Uz obnovu zgrade kasni i plan upravljanja Kinom i njegovim programskim sadržajima koji je, prema Programu razvoja kulture, trebao biti izrađen do 2025. godine. Prostor je nakon zatvaranja kina dan na upravljanje Kulturno-informativnom centru, javnoj ustanovi koja je i partner Gradu na EU projektu Novo Kino Europa – unaprjeđenje javne kulturne infrastrukture. KIC-ova uloga u Kinu Europa za sada je definirana upravo tim projektom – iz Grada objašnjavaju da je “vezana uz program, različite usluge poput digitalne platforme i javne komunikacije”, i to u svrhu ostvarenja pokazatelja koje projekt predviđa u roku pet godina od otvorenja. Širi model korištenja i upravljanja, dodaju, tek treba definirati.

Kako je u razgovoru za Kulturpunkt podijelio ravnatelj KIC-a Hrvoje Hribar, odgovor o budućnosti djelovanja Kina Europa će “dijelom dati praksa, a dijelom slovo strategije audiovizualne djelatnosti Grada Zagreba, koja je u fazi nastajanja, a zatim javne rasprave”. Što se samog modela upravljanja tiče, trenutačno postoji nekoliko različitih scenarija, a Hribar pretpostavlja da će “uloga KIC-a biti značajna u takozvanoj beta fazi, tj. fazi stavljanja pogona u funkciju”, dok daljnji razvoj upravne strategije “ovisi o reformi i razvoju modela upravljanja kulturnim ustanovama u gradu Zagrebu u cjelini”. Potreban je, dakle, još niz opsežnih koordinacija, dokumenata i strategija koje će definirati daljnji rad Kina kroz dulji period.

Hribar je također zadužen za planiranje programskog sadržaja u sklopu projektnog tima Kina Europa, a taj će sadržaj, kaže, također uvelike ovisiti o povezanim kulturnim strategijama. “Europa/Balkan je reprezentativni prostor koji prirodno udomljuje tri velika i nekoliko manjih zagrebačkih festivala, domaće, regionalne i europske premijere, inauguraciju kapitalnih domaćih restauracija – mjesto s kojeg se lansira repertoar hrvatskih neovisnih kina objedinjenih u mrežu kojoj treba novi poticaj i nova organizacijska energija”. Ta je mreža danas, kako Hribar ne skriva, “prilično potrgana intruzijom američkog komercijalnog filma i manjkom odlučnosti u provođenju normativne nacionalne strategije”, a njezino obnavljanje je posao koji, smatra, predstoji HAVC-u i samoj mreži. 

Zadaća Europe je i da dijelom funkcionira kao repertoarno kino za nove domaće i europske naslove, što je, kako naglašava Hribar, “značajni izazov, s obzirom na monodvoranski karakter koji je zadan arhitektonskim planom i na opće stanje s publikom, kojoj će biti potrebni snažni poticaj i suradnička aktivacija drugih ekrana na području grada”.

U posljednjem desetljeću, porast kulture cineplexa, utjecaj pandemije i zatvaranje vrata ključnih kinoprikazivača poput Europe simultano su utjecali na navike gledateljstva, ali i ponude na ekranima Zagreba. “Zlatnih” 2010-ih, Kino Europa funkcioniralo je kao pravo suvremeno art kino u kojem su se prikazivali novi autorski filmovi iz selekcija Cannesa, Berlina, Sundancea te drugih većih međunarodnih festivala. Pritom je fokus često bio na francuskoj, njemačkoj, skandinavskoj i balkanskoj kinematografiji, tj. neholivudskom filmu. Radilo se, dakle, o kinu koje je pratilo suvremenu filmsku umjetnost izvan domene mainstream naslova američke hiperprodukcije.

Lokalnu je ponudu upotpunjavao Tuškanac, orijentiran više prema filmskoj baštini, repertoarima velikih imena poput Ingmara Bergmana i Federica Fellinija te ciklusima koji su davali pregled određene nacionalne kinematografije ili filmskog pokreta. Kinoteka je kombinirala ta dva pristupa te prikazivala repertoarne klasike, ali i nove naslove autorskog filma i programe nacionalnih kinematografija, uz selekciju novijih popularnih naslova. U kontekstu zatvaranja i privremenog izmještanja ključnih gradskih kino dvorana, ulogu alternativnog prostora odigralo je KIC-ovo Surogatkino, u kojem se smjestilo i Dokukino, specijalizirani program koji od 2012. godine vodi Restart, a posvećen je dokumentarnom filmu, posebice onom s angažiranim i društveno relevantnim temama, uz redovite razgovore s autorima.

Govoreći o odnosu Kina Europa prema drugim kinoprikazivačkim prostorima u gradu, Hribar ističe da su programi Surogatkina različitih profila i ciljane publike od onih koji će biti dostupni u Kinu Europa. KIC-ov program je, kaže, “po karakteru komoran i ekspertski, rijetko koji naslov se u programu ponavlja, a kad se ponavlja, ne ponavlja se u repertoarnom kontinuitetu” te kao takav nije prenosiv u dvoranu od 400 mjesta. S druge strane, ni takva velika, “ceremonijalna dvorana” ne može samostalno zadovoljiti sve potrebe bez druge, manje dvorane, koja “produžuje život filma u drugoj fazi javnog prikazivanja”. Ta dva prostora su, zaključuje, komplementarna, ali ne i međusobno zamjenjiva jer su različitih programskih profila.

Ključan aspekt će predstavljati i interes publike, a i najavljena obnova Tuškanca: “Budući da će Europa biti otvorena puno prije kina Tuškanac, koji je profiliran kao Surogat-Kinoteka, izvjesno je da će prvih sezona Hrvatski filmski savez, tj. Tuškanac u gostima biti značajni programski partner, a zatim, kad se Sloboda (originalno ime Tuškanca, op.a.) digne iz ruševina, slijede nove okolnosti. Prikazivački život filma ovisi o brutalnoj vrsti demokratskog odlučivanja koje je u rukama publike, a život prikazivačke institucije ima istu vrstu sudbine. Projekt će biti uspješan u onoj mjeri u kojoj će uspjeti reformirati navike publike, kako god mi bili progresivni ili konzervativni u izboru upravnog modela.”

Planirana digitalna platforma pritom je zanimljiv dodatak upravo u smislu promjena u navikama publike, a posebno s obzirom na to da umjetnička organizacija Zagreb Film Festival, prethodni upravitelj Kina Europe, već vodi streaming platformu Croatian film. Također je 2020. vodio i platformu Kino Europa Online kako bi “umanjio prazninu nastalu prekidom programa”. No ZFF zasad neće biti uključen u rad obnovljenog kina, a ni platforme. Kako navode iz Grada, nova platforma će “omogućiti gledanje filmova putem pretplate podržane mobilnom aplikacijom. Programiranje je u fazi javne nabave, a početak razvoja platforme očekuje se u drugoj polovici ove godine.”

Kako razjašnjava Hribar, neće se raditi o platformi šire namjene kao što je Croatian film. Nova Europa online će služiti kao “pomoćno sredstvo ograničenog dostupa repertoaru, ograničeno na osobe s posebnim potrebama, takvima kojima je fizički dostup ograničen te na druge dislocirane korisnike”, uz napomenu da je uzor bio norveški model ograničene online distribucije kino-repertoara.

Iz svega navedenog, možemo zaključiti da će šire gradske audiovizualne i kulturne strategije, zajedno s planom upravljanja Kinom Europa, morati uzeti u obzir ove programatske odnose između različitih kino dvorana te konsolidirati ukupnu ponudu kako bi privukla novu generaciju gledatelja_ica. Nemala uloga Kina Europe, povijesno i danas, pritom će potencijalno moći poslužiti kao orijentir koji bi gradu vratio kinematografski život kakav njegovi prostori zaslužuju.

Tekst je objavljen u sklopu projekta Kulturni hodogram, sufinanciranog potporom male vrijednosti Grada Zagreba za proizvodnju i objavu programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama.

Kratku povijest KIC-a iznio je njegov trenutni ravnatelj Hrvoje Hribar, a posjetiteljima su se obratili i zamjenik zagrebačkog gradonačelnika Luka Korlaet te autorica koncepta izložbe Jelena Pašić. Hribar je najavio i javno dostupan digitalni arhiv KIC-a u kojem je okupljena dokumentarna građa više od šest desetljeća kulturnog djelovanja Centra.

Postav izložen u Galeriji Forum sastoji se od fotografija iz razdoblja između 1965. i 1985. godine i popratnih tekstova koji situiraju KIC u lokalni kontekst u vrijeme socijalističkog modernizma. Izložbu, koja digitalni arhiv nastoji prikazati u analognoj izložbenoj formi, oblikovale su dizajnerica Petra Milički i arhitektica Iva Maria Jurić, prema konceptu Jelene Pašić.

Pašić je u govoru povodom otvorenja istaknula kako je ovom izložbom obilježeno razdoblje u kojem su umjetnost i kultura imali jasnu društvenu ulogu zbog čega je KIC-u “od samog početka bila važna riječ – pisana, govorna, razmjena, komunikacija, dijalog. Za ovu prigodu, prva dva desetljeća odlučili smo akcentuirati kroz mali narativ koji na primjeru KIC-a i Galerije Forum pokazuje kako se taj dijalog odvijao i tko su bile ključne figure na tadašnjoj sceni.”

Osim arhivskih fotografija i tekstova izloženih u Galeriji Forum, u Galeriji na katu KIC-a predstavljena je kompilacija materijala iz arhiva Hrvatske radiotelevizije koja sažima programsku djelatnost KIC-a i Galerije Forum od sredine šezdesetih do osamdesetih godina. U izložbu je uključena i radijska instalacija sastavljana od komentara i iskaza umjetnika Ede Murtića, Đure Sedera, Zlatka Price, Koste Angelija Radovanija, Ferdinanda Kulmera i Ivana Kožarića. Multimedijalni dio izložbe oblikovali su montažerka Klara Šovagović i oblikovatelj zvuka Luka Gamulin.

Programom povodom šezdesete obljetnice KIC je predstavio dio svoje povijesti kroz izložbeni postav i digitalni arhiv, podsjećajući na ulogu Centra u kulturnoj sceni Zagreba. Izložba ostaje otvorena do 31. siječnja, a Jelena Pašić poručila je posjetiteljima da ju razgledaju i dozvole da ih obuzme arhivska groznica.

Inicijativu je moguće podržati potpisom putem formulara, a priopćenje naslovljeno Vlada mora spriječiti svako ugrožavanje umjetničkih i novinarskih sloboda – nema “ravnopravnijih”, Ustav vrijedi za sve u nastavku prenosimo u cijelosti.

“Sloboda stvaranja i sloboda mišljenja i govora, do jučer pretpostavke hrvatskog društva, uzmiču danas pred nasiljem različitih vrsta. Te slobode su u Benkovcu nedavno osporene, a zatim i oduzete  onima kojima ove slobode znače egzistenciju. Ljudima koji od kulture žive, kao stvaratelji, promotori i tumači. A još više i važnije, te slobode su oduzete rastjeranoj publici.
 
Pobjednik Pulskog festivala, film Mirotvorac i decenijski kazališni uspjeh Teatra &TD, predstava  Mrzim Istinu proglašeni su tijekom uličnih nemira nepodobnim djelima, a zatim je njihovo izvođenje onemogućeno. Prvo u Benkovcu a zatim, dijelom i u Zadru.

S djelima i njihovim autorima nisu odbačeni samo njihovi lokalni promotori, pregažene su sve one institucije Države koje su ova djela u razvoju i nastajanju prepoznale i podržale, sav javni trud zajednice da se u oskudnim okolnostima za kulturu omogući nastajanje onog najvrjednijeg – kulturnog blaga i buduće ostavštine, među koje pripadaju i gore spomenuta, osporena djela.

Nagrađena djela ne mogu biti dostupna samo povlaštenima zbog mjesta življenja, jer je u Izvorišne osnove Ustava upisana briga za kulturni napredak svih, a ne samo stanovnika velikih gradova.

Zauzimamo se tim povodom za ono daleko najranjivije: za slobodu i pravo stanovništva koje živi u zanemarenom području – neposredno prije, za vrijeme i poslije rata opustošenom  mržnjom – a zatim u miru, nemarom javnih vlasti i zaboravom. Sloboda da se govori jezikom kulture, pa i onda kada govori onaj koji se ne dopada trenutnoj javnoj administraciji, temeljna je sloboda uređenja kojeg podrazumijevamo pod Republikom.

Osuđujemo fizičko nasilje prema novinarki Meliti Vrsaljko u Benkovcu, predsjedniku Multimedijalnog instituta Petru Milatu u Korčuli te prijetnje predsjedniku Antifašističke lige RH Zoranu Pusiću od 11. srpnja, predsjedniku Srpskog narodnog vijeća Borisu Miloševiću, 21. srpnja, ravnatelju KIC-a Hrvoju Hribaru te prijeteće grafite ispisane nadomak stana nagrađivanog spisatelja Miljenka Jergovića i svima drugima koji su na udaru zbog svog javnog rada i javnog izražavanja vlastitog mišljenja.

Slučaj koji nas je pokrenuo nije akademski ni strukovni problem niti se na njega osvrćemo na akademski način. Posrijedi je opstanak temeljnih mjerila, i zastoj tzv. državnog aparata, koji ne umije ili više ne može zaštititi temeljne pretpostavke društva: red i mir, ustavni poredak. Tako počinje kraj jedne Države. Možda ne kraj svake i svakakve države no svakako kraj Republike.  Jedinog državnog oblika u koji vjerujemo.

Želimo živjeti u zemlji gdje se borimo za Hrvatsku svih nas. Zato očekujemo reagiranje i solidarnost struke i promptno reagiranje Vlade na pojavu svake ugroze umjetničkih, novinarskih i znanstvenih sloboda.

Pozivamo Vladu da prestane omalovažavati prijetnju demokraciji, okviru od kojega sama zavisi.

Dio veteranskih grupacija koje vjeruju da govore glasom svih sudionika davne oružane obrane  misle da umjetnička djela koje stvaraju hrvatski umjetnici nisu u skladu s Deklaracijom o Domovinskom ratu. Njihovi su istupi bučni, ponekad i agresivni te pokazuju činjenično nepoznavanje umjetničkih djela na koja nasrću, zahtijevajući pritom prava koja im ne pripadaju i koja nisu utemeljena na Ustavu ili zakonima, već neka – posebna. Spomenuta Deklaracija utvrđuje pravnu definiciju oružane borbe za slobodu, a  tu slobodu  definira kao slobodu demokratskog života, pluralizma i prava na  građanske i kulturne  slobode, s mirom kao krajnjim ciljem borbe.

Odgovaramo ovim priopćenjem na događaje, na djelovanje i nedjelovanje koje nipošto za cilj nema Mir. Reagiramo na razaranje osnovnog društvenog okvira u kojem smo do sada kao kulturnjaci, znanstvenici, aktivisti, novinari i  javne osobe pokušali pridonijeti.

Apeliramo na Vladu i političku klasu u cjelini (hvala iznimkama) da razaberu rizik koji preuzimaju nedjelovanjem: zastojem sustava, šutnjom institucija, strahom političkih vođa i pasivnošću državnih medija.

Pridružite nam se.

Uvjereni smo u snagu Republike.”

Kaja ubit ću te, knjiga snimanja u izdanju HDA (urednik Mladen Burić) povod je za susret s nedavno obnovljenim djelom, Mimičinim idejama, suradnicima i tumačima. 

Uz fotografije i kratki kinoklubaški dokumentarac (making off) koji je realizirao Lordan Zafranović, asistent Vatroslava Mimice, svaki sugovornik će publici projicirati odabrani insert ovog domaćeg klasika, te podijeliti svoje razloge. Poseban gost (na ekranu) bit će Sergio Mimica, koji se javlja sa svog filmskog seta na drugom kontinentu.  

U razgovoru sudjeluju producent Ljubo Šikić, filmski arhivist Mladen Burić, filmolog Bruno Kragić i redatelj Hrvoje Hribar.

Nakon razgovora, druženje se nastavlja uz mogućnost kupovine knjige po promotivnim cijenama.

Ulaz na promociju i razgovor je slobodan.

Zatvaranje je uslijedilo nakon što je Grad Zagreb kao vlasnik prostora obavijestio zakupca Zagreb Film Festival na čelu s Borisom T. Matićem o isteku desetogodišnjeg ugovora. Reakcije javnosti nisu bile burne samo zbog promjene upravljačke strukture, već upravo zbog zatvaranja omiljenog gradskog kina. Tadašnji pročelnik Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu grada, Damir Lasić, naveo je da je do toga došlo zbog “nužne obnove dotrajalog objekta”. Utvrđeno je da zgrada prokišnjava, da otpada žbuka, inventar i oprema su dotrajali, a kotlovnica radi na lož ulje i cijeli energetski sustav nije bio adekvatan za daljnje korištenje. Iz ZFF-a su tvrdili da je obnova u tijeku te da im Grad ignorira zahtjeve za produljenjem ugovora o najmu na razdoblje tijekom kojega bi te zahvate proveli u potpunosti. U pobuni koja je uslijedila nisu bili usamljeni; organizirali su se prosvjedi, strepili smo od privatizacije, slušali smo istupe kulturnjaka i opozicijskih političara, a usprotivila se čak i neslavna ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek. 

“Zatvaranje je bilo opravdano. Kino je bilo u izrazito lošem stanju i ispod svih standarda korištenja”, reći će nam Alan Braun, viši predavač na Arhitektonskom fakultetu na kolegijima iz područja obnove i zaštite graditeljskog nasljeđa, trenutno voditelj obnove kina. 

Braun ističe da nisu bili osigurani niti osnovni sigurnosni uvjeti. Iz gledališta to možda nije bilo vidljivo, kaže, no čim bi se zašlo u pomoćne prostorije, bilo je razvidno koliko je krov zaista prokišnjavao i u koliko su lošem stanju bili svi instalacijski sustavi, izloženi neadekvatnim klimatskim uvjetima. K tome, nije postojala odgovarajuća zaštita od požara niti vatrodojava, nije bila dobro riješena evakuacija niti pristup osobama smanjene pokretljivosti. “Ukratko, zatekli smo cijeli niz problema, a sve zato jer se zgradu godinama nije održavalo i nije se u nju sustavno ulagalo”, kaže Alan Braun. 

Europu je već dan po zatvaranju od pogleda zaklonila skela. Bez radnika na njoj, bez radova, bez elaborata i bez projekta, stajala je skela tamo puna tri mjeseca. Pisao je tada Večernji list kako je prema rješenju Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode Grad bio obvezan unutar 120 dana od zatvaranja predstaviti dokumente za daljnju sanaciju, što bi bilo najkasnije do rujna 2019. godine. To se nije dogodilo. Tek krajem 2019. godine Zavod za arhitekturu Arhitektonskog fakulteta na čelu s Alanom Braunom potpisuje ugovor s Gradom Zagrebom o izradi projekta obnove i sanacije kina Europa. U proračunu za predstojeću godinu, pak, predviđenih sredstava za provedbu radova nema. Gradonačelnik Bandić je tvrdio da novca ima, no koliko i kako raspodijeljenog, nije bilo poznato. Potom započinje izrada arhitektonskog snimka postojećeg stanja i konzervatorskog elaborata. Zgrada kina nalazi se otprije pod trojakom zaštitom: sama zgrada s dvorištem zaštićena je kao pojedinačno kulturno dobro (Z-3929), zaštićen je urbano-arhitektonski sklop unutar kojega se nalazi omeđen Masarykovom 10, Varšavskom 3-5 i Prolazom sestara Baković (Z-4753), a sve to dio je Kulturno povijesne cjeline Donjeg grada (Z-1525).

Vladalo je opće mišljenje da se program mogao održavati dok zaista ne krenu radovi na obnovi, a pogotovo s obzirom na to da su bez prostora ostali mnogi festivalski programi poput ZFF-a, Animafesta, Subversive film festivala, ali i drugi kulturni događaji koje je kino udomljavalo. Da je upravljanje gradom u mnogočemu bilo drugačije, postojala bi mreža institucija koje bi na sebe barem dijelom mogle preuzeti programe Europe dok traje obnova.  No za izradu konzervatorske studije i elaborata potrebno je napraviti detaljnu snimku postojećeg stanja, što znači osloboditi prostor od inventara i opreme, sondirati građevne elemente, pristupiti krovnoj konstrukciji, skinuti završnu obradu zidova i podova, a to se ne može odvijati usporedno s kino programom. 

Početkom 2020. godine Bandić dodjeljuje kino na korištenje Kulturno informativnom centru (KIC) kojem je tada bio ravnatelj Petar Bujas, uz obrazloženje da se radi o ustanovi čija djelatnost obuhvaća “prikazivanje filmova odnosno audiovizualnih djela, organizaciju tribina, promociju knjiga i drugih kulturnih priredbi”. Krajem ožujka 2020. godine dogodio se potres koji nas je sve podsjetio kako su sve te nama drage i zaštićene kuće u središtu grada uistinu krhke, građene ispod suvremenih standarda i potencijalno opasne za korištenje. “Popodne na dan potresa sam bio u kinu”, prisjeća se Braun: “Ozbiljnijih oštećenja nije bilo, iako je zgrada svojom geometrijom vrlo nezahvalna po tom pitanju. Poput kutije je, bez poprečnih ukruta, osim gledališta, no i ono počinje dosta duboko u odnosu na dimenziju kuće i postavljeno je zapravo vrlo nisko. Sreća je bila u tome što je smjer potresa bio sjever-jug. Da smo imali potres istok-zapad, došlo bi do većih problema.”

Do kraja 2020. godine napravljena je snimka postojećeg stanja i dovršen je konzervatorski elaborat. Projekt obnove i sanacije pročelja bio je tada u završnoj fazi. Na javnom predstavljanju Braun je najavio povratak izvornog izgleda kino dvorane. Naime, ispod bijele boje štukatura koje pamtimo s obodnih zidova u interijeru, otkriven je bogat kolorit. Ukrasi su, kaže, dijelom bili i pozlaćeni. Namjera je u cijelosti poštivati oblikovanje Srećka Flörschutza, arhitekta koji potpisuje, između ostalog, i brojne kuće u središtu grada pa i onu obraslu bršljanom na istočnoj strani Mažuranićevog trga.

“Europa je jedna od rijetkih sačuvanih kino dvorana tog razdoblja. I vrlo je ambiciozno zamišljena”, govori Braun. Kino pod imenom Balkan Palace počinje s radom 8. travnja 1925., prikazivanjem filmova Dalmacija, zemlja sunca i Nibelunzi. Sagrađeno je u godinu dana. Sto godina kasnije, u četiri godine ga još nismo obnovili. 

Kino dvorana bila je dio stambeno-poslovnog bloka trgovca Adolfa Müllera. Skupivši kapital trgovanjem mješovitom robom i gostionicama, Müller ga je  uložio u otvaranje ciglana, a kultura je pratila industriju. Müller prvo otvara kino Helios (današnje kazalište Gavella), da bi potom objedinio to i tada postojeća kina Apollo (danas kazalište Kerempuh), Union (kasnije poznatije kao kino Mosor) i Uraniju (danas polivalentna dvorana i prostor arhitektonskog studija 3LHD) u poduzeće pod zajedničkom upravom. Müller kupuje zemljišta u Varšavskoj i Masarykovoj ulici i na temeljima male kino dvorane u vlasništvu Ćirilmetodskih zidara gradi današnje kino Europa.

Projektirajući taj složeni sklop, koji do danas udomljuje poslovne prostore, stanovanje, kino, Flörschutz projektira pješački prolaz kroz parcelu, zvan Miškecov, a službeno sestara Baković, jedan od čudesnih, intimnih zakutaka Zagreba, sam vrijedan zaštite. Vanjsko je pročelje dijela sklopa prema Masarykovoj ulici, kao i interijer foajea kina, uređeno u stilu neoklasicizma; sjetit ćete se masivnih stupova i skulptura koje se obilazi pri usponu ka gornjem foajeu nazvanom u čast osnivača. Kino je poslije rata nacionalizirano, da bi nakon 1991. došlo pod vlasništvo Kinematografa, a onda Grada Zagreba. Godine 2021. Grad je ishodio prvu dozvolu i započela je obnova pročelja, koja je i završena, a troškovi za tu obnovu, izradu projekta, projektantski nadzor, prethodno provedeno ispitivanje konstrukcije i izradu konzervatorskog elaborata iznosili su oko 650.000 eura. 

Skidanje završnog sloja pročelja ogolilo je srž Zagreba, podsjetnik da smo i u najraskošnijim gradskim dvoranama ipak još duboko malograđani. Naime, vlasnici ciglana Mülleri izgradili su svoj reprezentativni blok koristeći i opeku starog malog kina. “Našli smo ugrađene tri vrste cigle”, kaže Braun te objašnjava kako nije problem što je ta cigla bila polovna, već što je njezina kvaliteta daleko ispod očekivane od velikih industrijalaca, k tome vlasnika ciglane. “Više se ulagalo u dojam i interijer, nego u konstrukciju”, dodaje. To je u obnovi iziskivalo i izvođenje neplaniranih ojačanja same ovojnice. Krajem 2022. je ishođena i dozvola za cjelovitu obnovu.

Grad je u međuvremenu preuzela nova vlast kojoj je otvaranje kina Europa bio jedan od glavnih strateških ciljeva u kampanji. I gdje stvar stoji? S obzirom na iskustvo potresa, nova vlast inzistira na osiguranju statičke sigurnosti zgrade, što nije bilo predviđeno u projektu dogovorenom krajem 2019. godine, no sada jest posljednjim, finalnim i zahtjevnim projektom koji nije invazivan prema izvornoj gradnji. Usvojenim projektom se predviđa i zamjena krovnog pokrova, uspostava izvorne tlocrtne dispozicije unutrašnjosti, odnosno uklanjanje naknadnih pregradnji, restauracija zidnih, stropnih i podnih obloga te interijerske opreme, obnova sustava vodovoda i odvodnje, potpuna zamjena elektrotehničkih instalacija, sustava grijanja, hlađenja i ventilacije te osiguranje pristupačnosti osobama smanjene pokretljivosti.

Najavljuju i osuvremenjivanje kina – visoku razinu ozvučenja i projekcije, titl i slušalice za osobe oštećenog sluha, a predviđeno je i postavljanje punionice za električne bicikle ispred kina.

Koliko će nas sve to koštati? Iz Grada navode kako prema trenutnim procjenama ukupan iznos za obnovu i nabavu opreme iznosi oko 10 milijuna eura s PDV-om. Plan je financirati obnovu iz EU fondova, kredita Europske investicijske banke i gradskog proračuna. Razgovarali smo o tome s novim ravnateljem KIC-a Hrvojem Hribarom: “Upravo se dovršava prijava na natječaj za obnovu kulturne infrastrukture. Predviđeni izvor sredstava je Europski strukturni fond, a provođenje koordiniraju tijela Vlade Republike Hrvatske.” No ako ne prođe sufinanciranje, Grad je spreman osigurati sredstva, potvrdili su nam iz Ureda za kulturu. Kako stvari sada stoje, početak radova bi mogao biti tek krajem ove godine.

 A što se tiče programa, Hribar odgovara: “Zajednički cilj svih koji sudjeluju u provođenju nove kulturne strategije Grada je stvoriti policentrično kulturno djelovanje kako bi se dokinule uspavane rutine postojećih kulturnih ustanova te, s druge strane, povezivanje s povijesnim kontinuitetom vibrantne i inovativne produkcije nekih ranijih razdoblja. Kriza nastala gašenjem dvije glavne kino adrese – Europe i Tuškanca – izgleda da je osvijestila poticaj za neke nove suradnje.”

Kako će se taj poticaj odraziti kada Europa napokon bude obnovljena, znat ćemo, nadajmo se, krajem 2025. godine.

U predstavljanju će sudjelovati Leonida Kovač, Irena Bekić, Hrvoje Hribar, Tomislav Pletenac, Matko Sršen i Ivan Sršen.

“Rasprizorenja pozivaju čitaoce na gotovo nemoguću, intelektualnu ali i moralnu pustolovinu: pronaći mjesta i osobe, otkriti dogovore koje s njima imamo iz prošlosti, a kojih – s onu stanu vremena – nismo bili ni svjesni”, stoji u pozivu na predstavljanje.

Pandemijski valovi stranih neizvjesnosti i stranih produkcija

U prvom mandatu suočio se s nepogodama koje su utjecale na puno širi kontekst od samog Centra – pandemijom i potresom. Podsjetimo kako je velika većina filmskih radnika koji nisu bili članovi strukovnih udruga i nisu imali vlastite obrte tijekom pandemije ostala na cjedilu i čekala nekoliko mjeseci kako bi se njihov neregulirani status prepoznao i kako bi im se odobrila neka vrsta novčane potpore, s obzirom da su sva snimanja bila obustavljena i nije se znalo kad će se situacija vratiti u normalnu. Radnice i radnici koji nisu mogli dokazati da su u prethodnim godinama imali dovoljno visoke prihode ostali su bez potpore. U ovom slučaju strukovne udruge, HAVC i Ministarstvo kulture pokazali su svoje pravo lice i manjak brige za one koji su u sektoru cijelo vrijeme najnezaštićeniji.

Ipak, bez obzira na ove činjenice, ravnatelj svoj prvi mandat ocjenjuje uspješnim: “U prvom mandatu morali smo staviti dio planova na stranu da bi se nosili s pandemijom, pa onda potresom. Mislim da smo se dobro snašli, održali sve redovite javne natječaje, te sufinancirali dodatne troškove proizvodnje uzrokovane COVID mjerama. Uveli smo i do-financiranje za pojedine projekte čija je financijska konstrukcija bila ugrožena zbog prekida rada nekih inozemnih filmskih centara.”

Osim pandemija i potresa, Marchichev prvi mandat obilježio je uvođenje kategorije financiranja mikroproračunskih dugometražnih igranih filmova (do milijun i pol kuna ili dvjesto tisuća eura) i snažan val stranih produkcija koje snimaju u Hrvatskoj. Po podacima koje nam je ustupila Tanja Blažević, rukovoditeljica Odjela za poticanje ulaganja u audiovizualnu proizvodnju (Filming in Croatia) godina 2022. bila prilično je uspješna, ali će 2023., za koju još uvijek ne postoje kompletni podaci, oboriti sve rekorde, te prelazi dostupne mogućnosti – „kako u smislu financiranja, tako i dostupnosti ekipa”, napominje. “Trenutno se u sklopu programa snima finska serija Ride Out, njemačka serija Der Kroatien Krimi, američka serija FBI International, te po prvi put češka serija On the Waves of the Adriatic. Intenzivne pripreme traju za 3 projekta koji u snimanje kreću u svibnju i lipnju, a traju i pretpripreme za projekte koji sa snimanjem kreću u rujnu.“

Tko prvi, njegovo snimanje (a radni uvjeti zadnji)

Filming in Croatia je HAVC-ov program kojim se javnim poticajima stvara iznimno pogodan kontekst snimanja u Hrvatskoj za sve međunarodne i lokalne servis produkcije u vidu 25 % povrata poreza, plus dodatnih 5 % za produkcije koje snimaju u područjima ispodprosječnog razvoja. Program poticaja provodi se prema načelu prednosti prijave (en. first come, first served). Povrat se obračunava na ukupni iznos opravdanih troškova, bez uračunatog poreza na dodanu vrijednost, i isplaćuje se izravno na hrvatski bankovni račun podnositelja zahtjeva. Opravdani trošak sastoji se od cijene robe i usluga kupljenih u Hrvatskoj i honorara isplaćenih hrvatskim poreznim rezidentima (članovi filmske ekipe i glumci) za usluge izvršene u Hrvatskoj. Vijeće koje odlučuje o dodjeli sredstava sastoji se od dva člana Hrvatske udruge producenata, predstavnika Ministarstva kulture, Ministarstva financija i predstavnika HAVC-a.

U isto vrijeme, unatoč oprečnim tvrdnjama, kategorijom kroz koju se financiraju mikroproračunski dugometražni igrani filmovi stvaraju se izrazito nepovoljni radni uvjeti za hrvatske radnike. Iako je ta kategorija financiranja predviđena za filmove koji su scenarijem i produkcijskim planom prilagođeni malom budžetu, prema svjedočenjima producenata koji takve projekte pokušavaju provesti do kraja, uz sve napore taj budžet jednostavno ne može biti dovoljan za dugometražni igrani film. Netko u toj cijeloj priči ostane prikraćen za pošten honorar i normalne radne uvjete. Tu dolazimo do osnovne razlike između stranih i domaćih produkcija – visine budžeta kojima se raspolaže, uvjeta rada i tretmana radnica i radnika, te važnog pitanja: u što se ulažu prihodi od snimanja stranih produkcija, jer ih ne vidimo u budžetima filmova domaćih autora ili plaćama domaćih filmskih radnika.

Tko je odgovoran za regulaciju filmskog rada?

Iz više razloga zanimljiva je opaska koju možemo pronaći u dokumentu HAVC-ovog Godišnjeg plana provedbe nacionalnog programa za 2023. godinu koja glasi kako je “važno osigurati da hrvatske većinske produkcije mogu financijski izdržati pritisak na visine naknada lokalnih djelatnika, a koje su neminovna posljedica visokih proračuna stranih produkcija.”

Činjenica da ne postoji kolektivni alat koji se može koristiti kod pregovaranja cijena rada upućuje da to uglavnom ovisi o dobroj volji poslodavca i na kraju visini budžeta audiovizualnog djela na kojem se radi. Strukovna udruga HDFD ima prijedlog cjenika rada za sve sektore no on se rijetko poštuje i koristi. Na pitanje o poziciji HAVC-a kao institucije koja financira audiovizualnu proizvodnju, te koja bi natječajima mogla uvjetovati regulaciju rada u sektoru i razgovarati o tome i s Ministarstvom kulture, Marcich odgovara kako po njegovom mišljenju “postoje strukovne udruge koje bi, ako bi postojala svestrana volja mogli detaljnije urediti rad u filmskoj industriji. Jedan limitirajući faktor je zasigurno nedostatnost sredstava na raspolaganje sektoru. To je na strukama da odluče”.

Većina strukovnih udruga ne bavi se previše pravima radnika – s izuzetkom Saveza scenarista i pisaca izvedbenih djela (SPID) te  Društva hrvatskih audiovizualnih prevoditelja (koje se prošle godine aktiviralo i osnovalo podružnicu pri Sindikatu novinara Hrvatske). Udruge ponekad dodatno fragmentiraju filmske radnike s obzirom na odjele u kojima rade, služe za ostvarivanje poreznih olakšica ali rijetko za recimo pravnu pomoć ili savjet, a kamoli ozbiljnije organiziranje.

Jedna filmska radnica koja balansira između domaće proizvodnje i stranih produkcija ovako opisuje trenutnu situaciju u sektoru: “Rad na hrvatskom filmu je puno ugodniji od rada na velikim stranim projektima. Novci su sve bolji; ali i dalje dosta manji nego na koprodukcijama i radi se po formuli 6+1. To je najveći problem, jednostavno je nehumano raditi 6 dana u tjednu na dulji period, ali bar ne ideš raditi s grčem u želucu. Razina stresa na stranim servisnim produkcijama je nenormalna, ljudi doživljavaju psihičke slomove (svjedočila sam dvama ove jeseni), a samo zato što je to užasan hijerarhijski sustav u kojem smo mi roblje bogatih stranaca. Jako se pazi na političku korektnost, harassment i redovite uplate, ali mikro agresija svakodnevna, bullying od strane nadređenih… Sve to košta puno više od onog što nas plaćaju. Također, kad se sagledaju ukupni budžeti i na što sve odlazi lova uzalud i bezveze, dođe ti slabo kad shvatiš da je tvoj rad minimalno plaćen. Plus, rad na hrvatskom filmu i dalje ima veze s filmom, sve su to filmski profesionalci koji rade taj posao godinama, a najčešće ga i vole, kao i sam film. U servisnim produkcijama rade ljudi koji nemaju veze s filmom, osposobljeni su za taj ‘korporativni’ filmski rad, ali ne znaju ništa o kadru, procesu rada, scenariju, postprodukciji…“

Ovo je samo jedan primjer kroz koji jasno možemo vidjeti kako je većina profesionalnih filmskih radnika prisiljena raditi na stranim produkcijama zbog manjka drugih ili zbog nešto boljih uvjeta. Samo po sebi to ne bi bilo loše kada bi se rad regulirao, i kada bi se stvorili bolji uvjeti za domaću proizvodnju. Institucije bi trebale shvatiti kako bez filmskih radnika proizvodnje ne bi bilo i prestati prati ruke od odgovornosti, pravdajući sve brojkama prihoda.

(Ne)očekivani planovi za budućnost

Marchich kao svoje planove za naredne godine mandata navodi posvećivanje provedbi i realizaciji strateških ciljeva definiranih u Nacionalnom programu promicanja audiovizualnog stvaralaštva 2023.-2027. koji je trenutno u proceduri usvajanja. “Prvi i glavni cilj je osigurati kontinuitet i rast nacionalne proizvodnje, te daljnji razvoj izvoza filmskih usluga i edukaciju novih djelatnika. Slijede jačanje sustava promocije, razvoj publike i filmske pismenosti, očuvanje baštine, rodna ravnopravnost, i pozicioniranje hrvatskog stvaralaštva u europskom okruženju te osiguranje bolje usklađenosti europskih pravnih instrumenata i programa s hrvatskim interesima”, izjavljuje.

Pri izvozu filmskih usluga misli se na daljnje outsourcanje domaće radne snage bez zakonske regulacije njihovih radnih prava, a naučeni stagniranjem visine budžeta i cijena rada domaće proizvodnje, bez obzira na priljeve stranog kapitala koji su u povećanju, ne možemo se oteti dojmu da je cilj osiguranja proizvodnje domaće kinematografije slučajno na prvom mjestu.

Sudeći po podatcima Filming in Croatia, lokalne produkcije koje servisiraju strance rade punom parom, dok se domaće bore završiti filmove čiji budžeti uvelike ovise o koprodukcijskim suradnjama s bogatijim zemljama i drugim fondovima, a mogućnost ostvarenja istih ovisi o kapacitetima produkcijskih kuća s kojima autori rade. Upravo zbog toga se čini da je na prvom mjestu, što god pisalo u strateškom planu, brendiranje Hrvatske kao atraktivne snimajuće lokacije te promidžba iste u korist najraširenije industrije – one turističke. Podsjetimo da je recimo turizam grada Dubrovnika otkad je postao Kraljev grudobran, u periodu od 2012. do 2015. godine posjetilo više od 245.000 gostiju samo zbog Igre prijestolja, a ostvareno je više od 1.440.000 dodatnih noćenja te 126 milijuna eura dodatnog prihoda. Dubrovačko-neretvansku županiju je tako u razdoblju od 2012. do 2015. svake godine posjetilo u prosjeku 60 tisuća turista više.

Kao glavnu prepreku u ostvarivanju ovih ciljeva, Marcich vidi u nedostatku sredstava: “Glavna prepreka je i dalje financijske naravi, odnosno nedostatnost sredstava usprkos ostvarenom znatnom porastu tijekom zadnjih četiri godine. Za potrebe nacionalnog programa (tj. isključujući poticaje za strana snimanja) potrebno je osigurati porast od najmanje realnih pedeset posto. Time bi se osigurala adekvatna sredstva za proizvodnju hrvatskih audiovizualnih djela i potrebne popratne aktivnosti”.

HAVC je ove godine prvi put postao i korisnik lutrijskih sredstava. Za programe audiovizualne djelatnosti dodijeljeno mu je 6.38 %, odnosno oko 856 847 eura. U prijedlogu Uredbe o kojem se raspravljalo na sjednici Savjeta za razvoj civilnog društva HAVC se nije nalazio među korisnicima, stoga je ova novost stigla na neki način nenajavljeno. Na pitanje o tome ravnatelj odgovara: “Sredstva iz lutrije tražimo već neko vrijeme jer smo smatrali, što je sada i potvrđeno, da HAVC dodjeljuje sredstva nekim entitetima koji spadaju upravo u kategoriju aktivnosti koje su predviđene Zakonom o igrama na sreću. Po ovom pitanju, kako i po mnogim drugima, imamo odličnu suradnju uz zdravu raspravu s Ministarstvom kulture i medija.“

Videoigre kao zlatna koka

Osim mikrobužetnog filma, u Marchichevom mandatu je otvorena je još jedna kategorija u financijskom okviru za AV proizvodnju – razvoj i proizvodnja videoigara. Videoigre se u financiranje kroz Javne pozive HAVC-a uvodi u kategoriji “razvoja i proizvodnje videoigara” 2021. godine s najvećim budžetom od oko 30 000 eura. O uvjetima rada u gaming industriji opširno je pisala kolegica Lucija Klarić ističući na više mjesta kako ista nema puno dodirnih točaka s filmskom proizvodnjom. Ona je mnogo dublje uvučena u tržište, ulaganja privatnog kapitala, zbog toga bilježi veći rast te se u HAVC-ovom dokumentu ističe kako na globalnoj razini čine najveći segment audiovizualnog sektora. U tom smislu HAVC kao jednu od strategija za 2023. godinu vidi poticanje što bolje integracije industrije videoigara s ostatkom audiovizualnog sektora. Budžeti koji se dodjeljuju kroz ove javne natječaje, u usporedbi s budžetima koji su zaista potrebni kako bi se jedna videoigra razvila i proizvela, iznimno su mali, što pridonosi cjepkanjima većih budžeta i dodjeli “sitnih poticaja” s kojima se ne može mnogo. Stoga se postavlja pitanje koliko su pojedine odluke HAVC-a korisne, a koliko su tu kako bi poslužile usklađivanju s europskim smjernicama za razvijanje audiovizualne proizvodnje.

Marcich se dotiče i toga: “Naš glas, a šire i glas manjih država članica EU, mora doći do snažnijeg izražaja u Bruxellesu. Na tome sam posebno u zadnje vrijeme angažiran. Europski zakonodavni okvir uvelike određuje našu budućnost. Moramo biti ne samo prisutni nego i jasni o našim potrebama i stavovima. To radimo poglavito u suradnji s aktivnim europskim filmskim centrima. Bit će potrebno i doraditi hrvatske zakone koji su nama najrelevantniji. Tako da nas u narednom razdoblju čekaju veliki izazovi, ali i prilike da nastavimo i potaknemo dalje poboljšanje stanje našeg sektora.”

Između domaće kinematografije i stranog kapitala

Odluka o otvaranju dviju novih kategorija u financijskom okviru proizvodnje AV sadržaja pridonijela je stagniranju i smanjenju budžeta za proizvodnju u dosadašnjim kategorijama, a količina prijava se povećala. Na tržištu rada svake godine sve je više mladih ljudi kojima često preostaje jedino angažman na velikom setu servis produkcije. Svi ti radnici su jedan od elemenata kojim institucije i agencije naš kontekst brendiraju. Na web-stranici Filming in Croatia lijepo piše: “Hrvatske filmske ekipe visoko su kvalificirane, pouzdane i učinkovite, dorasle i najzahtjevnijim produkcijama. Kao česta destinacija međunarodnih produkcija, Hrvatska nudi značajan i raznolik izbor iskusnih filmskih ekipa i glumaca sa znanjem engleskog jezika. Kvalificirane tvrtke te nezavisni kreativni i tehnički djelatnici poslove izvršavaju stručno, pravovremeno i unutar budžeta.”

Filmskoj industriji definitivno nedostaje snažnija radnička organizacija koja bi vodila prema sindikalizaciji i kolektivnim ugovorima koji bi obvezivali poslodavce na poštivanje osnovnih radnih prava poput: ograničenog radnog vremena, definiranih pauza, obaveznih plaćanja prekovremenih radnih sati za sve sektore i sve radnike bez iznimke. Iako se navodi kako se od prihoda generiranih stranim kapitalom stvaraju bolji uvjeti za domaću kinematografiju – brojke govore drugačije. Budžeti stagniraju, za manje novaca proizvodi se više filmova, što se odražava na kvalitetu. Definiranje pozicija i lociranje onih kojima radnička organizacija nije u interesu svakako je prvi korak u tom procesu.

Preostaje nam vidjeti što će HAVC u sljedeće četiri godine, kao krovna filmska institucija, raditi po pitanju plasmana te povećanja cijena rada i generalnih budžeta u domaćoj kinematografiji koji su u usporedbi s budžetima njihovih europskih kolega ponekad smiješno niski. Hoće li Hrvatska nastaviti rasti samo kao isplativa lokacija za strance, ili ćemo u skoro vrijeme ipak vidjeti veće brojke u domaćim budžetima i cijene rada koje će biti zadovoljavajuće za sve radnice i radnike u sektoru?

Tekst je objavljen u okviru projekta Kinemaskop i uz podršku Hrvatskog audiovizualnog centra.

Da je nakon produktivnog, turbulentnog i medijski eksplozivnog razdoblja pod Hrvojem Hribarom HAVC na svaki način gurnut u drugi plan bilo je jasno s dolaskom majstora neprimjetnosti Daniela Rafaelića na njegovo čelo. Nakon nepune dvije godine relativne anonimnosti, HAVC-ovu je tihu krizu potvrdila i Rafaelićeva bizarna, sanaderovski iznenadna ostavka, koju je objavio putem intervjua u jednom tjedniku, ne navodeći precizne razloge za svoj odlazak.

Dva mjeseca kasnije, ta je institucija dobila novog ravnatelja za kojeg se može reći da je, umjesto nade u stabilizaciju, samo eksponencijalno povećao broj upitnika nad njezinom budućnošću. Jer za Christophera (ili jednostavno “Chrisa”, kako ga se najčešće navodi) Marcicha malo je tko čuo sve dok ga se nije počelo spominjati u kontekstu preuzimanja HAVC-a. Pokazuje to, uostalom, priprema terena koju su mu tijekom zadnjih mjesec dana odradili standardno proročki korporativni mediji informirajući javnost o tome tko čovjek uopće jest i odakle se pojavio. Zabavan primjer takvog angažmana dolazi nam, kao i uvijek, iz Jutarnjeg lista koji je krajem ožujka objavio poduži tekst o Marcichu, navodeći i kako je riječ o čovjeku koji izbjegava intervjue jer “smatra da bi javnost mogla steći dojam da koristi novine kako bi se promovirao”, što nipošto nije slučaj s tim istim člankom u Jutarnjem.

Riječ je, ukratko, o američkom lobistu, koji je svoje iskustvo stekao u nizu savjetničkih i pregovaračkih uloga, ponajprije u Ministarstvu gospodarstva, a potom i Ministarstvu vanjske trgovine SAD-a. U potonjem je, prenosi niz medija, obnašao niz važnih funkcija poput ravnatelja za poslove sa Svjetskom trgovinskom organizacijom, pomoćnika ministra za Europu, Afriku i Bliski istok, pomoćnika ministra za pitanja okoliša, zatim načelnika Sektora za Europu te trgovinskog predstavnika u Misiji SAD-a pri Europskoj zajednici.

Lobističku karijeru Marcich nastavlja kao zastupnik interesa američke filmske industrije – točnije, kao direktor Motion Picture Associationa, koji okuplja najveće holivudske studije i streaming servis Netflix i zastupa njihove interese u Europi. MPA je napustio kako bi došao živjeti u Hrvatsku, gdje mu je i obitelj, a zadnjih je sedam godina bio na čelu uprave Udruženja za međunarodno kolektivno upravljanje audiovizualnim djelima (AGICOA), posvećenog kolektivnoj zaštiti autorskih prava u području filma i audiovizualne djelatnosti.

Riječ je, ukratko, o međunarodno umreženom lobistu koji za naš horizont slijepog tehnokratskog fetišizma vjerojatno predstavlja ideal “nepristranog stručnjaka”, osobito u kontekstu antikorupcijske histerije koja vlada oko HAVC-a. Na tom tragu treba čitati i (ne)suptilno isticanje njegove slabe povezanosti s lokalnim filmskim i audiovizualnim poljem – dok bi ga u zdravorazumskim uvjetima takva činjenica morala diskvalificirati iz natječaja za ravnatelja krovne institucije za audiovizualnu djelatnost, u ovom je slučaju ona poslužila kao politički alibi. U oštro polariziranom polju pritom izloženom agresivnim napadima od strane različitih konzervativnih inicijativa, odabir prividno neutralnog autsajdera potez je kojim se, na Rafaelićevom tragu, prije svega vodi računa o izbjegavanju političkog zamjeranja bilo kojoj od brojnih strana zainteresiranih za diktiranje HAVC-ovog rada – prije svega, za raspodjelu njegovih sredstava.

No izbor čovjeka poput Marcicha na ekstreman način postavlja temeljno pitanje o funkciji HAVC-a i razvojnim prioritetima hrvatske kinematografije. Ako je smisao svega u brojanju gostovanja naše mainstream produkcije na “prestižnim” festivalima i pogodovanju američkom filmskom kapitalu, tada je Marcich idealan kandidat – takvo što se, uostalom, savršeno uklapa i u našu ulogu perifernog (turističkog) servisa za velike euroameričke igrače. Ako je pak smisao promišljeni razvoj filmske umjetnosti i audiovizualne djelatnosti u svoj njezinoj umjetničkoj raznovrsnosti, tada se moramo zapitati što HAVC-u donosi čovjek koji prema eufemističkom priznanju predsjednika Upravnog odbora Brune Kragića “stanje u hrvatskoj kinematografiji sada primarno poznaje više kao promatrač nego kao sudionik” te “nije previše unutar same situacije u praktičnom smislu”.

U konstelaciji prioriteta i znanja kojom barata Marcich, dakle, možemo se zapitati – kako će proći oni dijelovi filmskog polja koji se ne uklapaju u suženi horizont novog ravnatelja, poput eksperimentalne produkcije? Koji će biti odnos HAVC-a prema nezavisnim programima i produkcijama udaljenima od mainstream komercijalnih interesa jednog trgovinskog lobista? Ključan je indikator programskog razvoja HAVC-a jedan fantastičan detalj koji je Boris Postnikov još prije Marcicheva izbora, a u kontekstu glasina da je upravo njemu namijenjena ravnateljska fotelja, uočio u tekstu novog Natječaja za imenovanje ravnatelja: u odnosu na natječaj iz 2017., naime, ove godine se od kandidata više ne traži dostavljanje programa rada Centra za mandatno razdoblje. U prijevodu, sa sudjelovanje u natječaju za mjesto ravnatelja jedne od najvažnijih institucija u kulturi koja upravlja razvojem produkcijski i financijski najtežeg dijela umjetničke i kulturne produkcije dovoljno je priložiti samo – biografiju!

Takva neobjašnjiva promjena ne samo da evidentno ide na ruku kandidatu poput Marcicha – koji možda ima teškaški životopis, ali ne poznaje hrvatsku kinematografiju iznutra – nego i vrlo dobro pokazuje razvoj HAVC-a u post-hribarovskom tehnokratskom pravcu koji zasigurno odgovara ministrici kulture Obuljen Koržinek. Iz eurobirokratske perspektive, što se radi i zašto ionako nikada nije bilo najvažnije – bitno da su mjerljivi pokazatelji poput gostovanja i stranih produkcija dobri. Nakon sanaderovskog odlaska Rafaelića, oreškovićevski dolazak Marcicha tako manje djeluje kao pokušaj spašavanja HAVC-a izvana, a više kao vrlo sporan kompromis čije je moguće rezultate u ovom trenutku teško nazrijeti. S obzirom na političku dinamiku oko HAVC-a tijekom zadnjih godina, nikog ne bi trebalo začuditi ako Marcichev mandat okonča na način sličan kanadskom korporativnom delegatu na čelu Vlade.

Nakon višegodišnjeg javnog divljanja oko HAVC-a i Hrvoja Hribara, na mjesto ravnatelja u situaciji braniteljske opsade mogao je doći samo netko tko će poslušno otplesati sve što politička situacija zahtijeva. Savršeno rješenje pronašlo se u obliku neprimjetnog Daniela Rafaelića, povjesničara filma i autora knjige Kinematografija u NDH, čovjeka koji se od stupanja na dužnost 2017. godine trudio držati maksimalno ispod radara, nastojeći se ne zamjeriti nikome u sukobljenom kulturno-političkom i filmskom polju.

Pomalo je neobično stoga da je priča sa svjesno neprimjetnim Rafaelićem na čelu HAVC-a ipak završila naprasno, i to onako kako se završavala s Hribarom – putem medija. No dok je u Hribarovu slučaju riječ bila o kontinuiranom udruženom poduhvatu desničarskog i korporativnog medijskog pogona, Rafaelićev je bezlični mandat završio gotovo sanaderovski bizarno – odluku o ostavci ravnatelj HAVC-a objavio je u intervjuu koji je tjedniku Nacional dao dok je bio na filmskom festivalu u Berlinu!

Da ravnatelj jedne od najvažnijih institucija u kulturi na takav način obznanjuje svoju ostavku s jedne je strane, dakako, nevjerojatno neodgovorno, ali s druge i poučno, jer nedvojbeno govori o Rafaelićevu mandatu, ali i o servisnom odnosu korporativnih medija prema potrebama (kulturno)političkog trenutka. Na tom tragu, “intervju” je u slučaju onoga što su Nacionalov Dean Sinovčić i Rafaelić proizveli tek opća žanrovska odrednica – sadržajno, stvar bi se jednako tako mogla nazvati i duetom, uzevši u obzir da se čitav razgovor prije doima kao niz Sinovčićevih nabacivanja na Rafaelićeve samopromotivne voleje. Takav sadržaj najavljuje već i oprema teksta: fotografija smirenog Rafaelića prepletenih prstiju uz citat “Odlazim jer ne želim gledati filmaše koji beskrupulozno ratuju za novac” i lead “Daniel Rafaelić podnio je ostavku zbog konstantnih trzavica s većinom članova Audiovizualnog vijeća HAVC-a koji su se protivili novom Zakonu o filmu i disciplini u financiranju filmova”, jasno upućuju na količinu kritičkog filtriranja kojoj će biti izložene Rafaelićeve tvrdnje o vlastitom mandatu.

A prema njima, razlog za misterioznu ostavku usred mandata je stabilizacija HAVC-a i stanja u hrvatskom filmu, koja se očituje u tome da su nadoknađeni kadrovski gubici nakon Hribarova odlaska, u rješavanju stanovitih 54 milijuna kuna “od Ministarstva kulture prenesenih dugova iz 2008.” te donošenju novog Zakona o audiovizualnim djelatnostima. No ozbiljno propitivanje utjecaja Rafealićevog rada na sâmu produkciju, nažalost, izostaje u intervjuu. Referirajući se, primjerice, na izrazito kritički komentar Jurice Pavičića na 2018. godinu u hrvatskoj kinematografiji, objavljen u Jutarnjem listu, novinar Nacionala ne spominje na kojim konkretnim argumentima Pavičić temelji svoju ocjenu da je riječ o “najneuspješnijoj godini hrvatskog filma ovog stoljeća”, već Rafaelića bez ikakvog konteksta pita o – njegovom doživljaju takve optužbe. Nigdje ni spomena o niskoj posjećenosti ili o izostanku hrvatskih filmova sa središnjih međunarodnih festivala, za koje Pavičić smatra da su obilježili Rafaelićev mandat. Nešto kasnije u intervjuu će biti riječi tek o prepolovljenom broju produkcija u 2018. godini, no on će nekritički biti prihvaćen kao izraz Rafaelićeve financijske odgovornosti, jednog od refrena čitavog intervjua.

S druge strane, kao lijep trenutak novinarske uviđavnosti izdvaja se pitanje “Koji su vaši neuspjesi?” u kojem je Rafaeliću prepušteno da slobodnim stilom nastavi voditi ples, pa tako doznajemo da je ipak zakazao u rješavanju statusa zagrebačke Kinoteke, kao i u nastojanjima da glumačka struka dobije svoje mjesto u Audiovizualnom vijeću. Glavnina će intervjua ipak biti posvećena onoj bolnoj točki Hribarova mandata – sukobu interesa – odnosno Rafaelićevoj borbi da stane na kraj onoj “korupcijskoj hobotnici” oko koje je svojedobno bučio Zlatko Hasanbegović. Upravo je ta fiksacija na sukob interesa, kao i njegovo sprječavanje, najbolji pokazatelj horizonta mainstream medijskog odnosa prema financiranju kulture, koji se svodi na koruptivne skandale i histeriju oko uhljebništva i rasipanja javnih sredstava. No o sadržaju razgovora se ovdje ionako ne radi: diskusiju o strukturi financiranja filma, filmskoj infrastrukturi ili drugim aspektima filmske proizvodnje ionako nije trebalo ni očekivati u ovakvom kontekstu. Glavna poruka intervjua je ionako on sâm: pitanje HAVC-a nastavit će diktirati besprijekorna suradnja političkih aktera i njihovih medijskih ispostava, a ne interesi javnosti i zajednice koju bi ta institucija trebala servisirati.

Među najnasilnije i politički najvažnije konzervativne desante na jednu kulturnu instituciju nedvojbeno spada onaj na HAVC koji je kulminirao ostavkom tadašnjeg ravnatelja Hrvoja Hribara u veljači 2017. godine, nakon što je Državni ured za reviziju donio negativno mišljenje o HAVC-ovom radu u 2015. godini. Napadi su dolazili sa svih strana i po svim osnovama: borbi za kontrolu nad financijski daleko najprimamljivijim kulturnim kolačem priključili su se Hribaru suprotstavljeni filmaši, braniteljske udruge, desničarski portali i, naravno, neizbježni frontmen kulturpolitičkog zlostavljanja Zlatko Hasanbegović, čovjek koji je kao ministar kulture i zatražio reviziju HAVC-ovog poslovanja. Hribaru i HAVC-u se u tom periodu imputirao kriminal, organiziranje “korupcijske hobotnice” ustrojene “po uzoru na tajnu terorističku organizaciju“, financiranje protuhrvatskih filmova, nepotizam, a medijsko je prekomjerno granatiranje popraćeno i kaznenim prijavama iz više izvora, neoprezno reklamiranima po medijima u svrhu stvaranja političkog pritiska.

Što se jedinog relevantnog dokumenta u čitavoj toj kampanji tiče – Izvješća o reviziji u HAVC-u, objavljenom u veljači 2017. – i mogućih pravnih posljedica koje iz njega proizlaze, priču je krajem listopada dijelom zaključilo Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu objavivši da se “nakon što su u predmetu formiranom povodom izvješća Državnog ureda za reviziju o obavljenoj reviziji financijskih izvještaja i poslovanja Hrvatskog audiovizualnog centra za 2015. godinu, provedeni izvidi, tijekom kojih je pribavljena i analizirana relevantna dokumentacija te su uzete izjave osoba” pokazalo “kako iz utvrđenih činjenica ne proizlazi sumnja u kaznenu odgovornost odgovorne osobe Hrvatskog audiovizualnog centra”. DORH-ov je zaključak, dakle, sljedeći: “S obzirom da se u radnopravnim nepravilnostima i drugim propustima koji su utvrđeni provedenom revizijom, ne ostvaruju bitna obilježja bilo kojeg kaznenog djela koje se progoni po službenoj dužnosti, nema osnova za poduzimanje drugih radnji u nadležnosti državnog odvjetništva”.

U postojećoj političkoj situaciji stoga ne čudi da su se neki opozicijski, nezavisni mediji – i sami traumatizirani desničarskim iživljavanjem – na ovu vijest nadovezali tumačeći je kao dokaz da u HAVC-u nije bilo nepravilnosti, poput teksta Što sada kad je DORH potvrdio da Hrvoje Hribar nije muljao s novcem u HAVC-u? Ništa, desničari su naprosto uspjeli Dragana Markovine, objavljen na Telegramu. Stvari bi ipak trebalo postaviti preciznije: jedino što DORH jest zaključio je da što god da se u HAVC-u dogodilo nema karakter kaznenog djela, ne i da nije došlo do dvojbenog raspolaganja sredstvima.

Ne ulazeći u detaljnu rekonstrukciju poslovanja HAVC-a tijekom Hribarova mandata, odluku o kaznenoj odgovornosti ravnatelja institucije o čijem radu odlučuju neovisna programska i administrativna tijela (Hrvatsko audiovizualno vijeće i Upravni odbor HAVC-a) ionako je bilo pravno naivno očekivati. U tom su smislu važna dva međusobno povezana aspekta koji nisu dovoljno ili uopće naglašeni u komentarima koji su pozdravili DORH-ovo priopćenje, a koji prihvaćanjem njegove važnosti u ovom slučaju na neki način dijelom i reproduciraju problem javne rasprave o HAVC-u.

Od same DORH-ove odluke, naime, zanimljivijim i važnijim se čini način na koji su mediji udruženo manipulirali tom institucijom u nastojanju da politički iznude Hribarovu smjenu. Pritom je važno naglasiti drugi, zanemareni dio pripovijesti o HAVC-u – ona prethodi novodesničarskim hajkama na kulturne institucije i započela je još 2012. godine, za vrijeme mandata Andree Zlatar Violić, kada je medijsku kampanju pokrenuo svačiji najdraži jurišnik Denis Kuljiš. U članku Revizori tragaju za računima Hrvoja Hribara, objavljenom u lipnju 2012. u Večernjem listu, Kuljiš navodi niz optužbi na Hribarov račun, potretirajući ga kao neuspjelog filmaša kojem je politička fleksibilnost omogućila sumnjivo upravljanje golemim HAVC-ovim sredstvima.

Na stranu redikulozna činjenica da Hribara za nabrojano proziva gospodar političke savitljivosti poput Kuljiša (što potvrđuje i njegov revni angažman na poziciji desničarskog bekvokala ovih dana), kao i osoba koja je kao bivši predsjednik Nadzornog odbora Jadran filma osuđena na uvjetnu zatvorsku kaznu zbog krivotvorenja službene isprave – čin koji se u medijima povezivao sa sumnjivom, višemilijunskom prodajom zemljišta u Jadran filmovom vlasništvu. Na stranu, dakle, i ta Kuljiševa dubinska povezanost s ljudima direktno zainteresiranima za rad HAVC-a, kao i činjenica da je izgubio parnicu protiv Hribara povodom spomenutog članka. Kuljišev je atentatorski tekst zanimljiv jer označava početak kontinuiranih javnih napada na Hribara i HAVC obilježenog manipuliranjem kaznenim, najčešće anonimnim prijavama i istupima na koje će se desničarski tulum tek spretno nadovezati.

Zanimljiva je slučajnost da neposredno nakon Kuljiševa teksta (2. srpnja) tadašnji predsjednik Upravnog odbora HAVC-a Enes Midžić šalje dopis Ministarstvu kulture u kojem predlaže pokretanje postupka za utvrđivanje uvjeta za Hribarovo razrješenje, spominjući u njemu i vlastito sudjelovanje u obavijesnom razgovoru u PU zagrebačkoj zbog istrage o “mogućim nezakonitim radnjama u HAVC-u”, a tih se dana na pulskom i sarajevskom filmskom festivalu pojavljuju i anonimni leci koji Hribara optužuju za različite malverzacije. Priča oko HAVC-a do jeseni postaje središnjom javnom temom – na tragu Midžićeva dopisa, korporativni mediji odjednom počinju raspolagati podacima o anonimnim kaznenim prijavama podnesenih DORH-u protiv Hribara, iako Zakon o kaznenom postupku propisuje tajnost podataka o osobi protiv koje je prijava podnesena, dok se o (također tajnim) rezultatima policijskih izvida izvještava kao o definitivnim zaključcima koji imaju pravnu težinu, koristeći redovni i pravno beznačajni dio provjere bilo koje kaznene prijave u svrhu gomilanja pritiska na Hribara.

Lešinarska praksa objave anonimnih prijava i optužbi ostat će strategijom Hribarovih protivnika i u narednom razdoblju: primjerice, krajem 2013. portal Tjedno.hr objavljuje anonimno pismo “hrvatskih filmaša i pravnika koji su odlučili da im je dosta”, ovoga puta otvoreno pozivajući DORH da se pozabavi u njemu iznesenim navodima. Srećom po napadače na HAVC, dolaskom desnice na vlast klima političkog zastrašivanja će toliko zavladati da više neće biti potrebe za skrivanjem pred “nezamislivom” moći Hrvoja Hribara koje se pribojavaju autorice u uvodu spomenutog pisma. No to će ujedno i razotkriti smisao kaznenih prijava kao čistog medijskog spektakla u kojem se DORH zloupotrebljava u svrhu vršenja političkog pritiska. Primjerice, u studenom 2016. godine desničarski će portali prenijeti sadržaj prijave koju je Koordinacija udruga hrvatskih branitelja i stradalnika iz Domovinskog rata predstavila na – tiskovnoj konferenciji! U takvoj atmosferi, proizvedenoj medijskim pumpanjem kaznenih prijava, neprijateljskim političkim kontekstom i pritiskom revizije Hribar konačno napušta HAVC, a da se u toj potpuno polariziranoj situaciji nije ni moglo primjereno raspraviti eventualne nepravilnosti u HAVC-ovom funkcioniranju, kao ni njihove moguće uzroke.

U konačnici, sve navedeno upućuje na to da je DORH-ov zaključak da rezultati revizije ne nude temelj za kazneni postupak protiv Hribara potpuno nebitan: Hribarova kaznena odgovornost ionako nikoga nikada nije ni zanimala, pa ni one koji su – anonimno ili javno – huškali pravosuđe na njega. Jedino što je bilo važno je odigrati najbanalniji spin: podnijeti bilo kakvu kaznenu prijavu i potom je pretvoriti u vijest. Upravo zato DORH-ovo odustajanje od kaznenog progona Hribara nije nimalo veća vijest od svih anonimnih prijava na kojima se temeljila proizvodnja medijskog aparata agresivno upogonjenog u njegovu smjenu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.