Piše: Ivana Đerđ – Dunđerović

Nakon što je priča o izboru za Europsku prijestolnicu kulture dobila konačni interpunkcijski znak, a Rijeka titulu, osječka se kulturna scena vratila uobičajenom ritmu i inerciji. U tom ustaljenom lokalnom dijagramu institucionalna kulturna događanja intenzivirana su upravo u lipnju i prvoj polovici srpnja nakon čega uglavnom zamiru do jeseni. Grupacija koja se u tim umjetničkim koordinatama može pohvaliti najuvjerljivijim kontinuitetom, aktivnošću i raznovrsnošću bez sumnje je likovna scena koja nekako iznalazi načine djelovanja u svim mogućim društvenim okolnostima i pri tome ne gubi na zanimljivosti i kvaliteti. Argument koji podupire ovu tvrdnju izložba je poznatog fotografa, producenta i galerista Hassana Abdelghanija postavljena u prostoru galerije Kazamat i organizaciji osječkog ogranka Hrvatskog društva likovnih umjetnika.

Izložba naslovljena From a distance 1914 zapravo je isječak ili varijabla znatno šireg umjetničkog koncepta koji se može pohvaliti mnoštvom međunarodnih priznanja, brojnim gostovanjima i višegodišnjim galerijskim trajanjem. Naime, izložba je inicijalno nastala kao dio velike istoimene austrijske izložbe čiji je cilj bio povezati različite gradove i države. Hassan Abdelghani tom je prilikom izložio fotografije portreta pokojnika koje je fotografirao na pulskom mornaričkom groblju, a nakon velikog uspjeha tog postava, priču je razvijao, rekontekstualizirao i koncepcijski nadopisivao u brojnim svjetskim galerijama. Nakon prvog postava, izložba je dobila i svoj azijski nastavak (autor je napravio seriju portreta na grobljima na Tajlandu i u Laosu obilazeći budističke hramove i upoznajući jednu posve drugačiju “kulturu smrti”), europsku turneju i pulsku “referentnu točku” koja je sažela bit cijele umjetničke koncepcije. Na pulskoj izložbi iz 2014. (u galerijskom prostoru crkve Sveta Srca) ovaj je fotoalbum dobio i povijesni okvir jer je uključio portrete pokojnika koji su stradali tijekom Prvog svjetskog rata, a koji su nastali na poprištima velikih bitaka u Bugarskoj, Grčkoj, Srbiji, Turskoj i Sloveniji. Osječka izložba tako je izabrani segment upravo te pulske izložbe koja zbog nemobilnosti, neadekvatnih galerijskih uvjeta u drugim gradovima i velikih formata fotografija nema prilike uvijek putovati u originalnom postavu.

Osječki postav, dakle, nudi seriju od pet velikih fotografskih portreta postavljenih u nišama dvorišta nekadašnjeg austrougarskog kazamata. Upravo u toj prostornoj intervenciji leži njezina prva umjetnička potencija. Arhitektonska, preciznije fortifikacijska kulisa osječke Tvrđe (u kojoj se kazamat nalazi) mogući je interpretacijski okvir za priču o sudbinama ljudi tijekom 1914. godine, okvir za životne paralelograme likova čija imena i godine možemo tek nagađati. Nadalje, portreti su postavljeni u svojevrsne niše čime su, kako je kustos Igor Loinjak protumačio izložbeno rješenje Marija Matokovića, dobili svoj vlastiti postmortemski prostor unatoč oronulosti koja karakterizira i zid i samu fotografiju. Osim toga, tragičnost sudbina portretiranih ljudi povezuje se i autorovom posvetom osječke izložbe, a koja se dotiče upravo Osijeka tijekom ranih devedesetih, njegovih ljudskih žrtava i lica koja bi mogla biti predmetom sličnog fotografskog ili umjetničkog hommagea.

S druge strane, čini mi se kako izvrsnost ove izložbe ipak ponajviše leži u njezinu konceptu koji je izuzetno slojevit, koji pruža upravo sijaset različitih interpretacijskih čvorišta i koji se regenerira svakim novim prostornim izmještanjem. Jedno od takvih umjetničkih čitanja svakako bi bilo ono koje se tiče autorskog creda same izložbe (koju i sam Abdelghani naglašava u svakoj prilici), a to je otimanje zaboravu, odnosno nastojanje da se umrli ne zaborave. Fotografije pokojnika nastale na keramičkim pločicama zapravo su fotografije živih ljudi, fotozabilješke u kojima portretirani vjerojatno nisu ni slutili svoju smrt i u kojima su postojali kako svojom sviješću tako i sviješću onoga tko ih je fotografirao. Ovdje svakako treba spomenuti i fascinantan izuzetak ove tvrdnje, a tiče se djevojčice koja je fotografirana nakon smrti pa joj je fotograf naknadno nacrtao otvorene, živuće oči. On se savršeno uklapa u paradoksalnu ideju o životnosti same izložbe. Fotografije umrlih zapravo pamte njihove živote, oživljuju, vizualno ih produžuju i nadograđuju mogućim pričama, faktografskim podacima i dopisivanjima. Jednako tako, u ovoj izložbi možemo govoriti o posredovanju izvora: prikazane fotografije repliciraju fotografije, umnožavaju sliku čineći to isto i sa sjećanjem. Dakle, vrijeme u kojemu se preživjeli mogu sjećati preminule osobe u ovom se slučaju duplicira, broj onih koji se sjećaju povećava se sa svakim novim posjetiteljem izložbe u bilo kojem gradu u bilo kojoj državi u bilo kojem danu. Sjećanje na taj način uistinu dodiruje vječnost pri čemu fraza o vječnom životu postaje ne samo umjetnička, već i zbiljna opcija. Zbiljna koliko je zbiljan i fotografirani lik i njegova analogna fotografija.

Jedan od interpretacijskih slojeva svakako bi mogao biti i sociološki aspekt smrti u različitim kulturama. Austrijanci su u ovim fotografijama vidjeli “fascinantnu morbidnost”, skandinavskim protestantima one su bile zanimljive unatoč činjenici da na njihovim grobovima fotografije pokojnika ne postoje dok su Tajlanđani portrete svojih nasmiješenih preminulih sunarodnjaka prihvatili jednako kao što prihvaćaju i portrete tek rođene djece. Unatoč razlikama u “kulturama smrti” između Istoka i Zapada, bjelodano je kako smrt svi doživljavamo dijelom života, postojanja koje je mjerljivo i nakon fizičkog bivanja. Unatoč tome što se razlikujemo u pridjevima kojima ćemo opisati bilo smrt bilo život, ugodno je znati kako je osim krhkog sjećanja, umjetnost jedna od mogućnosti kojima to sjećanje možemo poduprijeti, produžiti i uvijek iznova započeti.

Upravo u tom smislu treba istaknuti značaj Abdelghanijeve izložbe i njegov fotografski pokušaj da distancu iz naslova znatno umanji, da poništi povijesne, stoljetne i ideološke udaljenosti i da sjećanje na pokojnike učini univerzalnom i nadnacionalnom ljudskom kategorijom. Autorskim radom Abdelghani tako nastavlja svoj galerijski koncept – ovaj je rođeni Osječanin uspješni voditelj umjetničke galerije Makina u Puli koja se nakon osam godina postojanja prometnula u jedan od europskih epicentara suvremene fotografske umjetnosti. Izložba From a distance 1914 jednako tako nadilazi i svoj naziv i svoje makabrističko uporište jer je riječ o pravoj umjetničkoj apologiji života i življenja.