Scena Piano opremljena je klavirom zahvaljujući donaciji Glazbene škole Ivana Zajca i zamišljena kao prostor za “kasne, tihe i posebne glazbene susrete – one koji započinju u trenutku kada je petak već završio, a vikend tek počinje”.

Maja Posavec glazbenu karijeru započinje u sastavu Detour. Nakon dugogodišnjeg angažmana u kazalištu Kerempuh postaje samostalna umjetnica i razvija autorske kazališne i glazbene projekte. Autorica je konceptualnog projekta Leaving a Lover (POMA), a 2024. bila je rezidentica Scene Ribnjak.

Hrvoje Galler je jazz pijanist. Surađuje s Big Bandom HRT-a i sudjeluje u nekoliko glazbenih produkcija u GK Komedija. Trenutno djeluje unutar nekoliko jazz projekata, a uz izvedbeno iskustvo bavi se i pedagoškim radom.

Ulaz je besplatan, no zbog ograničenog kapaciteta ulaznice je potpuno preuzeti putem poveznice.

Više informacija pronađite ovdje.

Nakon magisterija na berlinskom sveučilištu Catalyst, Maja Posavec se na domaću scenu vraća s albumom Leaving a Lover. Riječ je o konceptualnom glazbenom projektu koji je nastao pod umjetničkim imenom POMA. Posavec kroz ovaj umjetnički alias radi na projektima neopterećenim njenim prethodnim glumačkim ili glazbenim radom. Autorica donosi spoj folka i jazza s kazališnim izrazom, pripovijedanjem i poezijom kroz sedam pjesama koje prate junakinju u procesu ostavljanja ljubavnika. “Svaka od tih sedam pjesama jedna je faza tog puta, a sama junakinja je ujedno i pripovjedačica svoje priče. ‘Leaving a Lover’ je svojevrsno mapiranje emotivnog teritorija ženske slobode, autentičnosti i transformacije, kroz bajke, mitove, ali i osobne istine”, stoji u tekstu najave.

Posavec je autorica glazbe i tekstova, a aranžmane potpisuje Ivan Kapec, autoričin dugogodišnji suradnik s kojim je snimila čak četiri albuma. Uz Kapeca Posavec će se na pozornici pridružiti i bubnjar Borko Rupena, kontrabasist Jurica Štelma, saksofonist Mario Bočić i pijanist Hrvoje Galler.

Kao predgrupa sastavu nastupit će kantautor Seed Holden, iza kojeg stoji Ljudevit Ivić. Nakon sedam godina provedenih u Berlinu, Ivić se vratio u Hrvatsku te privodi kraju novi album. Na koncertu će, između ostalog predstaviti svoja nova dva singla, a nastupit će u trio postavi, zajedno s Bojanom Petovarom na mandolini i Dinom Lujom na gitari.

Više detalja o ulaznicama i programu pronađite ovdje.

Bend Kozmodrum osnovao je 2015. godine Janko Novoselić kojem su se pridružili stalni suradnici Ivan Kapec, Goran Delač, Elvis Penava i Hrvoje Galler. Prvi album, Na Tragu Satelita bendu je donio pohvale publike i struke, a za drugi album Gravity, osvajaju Porin za najbolji album alternativne i klupske glazbe.

Ulaznice za koncert koštaju 10 eura, a Žarište je predstavilo i opciju grupnih ulaznica za društvo; kupovinom četiri ulaznice platit će se vrijednost tri.

Više detalja možete pronaći ovdje.

Leaving a lover novi je projekt Maje Posavec i njenih suradnika u kojem autorica povezuje transformacije junakinja iz bajki s pjesmama o kraju ljubavnih odnosa. Uz sedam novih pjesmama isprepliću se motivi iz bajki sa suvremenim događajima. Autorica u izvedbi povezuje ispovjednu formu s tradicijom usmenog prenošenja oslanjajući se pritom na arhetipove iz bajki.

“Ova predstava je možda put junakinje, no bez priče u kojoj bi junakinja dočekala sretan kraj. Kroz glazbu ona putuje u centar svojih osjećaja, za koje u bajkama nije bilo vremena ni mjesta”, stoji u najavi.

Instrumentalnu pratnju pružaju Ivan Kapec na bariton gitari, Hrvoje Galler na klaviru, Jurica Štelma na kontrabasu, Borko Rupena na bubnju i Mario Bočić na saxofonu.

Ulaznice u pretprodaji koštaju 12, a na dan događaja 15 eura.

Više detalja možete pronaći ovdje.

Unatoč značajnoj ulozi danske kinematografije (i produkcijske kuće Nordisk Films Kompagni) s početka stoljeća koja je konkurirala francuskoj, film Vještice je zbog nezainteresiranosti financijera sniman u Švedskoj i smatra se jednim od najskupljih švedskih filmova nijemog razdoblja. Film je, kako objašnjava popratni tekst u vrijeme izlaska bio cenzuriran, ali su njegove kopije nađene 40-ih čime zadobiva kultni status i ubuduće služi kao inspiracija mnogim filmašima.

U trajanju od skoro dva sata, film prikazuje Christensenovo tumačenje dijelova srednjovjekovnog vodiča za inkvizitore Malleus maleficarum povezanih s uprizorenjima progona vještica, moralne panike i tada aktualnim liječenjem histerije. 

Prvo od sedam poglavlja filma bavi se vjerovanjima u demonske i nadnaravne pojave prikazane ilustracijama poput onih Hansa Baldunga. U kadru se pojavljuje predavački štap kojim nevidljivi predavač usmjerava gledatelja, dok popratni tekst dodatno pojašnjava ilustracije koje se prikazuju. Koncept vizualnog eseja praćen tekstualnim pojašnjenjima nastavlja se u sljedećem i preostalim poglavljima filma. 

U drugom poglavlju se uprizoruje podzemni dom vještice koja pripravlja čarobni ljubavni napitak, vještaci koji se spremaju raspačati iskopano tijelo mrtve djevojke, bacanje uroka i dogovori s vragom. Središnja priča filma situirana je u kasni srednji vijek i uprizoruje izbezumljeni strah društva i prikaz poznatijih metoda suđenja vješticama poput bacanja svezanih žena u duboku vodu, koje bi u slučaju potonuća “dokazale” svoju nevinost, a plutanjem bile osuđene na spaljivanje. 

Pratimo i priču o Mariji, staroj i siromašnoj ženi okrivljenoj za bacanje uroka zbog kojih se pretpostavlja da je tiskar Jasper umro. Optuženica prolazi kroz niz stadija psihofizičkog mučenja koje predvode redovnici da bi potom, u potpunom očaju, Maria optužila druge žene, čija će sudbina mučenja preslikati njenu, neovisno o krivici. 

Završni dio filma vodi gledatelje u početak dvadesetog stoljeća i liječenja histerije kod pacijentica. Pripovjedač vuče paralele između tada aktualnih terapija za simptome histerije, represivnog aparata koji ih vodi u sanatorije i “neuobičajnog” ponašanja koje je tijekom povijesti služilo kao povod za osudu i psihofizičko kažnjavanje. 

Problematikom kontrole nad ženskim tijelom, čija se sistemska razina u filmu naslućuje, ali ne eksplicira, ozbiljnije se bavila talijanska teoretičarka Silvia Federici. U knjizi Kaliban i vještica Federici analizira i povezuje jačanje patrijarhalnih odnosa s razvojem kapitalizma u Europi. U tom je kontekstu lov na vještice poslužio kao učinkovita metoda opresivne kontrole nad ženskim tijelom najprije od strane Crkve, a zatim i države. Optuživanje se često provodilo stihijski, kao što je ilustrirano u slučaju optuženice u Vješticama, i nerijetko je bilo motivirano materijalnim sukobima oko usjeva ili posjeda. 

Unatoč ozbiljnosti predstavljene tematike, film Vještice dosljedno balansira jazom između komičnosti gesti, pokušaja erudicije, naizgledne bezazlenosti optužbi i osjećaja nemoći spram sudbina likova. Navedeni osjećaj nemoći opetovano se javlja u vrijeme porasta broja femicida u Hrvatskoj, iscrpljujućim propitkivanjima motiva iza njih, demoniziranjem žrtvi rodno uvjetovanog nasilja kao i reakcijama šire javnosti, zbog čega je film Vještice, nažalost, i dalje relevantan. 

Tekst je objavljen u okviru projekta Kinemaskop i uz podršku Hrvatskog audiovizualnog centra.

Još 1974. godine u knjizi Popular Culture and High Culture Herbert J. Gans pisao je o krahu tradicionalističke dihotomije najavljene u naslovu te studije, uvjereno kritizirajući listu navodnih negativnih utjecaja popularne kulture na elitnu visoku, a koji su sezali od puke deterioracije kolektivnog društvenog ukusa pa sve do ozbiljno postavljenih optužbi o promicanju totalitaristički obojene deindividualizacije, odnosno kreacije i okupljanja pasivne publike.

Oštre kutove nedodirljive opozicije već su tada podosta otupili pojedinci koje Gans naziva omnivori, mahom mlade osobe koje su, zahvaljujući povoljnijoj socioekonomskoj i obrazovnoj podlozi, imale mogućnost prepoznavati i ubirati kvalitetne plodove sa svih razina ukusa. Iako na prvi pogled superiorna, pozicija berača i alkemičara koji zrele i jalove plodove ili pak plemenite i jeftine kovine kulture preobražava u jedinstveni kulturni kapital u to je vrijeme za Gansa još uvijek obilježavala prvu fazu traženja vlastita kulturnog identiteta, zbog čega je pretežno i apostrofirala mlade pojedince. Usprkos neizbrušenosti tog procesa, težnja da se zastarjela dihotomija nadiđe lako je izradila meni estetskog pluralizma, koji je odnosu visoke i popularne kulture predznak napokon promijenio iz korupcije (prema svoj etimološkoj punini te riječi) u kontrapunkt.

Nadrastavši okvire mladalačkoga traženja, kontrapunkti kulture u nekoj su se vrsti postmodernističkoga kolaža žanrova, stilova i karaktera različitih fenomena odrazili na tekući period umjetnosti, razdirući granice dviju grubo određenih kultura do mjere neprepoznatljivosti i žestokih polemika. Upravo se jazz kao modus mišljenja, a ne samo muziciranja, koji će se pokazati sastavnim dijelom muzičke operacije Kozmodruma, našao na pukotini dvaju polova. Dok svojim zahtjevom za zavidnom muzikalnošću i tehničkim umijećem, koji su potkovani nekoć prije implicitnim, a danas već profesionalnim teorijskim znanjem, priziva visoku i elitnu poziciju s jedne strane, situiranjem u barove, klubove i slične prostore lišene klasične koncertne ozbiljnosti i otvorene raznovrsnoj publici, on se, s druge strane, nedvojbeno ostvaruje u popularnome polu. No zaobiđu li se ovi i brojni drugi postojeći prigovori te sagleda li se pojam jazza doista u širem smislu kao modus mišljenja, postat će jasno da dijalektički odnos (pogotovo) njegove suvremene instancije prema drugim oblicima žanrova i stilova nadilazi potrebu za spomenutom vrstom polemike.

U tom smislu, dijalektička podloga jazza, njegova uzemljenost u, kako i sami članovi Kozmodruma navode, trenutnoj djelatnosti, a time i nepredvidivosti zajedničkoga muziciranja postavile su temelj eksperimentu tog sastava, pomogavši da u lipnju 2017. godine izađe album Gravity. Plivajući dvama smjerovima između varijante u kojoj idejni pokretač Kozmodruma, bubnjar Janko Novoselić, samostalno stvara, odnosno, kao i na Gravityju, svira gotovo sve instrumente, ili one u kojoj skupno muzicira s drugim muzičarima, Kozmodrum vješto dozira profesionalnu muzičku i to ponajviše jazz naobrazbu kao osovinu poigravanja s tradicijom klasičnog minimalizma, predstavnika onog visokog pola, i nekih popularnih žanrova vezanih za klupsku scenu, post-rock ili, u mnogo manjoj mjeri, elektroniku sedamdesetih godina. Suradnja Novoselića s Elvisom Penavom i Ivanom Kapecom na gitari, Goranom Delačem na basu, Hrvojem Gallerom na klavijaturama te Damirom Babojelićem u produkciji zvučne slike otvorila je raznovrsne mogućnosti za live izvedbe albuma koji bi se, prisjetimo li se Gansovog razlaganja, bez imalo sumnje mogao okarakterizirati i kao proizvod sasvim upotrebljiv za plesni trans široke publike koja, još neizbrušenog ukusa, konzumira velike količine klupskih ritmova, ali i kao kolaž raznovrsnih utjecaja, minimalnih invencija i profinjenih rješenja, teško primjetljivih dekoncentriranom uhu.

Dijalektički se odnos muzike i njezinih kreatora, osim spram ispitivanja mogućnosti masovnog i minimalistički rafiniranog, otkriva i u istraživanju granica simulacije i autentičnosti s obzirom na izvođački pristup odabranim žanrovima, bližima sintetskoj apstrakciji nego organskoj konkretnosti. Artificijelnost elektroničke kombinatorike simulira se muziciranjem na analognim instrumentima, dok se ista artificijelna muzika istovremeno svjesno oduhovljava prisutnošću svojih aktera, čija je organska, a time i pogrešiva te nepredvidiva inteligentna forma, paradoksalno, upravo zalog njezine autentičnosti. Ta se autentična simulacija naziva organic dance music, u ovom slučaju označavajući, suprotno tvrdnji mnogih drugih kritika koje proizlaze iz očekivane poante imena sastava te naziva albuma, pomak granica svojeg eksperimenta iz bestežinskih sfera kozmičkih valova u gravitacijom sabite, uzemljene oblike poput jezgre, planine i vode potoka, kao što će, uostalom, sugerirati naslovi pjesama.

Organski gravitacijski ples zvučnim će slikama podsjetiti da se kozmičke širine jednako sugestivno mogu osjetiti i u zemaljskim omjerima te da se dojam bestežinskoga lebdenja, kao u posljednjoj kompoziciji Floating, može simulirati i pod žezlom gravitacije, intervencijom ljudske ruke. U duhu omnivorske slobodne impresije s neke od polica kulturnog ukusa legitimno je spomenuti kako je 1973. godine jugoslavenski rock sastav Pop mašina u pjesmi Na drumu za haos upravo sugerirao – “sve je samo deo jednog kretanja, želja da svemir ostane u nama, da ulica i dalje putuje kroz mozak…” Kozmodrum je dakle implicitno ustvrdio da je njegov ludizam između organskog i umjetnog, minimalistički skromnog, a sugestijom raskošnog, visokog i popularnog dio jednog te istog kretanja, kolektivnog putovanja i prepoznavanja zbog kojeg je Gravity na koncu i pristupačan svakom slušatelju.

Uzme li se u obzir druga, štoviše službena implikacija imena Kozmodrum, lako će se opravdati na prvi pogled ritmički jednostavna, ali ipak varljiva i slojevita te, povrh svega, dominantna podloga albuma. Udarac bubnja javlja se kao idealni gravitacijski moment, odnosno muzika uzemljenja, aludirajući na same početke čovjekova eksperimenta s muzikom, dok je ona svojom ritmičnošću još uvijek u najvećoj mjeri pratila ritualni i plesni kontekst. Formulaične strukture pjesama svojom matematičkom preciznošću i uvjetnom jednostavnošću istodobno aludiraju na prapovijesne, gotovo nagonske, a time i ljudskome pokretu neodoljive obrasce, dok se promišljena kombinatorika elemenata i motivički rad, iako zaista minimalno, ipak mogu usporediti s gradualnom kompozicijom klasičnog minimalizma.

Kompozicija albuma u nekoj je mjeri kontrapunktalna. Funkcionirajući bez sumnje kao koncept, ona se u neprekinutom toku kreće između potpuno ambijentalnih intermezza prema ritmički složenim instrumentalnim kompozicijama, izuzev Whisper, na kojoj je gostovao vokal Mario Huljev. Jezgra se svojim himničnim karakterom razvučenog beata te jednostavnom harmonijskom podlogom koji podsjećaju na blago patetične uzorke post-rocka ipak pokazala kao izvrstan uvod u daljnju igru školica kakva se nalazi u Mountain Lion, a ponajviše u interesantnoj Otok potok. Poliritmija se u Mountain Lion postiže igrom inače dominantne četverodobne mjere s uvođenjem dviju nezavisnih tema jednako zanimljive melodijske linije uz triolske ritmičke digresije, a kojoj se F109 nadaje kao prirodni, potpuno sintesajzerski i po ugođaju eterični nastavak te kao logičan most prema Otok potok.

Otok potok najorganskija je mikrocjelina albuma, u kojoj se najbliže minimalističkome postupku provodi igra kombinatorike i repeticije rastavljenih akorada i ljestvičnih nizova, završavajući gotovo “u sredini stvari”, što nije neobično, uzme li se u obzir sugestija potoka kao neprekinuta, vječnog toka. Whisper, po nekima najbolje ostvarenje na albumu, zasniva se tek na ponavljanju jednostavnog teksta “iz dubine osamljenosti”, koje bi se moglo tumačiti kao samotna jeka sa spomenute planine ili kao glas iz praznine kozmosa. Prije je to, ipak, tipičan klupski track koji se najviše od svih pjesama s albuma naslanja na dobro poznat i očekivan obrazac popularnog tipa, zbog čega se nešto lošije nastavlja na Forever. Izostanak teksta uz minimum vokala i akustičnu gitaru u Forever bolje se uklopio u zvučnu sliku albuma, gradacija se zatim uspješno postigla dodavanjem instrumentalnih motiva, a da bi se, prema kraju, cjelina raslojila do svojeg počela, ritmičkog udarca, koji će se u Floating kao produženom outru istopiti u igru pitanja i odgovora motiva, odsviranih na klavijaturama i gitari, uz odvaganu obloženost sintetičkim zvukovima, sve do njihova potpunog fade outa.

Formulaičnost, kombinatorika, matematička proračunatost i prisnost organske cjeline, čije se prisustvo ponajviše otkriva u produkcijski besprijekorno iznijansiranoj zvučnoj slici, dovoljno osjetljivoj da jednakomjerno propusti svaki pojedini motiv, a opet dovoljno suptilnoj da dopusti homogeno poimanje njezine višeslojnosti, naposljetku sugeriraju, kao što će i sam omot albuma pokazati, da je Kozmodrum, rukama i jednom nogom gotovo na zemlji, a drugom prema nebu, sposoban naopačke okrenuti mnoge predrasude prema eksperimentu s postupcima visoke umjetnosti i popularnim klupskim žanrovima.

Riječ je prvom samostalnom autorskom radu jednog od naših ponajboljih mladih džez gitarista, nastalom pod utjecajem suvremenog džeza – osobito Brian Blade Fellowship Banda, Esbjörn Svensson Trija i Wolfganga Muthspiela – stavljajući težište na melodijsku razinu i uporabu prostora.

Uz Miljenovića nastupaju Mario Bočić na tenor saksofonu, Hrvoje Galler na klavijaturama, Zvonimir Šestak na kontrabasu i Borko Rupena na bubnjevima.

Pavle Miljenović je rođen u Zagrebu 1982. godine. Završio je osnovnu glazbenu školu za violinu, a gitaru je učio samostalno do upisa na konzervatorij u Klagenfurtu gdje 2010. godine završava studij džez gitare u klasi Agostina Di Giorgia (New York, SAD). Surađivao je s brojnim svjetskim i domaćim glazbenicima (Joeom Zawinulom, Jeffom Berlinom, Matijom Dedićem i drugima), a seminare je pohađao kod glasovitog Barryja Harrisa. Komponirao je glazbu za kazalište (Slavuj, Dvije i pol sestre). Trenutni je član Balkan Zoo Ensemblea i sastava Vedrana Ružića s kojim je ove godine osvojio Porin za najbolji džez album.

Glazbeni projekt Kulture promjene Bendovi u rezidenciji za cilj ima spajanje glazbene publike i bendova koji sudjeluju u očuvanju i jačanju domaće i regionalne nezavisne glazbene scene. Koncerti će se održavati do kraja ožujka i sudjelovat će osamnaest kvalitetnih underground bendova. Od 16. do 19. ožujka u Teatru &TD možete poslušati glazbenike koji naginju jazz zvuku uz ekperimentiranje sa srodnim glazbenim pravcima. Svi koncerti počinju u 21 sat.

Threspass čine trojica glazbenika koji improviziraju na najdiscipliniraniji način koji možete zamisliti, pričajući jednu fluidnu priču iz tri različite pozicije. Napetost raste kako se primiču svome cilju, no žurbe nema, svaka nota i ton imaju svoju važnost i smisao, emotivnu dubinu, pun fokus i intenzitet. Testiraju granice izražavanja bez korištenja zacrtanih tehnika i znanih elemenata, koristeći svu suptilnost i nijanse vlastitih instrumentalnih vještina, s odličnim osjećajem za tempo, prostor i volumen. Sa različitim kreativnim pristupima stvaraju jedinstven, veličanstven, gotovo hipnotičan, bijesan, a istovremeno tužan, zadivljujuć zvuk. Poslušajte ih 16. ožujka.

Nežni Dalibor je na rasporedu 17. ožujka, a riječ je o bendu koji je osnovan 1995. godine u Vranju. Nakon brojnih izmjena i pauzi, 2003. počinju novi život kao tročlani bend, a 2005. godine njihov diskografski debitanski istup dogodio se na kompilaciji Jutro će promijeniti sve? sa singlom Značajan događaj.

Punčke su
tročlani ženski bend osnovan krajem 2007. godine. Nekada je brojio 6
članica, no krajem 2009., vraćaju se tročlanoj jezgri koju čine: Lucija (gitara
/ vokal), Ruby (bubnjevi) i Iva (bas gitara / vokal).  Kako se ne žele ograničavati na samo jedan
glazbeni pravac, Punčke danas u svojim pjesmama kombiniraju različite utjecaje
i stvaraju nekakav drugačiji zvuk od onog kojeg je bend u početku njegovao, a
publika ih često opisuje kao indie-pop bend s primjesama Televisiona, Joy Divisiona, Patti Smith i drugih. 

Bend MatMar u svojim svirkama stvara jazz kolaž u kojem se naziru nijanse funka, fusiona, R’n’R psihodelije, izvornog etna, a kojeg Teo Martinović osvježava satiričnom poezijom. Ostali članovi su: Elvis Penava na gitari, Tihomir Hojsak na kontrabasu, Goran Delać na bas gitari, operna pjevačica Dina Puhovski i Hrvoje Nikšić na analognom synthu. MatMaru možete čuti 18. ožujka.

Jasna Bilušić & New deal, uz klavijaturista Hrvoja Gallera i kontrabasista Sašu Borovca, uspješno obrađuju poznate skladbe i pretvaraju ih u emotivne jazz melodije, čemu imate prilike svjedočiti 19. ožujka. Više o ovim glazbenim umjetnicima pogledajte ovdje.