Publikaciju je uredila Maja Đurinović, a autorica knjige, Nerina Sibila, umjesto zaključka istaknula je da je ples izabrala “kao pokušaj života u pokretu”. Riječima autorice: “Plešem, zato što riječi nisu neposredne, zato što od fine, zametnute ideje koja dolazi iz dubine, iz mraka, pradavnih jeka svijesti, do rečenice u hrvatskom jeziku u kome jesam/moram biti/, i u koji moram prevesti tu ideju da bi me se čulo, da ne bih dijelila tišinu i nepostojanje, probijam prostore zakrčene civilizacijom, evolucijom, povijesti, kontekstom, rodnim, spolnim, budućim, ženskim.

A ples je neposredan. Naviknuta sam, možda razmažena kroz ples, ne prevoditi ideju na jezik, jer time ju svodim na jednu dimenziju, ljuštim slojeve, tonove, dinamiku, trajanje, neprepoznatljivost, magičnost… jer ne oduzimam slobodu onima koji čuju/vide/prate moje ideje da sami odaberu način/metodu na koji prepoznaju to što komuniciram. A to ples može. Osloboditi se imperativa razumijevanja. Otvoriti prostor. Ionako je relativan.”

Knjiga se može nabaviti po cijeni od 20 eura.

U sklopu projekta, naglasak je stavljen na istraživanje u kojem izabrani rezidenti_ce detektiraju koji dio umjetničkog procesa svog rada u nastanku žele dodatno ispitati te uz koju metodologiju i pristup. Rezident_ica na kraju svog istraživačkog procesa sam_a bira završni format izlaganja, kao i publiku čije povratne informacije želi dobiti za nastavak rada na projektu. Korisnicima programa je na raspolaganju mala dvorana Kuće Arko te financijska, administrativna, produkcijska i umjetničko-savjetodavna podrška Hrvatskog centra ITI.

Za prijavu je potrebno poslati dokument (pdf format) koji sadrži:

• kratki sinopsis projekta/rada u nastanku
• motivacijsko pismo u kojem se opisuju pristup i segmenti istraživačkog rada koji se namjeravaju ostvaruju kroz rezidenciju
• popis sudionika koji bi sudjelovali u ovoj razvojnoj fazi
• životopis autora_ice projekta

Više detalja o natječaju pronađite ovdje.

Prijave se vrše putem e-maila hcentariti@gmail.com do 16. ožujka.

Projekt je fokusiran na razvoj novih dramskih tekstova autora i autorica mlađe generacije, njihovo aktivno pozicioniranje na kazališnu i književnu scenu, kontekstualizaciju suvremenog dramskog pisma, te problematiziranje položaja suvremenih dramskih pisaca u Hrvatskoj, a odvit će se u dvije faze.

Na natječaju će biti odabrana tri autora_ice koji će tijekom trajanja programa, koji će se održavati i uživo i online, imati priliku razvijati svoju novu ili već postojeću dramu uz mentorsko vodstvo istaknute hrvatske dramatičarke, dramaturginje i redateljice Vedrane Klepice, te na radioničkom intenzivu s dramskim spisateljicama i dramaturginjama Karlom Leko i Beatricom Kurbel, polaznicama drugog izdanja projekta New Stages.

Sudjelovanje u programu honorirano je stipendijom u ukupnom iznosu od 1500 eura bruto. Po završetku programa, odabrani autori_ice predat će prvu verziju dramskog teksta, a završne verzije tekstova, na kojima će imati prilike raditi i nakon završetka programa, bit će objavljene u časopisu Kazalište u suradnji s Hrvatskim centrom ITI. U sklopu projekta u KunstTeatru organizirat će se i okrugli stol pod nazivom Suvremeno hrvatsko dramsko pismo na domaćim pozornicama. 

Aktivnosti u drugoj fazi projekta tijekom 2026. godine uključuju postavljanje scenskih čitanja završenih dramskih tekstova u suradnji s KunstTeatrom. Čitanja će biti otvorena za javnost.

Puni tekst natječaja pronađite ovdje.

Rok za prijavu je 7. svibnja.

Naglasak se stavlja na istraživanje projekta u kojem izabrani_e rezidenti_ce detektiraju koji dio umjetničkog procesa svog rada u nastanku žele dodatno ispitati te uz koju metodologiju i pristup. Rezident_ica na kraju svog istraživačkog procesa sam_a bira završni format izlaganja, kao i publiku čije povratne informacije želi dobiti za nastavak rada na projektu.

Korisnicima_ama programa na raspolaganju će biti mala dvorana Kuće Arko u Zagrebu te financijska, administrativna i produkcijska podrška Hrvatskog centra ITI.

Za prijavu je potrebno poslati PDF dokument koji sadrži: kratki sadržaj o radu u nastanku/projektu; motivacijsko pismo u kojem se opisuju pristup i segmenti istraživačkog rada koji se kroz rezidenciju namjeravaju ostvariti; popis sudionika_ca koji bi sudjelovali u razvojnoj fazi; životopis autora_ice projekta.

Prijave se šalju na e-mail hcentariti@gmail.com do 25. ožujka. Više informacija o programu dostupno je na stranicama Centra.

Drama Moja stvar Monike Herceg rekonstrukcija je sjećanja jedne žene na iskustvo neželjene trudnoće i pobačaja, nešto što dijeli s toliko drugih žena. Autorici se u čitanju pridružuju Nikolina Prkačin, Aneta Grabovac, Irena Tereza Prpić i Nikola Radoš, režiju potpisuje Gabrijel Lazić, a dramaturgiju Leko. Scena je dupkom ispunjena scenografijom koju čine svakodnevni namještaj i rekviziti koji se spominju u drami. Izuzev Herceg koja je stalno na pozornici u vidokrugu gledatelja i Prkačin koja joj se povremeno pridruži, ostali su glumci posjednuti u stražnjem dijelu gledališta, iza publike i njihova vidokruga. Replike izgovorene preko mikrofona funkcioniraju kao unutarnji glasovi, internalizirane i potisnute misli glavne junakinje proizvoljno nazvane Matea jer, kako eksplicira Herceg, mogla se zvati i Monika ili koje god žensko ime. Ovakav mizanscen stavlja veći naglasak na glasove glumaca i akustičnost čitanja dok gledateljski pogled pak može skrenuti na istraživanje nagomilane scenografije u pozadini scene tražeći poveznicu sa sjećanjima. Svako je sjećanje naslovljeno kao “kratka povijest” događaja vezanih uz obiteljsko nasilje, traumu, seksualnost, majčinstvo i pobačaj. Herceg se u drami implicitno dotiče slučaja Mirele Čavajde kako bi raskrinkala licemjerje priziva “savjesti” ginekologa, ali i ostalih dušebrižnika koji se zalažu za kriminalizaciju pobačaja. Međutim, drama rastvara poziciju paralizirane žene u strahu, prepuštene samoj sebi bez adekvatne podrške od strane oca djeteta i bliže obitelji. 

Partitura šutnje Karle Leko obiteljska je drama o tri generacije žena u kojoj je najviše pažnje posvećeno liku bake Vere koja se suočava s demencijom i bolešću koja utječe na cijelu obitelj. Uz Leko, igraju Lana Ujević, Anja Jogunica, Tomislav Dunđer i Lovro Rimac, redatelj je Patrik Sečen, a dramaturginja Kurbel. Izvođači su posjednuti oko stola, aludirajući na obiteljski stol kao mjesto obiteljskog zajedništva, ali i mjesto sukoba koji u ovoj drami nastaju oko preuzimanja brige za bolesnu baku. Naslov nagoviješta poveznicu s glazbom, koju uočavamo u Verinim pričama o njezinoj pijanističkoj i suprugovoj dirigentskoj karijeri te u Rimčevim živim izvedbama kratkih stavaka na violončelu. Dakako, glazba ovdje nije slučajno – niz istraživanja i viralnih videa poput ovog ukazuju na dobrobit glazbe u svrhu jačanja neuroplastičnosti mozga, kao i glazbene terapije za pacijente oboljele od demencije ili Alzheimera. Glazba ispunjava trenutke tišine u dijalozima među likovima, ona premošćuje sve što potiskuju i ostavljaju nedorečeno. Kako drama odmiče, Vera će se sve više referirati na svoju prošlost, dok polako nestaje iz svijeta koji izmiče pred njom. Istovremeno, Verina kći Marina i unuka Roza suočavaju se s vlastitim životnim prekretnicama – Marina puni 40 godina i nema zasnovanu obitelj, a Rozin put pratimo od mature do odlaska u Englesku na studij. Na kraju, čini se da je za sve tri žene završio jedan životni ciklus i počinje neki novi, u drugim okolnostima. Usprkos težini starenja ili nepobitnom prolasku vremena, tekst zrači toplinom i budi iskreni osjećaj suosjećanja, spokoja i nade da u životu ipak pronađemo put čak i onda kada ne dobijemo što želimo.

Drama Mrtva priroda iz pera Beatrice Kurbel bavi se zloupotrebom interneta i emotivnim zlostavljanjem u vezama, konkretno osvetničkom pornografijom. U čitanju su uz autoricu sudjelovali Vid Ćosić, Danijela Evđenić, Antonija Marijanović i Antun Antolović, redateljica je Nika Bokić i dramaturginja Herceg. Na sceni su Ćosić, Evđenić i Marijanović posjednuti vodoravno na stolice s notnim stalcima za čitanje ispred. Između njih se nalazi prazan stolac na koji će kasnije zasjesti Antolović, a prazno mjesto dotad aludira na rastuću distanciranost između tročlane obitelji. Ovo se čitanje od ostala dva razlikuje i upotrebom projektora preko kojeg se prikazuju snimke koje funkcioniraju kao vizualna pozadina koja ispunjava prazan prostor u izostanku scenografije. U dijalozima između Iris i njezinog dečka Gregora “Grega” (Antolović), Kurbel uspješno prikazuje toksičnu vezu – ucjene i manipulacije tuđom slobodom zamaskirane su riječima “ljubav” i “briga” i realističan su primjer emotivnog nasilja. Iz odnosa koji ima s majkom i dečkom, zbog njihovih komentara na njezino tijelo, Iris razvija komplekse vezane uz svoj fizički izgled. Sadržajno, drama je prikladna za adolescente jer iako upozorava na zloupotrebu novih tehnologija i nasilje u odnosima koje nije nužno fizičko, ne upada u zamku dociranja i krivljenja žrtve osvetničke pornografije.

Sve tri drame tematski dijele interes za žene i traumatična iskustva s kojima se suočavaju u različitim razdobljima života, iako svaka autorica istražuje specifičan problem pristupajući mu na sebi svojstven način. Unutar svakog dramskog teksta rastvara se spektar ženskih iskustava kroz generacije što dodatno ukazuje na dubinu internalizirane mizoginije s kojom se žene bore u aktualnom društvenom trenutku. Istovremeno, sve tri junakinje ovih tekstova utjehu pronalaze u ženskoj solidarnosti. Herceg u Mojoj stvari sirovo i hladno piše o trudnoći i majčinstvu te ga razotkriva kao ne sasvim blaženo stanje, pogotovo u nepovoljnim okolnostima u kakvima se nalazi njezin glavni lik. No, takvom odrješitom, gotovo sterilnom tonu koji nastupa sa striktno ideološke/političke pozicije nedostaje topline koju Leko uspijeva probuditi. Moja stvar se u odnosu na druge dvije drame disperzivno dotiče svih traumatskih iskustava koja žena može proživjeti zbog čega je čitanje na kraju postalo i zamorno. S druge strane, u svojim su se tekstovima Leko i Kurbel posvetile jednoj temi – demenciji i osvetničkoj pornografiji – i lakše zadržale koncentraciju slušatelja. Upravo ta fokusiranost na jednu glavnu temu čini drame Partitura šutnje i Mrtva priroda konkretnijima, čak svježijima.

Radionice se održavaju u Centru mladih Ribnjak u dva termina:

• Subota, 25. svibnja: dramaturška i glumačka radionica
• Subota, 15. lipnja, glazbena i likovna radionica

“Opisujući ljudsku osnovu, jezikom koji je blizak svima, bajke otvaraju prostor koji poziva na propitivanje univerzalnih problemskih polja, ne dajući pritom odgovore, već potičući na kreativno promišljanje”, stoji u najavi.

Radionicu dramaturgije vode Ivor Martinić, Maja Posavec i Nikolina Rafaj, a pokušat će u suradnji s polaznicama_cima osmisliti dramsku scenu na temelju rekontekstualizacije poznate bajke. Na glumačkoj radionici, koju vode Tanja Smoje, Maja Posavec i Nikolina Rafaj prethodno razrađene scene će se izvoditi kroz rad na formiranju lika.

Glazbenu radionicu vode Maja Rivić, Maja Posavec i Nikolina Rafaj, a na njoj će se promišljati atmosfera bajke kroz prizmu glazbe, s ciljem kreiranja songa za određenog lika. Likovnu radionicu vode Julia Stura, Maja Posavec i Nikolina Rafaj, a polaznici_e će raditi na izradi skica za scenografske elemente.

Sudionici_e mogu se prijaviti na sve, ali i pojedinačne module. Svaki modul traje sat i pol, a za prijavu nije potrebno prethodno iskustvo.

Prijave za radionice se vrše mailom uz napomenu za koju se radionicu prijavljujete.

Više detalja možete pronaći ovdje.

Premda je riječ o dijelu kulturnog polja posebno teško pogođenom pandemijskom krizom, kao i redovnom kulturnom politikom koja ju gura na marginu, obilježavanjem Međunarodnog dana plesa (29. travnja) plesna scena još jednom pokazuje svoju vitalnost. U petak, 24. travnja članice Zadarskog plesnog ansambla “okupirale” su kamene kolone na zadarskoj rivi i izvele akciju ususret važnom datumu, a 28. travnja po prvi puta kreće prigodni trodnevni program u organizaciji Udruge plesnih umjetnika Hrvatske.

Kako stoji u UPUH-ovom priopćenju, “Međunarodni dan plesa održava se svake godine 29. travnja na rođendan francuskog baletnog reformatora i svestranog kazališnog umjetnika Jeana Georgesa Noverra (1727. – 1810.)”. “U ovom turbulentnom periodu koji je zadesio sve naše kolegice i kolege,” ističu, “teško je prihvatiti činjenicu obustave našeg rada. Sada, kada je naša potreba za kretanjem, za živućim i neposrednim osjećajem dijeljenja i komunikacije, za provođenjem vremena u zajedničkom radu i međusobnom učenju stavljena u pitanje, upravo sada trebamo potaknuti jedni druge i slaviti naš rad.”

Koreograf i plesni umjetnik Matija Ferlin u prigodnoj je poruci na zamolbu Plesnog odbora Hrvatskog centra ITI napomenuo kako je “ples navikao na krize”. I uistinu bi se stanje na plesnoj sceni moglo opisati kao stanje kontinuirane krize na svim razinama, od neriješenog pitanja infrastrukture, preko izuzetno niskog javnog financiranja, do krajnje egzistencijalne nesigurnosti plesnih umjetnica i umjetnika. Pandemija koronavirusa ove je datosti višestruko pogoršala, a iz institucija još uvijek izostaje adekvatna reakcija. Ministarstvo kulture tako je dodijelilo pomoć isključivo samostalnim umjetnicima, ostavivši za sada njihove brojne kolegice i kolege koji su “tek” članovi strukovnih udruga da iščekuju neku sličnu mjeru – jedinu koja će im konkretno olakšati preživljavanje ovog razdoblja bez mogućnosti rada.

Iz UPUH-a stoga ističu humanitarni karakter obilježavanja Međunarodnog dana plesa i pozivaju sve koji su u mogućnosti da doniraju sredstva za Fond potpore članicama i članovima Udruge.

Raspored aktivnosti obuhvaća videoperformanse, plesne filmove, izvedbe, radionice i intervjue i uključuje umjetnice i autorice poput Nikoline Komljenović, Zrinke Šimičić Mihanović, Eleonore Vrdoljak, Vesne Mačković, Larise Lipovac i Hrvoja Jelinčića, Marija Vrbanca, Koraljke Begović i Nastasje Štefanić, Nikice Viličić, Tamare Curić, Martine Hrlić Rogić, Irene Mikec, Zorane Mihelčić, Tatjane Rupcich i drugih.

Detaljne informacije o programu i načinu uplata donacija dostupne su na UPUH-ovoj službenoj stranici.

Simpozij će uvodno započeti u MUO-u u petak, 28. rujna u 19 sati razgovorom s Majom Bezjak, a potom se 29. i 30. rujna nastavlja u prostorijama Hrvatskog centra ITI, u Basaričekovoj 24 u Zagrebu.

Simpozij je koncipiran oko dviju velikih i paralelnih tema plesnih 60-ih, a to su razvoj hrvatskog baleta te formiranje suvremene plesne scene u Hrvatskoj. Prvi dan bit će posvećen razvoju hrvatskog baleta, a drugi dan Simpozija tematizirat će formiranje suvremene plesne scene u Hrvatskoj. Predavači su Milko Šparemblek, Andreja Jeličić, Sonja Kastl, Ivica Boban, Tihana Škrinjarić, Maja Đurinović i drugi.

Predavanja će se u subotu i nedjelju održati od 10 do 15 sati, a svi zainteresirani građani pozvani su da se slobodno pridruže i sudjeluju.

Više informacija o predavačima i temama moguće je pronaći na službenoj stranici Hrvatskog centra ITI.

Kako stoji u najavi, riječ je o predstavi “o rubu koji nas odjeljujući spaja”, “o svemu onome što se može i ne mora realizirati kao horor i gubitak, predstava o našim neartikuliranim bojaznima, o njihovoj izmaglici, o monstrumu bez lica koji hranimo u sebi našim prenapetim iščekivanjem”. Kreitmeyer i Pregrad će tako svoja tijela u ovoj predstavi opisati kao “mehanizme za stvaranje nelagode”.

Predstava je nastala prema konceptu Ane Kreitmeyer. Dramaturgiju potpisuje Ivana Sajko, scenografiju i svjetlo Igor Pauška, dok je za glazbu zaslužan Alen Sinkauz. Realizirana je u koprodukciji s festivalom Perforacije i u partnerstvu s Teatrom &TD.

Cijena ulaznice iznosi 50 kuna, 25 za studente, a moguće ih je rezervirati mailom ili telefonski na 01 4593 510.

Izvedbe se održavaju u prostoru Tehničkog muzeja Nikola Tesla.

Za dramaturgiju je zaslužna Mila Pavićević, za scenski pokret Zrinka Lukčec Kiko, scenografiju i kostimografiju potpisuje Zdravka Ivandija Kirigin, video je izradila Selma Selman, glazbu je odabrao Damir Šimunović, dok je svjetlo oblikovao Marino Frankola

Predstava je dobila Nagradu hrvatskog glumišta za izniman doprinos kazališnoj umjetnosti u 2017 godini.