“Naš cilj je, u vremenu snažnih i brzih vizualnih atrakcija, nagovarati na povratak koncentriranom slušanju. Baš kao što beba u majčinom trbuhu koncentrirano sluša svemir koji dopire izvana i u koji će tek biti rođena.”

Ovim riječima na webu RadioTeatra naglašen je imperativ njihovih nastojanja u vremenu u kojem su sva osjetila, više nego ikada, u nekoj vrsti hendikepa spram vida. U tom kontekstu u srijedu, 19. travnja, održana je slušaonica za odrasle pod nazivom Zagrebački radiofonijski istraživači i jedna istraživačica. U minimalistički uređenom interijeru okupila se šačica ljudi i pod vodstvom Pavlice Bajsić Brazzoduro uz rum i čaj preslušavala dokumentarne radiodrame (tzv. feature) zagrebačke škole. Radio, odašiljač, prijemnik – čovjek, govornik, slušatelj.

Kako i treba da bude, prvi na redu bio je rodonačelnik featurea na našim prostorima, gospodin Zvonimir Bajsić po kojem je RadioTeatar i nazvan. Ako se pitate tko je taj Zvonimir Bajsić na raspolaganju vam je link, ovdje stane tek da ugrubo kažem da je on književnik, redatelj i prevoditelj ili još grublje – u svijetu naš najnagrađivaniji i priznatiji radijski autor, kod nas rijetko spominjano ime. Slušali smo ulomke Praškog proljeća 1984., njegovog posljednjeg featurea kojeg se često naziva njegovim autorskim i ljudskim testamentom. U njemu se Bajsić vraća u Prag, grad u kojem je nekoć studirao, ne bi li u izaslanstvu berlinskog radija snimio kroniku istoimenog glazbenog festivala (barem mu je tako bilo naređeno). Ono što je on zapravo napravio jest da je pod krinkom te manifestacije suptilno, ali dovoljno jasno progovarao o potencijalu kulture kao oruđu otpora spram komunističkog režima tada još uvijek prisutnog na tlu Čehoslovačke. Koristeći svoju novinarsku privilegiju, inkognito je švercao magnetofon u riskantna i za javnost zatvorena područja te tako stvorio snažno angažirano remek-djelo. Ono je bilo do te mjere kontroverzno za to doba da ga Radio Zagreb (Bajsićev matični radio) nikada nije pristao emitirati te je prvi puta pušteno na Omladinskom radiju (kasnije poznatijem kao Stojedinica), ali tek posthumno.

Nakon formom (nipošto i sadržajem) klasičnijeg djela, uslijedila je Molitva Mladena Rutića klasičnijeg sadržaja (nipošto i forme). Riječ je o ars akustičnoj cjelini komponiranoj od velikog broja isječaka Oče naša snimanih na različitim dijalektima i u različitim prigodama diljem Hrvatske. Akustičkom igrom distorzira se ova dobro poznata molitva što rezultira hipnotičko-psihodeličnom cjelinom s efektom začudnoga. Na sličnom tragu eksperimenta čuli smo i Mir u školjkama bisere stvara Biserke Vučković, melankolično-melodičnu elegiju nastalu u ratno doba. Uz navedene, na repertoaru su se još našli Darko Tralić sa Zavjetima mora i Darko Rundek s Četvoricom u mraku, obojica skladajući svojevrsne himne – Tralić onu o mediteranskom mentalitetu snimanu na Komiži, Rundek onu o zagrebačkom podzemlju snimanu po svakojakim kafanama i haustorima. Kao epilog, važnim mi se čini  napomenuti kako sve navedene snimke (i more ostalih) pripadaju Hrvatskom radiju i ne smiju se raspačavati. Time je ujedno potonuo moj prvotni plan da poneke od njih uvrstim u izvještaj pa sve što mogu je reći da je šteta što ih više ljudi nema priliku čuti i zatvoriti paragraf tihom opaskom kako smatram da bi trebale biti javno dobro. 

Nego, da nastavimo u vedrijem tonu, prebacimo fokus na Dan radija Voćarska, svojevrsnu krunu cijelog projekta, točnije cjelodnevni event održan u subotu 22. travnja. Njegov bogato osmišljen program bio je koncipiran kao maratonska slušaonica na radiostanici kreiranoj specifično za tu prigodu. Kratak životni vijek stanice (od podne do ponoći), popraćen džinglom “Radio Voćarska je radio koji zrije”, mogao se pratiti putem online streaminga ili se moglo prisustvovati njegovom stvaranju na licu mjesta u Mjesnom odboru Voćarska. Tamo je u improviziranom studiju na livadi ispod sjenica glavne konce vukla već iskusna i dobro uigrana ekipa – Pavlica Bajsić, Ljubica Letinić, Dražen Krešić i Dalibor Piskrec. Pod “dobro uigrana” pritom ne mislim na njihov do-najtanjeg-detalja-isplaniran angažman već baš suprotno – smjelost da dopuste slučajnosti i improvizaciji da nagrizaju i time oživljavaju prethodno osmišljen programski kostur. Rezultat toga bio je pomalo retro ugođaj, onaj kad cijelom susjedstvu najaviš “mi nešto radimo pa navratite”, ljudi su dolazili i odlazili, raspored se pretumbavao, stvari su se odvijale simultano na više frontova, a usprkos svemu (ili baš zahvaljujući tome) radijski program bio je savršeno tečan. 

S obzirom na to da se uistinu događalo sve i svašta, preglednosti radi napustit ću kronologiju (i pretenziju da obuhvatim baš sve) te podijeliti program na onaj za djecu i na onaj za odrasle. Za one najmlađe glazbena pedagoginja Ana Ćorić organizirala je Glazbenu kuhinju (radioigru za bebe) i Brbljanje (zvučnu šetnju za bebe u kolicima) – dvije radioigre prevedene s Radiotelevizije Slovenija. Ako ste se kao neupućeni promatrač zatekli tamo imali ste za vidjeti rozu spužvu i desetak beba koje se u polukrugu valjaju, vrpolje, mumljaju i guguću na glazbene taktove, no ako niste ja i iole ste upućeni u tu scenu onda znate da djeca slušaju senzomotorički, a njihovo prostorno zujanje je dio aktivnog slušanja koje naknadno znatno utječe na njihov razvoj govora, sluha i fine motorike.

Za nešto starije male organiziran je radiofonijsko-kabaretski pub kviz pod vodstvom glumice Jelene Miholjević i glazbenika Mare Marketa (isti dvojac je nešto kasnije održao koncert) pa su djeca npr. naučila koja je prva rečenica izgovorena na hrvatskom radiju te da radiovalovi mogu putovati ne do Mjeseca ili Velike Gorice, već beskonačno (ukoliko ih nešto putem ne apsorbira). Uz to, djeca su također dobila priliku da sama kroje radijski program, a glavnu palicu preuzeo je Marin Bilić iz OŠ Remete kao radijski voditelj. Marin ima 11 i po godina, najdraža boja mu je plava, igra šah, ide na glumu i “u početku se malo sramio ali se nakon pola sata opustio”. Tako se i činilo; Marin je povodom Dana planeta Zemlje suvereno vodio intervju s ekologinjom Jelenom Radošević i prebirao isključivo po bitnim temama – zašto se lubenice kupuju kad nije vrijeme za njih, zašto nema jabuka bez pčela, zašto je preveliki uzgoj goveda loš za Zemlju te zašto u nekim dijelovima Kine nema kukaca. 

Za one (uvjetno rečeno) odraslije, tijekom cijelog dana paralelno se odvijalo tzv. NonŠalatno popodne gdje su u dvorišni studio sporadično kapali razni gosti koji su na ovaj ili onaj način vezani za Šalatu. Cilj je bio iz različitih uglova pobliže upoznati povijest i ambijent ovog kvarta koji se s vremenom od voćnjaka transformirao u elitni dio grada. Od susjede Šimić smo tako mogli slušati o znatnom porastu klasnih razlika i reperkusijama koje su one imale za cijelo susjedstvo. O šalatskoj Bijeničkoj cesti (poznatoj po Institutu Ruđera Boškovića i PMF-u) govorio je doktor kemije Marko Poštek naglašavajući njezinu važnost u popularizaciji znanosti, naročito u doba kada se granica između istine i mišljenja tako olako zamagljuje. Svoje mjesto u eteru dobili su i predstavnici mjesnog odbora, pročelnica za kulturu Grada Zagreba, ali i ostali provoditelji projekata u sklopu programa Kultura i umjetnost u zajednici (kojeg je i Radio Voćarska dio), a s kojima su se telefonski razmjenjivala iskustva. 

Za sam kraj, izvedena je glazbeno-poetsko-radiofonijska predstava Soundtrack za film koji nije snimljen Nine Bajsić i Kralja Čačka. Premda se njih dvoje nalaze u ulozi glavnih likova, može se reći kako je, u duhu cijelog dana, primarni protagonist zapravo sam medij zvuka pa bi se tako cijela predstava mogla komotno konzumirati i zatvorenih očiju, dapače ona na to nekako i poziva. Nakon izvedbe, prisutne je u dvorištu dočekala zakuska s kojom je otpočelo minglanje (rječnik neologizama kaže druženje ili časkanje), a posljednje sate Radio Voćarska preuzela je ekipa s Kradia, prvog privremenog i povremenog radija studenata Akademije dramske umjetnosti. Momci su dobili slobodu zaokružiti ovaj cijeli ciklus, a to su učinili kombinirajući nasnimljeni materijal (puštajući njihove standardne priloge poput Beogradskih kronika i Vex Populija) i spretno improvizirajući u duhu ležerne atmosfere koja ih je okruživala.

Kada se sve sumira, RadioTeatar je uspješno iskoristio različite potencijale zvučnog oblikovanja ne bi li s jedne strane povezao ljude, a s druge im pomogao da stvore intimna mjesta unutar sebe, čime je, premda pjesma Video killed the radio star odavno drži vodu, dokazao da vrijeme radija još nije prošlo. 

Kako do javne radiotelevizije? Na to pitanje nema jednostavnog odgovora, a bliže njemu nismo stigli niti tribinom u HND-u koja je već i naslovom iz prethodne rečenice pokušala zagrebati po površini tog izuzetnog kompleksnog problema. Infrastruktura je tu, postoji čak i zakonski okvir, kao i solidan broj radnika koji, vidjeli smo to na primjeru Trećeg programa HTV-a, mogu postojeće stanje izdignuti iznad servilnog dodvoravanja aktualnoj politici koja uvijek i iznova programira i kadrovira Prvi i Drugi program HTV-a. Ono čega nema – slažu se redom medijski, znanstveni, kulturni i društveni radnici – politička je volja i znanje da bi se HRT učinio istinskim javnim servisom koji informira, educira i zabavlja građane. Ono čemu svjedočimo već više od dvadeset godina na HRT-u su cikličke čistke u četverogodišnjoj frekvenciji, što onemogućava bilo kakav kontinuitet u kvaliteti i bilo kakvom smislenijem dugoročnijem promišljanju profesionalne strategije još uvijek tek nominalno javne radiotelevizijske kuće. 

Posljednji inventarski popis pogubljenih s HRT-a već je dobro poznat: vanjskim suradnicama Trećeg programa HR-a Dinku Telećanu, Borisu Postnikovu, Ivici Prtenjači i Srđanu Sandiću emisije su ukinute bez jasnog uredničkog objašnjenja, a mjesta za emisije Audio.doc i Skrivena strana dana Ljubice Letinić – dobitnice ovogodišnje nagrade HND-a za radijsko novinarstvo – neće biti u jesenskoj shemi tog programa. Pridodamo li tome i već ranije izvedene oštre rošade na uredničkim pozicijama svih televizijskih i radijskih programa HRT-a, pred sobom imamo izuzetan poremećaj u tektonici programske politike. I tome svjedočimo otprilike svake četiri godine, bez obzira na stranu ideološkog spektra aktualne parlamentarne većine.   

Ipak, da i sami radnici te kuće imaju svijest o tome što bi se moglo i što bi se trebalo učiniti na dobrobit svih, potvrđuje i istup Sanje Mikleušević Pavić na samom početku tribine kada je rekla da na HRT-u upravo svjedočimo unutarnjem obračunu neviđenom još od 1990-ih, da je program u potpunosti devastiran, i to najviše na štetu građana, onih kojima i za koje bi se taj program trebao raditi. Saša Milošević iz Programskog vijeća HRT-a veli da Sabor ne samo da ima sve potrebne instrumente već i politički i moralni imperativ za zaokret HRT-a prema profesionalnoj, javnoj medijskoj kući za sve građane, i treba ga pripremati da “donese zakonski okvir koji će bolje nego sada osiguravati relevantnost Ustava RH kroz program Hrvatske radiotelevizije, zakonski okvir koji će osiguravati svjetonazorski pluralizam, sekularnost te institucije, umjesto da ona, kao danas, bude servis jednoj crkvi i nacionalističkoj ideologiji”. 

Teško se ne složiti s povjesničarem Tvrtkom Jakovinom u procjeni da je sve to što se u posljednjih šest mjeseci događa na političkoj sceni, koju poslovično u stopu prati i uređivačka politika HRT-a, stvaranje podloge za drugačije društvo. Društvo koje nema veze ni s demokracijom, niti s pluralizmom, niti kritičkim mišljenjem. Jednostavno, da imamo posla s nečime što nema odlike modernog društva. To je, kao što sumira urednik u Novostima i književni kritičar Boris Postnikov, “pokušaj desničarske medijske i kulturne politike kojoj je cilj promijeniti medijsku i kulturnu paradigmu”, odnosno ono što Giga Gračan, prevoditeljica i bivša urednica na Trećem programu Hrvatskog radija, zove drugom intifadom. Prva je, veli Gračan, za vrijeme upravljanja Antuna Vrdoljaka, bila genska, a ova je – katolibanska: “Sindikat radijskih novinara toliko je eutaniziran da se Ljubica Letinić u toj kući nema kome obratiti, Treći je toliko minoriziran da je to žalosno, grosteskno i uvredljivo”. 

Na pitanje Maje Sever što se konkretno može napraviti da se oba treća programa ne ugase pod pritiskom i nebrigom, ondnosno koje su osnovne stvari koje se politički trebaju mijenjati da bi se stvorio zakonodavni okvir za transformaciju HRT-a u istinsku javnu televiziju, odgovoreno je dobro poznatim odgovorom: politika je problem, a ne mediji. To je potvrdio i Postnikov, koji je u mandatu ministrice Zlatar Violić, zajedno s timom Milana F. Živkovića radio na sveobuhvatnoj medijskoj strategiji, ali njoj (ni)je bilo politički suđeno. Presnažni su interesi koji bi pustili uzde medijske igračke koja još uvijek inercijom dopire do najšire populacije. Ali materijal nastao kroz višegodišnji rad na medijskoj strategiji šteta bi bilo ignorirati, makar da ga se i kritizira u nekom drugom pokušaju preobražaja i smislene regulacije medijskog polja. Tamo je, primjerice, predložen solidarniji model financiranja HRT-a, koji je predviđao varijaciju iznosa s obzirom na socijalni status, a ne trenutni, neodrživi model koji iznosom jednako tretira i uspješnu poduzetnicu i nezaposlenog radnika i za koji nije jasno kome je u interesu da opstane. 

I mada postoje brojni primjereni modeli izgradnje i upravljanja javnim medijskim servisima, u trenutnoj situaciji ne preostaje mnogo osim konsolidacije aktera i iznutra i izvana. “Bez šireg društvenog, a onda i radničkog, novinarskog konsenzusa, kretanja i zagovora”, istaknuo je Postnikov, “ništa se neće promijeniti”. Moramo, dakle, smisliti način kako da ova jadna radiotelevija za rijetke uistinu postane javna radiotelevizija za sve. 

Piše: Vatroslav Miloš

Kako zakon definira pojam spontanoga nije nam poznato, ali Hrvatski enciklopedijski rječnik kaže da je “spontan” onaj “koji se javlja, događa ili izbija bez jasnog vanjskog uzroka” i “koji je izazvan u trenutku bez predumišljaja”. U Zakonu o javnom okupljanju nigdje se ne spominje famozni institut “spontanog okupljanja” kojime prosvjednici pravdaju svoju višemjesečnu prisutnost u Savskoj 66 te da prosvjed stoga i nije morao biti prijavljen nadležnim organima. Članak 9. spomenutog zakona kaže tek da se “ne prijavljuju okupljanja, sastanci, tribine, okrugli stolovi ili okupljanja registriranih političkih stranaka te sindikalnih i drugih udruga koja se održavaju u zatvorenim prostorijama prikladnim za te svrhe” te da se “ne prijavljuju pojedinačni prosvjedi”, a zakon predviđa i da gradovi s više od 100 tisuća stanovnika mogu odrediti jedno mjesto gdje se mogu održavati neprijavljeni prosvjedni skupovi. U Zagrebu je to Trg Francuske Republike. Teško je reći kako su se, prema navedenoj definiciji, na mjestu prosvjeda spontano mogli pojaviti, recimo, transparenti, stolovi, stolice, televizori, kuhala, ležajevi i, na kraju, šator. Možda to stvarnost kao referencijalnu fikciju uzima ono što se u povijesti književnosti naziva magičnim realizmom, ali to sa sigurnošću nikako ne bismo mogli tvrditi. Iz policije pak kažu da već duže vrijeme provode istražne radnje kako bi doznali tko je organizator skupa, ali, nažalost, bez rezultata. S druge strane ceste, jedan je tridesetogodišnjak – doslovno držeći gaće na štapu i transparent na kojem stoji “Imam PTSP od nerada” – pokušao ukazati na probleme kronične nezaposlenosti u državi. Policija je u roku 20 minuta zaključila kako nema ničega spontanog u njegovom prosvjedu i ekspresno primijenila Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira. Moguće i stoga što pri ruci nije imao šator. 

Ovih se dana, točnije 22. veljače, obilježava 80. godišnjica rođenja Danila Kiša. Umjesto prikladnim citatom, zrnatim intervjuom ili nemuštim panegirikom, prisjetimo se Kiševa djela – književnom kritikom. Sarajevski je Buybook prošle godine izdao Izvod iz knjige rođenih: Priču o Danilu Kišu, prijevod Kiševe biografije kojoj je autor britanski povjesničar Mark Thompson. Katarina Luketić piše: “Izvod iz knjige rođenih: Priča o Danilu Kišu nije suha, nenadahnuta biografija jednog pisca (poput nekih biografija domaćih autora), niti hermetična interpretacija njegova djela (poput samozadovoljnih akademskih analiza koje odišu strahom od stvarnosti), nego istovremeno i osobita biografija, i suptilna, znalačka interpretacija, kao i sociološko-kulturološka studija koja širokokutno obuhvaća specifikume vremena i prostora”. 

Koliko nas Hrvatska radiotelevizija gotovo svakodnevno podsjeća što smo od javnog medija izgubili, toliko bi nas Hrvatski radio trebao potaknuti da razmišljamo o tome što imamo i kako to sačuvati. “U brazdama glazbe” novi je ciklus emisija na Prvom programu HR-a, a njegovo je prvo izdanje, glazbeno-dokumentarna priča Ljubice Letinić Iz povijesti gramofonskih ploča, bilo posvećeno “razvoju tehnologije bilježenja zvuka” o čemu je govorio Veljko Lipovščak, dugogodišnji tehnički direktor u Jugotonu, znanstveni suradnik Zavoda za elektroakustiku FER-a i Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. Naredna emisija, Iz povijesti Jugotonove klasike autora Darija Poljaka, uz svjedočanstva Pere Gotovca, Vladimira Krpana i Tonka Ninića, bavila se Jugotonovim izdavaštvom klasične glazbe, odnosno procesima produkcije “antologijskih nosača zvuka poput Ero s onoga svijeta Jakova Gotovca, Beethovenove sonate ili Sorkočevićeve Simfonije u obradi Stjepana Šuleka“. 

Hrvoje Šimićević s H-altera proveo je nekoliko posljednjih tjedana analizirajući priloge Dnevnika HRT-a koji su se bavili Branimirom Glavašem. “Na zaglavlju priloga koji je emitiran prošli tjedan u HTV-ovom Dnevniku”, piše Šimičević, “masnim je slovima bila otisnuta egida: ‘Tko će ga zaustaviti?’. Pitanje se odnosilo na nepravomoćno osuđenog ratnog zločinca Branimira Glavaša, koji se na snimci prešetavao saborskim hodnicima, na dan kad su njegove stranačke kolege u više navrata Milorada Pupovca nazvale četnikom, a SDSS četničkom ćelijom. Uvodna konsterniranost urednika najutjecajnije informativne hrvatske emisije u neku je ruku razumljiva, čak i opravdana. Doista je legitimno zapitati se tko će zaustaviti čovjeka koji je povratak iz BiH najavio fotografijom obješenih tijela na Facebook profilu i potom na istom mjestu stavio svojevrsnu potjernicu za Pupovcem. No, kada je riječ o samom Dnenviku HTV-a, možda bi bilo puno svhrsishodnije postaviti pitanje: Tko je suodgovoran za stvaranje društvene klime u kojoj je uopće potrebno postaviti pitanje tko će zaustaviti Glavaša?”. Odgovor na to pitanje potražio je kod Gordane Vilović s Fakulteta političkih znanosti, Krešimira Solde i Biljane Kašić s Filozofskog fakulteta u Zadru, Marine Škarabalo iz GONG-a i Hajrudina Hromadžića s Filozofskog fakulteta u Zagrebu. 

“Budući da rijetko kada imamo priliku vidjeti stvarne snimke naših ratova i držimo se onih simuliranih u holivudskim filmovima koje nas ionako prikazuju u pozitivnom svjetlu, pitam se što Amerikanci rekli kada biste im pokazali snimke onoga što ostaje iza napada dronovima, poput vjenčanja koja smo zamijenili za okupljanja terorista od kojeg je ostala samo – riječima onih odgovornih za upravljanje našim projektilima – ‘pregažena crkotina'”, pita se Charles Simic u svojoj kolumni u The New York Review of Books. Više možete čitati ovdje. 

Andrew Bird američki je violinst, gitarist i skladatelj. Iako se bazično radi o pop i folk glazbi, njegova su izdanja, projekti i nastupi, kao i njegov pristup skladanju, sonični su eksperimenti vrijedni pažnje. Njegov posljednji projekt, Echolocations, bavi se utjecajem prirodnih i umjetnih struktura na zvuk. U Canyonu, prvom od pet filmova režisera Tylera Mansona koji dokumentira projekt, Bird istražuje akustičke mogućnosti spleta pješčenjačkih stijena u Coyote Gulchu u američkoj saveznoj državi Utah. Osim kao filmska i diskografska izdanja, snimke nastale u sklopu projekta dostupne su i kao dio Sonic Arboretuma, instalacije u bostonskom Institutu za suvremenu umjetnost nastale u suradnji s Ianom Schnellerom, majstorom izrade žičanih instrumenata i osnivačem Specimen Productsa, male tvrtke koja se bavi izradom specijaliziranih instrumenata, pojačala i zvučnika. Canyon možete pogledati ovdje, a tonski zapis u cjelini možete preslušati ovdje. 

Projekt Medijski inventar muzičkih originala (MIMO) predstavlja kvalitetnu, autentičnu i originalnu glazbu, marljivo stvaranu mimo etera, s ciljem upoznavanja šire javnosti s kulturnim bogatstvom i raznolikošću glazbene scene u Hrvatskoj. Nakon prvog izdanja od ožujka do lipnja 2013. odrađenog u dvorani Gorgona Muzeja suvremene umjetnosti, u suradnji s Hrvatskim radijom i Grafičkom školom Zagreb te inicijativom Free stage, projekt udruge Vibra nastavlja se 5. listopada i trajat će sve do lipnja 2015, svake prve nedjelje u mjesecu osim mjeseca siječnja.

Najavljeni su izvođači koji će otvoriti novu sezonu, bendovi Svemir i The Chweger, a o daljnjim planovima pitali smo Krešimira Zniku, uz Jelenu Balent i Valenta Samardžiju, pokretača projekta: “S ostalim izvođačima smo u kontaktu, ali nismo sve 100 posto potvrdili pa ćemo to objaviti kroz tjedan-dva. Ali sigurno mogu reći da su svi kvalitetni, autentični, originalni i do sada su prolazili MIMO etera! Držimo se istog koncepta kao i u prvoj sezoni, dva izvođača po koncertu, jedan kantautor (u nekim slučajevima duo ili trio) i jedan bend. I ovaj put ugošćujemo glazbene kritičare, novinare, urednike, glazbene poznavatelje da između nastupa pričaju i komentiraju izvođače, glazbu i scenu općenito. Mislim da je to sjajno funkcioniralo u prošloj sezoni, pogotovo za slušatelje preko radija jer jako se rijetko komentira alternativna glazba i scena na edukativan način, što mi u stvari činimo tim razgovorima”.

Velika novost ili, kako Znika kaže, promjena na bolje, u novoj je sezoni širenje MIMO-a na nacionalnu frekvenciju. Od ove godine koncerti i razgovori emitirat će se uživo na Prvom programu Hrvatskoga radija. “Za nas je to veliki uspjeh jer nam je to bio cilj od početka, što više i što glasnije ispromovirati fantastičnu glazbu koju kao nacija imamo. Uspjeli smo osigurati i nešto novaca za putne troškove pa možemo predstaviti izvođače iz cijele Hrvatske. U nedostatku sredstava, u prvoj sezoni smo bili limitirani većinom na Zagreb”, kaže Znika. MIMO je imao jednogodišnju pauzu zbog nemogućnosti dogovora s HRT-om koji je tada krenuo u proces restrukturiranja, pa osobe s kojima su projekt i pokrenuli više nisu imale moć odlučivanja o daljnjoj provedbi projekta, dok istovremeno novi ljudi nisu prepoznali vrijednost i važnost projekta te na početku nisu bili zainteresirani za njegovu provedbu. 

“Bili smo vrlo uporni i pripremili puno materijala i dokumentacije koja pokazuje snagu i važnost projekta te se na kraju upornost i isplatila. I eto nas opet spremni i veseli na početku nove sezone”, optimističan je Znika. Na pitanje o uspjesima prvog izdanja MIMO-a, Znika zaključuje da su “reakcije bile sjajne, mislim da smo stvarno ‘podigli moral’  i unijeli pozitivnu vibru među glazbenicima, ali i među ljudima koji se trude mjenjati našu glazbenu scenu na bolje. Bilo nam je super raditi ovaj projekt, povezivati glazbenike, institucije, medije i ljubitelje dobre glazbe i otvarati vrata koja su inače bila zatvorena. Vidjeti sad neke od bendova i kantautora kako se probijaju na sceni divan je osjećaj, a pogotovo jer vjerujem da MIMO ima dio zasluga za to”.

MIMO je i prošlu sezonu odradio u suradnji sa srednjom Grafičkom školom koja je u svoj nastavni program uvela smjer medijskog tehničara te im je upravo Vibrin projekt, povjerivši im snimanje koncerata za live stream, omogućio praksu za buduće zanimanje. Ove sezone MIMO će se usmjeriti i na srednjoškolce kao ciljanu publiku jer, kako objašnjava Znika, “želimo našim mladima omogućiti da više čuju ovakvu vrstu glazbe, ali ih i dodatno educirati o glazbenoj umjetnosti”. Uz redovne poslove, obitelj i privatne stvari, uz veliku pomoć članova udruge, prijatelja, partnera, novinara i entuzijasta organizatori su odradili više od 700 volonterskih sati kako bi sve bilo kako su zamislili. “Što se mene tiče, trud višestruko isplativ”, zaključuje Znika.

Više o projektu MIMO potražite na službenim ili facebook stranicama.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Dostupnost javnih dobara u demokraciji koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Urednica i voditeljica prijenosa je Iva Lovrec Štefanović.

Prinos iz Zagreba (Teatar&TD) otvara slavljeničku večer i to prijenosom muzičko-scenskog djela PLANET 8, skladateljice Mirele Ivičević iz Muzičkog salona Studentskog centra u Zagrebu. U petak, 17. siječnja, početak je u 19.45 sati, a ulaz je besplatan.

Urednica tog projekta je Adriana Kramarić.

Art’s Birthday slijedi ideju francuskog umjetnika Roberta Fillioua koji je 17. siječnja 1963. proglasio da je umjetnost rođena prije 1000000 godina (kada je netko ubacio spužvu u kabao s vodom). Nakon njegove smrti, 1987. godine umjetnici diljem svijeta slave njegovu zamisao VJEČNE MREŽE (La Fete permanente). Rođendan umjetnosti na različitim se događajima tako slavi uz obvezu umjetnika da donesu svoj dar koji će se moći tom mrežom podijeliti s drugima.

Tribina Trećeg bit će emitirana uživo iz knjižnice Bogdana Ogrizovića u četvrtak, 31. siječnja u 20 sati.

Prvi program, pretežno informativno orijentiran, uvodi nove dramske i književno-radiofonske sadržaje u emisijama Serijal i Kutak poezije. Što se tiče informativnog programa, najavljeno je otvaranje programa aktualnim društvenim događanjima tako da ”pojedina tematska područja više neće biti ograničena na specijalizirani termin, nego je za sve teme od javnog značenja program uvijek otvoren i o njima se može govoriti kad god je potrebno”. Što se kulturnih sadržaja tiče, već ovaj petak u emisiji Katapultura bavit će se budućim Trećim programom HTV-a s pitanjem hoće li taj program ”proširiti ili getoizirati kulturne sadržaje”.

Da javni medijski servis ima i javnu odgovornost, razvidno je iz najave: ”Od Drugog programa Hrvatskoga radija slušatelji i dalje mogu očekivati ležerniji cjelodnevni zabavni mozaični sadržaj, ali uz promjene koje će dodatno istaknuti razliku takvog programa u sklopu javnog radija od neke komercijalne zabavne radijske postaje”. Drugi program će se tako ”na svoj način baviti cjelokupnim spektrom javnih tema i odgovarati na sve javne potrebe”, najavljuju u programu.

Treći program, ”za publiku koja traži više”, uvodi nove emisije: Kolumne Trećeg programa, gdje će se pet istaknutih javnih ličnosti iz kulturno-znanstvenog područja radnim danom ujutro izmjenjivati sa svojim tematskim desetominutnim komentarima, Na kraju tjedna, tjedni pregled kulturnih događaja, s obuhvatnijim analitičkim pristupom, Platforma, emisija o urbanizmu i arhitekturi, te Lica okolice, analiza regionalnih zbivanja i regionalna suradnja na području književnosti, filma, kazališta i ostalih umjetničkih formi. Dramski program dnevno će nuditi serijski, dokumentarni i igrani termin.

Nastavit će se i Tribina Trećeg programa: prva je najavljena za 20. rujan, s temom Fizika i metafizika.

Čeka nas topla radijska jesen podgrijana društveno-gospodarskim stanjem u zemlji i inozemstvu.

KP

Hrvatski radio posebnom će se emisijom, po sedmi put uključiti u projekt proslave rođendana umjetnosti koju na međunarodnoj razini organizira Evropska radijska unija. Tako će 17. siječnja na Trećem programu, u terminu od 20 do 22 i 30 sati, izravno prenositi prigodno događanje iz Muzeja prekinutih veza, s uključivanjem u programe ostalih evropskih gradova koji sudjeluju u projektu Rođendan umjetnosti. 

Proslava rođendana umjetnosti, manifestacija je koju je 1963. osmislio Robert Filliou. Ovaj francuski umjetnik tada je proglasio datum rođenja umjetnosti, koji se po njemu dogodio 17. siječnja prije milijun godina, u trenutku kada je nepoznat netko bacio spužvu u posudu s vodom. Nakon Fililouve smrti 1987. godine, umjetnici diljem svijeta prihvatili su njegovu daljnju koncepciju Vječne mreže te od tada različitim manifestacijama obilježavaju rođendan, s idejom prigodnog darivanja i cirkulacije stvaranja. 

Ovogodišnju proslavu organizira Evropska radijska unija i to na dva satelitska kanala s prijenosom programa iz dvadeset i dva grada Evrope. U projekt su uključene nacionalne i nezavisne radijske postaje te pokrivaju širok spektar umjetničkog razmišljanja na ovu temu.

Hrvatski radio u projekt će se uključiti preko posebne emisije na Trećem programu. Slušaoci će tako moći čuti što su za rođendan umjetnosti spremili kulturnjaci iz Ženeve, Helsinkija, Hilversuma, Berlina, Antwerpena, Karlsruhea, Pariza, Stockholma, Madrida, Bratislave, Brna, Moskve, Bruxellesa i Zagreba. 

Zagrebački poklon bit će događanje naslova Lubenica ili …samoiluzija. Tom prilikom u Muzeju prekinutih veza bit će odigran performans tonmajstorice Lane Deban, glazbenika Dina Brazzodura te spisatelja i glazbenika Ante Perkovića. Performans je ujedno i njihov intimni doprinos fundusu ovog nekonvencionalnog muzeja. 

Kako kažu u najavi: “Interpretacije jedne veze se često razlikuju. Svaka interpretacija, pa tako i ova, na neki je način prijevod. Upravo stoga autori temelje ovu zvučnu intervenciju na igri prijevodima, odnosno gubljenju u prijevodima. Od prijevoda sjećanja u zvuk, iz jezika u jezik, iz novih medija u stare, pa do prijevoda boli u nostalgiju, sve zajedno čini jedan Hörspiel, u onom, sasvim doslovnom, prijevodu: igra za slušanje. Autorima na razne načine uživo pomažu i pop, rock i eksperimentalni glazbenici Tin Ostreš, Igor Pavlica i Alen Sinkauz, a glasove posudili Ljubica Letinić, Barbara Prpić, Ivana Sajko i Sven Medvešek.”

Urednica i voditeljica izravnog prijenosa je Iva Lovrec Štefanović, dok je urednica projekta Adriana Kramarić. Više o projektu Rođendan umjetnosti možete saznati ovdje.

Izvor: Art’s Birthday

Sa svojim neobičnim izdavačkim eksperimentom Hit parade poravnali su se s rekordom Elvisa Presleyja ušavši s 12 pjesama u britanski top 30 u samo godinu dana, bili su kućni bend jednoga od najutjecajnijih britanskih radijskih DJ-a Johna Peela, pratila ih je reputacija drugog omiljenog benda obožavatelja kultne skupine The Smiths, a ploče im je više puta producirao legendarni Steve Albini, član grupe Big Black te producent Pixiesa i Nirvane.

Britanska skupina The Wedding Present danas iza sebe ima 25-godišnju karijeru, hordu zagriženih obožavatelja, jedan raspad i jedno ponovno okupljanje te stotine pjesama kojima su razbarušeno, ali spretno plesali po granici popa i alternativne glazbe.

V.M.: The Wedding Present su poznati po svojim beskompromisnim stajalištima kada je u pitanju produkcija i objavljivanje glazbe – karijeru ste počeli vlastitim izdanjima, ugovori koje ste kasnije potpisivali s velikim kompanijama osiguravali su vam potpunu kontrolu nad kreativnim i izdavačkim procesom, a imate i vlastitu glazbenu etiketu. Koliko je teško bilo izmaknuti čvrstoj šapi glazbene industrije?

D.G.: Mislim da smo odabrali teži put jer da smo odlučili igrati po pravilima industrije lakše bismo se probili. No, još na početku nam je bilo jasno da nam je kao kreativcima neprihvatljivo sastančiti s poslovnim ljudima koji bi nam diktirali kako stvarati. Oduvijek sam želio snimati i pisati glazbu točno onako kako bih ju zamislio. Postati slavan ili zarađivati puno novca nikada mi nije bio prioritet, jedino što je važno jest sačuvati kontrolu nad stvaralačkim i izdavačkim procesom, i pobrinuti se da su ljudi zadovoljni s onim što radimo.

V.M.: Neobične, ali uspješne promotivne štosove uvijek ste sami smišljali – od debitantskog albuma koji je nosio ime popularnog nogometaša Georga Besta, preko eksperimenta s objavljivanjem jednog singla mjesečno tijekom godine dana i albuma s obradama ukrajinskih narodnih pjesama, do nešto manje hvaljenog glazbenog projekta Cinerama kojeg si ostvario u godinama pauze Wedding Presenta. No, linija između dobre ideje za promociju i površne dokočice vrlo je tanka. Što misliš o tome, jeste li ikada prešli tu osjetljivu granicu?

D. G.: Nadam se da nismo. Moram priznati da su me marketing i promocija oduvijek zanimali jer sama glazba, odnosno snimka pjesme nije konačni proizvod – tu su i koncerti i promotivne majice, video spotovi. Želio sam uvijek biti uključen u čitav proces objavljivanja glazbe i aktivno utjecati na način na koji će nas publika doživjeti. S druge strane, voljeli smo raditi neuobičajene, čudne stvari jer smo željeli izbjeći ukalupljivanje u obrasce i klišeje, nadići rutinu skladanje-snimanje-turneja, isprobavati nove ideje…

V.M.:Svoj veliki uspjeh The Wedding Present možda najviše duguju legendi BBC-jevog Radija 1 Johnu Peelu, uz čije si emisije odrastao maštajući da će jednoga dana i sam nastupiti u Peelovom programu i ni ne sluteći da ćete postati njegov kućni bend. Peelovu smrt 2004. još uvijek ne možeš prežaliti.

D.G.: I dalje osjećam tugu, dakako zato što je umro, ali i zato što se za njegova života nismo baš zbližili. Iznimno sam ga poštovao, sreli smo se puno puna na koncertima, na radiju, na intervjuima, ali nismo bili prijatelji jer me toliko impresionirao da sam u njegovoj blizini uvijek bio nervozan. Čak sam i na koncertima na koje bi John došao imao tremu kakvu ne bih osjećao ni kada bih svirao pred 40 tisuća ljudi na velikom festivalu. Zauvijek će mi biti žao što mu se nisam usudio više približiti. Čak sam s njegovom suprugom bio bliži nego s njim.

V.M.: Najčešća tema tvojih pjesama je ljubav – i to uglavnom neuzvraćena ili propala o kojoj progovaraš kroz vlastita, ali i tuđa iskustva koja prisvajaš.

D.G.: Neke su pjesme potpuno autobiografske, zvuče gotovo kao dnevnički zapisi, a neke su pak nastale prema motivima na koje bih naišao u novinama, ili načuo vozeći se autobusom ili vlakom. U takvim slučajevima bih se osjećao skoro kao glumac – zamišljao bih sebe i tim situacijama, svoje reakcije… Važno mi je da pjesme koje pišem budu osobne jer kada pišem o temi koju dobro poznajem, osjećam se najbolje.

V.M.: Prepoznaju li se tvoji poznanici i prijatelji u pjesmama The Wedding Presenta?

D.G.: Znalo je biti i toga. Čak bi se i moje bivše djevojke prepoznale: znale su me ispitivati govori li određena pjesma baš o njima. Takva pitanja bi me dovela u čudnu poziciju jer je teško bilo odgovoriti s da ili ne, pogotovo kada dotična pjesma ne bi imala veze s osobom koja se raspituje. Tako da sam uvijek bio tajnovit kada je riječ o protagonistima pjesama. No, čini mi se da se ljudi vole prepoznati u pjesmi, pa čak i kada ih se prikazuje kao loše osobe jer se na trenutak valjda osjećaju slavnima.

V.M.: Za sebe si volio reći da si glazbenik koji uvijek gleda unaprijed ne prepuštajući se nostalgiji, no zadnje dvije turneje posvetio si svojim ranim radovima – na ovoj aktualnoj, uz pjesme s novog albuma El Ray, u cijelosti izvodite drugi album Bizarro. Kako objašnjavaš taj zaokret?

D.G.: Mislim da sam se predomislio. Da smo razgovarali prije nekoliko godina vjerojatno bih odgovorio da me tako nešto ne zanima jer želim ići dalje, stvarati nove pjesme. No, budući da su mi mnogi ljudi počeli predlagati da ponovno sviram rane albume, shvatio sam da ih tijekom godina nikada nismo odsvirali u cijelosti i da bi možda bilo zanimljivo organizirati turneje na kojima izvodimo stare albume od početka do kraja. Vrlo je zanimljivo vratiti se dva desetljeća unatrag i s vremenskim odmakom prisjetiti se kako smo tada razmišljali, kako je funkcionirao bend… Tako da sam osjetio da mi je i prošlost jednako važna kao budućnost.

V.M.: Na novom albumu The Wedding Present vratili ste se svojem starom, oprobanom suradniku, producentu Steveu Albiniju – je li i to dio novootkrivene nostalgičnosti?

D.G.: Ne, to nije to. On je vjerojatno najbolji producent s kojim sam ikada radio i ponovna suradnja s njim je zapravo igranje “na sigurno”. Znao sam da je Steve Albini osoba koje će  što god krenemo snimati, postići da to zvuči odlično. S druge strane, postoje i opasnosti jer nije dobro uvijek surađivati s istim ljudima – raznolikost iskustava i afiniteta važni su za stvaralački proces. Tako da se sada premišljam hoću li i sljedeći album snimati kod Albinija u Chicagu. Znam da ćemo zvučati odlično ako nas on bude producirao, ali treba donijeti pravu odluku.

V.M.: Veliki si ljubitelj radija uz koji si otkrivao glazbu i kojem duguješ dobar dio svojeg glazbenog uspjeha. Kako gledaš na promjene koje razvoj tehnologije donosi radijskom mediju?

D.G.: To je zanimljiva tema jer isti se proces događa na glazbenoj sceni. Zahvaljujući internetu svoju omiljenu radio postaju možete slušati u bilo kojem dijelu svijeta, što je vrlo uzbudljivo, no – s druge strane – za radio su došla teška vremena – čak i BBC, čiji sam veliki obožavatelj, ima financijskih problema pa je prvo na čemu štedi program koji se bavi alternativnom i izazovnijom glazbom. Bit će velika šteta ako prevlada trend radio postaja čiji program stvaraju programirane liste pjesama i reklame jer radio je i dalje prvi izlog u kojem publika otkriva novu glazbu – i ne samo glazbu nego i zanimljive diskusije i komentare. I, naravno, tu je posebni šarm sveprisutnosti radija uz koji se budite, vozite u automobilu… Radio je temeljna medijska mreža koja se mora njegovati.

Tekst je prvotno objavljen u kulturnom magazinu Prvog programa Hrvatskoga radija Katapultura.