjerano kultnom opusu Tarkovskog, kako radi svoje zagonetnosti i višeznačnosti, tako i zbog razloga koji nisu filmski, već bi se možda moglo reći – pseudo-povijesni. Naime, Stalker od 1979. do danas neprekidno intrigira gledatelje ne samo zbog svojih filmskih posebnosti, već i zbog nikad dokazane uloge koje je snimanje odigralo u životima samog Andreja Tarkovskog i još nekoliko članova filmske ekipe.

Priču o putovanju trojice sredovječnih muškaraca u tajanstvenu Zonu, područje na koje je prije više desetljeća u neodređenoj budućnosti palo nešto nepoznato iz svemira i izmijenilo zakone fizike, Tarkovski je poslije brojnih peripetija većinom odlučio snimiti unutar tada napuštenih postrojenja dviju hidroelektrana na rijeci Jägali blizu Tallinna, estonske metropole (koja je od 1944. do 1991. bila u sastavu Sovjetskog Saveza). Postrojenja su “igrala” Zonu u kojoj se odvija središnji i najduži dio filma, dok su uvodne i zaključne sekvence bile snimljene na sličnim mjestima, no koja danas služe što kulturnoj svrsi u samom centru Tallina, a što privredi i stanovanju u širem gradskom urbanom pojasu.

Međutim, elektrane kraj Jägale ostale su zlokobne u povijesti filma. U blizini rijeke nalazili su se i kemijski pogoni koji su je onečišćavali, čemu su članovi filmske ekipe na tom mjestu bili najizloženiji. Nakon što su i glumac Anatolij Solonjicin (1982.), i Tarkovski (1986.) i njegova supruga, glumica Larisa Pavlovna (1998.), svi umrli od iste vrste raka pluća u relativno kratkim vremenskim razmacima, počela je kolati teorija da je snimanje Stalkera za njih bilo kobno. Bila to istina ili neistina, odnosno fikcija, kada je Nicole Hewitt donijela odluku da u sklopu novog umjetničkog istraživanja posjeti lokacije snimanja Stalkera u Estoniji, ona je sigurno bila svjesna ove narativne niti u koju se rad nje i suradnika nužno upliće, ali pritom perspektivu na film, njegove autore i likove vješto izvrće.

U interpretaciji Hewitt i ekipe, koja je do sada dakle bila prikazana gustim izložbenim postavom i probom za “poludokumentarni” film čiji su materijali prikupljani na putovanju Estonijom i Baltikom, težište priče miče se s dominantnog naglaska na muško trojstvo Pisca, Znanstvenika i samog Stalkera (koji u Zonu žele ući nezakonito, svatko iz svojih i zapravo sebičnih razloga), na ženske filmske likove Stalkerove također neimenovane supruge i kćeri. Ne treba zaboraviti ni na mladu ženu koju je Pisac pozvao da ga prati u Zonu, što joj je prije ulaska potom uskratio. Ipak, naglasak je na kćeri čiji je lik u postavu izložbe bio mnogostruk i fluidan poput same Else Fluid i s njom je stvorio metaforičku vezu.

Za razliku od simbolike nalik Solarisu, prisutne u izložbi Sandre Sterle – gdje je organska materija koja bi trebala biti anorganska poticala na promišljanje umnožavanja identiteta i oživljavanja mrtvih – izložba Hewitt & co. u svom je odnosu sa Stalkerom simbolički visoko kodirano, čak i hermetično, istraživala kako materija čije je porijeklo nepoznato (ne znamo je li Zona organska ili anorganska tvar) utječe na živa bića i okoliš. Stalkerova kćer rođena je s invaliditetom, ali i s telekinetičkim moćima, i kao takva može simbolizirati i ograničenja nametnuta ženskom iskustvu u kontekstu filmske priče i okolnosti nastanka filma, u doba kad žanr znanstvene fantastike nije imao feminističku komponentnu jasno istaknutu kao što je to danas.

Primjera radi, iste godine kad i Stalker izašao je podjednako kultni, iako holivudski, Alien Ridleya Scotta, u kojem je bio potpuni presedan što se stvora riješila i jedina preživjela tada nepoznata Sigourney Weaver alias Ellen Ripley, a ne Tom Skerritt ili John Hurt, tj. kapetan Dallas ili prvi časnik, nesretni Kane. Na tom tragu, kao fusnota za razmišljanje neka posluži ideja da je značajno više nego Stalker, Alien ostvario subverziju ideološkog temelja filmske industrije koja ga je proizvela. Iako, više nego redateljeva, bila je to zasluga kultnog scenarista i stručnjaka za specijalne efekte Dana O’Bannona.

Da se vratimo Vremeplovkama, zona 01, još je bitno reći da ova izložba – kao i ranije koje su Hewitt i suradnici ostvarili tragom metodologije umjetničkog istraživanja uspostavljene putem paralelnog rada na izložbama, filmovima, knjigama i multimedijskim galerijskim ambijentima – nije posjedovala nikakvu hijerarhijsku strukturu postava, u smislu toga da je posjetiteljima bilo upućeno ili barem predloženo što da gledaju, gdje, kada i kako.

Naprotiv, Tomašićeva 12, čije su dvije glavne sobe tom prilikom preimenovane u Muzej i Zonu, bila je od vrha do dna ispunjena najrazličitijim ready-made predmetima, projekcijama, crtežima, malom plastikom i instalacijama, te uopće najraznovrsnijim vizualnim, taktilnim i drugim podražajima među kojima je, kao i prije, odgovornost posjetitelja bila apsolutna. Umjetnica, odnosno umjetnici, nisu željeli da osobe koje će doći na izložbu budu samo posjetitelji, nego individue koje će se osjetiti pozvanima da u potpunosti urone u svijet čije je polazište možda bilo u Stalkeru.

No, posrijedi je zapravo novo poglavlje u zamišljanju, kroz spajanje više struja svijesti, alternativnih povijesti i kolektivnih pripovijesti u kojima rodno raznovrsnija i radikalnija simbolika igra veću ulogu nego što je do sada bio slučaj, mijenjajući ono što znamo ili još važnije – osjećamo – o nekima od ključnih proizvoda kulture u suvremenosti i nedavnoj prošlosti. Stalker je tu samo jedan od okvira kroz koji se mnogobrojni motivi na izložbi mogu čitati i razumijevati.

Ovdje naposljetku moram uputiti i jedan prigovor objema izložbama, kao i projektu Tko je Elsa Fluid, to se zna: izložba u sekvencama, a to je stalan dojam da se ova ostvarenja, uza svu svoju začudnost i za trenutne prilike novinu u lokalnom kulturnom prostoru, obraćaju u prevelikoj mjeri onima koji su otprije usko upućeni u principe rada umjetnica i funkcioniranja istraživanja u umjetničkom okruženju, jer je na izložbama jednostavno bilo ponuđeno premalo ključeva za ulaz u priče posjetiteljima koji su u Tomašićevu 12, možda, zalutali.

Je li tko zalutao, to ne znamo; svi jesu mogli pokušati sudjelovati, ali su izložbene i izvedbene situacije bile postavljene toliko fluidno da se i umjetnost kao fenomen mogla poistovjetiti s fluidom u naslovu projekta. Ona je očito bila ondje i nastavlja biti tamo, no tko će ju moći zadržati i pojmiti, ostaje pitanje na koje nastavci projekta još mogu dati odgovore.

1. Feller, Eugen Viktor. Židovski biografski leksikon, radna verzija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 6.6.2025. ↩︎

Autorski filmovi su nastali kao rezultat intenzivnog programa posvećenog kreativnom dokumentarnom filmu u trajanju od listopada 2024. do travnja 2025., a snimljeni su uz mentorstvo Hrvoslave Brkušić, Igora Bezinovića, Katerine Dude, Đure Gavrana, Bojana Mrđenovića, Dinke Radonić i Olivera Sertića.

Izuzev mentora i predavača, u programu Škole sudjelovali su mnogi domaći i strani dokumentaristi i ostali filmski profesionalci: Kumjan Novakov, Aleš Suka, Damir Markovina, Gregor Božič, Dora Slakoper, Luka Gamulin, Matija Santro, Vanja Jambrović, Dina Pokrajac i Jasna Givens.

Na premijeri će se prikazati sljedećih 10 filmova: Interferencije Karle Mesek, Kriza srednjih godina u 42. Jelene Martinović, Projekt: Skatepark Bepa Novakovića, 30 Marijane Oštrić, U procesu Ane Sare Papo Brzica, Revizija! Filipa Pavića, More tišine Sare Gurdulić, Žive slike Tibora Đurđeva, Gletanje Angele Stipić i Pazi, fotografija! Jelene Lovrec.

Škola dokumentarnog filma zasnovana je na ideji da je filmski medij danas dostupan svima i da se svatko može izraziti jezikom filma. Iz godine u godinu Škola uči svoje polaznice i polaznike osnovnim i naprednim vještinama potrebnima za snimanje vlastitog dokumentarnog filma te se pokazala važnim poligonom za stasanje novih filmskih autora”, tvrde organizatori_ce programa.

Ulaz na projekcije je besplatan, a ostale detalje možete pronaći ovdje.

Projekt Vremeplovke se nastavlja na dosadašnje višegodišnje suradničke projekte Nicole Hewitt kao što su Ova žena se zove Jasna i Žene minorne spekulacije. Na sjecištu eksperimentalnog filma, videa, prostorne instalacije, performansa i teksta, oni promišljaju o posredovanju sjećanja, povijesti, specifičnih narativa kroz tehnologije reprezentacije i dokumentacije. U Tomašićevoj 12 predstavlja se prvi dio nove trilogije, a ima kao okosnicu znanstveno-fantastične žanrove na teritoriju Istočne Europe sagledane kroz feminističku perspektivu.

“Sam umjetnički rad odražava putovanja na filmske lokacije Stalkera redatelja Andreja Tarkovskog i oživljene situacije iz romana braće Strugatsky, Piknik kraj ceste po kojem je Stalker snimljen. Tijekom puta, kroz pripreme i snimanje poludokumentarnog filma, autorski tim se dijelom nadovezao i na filmske postupke samog Tarkovskog.

Izložbeni prostor Vremeplovki u Tomašićevoj 12 podijeljen je u dva dijela: Muzej i Zonu, postajući poprištem mnogostrukih slika i naracija. Prostor zaboravljenog muzeja predio je suživota raznih materijala – od crteža i fotografija zatečenih pejzaža i situacija prikupljenih na originalnim lokacijama na Baltiku za istraživačkog putovanja autorice i njezinih suradnika do duhovitih skulpturalnih formi bista, spomenika i gozbe uz cestu”, stoji u tekstu najave.

 U projektu sudjeluju i umjetnice i umjetnici Hrvoslava Brkušić, Vida Guzmić, Neža Knez, Hrvoje Nikšić, Billie Grace Hewitt Pavlica, 3D materijale izrađuje Josip Knežević, a kustosica je Ivana Meštrov.

Više detalja pronađite ovdje.

Knjiga, koja izlazi kao šesto izdanje BLOK-ove biblioteke Tendencija, okuplja tekstove autora koji su djelovali unutar treće kinematografije – pojma koji su 1969. definirali argentinski filmaši Fernando Solanas i Octavio Getino. Nasuprot dominantnim kinematografijama Hollywooda i Europe, treća kinematografija iznikla je iz revolucionarnih pokreta i bila dio borbi za političko oslobođenje, razvijajući modele nezavisne filmske produkcije i distribucije širom svijeta – od Latinske Amerike, Bliskog istoka i Afrike do azijskih i europskih alternativnih krugova.

O knjizi će govoriti montažerka Hrvoslava Brkušić, urednica izdanja Karla Crnčević te prevoditeljica i urednica biblioteke Vesna Vuković.

Nakon razgovora slijedi projekcija filma Finally Got the News (1970.), dokumentarnog svjedočanstva o borbi crnih tvorničkih radnika u Detroitu. Projekcija se održava u suradnji s udrugom Restart i Dokukinom KIC, a uvodnu riječ dat će Dina Pokrajac.

Radionica je namijenjena početnicima u svijetu analognog filma, kao i onima koji žele obnoviti znanje u radu s celuloidnom vrpcom. Prvi modul Uvodno predavanje o Bolex kameri ima namjeru približiti polaznicima osnovne snimanja na Bolex kameri. Svaki polaznik će imati priliku uzeti kameru i snimati s preobratnim 16 – milimetarskim filmom, te isprobati različite mogućnosti filmske kamere.

Drugi modul, Uvod u ručno razvijanje analognog filma ima namjeru približiti osnovna znanja o strukturi filma i vrstama razvijanja, CB preobratnom filmu i negativu. Koju kemiju i postupke koristiti, što je lomo tank, kako namotati film u lomo tank, koji su koraci tijekom razvijanja filma.

Treći modul, Uvod u montažu i projekciju analognog filma ima namjeru približiti polaznicima_cama osnove rada na montažnom stolu, gdje će polaznici_e imati priliku na montažnom stolu pogledati svoj film i od onog što su snimili napraviti film. U drugom dijelu radionice film će se pripremiti za projekciju. Nakon tog koraka slijedi uvodno predavanje o osnovama filmskog projektora, njegovim funkcijama i upotrebi.

Raspored radionica izgleda ovako:

• Uvod o Bolex kameri i snimanje: 15. i 16. ožujka, 10 – 17 sati
• Laboratorij / kemija / razvijanje: 22. i 23. ožujka, 10 – 17 sati
• Montaža i projiciranje: 29. i 30. ožujka, 10 – 17 sati

U prijavi je potrebno navesti dosadašnje iskustvo u radu s filmom, videom ili fotografijom i zašto želite sudjelovati na radionici. Sudjelovanje na sva tri modula je obavezno, a prijave se šalju na mail klubvizija@gmail.com.

Sudjelovanje je u potpunosti besplatno, a više detalja pronađite ovdje.

Rok za prijavu je 12. ožujka.

Projekt Neodredivo pitanje počeo se razvijati 2022. godine u Ljubljani. Uz pomoć koproducenata Slovenskog mladinskog gledališča, Zavoda Maska i Udruge Domino opremljena je soba, izvedbena monada u kojoj je autorski duo, zajedno s Hrvoslavom Brkušić (video), Markom Tadićem (animacija), Hrvojem Nikšićem (zvuk) i Alanom Vukelićem (projekcije) oblikovao prvu izvedbu, podnaslovljenu Prekinuti mit. U formatu poetičkog predavanja inspiriranog pjesmom Emily Dickinson I dwell in Possibility, dramaturg Goran Sergej Pristaš rekapitulira nekoliko mitskih momenata iskazivanja kolektivne volje i načina oblikovanja govora o budućnosti.

U drugom segmentu izvedbe podnaslovljenom I nazvaše ih otiscima, geste zajedništva u stvaranju svjetova i oblikovanju sadašnjosti CO2 razmatra kroz poeziju danske pjesnikinje Inger Christensen, crteže Gordona Matte Clarka i Williama Blakea, u izvedbi Nikoline Pristaš. Ovaj segment razvijen je u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, a prethodnoj ekipi umjetnika pridružio se i kostimograf Silvio Vujičić.

Novi dio trilogije temelji se na tekstu nastalom kroz dječju igru riječima, a prema bilješci Waltera Benjamina. U toj igri, riječi se ne slažu u svakodnevne rečenice, već stvaraju neočekivane veze, nalik na “špilje s najčudnijim hodnicima”. Djeca, slobodna od ustaljenih jezičnih pravila, otkrivaju nova obećanja značenja i slika i najjednostavnije konstrukcije zadobivaju ritam igre i istraživanja, nadovezujući se na geste zajedništva i oblikovanja kolektivnih imaginarija koje CO2 razvija u suradnji s nizom umjetnika i suradnika. U ovom segmentu rada projektu su se pridružili kompozitorica Sara Glojnarić, dramaturg Goran Ferčec i Priska Pia Pristaš kao povremena izvođačica.

Broj gledatelja_ica ograničen je na sedam po svakoj izvedbi, a ulaznice po cijeni od 7 eura dostupne su online. Ukoliko ostane slobodnih mjesta, ulaznice će se moći kupiti na ulazu Kontejnera u iznosu od 10 eura.