Kako stoji u službenom priopćenju, od 179 prijavljenih radova odabrana su 72 filmska ostvarenja, raspoređena u pet kategorija – animirani, dokumentarni, eksperimentalni i igrani film te namjenski film i videospot.

U kategoriji animiranog filma selektorica Jelena Pašić odabrala je 10 filmova, u kategoriji dokumentarnog filma Janko Heidl odabrao je 15 filmova, Damir Radić u kategoriji je eksperimentalnog filma odabrao 16 naslova, dok je Dragan Jurak u kategoriji igranog filma odabrao 16 ostvarenja. U kategoriji namjenskog filma i videospota Miro Frakić odabrao je pak 15 filmova.

Odabrani filmovi natjecat će se za više nagrada: Grand Prix u nizu kategorija, Nagradu Zlatna uljanica Glasa Koncila, nagradu Jelena Rajković koju Društvo hrvatskih filmskih redatelja dodjeljuje najboljem redatelju/redateljici u dobi do 30. godina, Nagradu za etiku i ljudska prava te Nagradu publike.

Popratni program festivala obuhvatit će niz događanja, uključujući predstavljanje omnibusa u nastajanju Dalibora Barića, tribinu i promociju novog broja Hrvatskog filmskog ljetopisa, kritičarsku radionicu Hrvatski film traži kritičare, projekcije posvećene nedavno preminulim autorima Pavlu Štalteru i Borivoju Dovnikoviću-Bordu, pub kviz te promociju knjige Film u nastavi Ane Đorđić, suvoditeljice programa Filmska naSTAVa i predavačice metodike filma na Školi medijske kulture “Dr. Ante Peterlić”.

Popis filmova uvrštenih u program 31. DHF-a moguće je pronaći na festivalskoj službenoj stranici.

Tekst je objavljen u okviru projekta Kinemaskop i uz podršku Hrvatskog audiovizualnog centra.

U povijesti i razvoju filmske kulture na našim prostorima teško da se može prenaglasiti važnost Filmoteke 16. To je poduzeće od svog osnutka šezdesetih do prestanka samostalnog djelovanja u devedesetima bilo ključno mjesto za filmsko obrazovanje, produkciju i kinoprikazivaštvo, arhiviranje i izdavaštvo. Manje je poznato kako je vizualni identitet Filmotekinih aktivnosti prožet rukopisom Nenada Pepeonika, dizajnera brojnih plakata, izdanja i ostalih materijala. Njegov rad uskoro će, s posebnim naglaskom na plakate vezane uz Filmoteku 16 i filmsku umjetnost, biti predstavljen na izložbi Kino u sitotisku. 

Nenad Pepeonik danas je pomalo zaboravljeni autor o kojemu se dosad nije puno pisalo, naglašavaju kustosi izložbe Sven Sorić i Marko Golub u popratnom tekstu izložbe. Ipak, nastavljaju, njegovu putanju je “moguće iščitati prateći mu trag po skupnim strukovnim izložbama, rasute informacije o određenim događanjima i mjestima u kontekstu kojih se spominjalo njegovo ime kao i, dakako, samu dizajnersku produkciju dostupnu u različitim javnim zbirkama.” 

Takvo iščitavanje kreće od Pepeonikovih početaka u okviru pogona sitotiska Grafičkog servisa pri Studentskom centru. Riječ je o bitnom pogonu za povijest domaćeg dizajna i likovne umjetnosti, u kojemu su od osnutka 1959. do ranih devedesetih otisnuti brojni vrijedni plakati. Pepeonik je nadalje značajan doprinos ostvario i kao dizajner plakata za kazalište, likovnu umjetnost i brojne knjige od sredine šezdesetih do kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća, dok je pred kraj karijere oblikovao i vizualni identitet Hrvatskog filmskog ljetopisa. Jedan je od osnivača međunarodne manifestacije Zgraf, a ostvario je brojne suradnje s dizajnerima i umjetnicima svoje generacije. 

“Ova izložba nije u pravom smislu riječi retrospektiva, već prvi korak u njegovom ponovnom otkrivanju ovog autora, koji nam daje osnovne koordinate njegovog dizajnerskog djelovanja”, pišu Sorić i Golub. “Gledajući Pepeonikove plakate iz sedamdesetih i osamdesetih kao da gledamo malu alternativnu verziju pripovijesti o filmskoj povijesti u drugoj polovici 20. stoljeća, isto kao što ovom izložbom otvaramo i jednu od brojnih mogućih naracija o povijesti hrvatskog grafičkog dizajna u kojem i Pepeonik svakako ima svoje zasluženo mjesto”, zaključuju.

Postav je moguće razgledati od 20. svibnja do 4. lipnja u zagrebačkoj HDD Galeriji.

Iako je hrvatski film u Jugoslaviji bio umnogome zasebna formacija, s vlastitom produkcijskom aparaturom i filmskim stilskim obilježjima, raspadom bivše države obilježile su ga velike promjene. Ratne i postratne godine obilježene su izostankom kulturne strategije koja je pogodila i područje filma. Na državnoj razini nije postojalo središnje tijelo zaduženo za film, a raspadom distribucijskih kanala i prikazivačkog sustava domaća su se kina preusmjerila na noviju holivudsku produkciju. S jedne je strane bilo gotovo nemoguće pogledati suvremene strane filmove koji nisu pripadali holivudskoj matrici, dok je s druge mogućnost gledanja i praćenja domaćeg filma bila ograničena gotovo isključivo na cjelovečernji igrani format. 

Ta je kriza, kako objašnjava filmolog Hrvoje Turković, “osobito pogodila sveučilišnu i školsku nastavu: filmski studij ADU, novopokrenuti medijski studij na ALU, filmološki studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (kao i u drugim sveučilišnim centrima), a i nastava filma u sklopu osnovnoškolskog nastavnog programa, bili su izravno pogođeni u izvedbi nastave činjenicom da studenti (i nastavnici) nisu imali nikakve sustavnije mogućnosti da steknu uvid u filmsko povijesno nasljeđe – a o kojem se predavalo na studijima.” Ukratko, prostor za recepciju hrvatskog filma postao je devedesetih vrlo skučen, a njegovo je osipanje pratio i nestanak prostora za pisanje o filmu.

U takvom je okruženju 1995. godine pokrenut Hrvatski filmski ljetopis, prvi domaći časopis posvećen filmu. Stoti broj Ljetopisa, broj koji ujedno obilježava i četvrt stoljeća neprekinutog rada, predstavljen je u kinu Tuškanac. Njegovo predstavljanje poslužilo je kao povod razgovoru u kojemu su sudjelovali Ljetopisov prvi glavni urednik Hrvoje Turković, sadašnji glavni urednik Nikica Gilić te filmska kritičarka Diana Nenadić. Razgovor je pružio uvid u važnost  izdavanja specijaliziranih tiskanih časopisa u kulturi, odnosno u ključnu ulogu koju njihov kontinuitet može imati u izgradnji znanja o čitavoj kulturnoj sferi – u ovom slučaju filma.

Pokretanju Ljetopisa prethodio je period u kojemu nisu postojali časopisi specijalizirani za film. Godine 1990. ugasio se časopis Filmska kultura, tada najdugovječniji časopis posvećen filmu, a prestao je izlaziti i časopis Kinoteka. Nakon njihova iščezavanja, pisanje o filmu nastavilo je postojati u okvirima novina i magazina nespecijaliziranih za film, a u njima je bilo mjesta samo za kraće tekstove o aktualnoj produkciji. Istovremeno, hrvatska se kinematografija ponovno pokretala i preosmišljavala na novim temeljima, dok njezin razvoj u novom nacionalnom kontekstu nije imao tko sustavno pratiti, analizirati ni razmatrati.

Manjku prostora za pisanje o filmu u postratnim godinama odlučilo je doskočiti prvo Ljetopisovo uredništvo u čijem su sastavu uz Turkovića bili i filmolog Ivo Škrabalo (na čiju je inicijativu Ljetopis pokrenut) te Vjekoslav Majcen, doajen filmske arhivistike koji je u to vrijeme radio u Kinoteci pri Hrvatskom državnom arhivu. Časopis koji izlazi četiri puta godišnje osnovali su Društvo filmskih kritičara i Filmoteka 16, filmsko poduzeće koje se ubrzo ugasilo, odnosno pripojilo Zagreb filmu. Gašenjem Filmoteke, Ljetopis je inicijativom Vere Robić-Škarice preuzeo Hrvatski filmski savez koji do danas ostaje njegovim izdavačem.

Potreba za časopisom koji sustavno prati domaći film ispunila se u formatu koji je ustanovljen prvim dvobrojem Ljetopisa, a održao se do danas. Časopis je zamišljen kao referentno mjesto informiranja o hrvatskom filmu, stoga publikacija uključuje redovito i sustavno praćenje domaće produkcije, recentnih izdanja i manifestacija u kraćim, informativnim tekstualnim formatima. Osim bilježenja cjelokupne produkcije, Ljetopis je postao važno mjesto refleksije o filmu, kako kritičke tako i znanstvene, a u trenutku njegova pojavljivanja nakon dulje stanke otvoren je u hrvatskom medijskom polju prostor za dulje zapise i tekstove o filmu – ujedno domaćem i stranom; suvremenom filmu i filmskoj baštini.  

Prostor koji je otvoren pokretanjem Ljetopisa značajan je zbog svoje širine i otvorenosti, kao mjesto kontinuiranog susreta različitih pristupa filmu i kao mjesto stasanja novih generacija autorica i autora. Riječima Nikice Gilića, Ljetopis već četvrt stoljeća služi i kao “inkubator za nove ljude koji će pisati o filmu, kao mjesto gdje se vježba pisanje”, a važni su doprinosi domaćoj filmologiji svoje prve konture poprimali na stranicama Ljetopisa – poput rada Irene Paulus čijoj su knjizi o filmskoj glazbi tekstovi objavljeni u Ljetopisu bili polazišna točka. Ljetopis je također publikacija u čijem su okviru po prvi put sustavnije objavljivani tekstovi o dokumentarnom, animiranom i eksperimentalnom filmu. Zbog dugogodišnje zastupljenosti svih publicističkih i filmskih vrsta i rodova te različitih filmoloških i filmofilskih generacija, nakon četvrt stoljeća rada ovaj časopis predstavlja važan repozitorij filmskog znanja, a o njegovoj istovremenoj razgranatosti i sustavnosti svjedoči i kumulativno kazalo objavljeno u povodu izlaska stotog broja.

Prostor za pisanje o filmu, čijem je otvaranju i održanju Ljetopis pružio važan poticaj, u međuvremenu se proširio, ali prije svega u području za internetskih portala specijaliziranih za film. U tiskanom pak obliku, osim “generacijskog” časopisa Filmonaut koji je tijekom dvijeidesetih izdavao Blank, Ljetopis predstavlja jedinu publikaciju specijaliziranu za film. U kontekstu koji dosljedno zatire mogućnosti opstanka časopisa u kulturi, ovakva publikacija ukazuje na njihovu važnost, podcrtavajući ključnu ulogu časopisa u proizvodnji znanja koja je preduvjet sustavnom razvoju različitih područja kulture i umjetnosti, kao i kritike te znanosti o umjetnosti.

Program Četvrte filmske večeri Hrvatskog filmskog ljetopisa otvorit će u 19.15 sati tribina “Između Bollywooda i art filma” na kojoj sudjeluju dr. sc. Etami Borjan s Odsjeka za talijanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, stručnjakinja za etnografski i indijski film, magistra indologije Marijana Janjić, posvećena istraživanju Bollywooda i indijske književnosti, te dr. sc. Nikica Gilić, glavni urednik Hrvatskog filmskog ljetopisa i predstojnik Katedre za filmologiju Odsjeka za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta. 

U 20 sati bit će prikazan 36 Chowringhee Lane (r: Aparna Sen, 1981), klasik bengalskog art filma i jedan od prvih indijskih filmova s jasnom feminističkim porukom koji je otvorio vrata tamošnjem ženskom filmu. 36 Chowringhee Lane redateljski je prvijenac Aparne Sen u kojem ona, kroz lik neudane i usamljene učiteljice engleskog jezika modernih svjetonazora, kritizira patrijarhalno društvo u Indiji u kojem su potrebe žene neprepoznate ili zanijekane.

Aparna Sen veteranka je među indijskim redateljicama, a njezini filmovi već su desetljećima inspiracija mlađoj generaciji feministički orijentiranih autorica. Sen se u svojim filmovima profilirala kao redateljica snažnih psiholoških drama s jakim ženskim likovima čiju psihologiju secira do sitnih detalja. No bogata galerija različitih ženskih likova koji se bore s predrasudama i izazovima života u današnjoj Indiji tek je jedna od privlačnih strana ovog remek-djela. 

Tijekom cijelog trajanja filmske večeri u predvorju kina Tuškanac moći će se razgledati i izložba najboljih indijskih filmskih plakata.

Ulaz je slobodan.

Film Priča sa zapadne strane bit će prikazan u petak, 20. siječnja, u Velikoj dvorani kina Tuškanac u 21 sat.

Program Treće filmske večeri Hrvatskog filmskog ljetopisa otvorit će u 19 sati nastup glazbenog trija Pavla Miljenovića koji će u predvorju izvoditi nezaboravne standarde filmske glazbe. Uz izbor pića, posjetitelji mogu uživati u ugodnoj atmosferi i razgovoru o filmu.

U 20.15 u Velikoj dvorani na rasporedu je tribina o filmskoj glazbi u kojoj sudjeluje muzikološki, filmološki, dirigentski i pijanistički trio: Irena Paulus, Marijan Tucaković i Nikica Gilić. Bit će riječi o načinima upotrebe i povijesti glazbe na filmu, uglednim hrvatskim i svjetskim filmskim skladateljima, kao i o temama iz aktualnog broja Ljetopisa: soundtracku suvremenih blockbustera, nastupima klasičnih pijanista u igranim i animiranim filmovima, Almodóvarovim vezama s popom i world musicom te žestokim očitovanjima punka na ekranu. 

Hrvatski filmski ljetopis filmološki je časopis koji izlazi već dvadeset godina i uz Filmonaut jedini je hrvatski specijalizirani tiskani časopis posvećen filmskoj umjetnosti. U tih se dvadeset godina hvatao u koštac s čitavim nizom tema, autora i autorica, žanrova, teorija, samo u posljednjih nekoliko brojeva bavio se filmskim snimanjem, televizijskim serijama, filmskom avangardom i adaptacijama književnih djela, a novi je broj posvećen upravo odnosu glazbe i filma. 

Ljetno-jesenski broj Hrvatskog filmskog ljetopisa, najavljuju iz uredništva, sadrži tekstove Dejana D. Markovića o reprezentaciji punka na filmu 1970-ih i 1980-ih, Irene Paulus o glazbi za filmski serijal o Jasonu Bourneu te suvremenom skladanju za blockbustere te tekstove Marijana Tucakovića o “vezama klasičnih pijanista s uspješnicama Hanna-Barbere i Warner Brothersa” i Dejana Varge o “utjecaju popularne glazbe na stvaralaštvo Pedra Almodóvara”.

Časopis predstavlja i studije o dokumentarističkom opusu Vittoria De Sete, filmskoj teoriji Siegfrieda Kracauera, istraživanje medijske kulture i odgoja u školama, potom raznolikosti filmske građe u narodnim knjižnicama te stanja svjetske dokumentarne produkcije na primjeru selekcije ZagrebDoxa. Tu su, dakako, i kritike aktualnog kinorepertoara, osvrti na filmske festivale i nova književna izdanja posvećena filmskoj umjetnosti.

Arhivi Hrvatskog filmskog ljetopisa možete pristupiti na stranicama HFS-a, a na istom mjestu možete zakazati i pretplatu, kao i nabaviti pojedini broj iz bogate arhive. Također, podsjećaju iz uredništva, od 8. do 13. studenog, tijekom trajanja Interlibera, Hrvatski filmski ljetopis i druga izdanja Hrvatskog filmskog saveza moći će se kupiti na štandu izdavača Sandorf (paviljon 6, štand 6d). 

Povodom tematskog bloka časopisa posvećenog velikanu hrvatskog eksperimentalnog filma, začetniku ideje antifilma i jednom od pokretača Genre Film Festivala (GEFF) Mihovilu Pansiniju (1926. – 2015.) prikazuju se njegova restaurirana djela (Osuđeni, 1954.; Scusa signorina, 1963.) te izbor filmova sudionika festivala (Vinka Rozmana, Karpa Godine, Tomislava Peteka, Divne Jovanović…).

U drugom dijelu programa po prvi put na jedinstvenoj projekciji okupljamo pet međunarodno nagrađivanih radova nastalih u produkciji Kinokluba Zagreb o 50. obljetnici GEFF-a. Filmovi Dalibora Barića (Nepoznate energije, neidentificirani osjećaji, 2015.), Tomislava Šobana (Kraj, 2015.), Petre Zlonoge (Dota, 2016.), Dragana Mileusnića i Željka Serdarevića (X Tape, 2015.) te Darka Vidačkovića (Machinae Novae 002, 2016.) nisu tek puki hommage GEFF-u, već jedinstveni filmski događaji koji autorski preoblikuju njegove osnovne inspiracije uz pomoć suvremenih spoznaja i tehnika.

O hrvatskom eksperimentalnom filmu od 1960-ih do danas i nasljeđu Mihovila Pansinija na tribini govore Petra Belc, Ivan Ramljak, Vedran Šuvar i Nikica Gilić.

Hrvatski filmski ljetopis, filmološki časopis HFS-a koji je krajem 2015. ušao u dvadesetu godinu izlaženja, u novom, 85. broju predstavlja tematski blok posvećen eksperimentalnom sineastu Mihovilu Pansiniju, “s osam njegovih malo poznatih tekstova u kojima promišlja vrijeme i prostor, boju i pokret, projekciju i multiviziju u filmu te piše recenzije filmskih klasika”, a zaokružuje ga opsežno istraživanje Petre Belc o “teorijskim i povijesnim aspektima Pansinijeva rada” s autorovom detaljnom filmografijom. 

Na 65. godišnjicu Velikog mitinga Norberta i Waltera Neugebauera, prvog hrvatskog autorskog animiranog filma, tekstom se osvrće – s nizom rijetkih fotografija, crteža i skica nastalih u vrijeme njegova rada na filmu – ilustrator i animator Borivoj Dovniković Bordo. Tvrtko Rašpolić razlaže društveno-ideološku pozadinu “crnog vala” dok Midhat Ajanović daje panoramski pregled hard-boiled trilera u književnosti, stripu i filmu s prikazom brojnih klasika noira i neo-noira. 

Podsjećamo, prošli je broj Hrvatskog filmskog ljetopisa bio posvećen filmskom snimanju, a nastao je u suradnji s gostujućim urednikom, akademskim snimateljem i fotografom Jasenkom Rasolom. 

Arhivi Hrvatskog filmskog ljetopisa možete pristupiti na stranicama HFS-a, a u narednim danima časopis će biti dostupan za vrijeme održavanja Festivala mediteranskog filma u Splitu kao i znanstvenog skupa Animafest Scanner u sklopu Svjetskog festivala animiranog filma u Zagrebu.

Koliko nam danas znače djela znamenitih redateljsko-snimateljskih parova Godarda i Coutarda te Bergmana i Nykvista te kako njihova iskustva možemo primijeniti na suvremenu filmsku fotografiju? Što se promijenilo u pristupu filmskom svjetlu? 

O tim i drugim povezanim temama na tribini Filmsko snimanje i filmologija – tehnička i znanstvena perspektiva u Maloj dvorani kina Tuškanac, 1. travnja u 19 sati, govorit će akademski snimatelj i fotograf Jasenko Rasol, urednik temata, akademski snimatelj Dragan Marković, autor teksta o snimanju Živih i mrtvih Kristijana Milića, te Nikica Gilić, glavni urednik časopisa.

U 21.15 slijedi prva Ljetopisova filmska večer, posvećena Ludom Pierrotu (Pierrot le fou, 1965), remek-djelu dugogodišnje plodne suradnje redatelja Jean-Luca Godarda i snimatelja Raoula Coutarda. Uvodni razgovor o filmu vode filmska kritičarka Višnja Vukašinović i snimateljica Dinka Radonić.

U zimskom broju (84) Ljetopis donosi tematski blok o filmskom snimanju, nastao u suradnji s gostujućim urednikom, akademskim snimateljem i fotografom Jasenkom Rasolom. Akademski snimatelj Dragan Marković u njemu piše o snimanju Živih i mrtvih (za što je, s Mirkom Pivčevićem, primio Zlatnu arenu), a Dinka Radonić i Maja Midžor donose studije o znamenitim redateljsko-snimateljskim parovima Godardu i Coutardu te Bergmanu i Nykvistu. Također, Krešimir Mikić u svojem tekstu raspravlja o povijesti široke primjene svjetla u igranom filmu.

U rubrici “Hrvatski film” Stjepan Lacković i Arsen Oremović osvrću se na višestruke, identitetske, propagandne uloge audiovizualnih djela u legitimiranju političkih režima socijalističke Jugoslavije i neovisne Hrvatske, podsjećajući nas i na neke primjere namjenskih žanrova, poput glazbenih spotova s početka 1990-ih.

Novi Ljetopis donosi i ulomke iz knjige najuglednijeg svjetskog povjesničara animacije Giannalberta Bendazzija o pioniru latinskoameričkog i svjetskog animiranog filma Quirinu Cristianiju koji je stvarao u nizu žanrova poput sportskog i političko-satiričkog filma, no čiji opus donedavno nije bio primjereno valoriziran dijelom i zbog izgubljenosti najvećeg broja njegovih djela. Autor teksta piše o najpoznatijim Cristianijevim filmovima Peludópolis i El Apóstol, kao i o drugim aspektima Cristianijeve karijere, poput utjecaja na Zagrebačku školu crtanog filma putem suradnje s Bogoslavom Petanjekom.

Već tradicionalno, novi broj Hrvatskog filmskog ljetopisa prikazuje i filmske festivale ljetne sezone, kinorepertoar kroz čak 12 recenzija, a nakon dugo vremena i jedno značajno DVD izdanje – ono s filmovima Tomislava Gotovca. Također tradicionalno, s ovim se temama ukoštac hvataju podjednako iskusni kritičari (Janko Heidl, Boško Picula, Josip Grozdanić) i oni najmlađe generacije, poput Višnje Vukašinović, Ante Pavlova, Karle Kovačević, Milana Završe. Naposljetku, o knjigama Krava na Mjesecu: filozofija znanstveno-fantastičnih horor filmova i Dušan Vukotić – zaboravljeni vizionar pišu Ljubiša Prica i Janko Heidl, o časopisu Filmonaut Lucija Klarić, a Ana Đordić metodički razlaže film Neka uđe onaj pravi i njegovu moguću primjenu u srednjoškolskoj nastavi.

Arhiva Hrvatskog filmskog ljetopisa (br. 9 do 60) nalazi se ovdje.