Performans se održava u okviru projekta umjetničke organizacije Liberdance koji je nastao u suradnji s Hrvatskim prirodoslovnim muzejem. Ovaj performans prvi je u nizu od šest intervencija koje će se u muzeju odvijati tijekom godine. Dio je to programske strategije muzeja kojom se potiče intermedijalni i interdisciplinarni pristup te dijalog između prirodnih znanosti i suvremene umjetnosti.

U središtu prve intervencije susret je plesa i Popijačevih Skulptura neutralne plovnosti sa središnjim pitanjem – kako se kretanje može oblikovati kada gravitacija prestane biti zadano pravilo. Popijačeve Skulpture neutralne plovnosti nastale su u okviru njegova dugogodišnjeg umjetničkog istraživanja pokreta uvjetovanog vodom. Popijač već godinama izrađuje skulpture u podmorju, koristeći posebni podvodni epoksid čija je gustoća jednaka gustoći vode, zbog čega skulpture ne tonu i ne izranjaju, nego lebde u stanju neutralne plovnosti.

“Voda u instalaciji cirkulira i dovodi skulpturu u fluidan, gotovo levitirajući pokret, dok plesači oko nje grade vlastitu kinetičku reakciju. Zanima me suptilan odnos između dvaju medija – skulpture u pokretu i plesa – i način na koji se njihova energija međusobno umnaža”, istaknuo je Popijač.

Ulaz na performans je slobodan.

Šine se tresu, vlak koči. Vozim se samo tri znojne stanice, u Podsusedu izlazim. Na informativnoj ploči na Podsusedskom trgu čitam o nekadašnjem kupalištu, šljunčanim sprudovima podno Susedgrada. “Kupalište je bilo opremljeno drvenim kabinama, a u neposrednoj blizini bila je gostionica Krampal. Izletnici su mogli prenoćiti kod Gregurića. U skrovitim šumarcima ‘Otoka ljubavi’, ade koju čine savski rukavci, bila je i nudistička plaža. Na podsusedskom se kupalištu kupalo još 50-ih i 60-ih godina prošloga stoljeća”, piše na ploči.

Izletnici su na kupalište često dolazili otvorenim ljetnim vagonom Samoborčeka. Na fotografiji tog vagona iz 1933. godine nekolicina putnika opčinjeno gleda u psa kojeg na povodcu vodi jedna od putnica. Svi su putnici u dobrano dugim rukavima, slojevitost odijevanja poništavala se tek na plaži. Pružam korak dalje, nije ovo tekst o Zagrebu kao Mediteranu kakav je nekad bio, make Zagreb blue again i to. U Podsused sam došla radi zagrebačkog kita – plovimo dalje u povijest, desetak milijuna godina dalje od booma turističkih slogana i nacija-država 20. stoljeća.

Zagrebački kit

Dok je Zagreb zaista bio plavi, dok još grada nije bilo i nije imalo biti ni u čijoj primisli, Medvednica je bila otok Panonskog mora. More se nalazilo u klimatskoj zoni tropskih i subtropskih područja s raznolikim biljnim i životinjskim svijetom. Na morskim su obalama rasle palme, lovor, eukaliptus, cimetovac, ali bilo je i hrastova, borova, jasenova, bukvi. More je bilo bogato ribama, školjkašima, ježincima, koraljima, algama i – kitovima.

U napuštenom kamenolomu u Bizeku još je moguće pronaći fosile na odlomljenim komadima litotamnijskog vapnenca, a na raskrižju na putu prema kamenolomu stoji kip Matije Gupca. Dio fosilne flore i faune s podsusedskog područja danas se čuva u nedavno renoviranom i raskošnom Hrvatskom prirodoslovnom muzeju. Ostatke zagrebačkog kita najvjerojatnije je prikupio i u muzej donio Mijat Sabljar. Sabljar je od mladosti gajio ljubav prema istraživanju i starinama, a na službi u Lici, gdje je 1827. godine upućen na mjesto kapetana graditeljstva ličke pukovnije, prionuo je na upoznavanje kamenja, pijeska i tla na tom području. Pretpostavlja se da je ostatke kita pronašao 1850-ih godina.

“Na lijevoj obali Save, nješto više od osam kilometara na zapad Zagrebu, diže se brežuljak oko 61 metar uzvišen nad ravnicom Save, a na njem stoji stari Sused-grad, sada puka ruševina. Na južnoj strani toga brežuljka, sa strane Save, otvorili su, tome je sada kojih 20 godina, kamenaru, zaradi dobivanja materijala za gradnju kea na rukavcu Save kod Trnja, južno od Zagreba. Prigodom vadjenja gradjevnog kamenja odkriveno je množtvo otiska riba i bilja. Nadjen je takodjer skoro podpun koštur velribe. Na nesreću sačuvan je samo mali dio tih kostih, koje je dielomice opisao gosp. Van Beneden u Löwenu pod nazivom Mesocetus Agrami.“ 

Tako je Đuro Pilar opisao nalazište u monografiji Flora fossilis Susedana iz 1883. godine. Kosti su ustupljene na proučavanje Josephu van Benedenu, belgijskom paleontologu i zoologu, najpoznatijem tadašnjem stručnjaku za kitove, koji je utvrdio da se radi o ostacima izumrlog kita, odnosno posve novoj vrsti kita iz roda Mesocetus koju je nazvao po Zagrebu – Mesocetus agrami, zagrebački kit.

Skulptura Zagrebačkog kita, autora Zdenka Šlibara, 2001. godine je postavljena u Podsusedu, uz Aleju Bologne. Ispod metalnog spomenika kitu teče potok, od kojeg ljeti ostaje tek naznaka potoka, tanki vodni premaz na kamenu. Kao kad netko dobro gumom zalije avliju da je podapere u predvečerje. Potok jest omršavio, ali Sava kojoj teče bujna je i blješti na žarkom suncu. Iz Kitovog prolaza izlazim na Kupališni put. U travi uz rijeku odloženo je par bicikala. Jedan par se sunča na obali, a malo dalje jedna žena pušta Savi da joj pere stopala, iako je leđima čvrsto prionula na sprud.

Zagrebačka sidra

Iz Podsuseda se vlakom vraćam na Kustošiju, pa u kasno popodne koračam jugozapadom grada, duž Zagrebačke avenije. Nakon drevnog morskog vremeplova koji je mozgu teško ozbiljno pojmiti dok obrađuje krajolik današnjice, čovjek se poželi malo usidriti. Srećom, po Zagrebu su još uvijek rasuta i razna sidra. Ona se ne spominju davnog Panonskog mora, nego recentne jugoslavenske industrijske prošlosti, ali ta je povijest sustavno brisana pa se nekad učini da je prahistorijska podjednako kao i Panonsko more.

Dva veća sidra nalaze se upravo uz Zagrebačku aveniju. Ta je sidrena instalacija postavljena 1970-ih, nazvana je Jadranska vrata i simbolizira povezanost hrvatskog primorja i zaleđa. Sidro na raskršću Zagrebačke Avenije i ulice Hrgovići stiglo je s motornog broda Zagreb. Darovala ga je nekadašnja Jugolinija, a postavio ga je jarunski kanu klub Končar 1979. godine. Postavljeno je kao simbol zagrebačke povezanosti s pomorstvom.

Drugo sidro je parsto metara dalje postavljeno 1976. godine, i danas ga je teže uočiti jer je ukopano u ledini kraj niza neobičnih kuća koje ga u svakom pogledu zasjenjuju. Danas zahrđalo sidro potječe s motornog broda Davor i poklon je Dunavskog Lloyda-Sisak, a postavljeno je da simbolizira povezanost Zagreba s riječnim brodarstvom. “Kakvo je ovo sidro?”, pitam stariju ženu koja se vraća kući iz obližnjeg dućana. “Ma krama”, odgovara kratko.

Do ostalih zagrebačkih sidra ovoga puta neću hodati, ali znam da postoji još jedno blizu zgrade HRT-a, na ledini ispred Kockice. To je sidro brodskog motora broda Učka koji je plovio u Drugom svjetskom ratu. Nakon rata bio je obnovljen u riječkom 3. maju, a radnu odiseju završio nasukavši se u libijskom Tripoliju. U okrugu pokojnog Brodarskog instituta u Novom Zagrebu nalaze se još dva sidra, a vjerojatno postoji još koje uz koje se zasad nisam nasukala.

Zagrebački (p)otoci

Od Zagrebačke avenije nastavljam dalje prema Remizi, pa uz potok Črnomerec. Imaginarijem hrvatskog ljeta dominiraju otočki životi, ali za one koji se otoka ne mogu dočepati, realitet su često potočki životi. Zagreb takvim životima obiluje – između Medvednice i Save premrežen je desecima potoka. Navodnjavanjem oranica i pašnjaka u Savskoj nizini potoci su stoljećima osiguravali preduvjet za osnovnu egzistenciju grada, ali je uz njih ostao vezan i strah građana od poplava. Uređivanje vodotoka i mjestimično natkrivanje potoka počelo je paralelno s ekspanzijom industrijalizacije, početkom 20. stoljeća. Potoci na zapadnom dijelu grada (Vrapčak, Kustošak i Črnomerec) još uvijek su otvorenog toka i danas su najbolje uređeni, pa se svakodnevno koriste kao šetnice.

Uz Fallerovo šetalište kraj tvornice Končar, jedna žena (po izgledu bi se reklo iz neke južnoazijske zemlje) silazi bliže koritu potoka i bere koprivu. Veliki bijeli pas trči kroz nisku vodu i od repa radi propeler. Tu je i čaplja koja je u stalnoj izvidnici, pa ne prolazi dugo i komešanju se pridružuje zbor žaba uznemirenih grla. Od životinjskih vrsta u Kustošaku i Črnomercu da se susresti i potočne rakove, vodenbabure i divlje patke. Temperatura je uz zelenilo potoka uvijek koji stupanj niža, što dobro zna i jedna mudra žena koja je donijela sklopivu stolicu i čita u hladu ispod javora. 

Prije nego što sunce pozdravi dan, ljetnu večer valja završiti sa stilom – u slastičarnici na Kustošiji, kod Rufatija, prije nego što radnici odu na zasluženi kolektivni godišnji odmor. Kod Rufatija se još uvijek može naći “retro” specijalitete (među najjeftinijima u gradu), od šaumrola do Mon Chéri sladoleda. Iako postavljena drito uz bučni bok Ilice, terasa je skoro uvijek krcata, pogotovo navečer, kad vrućine malo popuste. Zauzimam jedini slobodni stol i naručujem dvije kuglice Mon Chérija, malo i kao omaž uvijek susretljivim konobarima ove slastičarske radnje.

Renato Piazza radio je 1950-ih kao konobar u hotelu Savona u Albi, gradu u kojem se nalazi sjedište kompanije Ferrero. Jednog dana, Michele Ferrero je u razgovoru sa svojim društvom u hotelu kazao da traže ime za novi Ferrerov slatki proizvod, čokoladne praline s likerom i trešnjom. Piazza, čija je pomajka bila Francuskinja, predložio je naziv Mon Chéri. Ostalo je, kako kažu, povijest. Ili nije, ovisno o tome tko povijest piše.

Umjesto valova koji se dižu i razbijaju o stijene, slušam zvuk auta koji ubrzavaju pa koče po Ilici. Od svih godišnjih doba ljeto je najnepravednije i najnapadnije, ali na asfaltu se ponekad desi nešto kao privid uravnilovke. U zajedničkom izražavanju odsustva, u definiciji kroz negaciju, u potrazi za zagrebačkim morem.

Tekst je dio temata “Summertime Sadness” u kojemu iza mita o ljetu kao koncentratu uživanja naziremo pustoš, melankoliju i tragikomediju. Temat je pripremila gostujuća urednica Dora Levačić.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Upravo majstorsku pripremu i temeljito istraživanje svoje teme napravila je Ivana Meštrov – kustosica izložbe Što bi nam priroda rekla kad bismo postavili prava pitanja? Kao glavnu misao vodilju kustosica ističe promišljanja o nadilaženju dihotomije priroda-kultura te o “spekulativnim, filozofskim, znanstvenim strategijama” dobre suradnje s ne-ljudskim vrstama. Naziv izložbenog projekta inspiriran je knjigom belgijske filozofkinje Vinciane Despret Što bi nam životinje rekle kad bismo postavili prava pitanja?, koja potencira nove poglede na naše ustaljene ideje o tome što životinje rade, o čemu razmišljaju i što žele. Na tom tragu i ova izložba nastoji probuditi našu svijest o prirodi te poziva na promišljanje kako živjeti u suglasju s prirodom ili, riječima kustosice, “kako misliti kolaborativna preživljavanja i ekološki osvještenije koegzistencije”. 

Skupna izložba nastala je u organizaciji Umjetničkog paviljona koji je trenutno zatvoren zbog obnove, tako da je postav izmješten na nekoliko lokacija u Zagrebu. Centralni segment izložbe svoj zamjenski dom našao je u prostoru Galerije Forum gdje se na dvije etaže propituje ideja dominacije čovjeka nad svime što je ne-ljudsko. Odmah na ulazu u galeriju nalazi se plakat tropske šume preko cijelog zida iz kojeg viri 3D print lubanje orangutana. Poput nekog zloslutnog znaka izumiranja, ta lubanja vrlo direktno komunicira kako će ostatak izložaka, kao i ona sama, dati kritički komentar na razdoblje antropocena i njegovih eksploatacijskih praksi. Iz popratnog teksta saznajemo da se radi o 3D modelu lubanje orangutana Emila, na pozadini njegovog prirodnog staništa Sumatre. Rad je to vizualne umjetnice Andree Palašti, svojevrsni in memoriam orangutanu iz bečkog zoološkog vrta koji je 30-ih godina prošlog stoljeća bio omiljena atrakcija, sve dok nije postao toliko depresivan da je odbijao svaki kontakt. Serija fotografija svjedoči o podjeli Emilovih dijelova tijela (mozak, šape, koža) nakon smrti u četiri znanstvene institucije i muzejske zbirke, a jedino što nedostaje upravo je lubanja. Video instalacijom koja pokazuje Emilov životni put autorica naglašava da je ono što nedostaje u zoološkim vrtovima – pogled životinja. Pogled koji posjetitelji ne mogu sresti, a čiji izostanak budi zabrinutost, jer u široj slici predstavlja razne modele dominacije i okrutnosti čovjeka nad životinjama.

Zanimanje za životinje i njihovo iskustvo života u kontroliranim uvjetima bilo je poticaj i za drugu video instalaciju iste umjetnice Fitness for Unlikely Species: the Penguin Pool Edition. U suradnji sa somatskim stručnjacima i kineziolozima, Andrea Palašti propituje kako bi bilo zamijeniti pozicije s drugom vrstom, stavljajući naglasak na pingvine u londonskom zoološkom vrtu, preuzimajući njihove prirodne kretnje, kao i one proizašle iz stresnih uvjeta umjetne nastambe u zoološkom vrtu. Bazen za pingvine smatra se jednim od najvažnijih primjera britanske moderne arhitekture, ali ta izvana dojmljiva građevina u svojoj ideji skriva zapravo veliku surovost. Bazen je u vrijeme nastanka 1930-ih smatran eksperimentalnim projektom jer je u potpunosti izgrađen od armiranog betona, a upravo takva orijentiranost arhitekture zooloških vrtova, koja je projektirana više za ljude nego životinje, problematična je i dugoročno neodrživa. To potvrđuje i činjenica da bazen više nije u funkciji jer su pingvini od hodanja po betonu zadobili mikro-posjekotine na stopalima i razvili bakterijsku infekciju. 

Pitanja koja nam autorica postavlja tijekom izvedbe Fitnesa za neizvjesne vrste možda se isprva čine iščašena i čudna, ali zapravo svjedoče o dubinskom promišljanju autorice o temi. U neizvjesne vrste iz naslova rada autorica je, uz životinjske vrste kojima prijeti izumiranje, uključila i biljni svijet te čak i jedan ledenjak. Tako nas tijekom izvođenja vježbi u Fitnesu pita jesmo li se ikad zapitali kako je to gegati se poput pingvina, ljuljati poput gorile, ali i jesmo li se ikad zapitali kakav je to osjećaj puknuti poput ledenjaka koji se topi. Ovom ludičkom vježbom oponašanja drugih vrsta umjetnica želi razviti prepoznavanje i probuditi empatiju prema svim entitetima na čije postojanje utječu klimatske promjene i gubitak bioraznolikosti. Ako i sami želite okušati kako je to izvijati vrat kao polarni medvjed i “pozabaviti se vlastitom eko-tjeskobom”, zadnji dan izložbe, 22. travnja, bit će izveden performans Fitnes za neizvjesne vrste, što je samo jedno od događanja bogatog popratnog programa izložbe. 

U prirodno osvijetljeni prostor na katu Galerije Forum pastelno zelenim koloritom izvrsno su se uklopili akvareli Mirne Kutleše koji, nastali po narudžbi za izložbu, personificiraju biljku mandragoru. Mandragora je biljna vrsta koja je u povijesti smatrana čudotvornom i ljekovitom, ali isto tako i opasnom. Svojom feminističkom interpretacijom mitova vezanih uz mandragoru, namjerno naglašavajući njezin jedinstven korjenasti izgled koji podsjeća na noge, Mirna Kutleša u akvarelima Pisma Alrauni¹ ispituje spoj ljudskih i ne-ljudskih osobina i još jednom naglašava kako je danas potrebno gledati beyond nature and culture (Philippe Descola).

Još jedna multimedijalna instalacija smjestila se, pomalo skrovito, na katu galerije. Riječ je o audio zapisima umjetnice Ane Zubak Zidovi u cvatu, popraćenima njezinom fotografijom iz djetinjstva zalijepljenom na stakleni zid galerije. Tako uklopljena, fotografija djeluje kao stalni izložak, a ne nužno dio trenutnog postava. Slušalice za posjetitelje također su poprilično skrivene na malom bočnom zidu pa bi vrlo lako mogle promaknuti posjetiteljima (priznajem, meni jesu prilikom prvog posjeta izložbi), a propustiti ove zvukovne zabilješke autorice na tragu eko-poezije bila bi zbilja velika šteta. Fotografija pomalo ispranog kolorita prikazuje autoricu kao dijete na stablu među granama i savršeno nadopunjava zvukovne zapise koji bilježe osobne doživljaje tog stabla i prirode čineći tako intimni dokument autorice. Ana Zubak ovim radom nastoji prizvati dječju uronjenost u prirodu i obnoviti intimne veze s prostorom prirode u kojem je odrasla. Svoju preokupaciju sinergijom čovjeka i prirode zadnje tri godine razrađuje kroz projekt Tajno šumsko društvo kojim želi obučiti mlađe generacije, primarno djecu, za suočavanje s izazovima koje će klimatske promjene donijeti, odnosno već donose. 

Ostatak izložbenog postava na katu čini izbor iz zbirke Hrvatskog prirodoslovnog muzeja, napravljen u suradnji s njihovim kustosicama i kustosima. Izmještanjem prirodoslovne građe iz muzeja u galeriju, kustosica Ivana Meštrov htjela je premrežiti iskustva umjetnika i znanstvenika te pokazati koliko su ove dvije profesije bliske jer ih obje pogone znatiželja i kreativnost, a nerijetko i pozitivna opsesivnost objektom proučavanja. Slikovit primjer mosta između prirodoslovlja i umjetnosti su fotografije geologa Josipa Poljaka s njegovih terenskih istraživanja Velebita 30-ih godina prošlog stoljeća. Odabir fotografija naglašava kontrast dimenzija čovjeka naspram monumentalnih stijena, ali i kontrast planine prije skoro 100 godina u odnosu na danas kada je deforestacija počela uzimati maha. Osvještavanje malenosti čovjeka pod nebeskim svodom neizbježno se dogodi i dok gledate primjerke meteorita ili fosilnog lišća starog 300 milijuna godina, kao i ljušturu nautilusa – glavonošca koji je preživio peto izumiranje, suprotstavljenog bliskim rođacima amonitima koji ipak nisu bili te sreće. Među predstavljenim fosilnim artefaktima pažnju su mi privukli uokvireni novčići – fosilne foraminifere, a pošto sam na izložbi saznala da su vapnenačke ploče ispred Name u Ilici pune ovih fosilnih ostataka sljedeći put kad budem tamo prolazila, probat ću se sjetiti potražiti ih (izlazi li to upravo na vidjelo moja znanstvena znatiželja?).

Samo nekoliko koraka dalje od Galerije Forum nalazi se Francuski institut u čijem je izlogu dio izložbe pod nazivom Fragmenti urbane divljine, koji već samim oksimoronom u naslovu sučeljava neobuzdanost prirode i projektiranu izgrađenost gradova. Autorice projekta Tonka Maleković i Valentina Gulin Zrnić žele skrenuti pažnju prolaznika na “skrivena mjesta nepripitomljenosti, ustrajne poteze kontroliranja, neuralgična mjesta upravljanja, nostalgična mjesta sjećanja” urbanih sredina, predstavljajući nam skrivene vrtove Vlaške, Zvonimirove ulice, Ulice Republike Austrije i ostalih zagrebačkih “neukroćenih” lokacija. 

Zadnji segment izložbe smjestio se u Galeriji na katu KIC-a gdje je postavljen rad Forest Mind vizualne umjetnice Ursule Biemann. Slojevita videoinstalacija prikazana na Venecijanskom bijenalu arhitekture 2023. ujedinjuje znanja domicilnog naroda Inga iz kolumbijske Amazonije o inteligenciji biljaka i odnosima između biljaka i ljudi. Biemann ozbiljno shvaća ulogu gledanja i promatranja u stvaranju videa, pri tom se oslanja na znanstvene, kao i na šamanske perspektive bavljenja svijetom oko nas. Rad Forest Mind dio je autoričinog većeg projekta Devenir Universidad čiji je cilj transgeneracijska znanja lokalnog stanovništva dovesti u dijalog s općeprihvaćenim sistemom znanosti stvaranjem “sveučilišta u pokretu”, a sve kako bi smanjili ili čak potpuno poništili kulturni gubitak uzrokovan kolonijalnim i ekstrakcijskim režimima. Polusatna videoinstalacija poziva na dijalog suvremene umjetnosti s tamošnjom zajednicom, postavlja brojna pitanja o eksploatatorskim politikama na područjima bogatim prirodnim resursima i potiče nas da o harmoničnoj koegzistenciji s prirodom učimo na primjeru Inga. 

Izložba otvara kontemplativni prostor s naglaskom na današnje iskustvo planetarnih kriza i poziva nas da se zamislimo koja su to pitanja prava i kako dekonstruirati uvriježene antropocentrične interpretacije, izazivajući nas da promijenimo poziciju koju mislimo da imamo pravo zauzeti. Osim što naglašava suradnju – umjetnika i znanstvenika, ali i ljudi i prirode – kao plodonosni oblik djelovanja, izložba postavlja i pitanja o uspješnoj koegzistenciji s ne-ljudskim vrstama te nas motivira da više obraćamo pažnju i suštinski promišljamo svoje djelovanje u svijetu danas. Jedan od savjeta za dobar intervju, koji sam našla pripremajući se za pisanje ovog teksta, govorio je kako intervju treba tretirati kao prijateljski razgovor, a kako bi zadržao autentičnost preporuča se voditi ga uživo bez posredovanja digitalnih alata. Tako da sljedeći put kad poželite čuti što nam to priroda govori zaputite se negdje izvan grada ili potražite skrivene urbane divljine i zapamtite – dobar razgovor tiha je umjetnost, pustite prirodi da odgovara bez prekidanja, vi samo pomno slušajte i ćutite. 

1. alrauna (staronjemački: alruna tajna), korijen otrovne biljke bunovine (Mandragora officinalis) ↩︎

Kustosica izložbe je Ivana Meštrov, a sa svojim radovima sudjeluju: Mirna Kutleša, Labverde, Jodie Mack, Tonka Maleković, Ana Zubak (Tajno šumsko društvo), Josip Poljak te Hrvatski prirodoslovni muzej sa svojom građom.

“Radovi na izložbi variraju od biosemiotičkih meditacija na primjeru klimatskih promjena i autohtonih ekologija južne hemisfere do kolektivnih istraživačkih mapiranja Amazonije i kritičkih sagledavanja dominacija ljudske vrste naspram one životinjske kroz povijest.”, piše u najavi.

Tijekom izložbe posjetitelji će moći sudjelovati i u Fitnesu za neizvjesne vrste “koji potiče ljudsku vrstu da kanalizira svoje tjelesno iskustvo kroz fizički pokret dok istovremeno preispituje i isprepliće fitnes prakse s ekološkim konceptom oponašanja ‘više nego ljudskih’ svjetova. Koristeći praksu mimikrije, ove somatske vježbe mijenjanja oblika mogu se smatrati relacijskim alatima za pronalaženja novih načina otpora, suočavanja i tugovanja. Konkretno, mogu pomoći polaznicima svih kretnih sposobnosti da se pozabave vlastitom eko-tjeskobom i tugom za okoliš. Kako bi rekla Donna Haraway, da se ‘nose s nevoljom’ u koju smo se samoinicijativno kao ljudi zapetljali, na rubu šestog izumiranja.”

Veliki dio izložbenog postava čini i mikro-zbirka uspostavljena u suradnji s Hrvatskim prirodoslovnim muzejom, koju prate filozofski i antropološki tekstovi Vincianne Despret i Philippe Descole te istraživanja o klimatskim promjenama Elizabeth Kolbert.

Izložbu će pratiti i darwinovska čitalačka grupa s predavanjima na temu suživota s invazivnim vrstama i spekulativne ekologije te niz intergeneracijskih radionica. Raspored svih popratnih događanja pročitajte ovdje.

Izložba ostaje otvorena do 22. travnja.