Polje znanosti i obrazovanja unatrag zadnjih nekoliko godina nedvojbeno obilježava atmosfera papagajske adoracije STEM-a i povezivanja znanstvenog i obrazovnog sustava s tržištem. Taj novootkriveni entuzijazam praćen je duboko srodnim i po učincima evidentno destruktivnim politikama štednje i komercijalizacije koje će, usprkos nedavno najavljenom povećanju proračuna MZO-a, nedvojbeno diktirati njegov daljnji razvoj.

Među brojnim signalima stanja – a uistinu ih je mnogo – moglo bi se izdvojiti pitanje sustava akademskih stipendija i nagrada. Podređen tiraniji sveprisutnog, ali potpuno ispražnjenog koncepta izvrsnosti, koji je Bandićevom nadrealnom logikom nedavno metastazirao i na projekte uređenja gradskih zelenih površina, sustav je to koji također sve izraženije služi reprodukciji društvenih nejednakosti, ali i asimetrija među znanstvenim područjima. Pritom institucije, umjesto da rade na njegovoj transformaciji u društveno osjetljivom i ravnopravnom smjeru, sustav u dobroj mjeri prepuštaju priljevu korporativnog utjecaja, bilo implicitno kroz ukidanje vlastitih nagrada, bilo direktno kroz suradnje s korporativnim sektorom. Važna pitanja, poput podrške ženama u području znanosti i obrazovanja i ujednačenih i strateški promišljenih potpora tako se prepuštaju predvidivim interesima privatnog kapitala.

Sasvim je jasno da će u takvom kontekstu kao najslabije dijete na igralištu posebno loše proći humanistika koja biva sve više guranom u drugi plan u savršeno intoniranom, difamirajućem dvoglasu neoliberala i konzervativaca. No jedna je vrsta problema kada korporacije svoj PR i porezne olakšice rješavaju u vlastitoj režiji, a druga kada se takvo što odvija pod okriljem i u suradnji s ključnim državnim institucijama. U tom je smislu zanimljiv natječaj za Nacionalni program stipendiranja Za žene u znanosti, objavljen 20. studenog na stranicama Ministarstva kulture. Kako stoji u tekstu, riječ je o natječaju koji raspisuju “L’Oreal Adria i Hrvatsko povjerenstvo za UNESCO pri Ministarstvu kulture, uz pokroviteljstvo Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i Rektorskog zbora Republike Hrvatske”, a namijenjen je isključivo ženama mlađima od 35 godina koje su “polaznice doktorskog studija iz područja prirodnih znanosti, medicine i zdravstva, biotehničkih znanosti, uključujući i interdisciplinarna područja”. Dodijeljene jednokratne stipendije iznose 5 000 eura, a natječaj predviđa četiri dobitnice, uz pravo Povjerenstva da dodijeli manji broj stipendija ako ne pristigne dovoljno zadovoljavajućih prijava. Kriteriji za izbor su isključivo formalni, a uvid u prijavni obrazac daje nagovijestiti očekivane preferencije takvog natječaja, poput naglaska na primijenjenim, tržištu zanimljivim istraživanja.

Potreba da se financira rad znanstvenica u navedenim područjima nije sporna, no natječaj ovoga tipa dobiva sasvim drugačije značenje u ovakvom institucionalnom kontekstu. I u drugom bi ministarstvu bilo sporno prihvaćanje natječaja koje iz znanosti isključuje društveno-humanističko područje, a teško se shvatljivim čini da to podržava upravo Ministarstvo – kulture! Nedorečenim se doima i pojašnjenje koje smo dobili iz Ministarstva – naša molba za komentarom isključenja dijela znanstvenica iz natječaja ostala je bez direktnog odgovora; informirani smo tek kako je “Program For Women in Science/Za žene u znanosti, kojeg su 1998. godine pokrenuli L’Oréal i UNESCO, stvoren s ciljem promoviranja žena u svijetu znanosti te mijenjanju predodžbe o njihovoj ulozi u društvu” te da “Program već dvadeset godina nagrađuje znanstvenice s područja prirodnih znanosti, medicine i zdravstva te biotehničkih znanosti uključujući i povezana interdisciplinarna područja, istovremeno ih potičući na provedbu daljnjih istraživanja i znanstvenog usavršavanja”. Fokus na prirodne i biotehničke znanosti opravdan je pak činjenicom “da je L’Oréal kompanija utemeljena na znanstvenim istraživanjima i otkrićima u području prirodnih znanosti”, kao da tu otprilike završava odgovornost institucionalnih aktera uključenih u provedbu natječaja.

No prihvatimo li čak i za potrebe eksperimenta navedeno pojašnjenje Natječaja, sve i ako pristanemo na to da je riječ o problemu koji proizlazi iz slučajnog institucionalnog zapetljaja jer je Unescov djelokrug naprosto širi od Ministarstva kulture pod kojim njegova lokalna ispostava djeluje, svejedno ostaje i više nego dovoljno prostora za skepsu pred ovim potporama. Govoriti o tome kako jednokratne stipendije od 5 000 eura “promoviraju žene u svijetu znanosti te mijenjanju predodžbe o njihovoj ulozi u društvu” djeluje kao prazno korporativno fraziranje, dok je i sam iznos problematičan kao godišnja potpora ozbiljnom znanstvenom radu – ako dobitnice same financiraju studij, što je najčešće slučaj, on nije dostatan ni za pokrivanje školarine i najosnovnijih životnih troškova.

Ukratko, ovaj je natječaj sporan i kada je riječ o znanstvenicama kojima je namijenjen, a prema njihovim kolegicama iz društveno-humanističkih područja, ionako obilježenih sve manjih budžetima i potporama u odnosu na prirodne i biotehničke znanosti, on je naprosto – diskriminatoran i kratkovidan. Da se, primjerice, pionirski rad naših doktorandica u tako propulzivnim područjima kao što je digitalna humanistika ne može poduprijeti projektom u čijoj provedbi sudjeluju UNESCO i Ministarstvo kulture čini se uistinu potpuno neobjašnjivim i udaljenim od realnosti znanstvenog polja.

Osuđenost humanistike na životarenje njezina je vrlo jasna sudbina već nekoliko godina, a kada na njezinu guranju u zadnji plan, a u korist promocije korporativnog kapitala kontinuirano djeluju i institucije koje bi se o njoj najviše trebale brinuti, situacija se počinje doimati krajnje obeshrabrujućom. Znanstvenicama koje se pak svakodnevno moraju nositi s podcjenjivanjem – i akademskim, i financijskim, i infrastrukturnim, i javnim – vlastitog rada takav dojam, nažalost, teško da je ikakva novost. Uzevši u obzir politiku aktualne ministrice znanosti i obrazovanja Blaženke Divjak, nikoga neće začuditi ako i MZO odluči slijediti hrabri primjer Ministarstva kulture i usprkos najavljenim povećanjima proračuna prepusti ova “neozbiljna” područja uobičajenim mrvicama koje zbog svoje nepopravljive tržišne neisplativosti nedvojbeno i zaslužuju.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.