Ovogodišnja Homo, fešta! donosi raznolik program koji obuhvaća zanimljive tribine i predavanja o važnim društvenim temama poput slobode govora, djelovanja antirodnih pokreta i queer teologije.

Festival otvara tribina na kojoj sudjeluju Hrvoje Šimičević, istraživački novinar poznat po razotkrivanju pedofilije unutar Katoličke crkve i analizama konzervativnih pokreta, te Zrinka Bojanić, odvjetnica koja stoji iza povijesnih presuda za prava žena i LGBTIQ+ osoba. Nataša Vajagić, voditeljica projekta Seksizam naš svagdašnji govorit će o odgovornom medijskom izvještavanju, dok će Dario Čepo, profesor Pravnog fakulteta, ponuditi stručno znanje o antirodnim pokretima.

Festivalu će se pridružiti i Lana Bobić, feministička teologinja koja istražuje prostor spajanja kršćanskih vrijednosti s borbom za ljudska prava, te Marinella Matejčić, kulturologinja i feministkinja posvećena borbi za ženska ljudska prava. Lucija Marković, aktivistkinja i feministkinja, bavi se pitanjima religijske traume, istražuje i promiče queer teologiju i ljudska prava. Tribine će moderirati Duje Kovačević, aktivist posvećen borbi protiv diskriminacije, te Iva Zelić, glavna urednica portala Libela.org, koja svojim radom zagovara rodnu ravnopravnost i ljudska prava.

Također, posjetitelji_ce će moći uživati u izložbi 24 BACI udruge Proces koja slavi ljubav i slobodu kroz portrete LGBTIQ+ parova, te sudjelovati u interaktivnom Forum teatru udruge kolekTIRV gdje će moći direktno utjecati na tijek izvedbe. Za one željne opuštanja tu je Kviralište s kvizovima, igrama i kreativnom zonom, dok će večernji sati biti rezervirani za dobru glazbu i druženje na partyju u Corner Le Matu.

Više detalja o programu i rasporedu pronađite ovdje.

Na tribini će biti riječ o ulozi zapadnih medija pri oblikovanju svijesti i slike genocida u Gazi te načinima izvještavanja u posljednjih godinu dana. Sugovornici će razložiti na koje načine mediji izvještavaju o genocidu, u kojoj su mjeri povezani sa širenjem izraelske propagande i dezinformacija te na koji se način sadržaj cenzurira.

Tribina se održava u Močvari, a sudionici_e su: Maja Sever, Dina Vozab, Hrvoje Šimičević, uz moderaciju Ivane Perić.

Više detalja možete pronaći ovdje.

Na završnoj destinaciji procesije, u crkvi na Svetom Duhu, franjevački superstar Brčina je pozdravio okupljenu publiku, a zatim ju i pozvao na Hod iduće godine uz fraze “ići ćemo samo jače” i Thomsonovu “nema predaje”. Ako je suditi po logici upravo održanog, nadolazeći Hod mladih vrlo vjerojatno će pratiti i medijska kampanja u vidu plakata, poput onog koji sam prvi put uočila na tramvajskoj stanici kod Parka Stara Trešnjevka, ili video sadržaja na društvenim mrežama. 

Na njemu stoji QR kod uz teg budiFRAjer koji vodi na istoimeni YouTube kanal s propovijedima Stjepana Brčine i prigodnim programom naziva Duhovno duhovite večeri. Kanal funkcionira kao medijski produžetak Centra za promicanje duhovnih zvanja u kojem Brčina djeluje kao aktivni promotor profilirajući se kao voditelj duhovne obnove uglavnom namijenjene muškarcima. Snimke njegovih propovijedi javno su dostupne, a dospjele su i u širi medijski prostor, poput one na kojoj ženama spočitava “pretjerano” šminkanje govoreći da od sebe rade cirkus, a zatim se podrugljivo smijući. Unutar serijala DDV postoje razni segmenti poput onih posvećenih čednom odijevanju (žena) ili o homoseksualnosti koji osvaja svojevrsni antirodni bingo. U njemu časna sestra Ana Begić jedva preko usana prevaljuje riječ “homoseksualnost”, a pristupa joj kao patologiji uz kvazimedicinske izraze poput “pederastije”, usputno je povezuje s pedofilijom, zaključujući s porukom o komplementarnosti i urednosti heteroseksualnih odnosa. Bingo listić zakucava izjavom o “Adamu i Evi”, a ne “Adamu i Stevi”, dok joj se don Stojić putem ubačene snimke priključuje napominjući da “postoji muško, postoji žensko i točka”, pritom prigodno uvezujući seksualnost i rodni binarizam. 

Osim navedenih aktivnosti, Brčina redovito gostuje na emisijama Laudato TV-a, a sudjelovao je i u talk showu Željke Markić na temu pronalaska vjere. Među njegovim popularnijim videima ističu se oni na temu organiziranog zla, prepoznavanja sotone, ugovora s vragom, propovijedima o muškarcima i životnim vodiljama poput videa u ovome je rješenje svih vaših problema ili samo ovako možeš postići sve u životu. Snimke fra Brčine uglavnom broje nekoliko desetaka tisuća pregleda, a na Hodu mladih bilo je više od 10 000 sudionika_ca o čemu je izvijestio i blog Bog je tu (čiji je Brčina suradnik), uz komentar o mladim “čudacima” koji “vole Hrvatsku, vole Boga” i “znaju što je muško, a što žensko” te da “trećeg nema.”

Antunovski hod nije eksplicitno deklarativan poput Hoda za život, ali njegovi predvodnici i medijska mašineraija instrumentaliziraju gotovo iste vrijednosti i poruke pri okupljanju publike, zbog čega se mogu smatrati dijelom antirodnog pokreta. Primjer tomu je i Brčinin iskaz s prošlogodišnjeg Hoda za život u kojem diplomatski odgovara na pitanje o zabrani pobačaja sa “živio život” i  osobnom pričom o svojoj majci koja je htjela pobaciti “ali hvala Bogu nije”. O tome koji su mehanizmi prepoznavanja antirodnih pokreta i otporu spram njih bit će riječ na predavanju u organizaciji feminističkog putujućeg Kina Katarina pod naslovom Antirodni pokreti: istraživanja i otpor. Moderatorica panela i jedna od osnivačica Kina, Marta Baradić pojašnjava da se posljednjih devet godina program usmjerio na različite diskurzivno-radioničke suradnje. Temom antirodnih pokreta sporadično se bave već niz godina, a kao povod predavanju ističe jačanje akcija poput Hoda za život i Muževni budite u Rijeci.

Predavanje će se održati u petak, 14. lipnja na tržnici Brajda u Rijeci. “Ovo je prvi događaj koji Kino Katarina organizira u Rijeci”, napominje Baradić, ističući da je odabir lokacije, paviljona tržnice Brajda koji je već neko vrijeme zatvoren također “poveznica s dosadašnjim djelovanjem Kina Katarina u mahom napuštenim i zapuštenim javnim prostorima”. 

Na predavanju će sudjelovati znanstvene istraživačice Tanja Vučković Juroš koja se profesionalno bavi međunarodnim i domaćim antirodnim pokretima i doktorandica na temu antirodnih pokreta u kontekstu postkomunističke Europe – Maja Gergorić. Pridružit će im se i novinar Novosti Hrvoje Šimičević te aktivistice Ana Lovreković iz feminističkog kolektiva fAKTIV i Platforme za reproduktivnu pravdu i Ana Jurčić iz inicijative Dodirni mi koljena. Baradić pojašnjava da je pri odabiru panelista_ica bilo važno pružiti znanstveno-istraživačku i aktivističku perspektivu kako bi se rezultati istraživanja panelista_ica predstavili na neposredniji način, ali i predstavila iskustva s “terena” te u konačnici doprinijelo “slojevitijoj raspravi i izgradnji savezništava”.

Prateći aktualna zbivanja na području Gaze, Kino Katarina organizirat će početkom srpnja pojekciju filma Sakupljači bilja Jumane Manne. Selektorica programa je vizualna umjetnica i montažerka Hrvoslava Brkušić, a široj raspravi o ratnim zločinima i genocidu doprinijet će uvodničarka Branka Vierda, koja djeluje kao nezavisna istraživačica i stručnjakinja u području tranzicijske pravde i politika sjećanja, objašnjava Baradić. 

Savezništvo i otpor teme su koje Kino Katarina programski nastavlja njegovati pritom publici pružajući informirani uvid i poziv na borbu protiv regresivnih vrijednosti. U kontekstu zamaha antirodnih pokreta ovakvi su programi prijeko potrebni i korisni za informiranje i prepoznavanje štetnog diskursa. Unatoč skrivanju svojih vrijednosti iza apstrakcija poput slobodno tumačene Božje riječi, ljubavi prema grešniku, a ne grijehu i Duhu Svetom u “dopadljivim” pjesničkim, video ili razgovornim formatima, predvodnici  antirodnih pokreta prije ili kasnije razoktrivaju svoje mizogine, homofobne i transfobne agende izjavama poput “zna se gdje je ženama mjesto”. Tim povodom poručujem(o) – Ženama je mjesto u borbi! Nedamo na prava naša ni za milijun oče naša! A Brčini da za nekoga kome smeta što žene od sebe prave idole objavljuje pozamašan broj slika i videa sa vlastitim likom.

Piše: Vatroslav Miloš

Za Borisa Pavelića, novinara Novog lista, stvar je bila jednostavna: ispisati povijest Feral Tribunea. Budući da se tog posla prihvatio temeljito i predano, njegova je ideja rezultirala studijom od 700-tinjak stranica teksta, zajedno s dokumentima, fotografijama, razgovorima. Feral je novina kojoj ne treba dodavati zgodne epitete i kojoj nije mjesto u perfektu. Mada ga se na kioscima ne može naći već sedam godina, posao koji je radio Feral i dalje služi kao ulog u novinarstvo, a reflektira se i u radu onih preostalih medija koji u isto to novinarstvo, kao i u čitatelje koji ga zaslužuju, i dalje vjeruju. Kako god bilo, prvo izdanje knjige Smijeh slobode – Uvod u Feral Tribune je rasprodano, što govori i o interesu čitatelja za novinarstvo kakvo smo imali, a nismo ga imali hrabrosti spasiti. “Prema mišljenju autora knjige o Feralu, bile su to najhrabrije novine od osamostaljenja Hrvatske naovamo, dok su se u bivšoj državi istim intenzitetom suprotstavljali socijalističkoj rigidnosti”, piše Hrvoje Šimičević za Lupigu, “To mu je, kaže, bio glavni motiv pisanja ovog opsežnog djela”. Također, Pavelić ističe da “unatoč svemu tome, o njima danas vlada potpuna medijska i institucionalna šutnja” i dodaje: “Tri su razloga zašto se ova priča zaobilazi u medijima: nacionalizam, zavist kod nezavisnih medija i stid kod nas koji su radili u državnim medijima. To je sramotno i mora se promijeniti”. 

Feralovu sudbinu mogao bi kako sada stvari stoje doživjeti i Zarez. Naime, nakon 16 godina kontinuiranog izlaženja, posljednji broj tog “dvotjednika za društvena i kulturna zbivanja” nije otišao u tisak. “Časopis već godinama posluje jedva držeći glavu iznad vode. (…) Pokrivaju se tek osnovni troškovi koji se u prvom redu svode na troškove računovodstva i tiskanja.Tako se prošlog četvrtka, 27. ožujka 2015., nakon 16 kontinuiranih godina i 404. broja, ostvario najgori scenarij na koji je redakcija Zareza višestruko upozoravala na svojim stranicama, te se časopis po prvi puta nije pojavio na kioscima”, ističe se u priopćenju redakcije Zareza koja njime poziva na solidarnost. 

“Hodajući zagrebačkim kvartovima svaki slučajni prolaznik zapazit će prizor koji gledamo već godinama – napuštene i derutne lokale, prostore nekadašnjih tvrtki i trgovina, prazne poslovne prostore, pa čak i cijele zgrade. Pitanje propadanja i korištenja tih prostora jedno je od onih na koje odgovor godinama traže arhitekti, umjetnici, aktivisti imajući svijest o tome da su gradski prostori zajedničko dobro i da bismo trebali znati kako se njima raspolaže, pa imati i pravo na njih”, stoji u uvodu u članak Davora Konjikušića objavljen na portalu Pogledaj.to. Konjikušić kroz razgovore s Bojanom Muckom, umjetnikom i antropologom koji se i znanstveno i umjetnički bavi problematikom prostora, Borutom Šeparovićem iz Montažstroja, umjetničke organizacije bez prostora za rad i stalnih izvora financiranja te Jasminkom Lukač, pročelnicom Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu grada, pokušava istražiti sustav upravljanja, brige i raspodjele napuštenih prostora u gradskom i državnom vlasništvu. 

Što za male, nezavisne izdavače i umjetnike znači ponovni (i povećani) interes za gramofonske ploče? O problemima koje za njih stvaraju velike izdavačke korporacije povodom RSD-a već smo pisali, a ovdje nastavljamo na sličnom tragu. Mike Campbell, basist pratećeg sastava Laure Stevenson, američke glazbenice koja je nedavno gostovala i u zagrebačkoj Močvari, piše o organizacijskim, pa i egzistencijalnim komplikacijama uzrokovanim prevelikom potražnjom za vinilom. Naime, sve diskografe u SAD-u opslužuje tek 20 tvornica za proizvodnju vinilnih ploča, što je do prije nekoliko godina – kada su ploče bile poželjno fizičko izdanje tek za manji broj entuzijasta – bilo sasvim dovoljno. Danas, kada izdavačke korporacije pokušavaju kapitalizirati na vinilu kao jedinom diskografskom formatu čija tiraža nije u opadanju, to potencijalno znači kraj za izdavače koji ovise o manjim nakladama i glazbenicima kojima je prodaja ploča na turneji jedini izvor prihoda. 

Posljednji članak u ovom pregledu objavljen je u Times Literary Supplementu u travnju 2013. godine, no, datum objave ga, kao što je to slučaj sa svakom dobrom pričom, ne čini ništa manje aktualnim. Plagijat, kao i original, zauzima veoma važno mjesto u povijesti kulture. Pojam autora i autorstva – i u teorijskom i u legislativnom smislu – zapravo je relativno nova pojava, a razvija se paralelno sa širenjem papira i tiskara, a potom i knjige kakvu danas poznajemo. Autor, kojemu pripisujemo sva materijalna i moralna prava nad nekim djelom, onaj koji je percipiran kao autentični genij, proizvod je romantičarskih teorija, a njegova pozicija, bila ona implicitna i empirijska, i dan danas se živahno proučava i razvija. Što se pak plagijata tiče, odnosno onoga što danas percipiramo kao negiranje autorstva, kao krivotvorinu, ono što je, uostalom, i kazneno djelo, nije uvijek imalo takav status u cirkulaciji teksta. Dapače, ono što znamo o rukopisnoj poeziji kasnog srednjeg vijeka, a potom i renesansi, bilo je sasvim konvencionalno korigirati, nadopisivati, izmišljati, pa i sebi pripisivati tuđe djelo. Žanr plagijata nastavio je imati paralelni život i u umjetničkom i u znanstvenom radu. Članak When Dickens met Dostoevsky Erica Naimana čita se tako kao izrazito napet komad “akademske fikcije” iz radionice Davida Lodgea. Teško je o njemu reći bilo što, a da mu se ne oduzme ponešto od briljantnog humora slučaja koji istražuje četrdesetak godina jedne (para)akademske i (para)literarne karijere.