Kako stoji u najavi, “kad je 1926. godine vizionar socijalne medicine, dr. Andrija Štampar, uz pomoć Rockefellerove fondacije u Zagrebu otvorio Školu narodnog zdravlja, modernu instituciju preventivne medicine koja je u svoj program zdravstvenoga prosvjećivanja od samog početka uvrstila i medij filma, nitko nije ni slutio da je time započelo iznimno bitno razdoblje hrvatskoga filma. Tada nastala organizirana filmska proizvodnja koja je potrajala sve do 1960., ostavila je iza sebe 165 filmova koje je, samo do 1940. godine vidjelo preko 25 milijuna gledatelja”.

Ovom će prigodom filmska proizvodnja Škole biti predstavljena projekcijom filma Dva brata – film o sušici Kamila Brösslera iz 1931. godine.

Program je priredio filmski arhivist Mladen Burić.

Osvrt nakon projekcije dat će prof. dr. sc. Jadranka Božikov, ravnateljica Škole narodnog zdravlja Andrija Štampar u razdoblju od 2007. od 2016. godine.

Suvremeno digitalno doba širopojasnog interneta i baražna paljba uvijek sve boljih, luksuznijih i dostupnijih digitalnih izdanja inozemnih filmskih djela ubrzano i nepovratno kvare našu omladinu. Kvar ovdje ne proizlazi tek iz upravo besramno lake legalne (ali i ilegalne) dostupnosti suvremenih, već i klasičnih djela njemačke, ruske, engleske, američke i ostalih svjetskih kinematografija. Digitalni razmaženjaci mlađih generacija suočeni su s – moglo bi se reći – nakaradnim bogatstvom opcija: kada, kako i koliko gledati klasična svjetska filmska djela koja ih zanimaju. Možda im se prohtjelo gledati klasične znanstvenofantastične filmove snimane u SSSR-u? Dovoljno je otvoriti službenu internetsku stranicu Mosfilma ili njihov Youtube kanal i po volji se naužiti klasika kao što su Solaris (Солярис, Andrej Tarkovski, 1972), Ivan Vasiljevič mijenja profesiju (Иван Васильевич меняет профессию, Leonid Gajdaj, 1973) i Kin-dza-dza! (Кин-дза-дза!, Georgij Danelija, 1986). Ako im se ushtjedne nešto konzervativnija opcija uživanja u inozemnim DVD ili Blu Ray izdanjima, mogu se okrenuti online trgovinama i poručiti po fizičku kopiju filma kao što je primjerice Hitchcockova Vrtoglavica (Vertigo, 1958). 

Međutim, s čime će se suočiti ovi znatiželjnici ako svoje filmofilske oči okrenu prema hrvatskoj produkciji? Ostanimo u 1958. godini kada je u kinodistribuciju krenula Vrtoglavica, jedan od klasika američke kinematografije. Naime, upravo je te 1958. godine, tada jugoslavenska, a danas hrvatska kinematografija proizvela vlastiti klasik: H-8 Nikole Tanhofera. Osim očitoga, Vrtoglavicu i H-8 ponajprije razlikuje činjenica da je jednoga moguće legalno kupiti u DVD izdanju, dok drugoga nije. Posljedično, Vrtoglavica je za razliku od H-8 dostupna i za posudbu u sustavu gradskih knjižnica Zagreba. To ne znači da hrvatski gledatelji baš nikako ne mogu doći do filma H-8: može ga se pogledati u Hrvatskom državnom arhivu, tj. njegovom filmskom odjelu, na njega je zasigurno moguće nabasati gledanjem programa nacionalne ili privatnih televizija, ali i praćenjem programa nezavisnih kinodvorana u Republici Hrvatskoj.

Ali, to nije dovoljno. Dok svijetom hara pošast digitalizacije hrvatski građani poput ubogara s margina promatraju progres i prose od kontingentnih vjetrova televizijskih i kinematografskih programa da pred njih nanesu hrvatski film. Ukoliko proširimo ovu sliku, zamjećujemo da se problem ne tiče tek domaćih aktera – nedostatak adekvatnih digitalnih distribucijskih puteva efektivno zapečaćuje našu kinematografiju prema svijetu i od nje čini smrdljivu grobnicu, a ne čarobni repozitorij filmski posredovanog povijesnog znanja, vještine i lokalnih stilskih specifičnosti. 

Naročito upadljiva digitalno-distribucijska rupa hrvatskog filma povijesno je razdoblje od 1945. do 1991. u kojem su – uz neke promjene u modelu – dugometražnu produkciju mahom vodila državna poduzeća (o promjenama u upravljačkim modelima jugoslavenskog producentskog sustava vidjeti Škrabalove knjige 101 godina filma u Hrvatskoj i Hrvatska filmska povijest ukratko). Radi se o razdoblju od 46 godina za vrijeme kojeg je snimljeno 185 dugometražnih igranih filmova – svakako veći dio cjelokupne povijesti hrvatske kinematografije. Međutim, ta su djela slabo do nikako dostupna na DVD nosačima filmskog zapisa.

Zašto je tomu tako? Jadran film – najveća hrvatska producentska kuća iz jugoslavenskog razdoblja – bila je početna točka za dosadašnje pokušaje da se iznađe odgovor na ovo pitanje. Naime, Jadran film nakon svoje je privatizacije devedesetih godina pravno naslijedio najveći dio hrvatske dugometražne igranofilmske baštine snimane za Jugoslavije. Ili, je li? Iz opširne i vrlo informativne serije članaka koje je o privatizaciji Jadran filma za portal Lupiga napisao Miroslav Pavičević ustanovljavamo da u ugovorima o prodaji Jadran filma nije nedvosmisleno navedeno da država uz nekretnine i opremu poduzeća prodaje i prava na filmove. Novi se vlasnik pak s ovime ne slaže. 2012. godine skupina je autora filmova angažirala odvjetnika Zorana Bauera, sina redatelja Branka Bauera, da se pozabavi privatizacijom Jadran filma i konačno pokuša razriješiti nastalu pat poziciju. Situacija je, međutim, ostala visjeti u zraku i nisu postignuta nikakva operativna rješenja. Novi je vlasnik de facto ostao nositelj producentskih prava i u skladu s time nastavio ubirati producentsku naknadu za distribuciju. 

Po svemu sudeći, novi vlasnik ne posjeduje kapitalna sredstva i/ili volju da restaurira filmski materijal i da ga u širem opsegu pripusti u digitalnu distribuciju (filmsku građu Jadran filma trenutačno javnim novcem restaurira filmski odjel Hrvatskog državnog arhiva). Međutim, to ne znači da u prošlosti nije sudjelovao u ovakvim inicijativama trećih strana: primjerice, Hrvatski telekom u sklopu je svojeg programa MaxTv Digiteka restaurirao i digitalizirao filmove Breza (Ante Babaja, 1967) i Vuk samotnjak (Obrad Gluščević, 1972), a filmovi su Mala pljačka vlaka (Dejan Šorak, 1984), Breza, Samo jednom se ljubi (Rajko Grlić, 1981), U gori raste zelen bor (Antun Vrdoljak, 1971), Banović Strahinja (Vatroslav Mimica, 1981), Oficir s ružom (Dejan Šorak, 1987), Seljačka buna (Vatroslav Mimica, 1975) i Okupacija u 26 slika (Lordan Zafranović, 1978) učinjeni dostupnima na DVD-u po bagatelnoj cijeni od 9,90 kn u sklopu izdanja Zlatna kolekcija hrvatskog filma Jutarnjeg lista. Na žalost, oba su projekta zaustavljena i ne postoje naznake da bi mogli obuhvatiti i ostale filmove na koje Jadran film drži producentska prava.

Unatoč manjku inicijative u Jadran filmu za samostalni projekt restauracije, digitalizacije i digitalne distribucije vlastite filmske imovine, ne čini se da uporno okrivljavanje novih vlasnika omogućuje konstruktivno razrješavanje ovog problema. To iz dva glavna razloga. Prvo, u 142. članku Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima stoji: „Prava filmskog producenta traju 50 godina od stvaranja prve fiksacije videograma. Ako je u tom razdoblju videogram bio zakonito izdan ili zakonito priopćen javnosti, prava filmskog producenta traju 50 godina od takva prvog izdanja ili takva prvog priopćavanja, ovisno o tome koje je bilo ranije.“ 

Naime, ako je upravo producentsko pravo Jadran filma odlučujuća kočnica digitalne distribucije hrvatskog filma iz jugoslavenskog razdoblja – zašto se onda digitalno ne distribuira čak ni filmove za koje su Jadran filmu po Zakonu o autorskom pravu i srodnim pravima nakon 50 godina već istekla producentska prava? Vrativši se na Tanhoferov klasik H-8 čiji je distribucijski put započeo prije upravo 58 godina – zašto ovaj film ne možemo nabaviti ni u gradskim knjižnicama (ovo pitanje regulira članak 140. Zakona), ni u slobodnoj prodaji? 

Drugo, umjesto upornog fokusiranja na ono što očigledno ne funkcionira, možda bi upravo posvećivanje pažnje akterima i inicijativama koji se na terenu aktivno bave restauriranjem, digitaliziranjem i digitalnom diseminacijom hrvatskog filma moglo polučiti bolje rezultate. Zato, odlučili smo popisati i kada je to bilo moguće kontaktirati neke od tih aktera i ukratko predstaviti njihove dosadašnje napore, probleme i planove za buduće djelovanje na planu digitalne distribucije hrvatskog filma.

Prva je postaja na ovome putu Hrvatski filmski savez. Krovna udruga neprofesijskih filmskih i video udruga osnovana 1963. godine kao Kinosavez Hrvatske, a koja se između ostaloga bavi i nakladništvom stručne literature o filmu, izdavanjem Hrvatskog filmskog ljetopisa i Zapisa, naročitu pažnju posvećuje eksperimentalnom i avangardnom filmu. U sklopu svojeg digitalno-distribucijskog djelovanja HFS je izdao 13 velikih DVD izdanja (i još nekoliko posebnih izdanja) koja uključuju kompilacije kratkometražnih filmova i neka dugometražna djela. Glavna su izdanja numerirana redom izlaženja i ona su kako slijedi: 1. Ivan Martinac: Monolog o Splitu; 2. Rani eksperimentalni film i video u Hrvatskoj; 3. Hrvatski eksperimentalni film i video 1980-ih; 4. Hrvatski eksperimentalni film i video 1990-ih; 5. Željko Kipke: Šest lakih komada; 6. dugometražni film Slučajni život (1969) Ante Peterlića; 7. Zdravko Mustać: BOUQUET; 8. dugometražni film Živa istina (1972) Tomislava Radića; 9. Iz produkcije FAS-a: Kratki i nezavisni 1967-1971; 10. Miroslav Mikuljan: Druga obala; 11. Mladen Stilinović: Početnica 1, 2, 3; 12. dugometražni film Lov na jelene (1972) Fadila Hadžića; 13. Splitska škola filma.

Razgovor s Dianom Nenadić, voditeljicom izdavačke djelatnosti HFS-a, ovdje se pokazao vrlo otrežnjujućim – ponajviše zbog njezinog vrlo fokusiranog i pragmatičnog pristupa poslu koji obavlja. Nenadić u digitalnom izdavačkom djelovanju HFS-a kao prioritet vrlo nedvosmisleno ističe želju da se zaboravljenu, zapuštenu i zanemarenu filmsku građu učini dostupnom javnosti. Prvih je nekoliko HFS-ovih DVD izdanja proizvedeno u maloj nakladi od svega 150 komada, a primjerke se primarno nastojalo razdijeliti zainteresiranim domaćim i inozemnim djelatnicima u struci. Nakon što su ova izdanja razgrabljena, HFS nastavlja sa svojom izdavačkom djelatnošću i DVD-i su široj javnosti dostupni za kupnju u kinu Tuškanac, kinu Europa – i ovisno o inicijativi pojedinih knjižnica – u knjižničarskim sustavima pojedinih gradova. HFS je digitalnu distribuciju ovih izdanja isprva financirao uštedama i prenamjenom svojih redovnih sredstava, a nakon postupnog širenja djelatnosti – i kroz programska natječajna sredstva.

Zbog oskudnih financijskih sredstava i želje da se barem preliminarno digitalizira i učini dostupnim čim veći broj filmova, HFS je generalno morao odustati od skupljih restauracijskih postupaka i digitalnog skeniranja filma sličicu po sličicu. Međutim, iako su završne digitalne verzije ponekad niže kvalitete nego što bi bile u optimalnim financijskim uvjetima – Nenadić smatra da prednosti tog djelovanja uvelike nadilaze njegove nedostatke. Naime, postiže se onaj osnovni cilj – široka dostupnost filmova – što ni u kojem slučaju ne sprječava kasnije dodatne restauracijske i skuplje digitalizacijske postupke. Digitalna izdanja ovih filmova omogućuju hrvatskim i stranim studentima, profesorima i filmskim profesionalcima uvid u eksperimentalni i avangardni dio naše kinematografske povijesti koji bi bez ovakvog sustavnog pothvata, svakako (za)ostao u zaboravu. Što se tiče širih institucijskih problema u distribuciji starijeg hrvatskog filma općenito, Nenadić smatra da je nužan jedan sustavni projekt digitalizacije i restauracije, temeljen na jasno sređenim vlasničkim odnosima. Pozicija HAVC-a u smislu njegove rascijepljenosti između uloge financiranja aktualne filmske produkcije, ali i istovremenog pokušaja da se brine o hrvatskoj filmskoj baštini ne čini se odveć sretnim rješenjem. Djelatnost spašavanja i digitalne distribucije hrvatskog filma trenutačno se ne čini ugrađenom u sustav, već marginaliziranom. 

HFS planira nastaviti svoju digitalnu izdavačku djelatnost i najavljuje se kompilacijsko izdanje filmova Tomislava Gotovca pod radnim nazivom Strukturalna tetralogija, a radi se i na restauraciji kratkih filmova i videoradova Ivana Ladislava Galete. Prisutni su i prijedlozi dodatnog osnaživanja internetske stranice HFS-a kroz postavljanje kratkih inserata ili pojedinih čitavih filmova u otvoreni dostup.

Zagreb film, jugoslavenski gorostas animiranog filma, osnovan je 1953. godine i od tada je proizveo na stotine animiranih, dokumentarnih, reklamnih, edukativnih i neke igrane filmove. Jedan od vrhunaca djelovanja ove institucije nagrada je američke filmske akademije Oskar 1961. godine u kategoriji najboljeg kratkog animiranog filma za Surogat Dušana Vukotića. Od 1990. godine, Zagreb film je u vlasništvu Grada Zagreba – tj. nije privatiziran – za što aktualni ravnatelj Vinko Brešan smatra da se pokazalo: „dobrim rješenjem s obzirom na očuvanje baštine i brige za nekomercijalnu promociju hrvatske kulture“.

Što se tiče digitalnih izdanja Zagreb film je do sada na DVD-u izdao svoju međunarodno uspješnu animiranu seriju Profesor Baltazar i DVD izdanja: The Best of Zagreb Film, Dragulji Zagreb filma, Dušan Vukotić, Borivoj Dovniković – Bordo, Restaurirani dokumentarni filmovi Krste Papića. Također, preko platforme Carnet, osnovne i srednje škole mogu pristupiti ZF-ovim naslovima iz obrazovnog programa. Riječima ravnatelja Brešana, Zagreb film digitalizacijom svojeg arhiva sustavno se bavi već 20 godina i proces još uvijek traje. S digitalnom restauracijom, ustanova je započela 2008. godine i od tada prosječno restaurira oko 120 minuta filma godišnje. Do sada je restaurirano preko 20 sati materijala i 140 naslova. Trenutno se radi na restauraciji desetak naslova i u periodu od 2017-2020 u planu je izdavanja DVD box setova: Zagrebačke škole crtanog filma, te dokumentarnih filmova i antologijskih kratkometražnih naslova. Također, u planu je i video on demand distribucija naslova Zagreb filma.

O samom procesu restauracije i digitalne distribucije Brešan piše sljedeće: „Proces restauracije podliježe Zakonu o javnoj nabavi, te se svake godine na pozivne Natječaje javljaju tvrtke koje se time bave. Cijene su tu različite. Ima i drugih primjera. Naime, restauracija serije Profesor Balthazar Ustanovu Zagreb film nije koštala ništa jer je Ugovorom o poslovno tehničkoj suradnji s DVDlab-om iz Rima kompenzirana cijena restauracije za prava distribucije iste serije za talijansko govorno područje do 2019. godine. Ritam restauracije i brzina ovise o sredstvima koje Ustanova Zagreb film skuplja preko Javnih natječaja za potrebe u kulturi (Grad Zagreb, HAVC). Ustanova Zagreb film nije profitna tvrtka te joj naš razlog postojanja nije ostvarivanje dobiti već isključivo skrb za nacionalnu baštinu te promocija iste.“

Privatna tvrtka Croatia film bila je pravo malo iznenađenje ovoga istraživanja. Pod imenom Croatia film poduzeće radi od 1954. godine, bavi se izdavanjem filmskog časopisa Filmski vjesnik, uvozi i distribuira, a od kraja 60-ih godina i proizvodi filmove. Jedan od najpopularnijih filmova hrvatske kinematografije Tko pjeva zlo ne misli (1970) Kreše Golika producirao je upravo Croatia film. Croatia film iz društvenog je vlasništva pretvoren u dioničko društvo početkom devedesetih. Nakon suočavanja s privatizacijskom močvarom Jadran filma i mirijadom razloga kojima se nastojalo opravdati zanemarivanje naslijeđenog filmskog fonda, začuđuje da Croatia film, također privatno poduzeće, u digitalnoj distribuciji svojih filmova snimljenih za vrijeme Jugoslavije jednostavno – uspijeva. Tako, u simpatičnoj su trgovini „Hlapićev dućan“ u Katančićevoj ulici kod sjedišta tvrtke, osim raznih predmeta ukrašenih animiranim likovima iz Hlapićevog svijeta, po cijeni od 69 kuna dostupna DVD izdanja: Družba Pere Kvržice (Vladimir Tadej, 1970), Tajna starog tavana (Vladimir Tadej, 1984), Tko pjeva zlo ne misli, Vlak u snijegu (Mate Relja, 1976), Čudesna šuma (Milan Blažeković, 1986), Čarobnjakov šešir (Milan Blažeković, 1989) i postsocijalističke Čudnovate zgode šegrta Hlapića (Milan Blažeković, 1997). Na žalost, do vremena izdavanja ovog članka nismo bili u mogućnosti dobiti službeni odgovor Croatia filma o dodatnim pojedinostima ovog digitalno-distribucijskog djelovanja i budućim planovima – međutim – u neslužbenom smo razgovoru s gospođom koja radi u Hlapićevom dućanu došli do podatka da prodaja DVD-a ide dobro i da se događaju i ponovljena izdanja. 

Hrvatski filmski arhiv, osnovan 1979. pod nazivom Hrvatska kinoteka, odjel je Hrvatskog državnog arhiva, a za ovaj je tekst neobično važan dosadašnji filmsko-izdavački aspekt njegove djelatnosti. Hrvatski državni arhiv i Hrvatski filmski arhiv u javnu su distribuciju pustili vrijedna DVD izdanja filmskih djela iz razdoblja, Škrabalovom terminologijom – od „pretpovijesti“ hrvatskog filma do početaka organizirane kinematografije u NDH i njezine propasti 1945. Ova izdanja obuhvaćaju prvi hrvatski dugometražni igrani film Lisinski (1944) Oktavijana Miletića i kompilacijske DVD-e: Amaterski filmovi 1. dio, kratki igrani filmovi Oktavijana Miletića; Amaterski filmovi 2. dio, kratki igrani filmovi Oktavijana Miletića; Zagreb na filmu 1915. – 1945., 1. dio; Zagreb na filmu 1915. – 1945., 2. dio (izdanja su dostupna i u sustavu KGZ). Međutim, posljednje je od ovih izdanja, Zagreb na filmu 2, staro četiri godine – i ne čini se da će uslijediti nova. Da bi se  odgovorilo na pitanje „zašto?“ koje se samo nameće – stvari valja promotriti iz jedne šire perspektive. Ta perspektiva obuhvaća (barem) dva dodatna velika aktera – Hrvatski audiovizualni centar i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske – koji zajedno s Hrvatskim državnim arhivom nastoje razriješiti pitanje financiranja Hrvatskog filmskog arhiva i pitanje osamostaljenja HFA od HDA.

Riječima Dinka Majcena, pročelnika HFA: „Filmski arhiv djeluje u sastavu Hrvatskog državnog arhiva, a smješten je od svog osnutka u neprikladne uvjete (bivša tvornica olova), te već 37 godina nema adekvatne uvjete za rad. Sredstva za rad osiguravaju se putem resornog Ministarstva kulture – materijalna sredstva putem HDA, a sredstva za stručni rad putem posebnih programa. Do sredstava za zaštitu gradiva dolazimo prijavljujući tzv. posebne programe zaštite AV baštine na natječaje Ministarstva kulture, te Hrvatskog audiovizualnog centra o čijim odlukama ovisi hoće li sredstava uopće biti i koliko.“

O činjenici da HFA posljednjih godina od HAVC-a ne dobiva navedena sredstva za zaštitu gradiva, Majcen ustanovljava sljedeće: „HDA/HFA 2015. se i 2016. godine javio na natječaj, no odbijeni smo uz jednu rečenicu umjetničkih savjetnika, koja glasi: ‘Pitanje Hrvatske Kinoteke čiji status i dalje nije riješen’. Iz obrazloženja umjetničkih savjetnika za komplementarne djelatnosti za rok u 2014. razvidno je kako isti smatraju da bi izvor financiranja zaštite AV baštine trebala biti sredstva osigurana kao zasebna stavka u okviru državnog proračuna za zaštitu kulturnih dobara. Ujedno, smatraju da sadašnji status Kinoteke u okviru HDA ne zadovoljava potrebe audiovizualne zajednice, no da inicijativu za odvajanje Kinoteke iz sustava HDA trebaju pokrenuti zaposlenici HDA u HFA, a HAVC će pružiti podršku javnom raspravom o tome.“

U HAVC-ovom posljednjem Nacionalnom programu promicanja audiovizualnog stvaralaštva 2010. – 2014. (novi je još uvijek u izradi) stoji sljedeće: „Klasični hrvatski film je velikim dijelom nerestauriran, a kamoli digitaliziran ili raspoloživ na novim formatima. Nedostupnost hrvatskoga kinotečnog blaga ne zakida samo hrvatsku javnost za dodir s domicilnim filmskim vrijednostima već nas odvaja od slike vlastite prošlosti pridonoseći ukupnomu memorijskom deficitu hrvatskoga društva. Hrvatska kinoteka nalazi se u neodgovarajućem financijskom i institucionalnom položaju te, unatoč naporima, nema mogućnosti ispuniti ovu prazninu. Rješavanje ovih okolnosti valja promatrati kao prioritet.“ (12. str.)

Nastavljajući se na ovu ocjenu stanja, unutar trećeg strateškog cilja HAVC-a naslovljenog Očuvanje audiovizualne baštine i unaprjeđenje javne dostupnosti kulturno vrijednoga domaćeg i svjetskog naslijeđa prvi je posebni cilj: „dovršavanje nacionalnog projekta Hrvatske kinoteke rješavanjem njezina neodgovarajućega rezidentnog statusa u sklopu Hrvatskoga državnog arhiva te osiguranje dodatnih spremišnih prostora kao i sredstava nužno potrebnih za očuvanje i obnovu domicilne građe i adekvatnoga kataloga svjetske klasike“ (43. str.) 

Za ukupnost audiovizualnog sektora u Republici Hrvatskoj od siječnja 2008. godine brine se HAVC, a Ministarstvo kulture 2010. godine usvaja njegov Nacionalni program promicanja audiovizualnog stvaralaštva 2010. – 2014. O izvođenju ovog programa u Strateškom planu Ministarstva kulture 2016. – 2018. (Revidirana verzija, ožujak 2016) u okviru posebnog cilja 1.4. Unaprjeđenje audiovizualnih djelatnosti i medija zaključuje se sljedeće: „Tri godine od donošenja Nacionalnog programa konstatirano je da su ostvarena četiri od pet ciljeva akcijskog programa (…) Jedini cilj akcijskog programa koji nije ostvaren u razdoblju od donošenja Nacionalnog programa jest osamostaljenje Hrvatske kinoteke i osiguranje adekvatne zaštite, restauracije i prezentacije hrvatske audiovizualne baštine, kao važnog uloga za budućnost i preduvjeta za razvijanje opće audiovizualne kulture što pretpostavlja javnu dostupnost klasičnog filma jer je on i dalje uglavnom nerestauriran i nedigitaliziran te kao takav nije raspoloživ na novim formatima. Premda su se u posljednje dvije godine dogodili pozitivni pomaci na senzibilizaciji javnosti o važnosti stvaranja pravih uvjeta za očuvanje, restauraciju i javnu dostupnost audiovizualne baštine, Kinoteka Hrvatske tj. Hrvatski filmski arhiv se i dalje nalazi u neadekvatnom institucionalnom položaju u sklopu Državnog arhiva Hrvatske i pati zbog neadekvatne razine financiranja svojih redovitih djelatnosti (pohrana, očuvanje i restauracija) budući da su sredstva koja dobiva na godišnjoj razini od Hrvatskog audiovizualnog centra kroz Javni poziv za komplementarne djelatnosti (2.400.000 HRK u 2013. godini) neadekvatna za svrsishodno obavljanje njene osnovne djelatnosti te daljnji razvitak u skladu s proklamiranim ciljem omogućavanja javne dostupnosti vrijedne audiovizualne baštine.“ (28. str.)

U prethodnom se Strateškom planu Ministarstva kulture 2014. – 2016. o istoj temi u okviru istog posebnog cilja 1.4. zaključuje: „U Hrvatskoj se podjednako osjećaju nedostatci na razini opće audiovizualne  kulture.  Za  poticanje  filmske  kulture  manjka  klasični  film  koji  je uglavnom  nerestauriran  i  nedigitaliziran  te  kao  takav  nije  raspoloživ  na  novim formatima.  Kinoteka  Hrvatske  nalazi  se  u  neodgovarajućem  financijskom  i institucionalnom  položaju,  te  unatoč  naporima,  nema  mogućnosti  ispuniti  ovu prazninu.“ (24. str.)

Strateški plan Ministarstva kulture 2013. – 2016. i Strateški plan Ministarstva kulture 2012. – 2014. (Revidirana verzija, siječanj 2012.) posjeduju navlas istu formulaciju. U Strateškom planu Ministarstva kulture 2011. – 2013. (Izmijenjena i dopunjena verzija) također ista formulacija, ali sada u okviru posebnog cilja 2.4. Stariji strateški planovi trenutačno nisu dostupni na internetskoj stranici Ministarstva kulture.

Zaključno, riječima pročelnika HFA: „Smatram da je u osnovi bitno odrediti što se želi. Da li u RH treba postojati filmski arhiv, kinoteka ili institut za film ili neka druga institucija. Nadalje temeljem toga što se želi, odrediti kontinuirani izvor financiranja djelatnosti i zaštite AV gradiva izravno, a ne putem institucije zadužene za AV industriju. Da li će se navedeno odvijati u sadašnjem organizacijskom obliku ili samostalno je zapravo po mom mišljenju potpuno irelevantno. Ono što je bitno jest zaštititi AV baštinu koju imamo, te ju učiniti dostupnom u današnjem digitalnom dobu. Bez osiguranja uvjeta za navedeno, sutra ćemo ostati bez tih filmskih djela, te neće biti ni potrebe za raspravom treba li Kinoteka biti dio HDA ili ne, jer neće biti ni potrebe za postojanjem iste. Trošenje energije na potpuno nebitnu stvar nas je i dovelo u slijepu ulicu.“

Na žalost, do trenutka objavljivanja ovoga članka nismo dobili odgovor Ministarstva kulture o razlozima višegodišnjeg zastoja na izvršavanju strateškog projekta osamostaljenja HFA.

Iz do sada izloženoga jasno je da u RH trenutačno postoji i strateška svijest na razini državnih institucija, ali i osobna predlagačka inicijativa da se hrvatski film kroz digitalne nosače AV zapisa učini dostupnim domaćoj i svjetskoj javnosti. Međutim, isto je tako jasno da državne institucije vlastitu stratešku svijest i osobnu inicijativu trećih aktera ipak u praksi ne podupiru na sustavan način. Akteri poput Hrvatskog filmskog saveza, Zagreb filma i Croatia filma koji unatoč sustavnim ograničenjima ipak rade i doprinose digitalnoj distribuciji hrvatskog filma čineći ga dostupnim zainteresiranoj javnosti predstavljaju vrh avangardnog koplja. Ne valja zdvajati nad sramotnom činjenicom što smo u našem nacionalnom kontekstu avangardnim prisiljeni označavati sporu i nepovjerljivu implementaciju već dvadesetak godina stare tehnologije DVD-a, a da uopće ne govorimo o svjetlosnim godinama udaljenim konceptima poput korištenja internetske diseminacije ili usvajanja aktualnog Blu-Ray standarda. Međutim, ono nad čime zaista valja zdvajati, činjenica je da državne institucije kaskaju čak i za ovom, iz globalnog rakursa, zakašnjelom avangardom. Osnivanjem HAVC-a država u praksi ozbiljuje svoju stratešku svijest o nužnosti institucionalne potpore našoj suvremenoj kinematografskoj djelatnosti – ali istovremeno – djelatnost zaštite onoga što smo kao društvo i/ili nacija do sada proizveli i prikupili okrutno se gura u stranu, a bogatu se filmsku baštinu zapečaćuje u prašnjava spremišta bivše tvornice olova. Ova se baština mora nadisati zraka – općiti s našom aktualnošću i kroz lako nam dostupne nosače AV zapisa konstantno predavati svoja teškom mukom stečena povijesna saznanja! 

Činjenica da je medijska kultura jedna od sastavnica hrvatskog jezika u osnovnim, dok u srednjim školama postoji opcija samostalnog, ali fakultativnog predmeta, uglavnom prolazi nezapaženo zbog nespremnosti sustava da osigura efikasnu provedbu. Nastavnici su suočeni s brojnim zaprekama, počevši od dostupnosti materijala i neproporcionalno raspoređenih nastavnih sati predviđenih za obradu zahtjevne tematike do nesustavnog obrazovanja kadra, koji bi predmet mogao provoditi. Uzmemo li u obzir da je još pedesetih godina 20. stoljeća u školama postojao predmet filmska, televizijska i radijska kultura, detektirajući razloge proizvoljnog provođenja programa, teško se možemo pozvati na neiskustvo.

U osnovi, ideja medijske kulture jest na racionalnom temelju izgraditi odnos prema suvremenim medijima, ne bi li se potaknula izgradnja kritičnosti i kontekstualizacije danog. Današnja zagušenost nefiltriranim informacijama zaziva medijsko opismenjavanje, pri čemu bitnu ulogu igra promišljanje o filmu, tisku ili novim medijima.

Neravnopravan položaj sudionika obrazovnog procesa definitivno je jedan od uzroka nemogućnosti nivelacije standarda u pristupu medijskom, tj. šire govoreći kulturnom sadržaju. Izvan kulturno frekventnih sredina, što u Hrvatskoj podrazumijeva isključivo veće gradove, potporu formalnom obrazovnom procesu pružaju samo povremene lokalne inicijative. U kulturno depriviranim sredinama nastavnik se oslanja na vlastitu snalažljivost u integraciji materijala, neophodnog za kvalitetnu provedbu programa. Evidentan je jaz između novih tendencija u obrazovanju i prepuštanja realizacije osobnom angažmanu predavača. Nekoordinacija kulturnih i obrazovnih institucija pritom se pokazuje kao ključni problem.

Film, kao dio kulturnog identiteta sredine i medij koji zrcali, razrješava ili podcrtava njene potisnute konflikte, gotovo da obuhvaća suštinske točke medijske kulture u cjelini. Polivalentnost njegove uporabe svjedoči o obrazovnom i kulturnom potencijalu. Ne samo da ga se razmatra kao umjetničko djelo inherentih zakonitosti, već čini jezgru za propitivanje kulturoloških, civilizacijskih, etičkih i estetičkih normi. Koristili ga kao edukativno sredstvo, dokumentarističku građu ili pak samosvojno umjetničko djelo, manje je važno, problem se javlja u pokušaju dohvaćanja pojedinih naslova. Čak ako i zanemarimo dimenziju autorskih i inih prava, dvojbenu definiciju javnog prikazivanja s nejasnom razlikom obrazovne i komercijalne svrhe, ostaje teškoća s prezentacijom gradiva, posebno kad je u pitanju nacionalna arhivska filmska baština.

Bitnu ulogu u stvaranju odgovornog pristupa audiovizualnom materijalu, uz razvoj senzibiliteta za film i njegovo razumijevanje u kontekstu vremena, igraju kinotečni programi. Želimo li govoriti o filmu, ne možemo zanemariti njegovu povijest, kao ni kanonska djela nacionalne i svjetske kinematografije. Budući da svaka država pristup filmskim arhivima, a posljedično i implementaciju materijala u obrazovanje regulira zasebno, suočeni smo s nizom boljih i lošijih praksi.

Hrvatski filmski arhiv, kao što mu naziv sugerira, težište postavlja na arhiviranje i zaštitu filmske baštine. Djelokrug HFA uvjetovan je pozicijom unutar obuhvatnije institucije Državnog arhiva i nepostojanjem dvorane u kojoj bi se održavao kinotečni program. Iako HDA u improviziranom prostoru periodično održava projekcije restauriranog gradiva, naš Arhiv jedan je od rijetkih bez kinotečne dvorane. No, ovo je pitanje neminovno vezano uz ograničenu nadležnost Arhiva, koja u velikom broju slučajeva staje na zaštiti. Prava producenata konfrontirana s pravno nerazriješenim pitanjem vlasništva gradiva jugoslavenskog razdoblja stvaraju atmosferu proizvoljnog tumačenja zakonskih odredbi, što posljedično koči kulturnu i obrazovnu dinamiku.

Da bi se određeni film mogao javno prikazati potrebno je odobrenje producenta, visina naknade pritom nije propisana, već ovisi o volji onog tko na konkretno audiovizualno djelo polaže pravo. Iz navedene prakse nisu izuzeta prikazivanja u obrazovne i kulturne svrhe. Koliko god bilo dvojbeno komercijalnim razlozima ograničavati pristup zajedničkoj baštini, u našoj situaciji ne smijemo previdjeti promjenu društveno ekonomskog sistema, kojom se primarno javni materijal nastoji transformirati u privatno vlasništvo. Razlog više za ozbiljnija razmatranja nelogičnosti u pristupu informacijama od javnog interesa.

Filmski arhiv u osobitim slučajevima dopušta korištenje gradiva izvan Arhiva. Korisnik prolazi birokratiziranu proceduru što uključuje suglasnost producenta za javno prikazivanje materijala. Iz razumljivih razloga, za korištenje se izrađuju preslike, no to znači da naručitelj snosi materijalne troškove. Udovoljavanje potraživanjima svih strana podrazumijeva financijski izdatak, stoga teško može čuditi rijetko prakticiranje ove mogućnosti.

Situacija se odražava na obrazovni proces, a teškoće započinju na samom vrhu strukture, tj. u obrazovanju nastavnika. Ana Markotić s Učiteljskog fakulteta u Zagrebu sumira današnju obrazovnu situaciju: “Mi smo za potrebe kolegija uz tešku muku i opet privatne kontakte uspjeli doći do određene filmske građe. Najveći problem su bila autorska prava te cijena posudbe. To su zasigurno prepreke za bilo kakvu suradnju između obrazovnih i filmskih institucija i bilo bi zaista potrebno tu suradnju potaknuti na višim instancama ili u obliku skupa na temu hrvatske filmske baštine u školama i sl.“

Kao što sama navodi, time što su budući nastavnici zakinuti za određena filmska ostvarenja, produbljuje se njihova predrasuda prema hrvatskom filmu, što se posljedično prenosi na nove generacije učenika. Nastavnici ostaju bez institucionalne podrške u pokušaju promjene kolektivne slike, a suradnja s profesionalcima, institucijama ili pak direktno uključivanje u specijalizirane programe postaju aktivnosti za odabrane, tj. one kojima mogućnosti to dopuštaju. Na predavače se prebacuje odgovornost prezentacije zanemarivanih dijelova svjetske i domaće kinematografije, koja im je i samima tek djelomično dostupna. Pritom, neregulirano područje filmske baštine godinama vapi za reakcijom sistema i usuglašavanjem prioriteta.

Kad su u pitanju samostalna istraživanja, čitaonica Filmskog arhiva otvorena je za vanjske korisnike i gradivo je moguće individualno pregledavati. Ali, Arhiv time postaje oaza profesionalizacije, dok se od nastavnika hrvatskog jezika ne treba, niti može očekivati tolika razina specijalizacije. Dokle god će se formalni obrazovni sistem oslanjati na dobrovoljni angažman, dobivat ćemo rezultate proporcionalne pojedinačnim nastojanjima. U osmišljavanju načina realizacije nastavnih programa, revizija školstva i kurikuluma navedene okolnosti mora uzeti u obzir, ne bi li se suradnjom različitih dionika olakšali putevi dolaženja do materijala.

Danas, prazna mjesta sustava upotpunjavaju inicijative različitih kulturnih aktera. Međutim, ne postoji obveza uključivanja u te aktivnosti, niti su one svima dostupne. Balansiranjem između potreba i mogućnosti pronalaze se privremena rješenja. Usavršavanje nastavnika u području medijske kulture preuzima Škola medijske kulture dr. Ante Peterlić u organizaciji Filmskog saveza. Riječ je o neformalnom programu koji još uvijek neminovno zahvaća limitiran broj sudionika, a u svojoj se biti oslanja na angažman i motivaciju samog nastavnika. Usavršavanje se politički propagira sve do trenutka kad je isto potrebno financirati. Uključivanje većeg broja zainteresiranih opstruirano je kako dislociranošću, tako i financijskim mogućnostima sudionika, nevezano financirale ih matične ustanove ili to činili individualno.

HFS godinama radi na uključivanju učenika kroz potporu dječjem filmskom stvaralaštvu ili sukreacijom novih oblika nastave u kojim se o filmskom jeziku uči direktno posredstvom filmskih projekcija. Iz inicijativa koje je HFS svojevremeno pokrenuo proizlaze projekti poput Škola u kinu, koji suradnjom relevantnih institucija kroz projekcije, predavanja i razgovore pružaju odgovor na nastavne potrebe. Sukladno ulozi koji bi trebao imati, HDA postepeno razbija zatvorenu strukturu i uključuje se presnimavanjem filmskog fonda ili samostalnim projekcijama arhivskog materijala.

Očito, to je smjer koji bi uz institucionalnu podršku trebalo smisleno razvijati. Ipak, još uvijek je riječ o izdvojenim slučajevima i ograničenom broju sudionika. Velik broj obrazovnih institucija u svojim fondovima nema ni osnovno gradivo, koje je godinama dio obveznog nastavnog programa, još poraznije, nema pristup internetu i javno dostupnim sadržajima. Kad stvari postavimo u ovu perspektivu vidljiv je nesrazmjer u uvjetima rada pojedinih škola, odnosno činjenica da je određen broj učenika u startu diskvalificiran. Tek kad se osiguraju osnovne predispozicije, možemo razmišljati o naprednijem sustavu s ciljem integracije u šira kulturna zbivanja.

Općenito govoreći, situacija je dvosmislena. S jedne strane stoji sustav s nizom nepreciznih ideja i preporuka, ali bez mehanizama realizacije. S druge, akteri kulturne scene postaju katalizatori uključivanja sudionika obrazovnog procesa, pružanjem nadomjestaka za nelogičnosti sustava. Međutim, problem je u partikularnoj primjeni i oslanjanju na dobrovoljnu bazu, budući da ne postoji jasno strukturirana ideja na koji način suradnjom s vanobrazovnim institucijama unaprijediti proces. Trenutno smo u situaciji kad se realno može dogoditi formiranje svojevrsnog paralelnog sistema kojim profiliraju uvijek isti sudionici, zapavši pritom u zamku samodostatnosti.

No, ne treba zaboraviti da je problematika višedimenzionalna i zahtijeva sistematizirano rješavanje. Implementacija filmske građe u obrazovni sistem usko je povezana s nerazriješenim pitanjima privatizacije, financiranja pa sve do neadekvatnog prostora za redovite projekcije. Problem počinje od vlasništva nad gradivom i postepeno se prelijeva na sve dimenzije školstva, od visokog do primarnog obrazovanja, a propusti jedne determiniraju propuste drugih razina.

Bez mehanizama koji će kanalizirati sadržaje prema korisnicima, uz jasne uvjete suradnje komplementarnih institucija, i dalje će se problematizirati segment po segment, bez koordinacije obrazovnih i kulturnih politika. Trenutno najviše čudi relativno rijetka tematizacija očitog problema nejednake participacije u obrazovnim sadržajima, uvjetovanog razlozima donekle tehničke naravi. U svakom slučaju, dokle god se odgovorno ne pristupi temi obrazovanja pod jednakim uvjetima, medijska kultura neće biti jedino problematično područje. Uzmemo li u obzir interdisciplinarna nastojanja, površno dohvaćanje jednog područja direktno utječe na obrazovni proces u cjelini. Ne zaboravimo, odgoj za medije može postati ključan čimbenik u razvoju odgovornog građanina. Pritom film samo upotpunjuje dijapazon medija koje traba naučiti postaviti u odgovarajući kontekst.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Nismo jedina zemlja bivše SFRJ koja vlastitu audiovizualnu baštinu tretira neprimjereno, ostavljajući je na meti privatnih interesa, ali svakako imamo specifičnu situaciju međusobne nekoordinacije institucija kojima bi film, njegova zaštita i prezentacija trebali biti od prvotnog interesa. Razlozi nisu niti jednostrani niti evidentni, dok uzroke treba tražiti u opće društvenoj atmosferi od devedesetih naovamo, počevši od marginalizacije kulturnih vrijednosti bivše države do minornog financiranja kulturne djelatnosti na svim razinama. U uvjetima transformacije nekadašnjih poligona filmske produkcije, status filmske baštine ostao je nedefiniran i predmetom sporova do danas, s krajnjom posljedicom bunkeriranja čitavog niza filmova i direktnog narušavanja prava javnosti na pristup zajedničkom naslijeđu.

Ipak, korijeni današnjeg rasula sežu mnogo dublje, počevši od zanemarivanja i nebrige za filmsko gradivo u vrijeme kada svijest o filmu kao kulturnom i umjetničkom fenomenu nije bila razvijena. Hrvatska je centralnu instituciju za film dobila relativno kasno, kako u odnosu na druge republike, tako i dotad uvriježene standarde. Tek se osnivanjem Hrvatske kinoteke 1979. nastojalo stručno pristupiti problematici filmskog arhiviranja i sprečavanju propadanja filmske vrpce, posljedično gubitka čitave filmske povijesti. Iako osnovana kao odsjek Hrvatskog državnog arhiva, ideja je bila osamostaljenje u trenutku zadovoljavanja uvjeta samodostatnosti filmskog arhiva. U danom trenutku najvažnije je bilo osvijestiti činjenicu značenja filma unutar svekolike kulturne produkcije kao i razinu kulturne devastacije u slučaju nestanka snimljenog materijala. Kinoteka je bila jedina institucija koja je barem u teoriji imala mogućnost sustavnog razvoja filmske kulture, počevši od zaštite audiovizualnog gradiva pa sve do iskorištavanja njegova potencijala.

Zakonom o kinematografiji iz 1976. uređen je djelokrug i funkcija Kinoteke, što u bitnim crtama ostaje aktualno do danas. Osim što to uključuje prikupljanje razasutih originalnih negativa i pozitiva s ciljem uspostavljanja nacionalne zbirke pod okriljem institucije čija je uloga zaštititi ih i učiniti dostupnim zainteresiranoj javnosti, proizvođači filmova dijelom financiranih javnim novcem imaju obvezu Kinoteci na pohranu predati neiskorištenu kopiju i izvorno filmsko gradivo.

Ono što aktualna ravnateljica HDA Vlatka Lemić vidi kao zametak kasnijih prijepora oko prava na korištenje i neuređenih vlasničkih odnosa jest neprecizna evidencija materijala koji je dolazio u posjed Kinoteke, odakle nije jasno vidljivo tko preuzima kakva prava i obveze, tj. nije reguliran odnos Kinoteke i eventualnih vlasnika arhiviranog gradiva. Ne treba smetnuti s uma da je riječ o vremenu javnog financiranja filmova kada su različiti akteri ravnopravno participirali unutar filmskog svijeta, dok je radikalnu promjenu vrijednosnog sustava s naglaskom na komercijalnom iskorištavanju, vjerojatno bilo teško anticipirati.

Trenutno je prvi mogući korak raščišćavanje inventara i utvrđivanje što se u arhivu nalazi, pregled dokumentacije na temelju koje bi se utvrdilo što i pod kojim uvjetima pripada Kinoteci (danas Hrvatskom filmskom arhivu, i dalje odsjeku HDA), a što joj je kao krovnoj instituciji dano na pohranu, odnosno postoji li reguliran odnos prema producentu u slučaju posudbe kopija, što bi krajnjim korisnicima vjerojatno olakšalo birokratsku proceduru. Nacionalni filmski arhiv prije svega nastoji relevantna djela nacionalne kinematografije očuvati za budućnost. Danas se fizički u prostoru Filmskog arhiva nalazi gotovo kompletna filmografija hrvatskih producenata iz doba Jugoslavije. Arhiv jedini pruža relativno zadovoljavajuće uvjete pohrane i sustavno provodi restauraciju filmskog gradiva, iako se permanentno održava problem nedovoljnog financiranja zahtjevnog i skupog procesa restauracije, pri čemu je digitalizacija naročit izdatak. Jaz koji se pritom otvara u odnosu Filmskog arhiva i producenta filmova (nevezano pretendiraju li oni na vlasništvo ili zaista opravdao uživaju to pravo) jest činjenica da, iako Arhiv snosi financijski teret, nastala kopija ostaje vlasništvo producenta koji daje odobrenje za svako javno prikazivanje. Zakonska regulativa ga k tome ne obvezuje da gradivo ustupi na uporabu u obrazovne ili nekomercijalne svrhe. Ukoliko se gradivo koristi na takav način, ostavljeno je na volju producenta hoće li i koliko naplatiti prikazivanje. Jasno je da se tu otvara Pandorina kutija samovolje i manipulacije audiovizualnim djelima, dok to s druge strane bitno koči razvoj i širenje filmske kulture na nacionalnom nivou. Problematični odnosi filmskih arhiva i producenata koji na građu polažu prava, kamen su spoticanja na razini Europe, dok raznorodnost nadležnih institucija otežava uspostavljanje jedinstvenog pravilnika.

Ne postoji konzistentna politika koja bi pomirila Nacionalne arhive i prava financijera. Donesene smjernice uglavnom apeliraju na savjest producenata o zajedničkom kulturnom dobru u čije bi očuvanje i dostupnost trebalo uložiti zajedničke snage. Ipak, dok profit ima imperativnu ulogu, teško možemo očekivati nagli porast osjećaja društvene odgovornosti. Specifičnoj situaciji filma na razmeđu komercijalne uporabe i kulturnog dobra pokušava se doskočiti dogovorima među razjedinjenim interesnim skupinama, ne bi li se dio profita ulagao u daljnje očuvanje i prezentaciju gradiva.

Delikatan odnos producenata i arhiva u našem kontekstu potrebno je promatrati kroz vizuru prijepora oko vlasništva nad najvećim dijelom filmskog fonda, što čitavu situaciju dodatno komplicira. Tranzicijska zbivanja u Hrvatskoj u svoj svojoj kompleksnosti možemo obuhvatiti na mikrorazini – u domeni filmske baštine i njenoj podvojenosti na fizički artefakt i njegovu sadržinu. Način na koji je u privatizacijskom procesu film tretiran, odnosno razinu ignorancije i nebrige za kulturnu ostavštinu od općeg značaja, zorno prikazuju surovost zadovoljenja pojedinačnih interesa. Odnos prema filmu postaje indikator opće društvene atmosfere.

Promjenom društveno ekonomskog uređenja sveopća privatizacija nije zaobišla ni kulturnu sferu, posebno one segmente koji su bili uklopivi u novostvorene mogućnosti slobodnog tržišta. Priča o privatizaciji filmskih poduzeća svodi se na model Jadran filma, kao najvažnije produkcijske kuće čiji katalog sadrži većinu klasika hrvatskog dugometražnog filma. Način na koji su zakonske odredbe omogućile efikasni prijelaz iz državnog u privatno vlasništvo, ne bi bio specifikum da se ostalo na fizičkom inventaru. Međutim, iako je u međuvremenu uništeno poslovanje, reputacija Jadran filma je ostala, a ambicije vlasnika preusmjerile su se na filmski fond. Riječ je o više od stotine dugometražnih filmova snimljenih do 1998., mahom financiranih javnim novcem. Iako bi bilo za očekivati da toj istoj javnosti i pripadnu, baš kao što je to slučaj s katalogom Zagreb filma ili HFS-a, upravo su se na toj točki prelomili svi apsurdi sveobuhvatnog privatizacijskog procesa. Javni novac i dalje se ulaže u restauraciju, filmska vrpca fizički se nalazi u Filmskom arhivu, dok privatni vlasnik ubire profit od eksploatacije, što bi samo po sebi bilo etički problematično, da se u pitanje ne dovodi legitimitet vlasničkih pretenzija na filmsku baštinu. Naime, ugovorom između države i novog vlasnika navodno nigdje nije regulirano pitanje filmskog fonda, niti je on izričito prešao u privatne ruke. Vlasnici Jadran filma nastoje se pravnim tumačenjima prikazati nositeljima vlasničkog prava, međutim, status kulturnog dobra koji filmski fond uživa, donekle pažnju usmjerava na suštinu problema. Ovdje nije riječ o minornim filmskim ostvarenjima, već o centralnim djelima hrvatske filmske baštine, prepuštenim potraživanjima privatnih osoba, budući da ih država svojevremeno nije zaštitila i decidirano proglasila javnim dobrom. Umjesto da se kanonska djela filmske produkcije smislenom kulturnom politikom involviraju u kulturne i obrazovne tokove, otvorenim je ostalo pitanje trebaju li pripasti nekome, tko se na sceni pojavio u politički pogodnom trenutku i tko je otkupio poduzeće promijenjene strukture, u odnosu na onu kad su sporna djela nastajala.

U međuvremenu, HDA je pokušao ispraviti propust države pozvavši se na odredbe Zakona o arhivskom gradivu, čime javnim proglašava svo filmsko gradivo snimljeno do 1991. Arhiv bi time stekao mogućnost korištenja materijala bez prepreka, radilo se o zaštiti ili unapređenju prikazivačke aktivnosti. Ovaj potez Državnog arhiva nastoji osporiti pretendent na vlasništvo, Jadran film, budući da njegovom provedbom gubi financijsku dobit. Jadran film trenutno potražuje povrat komercijalnih kopija, u Arhivu pomiješanih s originalnim negativima i pozitivima, dok neraščišćena situacija onemogućava potez bilo koje strane. U praksi, Filmski arhiv posjeduje filmsku vrpcu, bez dovoljno financijskih sredstava za restauraciju, dok se kopije ne mogu koristiti bez suglasnosti Jadrana, koji pak formalno, prema prenapregnutom tumačenju privatizacijskog postupka, posjeduje film, odnosno daje odobrenja i naplaćuje javne projekcije, iako svaka eksploatacija prema uvjetima od partikularnih interesa u ovom slučaju djeluje barem licemjerno.

Ukratko, vlasnički status hrvatskog filma pravno je nereguliran. S jedne strane privatna produkcijska kuća samorazumljivom smatra bizarnu činjenicu da joj je u privatizacijskom procesu pripala gotovo čitava nacionalna filmska baština, s druge osporavatelji nastoje argumentirano ukazati na apsurd takvog načina zaključivanja, dok treća strana – državne institucije godinama ne reagiraju, iako su jedine u posjedu mehanizama za razrješavanje dileme. U nastaloj šizoidnoj atmosferi, status hrvatske audiovizualne baštine lebdi u međuprostoru privatnog i javnog. Kao što naglašava Hrvoje Hribar, ravnatelj HAVC-a, neriješen vlasnički status filmova, u kojem svaka strana ima svoja potraživanja, sprečava mogućnost financiranja restauracije i digitalizacije posredstvom europskih fondova. U slučaju filma posljedice su fatalne jer filmska vrpca zbog kemijskih svojstava neumoljivo propada.

Dok se ne utvrde primarni vlasnički odnosi, ne možemo govoriti o adekvatnoj zaštiti niti digitalizirati fond, što je preduvjet široke dostupnosti i trajnog očuvanja filmskog zapisa. Digitalizacija europske filmske baštine sveobuhvatan je projekt za koji postoje financijska sredstva, no da bi ona bila odobrena, svi navedeni odnosi moraju biti transparentni. Budući da u našem slučaju Arhiv ima zakonsko uporište u svojoj tvrdnji, dok vlasnici Jadran filma nastoje dokazati suprotno i pravno do kraja regulirati svoj status, trenutna situacija je status quo s kolateralnim žrtvama – filmovima i njihovim gledateljima. Očito se u privatizacijskom procesu mnogo toga nastojalo zaobići, ne bi li se kasnije prešutno preuzela kontrola nad njegovim dvojbenim aspektima. Rezultat je današnja situacija na granici kulturne devastacije, dok bi se naglasak s aktera koji su iskoristili nedorečenost sustava trebao prebaciti na uzrok – bezidejnu kulturnu politiku, koja je odricanjem odgovornosti, doprinijela neodrživom stanju u kojem su svi na gubitku. Najviše čudi nedostatak ikakve inicijative, izvan uskih krugova struke, da se nadležnost nad nacionalnom zbirkom konačno uredi, dok se aktualni sporovi odvijaju zakulisno, daleko od očiju javnosti.

U slučaju nacionalne kinematografije (kao uostalom bilo koje druge kulturne forme) prioritetno bi trebalo biti pravo javnosti da sudjeluje u produktima koje je neposrednom društvenom dinamikom sama oblikovala. Film kao ideja iz određene je sredine potekao i u interakciji joj se vraća, dijeleći s publikom isti sustav značenja. Iz opisanih relacija očituje se sva problematičnost prepuštanja nacionalnog filmskog fonda u privatne ruke, kao i razlozi nastojanja da se takve tendencije obezvrijede. U svjetlu samovolje producenata, opasno je odluke o pristupu filma javnosti temeljiti na pojedinačnom interesu, koji ne obvezuje nikakva društvena odgovornost. Međutim, u ovom smo trenutku daleko od rasprava o disparatnosti prava producenta i javnosti, bez dogovora suprotstavljenih strana, ostat ćemo ne samo na margini zbivanja na polju filmske arhivistike i zaštite, već i bez materijala koji bi trebalo zaštititi.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Jedna od najuspješnijih djelatnosti Hrvatskog filmskog arhiva zaštita je i restauracija filmskog gradiva. Povodom toga pripremljen je program hrvatskih filmova restauriranih analognim, fotokemijskim postupkom te filmova restauriranih digitalnim postupkom. Uz nepobitne klasike hrvatske kinematografije poput spomenutoga filma Plavi 9 Kreše Golika, Svoga tela gospodar Fedora Hanžekovića i Sokol ga nije volio Branka Schmidta prikazat ćemo i neke manje poznate, ali dragocjene naslove poput partizanske epopeje Živjeće ovaj narod Nikole Popovića, Od petka do petka Antuna Vrdoljaka u kojem glavnu ulogu igra Boris Dvornik te srednjometražne duologije Branka Majera U našeg Marina i Takva pjesma sve osvaja.

Na programu su i filmovi Škole narodnog zdravlja Andrija Štampar, najznačajnije institucije prijeratne hrvatske kinematografije te program klasičnih filmskih komedija u sklopu kojeg vam nudimo rijetku priliku vidjeti projekcije filmskog gradiva na substandardnim 8 mm i S8 mm formatima. Osim u filmskim projekcijama u kinu Tuškanac moći ćete uživati i u razgledanju popratnog filmskog gradiva izložena u predvorju kina.

Filmski program započet će na Svjetski dan audiovizualne baštine 27. listopada u 21 sat svečanom projekcijom filma Plavi 9 (1950.) Kreše Golika, a trajat će do 31. listopada.

Detaljan program možete pronaći ovdje.

Filmski program u svim kinodvoranama počinje u 18 sati, a svečano otvaranje manifestacije je u kinu Europa u Zagrebu u 20 sati – ulaz na otvaranje je također besplatan. Noć hrvatskog filma i novih medija u Zagrebu se održava na devet lokacija (kino Europa – velika dvorana i dvorana Müller, kino Grič, kino Tuškanac, Centar za kulturu i obrazovanje Susedgrad, Cineplexx Centar Kaptol i Cineplexx City Center one East), a filmovi se prikazuju i u karlovačkom Zorinom domu, pulskom kinu Valli, Kristalnoj kocki vedrine u Sisku, osječkom Cineplexxu, Ružičkinoj kući u Vukovaru, na šetalištu Stari Grad u Požegi te u splitskom Cineplexxu. 

U dvorani Müller kina Europa prikazat će se izbor najzanimljivijih radova u kategoriji Novi mediji, a održat će se i filmska tribina pod nazivom Hrvatski film između umjetnosti i publike?, čiji su voditelji filmski kritičar Boško Picula i povjesničar filma Daniel Rafaelić, a gosti redatelji Veljko Bulajić, Lordan Zafranović i Vinko Brešan, filmska kritičarka Diana Nenadić i producent Stanislav Babić.

Osim toga, Noć hrvatskog filma i novih medija u Cineplexx Centar Kaptol premijerno dovodi debitantski dugometražni igrani film Glazbena kutija 19-godišnjeg Brune Mustića, studenta prve godine Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, u kojem glavne uloge igraju Robert Kurbaša, Ana Gruica i Dara Vukić.

Umjetnička voditeljica manifestacije je Irena Škorić, a selektori programa su Borivoj Dovniković – Bordo (animirani film), Branko Ištvančić (dokumentarni film), Željko Sarić (eksperimentalni film) i Leila Topić (novi mediji). Ovu manifestaciju organizira umjetnička organizacija Noć hrvatskog filma i novih medija, u suradnji s Hrvatskim filmskim arhivom, Jadran filmom, Cineplexxom, Hrvatskim društvom skladatelja, Croatia filmom, Hrvatskim filmskim savezom i Zagreb filmom. 

Ulaz na sve projekcije je besplatan. 

Izvor: Culturenet