Tri sam ti zime šaptala ime – 1. dio

Godinu sam započela tradicionalnim odlaskom na Siječanjsku akciju u Teatar &TD, na prekrasnu igru Anje Đurinović, Selme Sauerborn i Marijane Matoković pod nazivom Pozdravi Pozdravima, nastalu prema motivima Pozdrava Eugenea Ionesca i Kazališne radionice Pozdravi i u počast istoimenoj legendarnoj predstavi u režiji Ivice Boban nastalu prije više od 50 godina. Zadovoljstvo je bilo pratiti uvježbani trio u zaista igri u punom smislu te riječi, a pogotovo osjetiti duh “pozdravljanja” koji se prenio iz jedne generacije u novu i biti dijelom barem jedne od tih generacija “pozdravljenih”.

Prošle sam godine istaknula tribinu Poetomat pjesnikinje Lare Mitraković s gošćom Marijom Skočibušić. Ove ću godine opet istaknuti Poetomat, ali ovoga puta u izdanju Lare same sa sobom. Je li do iscrpljenosti zbog rotiranja gostiju ili do epizode egotripa, to ću morati pitati Laru. Neopisivo smiješno mi je bilo pratiti kako Lara na projekcijskom platnu postavlja pitanja Lari koja sjedi na kauču i ozbiljno odgovara na njih. Zanimljivo, duhovito, reći ću inspirativno, s primjesom nelagode (više kao efekt začudnosti nego aktivne neugode), baš u poetomatskom stilu. 

Konačno sam ulovila balet Hamlet u režiji i koreografiji Lea Mujića u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu nakon premijere sad već davne 2023. Spajanje kanonskog književnog djela i plesne forme? Kupljena sam u treptaju. Znam da mi je predstava zapečaćena u moždanoj riznici kada glasnije udahnem u trenutku gledanja, što se na Hamletu i dogodilo, u sceni (spoileri) Ofelijinog ludila i posljedično utapanja, koju je na toj izvedbi fantastično-tragično iznijela Rieka Suzuki. 

U Petom kupeu imali smo priliku uroniti u čari ballroom scene na So You Wanna Be A Model Ball u organizaciji Nine Unbothered Cartier, Borisa 007 i Ivane 007. Na ballovima imam osjećaj da se približavamo civiliziranijoj verziji Hrvatske, onoj u kojoj queer zajednica i nebijele osobe nisu pod dežurnim strahom crne okoline. Prostor je to slobode, fenomenalnih izvođačica i izvođača, umjetnosti, mode, talenta i hrabrosti. Ali i vraški dobre zabave.

Prvi dio zime okrunila je predstava Gorke suze bradate Venere Teatra K., kazališne sekcije Kluba studenata komparativne književnosti “K.” zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Upravo su mi oni the favoriti 2025., a razloge zašto pročitajte ovdje.

Proljeće je, a u meni nemir

Na početku proljeća u pešćeničkom Kazalištu KNAP očarao me miris Dalmatinske kuhinje u režiji Hrvoja Korbara. Mjesto radnje predstave je Split, ali sam unatoč tome osjetila miris maminih pohanaca koji se širi zagrebačkim ulicama. Ovo gostovanje splitskog kazališta PlayDrama kroz dijalog Mame i Sina (Nadežda Perišić Radović i Zdravko Vukelić) na intiman i duhovit način odašilje “ljubav ide kroz želudac” u svemir. Ne samo ljubav, već i razumijevanje. A fali nam i jednog i drugog čini mi se.

U svibnju se održao i prvi festival štampe i samoizdavaštva – Štampić! Ovaj hvalevrijedan pothvat porinuće je doživio u Studiju-galeriji Klet (gdje djeluje organizator festivala, tiskarski kolektiv Smak Press) te u Galeriji Sivoj i AKC Attacku te je kroz tri dana posjetiteljicama i posjetiteljima ponudio bogat program u vidu alternativnog izdavaštva, umjetničke štampe, stripa, fanzina, glazbe, hrane, ma nema čega nije bilo. Divno je bilo prošetati festivalom, gledati kako se rađaju nove stvari talentiranih i upornih pojedinaca i slušati smijeh posjetitelja, onih više alternativnih, ali i onih manje.

Već na proljeće dobili smo nastavak spomenutih Gorkih suza Teatra K., i to urnebesnu i pomalo suludu Grozomiru, o kojoj također više možete pročitati ovdje (nećete uspjeti pobjeći ovoj poveznici). 

Na Akademiji dramskih umjetnosti skoro me do suza nasmijao režijski ispit Ivana Dragičevića Oplakivanje forumašica ili Tko je bila Tina-Martina. Dragičević je uspio publiku skupa s pozornicom vratiti dvadesetak godina unatrag u doba kad je Toše Proeski žario i palio, kad je T-Mobile imao svoju prepoznatljivu rozu boju i kad je Forum.hr bio the place to be. Dragičevićevo pomno istraživanje, osjećaj za komično tempiranje i lucidno-luckasto pisanje puno mi obećavaju za njegovu kazališnu budućnost.

Ako nešto volim, to su predstave na nekazališnim mjestima. U zadnjem izdisaju proljeća (po temperaturi početku ljeta) u Tehničkom muzeju Nikola Tesla u sklopu Eurokazovog festivala Eurijala 2025 održala se neverbalna predstava Biom u režiji i izvedbi Ene Jagec i Josipa Bišćana. Mogla bih se probati praviti pametna i špekulirati o čemu se radi, ali neću jer nema ni potrebe. U gledanje njihove igre i kroz upijanje mračnih kutaka Tehničkog muzeja upisala sam priču o postajanju, nastajanju, rastajanju i sastajanju, i to mi je bilo dovoljno od traganja značenja.

Ljeto ide, kako si mi ti

Ljeto je započelo na najbolji mogući način: jednom od najboljih predstava koje sam u životu pogledala. Riječ je o Anđeli u Americi u Slovenskom mladinskom gledališču u režiji Nine Rajić Kranjac, komadetini od 6 i pol sati vrhunskog teatra. Jedno od najznačajnijih djela modernog kazališta ansambl SMG-a i hrvatske snage Adrian Pezdirc i Jerko Marčić izvode kako tom djelu i priliči – monumentalno i strastveno. Uzevši u obzir svoju čangrizavu netoleranciju svega što traje dulje od sat i 15 te preučestalo spavanje po predstavama, shvatila sam nakon 100 % koncentracije i uživanja u 6 i po sati Anđela da možda nisam ja problem.

Kao najsmješniju činjenicu ove godine moram navesti da sam bila na koncertu Seana Paula na Jarunu. Bilo je okej, ništa posebno, sladak je.

Hajde konačno da i hrvatski film stigne na moju ljestvicu! Na kratkom i slatkom izletu u Karlovac posjetila sam Four River Film Festival i pogledala Zečji nasip redateljice Čejen Černić Čanak, nastao prema scenariju Tomislava Zajeca. Red tuge, red bijesa zbog dirljivog prikaza nemoguće i zabranjene ljubavi dvojice mladića u nekoj hrvatskoj vukojebini te činjenica da je poveći broj prijavljenih na audiciju odustao od nje zbog tematike filma. Zečji nasip i Dalmatinsku kuhinju u lektire da se malo učimo spomenutim apstraktnim pojmovima ljubavi i razumijevanja.

Da s gorčine pređem na veselje – Kulturpunkt je proslavio velikih 20 godina postojanja! Ako sam se na nekom događaju zabavila (čitaj: napila k’o prasica), to je zasigurno ovaj. Tribina, koncerti, predstava, roast i after u prostorima Močvare i Pogona Jedinstvo, Kulturpunkt ekipa i Kulturpunktove prijateljice i prijatelji recept su za događaj za pamćenje. Ili prisjećanje, kako kome.

Stigao rujan, a s njime i PIF (Međunarodni festival kazališta lutaka), na kojem su me dvije predstave izule iz cipelica: slovačko gostovanje Ruke veličine oraha Tamare Kučinović i zadarsko gostovanje Misto di raste lavandulilili Vanje Jovanovića. Na Rukama nije bilo suhih obraza u cijelom Kulturnom centru Travno, s razlogom. Kao luk na nas je djelovala priča o djevojčici Tamari i njezinoj baki, ali i neočekivanoj gošći Gospođi Demenciji koja je promijenila početnu skladnu, dječju i toplu dinamiku bake i unuke, ali na kraju napravila zaokret prema toplom, čak i još toplijem.

Nagrađivana Misto di raste lavandulilili još je jedan od razloga zašto je Vanja Jovanović jedan od jačih redatelja mlađe generacije. Tekst koji potpisuju on i Patrik Gregurec svojom duhovitošću, brzinom, kreativnošću savršeno je prilagođen za mlađu publiku, ali uz istup i prema onim starijima – sve u svemu, za sve je. Lutkarsko-glumački tim Kazališta lutaka Zadar Irena Bausović Tomljanović, Lino Brozić, Ana Cmrečnjak i Juraj Aras prepušteni su fantaziji Mista i toliko uvjerljivi da mi se učinilo par puta da, ha, pomalo naivno osjetim miris lavandulililija.

Jesen u mom gradu + Tri sam ti zime šaptala ime – 2. dio

Jesen sam dočekala u Hrvatima dragoj Ljubljani u kojoj sam se smjestila do kraja zime. Balkanska dijaspora, jeftinije namirnice, fantastične predstave, sve o čemu jedna djevojka može sanjati. Osim zabranjenog pušenja u svim zatvorenim prostorima, o tome djevojka ne želi sanjati.

Prvog me tjedna dočekalo gostovanje španjolske predstave MOTO – Membra Jesu Nostri u režiji Lucíe Astigarrage, iliti “bajkerske pederíce” kako mi je drag prijatelj rekao kad me nagovarao da dođem. Bio je u pravu s opisom, ali bih dodala uz njega i salve suza, božansku glazbu, dramski tekst koji se bojim pročitati jer to nužno znači proživjeti opet protagonistovo bolno nošenje sa smrću svojeg bajkera ljubavnika. Jednog ću dana pročitati, obećajem, stavit ću u kalendar pod napomenom Katarza. 

Nakon što sam se u lipnju oduševila Slovenskim mladinskim gledališčem, bilo je očito da ću na svojem višemjesečnom izletu probati pogledati što više njihovih predstava, što sam i učinila. Kolokvijalno sam nazvala “Razarajući trio” predstave Inkubator Olivera Frljića, Boško i Admira Žive Bizovičar i 55. članak Tjaše Črnigoj.

Za Inkubator (preporučam tekst Gordana Duhačeka) je jasno u kojem smjeru emocionalnog razaranja idem kad kažem da je podnaslov predstave Uspavanka za djecu koja su prije nego što su progovorila naučila gramatiku smrti i da je jedna od centralnih tema razaranje bolnice Al Shifa u Gazi. Dan danas me jeza prođe kada se prisjetim scene u kojoj Lina Akif glumeći vojnikinju IDF-a palestinskoj bebi u inkubatoru priča nehumane i odvratne viceve na račun genocida te cca 8 minuta isključivo urliče od smijeha.

Povezana, nažalost, s temom smrti je i predstava Boško i Admira, temeljena na stvarnom paru ustrijeljenom 1993. na mostu Vrbanja nakon pokušaja izlaska iz okupiranog Sarajeva. Ova dokumentaristička predstava o “sarajevskom Romeu i Juliji” dokaz je nečovječnosti, strahota naroda koji su nekada naizgled bili skladni, boli koja će živjeti zauvijek, ali i snazi ljubavi, čak i ako je ona tragična. Nisam u životu bila u publici koja je u jednom trenu grupno ridala. Neka nas te suze potaknu na ljubav i razumijevanje, još jednom. 

Tračak nade i pozitivnih emocija donosi 55. članak, predstava koja se bavi slovenskim ustavnim pravom na pobačaj i povijesnim pregledom pokušaja narušavanja tog prava, feminističke borbe protiv i očuvanja prava. Posebno emocionalno bilo je rušenje četvrtog zida i proslava činjenice da je na dan izvedbe Odbor za prava žena i rodnu ravnopravnost Europskog parlamenta usvojio nacrt rezolucije kojom podupire Europsku građansku inicijativu My Voice, My Choice za siguran i dostupan pobačaj. Nakon kraja predstave posebno me dojmio aplauz jer smo gromoglasno pljeskali odličnim glumicama Tamari Avguštin, Anji Novak, Katarini Stegnar i Mirandi Trnjanin, ali i spomenutim feministicama koje su nas, sada u starijoj dobi, gledale s videoprojekcije.

Nakon višemjesečnog reklamiranja po ljubljanskim busevima, u Cukrarnu je konačno stigla izložba ART VITAL – 12 let tandema Ulay / Marina Abramović. Kao što ime govori, izložba je presjek 12 godina zajedničkog djelovanja legendarnog dua performansa, Ulaya i Marine Abramović. Barem u krugovima ljudi s kojima sam razgovarala mišljenja su podijeljena, ali imam osjećaj da je to općenita situacija s mišljenjima o Marininom stvaralaštvu. No, mišljenje je kao khm, svi ga imaju. Voljeli, ne voljeli, kraterski utjecaj koji je ostavio njen, kao i njegov i njihov rad na umjetnost, činjenica je kao takva. 

Nakratko sam pobjegla iz Ljubljane u malo mjesto zvano Stockholm jer imam najbolje prijatelje koji su mi za rođendan kupili kartu za Lady Gagu i njen maestralni Mayhem Ball. Nakon koncerta sam se porječkala s najboljim prijateljem jer sam tvrdila da koncert nije počeo s Gaginom Bloody Mary (iako znam da tako počinje), pa sam nakon svih dokaza samo prihvatila činjenicu da sam ušla u maleni trans čim sam na svoje oči ugledala ovu, u kontekstu značaja ženetinu veću od života.

Zimske praznike dočekala sam u Zagrebu, a osim tone francuske salate i svih mogućih vrsta kolača, obilježio ih je i mladi drag queen kolektiv House of Ambicía koji je u četiri nedjelje na četiri lokacije (Backstage, Ro&Do, Melin i Kolaž) održao Adventski bingo. Presladak događaj na kojem se uistinu igra bingo, ponekad i kviz, spid dejta se, pjevaju se božićne pjesme, čita se dirljiva priča i tko je na popisu zločeste djece i zašto. Ovaj opušteni i nepretenciozni format podsjetio nas je na to koliko nam takvih događaja i atmosfera fali.

Mogu ja iz Ljubljane na praznike u Zagreb, ali ne može slovenska predstava ne pred moje oči. U Zagrebačkom plesnom centru godinu mi je slavodobitno zatvorio Wetware Jana Rozmana, za kojeg sam nakon predstave prokomentirala da je “Matea Bilosnić na steroidima” (za oboje u najboljem mogućem smislu). Žicanje Instagram followa, laseri, scroll, trčanje, stand-up za koji mi se čini da je više apokaliptičan nego duhovit, bacanje, scroll, presvlačenje, perike, scroll: najbolja riječ koju imam u rukavu je “haos”. Hvala ti Jane što si nam donio dašak svoje genijalnosti i dao mi vjetar u leđa za 2026. godinu.

A što sad?

Sad mi preostaje strpiti se do studenog i koncerta oličenja strahopoštovanja, velike Seke Aleksić, dočekati predstave Nine Rajić Kranjac i Olivera Frljića u Zagrebačkom kazalištu mladih, vratiti se u Ljubljanu na dramski balet Doktor Živago, ove godine konačno otići na koncert Ki Klopa, pogledati Čelične magnolije FAKin Teatra, otići na Žensko svjetsko prvenstvo u hokeju na ledu, po mogućnosti uloviti Doju Cat negdje bliže od Stockholma, pogledati što više filmova, učiti tjedan dana neku novu vještinu, govoriti najbližima svaki dan koliko ih volim i ići dan po dan. Do sljedeće godine, u potpisu Vaša posvuduša.

Vikend započinje u petak, 19. prosinca, koncertom Ivane Starčević i Matije Antolića koji će na Sceni Piano u 22 sata nastupiti u sklopu ciklusa Petkom prije ponoći. Idućeg dana u 11 sati održat će se inkluzivna projekcija animiranog filma Lisac i zečica spašavaju šumu u organizaciji Hrvatskog filmskog saveza. Film je prilagođen djeci s teškoćama senzorne obrade, ali i svoj djeci koja žele opuštenije kino-iskustvo.

Ostatak subotnjeg programa održat će se u 17 i 20 sati izvedbom Opijumske lađe slovenske umjetnice Neje Tomšič koja se kroz ritual ceremonije čaja, ručno oslikanu keramiku i pripovijedanje vraća zaboravljenim pričama o trgovini čajem i opijumom te kolonijalnim rutama i mehanizmima moći. Izvedba je dio novog programskog ciklusa Scene Ribnjak, Ribnjak o’regional – susreti bliskih scena, usmjerenog na nekonvencionalne autorske rukopise, suvremene izvedbene tendencije i forme oblikovane u geografski, jezično i produkcijski bliskom umjetničkom kontekstu.

Nedjelja, 21. prosinca, donosi dvije izvedbe ciklusa Pričam ti priču: ORAŠAR Teatra Poco Loco. U 10:30 i 11:30 sati održat će se koncertno čitanje bajke o Orašaru uz animirane ilustracije i glazbu. Poklon-vikend završava u ponedjeljak, 22. prosinca u 20 sati, reprizom predstave Hrvoja Korbara Napravi mjesta za _ u produkciji Studija Tres pas i Teatra VeRRdi. Polazeći od IKEA kataloga kao pop-kulturne ikone, predstava u apsurdističkom i ludističkom tonu promišlja stanovanje, identitet i izbor u svijetu koji nudi privid beskonačnih mogućnosti.

Više informacija potražite ovdje, a ulaznice su dostupne putem poveznice.

Ranija iteracija ove predstave nastala je kao ispitni rad redatelja Hrvoja Korbara na Akademiji dramske umjetnosti. “Šest godina kasnije, u koprodukciji Studija tres pas i Teatra Verdi, tim se vraća tom materijalu, proširujući ga novim tematskim cjelinama koje razvija u apsurdističkom i ludističkom tonu, baveći se pitanjima identiteta, stanovanja i konzumerizma”, stoji u najavi.

Redatelj predstave preuzima ikonografiju kataloga, uređenih interijera i marketinških slogana iz IKEA kataloga. Kako pojašnjava popratni rekst, “polazeći od IKEA kataloga kao pop-kulturne ikone – publikacije koja je generacijama sugerirala kako bi njihov život ‘trebao izgledati’ – predstava nas vodi na putovanje koje počinje pokušajem rješavanja stambenog pitanja, a završava u opsesivnoj potrazi za autentičnim postojanjem.”

Izvođački tim čine Maruška Aras, Rok Juričić, Nataša Kopeč i Iva Kraljević, autorica vizualnog identiteta, kostimografkinja i scenografkinja je Katarina Perić, dok glazbu i songove potpisuju Ivan Hlebić i Rok Juričić.

Više detalja o ulaznicama pronađite na službenoj stranici Scene Ribnjak.

Nadahnjujući se baštinom radijskog i kazališnog opusa Zvonimira Bajsića, RadioTeatar “posljednjih godina razvija specifičnu vrstu umjetničke intervencije u eteru i na sceni. Radio Voćarska sanjarski je program, program koji se odvija u paralelnom svemiru za koncentrirano slušanje i okupljanje susjeda svih generacija u zelenom, intimnom, kazališno-radijskom programu”, stoji u najavnom tekstu.

Tromjesečni program obiluje raznolikim aktivnostima od predstava, dvorišnog radija, slušaonica, radionica, zvučnih šetnji, a sve su namijenjene susjedstvu i publici svih generacija! Svečano otvorenje programa, 1. ožujka, obilježit će izvedba dječje predstave Drvo koje je pjevalo nakon koje slijedi koncert Jelene Miholjević i Mara Marketa. Nakon jutarnjeg programa i druženja, u nedjelju 2. ožujka će biti izvedena najdugovječnija predstava Radio Teatra – Hoerpspiel: mala igra za slušanje (i gledanje). Ove godine, uz postojeći dramski program, u goste stiže Teatar Verrdi s predstavom Školjka šumi Maruške Aras i Hrvoja Korbara, Cirkorama s monodramom Ratka Bokića Projekt 4,28 km/h te KunstTeatar i umjetnička organizacija Punctum s predstavom Jimmy Ćorak u režiji Ivana Plazibata i izvedbi Matije Čigira.

Ubit će predstavljena i nova zvučna šetnja Stube koje dobro zvuče, a u sklopu dječjeg programa održat će se radionica za djecu Patuljak Sluško, koja je temeljena na radio-igri pod vodstvom zvučne pedagoginje Ane Čorić. Program završava 24. i 25. svibnja Vikendom Radija Voćarska i cjelodnevnim druženjem uz predstave, radijski program, zvučne šetnje, koncerte i družionice za sve uzraste. O atmosferi progama koji se održao 2023. godine, možete pročitati u reportaži Marije Krstanović.

Svi programi odvijaju se u Mjesnom odboru Voćarska (Voćarska cesta 71) – uz iznimku zvučnih šetnji, koje publiku s određene lokacije uz pomoć zvuka vode prema Voćarskoj 71. 

Programi za djecu, kao i prateći kvartovski programi su besplatni, ali je obavezna prethodna najava putem obrasca (navedenog uz pojedini program na web stranici radioteatar.hr) ili putem maila: marketing@radioteatar.hr.

Ulaznice za predstave za odrasle iznose 6 eura, a moguće ih je osigurati preko platforme www.core-event.co.

Detaljnije informacije o programu pronađite ovdje. 

Riječ je o dramskom tekstu za djecu koji već svojim naslovom najavljuje vlastitu temu: neobičnost jezika i jezičnu neobičnost. Namijenjen je predškolskom i osnovnoškolskom uzrastu, a operira na dvije osnovne ravni: demonstrira golemu ulogu koju jezik ima u oblikovanju svijeta te uči djecu o vrijednosti i važnosti različitosti. Jezik nije samo tema, već se autorica njime koristi kako bi stvorila osebujnu i ludističku jezičnu partituru, “čime nas podsjeća književnost i kazalište za djecu itekako ozbiljan posao”, stoji u najavi.

U predstavi igraju Laura Čerina, Ema Šunde, Lidija Penić Grgaš, Josip Ledina, Igor Jurinić, Ivan Raffaelli i Luka Mihovilović.

Ulaznice je moguće kupiti ovdje.

Ovim se programom obilježava 60 godina radiofonskog teatra: na maloj Gavellinoj sceni, nekad Zagrebačkog dramskog kazališta u Frankopanskoj, početkom 60-ih godina prošlog stoljeća pokrenuta je Javna scena Radio Zagreba, na kojoj su glumci uživo, uz pratnju zvučnih efekata, izvodili radiodramske naslove. Neke od njih režirao je Zvonimir Bajsić, pa se i RadioTeatar osvrće na svojih 11 godina kazališnih susreta s medijem radija.

Trodnevni i središnji dio programa održava se od 15. do 17. listopada i uključuje koncerte Nine Bajsić i Kralja Čačka te tri predstave RadioTeatra koje će se moći pogledati u Gavelli od 19:30. Prva je na redu predstava Bajsove vrpce, posveta radu Zvonimira Bajsića sastavljena od fragmenata njegovih dramskih tekstova i radiodramskih i dokumentarnih emisija, kao i prema motivima Beckettova dramskog teksta Posljednje vrpce. U njoj nastupa Sven Medvešek uz pratnju pijanista Mara Marketa i tonmajstorice Magde Mas uz zvučne materijale Dina Brazzodura. Redatelj je Hrvoje Korbar, a dramaturginja Pavlica Bajsić Brazzoduro. Predstava je uokvirena koncertom Nina Bajsić trija koji će uključiti autorske skladbe Nine Bajsić uz pratnju pijanista Vida Hribara i violinistice Jasmine Šijan.

Program se nastavlja 16. listopada predstavom Hoerspiel: mala igra za slušanje (i gledanje), autorskim projektom Pavlice Bajsić Brazzoduro, koja govori o samim počecima radija. U Gavelli će je izvesti Jelena Miholjević, Sven Medvešek, Ivana Starčević, Matija Antolić, Ljubica Letinić, Igor Jurinić, Juraj Geci, Nina Bajsić, Dalibor Piskerc i sama autorica.

Posljednji dan, 17. listopada, uključuje predstavu Soundtrack za film koji nije snimljen beogradskog kantautora, pjesnika i slikara Kralja Čačka i zagrebačke pjesnikinje, kantautorice i dramaturginje Nine Bajsić koja o predstavi kaže: “Kroz zvučno-poetske vinjete dvaju gradova, kombinirajući glazbu, dokumentarni materijal i radiofonsku izvedbu, pratimo struju svijesti dvaju likova čija zajednička prošlost izvire iz skrivenih kuteva njihove svakodnevice.” Nakon predstave slijedi mini koncert Obrnuti red stvari u sklopu kojeg će Kralj Čačka uz Ninu Bajsić izvoditi svoje autorske skladbe.

Osim ovog trodnevnog programa Noći Radioteatra uključuju i programe u mjesnom odboru Malešnica, kao i nekoliko zvučnih šetnji, od kojih će ona pod imenom Ja tjeram krdo riječi – stopama Vesne Parun zatvoriti manifestaciju 25. listopada u 18 sati.

Organizatori naglašavaju da su za sudjelovanje u zvučnim šetnjama potrebne slušalice, a sve ostale detalje i informacije u vezi programa možete saznati ovdje.

Tomu je s jedne strane tako jer je redatelj Vladimir Gerić izuzetnom igrom koju je premijerno predstavio 18. ožujka 1969. godine naprosto iscrpio radikalnost Handkeova kazališnog modela u za to prikladnu trenutku, što znači da bi se postavljanje još jednoga takvog Kaspara nužno pretvorilo u njegova – poslužimo se Handkeovom aparaturom – kasparovskoga dvojnika: certificiranu urednu kopiju; varijantu ispražnjenu i od kakve jedinstvenosti. U nastojanju da se izbrusi i istakne takva će sekundarna konstrukcija na kraju neizbježno podlijeći pravilima koja su imanentna modelu Handkeova Kaspara; raspasti se na svoje brižno poslagane kotačiće i rasplinuti u kazališnoj memoriji kao tek jedna od svojih nebrojenih ontoloških mogućnosti. Sadašnji trenutak, dakle, nadilazi ili, bolje, obilazi radikalnost Gerićeva zahvata, tražeći da se materiji pristupi sukladno aktualnu kontekstu.

Drugi je razlog stanje obrazovnih institucija kazališnih profesija u RH, kao i predznanje, osviještenost i uopće dominantni kulturni identitet aktera mlađih generacija koji ulaze u taj sistem. Obrazovni sustav naime ne uspijeva pružiti čvrst i održiv teorijsko-metodološko-iskustveni oslonac kakav bi omogućio budućim kazališnim umjetnicima/radnicima da se nose s jednim modelom kao što je Kaspar, koji je u sebi eksperimentalan, ali na način da upotrebljava i naoko poštuje sva sredstva tradicionalnog dramskog teatra, pa dijelom i povijesno prokušane poetike. A istovremeno, nedostatak kvalitetne teorijsko-metodološke podloge u sustavu obrazovanja upravo uzrokuje to da se niz autorskih koncepcija (posebice onih slobodnijih i eksperimentalnijih jer je u njima autorski ulog nerijetko veći) počesto ne zasniva na utemeljenoj i sustavno proučenoj tezi, nego prije na sasvim proizvoljnu tumačenju općih mjesta u teoriji i kazališnoj povijesti ili pak na njihovu površnu i pomodnu kolažu.

Pisati o izvedbi Handkeova Kaspara pretpostavlja kao nuždu prvo se osvrnuti na sam tekst s obzirom na njegovu konfiguraciju unutar povijesti drame i kazališta. Ona je, ponovimo, takva da u sebe ugrađuje i primjenjuje tradicionalne dramske, odnosno anticipira tomu sukladne kazališne odnose; svaki element poznatog nam teatra (scenografija, kostimi, glazba, gluma itd.) postavlja na naoko pravo mjesto tako da je prepoznatljiv, ali svaki je od tih elemenata svojom duhovnom zaokupljenošću istovremeno izmješten i djeluje iz svojevrsne metapozicije. Prepoznajemo, primjerice, određeno jedinstvo dramske situacije i etape u razvoju lika koje naposljetku ne vode nikamo, kao ultimativan anti-Bildung, iako potencijalno zavode jednu struju gledatelja na misao kako će se ispričati neka priča ili uspostaviti Kasparov identitet. I tako treba biti jer ova Handkeova dramsko-epska lukava mješavina dolazi kao vrhunac totalnoga teksta u kojemu djelatnima i obaveznima postaju oni elementi koji su dosad, pa još i u njezinu prethodniku teatru apsurda, bili prilagodiv naputak za pričanje neke (makar i neispričive) priče. Handkeov sklop srozava priču na samo jedno od svojih izmještenih sredstava: ona je sastavnica u službi forme koja je svrha samoj sebi; ona je ovdje da podržava model koji se može ispuniti kakvim god elementima priče – metatekst u cjelini.

Mnogostrukost interpretacija koje proizlaze iz izlaganja takvoj materiji legitimna je pojava. Poznavanje plutajućeg podteksta: teorije medija, jezika i govornog čina, teorije i povijesti drame i kazališta, filozofije/ontologije itd. nužan je preduvjet za rad na postavi Handkeova teksta, iako uz caveat koji kaže da izvedba na koncu ne bi trebala ni sugestivno ni eksplicitno ukazivati i na koju od interpretacija (kakve će se neumitno izroditi u njegovoj pozadini) kao na njegovu pritajenu priču, odnosno svrhu. Upravo je u tome klopka u koju je upala inače pohvalna inicijativa redatelja Hrvoja Korbara, a zbog neprepoznavanja te klopke u medijima se o Handkeovu djelu, pa i o Korbarovoj inscenaciji, dosljedno piše kao o teatru apsurda. Umjesto toga, Handkeovo bi se djelo trebalo razumjeti kao korak dalje, posebna teatarska zbilja između svakodnevice i iluzije književne zbilje, kako će kod nas još 1980-ih naglasiti teoretičarka književnosti Smiljana Narančić Kovač u tekstu Kaspar i njegov protivnik, i čisto dramsko-scensko zbivanje oslobođeno od tereta dramske priče. U takvoj zbilji apsurd je, dakle, tek jedan od elemenata samodostatnog modela, kao što je govor govor, lik lik, scena scena, a medij teatra samo ogoljeni teatarski kod.

Problem je Korbarove inscenacije stoga u tome što jednu od mogućih interpretacija koja “iskače” iz Kaspara, a glasi da Handke “ukazuje na manipulativna svojstva jezika kao prostora koji oblikuje individuu na način kako bi ona što više odgovarala samom društvu” (citat s programskog letka) ili, parafrazom, da se procesom (m)učenja individui briše prvobitna autentičnost kako bi se “nadomjestila” naučenim obrascima, ustvari uzima kao temeljni putokaz za razumijevanje djela koje je očigledno lišeno tradicionalnih okova značenja, a time i za razumijevanje svoje inscenacije. Kao prvo, prvobitna, pa zatim izgubljena ili čak nadomještena autentičnost koju Korbar navodi i koja nadalje vodi publiku pretpostavlja da je autentičnost nekada postojala, što Handkeov tekst cijelo vrijeme dovodi u pitanje onemogućavajući subjektu da dokaže kako je zaista nekoć bio taj “netko drugi”, odnosno autentičan primjerak ljudskoga bića. Kao drugo, razvidno je da iz pozicije Handkeove čiste forme kojoj je ispuna samo pričanje (ne priča!), odnosno koja bi trebala biti ponad diskursa teatra apsurda, cijeli ovaj pristup djeluje kao korak unatrag, svođenje očekivanja publike na subjektivno odabranu koherentnu interpretaciju, dok se istodobno, paradoksalno, relativno doslovno, iako pomalo površno i isprazno, upotrebljava Handkeov strogi model, direktan i precizan poput manifesta.

Preciznost i drskost koja proizlazi iz djelatnih didaskalija Handkeova teksta, a koje istodobno upućuju na to kako treba izvoditi i omogućuju tekstu da se sam sebi prividno objasni, zaista je najbolje slijediti ako se želi ostati vjernim Handkeovu modelu. Drugim riječima, izuzimanje ili banaliziranje jednog od izražajnih sredstava koji čine Handkeov model veći je propust od izuzimanja sadržajnog aspekta toga sredstva (npr. neke rečenice). Dva su stoga scenarija: ili slijediti postojeći model ili uprizoriti sasvim novi model koji se na Handkeov nadovezuje, ali ga ni u kojem aspektu ne pokušava kopirati. Upravo zbog toga velika je šteta što Korbar nije ostvario ono što je prvobitno najavljivao: izvedbu inspiriranu Handkeovim otklonom od tradicije i onog što se smatralo općeprihvaćenom ulogom drame i kazališta (da prenosi priču ili se žali kako joj to ne uspijeva); izvedbu koja tematizira algoritam, arbitrarnost i prolaznost kakva je u pozadini sistema jezika, govora i drugih sadržaja interneta. Pa makar ga taj smjer odveo u pričanje priče, a ne u tematiziranje sistema samoga s naglaskom na njegova (a time neophodno i kazališna) sredstva, pokušaj bi vjerojatno bio dostojniji doba u kojemu se sada nalazimo. Naprotiv, dogodila se inscenacija naoko doslovna, malo osvježena, iako ne bez truda obrađena Handkeova izvornoga teksta, samo bez dostatna kritičkog aparata koji bi omogućio njegovo razumijevanje u više različitih konteksta ili izvan svakoga izvandramskoga konteksta – kao čistog agona Kaspara i jezika.

I dok Korbarova sinteza slijedi razvojne etape Handkeova Kaspara, u tome se najviše oslanja na glumu, kostim i koreografiju (pritom valja istaknuti nevjerojatnu fizičku spremnost, izdržljivost i koncentraciju, odnosno posvećenost Borisa Barukčića kao Kaspara), dok glazbu/oblikovanje zvuka, scenografiju i uopće mizanscenske mogućnosti zanemaruje ili postavlja u siguran okvir kakav je nudila stara kazališna paradigma – ona koja navedene elemente stavlja u službu kulise i priče, umjesto da ih, prema uvodno objašnjenu modelu, nadredi priči samoj. Barukčićev uvodni ilinx – njegova doslovna vrtnja oko sebe samoga, koja je naposljetku pripomogla stjecanju jezično uvjetovane percepcije i uspostavi kontrole negacijom bilo kakve autentičnosti, jedan je od uspjelijih postupaka, dok je odnos akcije/reakcije između njega i “nagovarača” djelovao kao nepovezana i nepromišljena paralelna reprodukcija iskaza iz Handkeova teksta. Barukčić je, ipak napuštajući Handkeovu predloženu masku, koja bi donekle trebala karikirati njegov prevladavajući izraz čuđenja, naime, bio najbolji kada je na sceni bio sam, u svakome smislu prisutnosti. Takav je dojam ostavljala i interakcija s troje preostalih Kaspara: umjesto da su se Kaspari postupno integrirali u tijelo izvedbe, a zatim i raspadali kao posrnule kopije, bruseći, divljajući i nadalje izmještajući instrumentarij pozornice, usput eksplicitno ukazujući na sebe same kao na utjelovljenu “mogućnost”, oni su se u relativno urednoj formaciji i koreografiji prikazali kao komentatori ili produžetak onih istih nagovarača, nepotrebna sjena Barukčićevoj solo izvedbi (naravno, na konceptualnoj razini – glumačku i tehničku spremnost u slučaju Lucije Dujmović, Andreja Kopčoka i Romana Nikolića također valja pohvaliti). Dakle, iako bi interakcija između Kasparā trebala postojati, nju bi valjalo ostvariti na razini akcije i reakcije, tako da se oni ipak nadaju kao zasebni elementi u distanci jednoga prema drugima.

Činjenicu da je dramski tekst zapravo metatekst, a na djelu stvaranje “posebne kazališne zbilje”, kako će reći Narančić Kovač, te inherentnu potrebu da se takav status u izvedbi ogoli Handke je sugerirao aficiranjem publike na sljedećim metarazinama (naravno, kao sredstvom, ne kao svrhom predstave): manipulacijom zvukom zvona za pauzu, reprodukcijom tehničkih obavijesti o predstavi na zvučnicima, pa i uključivanjem zvučnika koji odašilju određeni sadržaj predstave i u prostorijama izvan same dvorane ili čak kazališta itd. Takvi su mehanizmi ovdje uglavnom izostali, kao i na razini scenografije, koja je, umjesto proizvoljnosti i upućivanja na sebe kao na element (svakoga) kazališta, odavala dojam sređenosti i kulise s kojom se slabo ulazilo u spomenuti tip interakcije.

Važan aspekt teksta Kaspara nadalje je zvučna dramaturgija/dramaturgija zvuka, koja ne pretpostavlja samo masovnomedijsku ispražnjenost i artificijelno zvučanje iskaza (i koja je ovdje bila toliko oprezno i neinventivno izvedena, bez, primjerice, poigravanja izvorom zvuka ili tehnikama različitih medija), nego i zvučni ekvivalent proizvoljnim iskazima koje niže sam Kaspar. Glazba skladatelja Ivana Josipa Skendera, iako uredna i relativno sugestivna kao i većina elemenata u ovoj inscenaciji, također je bila u službi navučene priče, umjesto da eksperimentalno agira i reagira na ostale elemente izvedbe, primjerice na (nažalost neostvarene) zvučne ekscese Kasparā dvojnikā. No, izvedba je ipak imala i jedan vrlo uspjeli, središnji moment, koji je, doduše, izravno pozivao na interpretaciju, ali u vrlo uspješnoj maniri (kakva se možda mogla dosljedno provoditi u nekoj zamišljenoj, neostvarenoj Korbarovoj koncepciji, ne toliko ovisnoj o Handkeovu izvorniku) jer je samo na razini intonacije i gromoglasnog ponavljanja jedne riječi – a to je riječ rat – aficirao sva očekivanja i znanja publike o ratu, kao i osjećaje koji se daju izlučiti iz navedene riječi. Time je uspješno afirmirao Handkeovu tezu prema kojoj za poimanje određenih koncepata nije potrebna rečenica nego samo riječ jer ona poput nadređena pojma već implicitno sadrži sve ostale elemente neophodne za njezino uredno, kulturno uvjetovano razumijevanje.

Na koncu, cijela bi ova Korbarova izvedbena konstrukcija bila legitimna (iako ne nužno i uspjela) da se ne zove, odnosno ne reklamira kao Kaspar Petera Handkea. U zbrci preliminarnih najava novoga koncepta inspiriranog Handkeom, zatim očitih pokušaja da se iz kojih god razloga Handkeov koncept ipak slijedi, ali da mu se istovremeno neprestano pokušava izmaći, pa do gotovo očitog autorskog statementa – projekcije kadrova Gerićeva Kaspara na komadu scenografije kao videozidu – jasno je da se uvodna razmatranja o neutemeljenu eklekticizmu kazališnih pristupa, čak i kada oni djeluju vrlo konvencionalno i ziheraški, i u ovoj predstavi potvrđuju. Nadalje, projekcija Gerićeva Kaspara, između ostaloga, navodi na pitanje radi li se o svojevrsnu hommageu, no bio on to ili ne, u svakom je slučaju deplasiran kao postupak jer se u Handkeov diskurs nikako ne uklapa, a ni izvan njega nije do kraja domišljen i dosljedno proveden.

Nešto je postalo nemoguće: nešto je drugo postalo moguće, završit će predstava proizvoljnim preuzimanjem iskaza negdje usred Handkeova teksta, i, kao postupak, to će biti opravdano jer nije važno čime je i kojim redom izvedba Handkeova(!) Kaspara ispunjena. No, na razini konceptualizacije i sadašnjega konteksta jasno je kako je ponovna inscenacija Handkea u maniri Gerićeva Kaspara zaista postala nemoguća, a adekvatna, učinkovita te i dalje potrebna odgovora na nju još uvijek, nažalost, nema.